|
Krump ples - oblik subkulturalnog preživljavanja u Americi
Pozabaviti ćemo se novim urbanim pokretom mladih u Los Angelesu s kraja
dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća koji se manifestira kroz
subkulturu urbanog plesa pod imenom Krump. Razmotriti ćemo koji su to
socio-kulturni razlozi ove anarhične nove forme umjetnosti te koje je
efekte postigla. Pratit ćemo evoluciju pokreta kroz subkulture clowninga
i krumpinga u kojima se manifestirao te probati definirati što je uopće
uzrokovalo potrebu za njime. Također ćemo obratiti pozornost na jaki utjecaj
religije na mlade kao i uvidjeti što je tim pokretom na kraju postignuto.
Ovaj tekst je nastao nakon gledanja dokumentarca Rize iz fascinacije prema
mladim ljudima koji su socio-kulturni fenomen stoga što su tamo gdje nema
ništa lijepog stvorili nešto prekrasno.
Cijela priča počinje 1992. godine u Los Angelesu u predgrađu South Central.
Točnije sve počinje puno ranije u vrijeme ropstva kada su bijeloputi Amerikanci
počeli uvozit crnoputo stanovništvo Afrike kako bi dobili besplatnu radnu
snagu. Ovdje se naravno javlja pojam rasne segregacije, nadasve negativan
čin, koji će biti temelj mnogih daljnjih nepravda povezanih sa rasizmom
kao i odgovora u vidu protesta, nemira, općih pokreta za ravnopravnost
rasa te popratnih ikona te borbe kao što su Martin Luther King, Rosa Parks,
Malcom X... Tako i ova priča o usponu afroamerikanaca ima svoje vrijednosti
i protangoniste. Počinje dotične 1992. „Rodney King" neredima ( rasnim
neredima) kada se afroameričko stanovništvo pobunjuje usljed oslobađajuće
presude trojici „bijelih" i jednom „hispano" policajcu 29. travnja.
1992. od strane većinski „bijele" porote, unatoč činjenici da je
postojao videozapis premlaćivanja „crnog" motorista Rodneya Kinga
nakon što je počinio prekršaj. Naravno to nije bio uzrok nego kulminacija
nakupljenog bijesa koji je pak bio uzrokovan visokom nezaposlenošću dodatno
pogođenom općom recesijom, kao i trendu los-angeleske policije (LAPD)
koji je uključivao rasno profiliranje „crnaca" kao sklonih kriminalu
i prekomjernu uporabu sile pri izvršavanju svojih dužnosti. Svijet su
obišle slike grada (predgrađa) u plamenu, a neredi i pljačka su potrajali
šest dana. Ono po čemu je to geografsko područje također poznato su i
ulične bande većinom podijeljene na Crips-e i Bloods-e, koje se uz kršenje
raznih društveno-pravnih zakona također i međusobno sukobljavaju, a u
okršajima stradavaju i nevini. Ta situacija je u glavnog protagonista
ovog pokreta, Thomas Johnsona bolje znanog kao Tommy the Clown-a, inspirirala
da počne uveseljavati i uopće stvarati pozitivnu „vibru" u svom kvartu,
a kasnije i u cijelom predgrađu pa i u okolnim gradovima kako se pokret
širio. Tommy je prije, uz to što je bio nezaposlen, bio i diler (preprodavač
narkotika) te potom i u zatvoru. U potrazi za poslom prijateljica mu predlaže
da postane klaun na dječjim zabavama što on prihvaća, no u svoju točku
osim raznih trikova uvodi i ples.
Clowning
Ples se naziva „clown-dance" ili „clowning" i sastavljen je
od elemenata crnačkog plesa kao što su „Gangsta boogie", „stripper
dance", „popping" i „locking", kao i elemente Jamajkanskih
Dancehall pokreta (koraka) te pantomime, posebno mimike. Razlika od formi
iz kojih su pokreti (koraci) potekli i samog clowning-a je u brzini izvođenja
pri čemu je clown dance znatno brži, a svrstatavamo ga u kategoriju hip-hop
plesa (plesni stil koji se prvobitno izvodi na hip hop muziku te koji
je evoluirao iz hip hop kulture) slobodnog stila. Clowning je kako društveni
tako i performans ples, jer osim samog druženja individua na vidjelo izlazi
i njihova zabavljačka strana. Ovaj ples je značajan jer je ubrzo okupio
mnoštvo mladih te im pružio alternativu u životu. Drugim riječima između
Crips-a i Bloods-a (dva najveća konglomerata zavađenih bandi u Americi)
sad su mogli odabrati i drugu stranu, stranu koja ih nije vodila u ovisnost,
zatvore i međusobno ubijanje. To je bila i mogućnost ispunjenja slobodnog
vremena, neka vrsta hobija koja će ubrzo prerasti u životni stil. To možemo
smatrati i naznakama subkulture u nastajanju jer „sociologiju subkulture
mladih ne treba striktno svoditi na one radove koji koriste sam pojam
subkulture, nego prepoznavati urbane, adolescentske i donekle zasebne
svjetove, okvire (sub)kulturnog sadržaja kao načina (stila) života i izborenog
identiteta"(Perasović). Nadalje ne treba nas čuditi što se ples razvio
baš u Los Angelesu jer „gradovi (Cohen bi rekao „veći američki gradovi")
i urbanitet tvore gotovo nužan, konstitutivni element u nastajanju subkulture
mladih"(Perasović).
Ovaj ples smještamo u subkulture koje „nastaju unutar konteksta dominantne
kulture" i to u vidu „pozitivnog odgovora na zahtjeve socijalnih
i kulturnih struktura"(citat Downes-a, Perasović, ),a to što odlikuje
ovaj pokret kao pozitivan (osim što je pružao alternativu pristupanja
u bande) i poseban je ravnopravnost spolova što znači da su i muškarci
i žene dobro došli, nadalje on je „slijep na boje" tj. nije važno
koje ste rase da bi pristupili, također ne postoji dobna granica kao ni
ona u kilogramima, a ni odjeća i obuća nisu striktno određeni iako je
poželjnije što šarenije. Pri odijevanju ipak postoji jedno pravilo koje
je samo po sebi logično i spada u filozofiju pokreta, a to je zabrana
nošenja obilježja bilo koje bande. Hip-hop klauni poput klasičnih klauna
oslikavaju lica. Na lice se nanose najraznolikije boje i kroz njih pojedinac
izražava svoju kreativnost, iskazuje svoju individualnost, no također
njome označava pripadnost određenoj društvenoj skupini. U svrhu označavanja
pripadnosti uzimaju i personalizirana umjetnička imena. Pripadnici te
skupine prihvaćaju datu situaciju u društvo tj. probleme koje im nameće
pa govorimo o „subkulturi kao odgovoru na kolektivno doživljeni problem
socijalne strukture"(citat birminghamske škole, Perasović). Odgovor
dobijamo u obliku odbijanja korištenja sile koju društvo koristi nad njima,
a tu silu točnije možemo definirati pojmom nasilja koje se najviše manifestira
na najranjivijim pripadnicima društva, na maloljetnima i mlađim punoljetnicima.
To ne znači da oni susprezaju bol, strah i bijes i povlače se bez borbe.
Naprotiv, oni su jako dobro svijesni toga, no isto tako su svijesni da
ispoljavanjem neartikuliranog nasilja neće puno postići već će samo nastaviti
tonuti prema dnu. Stoga su strah, bijes i bol tj. proizašlu negativnu
energiju usmjerili na bavljenje umjetnošću točnije na glazbu i posebno
plesom kroz koji tu negativnu bujicu transformiraju u pozitivnu energiju
života i slobode. Tim činom je dotična društvena skupina stvorila „neke
nove" običaje i vrijednosti oko kojih se formira specifičan kulturni
i društveni život te time poprima odlike subkulture.
Za razliku od većine subkultura, ona nije ograničena rasom, godinama
i spolom, nego iako govorimo o crnačkoj kulturi iz koje potiču elementi
clowninga i afroamerikancu kao začetniku ovog pokreta, ovo nije isključivo
crnački pokret. Nemojte me krivo shvatiti, to zaista je urbani „black
dance" pokret nalik breakdance-u kojih 25 godina unazad u South Bronx-u
(New York), no kao što je rečeno, nije važno kojoj rasi pripadate da bi
sudjelovali, nego da li su i vas pritisnule teške životne okolnosti i
ostavile vas bez vjere u bolju budućnost pa tako imamo i azijske-amerikance,
hispano-amerikance pa i bijelce koji u svakom slobodnom trenutku nanose
svoje maske i izlaze na ulice. No ni težak život nije kriterij, iako je
veliki čimbenik, po kojem postajete „klaunom" jer sve što treba je
ljubav prema plesu i želja za samoostvarenjem te tjelesnim i duhovnim
usponom (eng. rise, u slangu rize što je ujedno i naslov dokumentarca
na temu tog pokreta). U biti jedini kriterij za pristupanje je ritam tj.
da li ga posjedujete ili ne (onima koji ga ne posjeduju vjerojatno neće
padati na pamet da se „uhvate" clowning-a tako da se neće osjećati
zakinuto), pa tako možemo govoriti o subkulturi urbanog ritma i pokreta
(ili subkulturi urbanog plesa).
Evolucija pokreta
Značenje pokreta (plesnog) se produbljuje kako se pokret razvija i napreduje.
Ranije smo napomenuli da svaka individua ima mogućnost slobodnog izražavanja
kroz ples što odlikuje kreativnost pojedinaca. Ne smijemo zaboraviti da
ih još uvijek okružuje ona ista okolina, puna nasilja, kao i prije, iako
je već prošlo deset godina. Za razliku od okoline, dio klauna evoluira
te se nekadašnji Tommy-evi učenici odvajaju od učitelja i formiraju novu
vrstu stila (koja kasnije prerasta u novi ples) koja je agresivnija i
sirovija od clowninga. Taj prijelaz se nije dogodio preko noći već postupno.
Kako su u clowningu dopušteni svi pokreti, sve više djece počelo je izvoditi
stripper dance koji je uključivao i skidanje šarene klaunske odjeće (do
struka) te pokreti nalik onima u striptiz klubovima samo ubrzanima i pomiješanima
s ostalim clowning pokretima. To prijelazno razdoblje odlikuje i transformacija
načina na koji nanose boju na lice te broj boja koje koriste. Boje se
u većini slučaja svode na crnu i bijelu koje u biti i nisu boje što je
velika promjena u odnosu na prijašnje šarenilo.
Ovo je veliki korak ka odcijepljenju tih pojedinaca iako još plešu unutar
matične skupine. Uz to prestaju oslikavati cijelo lice već samo komadiće
(uglavnom oko očiju i po obrazima), a balone i cvijetiće zamjenjuje tribal
art dok skupina sve više počinje nalikovati plemenu. Uz tragove oslikavanja
lica oni također u prijelaznom razdoblju oslikavaju i majce (majce se
skidaju u striper dance-u no to je samo jedan od stilova) koje su i do
tri broja veće, a kod boja još uvijek vrijedi što šarenije, što je također
običaj koji dolazi iz clowninga. Također se uz tjelesno sve više javlja
i želja za duhovnim samoostvarenjem, potraga za nekakvim dubljim indentitetom
i višom silom. U plesu se sve više iskazuju emocije nakupljene iz osjećaja
potlačenosti što je također omogućeno skidanjem maske klauna, a uočavamo
i potrebu za kulturnim korijenima koje nalaze u plesovima i pokretima
crne afrike. Pokreti postaju sve agresivniji kako bi se njime ispoljio
sav bijes, pleše se do iznemoglosti pri čemu se zna doći i do stanja transa
a koreografija neodoljivo podsjeća na izvijajuće demonsko zaposijeće u
tijelu plesača. Slika koju iz ovog dobivamo može poprimiti i negativne
konotacije tipa da se ponašaju poput divljih životinja, no to je tako
samo u očima onih koji ne shvaćaju da oni moraju nekako osloboditi iz
sebe tu negativnu energiju, a za razliku od divljih životinja njima politika
ne nasilja i dalje ostaje jedno od temeljnih pravila čime civilizacijski
iskaču daleko iznad gradske džungle. Drugim riječima možemo na njih gledati
i kao na rasne kvislinge zbog toga što su postali fantazija svakog Ku
Kluks Klanovca tj. stereotipi podivljalog crnca koji će vam provaliti
u auto i ukrasti radio te silovat ženu (navodim uobičajene stereotipe
iako su se oni pobunili iz opravdanih razloga, a ne podivljali), no trebali
bi ih gledati s poštovanjem jer nisu podlegli nasilju i stereotipima svog
kvarta (bande,droga...).
Krumping
Taj novi ples evoluirao iz clowninga nazivamo „krumping", a on preuzima
ulogu nositelja pokreta uspona (rize up). Krumping je, iako po stilu više
ne liči na clowning (npr.
ako je clowning NBA onda je krumping street ball (Rize), i dalje zadržao
nadasve pozitivne vrijednosti te nastavio širiti nadu u bolju budućnost
na mjestima gdje je ta nada bila potpuno uništena (kulture i stilovi se
mijenjaju, ali problem ostaje isti). Gube se mnoga obilježja. Lica se
više ne oslikavaju, što pripisujem činjenici da je to već uvelike rašireni
pokret koji broji puno sudionika pa se stoga više nije potrebno skrivati
iza maski pošto se uglavnom druže sa sebi sličnima, a i zajednica ih je
prepoznala kao jedne od „dobrih dečki" te ih ne osuđuje ni u kojem
pogledu. Drugi razlog za skidanje boja (maski) je taj da žele naglasiti
da je to potpuno novi ples pa ne žele da ih ljudi miješaju s klaunovima
(misli se na hip hop klaunove). Time žele dobiti na ozbiljnosti, žele
naglasiti da je to što rade potpuno novo. Tu ozbiljnost i novinu odražava
i cijelokupni izgled koji je naspram prijašnjeg šarenog poprimio zemljane
tonove, a nerijetki su i komadi vojne odjeće koji označavaju urbanog plesnog
ratnika. Plesni pokreti također doživljavaju preinake pri čemu se neki
gube poput strriper dance-a zbog svoje naglašene seksualnosti, što možemo
shvatiti kao znak nadolazećeg konzervativizma, ali i mjere opreza kako
ne bi došlo do iskorištavanja mladih od strane showbiznisa koji pokazuje
sve više interesa za taj ples (posebno nakon izlaska Rize dokumentarca).
Od ostalih pokreta imamo zamahe rukama, stomp-ove (udarce nogom u pod)
te izbacivanje prsnog koša, a ostalo se uglavnom svodi na improvizaciju.
To da je krumping nešto potpuno novo je nadasve diskutabilno (ples i stil
tj. cjelokupni ritual jesu novi, no korijeni i razlozi nastanka ostaju
isti), ali mora im se priznati da su puno dublje ušli u sam problem. Odnosno,
dok su Tommy-u djeca sama dolazila kako bi ih naučio osnove plesa i zabave
(drugih ljudi) kod krumpinga također djeca dolaze sama, ali se isto tako
i krumperi angažiraju i udružuju s organizacijama tipa YDRF (The Youth
Development and Research Fund) te po školama i njima sličnim ustanovama
održavaju razne seminare na temu odnošenja spram rasizma i diskriminacije,
građenje svoje ekonomske budućnosti, bolest brze zarade (misli se na dilanje,
svodništvo...), seksualna eksploatacija...(primjer je uzet iz Awakening
programa s Krump Kings web stranice). Krump ples je u neku ruku oblik
preživljavanja u gruboj stvarnosti South Central-a ili drugim riječima
revolucionarni oblik umjetničkog izražavanja nastao iz potlačenosti. Možemo
ga nazvati i programom anger managmenta (program za suzbijanje bijesa
uz profesionalnu pomoć), nekom vrstom terapije kojom zaobilaze stvarnost
u kojoj nema zdravstvenog osiguranja, a ni novca za psihijatre i ostale
povlastice onih na vrhu i pri vrhu društvene ljestvice. Društvena stratifikacija
se odlično vidi u Los Angelesu jer s jedne strane imate Beverly Hills,
Hollywood; Bel Air (odraz bogatstva i moći), a s druge South Central (siromaštvo).
No, za razliku od na primjer Zagreba (služi kao primjer manjeg grada)
gdje ako recimo živite na Kozari Boku samo prošećete do Žitnjaka, sjednete
na tramvaj i već ste u centru gdje možete birati između najrazličitijih
sadržaja (ovdje nikako ne aludiram da u Kozari Bok ne bi trebalo uložiti
iz gradskog proračuna za razvitak i gradnju) ovdje govorimo o ogromnom
području gdje je urbana infrastruktura zaostala za bogatijim kvartovima.
Iz toga slijedi da ukoliko na kvartu nemate razne tečajve i slobodne aktivnosti
postoji velika šansa da ćete se cijeli dan dosađivati pošto je udaljenost
između vas i željenog hobija jednostavno prevelika za svakodnevno svladavanje.
Ne ispunjavanje slobodnog vremena nekim zadovoljavajućim sadržajima čini
ljude nezadovoljnima i depresivnima, a iz toga nastaje devijantno tj.
društveno neprihvatljivo ponašanje. Dakle društvo je to koje vrši pritisak
i nasilje, no umjesto podlijegavanju tom pritisku, u vidu reakcije se
javlja krumpig kao hobi, rekreacija i jednostavno način za ispunjenje
slobodnog vremena (tu iz urbanih plemena). Krumping je također društveni
ples gdje kroz interakciju s ostalim članovima subkulture ublažujete učinke
društvene stratifikacije tj. stječete određeni ugled (položaj) i dižete
se s dna što odlično djeluje na vašu psihu. Krumping ne samo da povećava
psihofizičku snagu, nego time stvara i imunitet kako na bolesti tako i
na životne prilike, no ovdje nije riječ o blaziranosti (ravnodušnost nastala
iz stresnog života velegrada) već o skupini koja širi poruke ljubavi i
mira na cijelu zajednicu. Osim jačanja psihičke snage, dakle sigurnosti,
ponosa, nade (itd.) u pojedinaca jača i duhovna snaga točnije vjera. Baptistička
crkva im pruža ruku, što i nije čudno pošto gaje slične vrijednosti (nesklonost
javnom iskazivanju seksualnosti, osuđivanje narkomanije, promicanje nenasilja...),
te im omogućavaju treninge na crkvenu zemljištu. Idejni pioniri i vođe
pokreta (Tight Eyez, Slayer...) također prihvaćaju vjeru u Boga kao jednu
od temeljnih okosnica svoga života te se ubrzo javlja izraz „krumpin 4
Christ", a Bog se smatra kao glavnim izvorom inspiracije.
U skladu s time mnogi mijenjaju umjetnička imena te uzimaju nova biblijska
(npr. Big Apostole). To možemo objasniti jednim citatom; „Religija je
uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih
prilika. Ona je opijum naroda."(Marx, 1978:91) , koji zorno prikazuje
što je navelo protagoniste ovog pokreta na preobraćenje, a to je život
u „svijetu bez srca". To dovodi do jedne, usuđujem se reći, ortodoksne
zajednice. Kroz ples vas vodi božja volja te iako i dalje služi za ispoljavanje
nakupljenih osjećaja seksualnost i neozbiljnost više nisu poželjni. Redovito
se pohađa vjerska ustanova te se svakodnevno prakticiraju molitve. Glazba
koju slušaju svodi se na gospel i uratke koji nastaju unutar zajednice.
To možda i zvuči ekstremno, no to je obrambeni mehanizam kojim se velik
dio sredstava vraća u zajednicu (kupnjom albuma umjetnik dobiva novce
koje ulaže nazad u crkvu, štićenike ili sebe samog pa time i u pokret
tj. daljnje stvaranje i uspon). Također formiraju svoje obitelji gdje
se stariji krumper (big homie) brine o svojim štićenicima (lil homie)
koji uzimaju dio njegovog imena (npr. Eyez obitelj koju čine Tigh Eyez,
Lil Tight, Girl Tight, J-Tight). Religijska je naravno samo glavna struja
u svijetu krumpinga, uz nju postoje i druge pa tako imamo grupe koje to
čine čisto iz zabave, zajedništva, ljubavi prema plesu ili željom za probitkom
u svijet showbiznisa tj. za slavom i novcem, no to su manje skupine na
koje se nećemo više referirati što zbog nedostatka informacija, a što
zbog navedene činjenice da se večina uključujući idejne tvorce priklonila
religijskoj strani.
Battle zone
Postoji još jedan važan aspekt pokreta oko kojeg se kreiraju životi sudionika.
To je komponenta koja je zamijenila oružane obračune, no ne iziskuje ništa
manje adrenalina. Riječ je o battle zone-u (borbena zona) u kojoj se odvijaju
natjecanja između krumpera i krumpera te krumpera i klauna u borbi za
ugled i slavu. Battle zone je specifični spoj moderne arene nalik onoj
za boks mečeve, antičkog mima jer borci kroz pokrete i geste iskazuju
svoje osjećaje i srednjovjekovnih mirakula ako gledamo na to kao na crkvenu
prezentaciju u vidu boraca koji plešu za Krista i regurtiraju vjernike.
Ovdje se javljaju i specifični pokreti nazvani „power" pokreti (jači
zamasi rukuama i nogama) koji se koriste kako bi se obznanio svoj ulazak
u borbu kao i kada želimo naglasiti pojedinu emociju ili nadvladati protivnika.
Oni uključuju fizički kontakt, no na tolerantnoj razini jer je nasilje
(ukoliko se dogodi) strogo osuđivano. U svakom slučaju , kako god gledali
na nju, borbena zona služi kao sredstvo zabave za gledatelje i punjenje
proračuna novcem od ulaznica za izvođače ( naravno to se odnosi na velike
godišnje događaje, manji su obično na ulici ili unutar crkvenog prostora
pa se ulaz ne naplaćuje), no to je također aparat koji služi kao način
za uspostavljanje hijerarhije unutar subkulture tj. pobjednici se slave
(dobivaju ugled, ime), a gubitnici čekaju novu priliku.
Zaključak
Sve u svemu zvuči odlično, no koliko se iza te idilične slike skriva društvo
bazirano na zakonima tržišta tj. koliko oni stvarno odudaraju od uobičajenih
društvenih odnosa? Izvana se svakako doimaju različitima, no ako dublje
pogledamo uvidjet ćemo da je u biti riječ o istoj strukturi. Novac, odnosno
nestašica istog je primorala Tommy-a da postane klaun, njegovi učenici
su također spojili „posao i zabavu", a kasnije će i cijela ta plesna
„bajka" ući u mainstream, izuzev pojedinaca koji se odlučuju ostati
dosljedni svojim uvjerenjima te sebe smatraju dijelom undergrounda, dakle
ne osjećaju pripadnost mainstream-u. Glavni akteri će opet ubrati dio
kolača te će se zaredati nastupi u glazbenim spotovima kao i video-uratci
dokumentarnog tipa i na temu „naučite plesati". Ovdje moram spomenuti
da je i sam Rize napravljen tako da više liči na videospot nego na dokumentarac
tj. da je više napravljen za promociju (možemo reći i prodaju) plesača
nego što se pozabavio proučavanjem socialnih problema. Ipak mora mu se
priznati da je uvelike pridonio globalnoj popularizaciji samog plesa.
No, koliko god mi propitkivali duhovnost i ciljeve ovog pokreta (zapitkivali
se nisu li sada plesači postali tvornice novca za svoje obitelji i okolinu
i nije li ples time izgubio svoju duhovnost) moramo se sjetiti gdje je
nastao, a to je kolijevka kapitalizma, i zapitati se da li bi kakav „ne
materijalan" (pod time naravno mislim na novac) pokret preživio noć,
a kamoli postigao takvu popularnost. Na kraju krajeva to što je novac
upleten i isprepleten s cijelom pričom i nije ništa posebno jer kao što
je rečeno pokret se naziva pokretom uspona, a novac za njih predstavlja
upravo uspon ka boljem životu. Hoće li sama subkultura krumpinga opstati
ili će akteri odrasti i povući se s ulične scene? Teško je reći pošto
upravo doživljava „zlatno doba", no i u slučaju da nestane možemo
predvidjeti „nastajanje mnogih sličnih subkultura, zbog sličnih uvjeta
života u društvenoj strukturi"(Perasović). Životni uvjeti, u ovom
slučaju, iziskuju preživljavanje kao soluciju problema i kako jedan protagonist
odgovara na pitanje o prolaznosti pokreta sa: Ovo nije trend! Ponavljam,
ovo nije trend!" (Rize), time želeći reći da o ovome ovisi njegova
egzistencija te da preživljavanje nije trend i da su svi potlačeni dobrodošli
u borbi za bolji život bez obzira na rasu, dob i spol. Iz toga dobivamo
sliku „o subkulturi kao soluciji" tj. da „subkultura predstavlja
grupnu soluciju za neki problem „(citat Cohen-a, Perasović).
Naravno moramo uzeti u obzir da je cijela priča u procesu nastajanja pa
ne smijemo zapostaviti činjenicu da sam se pri pisanju suočavao s nedostatkom
izvora informacija. Tako da sam podatke uglavnom crpio s raznih web stranica
i pripadajućih foruma (koje su se svodile na recenzije i filmske kritike
samog dokumentarca). Veliki problem predstavljala je i velika geografska
udaljenost od centra zbivanja kao i slaba medijska pokrivenost recentnijih
događaja i napretka samog plesa i pokreta, stoga sam za informacije o
sadašnjem stanju morao vjerovati na riječ forumašu pod imenom Jared aka
Carnage-u koji mi je uvelike pomogao pri ostvarivanju ovog rada.
Literatura
1. LaChappelle, Dave: Rize, Lions Gate Entertainment, 2005.
2. Marx, Karl: Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1978.
3. Perasović, Benjamin: Urbana plemena, sociologija subkultura u Hrvatskoj,
Sveučilišna naklada, Zagreb, 2001.
4. http://en.wikipedia.org/wiki/Krumping-opcenito, 13.06.2006., o krumpingu
općenito
5. http://en.wikipedia.org/wiki/South_Los_Angeles, 13.06.2006. o South
Central-u
6. http://www.tommytheclown.com/about.html, 13.06.2006., biografija Tommy
the Clown-a
7. http://www.krumpkings.com/forum/, 13.06.2006., pripadnici religijskog
krumpinga
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|