Društvena stratifikacija
U svim ljudskim društvima postoji neka vrsta društvene nejednakosti, što
posebno vrijedi za moć i ugled. Moć je stupanj do kojega pojedinci ili
skupine mogu nametnuti svoju volju drugima, sa ili bez pristanka tih drugih,
dok se ugled odnosi na količinu poštovanja ili časti povezanih s društvenim
položajem, osobinama pojedinca i načinom života. Bogatstvo se odnosi na
materijalnu imovinu koja je definirana kao vrijedna u određenim društvima.
Termin društvena nejednakost se odnosi na postojanje društveno stvorenih
nejednakosti. Društvena stratifikacija znači nazočnost društvenih skupina
koje su rangirane jedna iznad druge, na temelju količine moći, ugleda
i bogatstva koje njihovi članovi posjeduju.
Određene društvene skupine imaju zajedničke identitete, interese i slične
načine života. Međutim, društvena nejednakost može postojati i bez društvenih
slojeva. Ondje gdje su nekad postojale klase, čiji su članovi imali neku
vrstu svijesti i interese sad postoji neprekinut kontinuitet statusa po
zanimanju, određen različitim stupnjem ugleda i ekonomskog nagrađivanja.
Time je hijerarhija pojedinaca zamijenila hijerarhiju društvenih skupina.
„Među članovima svakoga sloja postoji tendencija da razvijaju vlastitu
subkulturu, tj. određene norme, stavove i vrijednosti koji su osebujni
za njih kao društvenu skupinu. Subkulture slojeva pokazuju tendenciju
da budu veoma različite kad su mogućnosti za kretanje iz jednog sloja
u drugi vrlo malene" (Haralambos, 1994:37-38). Ona može biti usmjerena
prema gore, kao na primjer prijelaz iz radničke u srednju klasu ili obratno.
U zatvorenim sistemima koji nude male mogućnosti za društvenu pokretljivost,
položaj pojedinca je obično pripisan, uvjetovan rođenjem i pojedinac ne
može učiniti gotovo ništa da ga izmijeni. Za razliku od toga, sistem stratifikacije
u kapitalističkom društvu može poslužiti kao primjer visoke društvene
pokretljivosti ili otvorenog sistema. Neki tvrde da je klasna pozicija
stečena vlastitim odlikama i sposobnostima. Mnogi sistemi vjeruju da je
društvena nejednakost biološki utemeljena. Ona je prirodna ili fizička,
sastavljena od razlika u godinama, zdravlju, tjelesnoj snazim i osobinama
duha. Društvena nejednakost se sastoji od povlastica koje ljudi imaju
u odnosu na druge, kao bogatstvo, ugled i moć. Ona tvori osnovicu sistema
društvene stratifikacije. Biološki faktori postaju važni u mnogima stratifikacijskim
sistemima zbog značenja koja im pridaju različite kulture. Takva vjerovanja
služe da bi objasnila sistem, opravdala ga i legitimirala pozivajući se
na prirodu.
Društvena stratifikacija - funkcionalističko gledište
Funkcionalisti „pretpostavljaju da postoje stanovite temeljne potrebe
i funkcionalni preduvjeti kojima treba udovoljiti da bi društvo preživjelo"
(Haralambos, 1994:41). Oni polaze od pretpostavke da dijelovi društva
tvore integralnu cjelinu i tvrde kako je određeni stupanj reda i stabilnosti
bitan da bi društveni sistemi funkcionirali. U prvom redu, oni se bave
funkcioniranjem društvene stratifikacije, njezinim doprinosom održavanju
i dobrobiti društva.
Talcott Parsons
„Talcott Parsons vjeruje da se red, stabilnost i suradnja u društvu temelje
na vrijednosnom konsenzusu, to jest na općem sporazumu pripadnika društva
o tome što je dobro i vrijedno" (Haralambos, 1994:42). „Jezgra nekog
društva kao sistema jest strukturirani normativni poredak s pomoću kojega
je kolektivno organiziran život stanovništva. Kao poredak, ova jezgra
sadrži vrijednosti kao i izdiferencirane i posebne navedene norme i pravila,
a sve one zahtjevaju kulturne reference kako bi dobile smisao i legitimnost"
(Parsons, 1991:21). Stratifikacija je rangiranje jedinica u nekom društvenom
sistemu u skladu sa zajedničkim sistemom vrijednosti, koje je prihvaćen
i prema tome opravdan, ispravan i prikladan. To su „skupne predodžbe koje
definiraju poželjne tipove društvenog sistema." (Parsons ,1991:161).
Funkcionalisti su skloni promatrati odnos između skupina u društvu kao
odnos suradnje i međusobne zavisnosti, budući da jedna skupina nije samodostatna
i ne može udovoljiti potrebama svojih pripadnika. Organizacija čiji se
raspon širi, uključuje centralizaciju i diferencijaciju vodstva i autoriteta,
prema čemu se određuje i status ovisan o važnosti posla koji obavljaju.
Kao i razlike u ugledu, nejednakost u moći se također temelji na zajedničkim
vrijednostima. Moć je prihvaćena kao takva zato što se oni koji su na
pozicijama vlasti služe svojom moći da bi postigli zajedničke ciljeve,
izvedene iz centralnih vrijednosti društva. Parsons shvaća društvenu stratifikaciju
i kao neizbježnu i funkcionalnu za društvo zato što je izvedena iz zajedničkih
vrijednosti društvenih sustava te služi integraciji različitih skupina
u društvu.
Kingsley Davis i Wilbert E. Moore
Davis i Moore dokazuju kako postoje određeni funkcionalni preduvjeti kojima
valja udovoljiti da bi se sistem održao i funkcionirao. Jedan preduvjet
je podjela uloga i savjesna izvedba. „Socijalna nejednakost je nesvjesno
razvijeno sredstvo pomoću kojeg se osigurava da najvažnije društvene funkcije
obavljaju najkvalificiraniji pojedinci" (Kuvačić, 1990:50). Ljudi
se razlikuju u svojim sposobnostima i talentima, te se položaji koji tvore
društvo razlikuju na temelju njihove važnosti za održanje. „Jedna od bitnih
funkcija stratifikacije je povezati najsposobnije ljude s funkcionalno
najvažnijim položajima" (Haralambos, 1994:44). Visoke nagrade ugrađene
u te položaje osiguravaju potreban stimulans i motivaciju za takvo djelovanje.
„U svakome slučaju, primarni funkcionalni odnos između odraslih pojedinaca
i njihovih društava tiče se doprinosa odraslih kroz pružanje usluga, te
zadovoljstava ili nagrada što tako stječu" (Parsons, 1991:24). „Najveću
nagradu i najviši rang imaju oni položaji koji su: od najveće važnosti
za društvo i koji iziskuju najveće uvježbavanje i talent. Prvi faktor
se tiče funkcije i ima relativni značaj, a drugi se odnosi na oskudicu
sredstava" (Kuvačić, 1990:347-8). Važnost nekog položaja mjeri se
stupnjom u kojem je taj položaj jedinstven i stupnjom od kojega su drugi
položaji ovisni o dotičnome.
Melvin M. Tumin
Tumin smatra kako razlike u plaći i ugledu po zanimanju mogu biti posljedica
razlike u njihovoj moći, a ne funkcionalnoj važnosti. Davis i Moore smatraju
da samo ograničeni broj pojedinaca posjeduje talent da stekne vještine
potrebne za funkcionalno najvažnije pozicije.
Tumin upućuje da ne postoji uspješna metoda mjerenja tih talenata i dokaz
da je taj talent potreban. Društvena stratifikacija može djelovati kao
barijera motivaciji i regrutiranju talenata. „Što je društvo kruće stratificirano
to je manja šansa da će biti otkriven neki novi podatak o talentima njegovih
članova" (Kuvačić, 1990:358). Što je klasna pozicija niža, to je
veća vjerojatnost da će okončati školovanje što ranije i manje se truditi
da dospije na visoko nagrađeni položaj. Također, sebično korištenje moći
za vlastite interese može ograničiti dolazak talentiranih pojedinaca na
visoko nagrađene položaje.
Tek ako postoji uistinu ravnopravan pristup regrutiranju i obuci za potencijalno
nadarene osobe, moguće je opravdati različito nagrađivanje kao funkcionalno.
Diferencijacija može potaknuti neprijateljstvo, nepovjerenje i sumnjičavost.
Ona razdvaja i oslabljuje društvenu integraciju i smanjuje potencijal
za društvenu solidarnost.
Michael Young
Young zamišlja neko buduće britansko društvo u kojem će najsposobniji
zapremati funkcionalno najvažnije položaje prema zaslugama s otvorenom
mogućnosti da ostvare svoj talent. Taj sistem raspodjele uloga naziva
se meritokracija. Međutim, on izražava sumnju da bi takav sistem bio funkcionalan
za društvo. Pripadnici nižih slojeva mogli bi postati demoralizirani.
Budući da su svi odgajani u ambicioznom duhu, neuspjeh bi ih mogao posebno
frustrirati. Talent i sposobnost bi se crpio iz nižih slojeva. U meritokraciji
društveno inferiorni zaista jesu inferiorni. Viši sloj bi mogao izgubiti
sumnju u sebe i vladati arogantno, prezirući niži sloj, što bi moglo dovesti
do sukoba. Ta slika sugerira kako bi meritokratski sistem mogao biti disfunkcionalan.
Ona izaziva sumnju u liberalna načela pravednog društva.
Društvena stratifikacija - marksističko gledište
Marksistička gledišta promatraju stratifikaciju kao strukturu koja ne
integrira, već dijeli i izrabljuje druge. Moć vladajuće klase izvire iz
činjenice da posjeduje i kontrolira proizvodne snage te izrabljuje i tlači
podređenu klasu. Prema Marxu, „klasa je društvena skupina čiji su članovi
ujedinjeni jednakim odnosom prema proizvodnim snagama" (Haralambos,
1994:50).
Klase nastaju kad se proizvodni kapacitet proširi izvan razine potrebne
za opstanak, što se događa kad zemljoradnja postane dominantna. Privatna
imovina i višak bogatstva tvore osnovicu za razvoj klasnih društava. „Odnos
između glavnih društvenih snaga je odnos međusobne ovisnosti i sukoba"
(Haralambos, 1994:51). Politička moć vladajuće klase stoga potječe iz
njezina vlasništva i kontrole nad proizvodnim snagama, čime promovira
svoje političke i zakonske interese. Ideologija kapitalizma kao slobodnog
društva skriva pravu narav izrabljivanja i tlačenja, a temeljni sukobi
klasnog društva ostaju neriješeni. Prema Marxu „povijest svih društava
do danas je povijest klasne borbe" (Haralambos, 1994:52). Velike
promjene u povijesti uključuju zamjenu jednog oblika privatnog vlasništva
drugim, i jedan tip proizvodnje drugim. On je pravio razliku između „klase
za sebe" i „klase po sebi". Klasa po sebi je skupina koja ima
zajednički odnos prema proizvodnim snagama. U klasi za sebe članovi imaju
klasnu svijest i solidarnost. Konačna faza je postignuta kad članovi spoznaju
da kolektivnom akcijom mogu zbaciti vladajuću klasu. Marx je vjerovao
da će određeni činitelji kao upotreba strojeva, razlika u bogatstvu i
konkurencija dovesti do propasti kapitalizma i komunističke utopije kakvoj
se nadao.
Društvena stratifikacija - veberovsko gledište
Weber klasu definira kao skupinu pojedinaca koji imaju sličan položaj
u tržišnoj privredi i dobivaju slične ekonomske nagrade. Glavna klasna
podjela je između onih koji posjeduju proizvodne snage i onih koji ih
ne posjeduju. On razlikuje 4 klasne skupine u kapitalističkom društvu:
posjednička gornja klasa, „bijeli ovratnici" (bez posjeda), sitna
buržoazija i klasa manuelnih radnika. On ne vidi razloga zbog kojega bi
ljudi morali razviti zajednički identitet. Nezadovoljni pojedinac može
reagirati na niz načina kako bi zbacio kapitalizam. Raspodjela moći nije
nužno povezana s raspodjelom klasne nejednakosti. „Položaj kolektiva nižeg
reda ili pojedinca u stratifikacijskom sistemu mjeri se razinom njihova
ugleda ili sposobnošću da se služe utjecajem" (Parsons, 1991:166).
Status, a ne klasa, čini osnovicu za formiranje društvenih skupina iz
zajedničkih interesa i identiteta i jednaka klasna situacija ne pripada
nužno istoj statusnoj skupini. Statusna skupina se sastoji od pojedinaca
koji imaju slične društvene časti. Njihova nazočnost unutar pojedine klase
i statusnih skupina koje presijecaju klasne podjele može oslabiti solidarnost
i klasnu svijest. Ni jedna teorija ne može odrediti i protumačiti odnos
klasa, skupina i stranaka jer je ono kompleksno i promjenjivo.
Klasa u kapitalističkom društvu
Većina sociologa dijeli 3 glavne klase: gornja klasa- vlasništvo nad sredstvima
proizvodnje, srednja klasa- posjedovanje određenih kvalifikacija i niža
radnička klasa- posjedovanje manuelne radne snage. Oni se razlikuju po
odnosu na proizvodne snage i strategijama stjecanja ekonomske nagrade.
Prema Parkinu nagrađivanje po zanimanju je posljedica potražnje za vještinama
i stručnosti na tržištu. Klasna nejednakost je rezultat nejednakosti u
ugledu nekog zanimanja određenoj prema nagradi za to zanimanje. U radničkoj
klasi nagrađivanje je povezano prema hijerarhiji vještina, tj. kvalificiranosti.
Gledajući manuelne ili „plave ovratnike" i nemanuelne ili „bijele
ovratnike" sociolozi primjećuju razlike u plaćama, sigurnosti zarade
i zaposlenja, benificija i samoj kvaliteti života na strani bijelih ovratnika.
Nadalje, u radničkoj klasi postoji klasni identitet i interesi tvoreći
osebujne subkulture. Ona prihvaća život kakav jest, dok srednja klasa
upravlja svojom sudbinom, te vlastitom ambicijom može popraviti svoj položaj.
Ona ističe individualna postignuća i strategiju, nasuprot radničkoj klasi.
Srednja klasa vidi društvo kao ljestvicu po kojoj se moguće uspinjati,
a ne kao strogu podjelu između nadređenih i podređenih gdje je prelazak
te granice nemoguć. Vlasništvo, profit i tržište imaju središnje mjesto
u društvenom uređenju. Uloge države i tržišta rada su sekundarne i pod
utjecajem moći kapitala. Putem poreza i socijalne skrbi, država malo čini
na raspodjeli dohotka. Moć kapitalističke klase odražava nejednakost bogatstva
i dohotka. Međutim, mišljenje da privatno vlasništvo je bitna determinanta
raspodjele nagrada u kapitalističkom društvu postaje dvojbeno kad se navedu
primjeri iz soc. društava u kojima su proizvodne snage u državnom vlasništvu.
Harry Braverman dokazuje kako se klase u kapitalističkom društvu stalno
razvijaju, pa nema smisla stanovništvo definirati u neke slojeve. Proces
formiranja klase uglavnom usmjerava promjene u prirodi rada. „Kapitalizam
uključuje maksimizaciju profita, što rezultira akumulacijom kapitala"
(Haralambos, 1994:88). Proizvodni odnosi se dijele na dominaciju i podložnost.
Konačan rezultat je dekvalifikacija radne snage, smanjenje njene kontrole
i plaća. Njihov je rad degradiran eliminiranjem vještina zbog čega dobivaju
nisku naknadu za rad. Proces rada transformiran je akcijom za većom proizvodnošću,
boljom kontrolom, jeftinijom radnom snagom i većim profitom. Postoji unutargeneracijska
pokretljivost koja se mjeri uspoređivanjem statusa pojedinca u više faza
u životu. Međugeneracijska pokretljivost se odnosi na društvenu pokretljivost
među generacijama, npr. prema statusu oca i sina. Dahrendorf dokazuje
kako se priroda klasnih sukoba izmijenila zbog visoke stope društvene
pokretljivosti, čime će se solidarnost i intenzitet klasnog konflikta
smanjiti. Silazna pokretljivost također doprinosi stvaranju jednakosti,
unoseći konzervativne elemente u društvene slojeve.
Društvena stratifikacija u socijalističkim društvima
„Socijalistička ili komunistička društva su društva u kojima se sredstva
proizvodnje u zajedničkom vlasništvu. Marx je vjerovao da je javno vlasništvo
nad proizvodnim snagama prvi i temeljan korak k stvaranju egalitarnog
društva" (Haralambos, 1994:98). Klase će nestati i svima će biti
zajednički vlasnički odnos prema proizvodnim snagama. No prepoznatljivi
slojevi društva su nazočni u svim socijalističkim državama. Tu postoji
podudarnost između nejednakosti u nagrađivanju po zanimanju, hijerarhije
ugleda po zanimanju i razine stručnosti i kvalifikacije. Prema Wesolowskom,
„premda društvena stratifikacija postoji, nestanak klasa u marksističkom
smislu je uklonio temeljni izvor sukoba" (Haralambos, 1994:99). Premda
postoji ekonomska nejednakost, ona je određena načelom „svakome prema
radu". Udio pojedinca je određen kvalitetom rada. Oni koji se nalaze
na položaju vlasti, upotrebljavaju svoju moć za dobrobit društva. Đilas
smatra da velike razlike u primanjima dijele novu klasu, sastavljenu od
političkih birokrata, od ostatka društva. U jednopartijskoj državi, politički
birokrati monopoliziraju vlast za promicanje vlastitih interesa. Komunizam
nije ispunio očekivanja zagovornika prema jednakosti, jer se povlastice
elite i dalje ne smanjuju.
Zaključak
Sociolozi svijet shvaćaju prema vlastitim vrijednostima, utemeljenim
na nazorima i teoretskim perspektivama unutar discipline. „Često se za
funkcionalizam tvrdi da se temelji na konzervativnoj ideologiji, a marksizam
na radikalnoj ideologiji" (Haralambos, 1994:101). Funkcionalistička
stajališta pružaju podršku i opravdanje društvenoj nejednakosti. Smatraju
da su red i stabilnost dobri za društvo i pokušaj razaranja tog sistema
smatra se štetnim. Marksističke teorije se zalažu za fundamentalne društvene
promjene u suvremenim društvima.
Komunistički sistem je jedino pravedno i ispravno društveno uređenje.
Teorije stratifikacije se temelje na ideologiji. „Podaci o različitim
ishodima stratifikacije ozbiljno upućuju na analizu alternativa. Podaci
o mogućnosti društvenog rasta u uvjetima ravnopravnijeg nagrađivanja takvi
su da se traganje za alternativama čini izvanredno vrijednim truda"
(Haralambos, 1994:103). Društvena stratifikacija je pojava koja prati
ljudsko društvo od samih početaka. Kroz povijest su zabilježeni pokušaji
promjene društva, borbe za jednakost i prava. Razne ideološke teorije
su prikazivale idealan način funkcioniranja društva u kojem su razlike
i neravnopravnost svedene na minimum. Takve teorije su u praksi nemoguće
jer je u ljudskoj naravi da teži postizanju moći, većeg vlasništva i višeg
statusa od onog koje posjeduje. Ljudima treba neki tip vlasti koji će
ih voditi i usmjeravati njihove odnose i kretanja, jer bi u stanju bezvlašća
nastala pomutnja i kaos izazvan neodređenošću granica i pravila. Jednakost
u društvu je vrlo teško, ako ne i nemoguće postići u punom smislu. Pojedinicima
bi trebalo olakšati obrazovanje i mogućnost razvijanja vlastitih sposobnosti
i kvalifikacija kako bi mogućnost društvene pokretljivosti bila veća.
„Glavni funkcionalni problem što se tiče odnosa društvenog sistema osobe
jest učenje, razvoj i održavanje tokom životnog ciklusa dovoljne motivacije
za sudjelovanje u oblicima djelovanja koje društvo cijeni i kojima upravlja"
(Parsons, 1991:23). Pojedini poslovi bi se trebali ocjenjivati na temelju
uloženog truda i doprinosa zajednici, bez predrasuda i stavljanja onih
s većom ekonomskom moći u bolju poziciju koja izrabljuje niže klase. Svi
trebaju imati svoja prava i mogućnosti za pristojan život. Dakle, stratifikacija
i podjela društva je sastavni dio života i funkcioniranja, no neke temeljne
postavke i nepisana pravila bi se trebala izmijeniti i poboljšati kako
bi društvo bilo ravnopravnije i usklađenije. U današnjem svijetu takav
primjer je demokracija, koja idealno prikazuje jednaka prava i temelje
slobode dostupne svima, no vrlo često ta prava su iskrivljena i nedostupna
ljudima svih socioekonomskih položaja na korist vladajućeg sloja društva.
Literatura:
1. Haralambos, Michael - Robin Heald (1994.) Uvod u sociologiju. Zagreb:
Globus
2. Parsons, Talcott (1991.) Društva. Zagreb: Biblioteka August Cesarec
3. Kuvačić, Ivan (1990.) Funkcionalizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|