Zoran Djindjic | SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE

Ovaj seminarski rad prikazuje jedinstvenost i neuobičajenost pojave Zorana Đinđića za ova područja, posebice Srbiju. Na Balkanu je stoljećima prisutan fenomen kultizma, odnosno autoritarnog poštivanja autoriteta. Bez obzira radilo se o ličnostima ili institucijama, postoji vjekovna sklonost obožavanja nečega bez propitivanja stvarnog sadržaja ili smisla obožavanog. Đinđić se pojavio kao netko tko izravno ruši takav način razmišljanja, te je tako Srbiju poveo u radikalno drukčijem smjeru. Cilj rada je kultistički način razmišljanja usporediti s Đinđićevim, koji bi se mogao nazvati prosvjetiteljskim (u Kantovom smislu riječi). Neće se, dakle, opisivati sve socijalne, političke i ekonomske reforme kroz koje je Srbija prošla u dvije godine Đinđićevog predsjedanja Vladom, već će se umjesto toga opisati (pokušaj) drastične promjene kulture razmišljanja, potpuno strane ovom postsocijalističkom društvu.

Dok sam istraživao i skupljao materijale za ovaj seminar, skinuo sam i pustio film Ako Srbija stane... koji je ustvari kolekcija snimaka Đinđićevih govora kao premijera, pretežno održanih u proljeće 2002. godine. Film počinje scenom u dvorani kada Đinđić kao premijer sa svojim suradnicima sjeda pred auditorij i kaže: „Dobro veče, hvala vam na srdačnom prijemu i hvala vam što ste večeras ovdje i drago mi je da posle nekoliko godina se nalazimo u ovoj dvorani. Prošli smo dosta težak period svi zajedno i na trgovima i u salama, ali evo možemo sa zadovoljstvom da kažemo, došli smo danas da analiziramo ono što je urađeno u proteklih godinu dana, da čujemo, pre svega, vas, kakve su vaše ideje o putu kojim se kreće Srbija, koje su vaše primedbe, vaši prigovori... I u svakom slučaju da imamo jednu za nas, za našu zemlju, neobičnu situaciju, da vlast sluša narod, i da to postane i običaj. Da s vremena na vreme, ne kad su izbori, ne kad se nešto traži, nego u jednom normalnom, radnom postupku, predstavnici vlade dođu i razgovaraju sa građanima i pitaju ih kako oni proživljavaju ovo teško vreme, gde imaju probleme i gde možemo mi kao vlada da im u tome pomognemo.“ Nakon nekoliko minuta slušanja, moja supruga je rekla: „On je baš bio dobar političar.“ Isprva sam se usprotivio, gotovo protestirajući što je rekla da je dobar političar, kao da ga je time uvrijedila, kao da je rekla otprilike: „Baš je dobar prevarant.“ A onda sam sljedeći dan razmišljao i shvatio, te se začudio: pa kamo smo to otišli? Sama riječ „političar“ postala je uvreda – sinonim za čovjeka lošeg karaktera, umjesto opis jednog časnog zvanja u kojem čovjek treba imati upravo najveću razinu odgovornosti i snage karaktera. Potrebno je odašiljati dosljedne poruke „idejom i životom“, kako glasi ime jednog drugog filma o Đinđiću. Umjesto biografije Zorana Đinđića, koju svatko može pročitati na internetu, osvrnut ću se samo kratko na jednu činjenicu koja ga već razdvaja od mnoštva političara – obrazovanost. Međutim, kod njega obrazovanost očigledno nije bila instrumentalnog tipa. Rijetko tko studira filozofiju zato što misli da će njome dobro zaraditi. Neki možda gaje nade da će steći slavu, međutim, čitajući plodne Đinđićeve radove, stekao sam dojam da on iskreno ispituje i propituje, iz čiste želje da bi dokučio istinu. Osim što je divno već i kada je političar prosvijećen i širokih horizonta, osobina iskrene potrage za istinom je još važnija, pošto biti intelektualac ne znači nužno i biti pošten (bilo u karakteru, bilo u potrazi za istinom). U tim radovima je zaista uočljivo iskreno zanimanje za objašnjavanje i rješavanje društvenih i političkih problema i to ne radi puke osobne satisfakcije, već radi ljudi, koliko god to floskularno zvučalo zbog upotrebe fraze kada se ona uistinu ne provodi u stvarnost. Pored svoje visoke učenosti, uvijek se nastojao približiti ljudima i nije se pokušavao izdići iznad bilo koga, bilo svojim statusom ili načinom izražavanja (upadljiva je razlika između njegovog znanstvenog diskursa i javnog obraćanja ljudima), već upravo suprotno – maksimalno se približiti svakome. Pri tome nije bio lažno skroman ili usiljeno srdačan: „Zoran Đinđić je sretao veoma različite ljude: od onih koji su pripadali samom intelektualnom vrhu do onih koji su pripadali svetu široke socijalne margine i podzemlju. Opisan kao uzdržan, čak pomalo hladan, Zoran Đinđić je bio veoma radoznao čovek. Zanimale su ga ne samo knjige nego i ljudi“ (Perović 2006:17). Sve to su bile predispozicije za divnog političara. Međutim, takvi ljudi obično ne doguraju daleko, jer u svijetu uspjeha većinom prevladavaju suprotna načela samouzdizanja, slavoljubivosti i nametljivosti. Zato kada govorimo da bi političari trebali imati osobine kakve je imao Đinđić, to djeluje utopijski i bude ismijano kao naivno. No, u ovom slučaju, upravo jedan takav „utopijski“ čovjek čudesno je dospio na vlast, što možda pokazuje da su utopije često smatrane takvima zbog toga što ih ograničavamo vlastitim iskustvom – suvremenom dogmom koja tvrdi da ako nešto nismo doživjeli ili vidjeli, onda je to nemoguće. Nakon vladavine Đinđićeve sušte suprotnosti – Slobodana Miloševića – Srbija je dobila priliku ispraviti svo zlo naneseno sebi i drugima.

1. ŠTO JE PROSVJETITELJSTVO?

Nisam rekao da je Đinđić dobio priliku ispraviti zlo ili da se otvorila mogućnost da se Milošević osudi i kazni kao nositelj tog zla. U tom slučaju bi se sva odgovornost za učinjeno zlo, kao i za buduće dobro koje treba biti učinjeno prebacila na jednu osobu – i to bi bio samo još jedan u nizu kultističkog rješavanja problema. Tu priliku je sada dobila Srbija – svaki njezin pojedinac. To kažem zato što nisam pobornik teorija manipulacije gdje nevini građani bivaju nesvjesno zavedeni i prisiljeni od strane nekog diktatora na zlo. Kao i u Hitlerovoj Njemačkoj, tako je i u Miloševićevoj Srbiji stanovništvo imalo odgovornost da prepozna zlo i suprotstavi mu se, ne tako da ponudi drugo zlo (kako to obično u revolucijama biva), već nudeći u zamjenu dobro. Međutim, jedni nisu htjeli jer su se, jednostavno, slagali s time. Drugi se nisu slagali, ali su se bojali da ne izgube odobravanje onih koji su se slagali. Treći su bili refleksivno lijeni i neodgovorni. Ova razmišljanja nisu rezultat bilo kakvih istraživanja, već jednostavne dedukcije – jedno logično objašenjenje događaja koji su se odvili. I upravo tako je razmišljao i Đinđić. Nije davao izgovor svom narodu za uspjeh Miloševića, već je rekao: „Pojava Miloševića bila je rezultat slabosti društva, koje stoga snosi odgovornost za njegovu dugu vladavinu. Milošević nije pao sa Marsa. Pojavio se u nas, kao i Hitler u Nemačkoj, zbog slabosti društva - opozicije, pravoslavne crkve, intelektualaca. Odgovorni smo za to što je tako dugo vladao.“ Kao premijer reformske vlade, na turneji „Srbija na dobrom putu“, rekao je 24. ožujka 2002. u Pirotu: „Znate, meni je jedan Švajcarac rekao: 'Kako se može to kod vas desiti?' Ja sam rekao: 'Znate šta, pa imate i vi takvih kao Milošević koliko god hoćete u zemlji.' On je rekao: 'Da, ali oni nikad ne mogu da postanu predsednici Švajcarske.' To je problem.“ Isto tako je rekao: „Ne može to besplatno. Ne može jedan narod da izabere pogrešnu politiku i da ga to posle nista ne košta. I to jeste cena dame i gospodo. To jeste cena što je ovaj narod, zaludjen 1989. godine, rekao: 'Taj čovek će nas odvesti u budućnost! Taj čovek je najveći među nama!' Ne može to besplatno. Ne može jedan narod da izabere pogrešnu politiku i da ga to posle ništa ne košta.'“ Dakle, vidimo da je Đinđić promicao pojedinačnu, osobnu odgovornost. Usput rečeno, nije to činio arogantno i osuđivački, kao da je on bolji, s namjerom da se sada na tome zadržava i održava bukvicu narodu, već je uvijek govorio u prvom licu množine, sebe uvrštajući u taj neuspjeh (iako je osobno najzaslužniji za Miloševićev odlazak). Umjesto za revizionizam i revanšizam, koji toliko mnogo obilježava postsocijalistička društva (s diskursima perpetualnog međusobnog okrivljavanja različitih strana i traženja žrtvenog jarca), pokazao je interes za bolju budućnost, a za prošlost onoliko koliko se iz nje može izvući pouka za budućnost: „Meni je jako žao što je sirotinja stradala, a što su oni oko tog jednog čoveka, što su oni na kraju pokupili kajmak. Ali ajde da kažemo: 'Nikada više.' Ajde da kažemo: 'Nikada više se to neće desiti.' I onda smo naučili iz te istorije. Povukli smo pouku: neka nepravda istorijska koja se jednom učini ne može više da se vrati. Vi možete da uzmete akvarijum i da napravide od njega riblju čorbu. Ali ne možete od riblje čorbe da napravite akvarijum. Skuvali ste ribe, gotovo je. To je istorija.“ I sada, konačno, slijedi objašnjenje podnaslova. Ovakav Đinđićev stav koji naglašava pojedinačnu odgovornost svakog člana zajednice, nazvao sam prosvjetiteljskim ili prosvijećenim načinom razmišljanja, u Kantovom smislu: „Prosvećenost je čovekovo napuštanje vlastite nezrelosti koju je sam sebi nametnuo. Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vođstva nekog drugog. ... Lenjost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki deo ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tuđeg upravljanja, ipak dragovoljno do kraja života ostaje nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako da im se nametnu za njihove tutore. Veoma je udobno biti nezreo. Ukoliko imam ... dušebrižnika koji umesto mene ima savest ... onda, zacelo nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kada mogu samo da platim; neko drugi će već za mene preduzeti mrski posao. ... Pošto su najpre zaglupeli svoju domaću stoku, brižljivo sprečavajući da se ta mirna stvorenja ne odvaže ni na jedan korak iz dupka u koji su ih zatvorili, ti tutori posle ukazuju na opasnost koja im preti ako pokušaju da idu sami“ (Kant 1974:43). Dakle, kada sam Đinđićev način razmišljanja i djelovanja imenovao prosvjetiteljskim, nisam nipošto mislio na prosvijećeni apsolutizam u kojem bi pametni i sposobni državnici vodili bezglavu stoku, čuvajući to znanje za sebe da ne bi slučajno izgubili položaj. Đinđić je u Leskovcu 10. ožujka 2002. rekao: „Ranije je državna politika bila: postavi glupljeg no što si ti da te ne bi nikada smenio. Evo, Đelić je pametniji od mene i ja sam ga imenovo za ministra. Ako ja znam financije bolje od njega, pa šta će mi on? Šta će mi on? Onda mi ne treba. Mirko Marjanović je hteo da svi drugi znaju manje od njega. Pošto je on znao jako malo, svi drugi nisu znali ništa. Ali, gde je tu perspektiva?“ Dakle, prosvjetiteljski način razmišljanja omogućuje slobodno korištenje razuma, savjesti i volje pojedinca, što pretpostavlja njegovo osobno sazrijevanje i odgovornost.

2. ŠTO JE KULTIZAM?

Kultizam je potpuno suprotna stvar. To je ono što je stoljećima obilježavalo, a mislim da još uvijek obilježava prostore Balkana. Kultizam se umjesto slobodnim korištenjem razuma, savjesti i volje pojedinca koristi indoktrinacijom. Ali, ovdje opet ne želim dati dojam da je nevina većina zavedena indoktrinacijom manjine. Ta većina ima i gaji potrebu za takvom indoktrinacijom – to je njezin način razmišljanja – jer da nije, pokušaji indoktrinacije uopće ne bi uspjevali. Prema Cliveu Harberu, indoktrinacija je „promoviranje jedne određene doktrine, ideologije, nazora ili pogleda na svijet kao apsolutne istine pri čemu se ne respektira nikakva kritička diskusija o valjanosti dokaza“ (Harber 1991:248, prev. a.). Ideološka indoktrinacija od osobe ne stvara slobodnu osobu, već joj nameće obrasce mišljenja i ponašanja bez njihovog obrazloženja, zato što su ti obrasci često iracionalni, a logika nalaže da je nemoguće nešto što je iracionalno obrazložiti racionalno. Moguće je samo racionalizirati, a racionalizacija je zloupotreba razuma u kojoj on nema funkciju prethodnog ispitivanja smisla nekog stava ili postupka, već naknadnog opravdanja nerazumnog, odnosno besmislenog stava ili postupka. Ideološka indoktrinacija poziva se na autoritet koji nije moguće propitati: on nije autoritet zbog svojih kvaliteta, već zato što je on tako rekao. U takvom načinu razmišljanja nije bitno što je netko rekao, nego tko je to rekao, ili koliko ih je to reklo. Nije bitno je li netko postupa dobro, već je bitno da je on „naš“. Nije bitno značenje i sadržaj koji stoji iza nekog imena, nego samo ime, što dovodi do tabuiziranja i mistificiranja određenih pojmova. Dakle, tu se razumno preispitivanje smisla ideja i postupaka potpuno zaobilazi i predaje mjesto sukobima bez sadržaja. To ruši bilo kakvo konstruktivno razmišljanje i postupanje – čini ljude nesposobnima da shvate vrijednost nečega samog po sebi, zahvaljujući razumijevanju smisla ideje ili postupka. Da bi im nešto bilo vrijedno, oni moraju s time suprotstaviti nešto drugo. Čini mi se da je ovo značajan dio objašnjenja pojave nacionalizma i rasizma. Takav način razmišljanja u Srbiji je Đinđić javno primjetio 31. svibnja 2002. u Novom Pazaru, odgovarajući nekome iz publike na pitanje u vezi protivnika: „Moj problem je što kad kažem ljudima, dajte da nešto uradimo, pitaju me ‘A protiv koga? Amerike? Rusije? Kine?’ Ja kažem: ‘Ne, ni protiv koga! Mi nemamo protivnike, mi imamo partnere!’ Onda oni meni kažu: ‘Mi to ne razumemo! Mi razumemo da nam kažeš brate ko je protiv nas, pa da mi vidimo šta da radimo.’ To je naš problem da se mi lako ujedinjujemo protiv nekoga, a teško se ujedinjujemo za sebe. Ajde da kažemo: 'Dajte da mi uradimo nešto za sebe, pa kad sve uradimo za sebe što možemo da uradimo, ajde onda da uradimo nešto protiv nekog drugoga, i taj trenutak neće nikada doći, jer uvek ćemo imati šta da uradimo za sebe.“ Upravo ovo je razlog zbog kojeg zajedništvo i jedinstvo na ovim prostorima nije uspijevalo, jer nije imalo vlastitu silu, već ju je crpilo iz borbe protiv nečega. Kao što je komunizam crpio snagu iz borbe protiv fašizma, tako je i nacionalizam crpio snagu iz borbe protiv druge nacije. Na taj način se ne odgaja dobar čovjek, jer kultizam otvara mogućnost za pohvalu jednog Hrvata što je ubio Srbina, kao da je učinio neki moralan čin, dok bi isto djelo, da je učinjeno sunarodnjaku, bilo osuđeno kao izrazito nemoralan čin. Međutim, u ime nepropitive ideologije, to je opravdano. Otuda onakve besmislene racionalizacije u poslovicama poput: „u ratu je sve dopušteno“. Isto tako, komunistički totalitarizam je mogao pohvaliti izdajnika za to što je prokazao disidenta, dok bi za isto djelo učinjeno protiv komunističkog sustava bio optužen za veleizdaju i snosio najgore moguće posljedice. Društva koje gaje takav način razmišljanja tvornice su monstruma, jer je biti dobar poistovjećeno s „biti za nas“. Ubojica uopće nije loš čovjek ako ubija one koji nisu za nas (što znači da su protiv nas). Đinđić je vrlo koncizno objasnio problem takvog načina razmišljanja: „U političkom diskursu cilj ne može biti određen negativno, ili pretežno negativno. U politici se uvek radi i o sredstvima. To je elementarna činjenica, ali je naši brojni politički mešetari retko uvažavaju. Da su je pre tri godine uvažavali, ne bi tako lako pristali na teoriju o autoritarnom rušenju autoritarnog sistema. Ta teorija je dovela do stapanja i uvećanja autoritarnog potencijala postojećeg uređenja. Kao trenutni cilj postavlja se promena tog uređenja. Ponovo se širi priča kako su sva sredstva dozvoljena u izvršenju tog zadatka. Samo da komunisti odu, posle ćemo lako! A da li je to 'odlaženje komunista' zaista smislen politički cilj? Zar je neki politički cilj zaista dovoljno određen jednom jednostavnom negacijom, jednim jednostavnim odlaskom? Ili ta negacija treba da prikrije prazninu, nepostojanje vizije budućnosti, nesposobnost da se formuliše jasna politička strategija? Ovu prazninu neće ispuniti 'duplerice' sa portretima novopečenog harizmatskog lidera, neće je ispuniti ni pseudoanalize koje nameću potrebu još jednog, ovoga puta definitivnog zbijanja redova. Tu prazninu može ispuniti samo rad na onom što kao sadržaj nedostaje. A to je: stvaranje političkih sredstava koja će svojim karakterom i svojom strukturom da anticipiraju cilj kome se teži“ (Đinđić 1990:6). U jednom i drugom slučaju, suština sustava takvog bratstva i jedinstva je lažna, pa se mora kulturno nametati, a to je opet oblik represije. Čim je zajednički neprijatelj postao manje aktualan, a kult bratstva i jedinstva počeo gubiti na relevantnosti (pogotovo nakon smrti njegovog utjelovljenja Tita), prividnost tog zajedništva se počela manifestirati kada se u praksi pokazalo nepostojanje međusobne jugoslavenske ljubavi. „Represivni pluralizam, koji je zamenio represivno jedinstvo, latentnu krizu prevodi u manifestnu. Ono što je prikriveno, sada je javno. Tj. ništa posebno novo nam se ne dešava, nikakvo novo križno žarište nije u poslednje vreme proizvedeno, samo je ono što je decenijama bilo potisnuto izbilo na površinu. ... Način na koji se poslednjih godina raspada ovo represivno jedinstvo na dovoljno uverljiv način pokazuje da njegovi elementi nisu neke nedužne ovčice saterane u tor, nego pre podsećaju na vukove koji se bore za svoja lovišta“ (Đinđić 1990:565). No, valja reći da su ti vukovi vukovi upravo zato što su ovce u negativnom smislu (imaju potrebu za kultom). Tako se stanje društva na Balkanu može slobodno opisati aforizmom: „Nitko nije janje, a ipak su mnogi ovce.“ Da bi se takvo stanje promijenilo, nije dovoljno samo mijenjati režime i kultove, već je potrebno odgojiti novu vrstu ovaca – ovaca u smislu „janjeta“ iz prvog dijela definicije. Potrebno je odgojiti karakterno kvalitetne ljude, koji će željeti i činiti dobro ne zato što im to nalaže kult ili zato što je to protiv nekoga, već zato što sami shvaćaju vrijednost dobroga samog po sebi. Međutim, pošto je njihovo iskustvo bilo stoljećima pretežno kultističko i autoritarno, potrebno je iznimno jasno iznošenje suprotnog načina razmišljanja govorom i primjerom. Potreban je jedan dobri pastir, ne kao nepropitivi idol, već kao dobar primjer otvoren za pomnjivo preispitivanje, koji neće voditi autoritarno, već po načelu Vygotskyjeve zone proksimalnog razvoja, što će omogućiti sazrijevanje razuma, savjesti i volje pojedinca – osobnu odgovornost. „Moramo kao narod da odrastemo i kao ljudi da prihvatimo cenu tog odrastanja.“

3. ĐINĐIĆEVA ETIKA ODGOVORNOSTI

Zoran Đinđić se pojavio kao takav dobar pastir, koji je ukazao na potrebu osobne odgovornosti, pa mu posthumno posvećen zbornik nije uzalud naslovljen Zoran Đinđić: etika odgovornosti (Perović 2006:71). Međutim, susresti se s dugogodišnjim naslijeđem kultističkog, autoritarnog razmišljanja i svim zlom koje uz to ide nije bio lak posao. Đinđićeva uloga je bila uloga reformatora, a oni nikad nisu popularni. Revolucionari su popularni jer nude samo zamjenu kulta, a tada se ljudi ne moraju mijenjati osobno, već samo promijeniti kult. To objašnjava činjenicu da su nakon raspada Jugoslavije neki od najvatrenijih komunista odjednom postali vatreni katolici i pravoslavci. Međutim, reformator većini nije omiljen zato što suočava ljude s njihovim stvarnim, a ne površinskim problemima. „Hirurg koji vas operiše nije vam baš simpatičan. Simpatičniji vam je lekar koji vas uverava da ste u odličnom stanju.“ „Reforme su uvek plivanje uz vodu. Reforme su uvek sukobi s mentalitetom, nasleđem, interesima, entropijom i inercijom.“ „Reforme izazivaju strah, bole, i nema te šećerne vodice koja će ublažiti taj bol.“ Zbog te nužne boli, često se susretao s najrazličitijim kritikama i izgovorima za izbjegavanje reformi. „Nije umesno meriti korenitost reformi s nekakvim trenutnim rezultatima. To što se neko oseća loše posle jedne teške operacije još ne znači da operacija nije bila dobra. To znači da je stanje bilo teško i da je operisanom pacijentu potrebno izvesno vreme da se oporavi. Naše reforme još nisu završena operacija.“ Kao što djeca mrze liječnika koji im daje injekciju, tako reformatori koji uistinu žele dobro svojoj zajednici u pravilu budu proglašeni za izdajnike naroda, crkve ili čovječanstva, pa se s takvim prijemom morao suočiti i Đinđić: „Ja ne želim da stalno budem izdajnik. Deset godina sam bio špijun i izdajnik, sada to ponovo postajem zato što pokušavam da uradim nešto za ovaj narod.“ Međutim, Đinđić nije kukao i zanovijetao zbog toga: „Nisam došao na ovo mesto da budem popularan. Došao sam da obavim istorijski posao uvođenja reda u Srbiji, a taj prvi koji uvodi red uvek je nepopularan.“ Isto tako, nije pokazivao niti mržnju prema ideološkim protivnicima. To je bila velika novost za prevladavajući mentalitet u Srbiji. Njegov cilj nikad nije bio poniziti protivnika, pokazati mu da je u pravu zato da se pokaže boljim od njega, već ga navesti da sam prosudi zašto je u krivu i zašto to za njega nije dobro. Takav stav je na jedan nepredvidivo opušten i ljubazan način pokazao govoreći o Šešelju i njegovim glasačima: „Oni koji su glasali za njih malo se stide, pa kažu: 'Nikad ja nisam glasao za Šešelja. Ja za Šešelja? Ne, nikad nisam. To je prava stvar – da dovedemo do toga da ni on ne glasa za sebe – da i njemu bude muka kad vidi da kaže: 'Pa ne, šalio sam se, ja to ne mislim ozbiljno.' Mislim da mi kao narod imamo snagu za to. To što kao kukavica neko noću dođe i napiše, ne znam ni ja: 'Smrt Jevrejima' ili ne znam ni ja šta sve piše, to je... To je kukavičluk. Tako da mislim da mi u ovoj fazi mi moramo da od građana Srbije zahtevamo da budu sudije, i da ih pitamo, i da vi svoje sugrađane pitate: 'Da li ćeš ti da glasaš za nekoga ko radi takve stvari i govori takve stvari, da li ti možeš da budeš član te stranke? Znam, bio si. Da li možeš još uvek? I onda si, u pitanju si ti, a nije u pitanju Šešelj.' Ja tebe i tvog komšiju pitam: 'Da li možeš ti da glasaš za tog čoveka? Nije moj problem on, moj problem si ti, moj sugrađanin.“ Ova izjava je zaista bogata sadržajem za analizu. Kao prvo, ne pokazuje mržnju prema čovjeku, već prema nedjelu. Pokazuje na spremnost sa suradnju sa svakim koji prepozna ta svoja nedjela, kakva god bila njegova prošlost. Kao drugo, zahtijeva od naroda da budu suci – da imaju vlastitu odgovornost prosuđivanja, ali ne samo to: da se brinu i o svojim sugrađanima, a ne da budu indiferentni ako netko podržava zlo. Međutim, jasno je vidljivo da nije poticao huškanje ljudi protiv nekog osobno, već protiv loših stvari, tko god to radio. Nije rekao: „Da li ćeš ti da glasaš za Šešelja?“ i ostavio da tako Šešeljevo ime mistično visi u zraku. Umjesto toga je opisao jasno sadržaj koji stoji iza toga imena, a može stajati i iza bilo koga drugoga: „Da li ćeš ti da glasaš za nekoga ko radi takve stvari i govori takve stvari?“ Đinđić je konstantno pozivao na pojedinačnu promjenu, svakom rečenicom je izravno ili neizravno upućivao na pravi problem – na karakter svakog pojedinca osobno, jer pojedinci sačinjavaju narod i iz tog naroda se regrutiraju loše vođe. Time je pokazivao da se neće problem iskorjeniti ako se promijeni vođa ili ako ga potpuno nestane, pa čak ni ako se ukine i sâm politički sustav, jer će narod ostati istog nezrelog karaktera. „Zbog toga je, po prirodi stvari, društveni i politički pluralizam koji je u bivšim socijalističkim državama takoreći eksplodirao nakon ukidanja najgrubljih oblika represije, u velikoj meri nastupio u formi anarhije. Bez elementarnih sposobnosti rešavanja konflikata i miroljubive samoregulacije. Veštački projekt komunizma/socijalizma decenijama je sprečavao spontanu društvenu komunikaciju i prisiljavao društvo da govori mehaničkim ideološkim jezikom. Sada je taj jezik ukinut, ali ono što ga zamenjuje pre liči na galamu i neartikulisane zvuke nego na nesputano sporazumevanje“ (Đinđić 1996:44). Iz tog razloga, Đinđićeve poruke su često bile poruke za izgradnju osobnog karaktera – svojim javnim izlaganjima je nadoknađivao ono što su propustile učiniti odgojne, obrazovne i religijske institucije. „Reforme su mešavina psihologije i materijalnih uslova; psihologija je u toj mešavini bar pedeset odsto!“ Jedan od najpoznatijih citata, u rangu s Gandhijevim „be the change you want to see in the world“ je sljedeći, iz govora u Vršcu 9. 3. 2002.: „Ne može da se promeni Srbija a da svi ostanemo nepromenjeni. Da bi se promenila Srbija svako od nas po malo mora da se promeni. U svom pristupu problemima, u svome mentalitetu, u svojim radnim navikama, jer Srbija, to je zbir svih nas. Odnos prema životu, odnos prema poslu, odnos prema odgovornosti, odnos prema porodici, odnos prema sebi i svojoj ambiciji. Mi moramo da nešto u svom mentalitetu promenimo. Prvo da budemo pozitivni ljudi. Ne da kad god se probudimo kažemo: 'Au, još jedan dan!' Ili šta god da dođe nepoznato, mora da je neki neprijatelj nešto smislio. Ili šta god ne razumemo, to je protiv nas.“

ZAKLJUČAK

Ne želim previše ulaziti u dramu i intrige samog atentata, osim što smatram da je on pokazao i mišljenje dobrog dijela Srbije kojoj je simpatičniji Koštuničin kultizam od Đinđićevog prosvjetiteljstva. Jedna od najcitiranijih izjava novinara i sadašnjeg direktora RTS-a, Aleksandra Tijanića: „Ako Đinđić preživi, Srbija neće“ , zasigurno je odražavala mišljenje mnogih, a činjenica da je autor izjave još uvijek prominentna ličnost i direktor RTS-a dovoljno govori. Iako tragična, Đinđićeva smrt je omogućila još dublju priliku da se narod natjera na ozbiljno razmišljanje i preispitivanje. Najgore što bi se moglo desiti je da od samog Đinđića stvore novi kult. Iako odlična kolekcija njegovih znanstvenih radova, bilješki, misli, govora, filmova, Virtuelni muzej Zorana Đinđića sadrži i vizualni pregled radnog mjesta s namještajem gdje je radio, pa čak i njegove osobne stvari (primjerice, novačnik koji je nosio za vrijeme atentata) - što već pomalo graniči s kultizmom. Takav pristup odmiče naglasak s poruke i smisla. Umjesto da od samog Đinđića stvore kult, ljudi bi trebali konačno početi slušati i čitati ono što je on govorio. Dok većina nakon turbulencijâ uglavnom nastavi sa svojim životom i povremeno se sjeti onoga što se dogodilo bez da to snažnije utječe na njihov osobni život, ipak imam dojam da je određena jezgra ljudi ozbiljno shvatila ono što je Đinđić govorio. Primjerice, film Ako Srbija stane... promican je od strane akcije „Kapiraj, kopiraj“, mreže snažno motiviranih ljudi koji nastavljaju promicati njegovu poruku, šireći dotični film internetom. No, u doba kada internetske veze još nisu bile tako brze, organizirali su podjelu snimaka u DivX formatu, imenujući distributera u najrazličitijim mjestima Srbije. Njihove riječi vrlo jasno pokazuju da su se odvratili od kultističkog načina razmišljanja: „Inicijatori akcije 'Kapiraj, kopiraj', koji žele da ostanu anonimni, jer oni u celoj priči nisu važni, ističu da ova 'nestranačka inicijativa ima za cilj da što više ljudi čuje Ðindićevu poruku, poziv da se ne beži od odgovornosti i učini maksimum za sebe kako Srbija ne bi stala'“. Vrlo je zanimljiv sâm naziv akcije koji potvrđuje prosvjetiteljska načela koja je Đinđić koristio. „Kapiraj“ predstavlja proces individualnog shvaćanja neke ideje što znači da ju tada pojedinac shvaća svojim razumom i svojom savješću odlučuje da je dobra (a ne zato što je to netko rekao). „Kopiraj“ (osim što zgodno predstavlja sam râd umnažanja i širenja CD-a) predstavlja i nastavak individualnog procesa pri kojem osoba, nakon što je shvatila, sama odabire provesti ta načela u svoj način razmišljanja i življenja i tako ih svojim životom umnaža i širi na druge. Nažalost, sudeći po kasnijim zbivanjima, ta vatra reforme nije uspjela zapaliti većinu Srbije. Međutim, igrom slučaja ovdje odgovara još jedna Kantova izjava koja glasi: „Ne tražite naklonost mnoštva; ona se rijetko stječe iskrenim i načelnim sredstvima. Ali tražite svjedočanstvo malobrojnih; i nemojte brojati glasove, već ih važite.“ Ne bih želio da ovo bude kritika Srbije i srpskog naroda, jer razni oblici kultizma i autoritarnosti itekako odlikuju i Hrvatsku i ostala postsocijalistička društva. Međutim, iako naglašen, nije to problem ni samo postsocijalističkih društava, već svakog od nas pojedinačno. Ja sam kultist i autoritarna osobnost ako imam sklonost gledati na to tko je nešto rekao, koliko ih je to reklo, je li takav trend i sviđa li se meni to što je netko rekao (to je oblik autokultizma u kojem je vladar naš nepropitivi ego). Umjesto toga se trebamo baviti preispitivanjem smisla izrečenog, makar to čuli i od svjetonazorno potpuno oprečnog pojedinca, najljućeg protivnika ili najneobrazovanijeg čovjeka. Dositej Obradović, srpski prosvjetitelj, s čijim je načinom razmišljanja Latinka Perović usporedila Đinđićevo djelovanje (Perović 2006:42), rekao je: „‎Velikoj duši i od samog neprijatelja istina je draga, a slabi um ni od prijatelja neće da je primi.“

LITERATURA:

ĐINĐIĆ, Zoran. 1990. „Harizma protiv harizme“ u Stav, 5. listopada 1990. (dostupno na: http://www.zorandjindjic.org/content/harizma-protiv-harzme-srav-05101990?format=simple)
ĐINĐIĆ, Zoran. 1990. „Funkcionalnost diktature“ u Sociologija, Vol. XXXII, No. 4. Beograd: Centar za filozofiju i društvenu teoriju.
ĐINĐIĆ, Zoran. 1996. Srbija ni na istoku ni na zapadu. Novi Sad: Cepelin.
HARBER, Clive. 1991. „International Contexts for Political Education“ in Educational Review, (43)3: 245-256
KANT, Immanuel. 1974. Um i sloboda, Beograd: Velika edicija ideja.
PEROVIĆ, Latinka, ur. 2006. Zoran Đinđić: etika odgovornosti. Beograd: Biblioteka svedočanstva.

Novinski izvori:
Blic, 6. listopad 2001
Danas, 16. kolovoz 2002.
Glas javnosti, 4. travanj 2002.
NIN, 4. listopad 2001.
NIN, 28. studeni 2002.
Nedeljni telegraf, 9. svibanj 2001.
Politika, 26. listopad 2001.
Večernje novosti, 5. lipanj 2001.
Večernje novosti, 19. studeni 2002.

Filmovi:
Ako Srbija stane (dostupno na: http://www.srbijauevropi.org)
Idejom i životom (dostupno na: http://www.srbijauevropi.org)
U pitanju si ti (dostupno na stranicama „Virtuelnog muzeja Zorana Đinđića“ (http://www.zorandjindjic.org/)

Internetske stranice:
http://213.222.29.131/kultura/komentari.php?nav_id=502712 (zadnji pregled: 5. srpnja 2011.)
http://thinkexist.com/quotation/seek_not_the_favor_of_the_multitude-it_is_seldom/325760.html (zadnji pregled: 5. srpnja 2011.)
http://www.blic.rs/Vesti/Tema-Dana/196604/Silnik (zadnji pregled: 5. srpnja 2011.)
http://www.kraljevo.com/kapiraj-kopiraj/ (zadnji pregled: 5. srpnja 2011.)
http://www.srbijauevropi.org (zadnji pregled: 5. srpnja 2011.)
http://www.zorandjindjic.org/ (zadnji pregled: 5. srpnja 2011.)

preuzmi seminarski rad u wordu » » »