|
Gerila
Gerila je oblik oružanog otpora stanovništva jedne zemlje
(područja ili teritorija) ili određenih grupa, u uvjetima apsolutne brojne,
materijalne i tehničke nadmoćnosti protivnika. U vojnom pogledu, gerilu
karakteriziraju operacije malih oružanih grupa i jedinica, vrlo pokretnih
i raznoliko naoružanih (najprimitivnijim i suvremenim oružjem), uz primjenu
raznovrsnih formi borbe: od ilegalnih akcija pojedinaca (u gradovima,
uporištima i dr.) do grupnih akcija manjih ili većih skupina. Osnovna
razlika gerile i terorizma je u odabiru cilja. Dok gerila većinom bira
vojne, terorizam se bazira na odabiru "mekih ciljeva" tj. civila.
Gerila i terorizam nisu pojave modernog doba, dokazi o postojanju sežu
daleko u prošlost. Jedna od prvih terorističkih skupina, o kojoj postoje
provjereni povijesni podaci, operirala je na bliskom istoku u prvom stoljeću,
a njezini pripadnici su bili zeloti, židovski nacionalisti koji su se
suprotstavljali rimskoj upravi nad Judejom. Gerilski rat i terorizam,
povremeno su se pojavljivali tijekom čitave povijesti, ali svoj najjači
zamah dobili su u 20. stoljeću čemu su kumovale totalitarističke ideologije
i bujanje agresivnog nacionalizma.
Gerila je oblik oružanog otpora stanovništva jedne zemlje (područja ili
teritorija) ili određenih grupa, u uvjetima apsolutne brojne, materijalne
i tehničke nadmoćnosti protivnika. Neprijatelj, po pravilu, u svojim rukama
ima i vlast (zakonodavnu, izvršnu, sudsku, teritorijalno-administrativnu
i dr.), a u većoj ili manjoj mjeri kontrolira sve sfere života, raspolaže
organiziranom vojnom silom i organima unutarnjeg poretka.
Gerila se javlja kao više ili manje organiziran oblik otpora i borbe protiv
jačeg protivnik, bilo da se radi o osvajaču ili postojećim držanim strukturama.
Mada je izraz nastao u Španjolskoj (gerila - mali rat) u borbi španjolskog
naroda protiv Napoleonove vojske gerilskih oblika borbe bilo je i u ranijim
vremenima. U Hrvatskoj je takav način borbe nazivan hajdukovanje i uskočko
ratovanje. (Pertović 1981.)
1. Podrobnije objašnjenje pojma gerile
S obzirom na to da su se javljali u vrlo različitim povijesnim i društveno-ekonomskim
uvjetima, i da su gotovo uvijek imali drugačija obilježja, oblici gerilskog
rata su specifični za svaku zemlju, pa i u istoj zemlji za pojedina područja
i vremenska razdoblja. Španjolska gerila je, po Marxu, predstavljala osnovu
naoružavanja naroda; hajdukovanje je bio parcijalan, spontan otpor pojedinaca
i grupa protiv turske vladavine. U nekim latinsko-američkim zemljama poslije
drugog svjetskog rata gerilom se nazivaju oružana, diverzantska i sl.
djela pojedinih grupa protiv postojećih režima u tim zemljama, čak i kad
su izrazito terorističkih obilježja.
Međutim, bez obzira na sve specifičnosti, gerila se, po pravilu, uvijek
javljala kao spontan pokušaj otpora naroda agresoru i okupatoru, odnosno
vladajućoj klasi kada je radila na štetu nevladajućoj. Tako shvaćena,
gerila najčešće ima pozitivno i progresivno obilježje.
Motivi otpora mogu biti vrlo različiti, npr. narodno oslobodilački, revolucionarni,
vjerski, plemenski, borba za opstanak i sl.
U vojnom pogledu, gerilu karakteriziraju operacije malih oružanih grupa
i jedinica, vrlo pokretnih i raznoliko naoružanih (najprimitivnijim i
suvremenim oružjem), uz primjenu raznovrsnih formi borbe: od ilegalnih
akcija pojedinaca (u gradovima, uporištima i dr.) do grupnih akcija manjih
ili većih skupina. Strateški cilj gerilskog ratovanja nije osvajanje i
čuvanje teritorija pod svaku cijenu, već stalno razbijanje, uništavanje,
deorganiziranje i demoraliziranje protivnika svakodnevnim, sitnim akcijama.
U skladu s tim, pripadnici gerile izbjegavaju frontalne sukobe s jačim
snagama neprijatelja, djeluju prikriveno, iznenada, često i noću i u nepovoljnim
vremenskim uvjetima, a kao taktičke oblike djelovanja najčešće primjenjuju
zasjede, prepade i diverzije, s tim što poslije akcije brzo iščezavaju
ovisno o situaciji, u prirodni zaklon (šumu ili džunglu) ili među lokalno
stanovništvo.
Osnovno pravilo je napasti iznenada na mjestu i u vrijeme kad neprijatelj
to najmanje očekuje. Za uspjeh gerile od odlučujućeg je značenja kvaliteta
boraca, sposobnost vođa i što čvršći oslonac na stanovništvo.
Nadalje, ratno pravo pruža međunarodnu pravnu zaštitu pripadnicima gerilskih
jedinica i izjednačuje ih u pravima s pripadnicima oružanih snaga čime
podupire ovaj način suprotstavljanja agresoru.
2. Povijest gerile
Nasuprot uvriježenu mišljenju, gerila i terorizam nisu pojave modernog
doba. Dokazi o postojanju takvih vrsta nekonvencionalnog rata sežu daleko
u prošlost. Jedna od prvih terorističkih skupina, o kojoj postoje provjereni
povijesni podaci, operirala je na bliskom istoku već u prvom stoljeću.
Njezini su pripadnici bili zeloti, židovski nacionalisti koji su se suprotstavljali
rimskoj upravi nad Judejom. Zeloti su se prvi put pojavili u 6. godini
prvog stoljeća, a ubrzo nestali u podzemlju i započeli terorističke djelatnosti.
Po gradovima i selima
Judeje ubijali su Rimljane i Židove koji su priznavali rimsku vlast. Poslije
su uz terorističku djelatnost gerilski ratovali u brdima i pustinjama.
Terorističko - gerilski rat zelota trajao je sve do opće židovske pobune
66 godine.
Rimljani su se pak s dosta uspjeha suprotstavljali židovski gerilcima.
Tako je npr. rimski prokurator Antonus Felix uhvatio i pogubio istaknuta
gerilskog vođu Eleazara, a namjesnik Cospius Fadus uhvatio i pribio na
križ sinove glasovita Jude Galilejca. Nasuprot tomu, potrage za židovskim
teroristima najčešće su završavale neuspjehom. Bilo ih je vrlo teško otkriti
u mnoštvu njihovih sunarodnjaka koji su im pružali potporu, a pokazali
su se kao vrlo žilavi i opasni protivnici.
Osobito pogubni postali su napadi židovskih terorista nakon 48. godine,
kada su se u njihovim redovima pojavili sicarii (koljači), posebno izvježbane
ubojice iz potaje. Njihove su djelatnosti nadopunjavali ostali teroristi
otmicama uglednika, prijetnjama Rimu lojalnim Židovima i paležom njihovih
kuća i polja, te ucjenama. Rimljani su u nekoliko navrata popustili pred
njihovim ucjenama i pristali na zamjenu otetih uglednika za uhvaćene teroriste
i gerilce.
Terorističko-gerilske djelatnosti zelota pojačale su se početkom šezdesetih
godina i naposljetku izazvale veliku pobunu protiv rimske vlasti 66.godine.
Uslijedio je rat s Rimom, koji je trajao do 70. godine kada su Rimljani
osvojili utvrdu Masadu. Židovi su pretrpjeli katastrofalan poraz, jer
nisu bili dostojan protivnik Rimljanima i željeznoj stegi, uvježbanosti
i logističkim sposobnostima rimskih legija. 67. godine pada Jeruzalem,
rimski legionari razaraju Hram, najveće židovsko svetište. Nakon rata
koji je zapečatio sudbinu židovske države za slijedećih 19 stoljeća započeo
je veliki egzodus Židova, koji su raseljeni diljem Rimskog carstva.
3. Ponavljanje istih obrazaca
Već u djelima zelota jasno uočavamo spregu između terorizma i gerilskog
rata. Ona će se još nebrojeno puta ponoviti tijekom povijesti. Isto tako,
ako analiziramo teroristički rad zelota, vidjet ćemo da je on predloškom
i uzorom po kojem se teroristi ponašaju od starog vijeka do danas. Od
starog vijeka samo je napredak tehnologije unio izmjene, pa je noževe
zamijenio ili dopunio plastični eksploziv, dok su zločinački postupci
terorista i dvojbe pred koje oni stavljaju uljuđeno društvo ostali isti.
Gerilski rat i terorizam, povremeno su se pojavljivali tijekom čitave
povijesti, ali svoj najjači zamah dobili su u 20. stoljeću. Tome su kumovale
totalitarističke ideologije i bujanje agresivnog nacionalizma, pojave
koje nažalost obilježavaju naše doba. No upravo u 20. stoljeću u kojem
su se terorizam i gerila najviše razmahali, do visokog su stupnja uspješnosti
razrađeni i načini i postupci za borbu protiv njih.
4. Borba protiv gerile i terorizma
Nakon jakih i čestih gerilskih i terorističkih sukoba 1938. godine u Palestini,
koje snage sigurnosti većinom nisu mogle spriječiti, britanski general
Sir Archibald Wavell, vrhovni zapovjednik britanskih snaga u Palestini,
popustio je pred upornim zahtjevima jednog topničkog satnika koji je želio
stvoriti posebnu protuterorističku postrojbu nesputanu krutim vojničkim
pravilima, kojoj bi zadaćom bio prijenos borbe u terorističko dvorište.
Taj satnik bio je Charles Orde Wingate, budući brigadirni general u Burmi
godine 1944. kada je poginuo pri padu vojnog zrakoplova.
Charles O. Wingate doista se isticao svojim vrijednostima, bio je sposoban,
hrabar i maštovit. Njegovi postupci i ideje i danas su uzor za izraelske
časnike i vojnike, i to do te mjere da se može reći kako je cijela izraelska
vojska, Zahal, prožeta njegovim duhom. Pod njegovim zapovjedništvom osnovana
je prva protuteroristička postrojba na svijetu, Special Night Squads (SNS),
jer je postrojba očito trebala kretati u pothvate pretežito noću. SNS
je činilo devet ophodnji s po dvadesetak članova. Bio je protkan čvrstom
unutarnjom stegom i povjerenjem među članovima. Od časnika se očekivala
najveća briga za podređene i spremnost na najteže napore i odricanja.
Njihova taktika se sastojala u tome da se nakon opažanja terorističke
grupe pritaje i slijede ih do njihova uporišta gdje su krenuli u odlučnu
borbu protiv njih i njihovih suradnika. Kako su se njihovi pothvati zaredali,
teroristi su shvatili da imaju posla s neumoljivim protivnikom i da u
svoje noćne pohode idu sa sve većom nesigurnošću.
Kao što je arapska pobuna između 1936. i 1939. prauzrok za moderne terorističko-gerilske
djelatnosti tijekom 20. stoljeća, tako su ustrojstvo i postupci SNS-a
uzor za ustrojstvo i pothvate suvremenih sigurnosnih snaga koje se bore
protiv gerile i terorizma. Wingate je kristalno jasno pokazao da protiv
gerilaca i terorista treba djelovati odlučno i ofenzivno, onemogućavati
njihove pothvate i, što je najvažnije, napadati i uništavati uporišta
iz kojih kreću u svoje pohode. (Materljan 1994)
5. Sastav gerilskih grupa
Može se reći da su sudionici u gerilskim i terorističkim pothvatima najčešće
bili pripadnici mlađih i potlačenih grupa.
Mladi su relativno izdvojena i osobita društvena grupa koja svoj identitet
najjasnije izražava specifičnim kulturnim obrascima. Argumentacija za
tu specifičnost može biti u tome što je riječ o posebnosti adolescencije
kao prijelaznog razdoblja između djetinjstva i odraslog doba, a u funkciji
napuštanja obiteljskih i usvajanja širih društvenih normi, do isticanja
konfliktnih aspekata omladinskih supkultura, koji se tumače svojevrsnom
simboličkom pobunom protiv ustaljenih obrazaca dominantne kulture, a ponekad
i vladajućih političkih vrijednosti. (Lalić, Bulat 1992)
Što se tiče potlačenih grupa gerila i terorizam su samo još jedan u nizu
od načina otpora vladajućoj eliti. Kako nezadovoljstvo životnom situacijom
u određenim grupama sve više raste, dolazi i do sve ekstremnijih načina
otpora gdje se terorizam smatra ekstremnijim od gerile.
Obično se kaže da je terorizam urbani oblik gerile što nije posve točno.
Terorizam se zapravo razlikuje od gerile po nečasno i nepravedno odabranom
cilju. I šumsko-seoska gerila može se smatrati zločinačkom tj. terorističkom,
a gradska gerila časnom i pravednom ovisno o cilju.
Zaključak
Na kraju Gerilski način ratovanja pojavljuje se u gotovo svim ratovima
kao poseban i vrlo učinkovit obrazac potkopavanja moći protivnika. Iako
postoje određene razlike među gerilama kroz povijest, uvijek se ponavljaju
određene temeljne karakteristike i obrasci. Za gerilu je specifično to
što ona predstavlja svojevrsni pokušaj otpora naroda agresoru te je zbog
toga često shvaćana pozitivno, čak i romantičarski.
Valja razlikovati gerilu od terorizma jer su to dva, iako slična, različita
načina ratovanja gdje je glavna razlika u izboru cilja. Dok teroristi
često biraju prljav način borbe napadima na civile, gerila naprotiv predstavlja
aktivan otpor i bazira se na vojnim ciljevima.
Ono što je značajno za uspjeh rata u cijelosti je potpora naroda, a to
se još više očituje u gerilskom ratu gdje ta potpora igra presudnu ulogu.
To je bilo pokazano mnogo puta kroz povijest. Gerila i terorizam nisu
pojave modernog doba, kako se često misli, dokazi o postojanju sežu daleko
u prošlost. Jedna od prvih terorističkih skupina, o kojoj imamo provjerene
povijesne podatke, operirala je na bliskom istoku u prvom stoljeću, a
njezini pripadnici su bili zeloti, židovski nacionalisti koji su se suprotstavljali
rimskoj upravi. Kod zelota se uočavaju gotovo isti načini djelovanja kao
i kod modernih gerilskih i terorističkih grupa samo je nastupila promjena
u tehnologiji pa su noževe zamijenili eksploziv i vatreno oružje.
Gerilski način ratovanja je postojao kroz cijelu ljudsku povijest ali
svoj vrhunac je imao u 20. stoljeću na što su utjecale mnoge okolnosti,
a ponajviše totalitarističke ideologije i bujanje agresivnog nacionalizma.
Sudeći po trendovima još ćemo neko vrijeme biti osuđeni na nemire u svijetu,
savršeno okruženje za nastanak gerile i terorizma.
Literatura
1. Petrović, P. (ur.) (1981) Vojni leksikon. Beograd : Vojnoizdavački
zavod.
2. Gažević, N. (ur.) (1970-1975) Vojna enciklopedija, Beograd, Izdanje
redakcije vojne enciklopedije.
3. Lalić, D. i Bulat, N. (1992) Rat i mladi. Zbornik Sociologija i rat.
Zagreb : Hrvatsko sociološko društvo.
4. Materljan, N. (1994) Terorizam i gerila. Dometi. XII, 98-100.
5. Luttwak, E. i Koehl, S. L. (1991) The Dictionary of Modern War. New
York: Gramercy Books.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|