SIROMAŠTVO
"Postoji, ukratko, jezik siromašnih, psihologija siromašnih,
svjetlonazor siromašnih, Biti sirotinja znači biti unutarnji stranac,
rasti u kulturi koja radikalno različita od one koja preovladava u društvu."
Šta je siromaštvo i kako ga definisati?
Obično sociolozi i istraživači koriste dva načina pristupanju siromaštvu:
• apsolutno siromaštvo ili održavanje golog života
i
• relativno siromaštvo.
Pod aposutnim siromaštvom podrazumjeva se nepostojanje
osnovnih uslova za održavanje fizičke egzistencije – naime, dovoljno hrane,
krova nad glavom i tako dalje. Koncept apsolutnog siromaštva smatra se
univerzalno primjenjivim. Gibbens smatra da su standardi za ljudsko održavanje,
više ili manje, isti za sve ljude istog životnog doba i iste tjelesne
građe, bez obzira gdje žive. Za bilo kojeg pojednica, bilo gdje u svijetu,
može se reći da živi u siromaštvu ukoliko se nalazi ispod ovog univerzalnog
standarda.
Međutim, nisu svi mišljenja da je moguće odrediti taj standard. Neki smatraju
da je pogodnije koristiti pristup relativnog siromaštva.
Problemi formiranja pojma relativnog siromaštva su složeni, i tu se uglavnom
koriste mjerila dohotka, ali ona mogu sakriti raznovrsnost u stvarnim
potrebama ljudi. Zagovornici koncepta relativnog siromaštva smatraju da
se siromaštvo kulturno definiše i da ne može da se mjeri na osnovu nekog
univerzalnog standarda. Pogrešno je pretpostaviti da su ljudske potrebe
svuda identične – u stvari, one se razlikuju čak i u okviru jednog društva.
Ono što se smatra neophodnim u jednom društvu, u drugom može se smatrati
luksuznim.
Teškoće postoje u formulacijama i apsolutnog i relativnog siromaštva.
Uobičajena tehnika za mjerenje apsolutnog siromaštva jeste određivanje
granice siromaštva, koja se zasniva na cijeni dobara koji su potrebni
za ljudski opstanak u određenom društvu. Za pojedinca ili domaćinstava
čiji se prihod nalazi ispod granice siromaštva, kaže se da žive u siromaštvu.
Kada se za nekog kaže da živi ispod granice siromaštva, to znači da nema
dovoljno sredstava za ispunjavanja osnovnih životnih potreba. Ranije smo
rekli da je relativno siromaštvo također problematičano za definisanje
jer kako se društva razvijaju, tako se mijenja i shvatanje relativnog
siromaštva.
Pojedini kritičari upozoravaju da korištenje pojma relativnog siromaštva
skreće pažnju sa činjenice da su najsiromašniji članovi društva danas
mnogo imućniji nego ranije. Kao na primjer da su porodice sa najnižim
prihodima sada dostupniji roba i usluga nego što je to bio slučaj prije
dvadeset godina. (tabela 1.1.).
Tabela 1.1.
Mjerenje siromaštva
Zvanična mjerenja siromaštva
Za razliku od SAD i mnogo drugih zemalja u kojima postoji zvanično definisana
˝granica siromaštva˝, u Britaniji ne postoji tumačenje siromaštva od strane
vlade. Zbog toga što se postoji zvanična defenicija siromaštva, istraživači
u Ujedinjenom Kraljevstvu se u mjerenju nivoa siromaštva oslanjaju se
na druge statističke pokazatelje, kao što je na primjer socijalna pomoć.
Oni su za svakog ko ima prihod jednak iznosu socijalne pomoći, ili niži,
smatrali da živi u ˝siromaštvu˝. Socijalna pomoć odnosila se na novčani
iznos isplaćivan ljudima čiji prihod nije prelazio granicu koja je smatrana
neophodnom za preživljavanje. Ljudi sa prihodima kojije iznosio 1.00 i
1.40%. socijalne pomoći, definisani su kao oni koji žive na ˝granici siromaštva˝.
Broj ljudi koji žive na granici tako definisanog siromaštva, ili ispod
nje, dramatično se povećao osamdesetih godina, što je utjecalo na sve
veći broj djece. Godine 1979, 10% djece ( ispod 15 god.) živjelo u domačinstvu
sa prihodom 50% od nacionalnog prihoda; do 1991 njigov broj porastao na
31%. Nakon dramatičnog porasta siromaštva tokom 80-ih, situacija je, uglavnom,
ostala na istom nivou tokom 90-ih. Podaci s kraja 90-ih pokazuju da je
približno 10,7 miliona.
Subjektivna mjerenja siromaštva
U nekoliko važnih studija učinjen je pokušaj da se izmjeri siromaštvo
na osnovu subjektivnih kriterija, umjesto objektivnih, kao što je visina
prihoda.
Peter Townsend smatra da zvanična mjerenja siromaštva nisu odgovarajuća.
Umjesto statističkim podacima o prihodima, Peter se bavio subjektivnim
shvatanjem siromaštva.
Ispitanike je pitao koliki je prihod, po njihovom mišljenju, neophodan
za normalan život jednog domaćinstva, i da li njihov sadašnji prihod dostiže
tu cifru. U velikom broju domaćinstava, procjene ispitanika iznosila su,
u prosjeku 61% više od znavičnog minimuma koje određuje da li će netko
dobiti socijalnu pomoć.
Na osnovu ankete, 90% ispitanika složilo se da su najznačajnije stavke:
grijanje, kupatilo, i toaletu kući, krevet za svakog člana domaćinstva
i smještaj bez vlage. Na osnovu zastupljenosti ovih stavki izmjeren je
stepen siromaštva, i zaključeno je da je došlo do porasta siromašnih tokom
osamdesetih.
Townsend je zaključio na osnovu podataka, da iznos koji država izdvaja
za socijalnu pomoć, za više od 50% manji i od neophodnog da ne može da
zadovolji minimum potreba domaćinstva kako bi ono u potpunosti doprinosilo
društvu. (tabela 1.2)
Tabela 1.2
Tko su siromašni?
Nemoguće je dati profil ˝siromašnih˝. Siromaštvo je raznoliko i stalno
se mjenja. Često se dešava da ljudi koji se nađu u nepovoljnom položaju
u drugim aspektima života, imaju veću vjerovatnoću da će živjeti u siromaštvu.
Nezaposleni, oni koji rade pola radnog vremena ili su im mjesta nesigurna,
stari, bolesni, invalidi, djeca, žene, članovi velikih porodica i tako
dalje, kao i etičke manjine imaju veće šanse da budu siromašni u nekom
periodu svog života.
Siromaštvo je široko rasprostranjeno kod starijih ljudi koji žive od svoje
penzije. Mnogi penzioneri koji su imali dobra primanja u toku svog radnog
vjeka, doživljavaju znatno smanjenje prihoda kad se penzionišu.
Broj djece ispod petnaest godina koja žive u domaćinstvima s prihodom
ispod nacionalnog prosjeka je u porastu posljednjih godina.
Faktori koji utiču na porast siromaštva među djecom su:
• visoka stopa nezaposlenosti
• porast broja loše plaćenih poslova
• porast broja samohranih
roditelja.
Istraživanja siromaštva u Britaniji devedesetih godina ukazuje na alarmantno
visoke stope siromaštva među pakistanskim i bangladeškim domaćinstvima,
u kojima je nezaposlenost izuzetno visoka. U Sjedinjenim američkim državama
je povećanje broja siromašnih u istom periodu odnosi najviše na broj samohranih
majki među ženama afričkog i karipskog porijekla. Važno je napomenuti
da u Sjedinjenim američkim državama su siromaštvo i etnicitet usko povezani.
Stopa siromaštva među crnim Amerikancima iznosi 26,1 posto, a među stanovnicima
hispano – američkog porijekla 25,6 posto što je otprilike triput više
od stope siromaštva među bijelom populacijom.
Objašnjenje siromaštva
Postoje dvije teorije o siromaštvu: prva, koja smatra da su pojedinci
sami odgovorni za svoje siromaštvo i druga, koja tvrdi da siromaštvo produkuju
i reprodukuju strukturalne sile u društvu.
Dugo egzistira stav pa kojem su siromašni sami odgovorni za svoj nepovoljan
položaj. Postoje rani pokušaji da se riješi problem siromaštva, kao što
su prihvatilišta za siromašne ljude u devetnaestom stoljeću. Siromašnim
su tad smatrani oni koji nisu u stanju da postignu uspjeh u životu, bilo
zbog moralne ili fizičke slabosti bilo zbog bilo zbog odsustva motivacije.
Društveni položaj smatrao se odrazom talenta i sposobnost pojedinca. Oni
koji su težili usjehu, isključivo su uspijevali postići svoj cilj, dok
su drugi, manje sposobni bili preodređeni za neuspjeh.
Oskar Luis (1961) postavio je jednu od najuticajnijih teorija. On smatra
da postoji kultura siromaštva među mnogim siromašnim ljudima. Po Luisu,
siromaštvo nije rezultat nečije sposobnosti, već šire društvene i kulturne
atmosfere u kojoj se vrši socijalizacija siromašne djece.
Tezu o kulturi siromaštva razradio je američki sociolog Čarls Marej. Po
njemu pojedinci koji nisu siromašni ˝zbog sopstvene greške˝ - kao što
su, udovice, udovci, siročad, invalidi – spadaju u raličitu kategoriju
od onih koji čine kulture zavisnosti. Ovaj termin Marej koristi za one
siromašne koji se oslanjaju na socijalnu pomoć države i ne nalaze se na
tržištu rada. On smatra da je razvoj socijalne države stvorio podkulturu
koja podriva lične ambicije i sposobnost za samopomoć. Socijalna pomoć,
smatra Marej, uništila je motivaciju ljudi za rad.
Drugi pristup u objašnjenju siromaštva ističe šire društvene procese koji
stvaraju uslove siromaštva, a koje pojedinci teško mogu da prevladaju.
Po tom stanovništvu, stukturalni faktori, poput klase, roda, etniciteta,
profesije, obrazovanja, i tako dalje, utiču na način distribucije resursa.
Smanjenje siromaštva nije samo pitanje promjene pojedninih stavova, već
i zahtijeva mjere koje se odnose na postojanje pravednije raspodijele
dohotka i resursa u društvu.
Obe teorije imaju veliku podršku i obe se koriste u javnim debatama o
siromaštvu
Siromaštvo i društvena pokretljivost
Najveći broj istraživanja siromaštva bazirala su se na mjerenje ukupnog
godišnjeg siromaštva i pitanjem kako ljudi postaju siromašni. Široko rasprostranjeno
mišljenje o siromaštvu je da je to trajna situacija. Ipak, ako je neka
osoba sada siromašna iz toga ne mora nužno značiti da će u tom položaju
ostati do kraja svog života, ili ako je uslovno rečeno imućna, ne mora
značiti da će kao takva ostati do kraja života. Skorašnje istraživanje
otkrilo je značajno prisustvo mobilnosti u pogledu siromaštva: iznenađujući
broj ljudi uspješno se izbavlja iz siromaštva, ali je i veći broj nekada
imućnijih sada siromašan.
Statiskički podaci pokazuju da polovina odraslih ljudi koji predstavljaju
dvadeset posto najsiromašnijih u Britaniji, pate od hroničnog nedostatka
prihoda, dok druga polovina konstantno, iz godine u godinu, ulazi i izlazi
iz siromaštva.
Iako izbavljenje iz siromaštva nije jednostavno ono je ipak puno učestalije
nego što šira javnost misli. Ipak kao najvažniji faktori koji omogućuju
pojedinca da se izbavi iz ove situacije su: socijalna politika i jačanje
tržišta rada.
Socijalno isključenje
Socijano isključenje odnosi se na načine na koje pojedinci mogu biti isključeni
iz šire društvene zajednice. Na primjer, ljudima koji žive u urušenim
krajevima grada, sa lošim školama i sa malo šansi za zaposlenje ne stoje
na raspolaganjumogućnosti za poboljšanje položaja. Pojam socijalnog isključenja
razlikuje se i od siromaštva kao takvog. On pažnju usmjerava na široku
lepezu faktora koji pojedince ili grupe lišavaju mogućnosti raspoloživih
većini populacije.
Kako bi aktivno i zadovoljno živjeli, pojedinci moraju da budu u stanju
ne samo da se prehrane, obuku i nađu krov nad glavom, nego da imaju pristup
neophodnim dobrima i uslugama, kao što su gradski prevoz, telefon, osiguranje
i bankarske usluge. Da bi zajednica i društvo bili integrisani, neophodno
je da njihovi članovi imaju zajedničke institucije, poput škola i zdravstvenih
centara. Te zajedničke institucije doprinose osjećanju društvene solidarnosti
kod ljudi.
Socijalna ekskluzija i inkluzija mogu se posmatrati na osnovu ekonomskih,
političkih i društvenih faktora.
1. Ekonomska ekskluzija
Pojedinci i zajednica mogu da dožive ekskluziju iz ekonomskih razloga,
to jest u pogledu proizvodnje i potrošnje. Što se tiče inkluzije, najvažniji
faktori su zaposlenje i učešće na tržištu rada.
U zajednicama sa viskokom koncentracijom materijalnog siromaštva sve manje
ljudi ima posao sa punim radnim vremenom, a informacije koje bi nezaposlenom
stanovništvu pomogle pronalasku posla su slabo razvijene. Stopa nezaposlenosti
u ovakvom okruženju je veoma visoka, jer kad pojedinac jednom izađe sa
tržišta rada, izuzetno mu je teško da se na njega ponovo vrati.
Beskućništvo predstavlja jedan od najboljih primjera društvene izopćenosti.
Ljudi koji nemaju stalno mjesto stanovanja suočavaju se sa nemogućnošću
da ravnopravno učestvuju u društvenoj zajednici.
2. Politička ekskluzija
Opšte i kontinuirano učešće u politici jeste kamen temeljac liberalno
– demokratskih država. Građani se podstiču da se bave političkim pitanjima,
da dignu glas protiv pojedinih političkih odluka ili da glasaju za njih.
Aktivno političko učešće može biti van domašaja onih koji su isključeni
iz društva. Lobiranje, učestvovanje u demonstracijama ili političkim mitinzima
zahtijevaju izvjesnu mobilnost, vrijeme i pristup informacijama, što sve
može da ne bude dosupno izopštenim zajednicama kao što su siromašni i
ovisnici o drogama.
3. Društvena ekskluzija
Ekskluzija može da se doživi i u oblasti društvenog života i života zajednice.
Oblasti s visokim stepenom društvene ekskluzije mogu imati ograničen broj
ustanova i institucija. Upravo društvena ekskluzija podrazumjeva i ograničenu
ili slabu društvenu mrežu koja vodi ka izolaciji i minimalnom kontaktiranju
sa drugima.
Na kraju krajeva, riječ ˝ekskluzija˝, podrazumjeva da neko ili nešto biva
isključeno iz nečega. Međutim, društvena ekskluzija nije samo pitanje
nedobrovoljnog isključenja – do nje može da dođe i kada ljudi sami sebe
isključe iz nekih aspekata glavnih društvenih tokova.
Oblici društvene izopštenosti
Sociolozi su sproveli istraživanja o različitim načinima na koje pojedinci
i zajednice doživljavaju izopštavanje.
Sada ćemo razmotriti dva primjera ekskluzije, koji su privukli znatnu
pažnju u Velikoj Britaniji, kao i u ostalim industrijalizovanim zemljama.
Uslovi i mjesto stanovanja
Priroda društvene ekskluzije može se jasno sagledati u uslovima stanovanja.
Mada mnogi ljudi u industrijalizovanim društvima žive u komfornim, prostranim
stanovima, drugi stanuju u zgradama koje su prenaseljene, bez odgovarajućeg
grijanja ili strukturalno nezdravim.
Stratifakcija na tržištu nekretninama događa se i na nivou domaćinstva
i na nivou zajednice. Ekskluzija može imati i prostornu dimenziju: gradske
oblasti u velikoj mjeri variraju u pogledu bezbjednosti, nivoa zagađenosti
i raspoloživosti gradskih usluga i pogodnosti.
U zajednicama koje su lišene takvih usluga, ljudima može biti teško da
se ponovo vrate aktivnom angažmanu u društvu. Kao što smo već rekli slab
protok informacija i visoka stopa nezaposlenosti te nizak nivo prihoda,
predstavljaju teškoću za porodični život. Kriminal i maloljetnička delikvencija
podrivaju ukupni kvalitet života.
Mladi
Kada se govori o društvenoj izoštenosti, rijetko se pomišlja na mlade.
Tinejdžeri i adolescenti nalaze se na početku zrelih, najkreativnijih
godina života, započinju karijeru i osnivanju porodicu, grade svoju budućnost.
Taj prelazak iz mladosti u zrelo doba nerijetko je velik izazov. Mnogi
mladi ljudi pokušavaju da se integriraju u društvo ipak dolaze u sitaciju
da su na neki način isključeni.
Mnogim mladim ljudima teško je da nađu posao; nekvalifikovani poslovi
ustupaju mjesto onima koji zahtijevaju stručne kvalifikacije, naročito
u oblasti novih tehnologija.
Mladi još uvijek imaju politička prava i status, ali njihova prava na
zaposlenje , obrazovanje i stanovanje sve su manja.
Beskućništvo predstavlja jednu od glavnih posljedica ekskluzije među mladima.
Došlo je do porasta mladih beskućnika za razliku od broja istih u osamdesetim
godinama prošlog stoljeća. Sada mladi ranije odlaze od roditelja, često
radi obrazovanja ili zanivanja porodice. Pošto mnogi od njih imaju limitirana
financijska sredstva, mali broj njih mogu sebi priuštiti lagodan i komforan
život. Neki od njih se vraćaju roditeljima a neki ostaju na ulici.
Beskućnici
Oni koji nemaju stalno mjesto stanovanja to jest beskućnici postali su
veoma primjećenim na ulicama. Ovo je najdrastičniji primjer socijalne
ekskluzije
Pojedini beskućnici svijesno odlučuju da lutaju ulicama, spavaju gdje
stignu, slobodni od ograničenja koje donosi posjedovanje imovine. Međutim,
većina njih uopšte to ne želi, ali su gurnuti u beskućništvo raljama savremenog
društva.
Ko su beskućnici u Britaniji? Ova kategorija ljudi je mješovita. Otprilike
četvrtina ih je boravila u bolnicama za mentalne bolesnike. Šezdesetih
godina došlo je do deinstitucionalizacije što je dovelo do otpuštanja
iz bolnica čak i hroničnih duševnih bolesnika. Prvi od faktora koji su
doveli do ovog procesa bila je želja vlade da uštedi novac, jer su troškovi
boravka ljudi u ustanovama za mentalno oboljele bili veoma visoki. Drugi
motiv je bio stav stručnjaka da dugotrajna hospitalizacija u velikom broju
slučajeva više šteti nego koristi takvim bolesnicima.
Najveći broj beskućnika ipak nisu bivši pacijenti, niti alkoholičari niti
narkomani. To su u stvari ljudi koji su se našli na ulici jer su doživjeli
neku ličnu nesreću, ili nekoliko nesreća istovremeno. Istraživanje je
dokazalo da je najveći broj beskućnika radničkog porijekla, koji su nekvalifikovani
i imaju veoma male prihode.
Prema istraživanjima beskućništvo je izmađju 1970. i 1992. godine poraslo
za čak 300 posto.
Dalje, studija Instituta o beskućništvu i uličnom kriminalu u Londonu,
Glasgowu i Swonsiju, predstavlja prvi pokazatelj kriminala nad beskućnicima.
Ova studija je pokazala da četiri od pet beskućnika su bila izložena kriminalu.
Zastupnici ove grupe slažu se da je neophodan dugoročan pristup ovom problemu,
te da se beskućnici uključe u aktivnosti kao što su obuka za rad, programi
za sklapanje prijateljstva i tako dalje. Ipak, u međuvremenu, vlasti su
ukinuli kratkoročne mjere pomoći beskućnicima u obliku besplatnog obroka,
vreće za spavanje i tople odjeće.
Na ovo pitanje Luis Kejsi je ovako razmišljao ˝ljudi dobrih namjera troše
novac na problem koji se nalazi na ulici, u želji da taj problem tamo
i ostane˝ .
Ipak ove dobrotvorne grupe su jasno izjasnile svoj stav da će ostati na
ulicama dokle god bude beskućnika.
S druge strane, Kristofer Dženks zaključuje: ˝Bez obzira na razloge
iz kojih se ljudi nalaze na ulici, najvažnije što se može učiniti da se
poboljša njihov život jeste da im se pruži mjesto za stanovanje, kao način
za sticanje privatnosti i postizanje stabilnosti.˝
Zaključak
Siromaštvo i socijalna isključenost je veliki problem današnjice. Sam
podatak o porasti beskućništva u industrijalizovanim državama, državama
koje glase kao najrazvijenije države današnjice je poražavajući. Kakve
su onda tek margine u slaborazvijenim zemljama?
Ovaj problem je riješiv, ali izuzetno teško. Prva stvar koja je od vitalnog
značaja je ustvari sama promjena politike razvijenih zemalja svijeta.
Dokle god države više računa vodile o tome koja će od njih biti bolje
naoružana ili pak koja će proizvesti neki novi virus dotle će ne samo
biti puno beskućnika i siromašnih, nego će njihov broj rasti i rasti.
Nehat ljudi na vlasti ne samo da će dovesti do propadanje većeg dijela
stanovnišva već će svojim potezima uništiti samo okruženje i suočiti se
sa još većim i težim posljedicama koje će uzrokovati narušavanje same
egzistencije ljudi, a najviše radničke klase i ljudi u nerazvijenim zemljama.
LITERATURA
Anthony Gibbens : Sociologija, CID, Podgorica, (1996)
McGee R. sa Notonom A. “Ucesce u strategiji smanjenja siromastva: Sinteza
iskustava u pristupu ucestvovanja u politici, kreiranju, implementaciji
i monitoringu” IDS radni dokument 109, str.14, (2000)
Jackques Santer: Towards a more coherent global economic order
Internet:
UNPD on sustainable http://www.unpd.org/sl/
livehoods
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|