|
MODERNIZACIJA I SOCIJALNA DRŽAVA
Od kada je čovjeka i njegove smislene akcije koja se temelji na nekome
planu, a koji za svoj cilj ima unapređenje kvalitete života, možemo govoriti
o postupcima koji su stvarali osnovne pretpostavke društvenog razvoja
odnosno modernizacije u najširem smislu. Socijalni napredak u kojem ravnopravno
mogu sudjelovati svi pripadnici neke zajednice, kao garancija sigurnije
budućnosti, tako postaje društveni ideal, eutopijska želja koja, međutim,
ipak vrlo rijetko (ako uopće ikada) postaje i temeljna vrijednost na kojoj
se određena zajednica gradi.
Od antropološke evolucije palca, kao biološkog preduvjeta modernizacije,
pa preko percepcije mogućnosti upotrebe oruđa u svrhu pretvaranja nature
u kulturu, a koja je ujedno dovela i do prvih ekonomskih odnosa među ljudima
i zajednicama, sve do razotkrivanja strukture ljudskog genoma krajem XX
stoljeća, upravo je modernizacija ono što se može izlučiti kao glavna
posljedica ovakvih čovjekovih odabira.
Stoga se sociolozima kao proučavateljima društvene teorije i stvarnosti
pojam modernizacije kristalizira kao jedan od stožernih interesnih područja
analize. Pravilno vrednovanje i razumijevanje procesa modernizacije, kao
i cijelog seta ostalih procesa koji su direktno ili indirektno povezani
sa modernizacijom, sasvim sigurno je nezaobilazni preduvjet odnosno conditio
sine qua non svakog znanstvenog rada. Pri tom, oštrica znanstvene analize
nije ili ne bi trebala biti usmjerena samo na izučavanje upotrijebljene
terminologije, već ona mora sadržavati jasne stavove, predodžbe, pa čak
i upute o tome što se i kako ima poduzeti da bi se u potpunosti realizirala
temeljna vrijednost znanosti - opće dobro. Ako pod općim dobrom podrazumijevamo
podizanje kvalitete života svih pripadnika društva, a koje postaje moguće
upravo kroz primjenu spoznaja do kojih je došla znanost, tada možemo zaključiti
da pojam modernizacije postaje i subjektom i objektom znanstvenoga rada,
jer proučavajući modernizaciju znanost i sama sudjeluje u stvaranju modernizacijskog
procesa. Baviti se modernizacijom za znanost tako predstavlja ujedno i
bavljenje samom sobom. Osobno, fascinira me mogućnost da baveći se modernizacijom
i sam mogu sudjelovati u modernizacijskom procesu. To mi se čini jednako
uzbudljivo kao da u svijetu koji iznad svega poštuje novac, baveći se
teorijom novca i sam stvaram novac kao dodatnu vrijednost. Ipak, treba
biti izuzetno oprezan, a na to nas upućuje i povijesno iskustvo. Velike
ideje (kao npr. sekularizacija, globalizacija, pa i modernizacija) koje
su mijenjale ili još uvijek mijenjaju svijet, uvijek su bile zanimljive
i političkim elitama odnosno onima koji su iz ovih procesa pokušali izvući
neku osobnu korist ili sebi pripisati određene zasluge. Takvih primjera
ima mnoštvo, a onaj koji najbolje opisuje (zlo)upotrebu modernizacije
u ideološku svrhu jest staljinistička parola koja kaže: "Kolektivizacija
+ Elektrifikacija = Socijalizam".
U ovom izričaju je sasvim jasno da se upotrijebila upravo ideja modernizacije
kako bi se mobiliziralo ljude na neki oblik akcije. Izgraditi elektrifikacijsku
mrežu u zabačenom kraju ruskog prostranstva (a ova ideja je primjenjiva
i bilo gdje drugdje u svijetu, pa je stoga ovakva sintagma od općeg značaja)
predstavlja djelovanje upravo u svrhu modernizacije. Uvođenje svijetla
u mrak, koji bi u kršćanskoj terminologiji sasvim sigurno imao i puno
dublji duhovni značaj, postao je moto za stvaranje novog ruskog društva
koji je osim modernizma u sebi sadržavao sve odrednice totalitarizma.
Ovaj primjer zorno prikazuje svu razinu odgovornosti onih koji, na temelju
i u ime modernizacije preporučaju, traže ili zahtijevaju duboke društvene
promjene. U ovom kontekstu svoju odgovornost ima i znanstvena zajednica
čiji bi prvi zadatak, izgleda, trebalo biti buduće izbjegavanje povezivanja
modernizacije i ideologije. Stoga mi je namjera, u poglavlju što slijedi,
dati kratki pregled i definicije modernizacije kao i još nekih srodnih
pojmova, radi boljeg diferenciranja tretirane terminologije.
Nakon toga raspraviti ću ideju postoji li veza između procesa modernizacije
i socijalne države kao izvorno europske socijalne konstrukcije. Pokušati
ću dati odgovor na pitanje je li socijalna država (eng. - Welfare sate;
njem. - Sozialstat; franc. - L'Etat providence) proizvod modernizacije
i modernističkog procesa, kao i to može li se odrediti budućnost socijalne
države na temelju novog poimanja i dodatno ubrzanog modernizacijskog trenda.
2. ODREĐENJE MODERNIZACIJE I SRODNIH POJMOVA
Kao što to obično biva, pri pokušaju definiranja nekog pojma gotovo uvijek
ustanovljavamo da je teže dati valjanu definiciju nego naći Arhimedov
oslonac kojim bi on pomakao Zemlju. Nije slučajno da je najveći među najvećima,
mislilac Sokrat, cijeli svoj život tragao za pravilnim
određenjima pojmova koji su ga interesirali1, ali do tih određenja nikada
nije uspio doći. Platon je u svom najpoznatijem djelu Država, i to u prvoj
svojoj knjizi (od deset) Sokratu pripisao potragu za definicijom pravednosti.
Ponuđena su tri određenja,2 od kojih su svaki na svoj način bili nezadovoljavajući.
Ta nemogućnost postizanja krajnjeg rezultata ipak, nije učinila Sorata
manje Sokratom, niti beskorisnijim sam pokušaj da se do razumijevanja
pojmova ipak dođe. U znanstvenom vokabularu također postoji temeljni problem
definiranja osnovnih pojmova što ipak ne onemogućuje znanstvenu komunikaciju.
Dapače, to je prilika da se, iako nesavršeno, odredi što se pod kojim
pojmom misli, te da se na taj način stvori mreža unificiranih pojmova
koji se dalje bez veće poteškoće mogu koristiti.
Dakako, svaki znanstvenik ponaosob stvara svoju koherentnu mrežu pojmova
koji mogu biti (a i ne moraju) u skladu sa klasičnim određenjima u okviru
svoje znanstvene discipline. To dodatno stvara bogatstvo misli, ali ponekad
i otežava "probijanje" kroz znanstveni jezik. To je uočljivo
i kod poimanja modernizacije. Gotovo svi klasici sociološke misli (Saint
-Simon, Auguste Comte, Herbert Spencer, Emile Durkheim, Max Weber, Karl
Marx, Robert K. Merton, Talcott Parsons, George H. Mead i mnogi drugi)
imali su svoje predodžbe o društvenom razvoju i kako se do njega dolazi.
Svi su oni izgradili cijele sustave putem kojih su objašnjavali prošlost,
sadašnjost i pretpostavljenu budućnost ljudskih društava. Bez imalo dvojbe
možemo tvrditi da bi se iz svake od tih koncepcija mogla formulirati samostalna
vizija društvene modernizacije, njene temeljne zakonitosti i stadiji razvoja.
Takvim, znanstveno izuzetno vrijednim istraživanjima trebala bi se baviti
posebna grana sociologije koja bi mogla, primjerice, nositi naziv komparativna
sociologija? Danas je takav znanstveno-istraživalački studij podijeljen
u više različitih kolegija koji se predaju na odsjeku za sociologiju,
a samim studentima je prepušteno (onima koji imaju volju i motivaciju)
povezivanje takvog separiranog znanja u jednu koherentnu cjelinu. Bez
toga, čini mi se da je gotovo nemoguće postići potpuno razumijevanje bilo
koje znanstvene cjeline koja ima želju objasniti pojedine društvene fenomene,
čak i bez obzira što i mi sami možemo biti djelom tih događanja jer nas
ili okružuju ili ih, svojim socijalnim djelovanjem stvaramo.
Saint - Simon je smatrao da je progres osnovni zakon
koji se kroz čitavu povijest provlači kao nužnost. (Fiamengo, 1987. str.
39) Tako se ideja napretka u djelima Saint- Siomonea dijeli u dvije osnovne
razvojne epohe:
1. organsku i
2. kritičku
Sokrat je tragao je za definicijama ljubavi, prijateljstava,
ideje dobra, pravde, ljepote, morala i mnogih drugih.
Prvo određenje pravednosti: pravedno je svakome reći istinu i vratiti
što se kome duguje;
Drugo određenje pravednosti: pravedno je udjeljivanje dobra prijateljima,
a zla neprijateljima;
Treće određenje pravednosti: pravednost je pravo i korist jačega. (Platon,
1997.; 327a-354c)
Najbliže potpunom obuhvaćanju tematskih cjelina u sociologiji, do sada
se dolazilo kroz kolegije koji se bave
pojedinim sociološkim temama (sociologija spolnosti, sociologija roda,
sociologija religije, sociologija rizika,
sociologija obrazovanja, sociologija organizacije, socijalna ekologija
i drugi.)
Za Saint - Simonea je svaka epoha u ljudskoj povijesti
predstavljala progresivni skok u odnosu na prethodnu epohu, iz čega se
može zaključiti da je svaka smjena određenog društvenog sistema imala
povijesno progresivni karakter, čime se Saint - Simone, donekle, približio
funkcionalističkoj teoriji u sociologiji. Po njemu, jedno od određenja
cilja povijesti jest "povećanje blagostanja najsiromašnije klase
tj. ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku" (Fiamengo, 1987.,
str 42). Također, Saint - Simone navodi da je svrha zakona progresa povijesti
"stvaranje takvog društvenog poretka koji će biti najprobitačnije
za opće dobro i najpovoljnije za razvoj svih korisnih sposobnosti u ljudi",
kao i to da će čovjek na kraju ipak zagospodariti nad prirodom. (Fiamengo,
1987., str 42)
Auguste Comte je smatrao da se razvoj društva tj. evolucija
društvenih sistema, koja ujedno predstavlja i stupnjevanu društvenu modernizaciju
može podijeliti u tri osnovna razdoblja:
1. teološka
2. metafizička
3. pozitivistička
Ove tri faze ujedno predstavljaju faze duhovnog razvitka koje, također
utječe na razvoj društvenih struktura. Dok se u teološkoj fazi potpuno
povjerenje ustupa religiji i njenim institucijama, metafizičko doba u
najvećoj mjeri oblikuju pojedini strukovni cehovi u nastajanju, poput
pravnika ili bankara. Najviši stupanj društvene modernizacije donosi tzv.
pozitivni stadij u kojem dominira znanost koja se temelji na klasičnim
pretpostavkama pozitivizma. Comte je, kao i mnogi prije (i poslije) njega
pretpostavljao kako će izgledati neko buduće sretnije društvo. Čak štoviše
pretpostavljao je da za realizaciju tog "budućeg" društva neće
morati dugo čekati pa je mislio da su društvene revolucije sredinom XIX
stoljeća tek uvod u kreaciju novog doba u kojem će vladati posvemašni
humanizam i znanstveni napredak.4 Emile Durkheim uvodi razdiobu na društva
s:
1. mehaničkom solidarnošću i ona s
2. organskom solidarnošću
Ovako koncipirana društvena stvarnost ne predstavlja samo puku razdiobu,
već cijeli sistem različitih društvenih vrijednosti koje omogućuju ovakvu
podjelu.
Na sličnom tragu je bio i Ferdinand Tonnies koji je ljudsku
organizaciju života podijelio na:
1. Zajednicu (Gemeinschaft)
2. Društvo (Gesellschaft)
Max Weber je smatrao da će modreno doba sve više oblikovati
racionalizacija i birokracija a sve manje tradicionalne ili karizmatske
ličnosti, kao što je to bilo u prošlosti. U XX. stoljeću posebnu pažnju
teorije razvoja pobudila je knjiga "Studij ekonomskog razvoja",
američkog povijesničara ekonomske misli Walta Whitmana. On je u svom istraživanju
također pošao od evolucionističke logike prema kojoj sva društva moraju
proći 5 stadija razvoja:
1. tradicionalno društvo
2. stadij pripreme
3. stadij uzleta
4. zrelost i
5. stadij masovne potrošnje
Ovo su samo neke od mnogobrojnih podjela što su ih opisivali utemeljitelji
sociologije i sociološke misli, a svima im je zajedničko jedno: predodžba
o evolutivnom putu ljudskog društva tj. prijelaz iz starog u novo doba.
Mišljenja sam da bi upravo ovako shvaćena modernizacija bila najbliže
određenje sadržaja koji se želi ovim pojmom izreći.
Dakle, modernizacija bi bila skup postupaka i nastojanja da se dođe do
novog društva za koje pretpostavljamo da bi nas moglo uvesti u doba u
kojem se može živjeti kvalitetniji život od
To objašnjava zašto je kao credo novog društva uzeo misao: L'amour pour
principe, lorde pour base, et le progresspour but - Ljubav kao princip,
poredak kao osnova i napredak kao cilj dosadašnjeg. Modernizacija je proces
društvene evolucije, koji će, zavisno od autora do autora, biti okarakteriziran
kao promjena od jednostavnih ka složenim oblicima društva; promjena od
seljačkih do urbanih društava; od tradicionalnih do racionalnih; od zatvorenog
do otvorenog; od neravnopravnog do ravnopravnog; od nesretnog društva
do onog u kojem vlada potpuna sreća.
Iz ovoga proizlazi da si opravdano možemo postaviti pitanje: je li i u
kojoj mjeri modernizacija, po svojoj osnovnoj pretpostavci o društvenoj
evoluciji kao nužnom napretku, bliska utopijskoj ideji i postoji li granica
rasta odnosno do kuda seže razvoj? Odabrane definicije modernizacije koje
se mogu naći u sociološkoj literaturi su:
Modernizacija je proces strukturalno - funkcionalne diferencijacije i
obrazovanja odgovarajućih oblika integracije, uključujuću bolju adaptiranost,
efikasnu organizaciju i nove institucionalne obrasce. Smelser (Sociološki
leksikon, 1982. str. 371)
Modernizacija je upotreba neživih izvora moći i korištenje sredstava
za uvećavanje odgovarajućih dostignuća. M. Levi (Sociološki leksikon,
1982. str. 371)
Autori ovog leksikona daju svoju definiciju koja glasi:
Modernizacija je povezanost niza društvenih promjena na bazi industrijalizacije
i socijalne diferencijacije i glavni pravac promijene od tradicionalnog
ka modernog društva. (Sociološki leksikon, 1982.
str. 371)
Primjećujem da su gotovo svi ovdje citirani autori inzistirali na tome
da je prijelaz iz tradicionalnog u moderno društvo najvažnija promjena
vrijednosti, normi i stavova stanovništva.
Ako je proizvod modernizacije moderno društvo, tada se modernost može
definirati kao pojam kojim se prikazuje pojedina etapa u razvoju ljudskih
društava.
Modernost uključuje ove koncepte: vjerovanje u mogućnost ljudskog napretka,
racionalno planiranje da bi se postigli ciljevi, vjerovanje u superiornost
racionalne misli u usporedbi s emocijama, vjeru u sposobnost tehnologije
i znanosti da uspješno rješavaju ljudske probleme, vjerovanje u sposobnost
i prava ljudi da oblikuju svoje vlastite živote, oslanjanje na proizvođačku
industriju u stvaranju preduvjeta za poboljšavanje životnog standarda.
(Haralambos, 2002., str. 8)
Za razliku od književne teorije u kojoj moderna predstavlja tek jednu
epohu stvaralaštva,5 u društvenim znanostima se pod ovim pojmom najčešće
podrazumijeva opće društveni i filozofski svjetonazor, čime ovaj pojam
postaje vrlo blizak pojmu modernosti. U novije se vrijeme sve više koristi
terminpostmoderna ipostmodernizam. Postmoderna u sebi sadrži odlike koje
su, mogli bi smo s punim pravom reći, novina u odnosu na sva druga dosadašnja
povijesna razdoblja. Točan vremenski početak postmoderne teško je i gotovo
nemoguće odrediti. Prvi je taj pojam upotrijebio R. Panwitz 1917. g. u
svojoj knjizi "Kriza europske kulture", a prava rasprava o toj
temi u filozofskim i sveučilišnim krugovima započela je 1979. g. Povod
je bilo izdanje knjige "Postmoderna situacija" autora Jeana
Francoisa Lyotarda. Mogli bi smo, ipak, razaznati glavnu karakteristiku
postmoderne koju je u
U Hrvatskoj se vrijeme moderne, u književnom smislu, smatra razdoblje
od kraja XIX. i početak XX. stoljeća, a glavni predstavnik hrvatske moderne
je poznati književnik Antun Gustav Matoš.
cijelosti artikulirao Wolfgang Welsch. On je naznačio da u postmoderni
vlada pravilo: "anything goes" tj. sve prolazi, sve dolazi u
obzir.6
Postmodernizam i postmoderna su tako dobili epitet razdoblja u kojem se
inaugurira opće relativiziranje sustava svih vrijednosti. Takav svjetonazor
te postupci koji bi iz njega proizišli, prema pojedinim autorima, bi omogućili
da se, s jedne strane, stvori najveća demokratičnost i pluralnost mišljenja
(kaže se koliko ljudi toliko različitih stajališta), ali, s druge strane,
to može, također izroditi i destrukciju temeljnih postavki na kojima počiva
moderno društvo. Burghart Schmidt, autor knjige "Postmoderna - strategije
zaborava" navodi da ova ideja potpune pluralnosti, zapravo, prikriva
mnoge ne tako bezopasne elemente, a to, po njemu nije slučajno. Autor
u svojoj knjizi na vrlo sustavan i logičan način razlaže svoju tvrdnju
da upravo takve karakteristike postmoderne potpomažu centre moći da i
nadalje nameću, sve jačom žestinom, svoju moć i to sve pod izlikom nužne
(ali prividne!) slobode mišljenja.
Strategije zaborava se, dakle, odnose na načine kako čovjek, pojedinac
može zaboraviti tko uistinu vlada njegovom sudbinom, prepuštajući se na
milost i nemilosti istim onima koji mu taj zaborav nameću.
Uz prethodno spomenute pojmove, također se često, u sociološkom znanstvenom
vokabularu koriste termini kao što su razvoj., održivi razvoj, integralni
razvoj ili granice rasta, koji, svaki na svoj način i zavisno od sadržaja
teksta u kojem se pojavljuju, tumače mogućnosti i potencijalna ograničenja
znanstveno - tehnološkog napretka čovječanstva. Znakovito je primijetiti
da se na Brazilskoj zastavi, kao jednoj od malobrojnih na svijetu koja
na sebi ima neki natpis,7 nalazi tekst: Ordem e progresso tj. "Red
i napredak", poznati pozitivistički moto. To također dokazuje do
koje je mjere ideja napretka opće ljudska, kulturološki sveprisutna i
duboko ukorijenjena u predodžbu o prirodi svijeta. U ovom radu prethodno
spomenute pojmove, koje sam barem okvirno pokušao definirati tj. prikazati
sadržaj koji obuhvaćaju, povezati ću sa sve češće spominjanim pojmom socijalne
države, koja ima izravne veze sa procesom modernizacije, ali se tumači
kroz sasvim različite pa čak i oprečne, i pozitivne i negativne kontekste.
3. SOCIJALNA DRŽAVA KAO PRODUKT MODERNISTIČKOG PROJEKTA
John Stuart Mill, kojeg mnogi smatraju ocem modernog liberalizma, u svojim
je djelima izravno povezao pojam civilizacije s razvitkom društvenih institucija.
Millova definicija kaže da je razvoj uvećanje ljudskih sposobnosti da
postignu svoju dobrobit. Taj razvoj, koji uključuje i modernizaciju, nužno
dovodi do onakvih vrsta društvenih organizacija koje su u stanju osigurati
blagostanje. Kako se po Millu kvalitetno organizirati mogu samo oni narodi
koji su dosegli visoki stupanj civilizacijskog dosega, lako se može zaključiti
da Mill propagira stav da samo modernizirani ljudi (društva) mogu ostvariti
blagostanje. Pritom ipak, nije dovoljna samo činjenica promjene da bi
se uspješno ostvario napredak. Potrebno je osmišljeno djelovanje koje
će biti u skladu s progresivnim dimenzijama kroz koje, prema pojedinim
autorima, sva društva trebaju proći.
O relativizmu kojeg uvodi postmodernizam, naročito u području ljudske
vjere, te o mogućnostima kritičko -racionalnog poimanja svijeta, sjajnu
knjigu pod nazivom "Postmodernizam, razum i religija" napisao
je Ernest Gellner, bivši profesor na Odsjeku za sociologiju pri London
School of Economics.
U prošlosti je zastavu sa tekstom, na našem prostoru, imao jedino srednjovjekovni
grad - država Dubrovnik, na čijoj je zastavi pisalo Libertas tj. sloboda.
Tekst na zastavi, kao simbolu vlastitog identiteta, i to još u Srednjem
vijeku, mogao je imati samo grad u kojem je pismenost pučanstva bila visoko
zastupljena.
Iako se iz ovako postavljene argumentacije uočava činjenica da je modernizacija
počela s prvim ljudima, sami njeni procesi su trajni i promjenjivi te
su uočljivi u svim razdobljima ljudske povijesti.8
Socijalna država predstavlja upravo takav jedan fenomen koji je u povijesnom
kontinuumu ipak novijeg datuma.
Socijalna država, kao ekstenzija klasične države - zaštitnice svojih podanika,
prvi put se pojavljuje u Europi tijekom XIX. stoljeća. Nju bi se moglo
definirati kao državu koja je na sebe preuzela odgovornost za osiguranje
osnovnih egzistencijalnih potreba svojih građana. (Puljiz, 2005., str.
6)
Iz ove definicije proizlaze neke važne činjenice koje nam mogu biti od
velike pomoći pri razumijevanju ovoga fenomena. Prije svega mislim na
određenje da država preuzima odgovornost za svoje građane. Za razliku
od prethodnih razdoblja, kada je država predstavljala instrument komunikacije
između suverena (najčešće utjelovljenog u osobi kralja ili cara) i naroda,
ovdje imamo državu shvaćenu u Rousseau-ovom smislu, gdje su ravnopravni
građani suglasni sa postojanjem pretpostavljenog i imaginarnog "društvenog
ugovora" putem kojeg oni sudjeluju u općoj volji. Prema ovoj ideji
sam narod postaje vrhovni suveren, čiji je suverenitet nedjeljiv i neotuđiv.
Putem ovako koncipiranog ugovornog odnosa među ljudima, njima se omogućuje
korištenje prava i obaveza koji bi trebali biti sastavni dio tog ugovora.
Država će davati svoju zaštitu i skrb, a građani će plaćati porez, sudjelovati
u biranju svojih predstavnika kao i braniti slobodu vlastite republike.
Iako je ideja društvenog ugovora poznata još od doba klasičnog novovjekovlja,
ovo je bila jedna od temeljnih teza koje su se branile i tijekom francuske
revolucije. Znakovito je da je upravo francuska revolucija promovirala
stav o slobodi, bratstvu i jednakosti kao najprogresivnijim elementima
koji su se u tom vremenu mogli ugraditi u zakonodavni sistem te državnu
vlast. Do koje je su mjere ti ideali ostvareni pokazala je daljnja povijest,
koja je, između ostalog, svjedočila i tome da "revolucija jede vlastitu
djecu". Pa ipak, bez obzira na (kako bi se u modernom žargonu reklo)
"kolateralne žrtve", činjenica je da se socijalna država pokazala
kao preživjeli produkt modernizacijskog projekta svoga vremena. Ona to
ne bi bila u stanju da je svoje izvore crpila samo u jednom određenom
spletu povijesnih okolnosti. Iako se relativno lako može odrediti, barem
približno, doba nastanka socijalne države kakva danas postoji u velikom
djelu zemalja zapadne Europe, kao i drugdje u svijetu gdje je, uz određene
varijacije, uspjela zaživjeti, teže je procijeniti do koje mjere će se
uz pomoć baš ovako koncipiranih socijalnih sustava realizirati željeni
efekti. Nema sumnje da postoji izravna povezanost između temeljnih načela
koje promovira socijalna država sa onim postavkama koje se pripisuju procesu
modernizacije. Ono što bih odmah na početku ove rasprave trebalo naglasiti
jest to da bi se mogao steći krivi dojam da su svi klasični mislioci imali
jasnu viziju kako bi se trebalo razvijati društvo, odnosno da iz njihovih
djela možemo dobiti jasnu recepturu što društva nikako ne bi smjela napraviti
kako ne bi doživjela regresiju. To napominjem stoga što bi se lako moglo
zapasti u logičku grešku po kojoj ako ideju socijalne države proglasimo
djelom modernizacijskog procesa, onda one sustave ili društvena uređenja
koja nemaju inkorporiranu ovu ideju proglasimo nazadnim društvima koja
nemaju potencijal rasta. To bi bilo nekorektno i zapravo sasvim netočno.
Također bi valjalo odvojiti koncept socijalne države od ideološke pozadine
koji bi joj se, u kontekstu njenog nastanka, mogao pripisati. Ono što
mi se za ovaj rad čini važnim proučiti jesu izvorišta nastanka socijalne
države, procijeniti učinke socijalne države kroz cost - benefit analizu
te, na kraju, pokušati uvidjeti ima li socijalna država svoju budućnost.
Prethodno poglavlje je jasno pokazalo da ljude konstantno prati osjećaj
da je moguće osmisliti društvo koje bi bilo po mjeri čovjeka. Ono što
se kroz povijest razlikovalo jest predodžba na koga bi se takvo buduće
društvo dobroga života trebalo odnositi. Atenska je demokracija, kao
Dakako, valjalo bi ravnopravno govoriti i o evoluciji života na Zemlji
kao procesu modernizacije, bez obzira na to što i sama evolucija ima svoje
i regresivne i progresivne sekvence.
jedina izravna demokracija u ljudskoj povijesti, potpunu slobodu namijenila
isključivo punopravnim građanima grada - polisa koji su uključivali samo
punoljetne zdrave muškarce,9 dok su isključeni bili žene, djeca, starci,
nemoćni, invalidi, stranci i dakako, robovi. Zanimljivo je (i u sociološkom
smislu vrlo znakovito) da je i robovlasnički sistem, u svoje vrijeme,
bio modernizacijski iskorak. Atena je vremenu u svog zenita (IV st. pr.
n. e.) bila najrazvijeniji grad - država kojem s divio cijeli Mediteran,
a na čelu saveza sa drugim grčkim gradovima -državama pobijedila je i
moćno Perzijsko carstvo. Taj napredak joj je, između ostalog, omogućila
i ekonomija robovlasničkog sustava u kojem je proizvodni rad vršio netko
drugi (robovi), a Atenjani su imali prilike i mogućnosti baviti se razvojem
znanosti, kulture, umjetnosti, umijećem ratovanja i mnogim drugim sferama
života koje bi im u drugačijim okolnostima ostale izvan domašaja.
Što je vrijeme više odmicalo broj uključenih u društvo obilja se sve više
povećavao, da bi se tijekom XIX., a naročito u XX. stoljeću došlo do ideje
da bi u tom blagostanju, zapravo, trebali participirati svi, bez obzira
na rasne, spolne, vjerske, nacionalne ili druge socio-ekonomske parametre.
Kada su se u tom istom XX. stoljeću pojavile ideologije koje su određenim
skupinama (Židovima, Kršćanima, Slavenima, Romima, homoseksualcima, crncima
i drugima) namjeravale apriorno ograničiti pristup blagodatima visoko
industrijaliziranog društva, kao što je to, putem rasnih zakona, namjeravao
učiniti fašistički i nacistički pokret, nastajali su lokalni ili čak svjetski
ratovi.
Upravo obrnuti svjetonazor od malo prije navedenog stoji u temeljima socijalne
države. Socijalnom se državom pokušava dati osjećaj bazične sigurnosti
i to svim pripadnicima društvene zajednice. Pri tom, treba imati na umu
da je socijalna država nastala kao produkt europskih nacionalnih politika
odnosno politika pojedinih nacionalnih država. Iz tog su razloga, u modernom
građanskom društvu u kojem se pripadnost nekoj određenoj naciji dokazuje,
ne više putem etniciteta već putem državljanstva, prava na socijalnu skrb,
koju nudi socijalna država, ograničena samo i isključivo činjenicom državljanstva
građanina. U slučaju kad bi se upotrijebio neki drugi kriterij vrednovanja
tko treba dobiti zaštitu a tko ne, to bi predstavljalo otklon od temeljne
ideje socijalnog ponašanja zajednice, što je nedopustivo.10 Mjere koje
se donose na temelju društveno prihvaćenog konsenzusa o državi kao socijalno
osjetljivom instrumentu vladavine11 su mnogobrojne i gotovo da zadiru
u sve sfere ljudskoga života. Tako u okrilje socijalne države spada definiranje
socijalne pravde koja se zatim direktno očituje u sustavima socijalne
politike. Područja socijalne politike u modernim društvima obuhvaća: mirovinski
sustav, zdravstvenu skrb, politiku obrazovanja i zapošljavanja, obiteljsku
i stambenu politiku, socijalnu pripomoć osobama u potrebi te, u novije
vrijeme, neprofitni sektor koji ima značajni utjecaj na civilno društvo.12
Svaki pojedini od ovih aspekata socijalne države ima svoje specifične
sustave i pravila koji su regulirani nacionalnim zakonodavstvima, zavisno
od zemlje u kojoj se primjenjuje. Vrlo bi vrijedna bila usporedna analiza
svake od ovih politika socijalne države, tim više što bi se, osim odgovora
na pitanje koji je oblik socijalne
Nakon poznatih Periklovih reformi taj broj slobodnih građana se dodatno
smanjio jer su postavljeni novi uvjeti poput onog da su oba roditelja
morala biti Atenjani kako bi dijete kad odraste moglo biti proglašeno
slobodnim i punopravnim građaninom.
' Države, dakako, koriste cenzus kao ograničavajući faktor pri raspodijeli
socijalne skrbi, ali i taj cenzus se jednako odnosi na sve pripadnike
određene zajednice, što znači da niti u ovom slučaju ne bi smjelo biti
nikojeg oblika diskriminacije.
Republika Hrvatska je i po svom Ustavu, kao temeljnom dokumentu države,
definirana kao socijalna država. (Ustav RH članak I, stavak I)
Bismarckova Njemačka je prva zemlja koja je uvela ovako zakonski regulirane
socijalne politike. U razdoblju od 1883. do 1911. godine doneseni su mnogi
socijalni zakoni, poput: Zakona o bolesničkom osiguranju, o povredama
na radu, o starosno - invalidskom osiguranju, socijalnom osiguranju i
brojni drugi. Valjalo bi, ipak, spomenuti i stav da se u temelju ovih
zakona ne krije čovjekoljublje ili želja za pravednijim društvom, već
je posrijedi klasični oblik održavanja vlasti. Zagovaratelji ovakvoga
stava tvrde da bi se europske narodne revolucije iz 1848. godine znatno
ranije dogodile da se kojim slučajem, ove mjere nisu tada donijele.
zaštite u pojedinoj društvenoj sredini najbolji, dobila i jasnija slika
o kulturološkim razlikama koje vladaju među narodima svijeta, a koja bi
se mogla iščitati iz ovako postavljene analize.13 Kako ova tema, ipak,
nadilazi mogućnosti ovog seminarskog rada ostaje nam pozabaviti se temeljnom
filozofskom i svjetonazorskom podlogom koju se izražava putem socijalne
države. Kako se svaka socijalna država (bez obzira na njen zakonodavni
okvir) temelji na pretpostavci o nužnosti postojanja socijalne pravde
u društvu, od velike će nam koristi biti upoznavanje s mišlju i djelom
Amerikanaca Johana Rawlsa, svjetski poznatoga teoretičara socijalne pravde.
On je u svojoj najznačajnijoj knjizi ove tematike "A theory of Justice"
iz 1971. godine iznio ideju o načelu jednakih šansi te načelu diferencijacije.
(Baccarini, 2001., str. 331-333) Prema ovim načelima društveno uvjetovana
nejednakost među ljudima dopustiva je samo i isključivo ako ona doprinosi
poboljšanju položaja najugroženijih članova društva, kao i to da bi se
svim pripadnicima društvene zajednice morala omogućiti jednakost u životnim
šansama. To, dakako, ne znači da smo svi jednaki već da smo svi ravnopravni.
Taj politički ideal sasvim korektno je iskazan kroz misao da su svi pred
zakonom jednaki (ili bi barem to morali biti). Kako je ovdje, ipak, riječ
tek o političkom idealu, raskorak između željenog i stvarnog stanja stvari
jest upravo u tome do koje je mjere ovakav društveno - pravni postulat
ispunjen u praksi. Pokušaj smanjivanja razlika u šansama što ih imaju
pripadnici društva, između ostalog se postiže i redistribucijom nacionalnog
dohotka što znači da se u ime socijalne pravednosti preraspodjelom sredstava
prikupljenih kroz prihodovni dio proračuna (porezi, carine, međunarodni
promet...) ta sredstva uzimaju od onih bogatih te se daju onima u potrebi.
Tu ne mislim na financiranje državnog sektora od javnog značaja poput
vojske, policije ili državne administracije jer je njihov zadatak voditi
računa o svim građanima jednako, bez obzira na njihovo imovinsko stanje.14
Razlike među građanima nastaju činjenicom što bogati sloj društva ima
veću mogućnost pristupu boljim (najčešće privatnim) školama u kojima će
se tim đacima podariti veću pažnju i bolje obrazovanje. Siromašan sloj
za takvo obrazovanje nema priliku što će se kasnije izravno reflektirati
i na očekivani manji prihod kada postanu dio radno aktivnog stanovništva.
Bogati će si s lakoćom omogućiti kvalitetniju zdravstvenu skrb što će
siromašnima biti van dosega, čime će si, moguće, izravno ugroziti vjerojatnost
da dosegnu očekivanu životnu dob. Zadatak socijalne države je da ovakve
slučajeve svede na što manju vjerojatnost.
Nema sumnje da je ideja o društvenoj odgovornosti da se osigura barem
minimum egzistencije svim građanima visoko vrijedna i u potpunosti humana.
Ona se, međutim, mogla artikulirana tek u trenutku kada se društveni proizvodni
sustav razvio u tolikoj mjeri da je trajno osiguravao višak vrijednosti
a koji se potom mogao redistribuirati. To je dodatni dokaz da je socijalna
država produkt modernog društva. Pa ipak, sama činjenica veće proizvodnje
nego što je potrošnja nije dovoljan uvjet za razvoj socijalne države.
Osnovni preduvjet je ipak u sferi socijalne filozofije koja se, na tragu
poimanja društvene pravednosti i odgovornosti, mogla profilirati u pokušaj
političke realizacije općeg dobra. Čini se da je tako socijalna država
postala najjasniji pokazatelj kako moralna filozofija ima direktni utjecaj
na političko -ekonomski društveni sustav.
Zanimljivo je primijetiti da je upravo različit pristup socijalnoj filozofiji
temelj argumentacije onih koji imaju suprotnu predodžbu što je zadatak
države odnosno gdje je nužno postaviti ograničenja državnom aparatu i
njegovom utjecaju na život društvene zajednice. Ono što predstavlja izvor
različitih tumačenja uloge države je prvenstveno predodžba do koje razine
Bilo bi zanimljivo ustanoviti bi li, primjerice, skandinavski oblik jake
socijalne države uspio zaživiti i u Sjedinjenim Američkim Državama, kao
i to jesu li afričke zemlje u mogućnosti osigurati socijalnu državu kao
što je imaju pojedine zapadnoeuropske zemlje (Francuska, Njemačka i dr.)
Zadatak vojske neke zemlje je obrana najbogatijeg građanina jednako kao
i onog s najmanjim prihodima. Isto tako, primjerice, poreza uprava mora
zaprimiti i obraditi poreznu prijavu svih građana bez obzira da li taj
građanin plaća minimalni ili najveći porez.
treba prepustiti individualnoj inicijativi pokretanje ekonomskog života
zajednice. Ta razdjelnica u mišljenu predstavlja i osnovnu razliku između
liberalnog i etatističkog svjetonazora iz kojih se, kao oprečni politički
sustavi, pojavljuju kapitalizam i socijalizam tj. socijaldemokracija u
novije doba.
Ako krenemo od ovako suprotstavljene koncepcije dvaju svjetonazora, čini
se od izuzetne važnosti procijeniti do koje je mjere uočljiva razlika
u realizaciji socijalne države u zemljama koje pripadaju ovim oprečnim
političkim uređenjima, kao i to je li moguće ustvrditi da su razlike veće
među zemljama unutar istog osnovnog političkog koncepta. Upravo je to
tema knjige "Dioba društva" prof. Vjerana Katunarića, u izdanju
Sociološkog društva Hrvatske (Katunarić, 1988.) U toj knjizi, prof. Katunarić
komparira socijalnu fragmentaciju i njene uzroke u Američkom, bivšem Sovjetskom
i bivšem Jugoslavenskom društvu. Danas, s odmakom od gotovo dvadeset godina
od ako je nastala ova knjiga, njeni zaključci još više dobivaju na značenju
već samom činjenicom što su se dvije od tri promatrane zajednice politički
raspale. Za očekivati bi bilo da se u komunizmu, koji je svoje postojanje
temeljio na predodžbi o dokidanju privatnog vlasništva kao puta do ostvarenja
zajednice povezane organskom solidarnošću, i u kojemu je temeljna vrednota
trebala biti sigurnost, a koja se može osigurati upravo društvenom odgovornošću
prema onome do sebe,15 socijalna država razvila do svog maksimuma. S druge
strane, u kapitalizmu bi socijalna država, prema prirodi svoje temeljne
logike, morala biti u potpunosti odbačena. Činjenica je da američko društvo
ne pozna socijalnu državu kakvu poznaju europske zemlje, ali je isto tako
činjenica da je socijalna pozicija američkog radno aktivnog stanovništva
znatno bolja nego što je to bio slučaj s radnicima u zemljama koje su
se temeljile na socijalnoj državi. Bez obzira na to što su radnici u vrijeme
Jugoslavije od svoga radnog kolektiva (najčešće državnog), nakon određenog
broja godina staža dobivali stanove, čime se država brinula za rješavanje
stambenog pitanja većine svojih građana, američki radnici nisu dobivali
stanove, ali su dobivali sigurnu i dovoljno veliku nadnicu da su si mogli
kupiti stan. Oni koji si to nisu mogli priuštiti, svoje su poslodavce
prisilili na povećanje nadnice putem radničkog sindikata.16 (Katunarić,
1988.) Isto tako, poznata predodžba da je europski radnik znatno zaštićeniji
od dobivanja otkaza u odnosu na američkog kolegu jest samo djelomično
točna. Naime, ova činjenica o većoj sigurnosti posla u Europi jest istinita,
ali Američki radnik će puno lakše naći drugi posao nego što je to slučaj
u Europi. U konačnici, statistika nam sasvim zorno prikazuje ovaj paradoks.
Euro-zona, u kojoj, navodno, postoji velika sigurnost posla, kontinuirano
ima nezaposlenost od 10 pa i više posto, dok je u Americi stopa nezaposlenosti
oko 4%. U Sjedinjenim Američkim Državama prava poteškoća nastaje u trenutku
kada osoba, čak i u vrlo mobilnom društvu kakvo je američko, ne može naći
posao. Tada nastaje prava čežnja za europskim oblikom socijalne države
jer američki siromašni sloj gubitkom posla doslovno ostaje i bez zdravstvene
i/ili mirovinske skrbi. U tim okolnostima tzv. "Američki san"
postaje samo ideal koji je, kao utopijska slika boljeg života, mamio generacije
Amerikanaca i doseljenika koji su svoju sreću tražili izvan svojih domovina.
Socijalna država se tako pretvorila u izravni produkt modernističke predodžbe
o tome na koji način ostvariti ideju socijalne pravednosti. Pritom, razlike
koje među državama nastaju u iznalaženju koji političko - ekonomski model
upotrijebiti da bi se do taj ideal ostvario mogu biti toliko velike da
stvaraju i polarizirani svijet na rubu nuklearnog rata, kao što je to
bilo u drugoj polovici XX. stoljeća tijekom Hladnog rata.
Još je i u doba Rimske republike poznati državnik i orator Kvistilijan
ustvrdio da: "Stil to je čovjek". Stil tj. zakonski okvir (koji
uvijek proizlazi iz morala i sustava vrijednosti koji vlada
Ovo je, također, izvorna kršćanska vrednota, pa je stoga, u političkom
smislu, netrpeljivost prema ovoj vjeri od strane komunističkih čelnika,
bila upravo kontraproduktivna.
Iako američki sindikalni pokret nikada nije postao ozbiljna politička
strana (ili stranka), gotovo uvijek je bio uspješan u postizanju garancije
za svoje radnike da će uredno dobivati svoju nadnicu.
na nekom prostoru) koji neka zajednica koristi kako bi u praksi proizvela
socijalnu pravednost, sasvim sigurno nam može otkriti mnoge kulturološki
vrijedne informacije o pojedinim društvima. Dosad se, međutim, kroz povijest
pokazalo da su gotovo sva društva kadra svoje modernističke projekte pretvoriti
upravo u svoj antipod tj. zloupotrijebiti ih na takav način da umjesto
da rezultat modernih ideja bude napredak, one (dugoročno gledano) dodatno
ograničavaju društvenu zajednicu. Tako je nacija i nacionalna država,
kao izvorni europski idejni projekt,17 Europu u XX. stoljeću pretvorila
u prostor krajnje nacionalističke netrpeljivosti. S druge strane, američka
nacija koja se u svijetu promovira kao u praksi realizirani melting-pot,
odnosno zajednica u kojoj postoji pluralizam kultura (ovo je modernistička
ideja par exelance), a pri čemu nastaje novi kulturni obrazac, doživjela
je da je njen predsjednik (John F. Kennedy) morao na ulicu poslati vojsku
kako bi se suzbili rasistički neredi i ispadi.
Očito je da moderne ideje imaju svoj vijek trajanja, a njih mogu zamijeniti
(baš kao što je to opisao Thomas Kuhn u svojoj knjizi "Struktura
naučnih revolucija") samo one paradigme koje su ili očito naprednije
od prethodne ili one koje vrše regresivni pritisak ali imaju snažniju
podršku u zajednici. Demokracija je društveni model koji omogućuje smjenu
paradigmi i u jednom i u drugom slučaju jednako. To je njena glavana vrlina
ali istovremeno i glavna mana.
4. PROMJENA PARADIGME - JE LI SOCIJALNA DRŽAVA POSTALA ZASTARJELA IDEJA?
Francis Fukuyama u svojoj knjizi "Povjerenje"
tvrdi da se kroz povijest jasno moglo vidjeti da socijalno-ekonomski napredak
nije direktno vezan uz postojanje demokracije. (Fukuyama, 2000.) Dapače,
po njemu su i nedemokratski poredci, (možda upravo zato što je postojala
čvrsta autoritativna ruka kojom se vladalo), bili u prilici osigurati
veći stupanj solidarnosti unutar zajednice, ograničavajući brzinu i opseg
otvaranja društva. Ako su norme modernog društva manje rigorozne nego
one tradicionalnog, a "moderni" pojedinac ima veću slobodu djelovanja
budući je u modernom društvu potrebno obavljati složenije i raznolikije
društvene djelatnosti. (Kalanj, 1994.), onda u modernom vremenu upravo
taj, sve više individualiziran, pojedinac mora preuzeti povećanu brigu
o samome sebi. Ovakav stav nije samo izraz koji bi bio u skladu sa postmodernističkim
relativizmom koji sve više dobiva na značaju u okviru opskurnih modernističkih
struja poput moderne psihologije, 10 koraka do uspjeha, management svega
i svačega, horoskopa i svih drugih oblika modernih sljeparija koje uporno
nude prodavači magle. (Wheen, 2005.)
Početi sam o sebi voditi računa, ne oslanjajući se pritom ni na koga na
koga se ne mora, a pogotovo ne na državu i njen aparat vladanja, predstavlja
temeljnu poruku modernog doba u kojem država-nacija gubi svoj prvotni
opseg i funkcije, bez da se našla adekvatna zamjena u nekom globalnom
poretku; u kojem religijski običaji više ne nude miru u dušama ljudi,
već su ponovno izvor sukoba i sudara civilizacija; a obitelj (po statistikama!)
predstavlja glavno mjesto zlostavljanja. Sve do sada poznate društvene
institucije osim što neosporno mijenjaju svoje uloge, one istovremeno
i gube dobar dio svojih značajki zbog kojih su i nastale. To se u punoj
mjeri odnosi i na uloge socijalne države koje bi ona mogla ili trebala
imati u vremenu pred nama.
Na tragu takvo promišljanja je i francuski socijalni teoretičar Pierre
Rosanvallon koji ustvrđuje:
Američka revolucionarna borba protiv europskih kolonijalista, a koja
je rezultirala nastankom Sjedinjenih Američkih Država, prvotno sa 13 saveznih
država, bila je inspirirana nacionalnim idejama koje su postojale u Francuskoj,
čak bez obzira i na to što su svoj Ustav donijeli prije Francuske.
Socijalna je država, kako u svom principu, tako i u svojim faktičkim izvedbama,
zapala u duboku krizu koja je teško narušila kredibilnost njezinih institucija
i njezine dinamičke uloge u najnovijem ciklusu modernizacije. Postavlja
se stoga pitanje: može li ona, kao društvena i politička forma i dalje
ostati jedinom podlogom socijalnog napretka i jedinim čimbenikom socijalne
solidarnosti. (Kalanj, 1994., str. 150)
Kao što se iz ovog citata može jasno iščitati, usprkos očitoj promjeni
društvenog sistema, očekivanja upućena na socijalnu državu nisu niti iz
daleka dokinuta. To nas dodatno usmjerava na nužnost promišljanja o tome
može li se putem postupnih (step by step) izmjena strukture socijalne
države doskočiti ubrzanim promjenama koja sve više dominiraju u društvenim
odnosima, kako na razini obitelji, kao temeljne jedinice društva, tako
i na državnoj odnosno međunarodnoj razini.
Kako socijalna država ima svoje implikacije na svim ovim područjima, sociološki
a napose politološki postaje izuzetno značajno proučiti što bi za ljudsku
svakodnevnicu značilo realizirati koncept uvođenja minimalne države. Tom
fenomenu smo, u biti, svi mi već svjedoci jer taj proces već duže vrijeme
traje. Htjeli mi to ili ne, naša država, kao uostalom i sve ostale države
koje prolaze fazu tranzicije, dio svog prijašnjeg apsolutnog suvereniteta
predaju u sferu tržišta i tržišnog natjecanja. Tako se u kontekstu sveopće
ekonomske liberalizacije stvaraju primjerice, umjesto prijašnjeg Mirovinskog
i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (MIORH) koji je bio pod stopostotnim
okriljem države, mirovinski fondovi koji imaju zakonsku obavezu novac
iz fonda ulagati u državne i strane vrijednosne papire, kako bi ga oplodili
i omogućili isplatu ugovorom zagarantiranih mirovina sve većem broju ljudi
koji sve duže žive.
Ideal humanizma je što više produžiti životni vijek čovjeka, sve do njegove
besmrtnosti. Pojam besmrtnosti je vječni motiv gotovo svih mitova, narodnih
predanja i svetih knjiga u svim kulturama. Pred idejom besmrtnosti nestaju
sve razlike među rasama, nacijama i religijama. Pa ipak, za ovako koncipiranu
socijalnu državu kakva danas postoji, mogućnost da ljudi žive stotinjak
i više godina je naprosto, zastrašujuća. Ozbiljne probleme sa mirovinskim
fondovima osim Europe i Amerike ima i zemlja izlazećeg sunca, Japan, koji
ima najviše stogodišnjaka u općoj populaciji. Politička protumjera toj
"bezobraštini" dugog života je produženje radnog vijeka pučanstva,
tako da žene u mirovinu moraju ići umjesto sa prijašnjih 50 - 55 godina
života sa 60 - 65, a muškarci umjesto 60 - 65 sa 65 - 70 godina života.
Pokazuje se da i ovakve mjere produženja radnog vijeka neće biti dovoljne
kako bi se izbjegla prazna blagajna mirovinskih fondova. Ovakvih primjera
bi se moglo pronaći u okviru svih pojedinih politika koji su sastavni
dio socijalne države, od mirovina i zdravstva do obrazovanja i stanogradnje.
Tržište se, baš kao u maniri klasičnog ultraliberalizma, prezentira kao
rješenje svih problema. Predodžba je slijedeća: prepustim dio bivšeg državnog
suvereniteta na tržište kapitala i ono će sve samo regulirati. To bi bila
krasna mjera kada bi osnovna pretpostavka bila točna. O tome je svjetski
poznati financijaš i filantrop George Soros napisao:
Teško je vjerovati da bi se zlatni dani kapitalizma mogli vratiti. Na
koncu konca, nesputano slobodno tržište proizvelo je grozne rezultate
u prošlosti. Trebamo li ponoviti isto iskustvo? Nadam se da ne. Možda
smo naučili ponešto iz pogrešaka prošlosti. Fatalna pogreška ugrađena
u sustav slobodnog tržišta jest njemu inherentna nestabilnost. Vjerovanje
da su financijska tržišta samoregulirajuća jednostavno je krivo. Sigurno
da nije laissez - faire taj koji nas je doveo do praga zlatnog doba kapitalizma
nego dogovorna ekonomska politika, osmišljena da bude protuteža ekscesima
slobodnog tržišta. (Soros, 1996., str. 174-175)
Istina je i to da je maksimum svojih mogućnosti socijalna država ostvarila
opravo u doba velikog povjerenja u kejnsijanski teorijski model koji je
nekoliko desetljeća za redom uspješno prakticirala europska socijaldemokracija.
(Kalanj, 1994., str. 152).
Sada, međutim, kada se svijet rastao sa bipolarnom podjelom moći između
kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka i kada je kapitalizam
postao opća mjera uspješnosti, europska se socijaldemokracija našla u
neprilici. Sasvim joj je neprihvatljivo u potpunosti implementirati vrednote
klasičnog kapitalizma, a sama nije u mogućnosti smanjiti troškove koje
stvara socijalna država.
U situacija kada redistribucija društvenog dohotka troši gotovo 50 % ukupne
novostvorene vrijednosti (kao što je to slučaj u Hrvatskoj),18 ekonomski
sustav zbog toga nužno pati. To dolazi do posebnog izražaja u trenutku
kada konkurencija, na svjetskoj razini u svim segmentima, kao nikada u
povijesti nije bila veća.
Europi bi se moglo dogoditi da ju njena najhumanija ideja koju je ponudila
čovječanstvu -ideja socijalne pravednosti i solidarnosti - pretvori iz
progresivnog u regresivno društvo i to pred najezdom azijske galopirajuće
proizvodne industrije koja ima gotovo dampinški niske cijene rada koje
Europa naprosto ne može pratiti. Dok je cijena rada u Kini ili Indiji
2$ Europski radnik očekuje da će biti plaćen 13 - 24 €. Posljedica nemogućnosti
realizacije takve cijene rada su masovne demonstracije i štrajkovi19 te
premještanja proizvodnje i pogona u istočne zemlje. To je, možda, receptura
uspjeha kako Narodna Republika Kina (za koju se zna reći da je jedina
zemlja na svijetu sa jednim političkim sustavom i dva ekonomska programa)
već gotovo dva desetljeća ima stopu rasta na razini 10 i više posto. Analitičari,
također predviđaju da bi Kina do 2025. godine mogla biti zemlja bez nezaposlenih
i siromašnih (bez obzira što ih ima više od jedne milijarde) i da bi se
mogla pretvoriti u novu svjetsku znanstvenu i proizvodnu velesilu. Svakodnevno
u javnim glasilima imamo priliku čuti informacije kako pojedine multinacionalne
kompanije zatvaraju radna mjesta i otvaraju ih daleko od sjedišta svojih
firmi. Važno je naglasiti da se to jednako događa u Europi kao i u Americi.
Tako je primjerice 2005. godine poznati američki proizvođač traperica
Levi's zatvorio i posljednju tvornicu u Americi i sve svoje pogone preselio
u Azijske zemlje zbog, kako su naveli, "racionalizacije troškova".
Konkurencija sa Istoka, podsjeća Europu na njihov stari strah da dolazi
"opasnosti od žutih i kosookih". Ovako postavljene i pojednostavljene
stvari su uvod u Huntingtonovski sukob civilizacija koji će, moguće, imati
sličnu retoriku koji je imao Hitler kada je objašnjavao da je uzvišenoj
arijevskoj rasi potreban "životni prostor", a da ga ugrožavaju
stranci koji oduzimaju posao Nijemcima. Očito je da socijalna država sama
po sebi, zajedno sa svojom temeljnom postavkom o dobru za sve, nažalost,
nije dorasla dokinuti takvu retoriku u samom svom začetku kako bi se spriječilo
širenje negativnih tenzija. Iako je Huntington govorio o sukobu civilizacija
kroz sudar različitih kultura, na što dodatno upućuju događaji iz naše
recentne povijesti poput sukoba oko karikatura s likom Muhameda i slično,
prvi pravi budući sukob bi mogao proizaći iz osjećaja nezaštićenosti ljudi
u odnosu na prava koja im je država zagarantirala kroz državu blagostanja.
Ako se, kojim slučajem, ovaj projekt u budućnosti više neće moći realizirati
kao što je to mogao u nedavnoj prošlosti kada je postojalo "zlatno
doba države blagostanja".
U zemljama Zapadne Europe se taj iznos kreće od 35 - 45%, zavisno od utjecaja
socijalne države. Tako se primjerice, u nordijskim zemljama troši znatno
veći novac za socijalu nego što je to slučaj u nekim drugim europskim
zemljama.
Znakovita statistika vezana uz održavanje štrajkova može se iščitati iz
istraživanja što ih je proveo Hyman, koji je komparirao održavanje štrajkova
u Britaniji sa štrajkovima održanima u drugim zemljama, poput Austrije0,
Portugala, Švicarske i Japana. (Haralambos, 2002. str. 722-725) građanima
trebalo otvoreno reći. U protivnom će se stvoriti dodatna frustracija
zbog nemogućnosti ostvarenja obećanog, što u vremenu ionako napetih međunarodnih
odnosa može dovesti do eskalacije sukoba.
Pri tom, niti jedna svjetska država nije podučila svoje građane što konkretno
oni mogu učiniti za sebe, kako bi se smanjio pritisak očekivanja koje
građani stalno upućuju prema svojim vladama, a za što su ionako bili poticani
da čine kada je trebalo dati svoj glas na izborima. Tada su olako dana
obećanja da je lako promijeniti socijalnu sliku određene zajednice i to
putem zajedničke solidarnosti.
Upravo je pojam solidarnosti, stoga, prepoznat kao onaj koji se često
upotrjebljavao u ideološkom govoru. Američki pravni sustav koji je donedavno
odbijao uvođenje elemenata socijalne države, bojeći se povećanja birokracije,
smatra da se solidarnost ne može obavezati zakonom već se ona izražava
putem slobodne volje odnosno donatorstvom. Svatko može dati dio svog stečenog
kapitala, ako to želi. U suprotnom, Amerikanci smatraju, da se više ne
govori o solidarnosti već o klasičnom ubiranju poreza, samo pod drugim
imenom. Nakon stečaja američkog energentskog giganta "Enron",
osim što je veliki broj ljudi ostao bez posla, na udaru su se našli i
svi umirovljenici osigurani preko ove firme. Oni su ostali bez novca kojeg
su izdvajali upravo za svoje "zlatno doba". Ono za njih neće
biti tako zlatno kao što su se nadali, ali je zato američki socijalni
model polako počeo prihvaćati elemente socijalne države. Upravo se u ovome
očituje svojevrsni paradoks modernog vremena. Europa se, kao izvorište
socijalne države od te svoje ideje, pod pritiskom sve veće konkurencije
sve više udaljava, dok se Amerika, koja je socijalnu državu odbijala,
njoj, za vrijeme predsjedničkog kandidata iz Demokratske stranke (Bill
Clinnton) u određenoj mjeri približila. Gdje će se ta dva oprečna svjetonazora
susresti ostaje nam tek vidjeti. Ono što je sigurno da je transformacija
socijalne države u skladu sa novim modernističkim procesima nužna ukoliko
želi opstati u globalnom svijetu XXI. stoljeća.
U situaciji kada se učestalo govori o nužnosti stvaranja ne više komunitarne
već personalizirane demokracije u kojoj bi se povećala odgovornost ljudi
za vlastite postupke i odabire (a što je sasvim na tragu ideala o neposrednoj
demokraciji), i kada se kao poželjni instrumentarij za ostvarenje ove
ideje uzima modernizacija (sa svim svojim tehničkim i inim dostignućima),
socijalna se država počinje sve više tumačiti ne kao ideja moderne već
kao ideja koja onemogućuje socijalno - ekonomsku modernizaciju.
Socijalna države je, izgleda, već prošla cijeli jedan životni vijek: stvorila
se kao napredna ideja puna humanizma, stvorila je više desetljeća lagodnijeg
života, a sada se suočava sa potiranjem i krizom vlastitog identiteta.
Ono što stoji pred njom je ili ponovo rođenje u punom sjaju ili prepuštanje
kormila novim modernističkim idejama globalnog svijeta.
5. USUSRET GLOBALNOM DRUŠTVU XXI. STOLJEĆA
Poznata Bolkesteinova direktiva, koja je svoje ime dobila po njenom kreatoru,
u pravni poredak Europske unije želi uvesti potpunu liberalizaciju tržišta
radne snage i sektora usluga, u kojem je zaposleno dvije trećine radno
aktivnog stanovništva Europe i koji stvara gotovo 70% GDP-a u Europskoj
uniji. Njom se, primjerice, omogućuje da se jeftina radna snaga sa istoka
Europe može ravnopravno zaposliti bilo gdje u Zapadnoj Europi, bez ikakvih
dodatnih ograničenja. Ovakva odredba jest u skladu sa temeljnim postulatom
Europske unije, onom o slobodnom protoku ljudi, kapitala, roba i usluga.
Takva je odredba, međutim, na ulice Strasgbura i Bruxellesa dovela cijelu
vojsku europskih radnika i njihovih sindikalnih čelnika koji tvrde da
se pred njihovim očima događa udar na zagarantirana radnička prava odnosno
da se boje da će liberalizacija ugroziti dosadašnje socijalne standarde
zbog čega bi mogli ostati bez posla. Zagovaratelji ovakve direktive tvrde
da liberalni ekonomizam koji dovodi do "četiri temeljne slobode",
na kojem se temelji Europska unija, nije luksuz već ekonomska razboritost
i pravo svih europskih građana jednako. Vladimir Spidla, povjerenik Europske
unije za socijalnu politiku tvrdi da se zalaže za ovu direktivu jer je
to jedini način da Europska unija preživi u utrci sa globalnom konkurencijom.
Isto tako, kroz institucije Europske unije aktivno se pokušava anticipirati
sve očitiji problem sve većeg broja umirovljenika20 koji će morati imati
dodatne izvore kapitala sasvim neovisne od mirovinskih fondova. Zbog sve
očitijih nerealistična očekivanja ljudi vezanih uz pitanje mirovina moglo
bi, već u skorijoj budućnosti, doći do mnogih političkih kontroverzi.
Da bi se to spriječilo, a naročito s obzirom na to da se zakonodavstvo
o mirovinskim sustavima vrlo razlikuje u pojedinim članicama Europske
unije što dodatno snažno opterećuje europsko gospodarstvo, došlo se na
ideju o mogućnosti stvaranja centraliziranog državnog mirovinskog sustava
u Europi koji bi djelovao na razini cijele Europske unije. Dakako, postoje
i oponenti ovoj ideji koji imaju čitav niz različite argumentacije zašto
ova ili slična ideja ne bi bila dobra ili zašto ne bi polučila željene
rezultate. Tako postoje oni koji se boje bilo kojeg oblika donošenja odluka
iz jednog centra, prepoznavajući u tome stvaranje jedne europske nadnacionalne
super-države. Drugi pak smatraju da se iza ove ideje krije interes visokog
kapitala koji bi, kroz realizaciju centraliziranog europskog mirovinskog
sustava stvorio tako snažan fond koji bi raspolagao sa tako velikom količinom
novca da bi urušio i onako oslabjeli suverenitet pojedinih država članica.
S druge strane Atlantika, u Americi za vrijeme vladanja Georga Busha mlađeg,
dogodile u se znatne ekonomske promjene. Ratovi što ih je Bush pokrenuo
u Afganistanu i Iraku su povećali Američki državni deficit do povijesnih
razina (u 2007. bi on mogao doseći 423 milijarde $). Štednju u državnom
budžetu Bush namjerava provesti prvenstveno kroz oštre rezove u ionako
slaboj socijalnoj politici, tako da su nakon zdravstvenog i socijalnog
sustava najavljene i reforme u mirovinskom sustavu. Samo na zdravstvenoj
reformi namjerava se uštedjeti 36 milijardi $. George Bush je predložio
Kongresu prihvaćanje proračuna SAD-a u kojem, između ostalog stoji da
je nužno znatno povećati izdatke za antiterorističku djelatnost, dok se
istovremeno nudi "djelomična privatizacija i individualizacija mirovinskog
sustava", što zapravo znači prebacivanje odgovornosti za mirovine
na trenutno radno aktivno stanovništvo. Kako se u narednom desetljeću
očekuje povećani broj ljudi koji će otići u mirovinu jer svoj radni vijek
završava generacija "Baby boomera", za pretpostaviti je da će
problem mirovinskih fondova biti sve izraženiji. Kao mogući socijalni
partneri države, pojavljuju se poduzeća koja će na ime radnika otvarati
privatne račune u kojima će se polagati novac u okviru poznatog 401(k)
programa. Taj model će funkcionirati kao privatni mirovinsko - investicijski
fondovi, koji bi na tržištu kapitala trebali osigurati povoljnije prinose
od onog kojeg bi mogla osigurati država. Ipak, u suprotnosti s ovakvim
nastojanjima su statistike koje pokazuju da se znatno smanjuje broj Američkih
kompanija koje imaju mirovinske pakete za svoje radnike. Iz tablice što
slijedi se jasno se može iščitati trend opadanja mirovinskih programa
za američke radnike u okviru njihovih radnih organizacija.
Ono što stvara dodatni jaz između radnika i uprave pojedinih multinacionalnih
tvrtki jest činjenica da se pod krinkom "povećanja tržišne efikasnosti"
ili "racionalizacije poslovnog procesa" zapravo, vrlo često
kriju namjere smanjivanja radničkih prava ili njihovo otpuštanje što,
s druge strane ima blagotvorni utjecaj na povećanje cijena dionica tih
tvrtki, a stečeni profit dijeli upravo menadžment firmi koji ih je i otpustio.
Ovo su samo neki primjeri iz naše svakodnevnice koji ukazuju na socijalne
poteškoće koje nastaju ili će tek nastati u globalnom poretku što se stvara
na svim razinama društvenog života. Ono što je već ušlo u suvremenu sociološku
teoriju jest pojam mreže i umreženoga društva koji se po svojim karakteristikama
bitno razlikuje od svih dosadašnjih oblika društvenog udruživanja. Promjenom
centara moći iz crkvenih, preko državnih do financijskih institucija svijet
je promijenio cijelu logiku svog postojanja i funkcioniranja. Nacionalni
i svi drugi identiteti se ruše pred snagom kapitala (za kojeg se kaže
da ne poznaje nacionalnost), u želji da se, putem njega, dohvati barem
djelić slobode i neovisnosti. Razgradnjom nacionalne zajednice, koja je
po Benedictu Andersonu ionako tek zamišljena zajednica koju najviše karakterizira
činjenica podjele na "naše i njihove", a na temelju koje je
nastala socijalna država, dodatno upućuje na očitu nužnu transformaciju
koncepta dobra za sve što promovira država blagostanja. Iako se često
govori da danas postoji samo jedna globalna velesila, mogućnost stvaranja
jedinstvene svjetske vlade ipak ostaje u sferi futurizma kojemu bi se
moglo pripisati sve i svašta, što nas, s jedne strane upućuje na stav
da nemamo potrebni znanstveni instrumentarij kojim bi mogli predvidjeti
kako bi takvo što funkcioniralo, ali nam, s druge strane, zaokuplja maštu
te sve više postaje uzbudljiva tema s kojom će se znanosti kad-tad morati
suočiti. Ako krenemo od pretpostavke da bi buduće globalno ujedinjeno
društvo izabralo demokraciju kao oblik vladavine koji, iako nije savršen,
je najmanje loš, tada bi si morali postaviti pitanje kako bi izgledalo
predstavničko tijelo takve zajednice? Poznato je da je demokratski ideal
1 čovjek = 1 glas. To bi značilo da bi moguća koalicija Kine i Indije,
na globalnoj razini, već svojom mnogoljudnošću kao snagom,21 mogla samostalno
stvoriti svjetsku vladu. Ta bi vlada, primjerice, mogla zaključiti kako
bi se baš u ime socijalne pravednosti, Americi i Zapadnoj Europi trebalo
oduzeti bogatstvo i podijeliti ga onima najsiromašnijima i onima koji
se još uvijek bore s egzistencijalnim problemima. To bi, dakako, Americi
i Europi bilo potpuno neprihvatljivo. Međutim, pokazalo se da je američkoj
administraciji (demokratskoj i republikanskoj jednako) neprihvatljivo
i, s moralnog stanovišta nedopustivo, da japanske ili kineske tvrtke kupuju
firme po Americi, što se sve češće događa. To je bilo u redu dok je Amerika
kupovala po Aziji, ali se sada sve češće čuje kako bi prodaja firmi, pogotovo
u energetskom sektoru, predstavljalo izravnu opasnost za američku sigurnost.
(Krugman, 2002.)
U svojoj knjizi Doba smanjenih očekivanja, Paul Krugman, poznati američki
ekonomist,
opisujući trenutnu američku ekonomsku situaciju tvrdi:
Prvo, barem je donekle opravdano tvrditi da rastuće strano vlasništvo
američke imovine ugrožava našu nacionalnu sigurnost. Bili smo skloni odbacivati
takvu tvrdnju, kao očito besmislenu, kada smo bili strani investitori
željni ulaganja u druge zemlje. Sada kada su uloge zamijenjene, ona djeluje
uvjerljivije. Drugo, i naš (američki) trgovinski deficit i rastući strani
udjel ovdje, jačaju grube oblike ekonomskog nacionalizma kod kuće, što
povećava rizike da dođe do trgovinskog rata. (Krugman, 2002., str. 57)
Temeljni postulat demokracije je upravo to da većina ima pravo i mogućnost
odlučivati o stilu i načinu života kojem se treba prilagoditi manjina.
Ovakav stav kao da postaje samoispunjujuće proročanstvo jer smo gotovo
svakodnevno svjedoci povećanih gospodarskih napetosti između, primjerice,
Europske Unije i SAD-a (uvođenje međusobnih ograničenja uvoza i zahtjevi
za vizama); između SAD-a i Kine (američko uvođenje kvota za kineski tekstil);
između SAD-a i Rusije (američke optužbe da Rusija provodi damping22 s
aluminijem); između SAD-a i Japana (američki stav da Japan provodi sistem
slobodne trgovina samo de jure, ali ne i de facto); i mnogih drugih. Prethodni
citat nam također postaje znakovit u trenutku kada se u ime tržišne slobode
selektivno primjenjuju pravila liberalizacije. Mišljenja sam da potencijalni
izvor sadašnjih i budućih sukoba "među civilizacijama" ima svoje
korijene upravo u ovakvoj nepoštenoj ekonomskoj politici.
Socijalna država si ne može dopustiti selektivnost u primjeni svojih zakonskih
odredbi jer bi to za nju istog trenutka značilo de jure i de facto - smrt.
Ako ona nije u stanju osigurati provedbu svojih mjera za sve građane jednako
nužno dolazimo do zaključka da je potrebno tražiti neki drugi model koji
će osigurati građanima barem minimum egzistencije. U suprotnom mogli bi
smo ponovno očekivati revolucionarne metode borbe, kao izraz akumulirane
frustracije kod velike većine ljudi koji nisu iznašli načina kako si samostalno
osigurati egzistenciju, bez obzira što su dali sve što imaju - cijelo
svoje životno vrijeme i rad, kao okosnicu blagostanja.
6. ZAKLJUČAK
U današnjem vremenu kada pušu potpuno novi modernistički vjetrovi, opravdano
si postavljamo pitanje: da li se i na koji način socijalna država odupire
svojoj razgradnji. Pritom, kao temeljno sociološko pitanje ostaje nam
dokučiti jesu li ti novi globalni procesi doista prijetnja do sad poznatim
oblicima društvene solidarnosti koja se promovira i kroz sustave socijalne
države ili je to ipak lažna dvojba? Iz ovoga rada proizlazi da se uopće
ne radi o lažnoj već potpuno realnoj situaciji u kojoj postojeći instrumenti
društvene solidarnosti, među koje sasvim sigurno spada i socijalna država,
mijenjaju svoje uloge čak do razine neprepoznatljivosti. U tim okolnostima,
ako se žele izbjeći veliki društveni lomovi, koji mogu imati i sasvim
konkretne žrtve, nužno je razumjeti prirodu promjene koja nastupa, kako
bi se na pravi način odgovorilo izazovima vremena pred nama.
Globalno društvo, o kojem se u posljednje vrijeme sve više govori i u
okviru suvremene sociološke teorije, još je u fazi teorijskog konceptualiziranja
i proučavanja svojih izvorišnih osnova kao i mogućih posljedica koje može
proizvesti. Ono ipak, već ima svoje realne implikacije na sve društvene
sustave i poznate institucionalne oblike i to naročito kroz proces umrežavanja
koji jednako omogućuje i međuljudsku i međunarodnu komunikaciju kao što
i otežava nadzor nad tim istim komunikacijskim kanalima. To je vidljivo
u cijelom razvijenom svijetu, a naročito u Europi koja prolazi kroz trnovit
put stvaranja vlastitog europskog identiteta koji bi trebao uključivati
tako različite, a opet, tako isprepletene kulture i njihove ekonomske
interese.
Socijalna država kao izvorna europska kreacija sasvim sigurno će morati
proći transformaciju jednaku onoj koju proživljava sama Europa, koja se
iz ruševina Drugog svjetskog rata pretvorila u, trenutno, najveću postojeću
integraciju na svijetu.
Kada je socijalna država nastajala, bila je najveći modernistički iskorak
svoga vremena.
Kao promotor pravednijeg i osjetljivijeg društva država blagostanja je
naišla na široku podršku
u javnosti, stvarajući nadu u mogućnost ostvarenja boljeg sutra.
Prodavanje proizvoda ispod cijene.
Danas, kada je modernizacija dodatno uznapredovala, zahvaljujući novim
tehnologijama i otkrićima u svim sferama ljudskog djelovanja i za socijalnu
državu će se morati pronaći novi modus vivendi, ukoliko se žele i nadalje
koristi sve potencijalne mogućnosti koje ona nudi.
7. LITERATURA
1. Baccarini, Elvio (2001.) John Rawls: Liberal Democracy estated. Croatian
Journal of
Philosophy I (3):331-347
2. Fiamengo, Ante (1987.) Saint - Simon i Auguste Comte. Zagreb; Naprijed
3. Fukuyama, Francis (2000.) Povjerenje. Zagreb; Izvori
4. Gellner, Ernest (2000.) Postmodernizam, razum i religija. Zagreb; Naklada
Jesenski i Turk
5. Giddens, Anthony (1999.) Treći put - obnova socijaldemokracije. Zagreb;
Politička misao
6. Haralambos, M i Holborn M (2002.) Sociologija - teme i perspektive.
Zagreb; Golden Marketing
7. Heilbroner, Robert (2000.) The Worldly Philosophers. New York; Penguin
Books
8. Kalanj, Rade (1994.)Modernost i napredak. Zagreb; Antibarbarus
9. Kalanj, Rade, (2004.) Globalizacija ipostmodernost. Zagreb; Politička
kultura
10. Katunarić, Vjeran (1988.) Dioba društva. Zagreb; Sociološko društvo
Hrvatske
11. Krugman, Paul (2002.) Doba smanjenih očekivanja. Zagreb: Masmedia
12. Lipovčan, K. Ljijana (ur.) (2002.) Employmentpolicies andwelfare reform.
Zagreb
Institute of Social Science "Ivo Pilar"
13. Lyotard, Jean - Francois (1990.) Postmoderna protumačena djeci. Zagreb;
Mixta
14. Meadows, H. Donella et al. (1974.) Granice rasta. Zagreb; Stvarnost
15. Njavro, Đuro (1998.) Socijalna država. Osijek - Zagreb - Split; Panliber
16. Owen, David (1997.) Sociology after Postmodernism. London; Sage Publications
17. Petković, Stanko i Kregar, Josip (1994.) Pregled glavnih sistema socioloških
teorija.
Zagreb; Sveučilišna tiskara
18. Platon (1997.) Država. Zagreb; Naklada Jurčić
19. Puljiz, Vlado (1997.) Socijalne reforme Zapada - od milosrđa do socijalne
države.
Zagreb; RSP
20. Puljiz, Vlado, et al. (2005.) Socijalna politika. Zagreb; Pravni fakultet
21. Rawls, John (2000.) Politički liberalizam. Zagreb: Kruzak
22. Roll, Eric (1956.) Povijest ekonomske misli. Zagreb; Izdanje Ognjen
Prica
23. Soros, George (1996.) Alkemija financija. Zagreb: Misl
24. Wheen, Franis (2005.) Kako su prodavači magle zavladali svijetom.
Zagreb; Algoritam
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|