|
Rock kultura
Utjecaj rock and rolla je dalekosežan. Imao je značajan odjek na društvo
širom svijeta, što se očitovalo u modi, filmu, stavovima spram seksa i
seksualnosti, te konzumiranju droge i alkohola. Takav snažan odjek u svim
društvenim sferama, pridonio je da rock and roll postane i životni stil,
vid kulture, a ne samo još jedna glazbena forma.
Rock glazba kao odraz sadašnjeg vremena i kao odraz novog vremena... Rock
glazba kao ogledalo društvenih problema i kritika svijeta i vremena u
kojem živimo, kao buntovništvo, revolt i rušenje tabua - rock revolucija!
Rock glazba kao mladost, pokret, životni stil - rock kultura! Rock glazba
kao demokracija i kao anarhija... Rock glazba kao takva jedina je vrsta
muzike koja u sebi sadrži toliko sociološki zanimljivih pojmova i materijala
da je svakom istraživaču na tom području, ne samo pasioniranom slušatelju,
prava poslastica. Zato ću pokušati prenijeti dio tog kolača u ovaj rad.
Govorit ću o periodu nakon drugog svjetskog rata, o počecima rock and
roll glazbe, te njenoj uskoj povezanosti sa buntom, seksom, drogom i modom.
Na samom kraju ću se osvrnuti na aktualnu temu, najčešće pokrenutu od
štićenika katoličke crkve, problem sotonizma u rock glazbi (temeljenu
na knjizi Antuna Bobaša, ''Rock glazba i sotonizam).
2. ROCK I BUNTOVNIŠTVO
Nakon drugog svjetskog rata u Francuskoj se razvija umjetničko - bohemska
potkulturna scena inspirirana egzistencijalističkom filozofijom, nadrealizmom
i psihoanalizom. Individualizam i humanizam isprepliću se s misticizmom
i hedonizmom, pacifizam s anarhizmom, šansona s jazzom, istok sa zapadom,
a tuga se liječi alkoholom i zagrljajima. Stare forme ustupaju mjesto
novima, osebujnima i slobodnima, okviri postaju tijesni, ograde opet treba
rušiti... U isto se vrijeme u Americi javlja čitav niz pisaca novog stila
i novog pogleda na svijet. Za prosječnog stanovnika Amerike (Sjedinjenih
Država) još od doba kolonizacije i izgradnje zemlje na djelu je uvjerenje
da predan rad i brzi razvoj tehnike donose sva blaga ovozemaljska. I ponos.
I moć koja uz to ide. Iz istog je razloga besmisleno razbijati glavu suvišnim
problemima i komplicirati sebi život. Sve se da ubrzati, pojednostaviti
i umnožiti. I zaista, bilo je tako. Zemlja je postala jaka i moćna. No,
svo materijalno bogatstvo može nestati u trenu. Ratovi su to potvrdili.
I prirodne katastrofe. Ipak, oči mnogih su zatvorene, a um zakočen. To
se ljudsko mnoštvo još uvijek sporazumijeva s uobičajenih desetak rečenica,
štedi i grbači, a uvečer sluša radio prijenose baseball utakmica i podriguje
dok ispija pivo iz limenki. Bratija koja je zauzela oporbeni stav prema
takvom društvu i sve individue naklonjene umjetnosti koje su bježale od
stvarnosti i lažnog sjaja svjetine nazvane su bitnicima. Dragovoljno su
prihvatili neizvjesnost i gubitništvo. Poslijeratni optimizam, nove tehnologije
i relativno materijalno blagostanje, ali i mučna iskustva nedavnih ratova,
potiču ontološku glad naraštaja koji počinje otvoreno prezirati bezidejni
način života običnih ljudi. Uz imati postalo je bitno i biti.
Početkom 60-ih u High Ashburryju, dijelu San Francisca, grada koji će
postati kolijevkom novog pokreta, okupljaju se bitnici. Oko njihovih književno
- glazbenih družina okupljaju se studenti, a zatim i drugi znatiželjnici
i istomišljenici, protivnici i preziratelji nametnutih društvenih normi
i furioznog razvoja tehnike (kojeg je očiti rezultat gubitak ljudskosti
i potpuno otuđenje). Svi su odreda pobornici hedonističkog stila života
i brzog rastvaranja svijesti. Nazvani su freakovima. Obični ih ljudi smatraju
amoralnim, lijenim i prljavim, no ima i onih koji u svemu tome vide romantični
povratak u djetinjstvo pa čak i svojevrsno civilizacijsko pročišćenje.
Bilo kako bilo, ostarjelom su egzistencijalističko - boemskom bitništvu
utopljenom u jeftini alkohol dodali nove opijate i žestinu agresivnih
teenagera koji su počeli pokazivati nepodnošljivost prema svijetu odraslih
koji im se činio dosadan i zaostao. Na zapovijedi roditelja odgovarali
su odlučnim "ne", sanjajući život slobodan od svih prisila i
nametanja odozgor. Baš u to doba ubrzano se razvijaju novi mediji, pojavljuje
se televizija. Na takvoj pogodoj medijskoj podlozi i u takvoj buntovničkoj
atmosferi rađa se jedna nova vrst glazbenog izražaja - nastaje rock and
roll. Od samih početaka bio je dakle rock'n'roll nešto drukčije, nešto
novo, ono što u čovjeku izaziva pokret, što ga poziva na ples. Donio je
i novi stil. Bilo je to vrijeme briljantina u kosi, vrijeme blue-jeansa
i kožnih prsluka, poistovjećeno sa zabavom koja se obraća isključivo srednjoškolcima
i koja neće preživjeti duže od bilo koje druge modne ludosti. Greška!
Upravo zbog takve neobičnosti nije mu se bilo teško izboriti da postane
predvodnikom prave revolucije.
Smjesa crnačkih utjecaja, sugestivnih tekstova pjesama, te divlji odgovor
mladih učinila je rock prijetećim za starije generacije. S druge strane,
upravo ta mogućnost da na takav način šokiraju odrasle, činila je rock
glazbu još primamljivijom za mlade. Po prvi put se počinje otvoreno govoriti
o njihovim strastima i problemima odrastanja. Malo po malo stvara se rezervat
mladih (još uvijek u državi starih). I televizija se priklonila mladima
i rock pokretu videći u tome šansu za dobru zaradu. Hollywood je bio brz
u unovčavanju tog trenda, snimajući niz filmova na tu temu, napravljenih
da oduševe teenagere i užasnu odrasle. Na filmskom platnu briljiraju Brando
i Dean, buntovni tipovi koji najavljuju raskid s tradicijom i kulturom
starih. Ponekad su pokušaji da se kontrolira utjecaj rocka ispadali smiješni;
nakon nekoliko prijašnjih kontroverznih pojavljivanja na televiziji, Elvis
Presley je 1956. na showu Eda Sullivana prikazan od struka na gore, kako
njegovo sugestivno mrdanje bokovima ne bi uvrijedilo gledatelje. Istini
za volju, iako Elvis i kompanija nisu odgovarali tradicijom zadojenom
društvu, teško je reći da je u tim godinama postojala ikakva jasna ideja
o rocku kao zvuku revolucije. Prije se može reći da se radi o (žestinom
dotad nezabilježenom, ali ipak samo) sukobu generacija.
Shvativši da novonastalu situaciju mogu novčano dobro iskoristiti i diskografske
kuće okreću se novom tržištu. Razvija se, po prvi put u povijesti, čitava
industrija koja se obraća mladeži.
3. SEKS, DROGA I ROCK AND ROLL
Rokerski životni stil oduvijek je bio vezan uz seks i drogu. Najviše je
tome pridonijela hippie generacija koja je, kao niti jedna dotadašnja
generacija, naglo i superiorno otkrila i oslobodila svoju seksualnost.
Vrhunac toga je bio Woodstock, koji je brojao nekoliko stotina tisuća
ljudi, možda i čitav milijun, i značio tri dana muzike, ljubavi i mira,
golih grudi i seksa na otvorenom. O seksu se do tada gotovo nije govorilo.
Što je to značilo opisano je u riječim Grace Slick: ''Želiš je držati
za ruke!? Ma daj, želiš je valjda opaliti!'' Bila je to prava seksualna
revolucija.
Mnoge ranije rock and roll zvijezde (kao i njihovi jazz i blues prethodnici)
bili su poznati kao alkoholičari i "fizikalci", te kao takvi,
seksualno neprivlačni. No, kako je tijekom 60-ih rock postajao sve poznatiji
i popularniji tako su rock glazbenici počeli privlačili pažnju suprotnog
spola. Počele su se formirati grupe djevojaka, "groupies", koje
su ih pratile na turnejama, provodile slobodno vrijeme s njima i često
im pružale seksualne usluge. Groupies su postale i ostale neizostavan
dio takvog razuzdanog života. Načini kojima su se koristile kako bi se
približile rock bendu najčešće su bili oskudna odjeća koja je naglašavala
njihove fizičke atribute, no ponekad su u tu svrhu i skidale odjeću. Možda
je najbolje poznati rad koji se bavi tom problematikom film Camerona Crowea
iz 2000., Almoust Famous. Groupie je u tom filmu definirana ovako: "Groupies
spavaju s rock zvijezdama jer žele biti blizu nekoga tko je slavan."
Kasnije, lik iz filma, gledajući groupies, kaže: "One niti ne znaju
što znači biti fan. Znaš, uistinu voljeti neki smiješan, mali dio muzike,
ili neki bend, tako jako da boli."
Droga je igrala veliku ulogu u tom stilu života. U šezdesetima, pojavom
psihodelične glazbe, počeo se koristiti LSD i druge halucinogene droge,
kako bi se pojačao doživljaj slušanja te glazbe. Jerry Garcia, iz benda
Grateful Dead, jednom je izjavio: ''Mi nemamo glazbu za prodati, ali imamo
mehanizam koji radi'', misleći pritom na publiku koja posjećuje njihove
koncerte, ne zbog dobre glazbe, već zbog stanja u kojem se nalazi, stanja
drogiranosti. Popularnost i promocija eksperimentiranja s drogama od strane
glazbenika imala je velik utjecaj na percepciju konzumiranja droge među
mladima iz tog perioda kao nešto što je opće prihvatljivo. Čak su i Beatlesi
javno obznanili da puše marihuanu. Novinar Al Aronowitz je tom prilikom
napisao: '' Štogod da su Beatelsi napravili bilo je prihvatljivo, pogotovo
za mlade. Ubrzo su svi pušili travu i to se činilo u redu.''
Veza rock glazbe sa hippie i kontrakulturnim pokretom, koji su eksponirali
konzumiranje marihuane i drugih droga, kompleksna je i isprepletena, i
nije jasno u kojem se smjeru utjecaj širio. Ono što jest jasno, je da
su krajem 60ih droga i rock glazba bile dio uobičajene mladenačke populacije,
te da su i rock glazbenici i njihovi fanovi eksperimentirali s različitim
tipovima droge.
U kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima rock glazba je zbog ovisnosti
o drogama pretrpila mnoge gubitke svojih najsjajnijih zvijezda toga doba,
kao što su Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin i Jim Morrison. Iako
se i dalje droga konzumirala u istim količinama, javlja se svjesnost o
drogi kao velikoj opasnosti, koja se očituje u pjesmama kao što je "The
Needle and the Damage Done", Neila Younga iz 1972.
Nakon toga mnogi su rock glazbenici, uključujući Keitha Richardsa, Erica
Claptona, Petea Townshenda, Stevena Tylera, Scotta Weilanda, priznali
borbu s ovisnošću o različitim drogama, pa i onim najtežima - kokainom
i heroinom. Mnogi od njih su uspješno prošli rehabilitacijske programe,
ali i mnogi su umrli.
4. ROCK I MODA
Rock glazba i moda oduvijek su bile neodvojive. Moda je bila temeljni
oblik identifikacije; služila je međusobnom prepoznavanju članova iste
subkulturne grupe, dok je glazba stvorila poveznicu iz koje se ta subkultura
rodila.
Autohtoni rock'n'roll izgled s kožnjacima, trapericama i čizmama prvo
se pojavljuje na filmskom platnu, kojemu rock kultura zahvaljuje opću
prihvaćenost rockera kao buntovnika bez razloga. Takav opasan imidž ranih
rokera obučenih u kožu, poput Genea Vinceta, utjecao je na mlade generacije
s obje strane oceana. Kulturni rat je izbio sredinom 60-ih u Velikoj Britaniji
između ''modsa'' (koji su favorizirali visoku modu i skupe marke) i ''rockersa''
(koji su nosili obične majice i kožu). Konflikt se pojačavao i zbog razlike
u glazbenom ukusu, a potaknut je izdavanjem ploča koje su uzdizale jedan
stil, a degradirale drugi. Sličnu situaciju imamo i u Hrvatskoj, u sedamdesetima,
o kojoj govori Benjamin Perasović u svojoj knizi ''Urbana plemena'', gdje
postoji temeljni sukob i razlika između šminkera i hašomana. Šminkeri
sa pripadajućim šminkerskim obrascima ponašanja stvaraju nova mjesta na
mapi ''elite'' i ''visokog društva'' u društvu. (Perasović) Najspektakularnije
ispoljavanje stila kod šminkera je u njihovom izgledu, potom u izboru
muzike, žargonu, načinu provođenja slobodnog vremena i ostalim oblicima
ponašanja. (Prica) Glazba koja se veže uz šminkere je disco glazba. Oni
su, s jedne strane, dobra djeca dominantne kulture. S druge strane, oni
također bježe od tipičnoga, prosječnoga, od svijeta mukotrpnog rada, od
nekih oblika rutinizacije svakodnevnog života. Šminkeri žele biti priznati,
slavljeni, uočeni, posebni, ali ne tako što će šokirati (poput punkera),
nego izazivati divljenje (Perasović).
Za razliku od šminkera, hašomanima je na prvom mjestu bila glazba. Oni
su heterogen akter kojem image i opća pripadnost različitim pravcima rock
kulture omogućuje zajednički nazivnik, kao i prepoznavanje i obilježavanje
u dominantnoj kulturi (Perasović). Nakon glazbe bitan je, i s njom u vezi,
vanjski izgled - odjeća, obuća, frizura i nakit. Hašomane je karakterizirala
duga kosa, tankerica (varijanta jakne kakvu je koristila američka vojska),
izlizane i uske traperice, karirana košulja, sajmonice ili tenisice, marama
oko vrata i, kao nakit, kožice oko ruke za oba spola. (Perasović).
Imidž prvobitnog rock benda iz 50-ih nije se puno razlikovao od fino dotjeranih
susjeda koji pjevaju na nedjeljnoj misi u crkvi. U šezdesetima glazbenici
su preuzeli hipijevsku modu; Beatlesi su nosili sakoe s podignutim ovratnicima,
kakvi su se tada nosili u Indiji. Bilo je to vrijeme poticanja tolerancije
prema etničkim razlikama, i u modnom svijetu vrijeme minimalizma. Kako
se rock glazba dijelila na sve više različitih pravaca, ono što glazbenik
nosi postaje važno kao i muzika sama, postaje mu pomoć u prenošenju svojih
stavova i postizanju odnosa s publikom. U kasnim sedamdesetima, disko
muzika donosi sjaj i urbanu odjeću, dok sljedbenici Novog vala nose konzervativnu
odjeću koja podrazumijeva odijelo i usku kravatu kako bi bili što manje
nalik mainstream rokerima.
Najbolji opis stila 80-ih, prijelomnog desetljeća za etabliranje mode
kroz popularnu kulturu, je bez ikakvih pravila - samo nek je ludo, otkačeno
i kričavo. Tako smo najnormalnije imali bendove koji nose odijela za zaštitu
od kontaminacije i plastične crvene šeširiće na glavama (Devo) ili opasne
momke koji sliče na Indijance (Adam & The Ants).
Također, 80-te pojačavaju ulogu modnih stilista koji počinju imati velik
utjecaj na cjelokupnu pop i rock kulturu. Podiže se tolerancija prema
homoseksualcima, koji čine 95% muškaraca u svijetu mode. Tako su se čak
i ortodoksni macho tipovi poput Guns N'Roses oblačili u kiltove, sve pod
utjecajem kralja ulične mode, gay dizajnera Stephena Sprousea.
U kasnim osamdesetima i ranim devedesetima grunge, s tada vodećim bendom
Nirvanom, je počeo diktirati svoju modu. Jeftina karirana flanelska košulja,
izlizane i poderane jeans hlače i radničke čizme postale su svakodnevna
uniforma milijuna Nirvaninih obožavatelja. Također su puštali dugu kosu
kao znak pobune protiv imidža ''čistunac'' koji je bio popularan u to
vrijeme. Nakon grungea, modom je ponovo zavladao glamur.
5. SOTONIZAM U ROCK GLAZBI
Kada i iz kojih razloga se pojavljuje sotonizam u rock glazbi? Je li on
izmišljotina Crkve koja ima tendenciju da sve što je svjetovno i hedonistički
nastrojeno proglasi sotonskim dijelom ili je zaista sotonizam postao dio
tog životnog stila? Postoji li mogućnost da je sve to samo reklamni trik?
Na sva ta pitanja pokušat ću odgovoriti u ovom zadnjem poglavlju.
O "sotonskoj glazbi" se prvi puta počelo govoriti u Americi,
u prošlom stoljeću, kada se počeo svirati "blues", što dolazi
od dva načina američkog izgovora: "To Feel Blue" i "To
Have The Blue Devils". I jedno i drugo ime odnosi se na stanje duha
obojenih osoba. Bile su to godine kada su crnci bili još uvijek smatrani
manje vrijednim od bijelaca. Danju su radili ponižavajuće i najprljavije
poslove, a noću bi se sastajali po barovima ili bordelima, pjevajući svoje
pjesme.
Blues se, dakle, kao glazba počeo najprije svirati "u mraku".
Zbog toga razloga odmah su ga i poistovjetili s "đavolskom glazbom".
No ova vrsta glazbenog izražaja tada nije izazvala nekakve velike protestne
reakcije zato što se blues smatrao ekskluzivnim fenomenom obojenih ambijenata,
čime nije "stvarao" nikakvu opasnost za bijelce. Slično bluesu,
i rock'n'roll je od samih početaka počeo biti osuđivan kao đavolska glazba,
Što je i išlo na ruku starom narodnom vjerovanju prema kojemu đavao i
jest pronalazač glazbe.
Sedamdesetih godina teoretičari crkvene glazbe prepoznali su u rock-glazbi
pojavu ideologije koja kroz osiromašene emocije intelektualno otupljuje
čovjeka i tako ga intelektualno uniformira u biće lišeno vlastitog razuma
i vlastitih emocija, o čemu se govori u knjizi ''Geschichte der Katholischen
Kirchenmusik'' (Povijest katoličke crkvene glazbe) gdje je svoj prilog
dao i muzikolog Hermann Joseph Burbach: "Radi se o glazbi, koja svojim
ritmom tendira sve snažnijoj likvidaciji Individuuma, o glazbi koja u
svijetu sa sve većom koncentracijom kompleksa moći prerasta u potpunu
vlast. Glazba postaje ideologija. Ona upravlja, vodi, filtrira, i kanalizira
jednu naizgled besciljnu struju osjećaja. Ona ih sužava na stereotipni
uzorak doživljaja." (Fellerer). I tako rock glazba duhovno preobličuje
čovjeka u mentalno ograničenu kreaturu.
Razloge radi kojih je u XX. stoljeću došlo do pojave rocka objasnio je
u svojoj knjizi iz 1995."Ein Neues Lied fur den Herrn" (Nova
pjesma za Gospodina) tadašnji kardinal Joseph Ratzinger. On kaže: "Od
vremena Prosvjetiteljstva su se vjera i suvremena kultura jedna od druge
sve jače udaljavale. Kultura je do tada, kako u čitavoj povijesti tako
i u kršćanskoj Europi izrastala iz korijena religije i njezine svjetovne
forme izraza vezane su uz ovo tlo. Renesansa i reformacija označuju, međutim,
prvu krizu u ovom prepletanju Crkve i kulture. Ali tek s pojavom Prosvjetiteljstva
dolazi do prave kulturne revolucije, i do odlučujuće emancipacije kulture
od vjere" (Ratzinger). Ovo udaljavanje od ideala vjere u dvadesetom
stoljeću dovelo je do odvajanja umjetnosti od svih pozitivnih ideala i
njihovog izokretanja u suprotnost pa je vrhunac raspada zapadne kršćanske
civilizacije svakako morao naći svoj izraz u tzv. rock-kulturi. Suvremena
glazba je u mnogobrojnim oblicima podređena ostvarenju ekstaze.
Ovo prekoračenje granica čovječjeg postojanja, prema kojem se usmjerava
ljudska glad za ulaskom u beskonačno, trebala bi se postići kroz postignuće
svetog ludila, kroz ludi ritam i svirku instrumenata. Svjetovni povratak
ovom tipu doživljaja danas susrećemo u velikim dijelovima rock i pop glazbe,
čiji festivali su pravi antikult istosmjernog pravca - oni su volja za
razaranjem, ukidanjem granica svakodnevnice, te iluzija oslobođenja od
vlastitog ja u divljoj ekstazi buke i mase. Radi se o praksama (samo)oslobađanja
čiji su oblici srodni drogiranju i kao takvi u samome temelju suprotstavljeni
su kršćanskoj vjeri u spasenje. Posljedica toga je da se danas na ovome
području šire sotonski kultovi i sotonske glazbe, čija opasna moć za razaranjem
i poželjnim rastvaranjem osobe nisu dovoljno ozbiljno uzeti u obzir...(Ratzinger,
1995: 159) Budući da rock glazba traži ispunjenje na putu oslobođenja
od vlastite osobe i njezine odgovornosti, ona se s jedne strane vrlo točno
identificira s anarhističkim slobodarskim idejama, koje su danas u velikom
dijelu svijeta ponovno podigle glavu...", kaže Ratzinger. (Ratzinger,
1995: 160). Nije se sotonizam uključio u rock već obratno: rock je u svojoj
biti proizvod jednog pogrešnog životnog stava, duhovnog siromaštva i moralnog
rasula koje dovodi do otvorenog iskaza sotonizma.
Koliko ozbiljno misle glazbenici kad se služe sotonskim izričajima, kad
pjevaju pjesme u čast i slavu Sotone? Malo se njih, kao npr. King Diamond
ili Glen Benton, javno i u intervjuima priznaju sljedbenicima Sotone ili
ljubiteljima svega što je sotonsko. Istodobno, svaki se od njih protivi
glasinama da su njihovi koncerti "crne mise". Velika većina
glazbenika smatra ovakve svoje gegove običnim reklamnim trikom i ne misle
pod tim ništa ozbiljno.
Želja za provokacijom sigurno je jedan od motiva. Mare Storage, dobar
poznavatelj američke hard'n'heavy rock scene, kaže: "To što se na
pozornici događa nije ništa drugo nego obična predstava. Iza kulisa se
tome svi samo smiju i zadovoljno broje novac."
Za neke je skupine već odavno javna tajna da oni sve svoje ploče/CD-e,
prije nego što dođu na tržište, posvećuju na crnim misama. Na drugoj strani,
postoje u rock-glazbi osobe za koje je sotonizam uistinu cjelokupan stil
njihova života. Oni prakticiraju okultizam, uzimaju imena pojedinih demona
i vještica, organiziraju se u posebne kultove i otvoreno propagiraju đavla,
boreći se za pobjedu zla u ovom svijetu. U novije vrijeme sve je više
takvih skupina, koje propagiraju sotonsko-okultni image u svojim tekstovima
i na omotima ploča, a na koncertima se koriste nasilnom religioznošću
koja je okrenuta crnoj strani. Neke od tih rock-zvijezda u takvoj igri
s religioznim elementima idu još korak dalje i stiliziraju svoje koncerte
kao prave obrede religioznog usmjerenja, ovome odgovara jasno konstituirana
subkultura njihovih mladenačkih fan-klubova koji svoje korijene imaju
u prijašnjim "rokersima".
Već krajem 60-ih godina bilo je pjevača i skupina koji su na svojim koncertima
i u svojim pjesmama koketirali sa sotonizmom, ali zbog manjka publiciteta
nisu bili poznati široj javnosti. Tek početkom 80-ih godina ovisnost o
sotonizmu i mitologizaciji smrti se ne može previdjeti. Mnogi ljudi, posebno
mladi, očarani su paranormalnim fenomenima. Posebno zastupljeni pravci
u načinu tog izražavanja jesu: black metal, death metal i doom metal.
ZAKLUČAK
''Sotonizam'' u rock glazbi se javlja kada se mislilo da su sve tabu teme
istrošene i da se granice ne mogu dalje pomaknuti. Beatlesi su obznanili
da puše travu i time poručili svijetu i masi svojih obožavatelja da je
to u redu, hippie pokret je propagirao seks na sva vrata, a punkeri su
se okomili na državno uređenje i politiku. Rock glazba, kao buntovna glazba
u svojim temeljima, nije imala više ništa novo za ponuditi. Jedina opcija
koja preostaje bila je Crkva, kao jedina moralna institucija kojoj rock
još nije presudio. No, time i završava kraljevina rock kulture u svijetu,
jer svijet bez ''univerzalnih'' pravila, zakona i moralnih smjernica ne
može funkcionirati. Anarhija je već davno okarakterizirana kao utopija.
Zato se rock glazba danas utopila u mnoštvu različitih glazbenih stilova.
Karakteriziraju ju lagane teme i tekstovi vezani uz zabavu. Tako će vjerojatno
biti sve dok svijet ne zatreba novu veliku promjenu.
LITERATURA
1. Bobaš, Anto: Rock-glazba i sotonizam - Rock glazba kao mogućnost dijaloga
Crkve i mladih, Teovizija, Zagreb, 2002
2. Fellerer, Karl Gustav: Geschichte der katholischen Kirchenmusik, Bd.1
Kassel: Von den Anfangen bis zum Tridentinum, 1972
3. Gall, Zlatko: Rock enciklopedija, V.B.Z., Zagreb, 2004
4. Perasović, Benjamin: Urbana plemena, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 2001
5. Ratzinger, Joseph: Ein neues Lied fiir den Herrn, Christusglaube und
Liturgie inder Gegenwart, Freiburg, 1995
6. http://en.wikipedia.org/wiki/Social_effects_of_rock_and_roll (15.5.
2006.)
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|