OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ SOCIOLOGIJE: |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Označavanje proizvoda biotehnologije
Jedno od goručih pitanja današnjice je GM-o hrana, znači hrana koja je
proizvedena manipulacijom gena. Svrha manipulacije je poboljšanje svojstva
biljaka i životinja kako bi se u konačnici došlo do jeftinije proizvodnje.
Manipulacija genima kod normalne populacije,u većini slučajeva izaziva
strah, što je i logično jer nerjetki su slučajevi gdje velike multinacijonalne
kompanije zlorabe GM-o radi brze i sigurne zarade, neuzimajući u obzir
sigurnost kupaca tj. stavljajući na tržište nedovoljno testirane proizvode,
dovode u opasnost zdravlje istih. Iz tih razloga zakon je pretvidio rješenje
u obliku označavanja proizvoda koji sadrže GM-o oznakam koje navode da
proizvod sadrži GM-o. U posljednjih 15 godina, označavanje proizvoda došlo
je na vrh liste važnih pitanja u industriji. Razlog tome je zahtjevanje
kupaca da se proizvodi biotehnologije označavaju. Ovaj zahtjev je tu prije
svega kako bi se poboljšala komunikacija između proizvođača i kupaca jer
tema biotehnologije je postala rastuća briga za obije strane. S jedne
strane kupci žele sudjelovati u odlukama koji će se produkti biotehnologije
uopće pustiti na tržište, dok s druge strane proizvođači( tj. biotehnolozi
koji rade za kompanije) žele educirati potrošače tj. uvjeriti ih da neki
njihovi strahovi u svezi s biotehnologijom nisu opravdani. Najefikasniji
način za postizanje komunikacije je interaktivni način, koji uključuje
davanje informacija o proizvodu, tj. označavanje proizvoda biotehnologije.
Takav oblik komunikacije je u ovo doba zaista nužan jer kupac mora biti
siguran da je hrana koju kupuje sigurna, što također zahtjeva da informacije
na markicam također budu istinite.
1. Smisao označavanja
Da bi došli do smisla označavanja GM-o proizvoda, prvo moramo vidjeti
što o tome misle protivnici označavanja. Oni misle da se na hranu moraju
stavljati sljedeće zančajke: opis proizvoda i identifikacija proizvođača,
informacije o najvažnijim atributima samog proizvoda, podaci o sastojcima,
i za kraj označiti potencjalne zdrastvene prijetnje određenim skupinama
ljudi. Za njih je označavanje proizvoda negativno, jer oni smatraju da
svi proizvođači koji proizvode genetski modificirane proizvode, te proizvode
i rigorozno testiraju kako bi ispitali sva njihova svojstva. Označavanje
GM-o proizvoda također, po njima, plaši kupce od kupnje potpuno sigurnih
proizvoda. S druge strane postoje oni koji samtraju da se prema proizvodima
biotehnologije mora biti još rigorozniji jer označavanje je po njima nedovoljno,
i to iz razloga što ozančavanje nemože spriječiti kompanije od lansiranja
nezdravih proizvoda, štoviše oznake ih mogu potencjalno ograditi od bilo
kakvih problema koji se korištenjem proizvoda mogu javiti. Stoga na oznakama
moraju po njima također stajati egzaktne informacije o proizvodu kako
bi kupci točno znali na čemu su kupnjom takvog proizvoda.
Najneutralnije riješenje ovog slučaja bi bilo označavanje GM-o proizvoda,
tome pridonosi i činjenica da kod većine ljudi u razvijenim i demokratskim
zapadnim zemljama (Kanadi, Europi,i nešto manje u SAD-u) genetski modificirane
proizvode prepoznaju kao prijetnju zdravlju, te takav oblik proizvoda
se krši s njihovim moralom i njihovim religijskim uvjerenjima.
Taj strah, i ta potreba je u u krajnjoj liniji i potpuno opravdan jer
države od kompanija traži zaista minimalne potrebe sigurnosti proizvoda,
što označavanje proizvoda čini potpuno opravdanim.
2. Oznake ''biotehnološke proizvodnje'' vs. oznake ''bez biotehnološke
proizvodnje''
U anketi iz 1997., Novarits je došao do podatka da 93% američkih potrošača
smatra da genetički modificiranu hranu treba označavati (Jackson, 2000:
327.). Unatoč tome većina proizvođača je smatralo da će oznake stigmatizirati
njihove proizvode. Kao riješenje nude dobrovoljnu upotrebu oznaka koje
bi označavale da proizvod nije genetski modificiran. Ovakav pristup bi
osigurao kupcu relativnu sigurnost bez da se GM-o proizvodi stigmatiziraju,
što bi zaštitilo prava biotehnološke indutrije.
Iako ovo može biti jedno vrlo pozitivno rješenje stoji činjenica da bi
bilo bolje označiti GM-o proizvode kako bi oni ipak sadržavali sve podatke
o tome proizvodu, jer kao su istraživnja pokazala javnost se ne boji toliko
genetskih modifikacija biljaka, koliko životinja, te budući da je većina
takvih proizvoda sadrži upravo biljke postoji nada da bi se kupci kroz
oznake ipak pomirili s GM-o proizvodima.
Zaključak je da oznake na proizvodima biotehnologije stvaraju mnogo bolju
komunikaciju između kupaca i proizvođača biotehnologije, dok bi dobrovoljno
označavanje proizvoda koji ne sadrže genetske modifikacije uspostavio
komunikaciju samo između kupaca i kompanija koje se na takvo označavanje
odluče.
3. Istraživanja
Kako bi bolje objasnili strahove i potencjalnu prijetnju GM-o proizvoda
osvrnut ćemo se na nekoliko istraživanja napravljenih na temu.
Prvo ćemo se osvrnuti na istraživanje Edne Einsiedel. Oznake su dizajnirane
kako bi izvršile tri glavna cilja:
(1) da osiguraju adekvatnu i točnu informaciju koja se odnosi na zdravlje, sigurnost i ekonomska pitanja;
(2) da zaštiti potrošača i industriju od lažnih i varljivih reklamnih praksi i
(3) da bi promovirale poštenu konkurenciju i reklamu proizvoda (Einsiedel).
Njezino istraživanje govori nam o socjološkim važnostima oznaka na proizvodima
tako spominje proizvode koji se odazivaju na brigu za okoliš (npr.''tuna
bez dupina'') ili interese u radnim praksama (npr. kava s ozankom ''poštene
trgovine''). Također spominje kako kada se na oznakama nalaze ozanke za
više ili manje masti, i više ili manja kolesterola proizvod se u tim slučajevima
manje ili više prodaje. Ono što je još zanimljivo kod njenog istraživanja
jest podatak koji se odnosi na kupce koji govori da čak dvije trećine
kupaca oznake čita s vremena na vrijeme, neki od njih imaju problema pronalazeći
informacije na proizvodu i razumijevajući informacije, dok velika većina
pronalazi varljive informacije (npr. kupci imaju problema s terminaima
''svježe'' i ''prirodno''). Što se tiče GM-o hrane istraživanje pokazuje
da 57% kupaca u SAD-u i čak 82% u Njemačkoj misli da je manja vjerojatnost
da će kupiti GM-o proizvode. Tu se po autorici vidi razlog zašto se tvrtke
koje se bave proizvodnjom GM-o proizvoda protive stavljati oznake na njih.
Svi proizvodi koji su prošli kroz genetičku modifikaciju bi morali biti
označeni, što se kosi s filozofijom da bi proizvod bolje bilo procjeniti
i potvrditi njegova sigurnost umjesto da se na njega lupa samo oznaka
(ova filozofija je primjenjena u SAD-u i Kanadi, no one imaju i novije
probleme kao što je označavanje proizvoda koji su bili pod utjecajem radijacije,
koja je za razliku od GM-o opasnija, ali u SAD-u čak i označavnje takvih
proizvoda nije sprječilo njihovu dobru prodaju). Postavlja se i pitanje
kako označavati proizvode, pa postoje i kategorije kao:
''može sadržavati'', ''sadržava'', ''ne sadržava
'', u kojima je najzanimljivija ona ''može sadržavati'' koja ustvari
zbunjuje kupce, te kao što smo prije vidjeli i autorica uviđa problem
između oznaka ''biotehnološke proizvodnje'' i ''bez biotehnološke proizvodnje''.
Na kraju autorica zaključuje da bi minimalno trebalo označivati proizvode
biotehnologije i pobrinuti se da su informacije na proizvodima istinite,
te da bi se proizvođači trebali pobrinuti da educiraju svoje kupce kako
bi u njima minimalizirali strah i skepsu u svezi s GM-o proizvodima.
Sljedeći rad grupe autora će nam poslužiti kako bi vidjeli kako je zapravo
znanje populacije kupaca o GM-o hrani zapravo na vrlo niskom nivou iako
je tema GM-o medijski vrlo eksponirana. Debata koja okružuje označavanje
genetski modificiranu (GM) hranu je uvelike vezana uz to koliko se informacija
daje kupcima da im olakša kupnju, i kako bi se te informacije trebalo
davati (Tesil, Mario F.-Lynn Halverson-Kelly O'Brien-Brian Roe-Nancy Ross-Mike
Vayda, 2002:6). Ova tvrdnja služi kao empirijski dokaz o želji mainstream-a
da se GM-o hrana označuje, no postoji malo istraživanja o tome koja bi
se metoda najbolje mogla primjeniti na označavanje GM-o hrane. Autori
kao prvi korak koriste fokus grupe da bi razvili razumijevanje karakteristika
koje bi mogle imati utjecaja na efikasnost politike ozančavanja GM-o hrane.
Istraživanje je provedeno na šest fokus grupa, po dvije iz tri grada (Orono,
Maine; Columbus, Ohio; i Phoenix, Arizona).
Rezultati istraživanja su pokazali i dokazali da većina ispitanika zaista
ima relativno malo razumijevanja i svjesnosti o temama vezanima uz GM-o
hranu. Također je dokazano da ispitanici imaju veliku dozu skepticizma
prema hrani označenoj ''bez GM-oa'', tj. da ljudi koji bi najvjerojatnije
kupili tako označenu hranu su ujedno i njaskeptičniji o tvrdnjama na takvim
oznakama. U konačnici istraživanje ukazuje na to da ispitanici žele program
označavanja GM-o hrane, ali to neznači nužno da bi takvi programi trebali
biti institucjonalizirani. Jedan razloga konfuziji je da pririoda fokus
grupa sprječava generalizaciju na populaciju potrošača SAD-ea (Tesil,
Mario F.-Lynn Halverson-Kelly O'Brien-Brian Roe-Nancy Ross-Mike Vayda,
2002:6). U dodatku, istraživanje nije adekvatno prezentiralo sudionicima
trošak implikacija institucionaliziranja programa označavanja. Institucijonalizacija
programa ozanačavanja za GM-o hranu može imati relativno velike troškove,
i ti troškovi mogu značajno varirati kroz razne tipove programa. Tako
da istraživanje ne zaključuje kako bi program označavanja trebao biti
institucionaliziran već daje upute u to kako bi taj program trebao izgledati,
ako se ustvrdi da je takav program nužan.
Treće istraživanje s kojim nastavljamo nam govori o percepciji rizika
GM-o proizvoda od strane populacije. Socijalne znanstvenike je oduvijek
zanimalo kako ljudi percipiraju rizik (Jon Palfreman). Njihova teorija
je da je kroz 50 000 godina, ljudski mozak evoluirao tako da je stvorio
prečac metode da nabrzinu smanji obujam novonastale situacije kako bi
izbjegao opasnosti i tražio nagrade. No čovjekov mozak nije evoluirao
kako bi mogao prihvatiti probabilističku pojave i rizike vezane uz njih.
Čovjek prema tome takav rizik ne rangira prema statističkom probabilitetu,
već koristi iste kalkulacije kao naši špiljski preci, tj. pronalaze rizik
koji je visoko nevjerojatan rizik kataklizmičnih posljedica (nuklearne
nesreće, otmica djeteta, pad aviona) mnogo strašnijim nego svakodnevni
visoko mogući rizik. No stanje, prema istraživanjima, je mnogo gore. Kada
se novi rizik pojavi, s jedne strane oni koji žele minimizirati percepciju
rizik to i rade pokušavjući educirati populaciju, dok s druge strane kao
''pojačala rizika'' javljaju se dosta često mediji tj. novinari koji pokušavaju
u korist dobre priče napraviti buku oko novonastale situacije. Iako su
''minimizatori rizika'' u većini slučajeva velike korporacije (''corporate
influence'') ''pojačatelji rizika'' imaju izraženu prednost u odnosu na
njih. Budući da kao o ''pojačalima rizika'' govorima uglavnom o novinarima
vrijedno je spomenuti važan razlog zašto je ta prednost toliko izražena,
a to je efekt koji se pojavljuje iz potrebe novinara da priče prenose
na jednostavan i dramatičan način (u takvom načinu oni često koriste pojmove
kao ''moglo bi se'' ili ''možda će se'') gdje oni u stvarnosti sve nove
rizike preuveličavaju. No oni također plaćaju danak ako priča koju su
uveliko izdramatarizilari ne drži vodu.
Nakon kratkog uvoda došlo je vrijeme da se ove pretpostavke primjene na
GM-o proizvode. Zaključak je da od početka sage o GM-o proizvodima mediji
preuveličavju i pojačavaju rizike vezane uz korištenje, konzumiranje tih
proizvoda. Pa postavlja se pitanje koja strtegija komunikacije o riziku
je najbolja. Prvo određena nepopravljiva šteta vezana uz to kako se GM-o
percipira je već napravljena. Isto tako moglo bi biti opasno da biotehnološke
tvrtke tvrde kako će GM-o nahraniti svijet, jer većina ljudi shvaća da
su one, kao i sve privatne tvrtke, koncetrirane samo na profit. U spas
dolazi jedna ključna varijabla, a ona je označavanje proizvoda. ''Pojačala
rizika'' kao što je Greenpeace intenzivno lobiraju za to da se GM-proizvodi
označuju, nadajući da će to otjerati kupce od kupnje takvih proizvoda,
dok ''minimizatori rizika'' kao što je npr. Monsanto isto tako intenzivno
lobiraju protiv označavanje iz istih razloga. Odjednom počinjemo sumnjati
da su obje strane stvar potpuno krivo shvatile, barem za situaciju u SAD-u.
Kao što rezultati odgovarajućih istraživanja pokazuju oznake na proizvodima
eliminiraju brigu o GM-ou kod američkih potrošača (zanimljiv je zaključak
u slučaju da malo promjenimo situaciju tj. da dođemo u zemlju gdje su
uvedene oznake i pitamo tko je za, a tko protiv GM-o većina bi bila za).
Teorija percepcije rizika predviđa upravo takav efekt, jer ako se uvedu
oznake nedobrovoljni rizik pretvorit će se u dobrovoljni, dajući ljudima
slobodu izbora u konzumaciji GM-o.
Zaključak
Za kraj rada valja spomenuti da kao i 1991. FDA izdao zadane okvire za
oznake na prehrambenim proizvodima komentar Nancy Tucker (članice Produce
Marketing Association-a) je bio da je to velika prilika za našu industriju
da poveća svjest naših kupaca. Označavanje biotehnologije može biti potpuno
isto. U jednu ruku, ako su biotehnolozi zabrinuti slijepog odbianja kupaca,
označavanje biotehnologije će omogućiti edukaciju generalne populacije
o sigurnosti njihovih proizvoda. U drugu ruku, ozančavanje biotehnologije
povećat će interes populacije za učenjem o GM-o proizvodima. Interes za
etičku komunikaciju između kupaca i proizvođača traži više, a ne manje
informacija. Otpor označavanju produkata biotehnologije od strane kompanija
samo će povećati sumnjičavost populacije u nove tehnologije.
Većina rasprava u svijetu se vode upravo na temu GM-o hrane, tako da valja
nazančiti da hrana nije jedini proizvod koji se mora označavati. Štoviše
svi proizvodi biotehnologije kao takvi (tekstilni proizvodi, biljke, higijenski
proizvodi... ) bi se trebali označavati.Važno je dali potrošači odabir
proizvoda rade na temelju religijskih, sigurnosnih, etničkih ili nekih
drugih temelja, ali još važnije je da individua zadrži moć odluke, kao
informirani potrošač, koji proizvod želi kupiti i da te preference može
prenjesti odgovarajućoj industriji. Tada i samo tada odnos između kupaca
i proizvođača biotehnologije može biti etički.
Budućnost će pokazati dali će u odnosu biti napretka, najvažnije je da
obije strane ulože potreban napor, i potaknu prave inicjative. Samo tako
možemo postići da u budućnosti neće biti potrebe za označavanje proizvoda
biotehnologije zbog povjerenja koje će kupci imati u proizvođaće.
Literatura:
1. Jackson, Debra: ''Labeling Products of Biotechnology: Towards Communication
and Consent'', Journal of Agricultural and Environmental Ethics, Netherlands,
2000
2. Einsiedel, Edna: ''Consumers And GM Food Labels: Providing Information
Or Sowing Confusion?'', AgBioForum, USA, 2000
3. Tesil, Mario F.-Lynn Halverson-Kelly O'Brien-Brian Roe-Nancy Ross-Mike
Vayda: ''Focus Group Reactions to Genetically Modified Food Labels'',
AgBioForum, USA,
2002
4. Palfreman, Jon: ''Sending Messages Nobody Wants To Hear: A Primer In
Risk
Communication'', AgBioForum, USA, 2001
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
