|
KRIZA, JEDINSTVO I OSOBNE SLOBODE
Interesantno je pitanje stapanja lokalnog u globalnog. Na koji način se
to odvija? Na koji način se postiže jedinstvo u raznolikosti i je li ono
uopće moguće ili tu dolazi do nepovratnog gubitka lokalnog i partikularnog
identiteta? Takvi procesi su se odigravali u povijesti na regionalnoj
razini pri formiranju zamišljenih zajednica. Činjenica koja se odmah nametnula
jest ta da su se takve zajednice često formirale u vrijeme kriza. Krize
raznih vrsta mnogo su puta ujedinile inače razjedinjene entitete. Razmišljajući
o tome, i promatrajući sadašnje stanje svijeta prepunog različitih kriza,
gotovo se nametnulo pitanje: Hoće li se povijesni procesi ujedinjenja
potaknuti krizom ponoviti u naše, globalno doba? U isto vrijeme, pojavilo
se prijeteće pitanje osobnih sloboda: Koliko se u vrijeme krize, kada
je potrebno hitno ujedinjenje i suradnja, uistinu poštuju građanska i
ljudska prava? Jedan od značajnijih faktora u diskursu globalne suradnje
su klimatske promjene. Upravo na tom temelju Slavoj Žižek u članku „Prestanite
im vjerovati: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici" iz Jutarnjeg lista
24. travnja 2010. gradi potrebu za globalnom političkom reorganizacijom
koja ljudska prava stavlja u sasvim drukčiji položaj od onoga na kojeg
smo u postmoderno doba navikli (ironično što to dolazi upravo od „klasičnog"
postmodernističkog filozofa). I upravo taj članak me ponukao na ozbiljno
promišljanje i odabir ove teme. Nakon erupcije islandskog vulkana Eyjafjallaj6kulla
i brojnih pomutnji koje je uzrokovala u Europi i SAD-u, Žižek u tom članku
za budućnost predviđa sustav sličan komunizmu, no na njegove ideje ću
se vratiti kasnije. Prvo želim reći ponešto o literaturi koja mi je pomogla
u ovom radu. Kao temelj za teorijsko i apstraktno promišljanje prirode
i nastanka etničkog identiteta, poslužila je knjiga Drugi i sličan, urednice
Martine Segalen. Pri opisu Krize trećeg stoljeća, od najveće koristi bila
je knjiga Michaela Jordana (ne košarkaša): U ime Božje: Nasilje i razaranje
u svjetskim religijama. Pouzdan izvor o progonstvima kršćana predstavljale
su i knjige Lane Foxa: The Classical World: An Epic History of Greece
and Rome i Wilkinovog članka "The Piety of the Persecutors"
u časopisu Christian History 27, zatim Colson s knjigom The Week i Halsberghe
s knjigom The Cult of SolInvictus, Etudespreliminaires aux religions orientales
dans L 'empire romain. Od velike pomoći su bile i internetske stranice
poput one Sveučilišta u Michiganu, ali i još tri knjige koje su dale uvid
u njemački mentalitet (Nenadovićeva „Pisma iz Nemačke" izdana u Celokupnim
delima, Kantova Sloboda i um i Autoritarna osobnost psihologa Adornoa
i drugih). Osim što je osvjetlila značaj i okolnosti 11. rujna 2001.,
kvalitetan uvid u problematiku ujedinjenja svijeta pružila je knjiga Petera
Singera Jedan svijet: Etika globalizacije. Za početak bih razmotrio što
odabrana literatura kaže općenito o formiranju zajedničkog identita i
političkog entiteta.
2. KAKO SE FORMIRA ETNIČKI IDENTITET I POLITIČKI ENTITET?
Ne bih mnogo ovdje govorio o tome što su etnos, etnicitet, kultura, itd.
jer je o tome zaista mnogo rečeno i ništa konačno definirano, a rasprava
o tome izlazi iz okvira ovog seminara. Međutim, ovdje bih se želio usredotočiti
ne na to što je etnički identitet, već na to kako nastaje. Smatram da
je to ključno pitanje koje nam može dati bolju sliku o određenom identitetu
i entitetu od apstraktnog a priori raspravljanja. I taj objekt istraživanja
(etnički identitet) je pogodan za metodu promatranja (može i sa sudjelovanjem)
i zato se slažem sa sljedećom izjavom: „etnički identitet tako više ne
može biti smatran činjenicom, izvan vremena i svijeta, koja bi pretvarala
u predodžbe i ponašanje - dakle preko kulturnih pokazatelja - objektivnu
etničku stvarnost koju se može omeđiti na određenom teritoriju ili društvenom
prostoru, već projektom kojim su pojedinci i skupine neprekidno zaokupljeni.
U tom bi smislu te predodžbe i ponašanja imale ulogu identifikacijskih
procesa, a identitet koji skupina proživljava ili traži, bio bi usklađivanje
tih procesa - u jednom trenutku povijesti grupe." (Segalen 2002:182).
Dakle, stvaranje zajedničkog identiteta je projekt, ništa manje nego i
stvaranje samog političkog entiteta. Zapravo mi se čini kako to dvoje
uopće ni nije toliko razdvojeno koliko se misli. Izgleda da potonje samo
daje administrativna obilježja prvome. Koja sredstva se koriste za stvaranje
tog zajedničkog identiteta i koje su referentne točke na koje se mogu
pozvati sudionici tog projekta? Radi se o „procesima koji su na djelu
u povijesnom stvaranju i kontekstualnoj afirmaciji identiteta, unutar
prisilnih ili strukturirajućih kulturnih okvira, kao što su habitusi i
sjećanja - individualna i egzistencijalna, ili kolektivna i mitska. U
tom bi pogledu pojam „regionalnog imaginarnog" svakako zasluživao
ponovno razmatranje i preciziranje, kao mjesto na kojemu se mogu oblikovati
i reproducirati ta kolektivna sjećanja koja strukturiraju i hrane afirmaciju
indetiteta kao i prakse koje ga simboliziraju." (Segalen 2002:183)
Samo na temelju ovog citata, mogao bi se napraviti opsežan rad koji bi
razmatrao koji su to sve habitusi i sjećanja koja mogu ujediniti i ujedinjuju
određenu grupaciju, posebno na globalnom planu. Dotaknut ću se ponešto
toga kasnije u seminaru, ali sada želim razmotriti samo jedno od svega
toga, a za što smatram da ima zaista najviše potencijala ispuniti gore
dane uvjete za oblikovanje prisilnog i strukturirajućeg kulturnog okvira
koji obuhvaća i potiče zajedničke habituse i sjećanja, i to na individualnom
i egzistencijalnom, kolektivnom, pa čak i mitskom planu. To je - kriza.
Ako Ivica Kostelić osvoji prvo mjesto na važnom skijaškom kupu, to se
možda neće ticati svih Hrvata jer postoje i oni koji za to jednostavno
nisu zainteresirani. Međutim, ako se dogodi razorni potres na području
Zagreba, teško je moguće da će biti nezainteresiranih zagrepčana. U tom
slučaju taj događaj izravno i znatno utječe na egzistenciju građanina.
Međutim, kako u to uklopiti mit? Vrlo jednostavno. Upravo sveopća kriza
sastavni je dio gotovo svakog sustava vjerovanja. U to ne bih uključio
samo religije koje imaju razvijenu eshatologiju, bilo da se radi o „intervalu
mača" u budizmu, Kali Yugi u hinduizmu, Ragnaroku u nordijskoj mitologiji,
2012. godini iz majanskog kalendara ili Sudnjem Danu u kršćanstvu. Ne
radi se samo o pojedinačnim religijama. Radi se o sveopćoj fascinaciji
kataklizmama u globalnoj kulturi, koja može uključivati i konkretne reference
na spomenute religije ili pak samo znanost (od ekološke krize preko neprijateljskih
izvanzemaljaca do Big Cruncha) ili, sve češće, jedno i drugo. To su prilično
omiljene teme hollywoodskih blockbustera, ali nemojmo zaboraviti niti
informativni program. Ne raspravljajući o tome jesu li se katastrofe zaista
umnožile ili se radi o medijskoj propagandi, činjenica je da je informativni
program ispunjeniji izvještajima o krizama i katastrofama više nego ikad.
„Kada se pokrivaju katastrofe, novinar odabire dijelove vijesti i vizualne
imidže za koje pretpostavlja da će privući pozornost publike, na primjer,
vijesti o potresu će
sadržavati prizore razaranja, kaosa, razorenih zgrada, žestoke napore
spašavanja i apele za pomoć. " (Philo 2005:186) Sve to nesumnjivo
ima snažan utjecaj i utisak na ljudski um. Kriza, dakle, zaista čini važan
dio mitskog sjećanja gotovo svake kulture na svijetu. Usudio bih se reći
da danas živimo u kulturi krize. Iz toga proizlazi da kriza, više nego
išta drugo, posjeduje moćan potencijal da ljude ujedini. Kako se to jedinstvo
tada postiže i pod kojim uvjetima? Prije nego sami zaključimo, probat
ćemo prvo doći do odgovora razmatranjem odabranih regionalnih primjera
kroz povijest.
3. POVIJESNI PRIMJERI UJEDINJENJA U DOBA KRIZE
Nisam povjesničar i ne poznajem historiološku metodologiju, pa se neću
ni upustiti u detaljan povijesni prikaz danih primjera, već iz njih želim
vrlo kratko i jednostavno izvući ono što je bitno za ovaj seminar, a što
će odrediti i odabir istaknutih detalja, a to bitno je: vidjeti kako kriza
formira identitet i kakve posljedice to jedinstvo ima na osobne slobode.
Treba napomenuti da kriza, prije nego što pridonese formiranju identiteta,
u određenom smislu uzrokuje svojevrsnu dekonstrukciju dotadašnjeg identiteta,
a najčešće to čini barem jednim dijelom istodobno. Ponekad se dešava i
da kriza jednostavno ubrza već prisutne tendencije dekonstrukcije dotadašnjeg
i konstrukcije novog identiteta. Jednako tako treba napomenuti da krize
nisu nužno nagli događaji, već mogu biti akumulacija nepovoljnih događaja
i okolnosti koja se zatim pretvara u krizu. Izabrao sam tri primjera:
Rimsko Carstvo u doba Krize trećeg stoljeća, Weimarsku Republiku i njezinu
smjenu Nacističkom Njemačkom, te SAD za vrijeme i nakon terorističkih
napada 11. rujna 2001.
3.1. RIMSKO CARSTVO I KRIZA TREĆEG STOLJEĆA
U povijesti Rimskog Carstva postoji razdoblje koje se naziva „vojna anarhija",
„imperijalna kriza" ili jednostavno Kriza trećeg stoljeća. Nakon
nekih 250 godina onoga što nazivamo pax romana, došlo je razdoblje ozbiljne
krize. Njezinim početkom smatra se ubojstvo Aleksandra Severa 235. godine
koje je uzrokovalo borbu za moć među generalima i pokrenulo dugi niz godina
unutarnjih sukoba i građanskih ratova. S druge strane, pritisci izvana
- neprestane invazije barbara i borbe s Perzijancima (Sasanidsko Carstvo).
Svemu tome pridružila se još i Ciprijanova kuga i ekonomska depresija
koja je društvo skoro vratila na „prirodnu ekonomiju", odnosno potpuno
odbacivanje novca i uvođenje trampe. Uz to, Rim se morao suočiti i s administrativnom
krizom zbog slabljenja i konačnog raspadanja starih polisa kao temeljnih
oblika mjesne vlade. Sve to je uzrokovalo snažnu kulturnu promjenu i propitivanje
antičkih vrijednosti. Optimistička i sekularna orijentacija klasične civilizacije
je počela slabiti, a zanimanje za „onostrano" je sve više jačalo.
To nije bila nova pojava, ali treće stoljeće je ubrzalo njezin razvoj.
To zanimanje se ogledalo i u filozofiji pošto su Plotin i Porfirije naglašavali
čovjekovu čežnju za sjedinjenjem s bogom i posebno uzdizali neoplatonizam,
koji je postao dominantna intelektualna paradigma među obrazovanima. Posebno
važne su bile tzv. misterijske religije koje su svojim sljedbenicima obećavale
sreću u sjedinjavanju s bogovima kao što su Izis, Oziris, Kibela ili Mitra.
Kult potonjeg (boga sunca) je bio najzastupljeniji u Carstvu i kasnije
je dobio i institucionalnu podršku. Naime, puno ime kulta bilo je Sol
Invictus Mithra i negdje na prijelazu s prvog u drugo stoljeće je s istoka
u Rim dospio privatnim putem. Iako je među mitraistima bilo i sudaca,
pa čak i careva, bio je to prvenstveno privatni kult. Međutim, tijekom
vladavine mladoga Elagabala (218. - 222.), Sol Invictus Elagabal je imenovan
službenim kultom cijeloga Carstva. Promaknut u javni kult, odmah je stekao
i ogromne hramove. Halsberghe tako zaključuje da je „od prve polovice
drugog stoljeća kult Sol Invictus prevladavao u Rimu i u drugim dijelovima
Carstva." (Halsberghe 1972:44, prev. a.) Ovdje, dakle, vidimo zanimljiv
proces u kojem je lokalno i partikularno postalo „globalno", odnosno
privatni kult je postao službeni. No, razvoj događaja je krenuo u još
zanimljivijem pravcu. Rimski planetarni tjedan (uvezen iz grčke kulture)
počinjao je s dies solis, odnosno danom Sunca. Paralelno s razvojem i
populariziranjem kulta Sunca i dies solis je zadobio veću važnost: "Religija
u kojoj je najuzvišeniji predmet obožavanja tako blisko povezan, ako ne
i poistovjećen, sa Suncem, neće propustiti iskazati posebno poštovanje
prema danu koji su čak i oni koji nisu obožavali Mitru nazivali danom
Sunca." (Colson 1926:41)
Usporedno s time, u Rimu su živjeli i Židovi i novonastali kršćani. I
jedni i drugi su predstavljali priličan problem za Rimljane. Prvi su dizali
ustanke protiv Carstva poput poznate Bar Kohbine pobune od 132. do 135.
godine na što je car Hadrijan reagirao oštrim mjerama, zabranivši im ulaz
u grad i ispovjedanje vjere, a posebno njegovanje dva karakteristična
običaja - šabata i obrezanja. Vrlo su slikoviti sljedeći retci iz Talmuda
u vezi s Hadrijanovom protužidovskom politikom: "Rimska vlast izdala
je naredbu da ne smiju proučavati Toru, da ne smiju obrezivati svoje sinove
te da moraju oskvrnjivati subotu. Sto su Juda Samu'a i njegovi drugovi
učinili? Otišli su iposavjetovali se s nekom domaćicom koju SU svi rimski
plemenitani običavali posjećivati. Ona im je rekla: 'Idite i objavite
svoje jade noću'. Oni su otišli i objavili ih noću govoreći: 'Jao! U ime
Neba, nismo li mi vaša
braća, nismo li mi sinovi jedne majke? Zašto smo mi različiti od svih
naroda i jezika da izdaješ tako oštre naredbe protiv nas?'" (Roš
Hašanah 19a)
Kršćani pak nisu bili militantno nastrojeni, nego su jednostavno širili
svoju vjeru unatoč svim progonstvima, a nisu bili samo židovskog podrijetla,
već i rimskog što je unutar poganskog javnog mnijenja uzrokovalo sumnjičavost.
Ipak, kršćani su uživali mir sve do Neronove čistke 64. godine, kada su
ubijeni Petar i Pavao. Nakon požara kojeg je, prema Tacitu, sam postavio,
Neron je iskoristio negativno javno mišljenje o kršćanima i okrivio njih,
te započeo okrutne progone protiv istih. Tacit u svojim Analima zapisuje
(XV.44): „ Veliko mnoštvo [kršćana] je optuženo, ne toliko za zločin podmetanja
požara koliko zbog mržnje ljudske rase. Njihova smrt učinjena je razonodom;
zamatani su u kožu divljih životinja i predavani psima da ih rastrgaju
na komade, pribijani na križeve ili spaljivani na lomači, a kada je sunce
zašlo, spaljivani su, služeći kao noćna rasvjeta." Ovo je tipičan
primjer mehanizma žrtvenog jarca. Dogodio se požar, Rim je bio u rasulu
i nekoga je trebalo okriviti. To su bili najsumnjiviji stanovnici grada
- kršćanska sekta. „Opće je prihvaćeno da je Neron htio iskoristiti kršćane
u Rimu kao prikladne žrtvene jarce kako bi skrenuo pažnju s vlastite rastuće
nepopularnosti. [...] Većina ondašnjega rimskog stanovništvaprezirala
je nove sektaše, smatrajući ih nemoralnim neprijateljima cjelokupne ljudske
vrste." (Jordan 2008:62) Iz tog razloga, Neronovo optuživanje kršćana
za požar je bilo „opće prihvaćeno" (ibid). Ovakav sentiment i ponašanje
prema kršćanima nastavili su se i u 3. stoljeću o kojemu govorimo u ovom
poglavlju, pa je opravdano pretpostaviti da su i tada kršćani zasigurno
često trpjeli kao glavni krivci za probleme Carstva. Nameće nam se pitanje
zašto su kršćani bili tako pogodni za sveopće negodovanje? „ Često se
postavlja pitanje zašto su Rimljani progonili Židove daleko manje [...]
unatoč činjenici da su, za razliku od kršćana oni bili odgovorni za uvlačenje
Rima u tri velika rata. [...] Ukratko, razlog za to počiva u poštovanju
koje je Rim gajio prema drevnim oblicima religije. Židovska je religija
odgovarala konstitucionalnim zahtjevima'. Sinagoge i židovski način bogoštovlja
bili su dobro poznati i otvoreni, i stoga nisu predstavljali nikakvu skrivenu
prijetnju za političku stabilnost Rima, dočim je način na koji su kršćani
prakticirali svoju novu vjeru, okupljajući se u privatnim kućama, bio
tajnovit i zlosutan. Tako su kršćani postali predmetom neprijateljstva
zbog novih religijskih ideja, dok se Židove uglavnom trpjelo dokle god
nisu izazivali nered." (Jordan 2008:61) Već spomenuti neoplatonski
filozof iz 3. stoljeća, Porfirije, opisuje razloge za loš stav prema kršćanima
sljedećim riječima: „Sto drugo ljudi mogu biti nego ateisti i na svaki
način bezbožni, budući da su otpali od običaja naših predaka pomoću kojih
se održava svaki narod i grad? ... Sto su oni drugo nego borci protiv
Boga?" (Wilkin 1990: 18, prev. a.)
Dakle, glavna optužba je što se protive ustaljenim običajima, rimskoj
tradiciji i samim time protiv Boga. Zanimljivo je da se kršćane naziva
ateistima, a pridaje im se i optužba da prakticiraju židovske običaje.
Za ove zločine je pogubljen čak i rođak cara Domicijana, rimski konzul
Tit Flavije Klemens. Smatram da su kršćani optužbu da su ateisti zaradili
time što su umjesto mnogo vidljivih bogova štovali jednog nevidljivog
Boga, kojeg sukladno drugoj Božjoj zapovijedi (Izlazak 20, 4), nisu predstavljali
u vidljivom obliku. Optužbu da prakticiraju židovske običaje najsigurnije
je protumačiti štovanjem šabata, četvrte Božjoj zapovijedi (Izlazak 20,
8-11) iako je moguće da se ponekad prakticiralo i obrezivanje.
Progonstvo se nastavilo u nešto blažem (brojčano) obliku za vrijeme Trajana,
Marka Aurelija, Septima Severa i Maksimina Tračanina koji je ubijao samo
vođe. Međutim, zanimljivo je da je upravo za vrijeme Decija, koji je vladao
u doba Krize trećeg stoljeća, progonstvo ponovno poprimilo žestoki oblik.
Grgur iz Toursa je u Povijesti Franaka opisao to sljedećim riječima: „Za
vladavine cara Decija, mnogo progonstava se podiglo protiv Kristovog imena
i odvio se takav pokolj vjernika da ih se nije moglo prebrojati"
(prev. a.). Zapazimo način na koji se to odvilo. U siječnju 250. godine,
Decije je izdao Edikt o žrtvovanju kako bi za Carstvo osiguraopax deorum,
odnosno umirio bogove, a glasio je ovako: „Svi stanovnici Carstva moraju
prinositi žrtve ispred sudaca svojih mjesnih zajednica 'za sigurnost Carstva'
određenog dana. [...] Kada prinesu žrtvu, dobit će potvrdu (libellus)
na kojem piše da su poslušali naredbu." (Preuzeto s: http://www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html,
prev. a.) To je kršćanima uzrokovalo mnogo problema, jer su neki popustili
i poslušali naredbu dok su s druge strane kršćani koji su odbili poslušati
naredbu preuzeli rizik da budu mučeni i ubijeni. U Ediktu o žrtvovanju
vidim primjer neizravnog progonstva. Kršćani ovaj puta nisu bili progonjeni
zato što su kršćani per se, već zato što se nisu pokorili građanskoj obvezi
za dobrobit Carstva (koja je bila istodobno religijske prirode i time
kršila vjersku slobodu, odnosno građanska prava). Dakle, ovdje vrlo jasno
vidimo kako je kriza zahtjevala jedinstvo naroda u vidu sudjelovanja u
osiguravanju pax deoruma, a oni koji nisu poštivali tu odredbu, a time
ni nametnuto jedinstvo, doživjeli su sudbinu žrtvenog jarca. Kršćani u
Kartagi su pretrpjeli posebno teške trenutke jer se tamo pojavila Ciprijanska
kuga (nazvana po kartaškom biskupu) koja je dodatno rasplamsala potrebu
za žrtvenim jarcima, koji su bili, naravno, tamošnji kršćani.
Progone je nastavio i car Valerijan, a nakon njega je Dioklecijan vještinu
i silu progonstva postavio na novu razinu. Izdao je četiri edikta kojima
je zahtjevao da kršćani poštuju tradicionalne religijske prakse, te naredio
da svi stanovnici Carstva prinose
univerzalne žrtve. Osim kršćana, progonio je i manihejce. Iako bi se o
Dioklecijanskom progonstvu moglo zaista opsežno pisati, činjenicu koju
želim istaknuti jest da je Dioklecijan preferirao aktivističku vladu i
okružio se protivnicima kršćanstva. U isto vrijeme, gradio je sliku o
sebi kao obnovitelju stare rimske slave. Ove dvije činjenice su vrlo važne
jer nam govore kakav se proces tada odvijao u Rimskom Carstvu. Bilo je
to vrijeme kada je treće stoljeće završavalo i krizu je trebalo konačno
odgurnuti u zaborav kreiranjem novog zlatnog doba, a to se kanilo postići
entuzijastičnim i represivnim ujedinjenjem stanovništva koje se očitovalo
u naredbi prinošenja univerzalne žrtve. Manipulativnim tehnikama je tražena
snažna podrška naroda - trebao se ostaviti dojam da sam narod želi stroge
odredbe za svoju dobrobit. Carstvo je žudilo za „uvođenjem stroge discipline
(kojaje uključivala religijsku disciplinu). Kad god im se za to pružila
prilika, poganski su govornici, vješti u manipuliranju strastima svjetine,
dodatno raspirivali mržnju među pukom koja je rezultirala činima protukršćanskog
nasilja. [... ] Ne treba smetnuti s uma da stav kršćana nije uznemiravao
samo careve i njihove dvorove. On je često izazivao bijes među pukom"
kao prilikom Polikarpova odbijanja prinošenja poganske žrtve kad je „svjetina[je]zarežala:
'Evo ravnatelja iz Azije, oca kršćana, razaratelja naših bogova'"
(Jordan 2008:72). Vidimo još jednom kako su naredbom ugrožena građanska
prava onih koji se toj praksi nisu htjeli pokoriti, te istodobno raspirivana
mržnja protiv njih kao sredstvo dodatnog snaženja zajedničkog identiteta,
jer se on „manje izgrađuje u odnosu prema sebi i prema identičnom nego
u odnosu prema drugom i u razlici, koja je istodobno određena od strane
drugog i protiv tog drugog." (Segalen 2002:183)
No, nakon toga se dešava preokret. Naime, iako su izgubili određeni dio
manje hrabrih pripadnika, kršćani su tijekom svih tih edikata ipak i dalje
napredovali i sve se više širili. Štoviše, počela se dešavati vrlo opasna
stvar. Vidjevši njihovu hrabrost i ustrajnost, javnost je ih je počela
polako simpatizirati (Lane Fox 2006:598-601). Željeno ujedinjenje nije
se postizalo i kršćani su „predstavljalipotencijalnu opasnost za stabilnost
Rima [...] odbijali su obavljati vojne i civilne službe izazivajući nezadovoljstvo
vlasti i izlažući se optužbama za nelojalnost." (Jordan 2008:60).
Međutim, nikako ih se nije moglo istrijebiti, a niti ujediniti s poganima
u žrtvi. Bili su već izuzetno prošireni teritorijalno i socijalno. Zauzimali
su ključne položaje u državnoj upravi i drugim viđenijim mjestima u društvu,
bez bojazni zbog izlaganja progonu. A onda se Konstantin I. Veliki dosjetio
genijalne ideje. Godine 313. je objavio Milanski edikt kojim kršćanstvo
postaje slobodna religija. Svojevrsnim pokušajem sinkretizma, želio je
konačno unijeti stabilnost u Carstvo. No, i dalje je postojala velika
podvojenost između kršćana i pogana, i to baš zbog prinošenja žrtava i
svetkovanja različitog dana u tjednu. Dok su kršćani svetkovali i dalje
biblijski šabat, odnosno sedmi dan tjedna, pogani su svetkovali dies solis,
odnosno prvi dan tjedna. Carstvo je i dalje bilo nestabilno. Međutim,
Konstantin je mudro čekao da se kršćani u miru opuste i polako popuste
zahtjevima društva, a onda je 321. godine povukao potez kojim će dodatno
osnažiti Carstvo. Izdao je Konstantinov edikt kojim, kako Justinijan I.
Veliki zapisuje u djelu Corpus Juris Civilis, uvodi venerabilis die solis
(lat. "časni dan Sunca") kao građansku instituciju, te zakonski
naređuje njezino svetkovanje i zabranjuje bilo kakve građanske ili obrtničke
poslove u taj dan. Još jednom se manifestira ujedinjenje koje posjeduje
osobine neizravnog progonstva, te tako krši građanska prava. Ipak, sada
je već velik dio kršćana prihvatio štovanje prvog dana tjedna i tako se
u toj praksi ujedinio s poganima. Ono što svi prošli carevi nisu uspjeli
postići progonstvom (ujedinjenje u zajedničkoj žrtvi), Konstantin je uspio
postići mirom. Ipak, ne sumnjam da su židovi i preostali dio kršćana koji
su i dalje željeli svetkovati šabat bili pogođeni ovom naredbom. Ustvari,
progonstvo kršćana se nije zaustavilo. Nakon proglašenja kršćanstva službenom
religijom Carstva 380. godine za vrijeme Teodozija I. Velikog, situacija
za kršćane koji se nisu prilagodili rimskim običajima postala je još teža,
jer su sada počeli biti progonjeni kao heretici (http://en.wikipedia.org/wiki/Persecution_of_early_Christians_in_the_Roman_Empire,
zadnji pristup 13. siječnja 2011.). Međutim, sada je ova skupina bila
znatno manja, a Rim je konačno uspio politički nadvladati, ironično, zaogrnut
kršćanskim ruhom. Kroz sve ove procese koji su se odvijali u Krizi trećeg
stoljeća, neprestano smo mogli pratiti iste obrasce zbivanja. Pojavila
se kriza i za njezino rješenje je bilo potrebno ujedinjenje (i to gotovo
u pravilu religijske naravi), a oni koji se u to nisu uklapali, optuženi
su za uzrok krize, te iskorišteni kao žrtveni jarci koji su dodatno osnažili
jedinstvo. Na kraju se ispostavilo da lokalno i partikularno u procesu
„globalizacije" Rimskog Carstva nisu mogli opstati i da se jedinstvo
u raznolikosti postiglo samo za određene kategorije raznolikosti, među
kojima se kršćani, odnosno heretici, kao i Židovi, nisu našli. Ista praksa
se s tim istim skupinama, nažalost, nastavila tijekom Srednjeg vijeka,
uz još veći intezitet. No, to nije predmet ovog poglavlja i mislim da
smo kroz razdoblje Krize trećeg stoljeća dobili sasvim jasan uvid u mehanizme
ujedinjenja radi rješavanja krize i načinu na koji su utjecali na osobne
slobode.
3.2. KRIZA ZA VRIJEME WEIMARSKE REPUBLIKE I USPON NACISTIČKE NJEMAČKE
Iako pomalo neoriginalan, Treći Reich je zaista odličan primjer u prilog
tezi ovog seminara. Smatrajući se nasljednicom Svetog Rimskog Carstva
(Prvog Reicha) i Njemačkoga Carstva (Drugog Reicha), Nacistička Njemačka
si je zadala zaista visoke ambicije. No, prije njezinog uspona, vladalo
je razdoblje krize. Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, Njemačka se kao
gubitnik našla u nezavidnom položaju. Nakon revolucije, osnovana je Weimarska
Republika koja je već na svojim samim počecima bila prožeta unutarnjim
sukobima. Odigravala se neprestana bitka između ekstremista ljevice i
desnice, prožeta pučevima i ustancima. Godine 1923. Republika više nije
mogla plaćati ratnu odštetu dogovorenu Versajskim ugovorom, što je navelo
belgijske i francuske trupe na okupiranje tadašnje najvažnije njemačke
industrijske regije Ruhra. Ljudi su pozivani na štrajkove i pasivan otpor.
Zbog osmomjesečnog štrajka država je tiskala dodatni novac kako bi isplatila
plaće štrajkašima što je dovelo do hiperinflacije - i ekonomija se našla
u rasulu. Situacija neodoljivo podsjeća na stanje Rima tijekom početnog
razdoblja Krize trećeg stoljeća; Njemačka je doživljavala svoju krizu
trećeg desetljeća (dvadesetog stoljeća). Hitler je već 1923. pokušao pučem
osvojiti vlast, ali pretrpio je neuspjeh i završio u zatvoru. Nakon toga
je za vrijeme Stresemanna uslijedilo kratko povoljno razdoblje, koje se
naziva „zlatnim dobom" Weimarske Republike. Ipak, Stresemannove reforme
nisu riješile dubinske slabosti Republike, već su dale samo privid stabilne
demokracije, pri čemu su uzrokovale znatno vanjsko zaduživanje.
U to vrijeme odvija se i veliko oživljavanje urbane kulture. Pojavljuje
se ulično kazalište, a scene jazza i cabareta cvjetaju. Uslijed rasta
popularnosti hollywoodskih filmova, kaže se da su mlade žene postale amerikanizirane,
noseći šminku, kratku kosu i pušeći cigarete. Čini se kao da je Njemačka
polako gubila svoj identitet. Možda se baš zahvaljujući tome kod nekih
pojačalo zanimanje za germanske mitove i tradicijske koncepte okultizma
što je, doduše, moglo biti dijelom već prisutnog porasta zanimanja za
ezoterizam u pokretima poput teozofije, antropozofije i ariozofije koji
su dobili na popularnosti u Austriji i Njemačkoj između 1880. i 1945.
godine. Poznato okultno društvo Thule, koje se bavilo mističnom sjevernom
zemljom iz grčkih legendi, čak je financiralo Njemačku radničku partiju
(koja je kasnije postala Nacistička), a njegovi pripadnici su Hitlera
smatrali „otkupiteljem Njemačke" i sebe njegovim prvim učenicima.
Zanimljivo je da je čak i nakon rata nastavio postojati tzv. ezoterički
hitlerizam, 'prekršćanska' rasna religija s elementima hinduizma. Sve
to me neodoljivo podsjeća na porast zanimanja za misterijske religije
u Rimu za vrijeme Krize trećeg stoljeća.
U međuvremenu, Hitler je radio na tome da dođe na vlast legalnim putem.
Nacistička stranka je u Bavarskoj počela mamiti nezadovoljnike, okupljajući
se prvo u pivskim pubovima gdje je svatko mogao dobiti besplatno pivo.
Učlanjivalo se mnogo bivših vojnika koji su simpatizirali Hitlera kao
nekadašnjeg dobrovoljca za vrijeme rata. Pridruživali su se i poduzetnici,
radnici, javni službenici i učitelji koji su trpjeli posljedice inflacije
koju je uzrokovala socijalistička politika Republike. Počela su se organizirati
stranačka okupljanja koja su pokazivala parlamentarnu moć i na kojima
je Hitler mamio svojim govornim umijećem. Počeo je voditi kampanje pomoću
radio-propagande i aviona i postao prvi primjer učinkovitog korištenja
masovnih medija za indoktriniranje mase. Nacistička stranka je ubrzano
zadobivala sve više pristaša.
Ipak, pisac članka o NSDAP-u na Wikipediji, valjano je primjetio da „unatoč
snažnim pristašama, Nacistička stranka možda nikada ne bi došla na vlast
da nije bilo velike krize koja je snažno udarila Njemačku"
(http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP#Nacisti.C4.8Dke_oznake. zadnji pristup
13. 1. 2011.) Weimarska Republika je nakon „zlatnog doba" ponovno
velikim koracima ulazila u krizu koja je nakon pobjede nacista 14. rujna
1930. i gubitka većine u Reichstagu polako prelazila u stanje građanskog
rata. Tadašnji predsjednik Bruning je još dvije godine pokušavao održavati
državu pomoću hitnih predsjedničkih dekreta, pošto nije imao većinu u
parlamentu. Ekonomija koja je bila neprestance u padu, uzrokovala je sve
lošiji životni standard, a činjenica da Njemačka mora plaćati visoke ratne
odštete, sve više je jačala ekstremističke struje. Iako isprva antisemitizam
nije javno naglašavan, nota okrivljavanja Židova za ekonomsko stanje nije
izostajala. Odvijala se značajna promjena njemačkog mentaliteta koji je
do sada bio sklon za probleme kriviti uvijek samo sebe samoga. Srpski
prosvjetitelj Ljubomir Nenadović je govorio: „Nijedan narod ne izobličava
sam svoje nedostatke i pogreške tako oštro kao Nemci. [...] Nemac, za
svaku nesreću koja postigne njega ili njegovu zemlju, krivi samo sebe."
(Nenadović 1939:603) Zbog toga ni sami Židovi nisu iseljavali iz Njemačke
jer im ni na kraj pameti nije bilo da bi od Nijemaca mogli doživjeti onakva
zvjerstva budući da su imali povjerenja u njihovu kulturu i prosvjećenost.
Međutim, kao što smo već vidjeli, društvo je za trajanja Weimarske Republike
upalo u krizu u svakom smislu i gubilo svoj jedinstveni njemački identitet.
Hitler je pružao upravo to - sveopći njemački identitet - ujedinjenje
njemačkog naroda za tisućugodišnje zlatno doba. Njemački narod, koji je
bio poznat po osobnoj odgovornosti i prosvjećenosti, počeo je tražiti
rješenje u represivnoj instituciji i snažnoj ideologiji koja misli umjesto
njih samih. Nijemci su postajali nezreli i gotovo proročki ispunjavali
Kantovu pronicljivu definiciju te osobine: „Nezrelost je nemoć da se svoj
razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. [...] Lenjost i kukavičluk
su uzroci zbog kojih tako veliki deo ljudi, premda ih je priroda odavno
oslobodila od tuđeg upravljanja, ipak dragovoljno do kraja života ostaje
nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako da im se nametnu za njihove
tutore. Veoma je udobno biti nezreo. Ukoliko imam [...] dušebrižnika koji
umesto mene ima savest [...] onda, zacelo nije potrebno da se sam trudim.
Nema potrebe da mislim kada mogu samo da platim; neko drugi će već za
mene preduzeti mrski posao. [...] Pošto su najpre zaglupeli svoju domaću
stoku, brižljivo sprečavajući da se ta mirna stvorenja ne odvaže ni na
jedan korak iz dupka u koji su ih zatvorili, ti tutori posle ukazuju na
opasnost koja im preti ako pokušaju da idu sami." (Kant 1974:43)
Takvo stanje uma je omogućilo razvoj antisemitizma, jer su Nijemci savjest
svoga dušebrižnika Hitlera stavili iznad vlastite savjesti, a ne sumnjam
da je mnoge, barem isprva, pekla. Međutim, oduprijeti se tome zahtjevalo
je hrabrost, a takvi su bili malobrojni. Popuštanjem takvom mentalitetu,
Nijemci su razvili ono što su psiholozi nakon rata nazvali autoritarnom
osobnošću, koju su opisali pomoću devet osobina: „Konvencionalnost (rigidnopridržavanje
i održavanje vrijednosti srednje klase); autoritarna submisivnost (nekritičko
prihvaćanje autoriteta i ovisnost o njima); agresivnost (prije svega u
odnosu na osobe koje krše konvencionalne vrijednosti, zalaganje da se
kazne, prezru i odbace); antiinterceptivnost (neprihvaćanje subjektivnog
i imaginarnog i nesklonost ka bavljenju vlastitim doživljajima); poštovanje
vlasti i pozitivan odnos prema njoj (identifikacija s onima koji imaju
moć, naglašavanje strogosti i discipline.); destruktivnost i cinizam (negativan
odnos prema humanim vrijednostima i uopće odbacivanje humanosti); sklonost
ka čestom korištenju mehanizma projekcije (projektiranje u vanjski svijet
vlastitih nesvjesnih impulsa, sklonost da se vjeruje da je svijet pun
tajni i opasnih stvari); rigidnost mišljenja i postojanje praznovjerja
i stereotipa (sklonost da se misli u rigidnim kategorijama i vjerovanje
u mistične uzroke sudbine pojedinca); pretjerano zanimanje za seksualne
nastranosti (njihovo osuđivanje, često spominjanje, lažno moraliziranje)."
(Adorno et al 1950:228) Dok je imperijalni optimizam ulijevao nadu hipnotiziranom
stanovništvu, stvarni problemi poput loše ekonomske situacije i dalje
su postojali, samo su uslijed nacističkog entuzijazma bili stavljeni pod
tepih. Međutim, pošto su se Nijemci lišili vlastite odgovornosti razmišljanja
i vlastite savijesti, više nisu tražili rješenje problema unutar sebe
samih. Tada se otvorila mogućnost da svoje greške i mane projektiraju
na nekog drugog - a to su postali Židovi. I tako je sve bilo spremno za
genocid. Ne bih išao dalje, jer mislim da je navedeno pružilo sasvim dovoljnu
sliku u to kako su kriza i nestabilnost njemačkog društva u doba Weimarske
Republike otvorili put za ujedinjenje putem nacističkog režima i kako
je to jedinstvo do beskrajnih granica poništilo osnovna ljudska prava
Židova. Treba napomenuti ipak da je Treći Reich puno radikalniji primjer
od Rimskog Carstva. Iako je Rimsko Carstvo progonilo kršćane i koristilo
ih za ujedinjavanje, to nije činilo samu srž politike, dok je u nacizmu
pitanje Židova činilo glavnu okosnicu političkog programa i ideologije.
3.3. NAPADI 11. RUJNA 2001.
Iako se o tome još uvijek pišu litanije svih vrsta, ne bih puno vremena
utrošio na analizu ovog događaja, već ću izvući samo ključne činjenice
bitne za tezu ovog seminara. Dok su protekla dva primjera prikazivala
krizu kao proces, teroristički
napadi na tornjeve Svjetskog Trgovačkog Centra 11. rujna 2001. godine
predstavljaju krizu kao događaj. Odgovornost za napade je preuzela Al-Qaida,
a motivi su joj bili, sažeto rečeno, arogancija američke hegemonije koja
se pokazuje u interveniranju i prisutstvu diljem svijeta, a potovo na
Arapskom poluotoku. S druge strane, Bushova administracija je izjavila
da je Al-Qaida motivirana mržnjom prema slobodi i demokraciji čiji je
sjajni primjer SAD. Amerika je tim napadom doživjela nešto što nikada
nije - rat je stupio na njezino tlo. Iako je japanski napad na Pearl Harbor
bio težak udarac, ovo se dogodilo usred najvećeg grada i simbola Amerike
-New Yorka. Do tada su se Amerikanci osjećali sigurnima u ratovanjima,
ali sada se neprijatelj nalazio u susjedstvu. Odmah nakon napada, Amerikom
je zavladao patriotizam. Svi su bili ujedinjeni u sućuti prema sunarodnjačkim
žrtvama, zahvalnosti prema junačkim spasiocima i mržnji prema neprijatelju.
Prema Gallupu, sljedeće nedjelje je posjećenost crkava porasla s 41% na
47% (http://www.gallup.com/poll/9208/sept-effects-though-largely-faded-persist.aspx,
zadnji posjet 14. 1. 2011.). Svi su disali, ili bolje rečeno uzdisali
zajedno. Takvo raspoloženje omogućilo je veliki zaokret u federalnoj politici.
Ono što bi narod inače dočekao sa sumnjom i otporom, sada je pozitivno
prihvatio - PATRIOT Act je uveo strože mjere sigurnosti, na štetu građanskih
sloboda. Ali orwellijanske metode nazdiranja u danom trenutku nisu toliko
smetale koliko borba protiv terorizma. Ova fraza je postala krilatica
daljnje američke politike i usmjerila ju u sasvim novom pravcu. Ono što
sam u protekla dva poglavlja tako opsežno opisivao, ovdje je tako jednostavno
i kratko. Neboderi su se srušili, narod se ujedinio u domoljubnom sentimentu
ponosa i straha, te objeručke podržao ugrožavanje građanskih prava radi
veće sigurnosti. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali svi muslimani,
arapi, perzijanci i ostali „sumnjivog izgleda" u to vrijeme, a poznato
je da je u sljedećem razdoblju bilo mnogo zločina mržnje nad pripadnicima
tih naroda. Međutim, ono što je meni najzanimljivije i što bi se moglo
zaista opširno istraživati jest utjecaj ovog događaja na svijest globalnog
stanovništva. 11. rujna nije utjecao samo na američki narod, već i čitav
preostali svijet. Osim što se osjećaj pripadnosti globalnom entitetu u
ljudskoj svijesti uvećao, važan element svakodnevnice je postao strah.
Ne kažem da ga prije uopće nije bilo, ali u tom trenutku je zadobio gotovo
institucionalnu vrijednost, kao nešto inherentno globalnom identitetu.
Kultura svakodnevice je definitivno poprimila pesimističniji izgled. „
Terorizam je naš svijet učinio cjelovitom zajednicom na nov i zastrašujuć
način. Ne samo djelatnosti naših susjeda, već i stanovnika najzabačenijih
planinskih dolina prostorno najrasprostranjenijih zemalja, postali su
baša briga." (Singer 2005:7)
4. ŠTO MOŽEMO OČEKIVATI U BUDUĆNOSTI?
Pesimizam i strah nisu iščezli, već se umnožili. Vijesti su se pretvorile
u kukanje nad krizama i aferama. Zato ponavljam ono što sam rekao u uvodnom
poglavlju - živimo u kulturi krize. Reuters je čak napravio mini-portal
nazvan „Times of Crisis" s detaljnom interaktivnom tablicom svih
kriza u svijetu od 9. srpnja 2007. do 10. rujna 2009 (vidi: http://widerimage.reuters.com/timesofcrisis/).
Upravo protekla godina (2010.) donijela je sa sobom neobično mnogo kriza.
Započela je serijom razornih potresa, prvo najtragičnijim na Haitiju 12.
siječnja s 230,000 žrtava, zatim 27. veljače u Čileu jačine 8.8 po Richterovoj
ljestvici, te 13. travnja u kineskoj pokrajini Qinghai s najmanje 2000
poginulih i 10000 ranjenih. Dan poslije, eruptirao je islandski vulkan
Eyjafjallaj6kull i prouzročio znajačajne smetnje zračnom prometu. Zatim
u Meksičkom zaljevu 20. travnja dolazi do eksplozije naftne platforme
i neprekidnog istjecanja nafte mjesecima kasnije. Svibanj biva obilježen
ekonomskom krizom i građanskim nemirima u Grčkoj. U isto vrijeme, prosvjedi
u Bangkoku 19. svibnja završavaju krvoprolićem s 91 poginulih i više od
2100 ranjenih, dok etnički sukobi u Kirgistanu između Kirgiza i Uzbeka
9. lipnja završavaju smrću stotina. Wikileaks 25. srpnja započinje svoj
javni rad objavljivanjem više od 90,000 tajnih izvješća o Afganistanskom
ratu. Četiri dana kasnije ogromne poplave u Pakistanu s više od 1600 mrtvih.
Kraj listopada obilježili su potres i tsunami pored Sumatre koji je ubio
i izgnao stotine ljudi, kao i mnogostruke erupcije vulkana Merapija na
Središnjoj Javi koji je također ubio stotine, a prognao tisuće. Krajem
studenog, Irska doživljava vrhunac financijske krize i dva puta prima
poticajni paket od zemalja EU-a. Dana 23. studenog Sjeverna Koreja raketira
Južnu Koreju, koja uzvraća udarac i stanje se zamalo pretvara u rat. Pet
dana kasnije, Julian Assange objavljuje novih 250,000 zapisa diplomatskih
dopisivanja, uključujući 100,000 pod oznakom „tajno" i „povjerljivo".
I malo zabave na kraju: 2. prosinca NASA objavljuje otkriće organizma
koji povećava mogućnost postojanja izvanzemaljskog života (koji ne mora
nužno biti prijateljski nastrojen).
Doista živimo u kulturi krize. Sada ćemo se odvažiti i pokušati prethodne
povijesne primjere transponirati u naše vrijeme i na globalni plan. Kao
prvo, očito je da nam, kao i u povijesnim primjerima, slijedi neka vrsta
globalnog ujedinjenja koje se već odvija paralelno s dizintegracijom nacionalizama
i državnih suvereniteta. Takav proces je omogućen korporacijskim kapitalizmom,
popularnom kulturom i medijima, ali i političkim inicijativama ujedinjavanja
nacionalnih država u kontinentalne zajednice. Tako osim Europske unije
imamo već i Afričku uniju, Uniju južnoameričkih naroda, Arapsku ligu,
Savez naroda jugoistočne Azije, Srednjoamerički integracijski sustav,
Euroazijsku ekonomsku zajednicu, Južnoazijski savez za regionalnu suradnju,
Forum pacifičkih otoka, Karipsku zajednicu, itd. Tu su i važne međunarodne
institucije kao što su UN, WTO, WHO, IMF i ICJ. Vrlo je realno pretpostaviti
da će se jednom ti supranacionalni entiteti zajedno s ovim institucijama
koje polako preuzimaju upravljanje svjetskom ekonomijom, zdravstvom i
pravom pretopiti u Svjetsku vladu. Klasičan primjer iz popularne kulture
koji promiče ovu ideju je pjesma „Imagine" u kojoj je John Lennon
još 1971. godine pjevao:
„Imagine there's no countries /It isn't hard to do /... /Imagine all thepeople
/Living life in peace / You may say that I'm a dreamer / But I'm not the
only one /1 hope someday you'll join us / And the world will be as one."
Ne znam to dovoljno dobro izraziti čak ni u svojim mislima, pa sumnjam
da ću dovoljno dobro prikazati riječima, ali zaista je neobično mnogo
elemenata u globalnoj kulturi koji vrlo precizno koreliraju u istom smjeru
- sveopćem sjedinjenju. Važan i gotovo nezaobilazan faktor u tom procesu
je ekološka kriza. Ona kao da po potencijalu ujedinjenja svijeta ima monopol
nad svim ostalim krizama. „Razmotrimo dvije slike globalizacije: prvu,
zrakoplove koji eksplodiraju udarajući u Svjetski trgovinski centar, i
drugu, emisiju ugljičnog dioksida iz ispušnih cijevi snažnih sportskih
vozila, tih moćnih gutača goriva. Prva je donijela trenutnu smrt i za
sobom ostavila nezaboravne slike s televizijskih ekrana širom svijeta;
druga pridonosi klimatskim promjenama koje je moguće otkriti tek upotrebom
znanstvenih instrumenata. Ipak, obje ukazuju na način na koji smo postali
jedinstveni svijet, a one jedva zamjetne promjene kojima vlasnici sportskih
automobila daju svoj nenamjerni prinos zasigurno će dovesti do smrti daleko
većeg broja ljudi nego što je donio prvi, neposredno
vidljivi način." (Singer 2005:1) Imajući na umu ovo agitiranje, volio
bih se osvrnuti na sve veću popularnost monističkih i panteističkih filozofija
putem New Age duhovnosti (već samih po sebi sinkretističke prirode) koje
podrazumijevaju da smo svi jedno, pa tako i s Geom - Zemljom i da smo
svi bogovi, pa tako i Zemlja. U tom smislu ekološka skrb zadobiva nešto
više od utilitarne svrhe i postaje moralnom i duhovnom obvezom. Upravo
sam John Lennon bio je ključna figura zaslužna za masovni prodor istočnjačkih
religija na Zapad, a putem različitih oblika hinduizma i budizma, filozofija
monizma i panteizma je nepovratno upisana u postmoderni zapadnjački svjetonazor.
Podsjetimo se, monizam je „metafizičko uvjerenje da postoji samo jedna
stvarnost, jedan princip stvarnosti i jedna supstancija." Panteizam
je „ nauka prema kojoj sve ono što jest, jest Bog. [...] Akozmički panteizam
... nastoji potpuno protumačiti svijet u Bogu, kao njegovo puko pojavljivanje.
To je oznaka osobito indijskog panteizma, a na zapadu je prisutan u neoplatonizmu."
(preuzeto s http://www.filozofija.org, zadnji pristup 14. 1. 2011.). Iako
to uopće nisam planirao, jednostavno me zatekla ova nevjerojatna podudarnost
s duhovnim fascinacijama unutar društva Rimskog Carstva za vrijeme Krize
trećeg stoljeća kada je također prevladavalo veliko zanimanje za neoplatonizam
i misterijske religije (koje su dospjele s Istoka i propovijedale sjedinjavanje
s bogovima). Usudit ću se usporediti i slabljenje klasičnog optimizma
i sekularizma u Rimskom Carstvu trećeg stoljeća sa slabljenjem kapitalističkog
optimizma i sekularizma u našoj globalnoj kulturi. Kad su stari Rimljani
vidjeli da se ne mogu osloniti na materijalno, počeli su se zanimati za
„onostrano", a to se vidi sve više i u zapadnoj civilizaciji koja
se već dobrih četiri do pet desetljeća nepokolebljivo okreće od racionalnog
i objektivnog k iracionalnom i subjektivnom. Čini se da što je društveno-ekonomska
situacija nestabilnija, to je zanimanje za „onostrano" veće. Iako
nemam statističke dokaze, čini mi se da pojave poput astrologa, gatara
i vidovnjaka nisu sve rjeđe, već sve češće i popularnije. Ne mogu propustiti
ovdje povući i paralelu s jačanjem zanimanja za okultizam u doba Nacističke
Njemačke, pogotovo kada znam da je upravo tadašnja teozofija postavila
temelje današnjem New Ageu. Postoji još jedna poveznica između nacističkog
romantizma i New Age filozofije. Sam naziv potonje filozofije implicira
očekivanje ulaska u novo doba, tzv. Doba Vodenjaka -zlatno doba koje će
donijeti mir i blagostanje baš kao što je trebao donijeti milenij Trećeg
Reicha. Možda će biti pametno da se ovaj put dobro čuvamo nadolazećeg
„otkupitelja svijeta."
Ostavivši na stranu dublju analizu, možemo slobodno reći da, što se tiče
filozofsko-religijskog svjetonazora, danas prevladava sinkretizam - pokazatelj
da se čovječanstvo i na tom planu ujedinjuje. Ni abrahamske religije iz
toga nisu izostavljene jer Rimokatolička crkva vrlo marljivo gradi i osnažuje
ekumenski pokret. Prošle godine je u Ravenni čak načinjen i dokument koji
postavlja temelje ujedinjenja Katoličke i Pravoslavne crkve u kojem se
utvrđuje da je „Papa prvi među patrijarsima, a Rim je prvo sjedište."
(preuzeto s: http://dalje.com/hr-svijet/ujedinjenje-katolicke-i-pravoslavne-crkve/98109,
zadnji pristup 14. 1. 2011.) Iako se Islam na prvi pogled čini daleko
od ikakve suradnje, to više i nije tako. Ivan Pavao II. je uspio ostvariti
značajni pomak po tom pitanju, postavši prvi katolički vođa koji je ušao
u džamiju (Ummayad u sirijskom Damasku) gdje je sudjelovao na zajedničkoj
molitvi u svibnju 2001. godine. Benedikt XVI. je nastavio tu praksu, posjetivši
Tursku 2006. godine čime je od neprijatelja stvorio simpatizere. Na dan
kada su Amerikanci izabirali Obamu, papinski službenici su se sastali
s islamskim vođama na povijesnom summitu u Vatikanu kako bi razgovarali
o boljem razumijevanju i suradnji između dvije najveće religije na svijetu
(http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0801242.html. zadnji pristup
14. 1. 2011.). Iz svega ovoga vidimo da se na području religije sjedinjenje
dešava i privatno i institucionalno (prisjetimo se privatne i javne prirode
kulta Sol Invictusa u Rimu).
Vratimo se sada ekologiji, ali iz perspektive Slavoja Žižeka. Nakon svih
pomutnji koje je erupcija Eyjafjallaj6kula izazvala, Žižek se pita: „Sto
ako sjeverni Sibir postane pogodan za stanovanje i prikladan za poljoprivredu,
a velike subsaharske regije postanu presuhe za život goleme populacije
- kako će se organizirati preseljenje stanovništva? [...] Jedno je sigurno:
morat će se radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i pronaći nove
razine globalne suradnje. A što s ogromnim promjenama u ekonomiji i konzumaciji
zbog novih meteoroloških obrazaca ili nestašica vode i energetskih izvora?
Kroz kakav će proces odlučivanja takve promjene biti utvrđivane i provođene?
Ovo je trenutak u kojem bismo se trebali vratiti na četiri momenta onoga
što Alain Badiou zove "vječna Ideja" revolucionarno-egalitarističke
Pravde. Zahtijeva se: 1) striktno egalitaristička pravda: svi bi ljudi
trebali plaćati istu cijenu u eventualnom odricanju, tj. netko bi trebao
odrediti za cijeli svijet iste norme po glavi potrošnje energije; 2) teror:
nemilosrdno kažnjavanje svih koji krše zadane protektivne mjere, uključujući
ozbiljna ograničavanja liberalnih "sloboda", tehnološku kontrolu
očekivanih kršitelja zakona; 3) voluntarizam: jedini način za suprotstavljanje
prijetnji ekološke katastrofe je kolektivnim odlukama širokog spektra
koje će se suprotstaviti "spontanoj" imanentnoj logici kapitalističkog
razvoja. I konačno, ali ne posljednje, sve to kombinirano s vjerom u ljude:
4) okladiti se da velika većina ljudi podržava tako oštre mjere, vidi
ih kao svoje i spremna je sudjelovati u njihovoj provedbi. Uz kombinaciju
terora i vjere u ljude ne treba se bojati potvrde reaktivacije jedne od
figura svih egalitarističko¬revolucionarnih terora, "doušnika"
koji krivce potkazuje vlastima. [... ] Jednom smo to zvali komunizmom."
(Žižek 2010) Zvuči zastrašujuće, ali puno realnije od lennonovskih utopija.
Čitajući ova četiri momenta, a pogotovo zadnji, palo mi je na pamet djelovanje
sve jače anarho-sindikalne mreže koja medijski možda nije toliko popraćena,
ili je, ali ljudi to ni ne znaju (kao npr. za vrijeme nereda u Grčkoj
iza kojih uvelike stoje upravo takve mreže - vidi: http://www.tapaidiatisgalarias.org/?page_id=105).
Je li moguće da se borbom protiv neoliberalnog kapitalizma mladi ultraljevičari
upliću u nešto slično u što su se upleli nezadovoljnici Weimarskom Republikom?
Je li moguće da će se nenamjerno naći u ulozi aktivističke vlade koja
će poslužiti politici nekog novog Dioklecijana koji bi provodio načela
egalitarističko-revolucionarnog terora? Hoće li taj novi Dioklecijan narediti
nekakvu „univerzalnu žrtvu" koju će svi morati prinositi, dok će
neposlušne doušnici potkazivati vlastima? Ne želim ići u premaglovita
nagađanja, međutim, usporedbom odabranih povijesnih primjera i sadašnjeg
globalnog stanja, mogu zaključiti da se zaista nalazimo u stanju sličnom
njihovom. Svijet je u globalnoj krizi, a to znači da se pred nama nalazi
izazov globalnog ujedinjenja.
ZAKLJUČAK
Slijedeći definiciju antropologije prema Ruth Benedict koja smatra da
je glavna zadaća te znanosti „učiniti svijet sigurnim za ljudske razlike"
, osjećam odgovornost, kao kulturni antropolog, upozoriti i na najmanji
mogući nagovještaj narušavanja te sigurnosti prilikom procesa ujedinjenja.
Zato je od izazova globalnog ujedinjenja daleko veći izazov izbjeći svako
ugrožavanje osobnih sloboda, građanskih i ljudskih prava. Vidimo koliko
je kroz povijest to bilo teško, i kako su se uvijek pronašli žrtveni jarci.
Trebamo imati širom otvorene oči da bismo zamjetili koja bi skupina mogla
postati žrtvenim jarcem danas i u budućnost, te se zauzeti protiv toga
svim mogućim utjecajem kojim raspolažemo. U Žižekovom članku naziremo
ponavljanje povijesti, što bi u današnjem svijetu moglo poprimiti samo
još gore oblike. Nitko od nas ne bio trebao željeti biti pripadnik ujedinjenog
svijeta koji bi tolerirao tisuće kategorija, a ipak progonio jednu. Tolerancija
i prihvaćanje mora uključiti sve pripadnike ljudskog roda. Represivno
jedinstvo nije istinsko jedinstvo i društvo ne bi trebalo imati čistu
savjest sve dok funkcionira na takav način. Humanizam nije borba za čovječanstvo,
već borba za čovjeka - svakog pojedinog čovjeka. Nadalje, napori za ujedinjenje
bi se, po mojem mišljenju, morali voditi na puno dubljem planu. Umjesto
institucionalnog nametanja jedinstva čovječanstva, ljudi bi se trebali
učiti vlastitoj odgovornosti. Trebalo bi dati više slobode i prostora
osobnom prosvjećivanju, a manje institucionalizaciji vrijednosti. Naučimo
nešto iz grešaka Nijemaca za vrijeme nacizma. Glavni uzrok zavedenosti
nacističkom ideologijom, bilo je napuštanje vlastite odgovornosti da misle
i vlastite odgovornosti prema svojoj savijesti. Ljude bi trebalo pustiti
da sami razvijaju dobru volju, a ne im stalno puniti glavu ideologijom
o ujedinjenju svijeta, jer će se onda stanovnici željeti ujediniti zato
što im je rečeno, a ne zato što žele. Ako netko ne krade zato što mu to
zakoni ne dozvoljavaju, to nije uspjeh. Ali ako ne krade zato što je to
tako sam odlučio, čak i ako ne postoji zakon protiv toga, onda je to uspjeh.
Takav građanin je uistinu vrijedan i slobodan građanin. Takav građanin
ispunjava Gandhijevu izjavu: „Be the change you want to see in the world."
Amerikanci su se početkom 19. stoljeća smijali Englezima što imaju policiju,
jer su tada još imali kulturu vlastite odgovornosti za svoje postupke.
Ali kada na osobnoj razini dolazi do moralne degradacije, tada i potreba
za represivnim mjerama postaje sve veća i tako nastaju totalitarizmi.
Ako većina stanovništva postaje takva, ona više nije spremna suočiti se
s odgovornošću za vlastite postupke, jer bi se tada morala mijenjati.
Pošto joj sada razumno preispitivanje vlastitih postupaka predstavlja
stres, ona ima potrebu za autoritetom koji će misliti i odlučivati umesto
nje, na koga će prebaciti odgovornost za svoje postupke. Neodgovornost
većine tako postaje temelj vladavine totalitarnog režima. Naravno da će
vlast preuzetu odgovornost zloupotrebljavati upravo onoliko koliko je
narod vlastitu odgovornost sa sebe prenio u ruke svojih vladara. Eskalacija
zla, koja je temelj i snaga totalitarnog režima, prirodno odlikuje i nosioce
vlasti jer se oni regrutiraju upravo iz tog već iskvarenog svijeta. S
vremenom nerad, korupcija i ostalo zlo do te mjere razaraju sustav da
on postaje neotporan na skoro bilo kakav stres, pa isti stres koji je
ranije bio povod za snaženje i izgradnju civilizacije, sada ima samo destruktivnu
ulogu. Kada dođe kriza, zbog oslabljenog karaktera stanovništva bit će
potrebno poduzeti represivne mjere kojima će se nametnuti umjetno jedinstvo.
I gotovo uvijek će to jedinstvo biti potrebno osnažiti žrtvenim jarcem.
Naime, toj truloj zajednici sada sve predstavlja iskušenje. Svijest o
klasnim, ideološkim, vjerskim, nacionalnim, jezičkim ili bilo kojim drugim
razlikama s vremenom je postala iskušenje za sukob, jer neodgovorna savjest
smatra da netko mora biti kriv za probleme u društvu, pa krivca traži
u drugoj naciji, klasi, religiji i sl. Pod ideološkim izgovorom borbe
za očuvanje jedinstva počinju se činiti najveća zla.
Naravno, jedinstvo ostvareno političkim i ideološkim sredstvima - lažno
je jedinstvo. Uklanjanjem nacionalnih, vjerskih i drugih razlika mogu
se ukloniti povodi za sukob, ali ne i sam izvor sukoba - mržnja čovjekovog
srca, i nečista savjest koja traži dežurnog krivca, na
koga prebacuje odgovornost za vlastite promašaje. Pokušaj da se ostvari
jedinstvo političkim putem osuđen je na propast. Čovječanstvo treba živjeti
u ljubavi i slozi, ali se raj na zemlji ne može ostvariti političkim i
ideološkim sredstvima. Ljudi se trebaju ujediniti, ali ne zato da bi se
mogli voljeti, već zato što se već vole. A kako je to moguće ostvariti?
Tako što će svaki pojedini građanin biti slobodna ličnost koja nije slijepi
poslušnik ideološkog sustava u kojem živi, već ima slobodu od sebe napraviti
zrelog i dobrog čovjeka koji gaji ljubav prema zajednici. Da ne ponavljam
Gandhijevu izjavu, ubacit ću inačicu pokojnog srpskog premijera, velikog
uma i karaktera, Zorana Đinđića: „Ne može da se promeni Srbija, a da svi
ostanemo nepromenjeni. Da bi se promenila Srbija, svako od nas mora pomalo
da se promeni, u svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim
radnim navikama, jer Srbija - to je zbir svih nas." Ne može se svijet
politički ujediniti, a da mi u umovima ostanemo razjedinjeni. Ne može
svijet postati dobrim mjestom za život ako prije toga naši umovi i srca
ne postanu dobri. Bolje je onda ostati i politički razjedinjen i u relativno
dobrim odnosima na daljinu, nego biti na silu ujedinjen. Takvo jedinstvo
će pod prvom krizom pokazati svoje pravo lice, i u paranoičnom pokušaju
za ponovnim ujedinjenjem, posezat će za još represivnijim zakonima, a
pritom neminovno tražiti žrtvenog jarca. Povijest nam je to dokazala nebrojeno
mnogo puta, pa zašto ne bismo slušali svoju učiteljicu života? Svijet
možda ne mogu promijeniti, ali mogu promijeniti sebe. Kada bi tako odlučio
svaki stanovnik - svijet bi bio promijenjen.
SAŽETAK
Etnički identitet se ne može smatrati činjenicom izvan vremena i svijeta,
objektivnom etničkom stvarnošću koju je moguće omeđiti na određenom teritoriju
ili društvenom prostoru, već projektom kojim su pojedinci i skupine neprekidno
zaokupljeni. U današnjem svijetu upravo krize služe kao katalizatori te
neprekidne zaokupljenosti projektom stvaranja globalnog jedinstva. Referentne
točke tog jedinstva moraju biti habitusi i sjećanja koja se odražavaju
na individualnom i egzistencijalnom, kolektivnom i mitskom planu. Sve
te uvjete najbolje ispunjava upravo kriza, jer utječe na svakog pojedinca,
na kolektiv, na egzistenciju i prevalentan je dio društvenog sjećanja
i mitova na lokalnim, regionalnim i globalnim razinama. Tema ovog seminara
je prikazati procese u kojima kriza formira jedinstvo nekog entiteta,
te odgovoriti na pitanje kako se pri tom tretiraju osobne slobode, građanska
i ljudska prava. Umjesto teoretiziranja, odabrana su tri povijesna primjera
u kojima je kriza dovela do ujedinjenja. Prvi primjer je Kriza trećeg
stoljeća, kad se Rimsko Carstvo našlo u krizi unutarnjih sukoba i građanskih
ratova, invazija i ekonomske depresije, što je uzrokovalo propitivanje
antičkih vrijednosti i pojačano zanimanje za mistične religije i neoplatonizam.
Iz straha za boljitak Carstva, izdavani su česti edikti za prinašanje
žrtava koji su osiguravali umirivanje bogova, a koje su svi stanovnici
morali prinašati. Tako se postizalo jedinstvo i osjećaj nade u izlazak
iz krize. Međutim, kršćani su odbijali prinašati žrtve i tako na sebe
navukli sumnjičavost, prijezir i gnjev vladara i puka. Bili su okrivljeni
za sve nepogode koje su se odvijale diljem carstva, uključujući i Ciprijanovu
kugu. Najžešće progonstvo su trpjeli od strane Dioklecijana koji je izdao
čak četiri edikta koji su omogućavali progonstvo, te naredio prinošenje
univerzalne žrtve. Pošto su se kršćani usprkos tome sve više širili, i
polako počeli zadobivati simpatije javnosti, primjenjena je druga taktika.
Da bi sačuvao stabilnost carstva, Konstantin I. je 313. kršćanstvo učinio
slobodnom religijom, a onda je pričekao još osam godina prije nego što
je zapečatio uklanjanje podvojenosti između pogana i kršćana, uvođenjem
obveznog svetkovanja dana sunca, da bi 380. Teodozije kršćanstvo proglasio
službenom religijom. Na taj način je kriza riješena i željena stabilnost
i jedinstvo postignuto, ali su time ugrožena prava Židova i kršćana, sada
heretika, koji nisu odustali od svetkovanja šabata. Drugi primjer je Weimarska
Republika koja se nakon Prvog svjetskog rata i teških ratnih odšteta našla
u ozbiljnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj krizi. Hitler je kao ikona
obnove stare njemačke slave naišao na prihvaćanje bivših vojnika i nezadovoljnika
socijalističkom politikom Republike koji su mnogo pretrpjeli zbog hiperinflacije.
Snažnom medijskom kampanjom i govorima, povratio je nadu u jedinstveni
njemački identitet. Umjesto da izravno rješava probleme, Nacistička stranka
je za ekonomsku situaciju okrivila Židove, a Nijemci su tome popuštali
odričući se svoje ranije poznate odgovornosti i savjesnosti. Prihvaćanjem
autoritarne svijesti, počeli su svoje mane i propuste projektirati na
Židove koji su postali žrtveni jarci. Postignuto je jedinstvo, ali uz
cijenu neviđenih kršenja ljudskih prava na Židovima. Treći primjer, teroristički
napadi 11. rujna 2001. omogućili su uslijed patriotskog raspoloženja zaokret
u politici koja je dala veći naglasak na sigurnost nego na slobodu i privatnost
(PATRIOT Act). Posljedice su se osjetile u cijelom svijetu kojim je zavladao
dotad neviđeni osjećaj zajedništva u strahu od terora. Pritom su u Americi
nastradali brojni pripadnici „sumnjivih" etniciteta, ali i sami američki
državljani zbog oštrih orwellijanskih mjera. Osjećaj krize tijekom godina
se još više produbio, a 2010. godina je bila posebno razorna što se tiče
potresa. Ekološka kriza kao važan čimbenik globalne suradnje, srodna je
i sve većem zanimanju za monizam i panteizam putem New Age duhovnosti,
koji skrbi za okoliš daju moralnu i duhovnu dimenziju sjedinjenja s Geom.
Ovdje
se može povući snažna paralela s jačanjem neoplatonizma i misticima tijekom
Krize trećeg stoljeća. Religije doživljavaju sve veće sinkretiziranje,
a ekumenizam Rimokatoličke crkve je sve uspješniji. Načinjen je dokument
koji postavlja temelj katoličko-pravoslavnom pomirenju i osigurava vrhuovni
položaj Rimu i papi kao prvome među patrijarsima. Benedikt XVI. produbljuje
odnose s Islamom koji je 2001. započeo Ivan Pavao II. Pored ovih utopističkih
pogleda na ujedinjenje svijeta, Slavoj Žižek potaknut erupcijom Evjafjallajokulla
daje tmurniju sliku nužne vladavine Badiouove revolucionarno-egalitarističke
Pravde koja svim ljudima osigurava (i ograničava) jednaku potrošnju energije,
nemilosrdno kažnjava svaku neposlušnost, uvodi voluntarizam i oslanja
se na podržavanje terora među ljudima, računajući na doušnike. Umjesto
takvih rješenja, ja predlažem model osobnog prosvjećivanja. Svijet jest
u krizi i svijet jest pred izazovom globalnog ujedinjenja. Ali upravo
najveći izazov tog jedinstva je osiguravanje potpunog poštivanja ljudskih
prava. Poučeni poviješću, potrebno nam je držati oči širom otvorene za
moguće žrtvene jarce, i svim silama se truditi da se ta viktimizacija
spriječi. Svijet se nikad neće uspjeti ujediniti institucionalnom represijom,
već jedino vlastitom odlukom njegovih stanovnika. Ako pritom netko ne
želi biti dio tog ujedinjenog svijeta, neophodno je pustiti ga, bez ikakvih
reperkusija, da živi po svom izboru, a ne uvoditi ga u jedinstvo represijom.
Takvo jedinstvo će u doba krize pokazati svoju krhkost i rezultirati uvođenjem
samo još represivnijih mjera. Ključ je u osobnoj odgovornosti i intrinzičnoj
motivaciji.
LITERATURA
• ADORNO, T. et al. 1950. The Authoritarian Personality. New York:
Harper and Row.
• BIBLIJA, izdanje Kršćanske sadašnjosti. 1997. Izlazak 20, 4; 20, 8-11,
preveli S. Grubišić i Lj. Rupčić, ur. J. Kaštelan, Zagreb: Kršćanska
sadašnjost.
• COLSON, F. H. 1926. The Week. Cambridge: University Press.
• HALSBERGHE, Gaston H. l972. The Cult of Sol Invictus. Etudes preliminaires
aux religions orientalesdansL'empire romain. Leiden: E. J. Brill.
• JORDAN, Michael. 2008. U ime Božje. Nasilje i razaranje u svjetskim
religijama. Zagreb: Naklada Ljevak.
• KANT, Immanuel. 1974. Um i sloboda. Beograd: Velika edicija ideja.
• LANE FOX, Robin. 2006. The Classical World: An Epic History of Greece
and Rome. Toronto: Penguin.
• NENADOVIĆ, Ljubomir. 1939. Celokupna dela, Beograd: Narodna kultura.
PHILO, Greg. 2005. Masovna proizvodnja neznanja. Kolo, Zagreb: Naklada
Matice hrvatske.
• TALMUD, The Babylonian. 1938. RošHašanah 19a, preveo I. Epstein.
• SEGALEN, Martine. 2002. Drugi i sličan. Pogledi na etnologiju suvremenih
društava Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
• SINGER, Peter. 2005. Jedan svijet. Etika globalizacije. Zagreb: Ibis
grafika.
• WILKIN, Robert L. 1990. The Piety of the Persecutors. Christian History
27 (Vol. IX, No. 3).
• ŽIŽEK, Slavoj. 2010. Ne vjerujte im: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici.
Jutarnji
list, 24. travnja 2010.
INTERNETSKE STRANICE:
Catholic News: http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0801242.html.
zadnji pristup 14. 1. 2011. Dalje: http://dalje.com/hr-svijet/ujedinjenje-katolicke-i-pravoslavne-crkve/98109,
zadnji pristup 14. 1. 2011.
Gallup: http://www.gaUup.com/poll/9208/sept-effects-though-largely-faded-persist.aspx,
zadnji pristup 14. 1. 2011.
Hrvatska Wikipedija: http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP#Nacisti.C4.8Dke_oznake,
zadnji pristup 13. 1. 2011.
http://www.filozofija.org, zadnji pristup 14. 1. 2011.
Sveučilište u Michiganu: http://www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html,
zadnji pristup 13. 1. 2011.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|