SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ideja moralaPlatonova biografijaPlaton je rođen u Ateni 21.maja
427. p. n. e. Porijeklom je iz dobrostojeće aristokratske obitelji, koja
svoje porijeklo navodno vuče od starih atenskih kraljeva; također je bio
u bližem srodstvu s utjecajnim političarom Kritijom. Platonov otac, Ariston,
umro je dok je ovaj bio još dječak, a majka Periktiona se udala za svog
ujaka Pirilampa, koji je bio blizak sa Periklom. Platonovo pravo ime je
Aristokle, a Platon (što znači širok) je nadimak. Kao dobrostojeći aristokrat,
prošao vrlo opsežno školovanje, te se upoznao s djelima mnogih grčkih
filozofa, koja su ostavila velik utjecaj na njegova vlastita shvaćanja.
Korijeni Platonovog idealizma mogu se pronaći kod pitagorejskog razlikovanja
pojavnih stvari i brojeva kao nečeg pojmovnog, te kod Sokratovog shvaćanja
pojma kao onog općeg. Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji,
a njega je poučavao posljednjih devet godina svojeg života. Sokratova
osuda i smrt ostavile su velik utjecaj na Platonovu ličnost i daljnja
razmišljanja. Iako se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te bi vjerojatno
postao političarom u skladu s obiteljskom tradicijom, postupak demokratske
vlasti prema Sokratu ogorčio ga
je, te se odlučio kloniti neposrednog sudjelovanja u političkom životu
polisa i posvetiti se filozofiji. Politička i etička pitanja ipak su mu
ostala u središtu filozofskog interesa. Postoji mišljenje da je cilj njegovih
političkih promišljanja bilo stvaranje države u kojoj se ne bi mogla dogoditi
nepravda kakvu je Sokrat doživio. Nakon Sokratove smrti Platon je zajedno
s nekim drugim filozofima, pobjegao u Megaru, a zatim je proveo dvanaest
godina putujući u Egipat, na Siciliju i Apeninski poluotok. U Atenu se
vratio u dobi od 40 godina, da bi osnovao Akademiju. U Ateni je ostao
do 367., kada je na poziv svog prijatelja i štovatelja Diona, otputovao
na Siciliju, kako bi pokušao neke svoje političke ideje provesti u praksu.
Dion je bio rođak novog kralja Sirakuze, Dionizija II., koji nije imao
nikakvog političkog iskustva, pa je Dion sebi prigrabio stvarnu vlast
nad državom. Platonova zadaća bila je obrazovati Dionizija kako bi postao
dobar vladar. No mladić nije imao volje za duljim školovanjem, pa je nakon
nekog vremena protjerao i Platona i Diona. 361. Platon se opet vratio
na Siciliju, no napori mu opet nisu urodili plodom, te se slijedeće godine
konačno vratio u Atenu. Dion je kasnije nasilno preuzeo vlast u Sirakuzi,
no zbog samovolje je ubijen, a slaba grčka kolonija je ubrzo pala pod
vlast Kartage. Platon se od tada posvetio pisanju i u poučavanju Akademiji. Teorija IdejaPlaton je želio da novim argumentima osnaži Sokratov stav o jednom ispravnom
etičkom poretku i jednoj istini. U tu svrhu smislio je ontološku podjelu
stvarnosti gdje je vidljivoj stvarnosti dodao posebnu nevidljivu i duhovnu
stvarnost - Svijet Ideja. Ideje
su za Platona nepromjenljivi, objektivno postojeći entiteti, u kojima
su smješteni ispravni odgovori na pitanja o pojedinim predmetima mišljenja.
One su i modeli prema kojima su stvorene stvari i njihovim saznanjem saznaje
se istovremeno i suština stvari. Za Platona ideje nisu samo pojmovi u
razumu, već nešto što realno postoji, izvan razuma. Prirodni zakonZačeci etike prirodnog zakona se obično pripisuju Aristotelu, ali su oni takođe očigledni i u Platonovim etičkim i političkim dijalozima, koji sa svoje strane odražavaju širu raspravu u antičkoj Grčkoj, raspravu kojoj su Platon i Aristotel dali važniji doprinos. Središte debate bila je suprotnost između dva pojma, za koja se držalo da su ključni za adekvatno razumijevanje ljudskih stvari: nomos i physis. Nomos od koga nam dolaze riječi kao što je "autonomija" (samo-uprava) odnosi se na prakse koje su uspostavljene u društvu, bilo da su to običaji ili pozitivni zakoni (tj. zakoni čije postojanje potpuno zavisi od legislativne delatnosti ljudskih bića). Pošto se oni mijenjaju od društva do društva, pa se čak tokom vremena mijenjaju i u jednom istom društvu, nomos je ono promjenljivo. Nasuprot tome, physis od koje smo dobili našu riječ "fizika", upućuje na ono što je nepromjenljivo: prirodu ili stvarnost. Suprotnost ova dva pojma upotrebljavali su sofisti u namjeri da razlikuju ljudski svijet od nepromjenljivog prirodnog poretka. Za sofiste ljudski svijet - ljudsko društvo i njegove ustanove, uključujući i njegova moralna uvjerenja - bio je svijet promjena, razlike, konvencije: svijet nomosa prije nego physisa.Platonovi dijalozi pokazuju različita tumačenja ovog zaključka od strane različitih sofista: Kalikle je tvrdio da su ljudski zakoni izum slabih da naruše prirodni poredak, koji pokazuje da je jak i po prirodi nadmoćan nad slabim, dok Protagora drži da su oni, iako su i zakon i moral ljudske tvorevine koje se mijenjaju od društva do društva, ipak obavezujuća za ljudska bića. Za Platona je, međutim, i Protagorina ne-skeptička forma konvencionalizma neadekvatna. Umjesto toga, on drži da postoji nepromjenljiva moralna stvarnost, ali takva da su je ljudska društva sa svojom velikom raznovrsnošću konvencionalnih praksi uglavnom nesvjesna. Kao i svako saznanje, saznanje dobrog zavisi od sposobnosti da se kroz veo pojava dođe do skrivene, nepromjenljive stvarnosti formi. Stoga Platon odbacuje ideju da su zakon i moral čisto konvencionalni. U suprotnosti prema svojoj staroj pozadini, njegova teorija može da se shvati kao pokazivanje da ljudsko ponašanje nije podvrgnuto samo ustanovljenim društvenim pravilima, već prije svega "nepisanom zakonu" - bilo da se on shvati kao nametnut od strane bogova, kako je to Sofokle izrazio u tragediji Antigona, bilo kao pravilo kome su podložni sami bogovi. Ideja prirodnog zakona se ponekad opisuje kao shvatanje da postoji nepromjenljivi moralni poredak, koji je dio prirodnog svijeta. Ako se ovo prihvati onda je Platon pružio shvatanje koje je po svemu, osim po imenu, shvatanje prirodnog zakona. Ovo bi bilo malo iznenađujuće, pošto se porijeklo mišljenja prirodnog zakona obično pripisuje Aristotelu - a ispitivanje aristotelovske pozicije pokazuje da ona ne izjednačava prirodno i nepromjenljivo. U Nikomahovoj etici Aristotel razlikuje dvije vrste pravde: legalnu ili konvencionalnu pravdu i prirodnu pravdu "koja svugdje ima istu snagu i ne zavisi od ljudskog mišljenja o ovom ili onom" (v. 7). Prirodna pravda je, stoga, nezavisna od pojedinačnih, pozitivnih zakona i primjenljuje se svuda i na sve narode. Nasuprot onom što bi moglo da se očekuje, Aristotel ne razlikuje dvije vrste pravde na osnovu njihove promjenljivosti. On to ne radi, jer iako su pozitivni zakoni (legalna pravda) promjenljivi, ni prirodni zakon nije sasvim oslobođen promjene. On to izražava pomalo nepodesno: "Mnogi misle da je cjelokupno pravo ove vrste (to jest pozitivno), jer, vele oni, sve što je od prirode ne može da se mijenja i svuda ima istu moć, kao što vatra gori ovdje isto tako dobro kao i u Persiji, dok u pozitivnom pravu uopšte vide nešto što može (prema iskustvu) da se mijenja. Međutim, stvar ipak ne stoji tako, ili bar ne sasvim tako: kod bogova je promjenljivost naravno isključena. Kod nas ljudi, naprotiv, mada doduše postoji ono što je od prirode, ipak je sve promjenljivo. Ali uprkos tome ono je djelimično prirodno, a djelimično nije. Koja su promjenljiva obilježja onog što je od prirode, a koja onog što nije od prirode, nego zakonom i konvencijom ustanovljeno - pošto i jedno i drugo podliježe promjeni - na to nije teško odgovoriti. To ćemo ilustrovati razlikom koja odgovara i svim drugim slučajevima. Tako je i desna ruka po prirodi jača, što ipak ne isključuje mogućnost da ima ljudi koji podjednako dobro upotrebljavaju obje ruke" (Nikomahova etika, v. 7). Tako, za Aristotela, priroda neke stvari jeste njen unutrašnji princip promjene, a promjena će biti prirodna ako je djelo ovog unutrašnjeg principa. Razmotrimo slučaj organskog rasta; biljka se vremenom mijenja od klice preko sjemenjače do sasvim razvijene biljke, prije nego što konačno nestane. Ove promjene su prirodne, jer treba da se pripišu djelovanju unutrašnjeg principa koji upravlja njenim razvojem i konačnom propašću. One treba da se razlikuju od drugih promjena, koje su djelo spoljašnjih činilaca, bilo da su ti činioci korisni ili štetni - na primjer, mnoge moguće posljedice ljudske intervencije. Tako, u oštroj suprotnosti prema Platonovom shvatanju, Aristotelovo objašnjenje ne implikuje da je prirodno (ili stvarno) nepromjenljivo; ono traži samo da se promjene dogode kao rezultat unutrašnje delatnosti bića. Za Aristotela ova naknadna osobina je obiljležje koje razlikuje ljudska od drugih bića; njegova definicija ljudi kao racionalnih stvorenja ima za cilj da racionalnost izdvoji kao najpotpuniju ljudsku osobinu. Stoga, ako treba da odredimo šta je ljudska priroda, mi tragamo za unutrašnjim principom, koji na poseban način upravlja ljudskim životom; a to je razum. Na ovaj način, Aristotel je pružio grub materijal na osnovu koga je Ciceron formulisao prvi eksplicitni princip prirodnog zakona. U možda najslavnijem objašnjenju prirodnog zakona, u svojoj Republici, Ciceron ga opisuje na sledeći način: "Pravi zakon je ispravan razum u saglasnosti sa prirodom; on je univerzalno primjenljiv i neprolazan; on svojim zapovijestima poziva na dužnost i svojim zabranama odvraća od loših djela. i ne usmjerava uzalud svoje zapovijesti i svoje zabrane na dobre ljude, iako ni jedno ni drugo ne djeluju na poročne. - Ni senat, ni narod nas ne mogu osloboditi od obaveza prema njemu i nema potrebe da u sebi tražimo njegovo tumačenje i objašnjenje. I neće biti različitih zakona u Rimu i Atini, niti različitih zakona sada i u budućnosti, već će samo jedan vječni i nepromjenljivi zakon da važi za sve narode i sva vremena, i postojaće samo jedan gospodar i vladar iznad svih nas, to jest Bog, jer on je tvorac ovog zakona, onaj koji ga objavljuje i sudija koji ga primjenjuje. Svako ko ga ne sluša, bježi od sebe samog i poriče svoju ljudsku prirodu i zbog same te činjenice pretrpjeće najgore kazne, čak i ako izbjegne ono što se obično smatra kaznom" (De republica III, XXII) Ako je ovo srž ciceronovskog prirodnog zakona, onda je on slobodan od svakog suštinskog prihvatanja, bilo stoičke bilo platonovske metafizike ; i stoga ne uključuje suštinsko prihvatanje postojanja normativnog prirodnog poretka, bar ne u nekom smislu koji implikuje više od činjenica ljudske prirode koje su već prihvaćene. Ovaj zaključak se sasvim oštro suprotstavlja nekim tumačenjima prirodnog zakona, koja ga shvataju kao čežnjivo uvjerenje da postoji moralni poredak koji je negdje na nebu zapisan. Problem sa takvim shvatanjima je u tome što su ona pogrešno razumjela centralno značenje tvrđenja da su ljudski zakon i moral "utemeljeni u prirodi". Međutim, Ciceron je potpuno jasan da je vjerovanje u prirodni zakon vjerovanje da i na individualnom i na kolektivnom nivou, razum ispravno upravlja ljudskim stvarima i da takvo upravljanje daje jasna, obavezujuća rješenja za organizovanje života društvenih, racionalnih bića. Iako se Akvinski najviše zanimao za metafiziku i religiju, njegovo objašnjenje prirodnog zakona ne poziva se ni na metafizička, ni na religiozna učenja. On preko razuma objašnjava i prirodnost i zakonoliki karakter prirodnog zakona. Za Akvinskog prirodni zakon je prirodan zato što je u skladu sa ljudskom prirodom, a ta priroda je razumna priroda. Prirodni zakon je, prije svega, tvrđenje da postoji prirodna osnova moralnih uvjerenja, da se moral može racionalno opravdati. Prirodni zakon je vrlo uopšteno moralno gledište, razvijeno na prvom mjestu radi pobijanja moralnog skepticizma. Njegova osnovna svrha je da ljudska moralna uvjerenja imaju racionalnu osnovu u formi opštih principa ispravnog postupanja, koji izražavaju određenu i racionalnu ljudsku prirodu. Njegova slabost leži u teškoći da pokaže kako se ova najopštija tvrđenja mogu da prevedu u pouzdane i specifično praktične maksime. U okruženju savremenih etičkih teorija, prirodni zakon se razlikuje po odupiranju tendenciji prihvatanja mišljenja da ljudska sreća dopušta ogromno mnoštvo oblika koji se mogu postići sa podjednako raznolikim načinima života. Ovo ne treba da zbuni, ali njegov sadašnji zadatak jeste da pruži prihvatljivo objašnjenje osnovnih ljudskih dobara i njihovih implikacija i, stoga, da ospori olaki pluralizam tako velikog dijela savremene moralne misli. Pojam EtosaIako filozofsku disciplinu koja se bavi problematikom morala zovemo etika
sam pojam etos ima vrlo različita značenja, među kojima su karakter, običaj,
smisao običaja, zakon običajnosti, normativni ideal u jednoj delatnosti,
i najzad moral (prije svega pozitivni ili običajni moral). Veza uma i moralaVrlo važna veza uma i morala nalazi se kod Aristotela u pojmu potencijalnosti. U svakom pojedincu nalazi se određeni potencijal njegovog bića. Moralnom djelatnošću aktualizuje se taj potencijal i dostiže stanje eudaimonije , dakle sreće i blagostanja koje je samodovoljno – cilj po sebi a ne sredstvo za druge ciljeve. Za Aristotela eudaimonija je aktivna primjena moći vrle duše, i u saglasnosti je s umom. Isto tako Aristotelova fronesis, praktična mudrost, nosi u sebi jedinstvo umnog momenta – znanja stvarnosti, poznavanja logike, i moralnog momenta, svijesti o vrlini i volji da se u skladu s njom postupa.Kod Kanta praktični um – koji se temelji na teorijskom umu sadrži u sebi apriorni postulat kategoričkog imperativa, koji treba da usmjerava celokupnu moralnu djelatnost. Jedinstvo uma i etosa kod Hegela ne počiva na statičkom utemeljenju jednog drugim ili promjeni jednog u drugom, već na jedinstvu faza jednog istog razvojnog procesa. Moralna svijest i moral priznat u običajima i institucijama, su po Hegelu, faze objektivnog duha koji je, sa svoje strane, momenat u razvoju apsolutne ideje. Posebno pitanje odnosa uma i etosa jeste: da li se može racionalno zasnovati moral? Etos današnjiceModerna nauka je od početka isključila teologiju, špekulativnu filozofiju,
ideologiju ali i sve moralne sudove. Duh te nauke je filozofski najbolje
izrazio pozitivizam koji je uvijek, do dana današnjeg, bio restriktivan
prema svim vrijednosnim sudovima bez razlike, pa čak i prema mnogim dimenzijama
uma. Prema današnjoj analitičko-empirijskoj filozofiji ethos je iz nauke
potpuno eliminisan, a od uma ostao je samo torzo. Prvo, sve veće korišćenje nauke u vojne svrhe je, prvi put u istoriji stvorilo mogućnost kolektivnog samoubistva čovječanstva. Dok je postojala ravnoteža straha glavna učinjena šteta je bila: traćenje vitalnih ljudskih i prirodnih resursa, siromašenje velikih dijelova populacije, parališuća zabrinutost, mlađih generacija koje su se suočavale s mogućnošću vrlo kratkog, života bez ikakve budućnosti. Ravnoteža straha nestaje onog časa kad jedna od nuklearnih sila pronađe zadovoljavajući sistem odbrane koja će joj omogućiti da prva udari bez straha od odmazde. Drugo, prirodna okolina je već vrlo opasno, u ponečemu i nepovratno zagađena. Projekt modernog čovjeka da pobjedi prirodu otvara više ekoloških problema nego što se mogu riješiti. Treći vid zloupotrebe znanja je sve veći uticaj mas-medija na oblikovanje
svijesti. Kulturni i politički prostor je zagađen ogromnom masom bezvrijednih,
pristrasnih, lažljivih informacija. Danas veliki centri moći vladaju ljudskim
životima, manipulišu njihovim aspiracijama, uništavaju svaku privatnost
i individualnu autonomiju. Zaključak – Neophodnost EtosaEpohalna greška je razbijanje veze uma i etosa koja je učinjena na samom
početku moderne epohe, onda kad je, na samom početku modernosti, evropska
inteligencija odlučila da nauku definiše na savršeno jasan i „transparentan“
način tako što će se kao naučno znanje prihvatiti isključivo strukture
čije su veze logičko-matematičke i čiji su svi elementi provjerljivi putem
iskustvenih činjenica. Etos je eliminisan i protjeran u sferu subjektivnosti
i osećajnosti. Literatura
preuzmi seminarski rad u wordu » » » |