|
NASILJE U DRUŠTVU
Više
se o nasilju ne može govoriti samo kao o tužnom dekoru naše svakodnevice.
Ono je počelo da dobija nove oblike i forme i sasvim izvesno postalo je
i deo surove političke borbe.
Društvo nam se nalazi u stanju stalne socijalne pregrejanosti, a to pogoduje
nasilju i ekstremističkim obrascima ponašanja. U relativno kratkom periodu,
nasilje je kod nas eskaliralo i dobilo sve moguće oblike: političko, rasističko,
ono u oblasti trgovine, masovne kulture, sporta. Određene grupe nasilje
koriste kao brz, lak i najjednostavniji izlazak iz anonimnosti. U egzaltaciji
nasilja pojedinac vidi priliku da se lako potvrdi, naročito ako je takvo
ponašanje ostalo nekažnjeno i praćeno nepokolebljivim uverenjem da je
u pravu. S druge strane, pojedinac kroz nasilne obrasce ponašanja potvrđuje
svoj identitet.
Nasilni događaji ne mogu se više tumačiti samo kao primitivno i nekulturno
buntovništvo koje uslovljava odrastanje na grub i sirov način. Patologija
i nasilje odraslog doba je ’arheologija detinjstva’, što znači da se koreni
nasilja čupaju ili sade u najranijem detinjstvu. Mnogi istraživači ističu
da se ne može tući dete i istovremeno mu govoriti da je to za njegovo
dobro i da sutra očekujete da će ono biti tolerantno i voditi računa o
drugima. Ako u svom ličnom osećanju nemamo iskustvo da nas je neko voleo
i da je brinuo za nas, teško da će nas u nekom odraslom dobu naučiti da
govorimo jezikom tolerancije i međusobnog razumevanja.
1. Nasilje
Nasilje (dolazi od "sila"), označava odnos između dviju strana
u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom uporabe sile utječe
na drugu stranu. Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima
s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli.
1.1. Osobine nasilja
Nasilje je karakteristika mnogih inteligentnih vrsta. U stvari, svih,
gdje postoji mogućnost da se nanese ozljeda, i na taj način ukloni protivnik
iz arene. Svugdje gdje se bića trude dominirati jedno nad drugim, nasilje
postoji.
Jedna od osobina nasilja je da je obično neophodno u uvjetima primitivnog
života. Ovisno od okoline, tendencija ka nasilju može biti u stvari od
bitne važnosti za preživljavanje. Naša Zemlja je takva sredina. Za vrijeme
projekata genetskog inženjeringa koji su se odigravali u prošlosti, one
inteligentne vrste koje su razvijene bez sklonosti ka nasilju nisu preživjele
i razvile se. Naprotiv, umrle su.
Šta je to nasilje i tendencija ka nasilju, i zašto je ono bilo neophodno
u prošlosti? Kao prvo, vrste jedu jedna drugu. Kao što se često govori,
vrste na našem planetu uglavnom koriste borbu ili bježanje suočeni sa
mogućnošću biti pojedenim. Iako se pretpostavlja da se ove dvije reakcije
razlikuju, one imaju više zajedničkog nego različitog. Adrenalin se luči,
srce tuče maksimalnom brzinom i svaka misao ili potreba u svezi s drugim
stvarima, kao što je probava ili vođenje računa o ozljedi, biva potisnuta.
Ako biće ustanovi da borba nije moguća niti bježanje ili njegove varijacije,
pravit će se da je mrtvo. Za vrijeme bježanja adrenalin radi korisne stvari
napuhivajući mišiće u nogama i izaziva trzanje ruku. Ako biće ustanovi
da bijeg nije moguć, onda se primjenjuje posljednji pokušaj u odvraćanju
napada - biće se pravi mrtvo, ili pokušava postati nepoželjnim plijenom
za napadača, pa može nastati izbacivanje izmeta ili gubljenje svijesti.
1.2. Odbrambeni mehanizmi
U slučaju da je moguće uzvratiti napad primjenjuje se različit niz obrambenih
koraka. Kao prvo, obrambeni položaj, pri čemu se tijelo nakostriješi da
bi izgledalo veće, ili se pokazuju oružja kao što su zubi i kandže.Obrambeni
položaj je vrlo poznat ljudima, jer često mogu vidjeti pse ljubimce kako
kruže sa ukrućenim nogama, nakostriješenom dlakom na vratu i podignutom
gubicom, otkrivajući zube, posebice pokazujući "napadačke" očnjake.
Ljudi prepoznaju ovo i u sebi samima. Ljudi odbijaju sjesti u opušteni
položaj kada su u nazočnosti onih u koje nemaju povjerenja. Dlake se nakostriješe
na stražnoj strani vrata, i ne žele da im neprijatelj priđe s leđa.
Podsmijeh, koji se pripisuje aroganciji, je u stvari ekvivalent podizanju
usana, odnosno pokazivanju zuba, kada se zapravo pripremamo za borbu.
Zatim, ako obrambeni položaj ne uspije odagnati napad, poduzima se napad
u sukobu. Element iznenađenja se rabi koliko god je to moguće. Prema tome,
obrambeni položaj se napušta i primjenjuje se ono što se naziva slijepi
bijes.
Napadnuti je sada napadač. Razvija se divlji bijes. Razara se sve što
je u vidokrugu, bez žaljenja ili oklijevanja. Kada se završi obrambeni
položaj i kada se osoba koja se brani istroši snagu, napad će ili biti
odvraćen ili će rezultat bitke biti suprotan. Onaj koji se branio postaje
obrok. Divlji bijes se često viđa kod pasa kućnih ljubimaca, iako se naziva
drugačije. Ljudi smatraju da su njihovi psi čuvari agresori, a u stvari
je potpuno suprotno. Najveći dio nasilja u svijetu je povezan sa obrambenim
položajem, čak i kada očevi udaraju svoje djetešca koja plaču o zid.Stresna
situacija sa kojom se ne možemo suočiti na neki drugi način može dovesti
do izljeva slijepog bijesa.Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost,
sram i posramljenost što sve zajedno povećava žrtvino samopouzdanje i
vjerojatnost za nastavak mučenja. Žrtve zlostavljanja koje pate duže vrijeme
postaju sklone samoubojstvu.
1.3. Upravljano nasilje
Međutim, mehanizam borbe ili bježanje nije onaj izvor nasilja koji uznemirava
one koji izučavaju ljudsko društvo. Upravljano ili ritualizirano nasilje
je užas. Vojnici su išli u rat, gdje su bili postavljeni jedni protiv
drugih kao psi za borbu, natjerani na zauzimanje obrambenog položaja jednih
protiv drugih. "Ubij ili budi ubijen", ne zato što vojnici osobno
imaju neki interes u toj aktivnosti, nego zato što udaljena elita želi
teritorij ili moć.
Pojedinci masakrirani kao primjer drugima, kao, primera radi, kada se
zapaljene gume stavljaju oko vrata crncima u Južnoj Africi od strane drugih
crnaca. Poruka je: "surađuj sa bijelcima i ovo će ti se dogoditi".
Upravljano ili ritualizirano nasilje nastaje zbog toga što su ljudi dovoljno
inteligentni za rabiti mehanizam borbe ili bježanje u svoju korist, izvan
izvornog smisla. Pojedinci dolaze u opasnost da budu pojedeni tijekom
teritorijalnih sukoba u okviru nekog rituala.
Mehanizam borbe ili bježanje je namjerno aktiviran od strane onih koji
drže situaciju pod kontrolom, odnosno od onih koji se nadaju da stvari
drže pod kontrolom, što je češći slučaj. Uklanjanje obrednog i upravljanog
nasilja uglavnom ovisi od promjene načina rada ljudi, koja će se postupno
dogoditi ovdje na Zemlji tijekom preobrazbe.
Mnogi zaposlenici žrtve su moralnog i psihičkog (emotivnog) zlostavljanja
na poslu (eng. mobbing)
Nasilje je za premnoge postalo uobičajenim dijelom svakodnevnice, postali
su neosjetljivi na njega I njegove razorne posljedice i mnogi u slučaju
kada ih žrtva nasilja zatraži za pomoć, odbijaju ih ili pokazivanjem besćutnosti
riječima kako su svi prošli kroz tako nešto ili na neki način izjednačivanjem
sa zlostavljačem predbacujući žrtvi kako je tako nešto sama to zaslužila.
Znanstvenice Instituta Ivo Pilar Renata Franc, Ines Sučić i Ivana Vrselja
ispitivala su rizična i antisocijalna ponašanja mlađih adolescenata u
2009. godine. Istraživanjem je bio obuhvaćen reprezentativi uzorak od
1823 djece u 50 osnovnih škola diljem Hrvatske u kojem se između ostalog
pokazalo se da je mlađih adolescenata koji nose oružje u Hrvatskoj više
nego u Americi (u Hrvatskoj u 8. razredu 26,8 posto, u Americi oružje
u dobi od 9 do 12 godina nosi oko 17 posto učenika), dječaci su skloniji
tučnjavi, a u djevojčica je najprisutnije nasilje prema roditeljima. Svaki
peti učenik 8. razreda priznao je da je napao vršnjaka s namjerom da ga
ozlijedi, 17,3 posto 14-godišnjaka najmanje je jednom udarilo ili prijetilo
nekome od roditelja, dok je svaki deseti osmaš bio nasilan prema učiteljici.
1.4. Vrste nasilja
-Fizičko nasilje je namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda
-Emocionalno ili psihičko nasilje je najčešće verbalni (može biti i neverbalni)
oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi
-Seksualno nasilje je specifičan oblik fizičkog nasilja, čine ga neželjeni
seksualni kontakti
-Strukturalno nasilje je neodgovarajuća ili nepostojeća akcije društva
(države).
1.5. Nasilno ponašanje
Svake godine životi žena, djece i muškaraca bivaju izmjenjeni ili uništeni
od strane neke osobe koja vrši porodično nasilje nad njima. Emotivni,
fizički ožiljci, i uništenje koji su rezultat toga su očigledni u društvenim
i kriminalnim statistikama. Nasilje može biti otvoreno, besramno i direktno
u lice. Međutim, nasilje može takođe biti suptilno i izokola. Ono može
da eksplodira na sceni ili da se postepeno uvuče u porodične I međuljudske
odnose. Iako su žene glavne žrtve nasilja, muškarci takođe mogu biti žrtve
porodičnog nasilja.
Jedan od prvih koraka rješavanja problema nasilja jeste njegovo prepoznavanje.
Veoma često je teško prepoznati ga, zato što može da se manifestuje u
različitim oblicima.
Pod različitim vrstama nasilja se podrazumjevaju:
•Psihičko nasilje → je korišćenje mentalnih strategija
ili igranje nečijim umom. Ovo podrazumijeva stvari kao što su ljutnja,
agresivnost, ponižavanje, zastrašivanje, proganjanje, strah, moć i kontrola.
Cilj je da se nanese emotivna šteta drugoj osobi.
•Fizičko nasilje → podrazumijeva korišćenje djelova tjela
ili oružja radi prijetnje, kazne, dominiranja, sprječavanja, kontrolisanja
ili povređivanja druge osobe. Ovo nasilje čini 70% ukupnog udjela nasilja
u statistikama, i to su po pravilu najekstremniji oblici nasilja (prelomi
ruku, prelomi nosa, povrede glave, izbijanje zuba).U ovoj kategoriji su
i slučajevi fizičkog zlostavljanja žena u toku trudnoće I periodudojenja.
•Seksualno nasilje → je korišćenje prisilnih seksualnih
radnji kojima se dominira, manipuliše, prijeti, povređuje, kvari ili kontroliše
druga osoba. Seksualno nasilje često prati i fizičko i psihičko nasilje,
a u većini slučajeva ti oblici nasilja se čine zajedno.
Nasilje najčešće čine supruzi, bivši supruzi i vanbračni partneri i to
u 78% slučajeva. Na drugom mestu su sinovi 9%, a na trećem očevi 4,2%.
Ćerka se u ulozi nasilnice javlja u 2% slučajeva, dečko u 1,8%, a majka
i svekrva u 1,6%.
Odnos nasilnik-žrtva ima veze i sa godinama žene. Nasilje od strane partnera
najčešće trpe mlade i žene srednjih godina, dok nasilje od strane sinova
je karakteristično za starije žene (preko 60 godina), a nasilje koje čine
očevi odnosi se na vrlo mlade žene, devojke.
•Finansijska zloupotreba → je korišćenje novca ili drugih
stvari povezanih sa finansijama radi dominiranja, prjetnje ili kontrolisanja.
Ovo se radi da bi se nanela šteta drugoj osobi ili radi finansijskog iskorišćavanja
te osobe.
•Duhovno nasilje → je kontrolisanje religioznih interesa
ili obreda druge osobe. Duhovna šteta može biti naneta kritikovanjem religioznih
ubjeđenja neke osobe ili njihovo pogrešno prikazivanje iz religioznih
razloga.
•Nasilje nad djecom → čine i očevi i majke, međutim
sama djeca nasilje vrlo retko prijavljuju jer ga ne prepoznaju. Nasilja
nad djecom ima mnogo više nego što se pretpostavlja i najčešće ga prijavljuje
komšiluk i rodbina. Svako nasilje u porodici u kojoj ima djece je i nasilje
nad djecom bez obzira da li su mu djeca neposredno izložena. Prema svJetskim
statistikama 200 od 1.000 dJece je u svom životu na ovaj ili onaj način
zlostavljano. Podaci beogradskog Instituta za mentalno zdravlje pokazuju
da 50-60% slučajeva zloupotrebe djece otpada na zanemarivanje, što može
da bude osnova za druge, teže oblike zlostavljanja. Doktor Djordje Alimpijević
specijalista sudske medicine zlostavljanje djece poredi sa mučenjima logoraša
u logorima u II svjetskom ratu.
•Društveno nasilje → podrazumjeva druge oblike zlostavljanja
radi dominiranja, manipulisanja ili kontrolisanja drušstvenih odnosa neke
osobe.
1.6. Nasilje nad ženama
Nasilje nad ženama i decom je najzastupljeniji vid nasilja u našem društvu.
Poražavajuća je činjenica da na svakih TRI MINUTA jedna žena biva fizički
zlostavljana,
- da je svakih PET MINUTA jedna žena silovana,
- da je svakih DESET MINUTA jedna devojčica zlostavljana,
- da je jedna od dve žene pretrpela bar jedan incident nasilja do svoje
16. godine,
- da preko 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri (suprug, vanbračni
partner, raniji bračni ili vanbračni partner),
- da 45% žena smrtno nastrada od svojih partnera,
- da kod 75% žena nasilje traje godina,
- da se kod 52% žena nasilje dešava SVAKODNEVNO.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, koji je prvi put ustanovljen
25. novembra 1981. godine u Bogoti, obeležava se danas u svetu. Ujedinjene
nacije, vlade i humanitarne organizacije širom sveta pozvale su na preduzimanje
intenzivnijih aktivnosti u sprečavanju nasilja nad ženama. Obeležavajući
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, aktivisti apeluju na
donošenje i primenu zakona protiv različitih vidova nasilja - od silovanja
do udaranja žena.
Nasilje mora da bude u društvu napadano, kompromitovano a nenasilju je
potrebno obezbediti društvenu podršku“, objašnjava Dragoljub Mićunović.
Naročito u društvu gde statistike kažu da je svaka druga žena maltretirana,
da svaka treća dobija batine od muževa. Ne znam koliko bi tu kuća trebalo
napraviti da se one zaštite. Hajde da se prisetimo koliko tuku decu iako
imamo Zakon o zaštiti? Dakle, očigledno je da se nasilje u društvu manje-više
toleriše.
U toku 20. veka položaj žena se korak po korak poboljšao promenom ustava
nacionalnih država, kao i deklaracija na međunarodnom nivou. U mnogim
zemljama ukinuta su formalno-pravna ograničenja. Posedica toga bio je
bolji pristup vaspitanju bolja zdravstvena zaštita i političko učešće.
Uprkos tome pokazalo se da zaštita prava žena ni u kom slučaju nije osigurana
i to je slučaj širom sveta, nezavisno od kulturnog konteksta pojedinačne
regije. Povrede prava žena su proizvod sile i nasilja. Najvažnije i osnovno
ljudsko pravo - pravo na život i telesnu nezavisnost - uskraćuje se ženama
širom sveta. Žene su u velikoj meri izložene nasilju u porodici, u društvu
i od strane države.
1.7. Šta je nasilje nad ženama?
Karakteristika ove vrste nasilja sastoji se u tome da se ono ne provodi
nad jednom ženom, već nad svim ženama kao jednom socijalnom grupom. Nasilje
nad ženama je sve ono čime se jednoj ženi samo po osnovu njene polne pripadnosti
uskraćuje da iskoristi i realizuje sve svoje sposobnosti i mogućnosti
razvitka. To je često jedna vrsta nepoštovanja žene, što je neretko opšteprihvaćeno
u društvu, a što muškarci uopšte ne primećuju. Istovremeno žene to isto
nasilje doživljavaju kao neophodno zlo njihovog postojanja kao žene, ili
kao biološki zasnovanu formu veze i odnosa između muškarca i žene.
Može se razlikovati strukturalno i lično nasilje: Pod ličnim nasiljem
podrazumeva se direktni atak na telo žene, npr. silovanje žena ili devojčica,
telesno zlostavljanje ili ubistva žena. Lično nasilje je u većini slučajeva
povezano sa telom žene, sa njegovom reproduktivnom funkcijom i seksualitetom
žene. Strukturalno nasilje izraženo je u ideologiji manje vrednosti, nepoštovanju
žene i statusu žene kao objekta, i u mnogim društvenim oblastima povezano
je sa pretendovanjem muškaraca ka superiornosti.
Vlade ne reaguju na nasilje koje je usko povezano sa polnom pripadnošću
sa jednakim kaznenim merama kao kod drugih krivičnih dela. Nasilje nad
ženama dugo vremena se uopšte nije posmatralo kao povreda ljudskih prava,
već kao "interna" stvar pojedinačnih država, a opet na nivou
pojedinačnih država često se ovakva vrsta nasilja objašnjavala kao "privatna
" stvar žrtve i počinioca. Ovo počiva u povlačenju razlike između
dve sfere "javno" i "privatno" koje postoje kako u
tradicionalno patrijarhalnom društvu, tako i u građanskom, zapadnjačkom
društvu.
1.8. Nasilje kao životni stil
Nasilje među mladima postaje sve prisutnije i sve brutalnije. Šipke,
pajseri, noževi, pa čak i vatreno oružje, mogu se naći gotovo svakodnevno
u mnogim srbijanskim školama. I dok jedni tvrde da je nasilje među mladima
u porastu, drugi su skloniji reći da je nasilja gotovo jednako kao i prije,
ali kako mu mediji pridaju veću pažnju to je vidljivije.
Slike nasilja među mladima, a posebno među učenicima srednjih škola, mogu
se videti i na stranicama sajta „YouTube“. Tuča između dve devojčice u
ekonomskoj školi u Alibunari deluje kao borba kečera, samo sa stvarnim
udarcima. Ili slike šamaranja jednog đaka od strane starije učenice, uz
gromoglasno navijanje đaka koji to nasilje posmatraju. Najnoviji slučaj
nasilja među maloletnicima dogodio se u užičkoj osnovnoj školi, gde je
troje osnovaca pretuklo jednu trinaestogodišnju devojčicu. Samo u proteklih
nekoliko meseci, u Nišu, Pirotu, Novom Sadu i Užicu, grupe dečaka i devojčica
seksualno su se iživljavale nad svojim vršnjacima, a u medicinskoj školi
u Subotici ubijen je sedamnaestogodišnji Momir Milutinović.
„Sve je više nasilja, sve je više sukoba, sve je veći broj recidiva. Krivična
dela su sve teža – teške krađe, razbojništva, uz teške telesne povrede,
pa čak i ubistva.“
Ipak, statistike pokazuju da nasilje među mladima, ne samo da raste, već
postaje sve surovije. U prošloj godini registrovano je 7.500 krivičnih
dela čiji su počinioci maloletna lica, a prosečan uzrast počinioca je
16 i po godina. U prva četiri meseca ove godine dogodila su se čak četiri
ubistva, koliko ih je bilo i u čitavoj prošloj godini, zatim četiri silovanja
i više od 100 nanošenja teških i lakih telesnih povreda čiji su izvršioci
maloletnici.
Istraživanja pokazuju još i to da je starosna granica delinkvenata sve
niža, pa nasilje i surovost među mladima postaju sve intenzivniji. Kako
bi se oblici brutalnosti smanjili, pre dve godine usvojen je poseban Zakon
o maloletnicima kao počiniocima krivičnih dela sa izmenjenom kaznenom
politikom. Umesto zatvora, izriče se kaznena mera društvenokorisnog rada,
ali očito da takva mera još uvek ne daje rezultat.
„Mladi odrastaju u socijalnom okruženju – ovom našem, sadašnjem – koje
ima mnogih elemenata sukoba i nasilja. To, naravno, nije uvijek otvoreni
ili fizički sukob, ali ne pridržavanje uobičajenih, neciviliziranih normi
kako se postiže uspjeh u društvu, što je dopušteno, što nije dopušteno
i tako dalje, to je povezano sa pitanjem efikasnosti sustava da se brani,
odnosno da šalje poruku – ovo ne prolazi, ovakav nasilnički način ponašanja
nećemo trpjeti. Međutim, to traži samoorganiziranje sustava i ozbiljne
političke odluke. Imamo primjere vrlo istaknutih hrvatskih vođa koji su
ogrezli u nasilju. Najsvježiji primjer je generala Korade, gdje je država
niz godina tolerirala nasilničko ponašanje. A on nije jedini, imate i
nekih drugih hrvatskih generala koji su bili po novinama prozivani za
nasilničko ponašanje. I to naravno šalje poruku – ako se naši ugledni
ljudi tako ponašaju, zašto bi se onda neki mladi ljudi ponašali bitno
drugačije.“
Bosanskohercegovačka javnost bila je šokirana ubojstvom mladića u sarajevskom
tramvaju 5. veljače. Građani Sarajeva okupljali su se na protestima kako
bi upozorili vlast da u društvu mnoge stvari ne štimaju. Zločin koji se
dogodio nažalost nije zastavio val nasilja među mladima u BiH.
Problem nasilja među mladima sve više se prenosi u školske klupe. Nedavni
slučaj fizičkog nasilja učenika 1. razreda banjalučke Srednje tehničke
škole nad profesoricom ove škole Milkom Kukolj, samo je još jedan u nizu.
Incident je poprimio novu dimenziju, jer je fizički nasrtaj učenika snimljen
kamerom mobilnog telefona i objavljen preko interneta.
Osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini odavno su izgubile dimenziju
vaspitne ustanove, pa tako ni profesori, ni roditelji ne uočavaju prve
alarme koji ukazuju na devijantno ponašanje adolescenata, kaže psiholog
Srednje saobraćajne škole u Sarajevu, dr. Mirjana Jovanović:
„Nažalost, iako je davno donesen zakon da svaka škola, pored pedagoga,
mora imati psihologa, takvih škola je jako malo. Škole bi trebale imati
i psihologa i pedagoga i socijalnog radnika, koji bi činili jedan tim
i imali zadatak da spriječe pojavu devijantnog ponašanja kod mladih ljudi.“
Maloljetnička delikvencija se ogleda u socijalnom destruktivnom poremećaju
ponašanja mlade osobe, koja, ukoliko se ne liječi, prelazi u poremećaj
ličnosti. Roditelji su prve osobe koje mogu primijetiti poremećaj u ponašanju
svoje djece, ističe doktorica sa sarajevske Psihijatrijske klinike Alma
Bravo Mehmedbašić:
„Poremećaj ponašanja se najčešće pojavljuje u ranoj adolescenciji (11-12
godina starosti). Manifestuje se ispoljavanjem agresije prema vršnjacima,
prema životinjama, otporom roditeljima, neadekvatnim ponašanjem u školi,
nabijeni su unutrašnjom napetošću, anksioznošću, posežu za psihoaktivnim
supstancijama, prvo lakšim pa kasnije težim, i na taj način polako ulaze
u svijet kriminala.“
„Kad nasilnik vidi da niko ne reaguje na nasilje koje čini, povećava stepen
nasilja. Ukoliko je danas upotrijebio pesnice, zbog neadekvatnog reagovanja
i odgovora na to nasilje, sutra će upotrijebiti oružje.“
Kao nasilje se doživljava samo fizičko nasilje. Psihičko, verbalno, seksualno
uznemiravanje, socijalno isključivanje djece se kao nasilje ne doživljava.
Analizu vršnjačkog nasilja u četiri bosanskohercegovačka grada radila
je nevladina organizacija iz Banjaluke „Zdravo da ste“. Rezultati do kojih
su došli, ne ohrabruju. Direktorica organizacije Nada Uletilović:
„Rezultati su pokazali da je vršnjačko nasilje u porastu u našim školama.
Kao nasilje se doživljava samo fizičko nasilje. Psihičko, verbalno, seksualno
uznemiravanje, socijalno isključivanje djece se kao nasilje ne doživljava.
U školama ne postoje procedure i pravilnici – što da se radi u slučajevima
vršnjačkog nasilja.“
Zaključak
Reč «nasilje» u svakodnevnom jeziku označava prinudu na nešto i time
je izražena suština pojma. Smisao nasilja sastoji se u tome da se blokira
slobodna volja individua i da se one prinude na postupke koje propisuju
oni koji vrše nasilje. «Nasilje, ukratko, možemo definisati kao uzurpaciju
slobodne volje. Ono je gospodarenje jednih individua nad drugima, zasnovano
na spoljašnjoj prinudi. To je poseban, ekstremni slučaj odnosa gospodarenja
i potčinjavanja, odnosa vladavine.» Frojd je istakao: agresija i nasilje
moraju biti strahovita preporuka kulturi čim odbrana od njih može da unesreći
isto koliko i sama agresija i nasilje.
Nasilje je – prirodno stanje čoveka, prirodan način opštenja jedne individue
sa drugom i biće to sve dok se društvo nalazi na stadijumu svog «životinjslog»
razvitka, dok čovek u masi , ostaje, po Ničeu «superšimpanza».
U izvesnom smislu, društvo ima nasilje koje zaslužuje tj. društvo proizvodi
nasilje za kojim oseća potrebu.
Društvena kriza vodi lišavanju i žrtvovanju, utiče na nesrazmerno povećanje
agresije koja se u svojim daljim manifestaijama ispoljava kao nasilje.
Biloško polazište je i danas zastupljeno tezom da postoji urodjena ljudska
agresivnost, pri čemu se u pomoć prizivaju najnovija dostignuća biogenetičkih
disciplina, najčešće se apsolutizuju urodjeni instikti; o ljudskoj prirodi
se govori kao o nečemu nepromenljivom.
Rasprava o nasilju, danas nije samo pitanje i stvar naučnog opisivanja
i objašnjenja, u sociologiji, socijalnoj psihologiji, kriminologiji itd.
Ona je najpre i iznad svega pitanje etike, etičkog razmatranja i moralnog
delovanja: pretpostavlja kritičko vrednovanje i zauzimanje stava.
Nasilje se može proučavati kao individualno, grupno, institucionalno i
medjunarodno. Raznovrsne dimenzije nasilja ukazuju da danas nema jedinstvenog
uzroka nasilja. Ipak ono je najneposrednije povezano sa društenom moći.
Budući da moć i nasilje nisu isto, sledeći Ničea, mogu se naći osnove
za razlikovanje tri vrste moći.
Prvu, čini moć kao puka i u odnosu na ljudsko, neutralna moć i snaga,
moć koja nije ništa specifično ljudsko, nego je zajednička čoveku, životinji,
mašini, prirodi. To je moć nagomilane snage.
Drugi je oblik moć shvaćena kao višak snage, kao nadmoć. «To je moć kao
moć upravljanja i vladanja, moć zapovedanja, ugnjetavanja i eksploatisanja,
moć prisvajanja i otimanja.»
Treća koncepcija moći je ona koja se zasniva na «suverenoj svesti» i pronalazaštvu.
Tačnije, u pitanju je moć «kao sposobnost, mogućnost otkrivanja i dovodjenja
u život novoga, kao sposobnost stvaranja i darivanja.
Očigledno je današnje vreme, vreme nasilja fizičkog i duhovnog. Susrećemo
ga u najrazličitijim oblicima. Svepristutnost nasilja iznedrilo je različite
strategije za njegovo prevladavanje, često bez dubljeg poniranja u njegovu
suštinu. Ima mišljenja da se nasilje može prevladati samo nasiljem. Čini
se paradoksalnim, ali je tačno da se zabranjivanjem postiže još više nasilja.
Psihoanaliza pokušava da na osnovu svojih principa reši zagonetku kulture
i nasilja – kulture nasilja. Pošto društveni poredak čini bitan uslov
kulturnog delanja i stvaranja, problem porekla kulture predpostavlja rešenje
pitanja o poreklu društvenog reda. Društveni poredak ogleda se u skupu
izvesnih normi kojima se regulišu uzajamni odnosi njegovih članova. Normativni
poredak društvenih i kulturnih zajednica veoma je složen, i prema prilikama
u kojima ljudske zajednice žive, veoma raznolik. Stoga se rešenje pitanja
o poreklu reda u društvu ogleda u svakodnevnim i najprostijim oblicima
ljudskog čina življenja. Sa gledišta psihoanalize razlikuju se tri tipa
ljudi koji čine savremeno kulturno društvo: 1. tip prirodnog čoveka, 2.
tip kulturnog simultanta, 3. tip kulturnog čoveka.
Prirodni čovek je onaj koji nije u sebi razvio Nad – Ja, usled čega sleppo
i bezobzirno stremi potpunom zadovoljenju svojih nagona i prohteva.
Kulturni simultant je onaj koji se ponaša kao moralna ličnost, on se uzdržava
od bezobzirnog zadovoljavanja svojih prohteva, ali to čini iz straha od
kazne, pod uticajem spoljašnjih zabrana.
Kulturni čovek je onaj koji je inkorporirao objektivne vrednosti, usvojio
norme koje iz njih potiču i koji se na taj način osposobio da sebi uskrati
izvesna nagonska zadovoljstva izgradjujući tako istinsku kulturu zajednice
i društvo kojem pripada.
Psihoanaliza je razvila sopstvenu teoriju kulture po kojoj je kultura
rezultat sublimiranja potisnutih nagona. Ova učenja posmatraju celokupnu
kulturu kao nasilje nad prirodom, ali i kao kroćenje i savljadjivanje
ljudske prirode. Poznato je davno da je zadatak kulture da u čoveku potisne
sve što je životinjsko, nasilno, destruktivno i neljudsko.
Nasije je odgovor na zabrane koje dolaze iz kulture, i otuda se, paradokslano
ali tačno, zabranjivanjem nasilja postiže još više nasilja. Očigledno
je da su zabrane u funkciji nasilja, da jedno drugo uzajamno proizvodi,
da su, «nasilje i lek protiv nasilja isto.»
Još je nedovoljno procenjena uloga sredstava masovnih komunikacija u stvaranju
preosetljivosti savremenika na nasilje, ta sredstva donose sve potpunija,
neposrednija, slikovita i potresna svedočanstva nasilja. Zaboravlja se
na druge, društve izvore nasilja: ekonomske, vaspitne, političke, kulturne,
ali nesumljivo je da nasilje stvara, racionalnim i podsvesnim putem, odredjene
strahove, psihoze i osećaj ugroženosti subjekta.
Kad su u pitanju mediji, senzancionalistička informacija, nasilje kao
ponuda jeze i
užasa kojoj je prvenstveno stalo do komercionalnog učinka, postala je
skoro dežurna tema.
Nasilje, stvarno ili fiktivno, najčešće ogoljeno od saosećanja i od bilo
kakvog smisla, traže masovni mediji i masovna kultura, čine ih rentabilnim
potrošnim proizvodom. Sve to u čoveku budi fascinaciju ili apatiju prema
totalnom nasilju, više nego pozitivna stanja pročišćenja i otpornosti.
Nasilje se iz emisija zabavnog i razonodnog karaktera probija u svakodnevne
vesti.
Literatura
1.Lidija Kujundžić:“Instrumentalizacija nasilja“,Nedeljnik NIN,2009
godine.
2.Mirjana Rakela:Nasilje kao životni stil“Sarajevo,2009 godine.
3.Izvor;Sajt-Ženske omladinske mreže
4. www.nasiljeuporodici.rs
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|