|
ČOVEK U KAPITALISTIČKOM DRUŠTVU
Počevši od ranih faza kapitalizma u društvu dolazi do mnogobrojnih promjena.
Nova tehnika zamjenjuje upotrebu fizičke energije životinja i čovjeka
korištenjem strojeva.Pojavom elektriciteta stvorena su sredstva komunikacije
koja su pretvorile Zemlju u jedan kontinent, a ljudski rod u jedno društvo.
Stvoreno je mnogo stvari koje omogućuju da najbolja umjetnost, literatura
i glazba budu dostupne svima. Stvorene su proizvodne snage koje su omogućile
svakome da ima zavidnu materijalnu egzistenciju i svele rad na takve dimenzije
da on ispunjava samo djelić čovjekova dana. No, u tom razvoju čovjek je
izgubio sebe, on je postao dio stroja, doživljava sebe kao robu koju treba
što unosnije iskoristiti, sreću doživljava potrošnjom (najnovije) robe,
on je konformist, automat. Čovjek je receptivno orijentiran, nikad nije
zadovoljan i uvijek traži još, a trebao bi biti produktivno orijentiran,
stvarati i raditi. Pozitivne strane su što čovjek ima više slobodnog vremena,
produljio se životni vijek, mladost provodi u školi a ne radeći, ima mogućnosti
postati što god poželi.
Kakav utjecaj ima način proizvodnje na društvene odnose koje postoje u
nekom društvu te na način života? Ima veliki utjecaj, i sa ekonomske sfere
se proširio na sve ostale aspekte čovjekova života. Način proizvodnje
kontrolira cjelokupnost ljudskog života, društva i razvoj kulture. Centralni
pojam je - otuđenje, koje se može naći u svakom aspektu života. Društveno-ekonomska
struktura uobličuje ljudski karakter. Sve promjene gledane su u razdoblju
od ranih početaka kapitalizma do sredine dvadesetog stoljeća.
Kapitalizam 19. i 20. stoljeća
Najvažnije osobine: postojanje politički i pravno slobodnih ljudi, činjenica
da slobodni ljudi prodaju svoju radnu snagu vlasniku kapitala na tržištu
radne snage na osnovu ugovora, postojanje tržišta kao mehanizma pomoću
kojeg se određuju cijene i regulira razmjena društvenih proizvoda, činjenica
da svaka individua radi sa ciljem da ostvari profit, ali se pretpostavlja
da će pomoću opće konkurentske borbe svi izvući korist. Strojevi se doživljavaju
kao neprijatelji rada. Međutim, najkarakterističniji element kapitalizma
19. stoljeća je nemilosrdna eksploatacija radnika. Radnik, tj. njegov
rad se nije razlikovao od bilo koje druge robe na tržištu, a kupac ju
je iskorištavao u punoj mjeri. Nije bilo nikakvog osjećaja solidarnosti
između vlasnika kapitala i njegovih radnika. Takva eksploatacija većinom
nestaje u devadesetom stoljeću, ali ipak ostaje iskorištavanje čovjeka
od čovjeka i to u svrhu sticanja profita. Pojam iskorištavanja nema veze
sa surovim načinom postupanja sa ljudima, već sa činenicom da jedan čovjek
služi drugome, ciljevima koji nisu njegovi već ciljevi njegovog poslodavca.
Čovjek prestaje biti cilj sam po sebi i postaje sredstvo ekonomskih interesa
drugih ili sebe. Kapital zapošljava rad, a ne rad kapital. Borba između
kapitala i rada je borba između dva sustava vrijednosti - svijeta stvari
i njihovog nagomilavanja i svijeta života i njegove produktivnosti. Isto
toliko je bila nemilosrdna i neograničena konkurentska borba protiv drugih.
Sa upotrebom parnih strojeva raste podjela rada, a time i veličina poduzeća.
Moderno tržište je samorelugativni mehanizam raspodjele, koji čini nepotrebnim
podjelu društvenog proizvoda prema određenom ili tradicionalnom planu,
uklanjajući potrebu za upotrebom sile. Ipak, radnik mora prihvatiti nadnicu
koja mu je ponuđena na tržištu radne snage te mora prihvatiti uvjete tržišta
jer inače ne bi mogao opstati. No, povećanjem konkurencije dolazi do društvene
pokretljivosti u kojoj se svatko bori za najbolje mjesto, koje dostigne
samo nekolicina. Međutim, u ovoj borbi za uspjeh slomljena su društvena
i moralna pravila o ljudskoj solidarnosti, važnost života je biti prvi
u konkurentskoj trci.
Bitan faktor koji sačinjava kapitalistički način proizvodnje je da profit
postaje cilj cjelokupne ekonomske aktivnosti. Problem nije u tome što
stičemo više nego što smo potrošili u procesu proizvodnje, nego u tome
da naš motiv za proizvodnju nije društvena korisnost, nije zadovoljenje
u procesu rada, već profit koji je proizašao iz investicija. Čak i protestantizam
zagovara teženju za profitom i smatra je Bogu ugodnom. Međutim, bogatstvo
kao cilj je ono što je za osudu, a bogatstvo koje dolazi kao plod profesionalne
djelatnosti je Božji blagoslov (Đurić, 1964: 301).
Dolazi do promjene u odnosu vlasništva i upravljanja, koji su sada odvojeni.
Vlasnik kapitala može zarađivati ne radeći ništa. Karakteristično za podjelu
prihoda u kapitalizmu je nedostatak proporcije između individualnog zalaganja
i rada i društvenog priznanja - financijske nadoknade. Moralne i psihološke
posljedice te disproporcije su potcjenjivane rada, ljudskog zalaganja
i kvalifikacija. Ljudi su sve više «orijentirani ka zgrtanju», tj. žele
posjedovati. Pozitivni aspekti ove orijentacije su: praktičnost, ekonomičnost,
pažljivost, uzornost, opreznost, žilavost, hladnokrvnost, metodičnost
i odanost čovjeka. Nagativni aspekti su: nemaštovitost, škrtost, sumnjičavost,
hladnoća, zabrinutost, tvrdoglavost, nemarnost i želja za posjedovanjem.
Dolazimo do još jednog važnog elementa, a to je autoritet. Razlikujemo
iracionalni autoritet (odnosi superirnosti i inferiornosti) i racionalni
autoritet (sličnost sa autoritetom). U devadesetom stoljeću autoritet
je anoniman,nevidljivi postavlj se pitanje što je uopće autoritet -profit,
ekonomska nužnost, tržište, zdrav razum, javno mnijenje? Konformizam je
mehanizam pomoću kojeg djeluje anonimni autoritet. Konformizam je osjećaj
da se mora biti dijelom gomile od koje se ne smije razlikovati ili biti
drugačiji, voljnost mijenjati se prema standardima, tj. stalno se prilagođavati,
nema više privatnosti, a čovjek se više ne osjeća usamljenim U dvadesetom
stoljeću dolazi do mnogih promjena - umjesto orijentacije ka eksploataciji
i zgrtanju imamo receptivnu orijentaciju i orijentaciju ka tržištu; umjesto
konkurentnosti postoji tendencija grupnog rada; umjesto težnje za profitom
koji se stalno povećava, postoji težnja za postojanim i sigurnim prihodom;
umjesto racionalnog, otvorenog autoriteta nalazimo anonimni autoritet
(autoritet javnog mijenja); umjesto individualne savjest postoji potreba
za prilagođavanjem i priznanjem; umjesto osjećaja ponosa i moći osjećaj
nemoći koji stalno raste.
U 19. stoljeću nalazimo na dva patološka problema tadašnjeg čovjeka,
a to su da je orijentacija ka eksploataciji i zgrtanju prouzrokovala ljudsku
patnju i nedostatak poštovanja ljudskog dostojanstva, (Europa nemilosrdno
eksploatirala Afriku, Aziju i vlastitu radničku klasu ne vodeći računa
o ljudskim vrijednostima), te da je uloga iracionalnog autoriteta i potreba
da mu se potčini dovela do suzbijanja misli i nagona koje je društvo zabranilo
(suzbijanje seksualnog nagona i svega što je prirodno u tijelu) što uzrokuje
razne oblike neurotičke patologije.
U dvadesetom stoljeću se mnoge stvari mijenjaju, međutim unatoč materijalnom
napretku, političkoj i seksualnoj slobodi, nije došli do zdravijeg društva
kao što su očekivali mnogi zagovornici socijalizma. Naprotiv, «izgleda
da je svijet sredinom devadesetog stoljeća mentalno bolesniji nego što
je bio u 19. stoljeću» (Fromm, 1984: 83), odnosno čini se da «nama više
ne prijeti opasnost da postanemo robovi, već roboti». Nema više otvorenog
autoriteta koji zastrašuje, ali ljudima upravlja strah od anonimnog autoriteta
konformizma, nikome se ne potčinjva osobno, ne dolazi se u konflikt sa
autoritetom.
Najočiglednija promjena je ona tehnička, kada se sve više ljudski rad
i inteligencija zamjenjuju strojevima. Dolazi do društvenog i ekonomskog
uzdizanja radničke klase. Čovjek upravlja mnogo jačim snagama - naftom,
parom, elektricitetom. On čudesno proizvodi, a ta čudesna proizvodnja
vodi čudesnoj potrošnji. Čovjek kupuje i ništa ga ne sprječava - postoje
krediti, čekovi.
Razvijaju se kvantifikacija i apstrakcionizam. Sve ekonomske pojave moraju
biti striktno kvantificirane i jedino završni račun, tj, točno uspoređivanje
ekonomskih procesa u iznosima, govori menadžeru da li se i koliko se angažirao
u unosnom, tj. sadržajnom poslu. Struktura ekonomskih odnosa regulira
se novcem, apstraktnim izrazom rada. To pretvaranje konkretnog u apstraktno
razvilo se izvan ekonomskih pojava. Proces kvantifikacije i apstrkcionizma
se proširio na stav čovjeka prema stvarima, ljudima i samome sebi. Povećana
podjela rada dovodi do otuđenja jer radnik ni u jednom trenutku nije u
dodiru sa cjelokupnim proizvodom. Posljedica je povećani apstrakcionizam.
Čovjek se počinje isključivo apstraktno odnositi prema ljudima i stvarima.
Govori se o mostu od tri milijuna dolara, o satu od pet dolara, pri čemu
se ne misli na korisnost tih stvari ili njihovu ljepotu, tj, na njihove
konkretne kvalitete već se o njima priča kao o robi čija je osnovna kvaliteta
prometna vrijednost. O ljudima se priča kao da oni nisu ljudi sa svojim
kvalitetama, osjećajima, nadama i frustracijama, već su izraženi kroz
njihove ekonomske funkcije i zaradu.
Otuđenje je kada se osoba ne doživljava kao centar svojega svijeta, kao
stvaraoca vlastitih djela, već su njezine radnje i njihove posljedice
postale njihovi gospodari kojima se ona pokorava, ona nije u kontanktu
sa samom sobom ni s drugim osobama. Otuđenje je kad osobi «njegova vlastita
djelatnost postaje njemu otuđena sila, koja stoji iznad i protiv njega,
umjesto da on njom gospodari» (Marx, 1946: 145). Rad postaje ponavljana
i nesvjesna djelatnost, jer tehnologija oduzima radniku njegovo pravo
da misli i da se slobodno kreće, sprječava se njegovo stvaralaštvo, znatiželja
i nezavisna misao. Čak su i vlasnici poduzća otuđeni jer oni ničime ne
upravljaju i ne kontroliraju. Oni posjeduju komad papira koji označava
izvjesna prava i očekivanja od nekog poduzeća. Kao rezultat dolazi apatija,
destruktivnost ili psihička regresija.
Kako se upotrebljavaju stečene stvari? Mnoge od njih se uopće ne upotrebljavaju
već se kupuju da bi ih se posjedovalo. Sve veći utjecaj imaju reklame,
a potrošnja postaje zadovoljenje vještački simuliranih fantazija., ona
je sama sebi cilj. No i posjedovanje nije samo po sebi dovoljno, bitno
je imati najnovije stvari. Dok se u 19. stoljeću miješa orijentacija ka
zgrtanju sa eksploatacijom, u devadesetom stoljeću miješa se receptivna
orijentacija sa orijentacijom ka tržištu. Ovaj otuđeni stav potrošnje
utječe ne samo na sticanje i potrošnju robe već određuje i korištenje
slobodnog vremena. Kupac kupuje razonodu kao što kupuje robu, jer on ne
sudjeluje aktivno u njoj. Vrijednost razonode određena je njezinim uspjehom
na tržištu, a ne nečim što bi se moglo mjeriti ljudskim mjerilima.
Kakav je odnos suvremenog čovjeka prema drugim ljudima? To je
odnos uzajamnog iskorištavanja. Moderno društvo se sastoji od malih, razdvojenih
čestica koje se drže zajedno pomoću sebičnih interesa i potrebe da koriste
jedna drugu.
Kakav je odnos čovjeka prema samom sebi? On sebe doživljava kao
stvar koju treba uspješno iskoristiti na tržištu, ne doživljava se kao
aktivno biće, njegova svijest o samome sebi proizlazi iz društveno-ekonomskog
položaja a ne iz njegove aktivnosti pojedinca koji voli i misli.
U modernom društvu dolazi i do još jedne zanimljive pojave, a to je rutina
i suzbijanje svijesnog suočavanja sa osnovnim problemima ljudske egzistencije.
Pokušaj da se ponovno dođe do fundamentalne realnosti života je osnovna
funkcija umjetnosti i religije. Međutim, ljudi pokazuju oduševljenje za
sportske utakmice, zločine i strasti što je potreba da se razbije rutina.
Najvažniji nagon suvremenog čovjeka je potreba za razmjenom, kako u ekonomskoj
sferi (kupnja auta sa namjerom da ga se proda prvom prilikom) tako i u
međuljudskim odnosima. Čovjek sve mjeri novcem iako to nije podobno učiniti,
npr. reći da koncert nije vrijedan novca a doživljaj na koncertu nije
mjerljiv novcem. Za sve aktivnosti za koje se troši novac, postavlja se
pitanje je li ta aktivnost vrijedna novca ili vremena (Marx,1946: 46).
Čovjek gleda na svoj život kao poduzeće koje može donijeti profit ili
bankrotirati. U slučaju bankrota većinom dolazi do samoubojstva. Kao uzrok
se može pretpostaviti anomija - uništenje svih tradicionalnih društvenih
veza , kad su sve kolektivne institucije postale podređene državi i pravi
društveni život je uništen (www.relst.uiuc.edu). Još jedna bitna
osobina karaktera suvremenog čovjeka je princip da svaka želja mora biti
odmah zadovoljena. To se može kupnjom na otplatu, ali taj se princip prenio
i na seksualno ponašanje. U radu čovjek više ne sudjeluje aktivno, on
postaje dio stroja, postaje nezainteresiran. Rad sviše nije cilj sam po
sebi već sredstvo za stjecanje novca.
No, ima i mnogo pozitivnih posljedica kapitalističkog društva. Najvažnija
od njih je demografski rast, odnosno produženje prosječnog životnog vijeka
čovjeka. Novac mu je donio prednosti poput sigurnosti i bolje zaštite.
Statistike pokazuju da se živi sve duže, manja je stopa smrtnosti i smrtnosti
novorođenčadi u kapitalističkom razdoblju nego prije njega. Sve je manje
neishranjenosti i bolesti povezanih sa neishranjenošću. Zatim je tu urbanizacija.
Čovjek je postao politički slobodan. Vrlo važno je i obrazovanje. Razvijanjem
tehnologije i industrije, ali i podjelom rada dolazi i do pojave novih
zanimanja, otvorena su nova radna mjesta. Za nova zanimanja potrebno je
odgovarajuće obrazovanje. Kako je porastao standard osnovno školovanje
postaje besplatno i obavezno,ali i kvalitetnije. Pokazatelji su pismenost,
stupanj obrazovanja. Čovjek ima izbora te mogućnosti za stvaranje života
kakvog želi. Mladi ljudi provode vrijeme u školi, a ne u radu. Umjesto
rada na zemlji, dolazi do rada u urbanom zanatu, tvornici ili slobodnoj
profesiji. Strojevi olakšavaju čovjeku posao te on ima smanjeno radno
vrijeme, napokon ima slobodno vrijeme koje može iskoristiti na razne načine.
Razvojem tehnologije dobila su se razna sredstva masovne komunikacije
kojima se može komunicrati sa drugim krajem svijeta. Informiranost o svjetskim
događajima i mnogim ostalim stvarima postaje dio svakodnevnog života.
Čovjek ima slobodu oblikovati i iskoristiti svoj život kako god želi.
Njegov život više nije determiniran položajem po rođenju, on je u mogućnosti
popesti se društvenom ljestvicom na temelju samo njegovih sposobnosti.
Svi su jednaki i slobodni, nitko ne može biti eksploatiran ili naređivati
u ime prirodnog prava. Svatko postaje gospodar svoje sudbine koji kreira
po svojoj želji.
Usprkos pozitivnim stranama života u kapitalizmu, on nailazi na mnogo
kritika i želi ga se zamijeniti nekim drugim sustavom, kao što je na primjer
socijalizam. Najpoznatija socijalistička teorija je zasigurno ona Karla
Marxa, čiji je cilj ukidanje razlike između bogatih i siromašnih, između
vladajuće klase i klase potčinjenih, ukidanje podjele rada koja guši čovjekovu
znatiželju, kreativnost. Iako ima različitih zamisli socijalizma, svi
se socijalisti zalažu za iste ciljeve-oslobađanje čovjeka od dominacije
i eksploatacije, uspostavljanje novih moralnih vrijednosti, ostvarenje
ljudske solidarnosti, ponovno postavljanje čovjeka kao najvišeg cilja
života, stvaranje novog jedinstva između čovjeka i čovjeka, te čovjeka
i prirode.
ZAKLJUČAK:
Od početaka kapitalizma do sredine dvadesetog stoljeća čovjek je doživio
mnoge promjene i može se se reći da je u tom razdoblju izgubio sebe, svoju
pravu prirodu i potrebe, svoje želje, svoj rad, svoj razum, solidarnost,
svijest o samome sebi. Stiče političku slobodu, ali je zarobljen radom
i željom za novcem. On je otuđen i njime vlada pohlepa za novcem, a upravljan
je industrijom pomoću reklama. On više nije čovjek nego prvenstveno potrošač.
Čovjek sam sebe ne doživljava kao čovjeka, već kao robu, on ne radi iz
ljubavi već zbog zarade, on se ne doživljava kao stvaraoca ili nositelja
određenih talenata, on mora biti dijelom gomile kako bi se osjećao dobro,
on je konformist, potčinjen je anonimnom autoritetu. Sve oko sebe doživljava
apstraktno i kvantificirano, sve je izraženo novcem, čak i sam čovjek.
Čovjeka se promatra kroz njegovo zanimanje i koliko zarađuje. Ljudi se
međusobno izrabljuju ne bi li što više zaradili. Umjesto da mu strojevi
olakšaju život, čovjek je postao njihovim robom i lišen je zadovoljstva
radom i njegove zanimljivosti. Dakako , ima i pozitivnih posljedica poput
produljenja životnog vijeka, obavezno osnovno obrazovanje, sredstva komunikacije,
mogućnost oblikovanja svog života koji više nije determiniran statusom
po rođenju. Mnogi izlaz vide u socijalističkom uređenju u kojem bi se
čovijek mogao razvijati i doseći vrhunac svoje egzistencije, gdje bi svi
ljudi bili jednaki, a opet jedinstveni. No, nije dovoljno podruštvljavanje
sredstava za proizvodnju, već su potrebne naizmjenične promjene u industrijskoj
i političkoj sferi, duhovnim i filozofskim orijentacijama, karakternoj
strukturi kulturnim aktivnostima. Usmjerenost na samo jednu sferu i zapostavljenje
ostalih, neće ništa promijeniti.
Bibliografija:
1. Đurić., M. «Sociologije M. Webera», Matica Hrvatska, Zagreb, 1964.
2. From, Erich «Zdravo društvo», Naprijed, Zagreb, 1984.
3. Marx, Karl «Kapital», Prosveta, Beograd, 1973.
4. Rosenberg, N. i Birdzell L.E., «Kako se zapad obogatio», August Cesarec,
Zagreb,1993.
5. http://www.relst.uiuc.edu/durkhein/index.html, 2006., 05.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|