|
MODERNE TEORIJE DRUŠTVA
I SOCIOLOGIJA MODERNOSTI
Za društvo možemo reći da je to složen i kompleksan fenomen za nauku
i ljudsku spoznaju. Razmišljati o zaknitostima njegovoga razvoja i proučavati
ga, zapravo znači razumjeti ga njegovome totalitetu, to jest, razumjeti
samu prirodu društva, odnose ljudi u njemu, društvene snage i pokrete,
utjecaje i interakcije, strukturu i dinamiku, njegovou organizaciju i
institucionalizaciju. Ta pitanja su zaokupljala pažnju umnih i maštovitih
ljudi od najranijih dana nastanka ljudske civilizacije, pa sve do ovih
današnjih. Predmet su interesovanja i drugih naučnih disciplina koje su
težile da spoznaju prirodu, društvo, čovjekovu sredinu i opće okruženje
u kojem su ljudi egzistirali i uspostavljali međusobne, ali i društvene
odnose.
Saznanje da društvo nije skup slučajnih pojava, nego rezultat zakonomjernoga
razvoja, opredijelilo je veliki broj mislilaca da se bave razumijevanjem
toga toka zbivanja. Društvo i pojave u njemu bili su premet razmatranja
u toku cijele povijesti društvenih nauka.
1. DRUŠTVO
1.1. O pojmu društva
Predmet koji sociologija proučava jeste ljudsko društvo. Njega, međutim,
ne možemo tretirati i razumjeti bez veze sa onom širokom sredinom u kojoj
društvo postoji. Ta sredina je priroda, koja sa društvom čini pojam objektivne
stvarnosti. Prema tome, prvo pitanje koje se pri određivanju predmeta sociologije
nameće je pitanje o odnosu između ova dva velika dijela objektivne stvarnosti,
između prirode i društva. U neposrednoj vezi s tim stoji i pitanje o postanku
čovjeka i društva i onim osnovnim faktorima koji su proces pokrenuli i usmjeravali
ga. Riječ je, naime, o tzv. generičkoj suštini društva.
Društvo čine ljudi koji u svojoj djelatnosti stupaju u najrazličitije međusobne
odnose, tako da se društvo, gledano pod tim uglom, ukazuje kao cjelina međuljudskih
odnosa.
Čovjek svojom proizvodnom djelatnošću snažno utječe na prirodnu sredinu
u kojoj živi i radi. Prilagođavajući prirodu svojim potrebama i prisvajajući
je, ukratko, proizvodeći, čovjek mijenja prirodne uslove svoga postojanja
u historijske uslove svoga materijalnog života. Bitno svojstvo po kome se
čovjek i društvo kvalitativno razlikuju od životinje i životinjskog čopora
za najveći dio savremene građanske sociologije je mogućnost smisaonog sporazumijevanja
među pojedincima.
Uprkos činjenici što postoji, veliki broj odgovora na pitanje šta je društvo,
šta je njegova suština, pri definiranju društva u sociologiji danas sve
više u prvi plan stupaju dva osnovna saznanja:
1. Društvo je pojava sui generis ili, društvo je poseban kvalitet u objektivnoj
stvarnosti i
2. Suštinu društva čine najrazličitiji odnosi među ljudima
1.2. Pojam savremenog društva
Prema nekim odrednicama, a te su date u strukturiranju, procesima i u
tipu promjena, savremeno društvo čini zaseban konkretni totalitet i jednu
povijesnu individualnost koja svojom svojstvenošću i neponovljivošću odudara
od svega što je sada historija stvorila. Pod savremenošću mislimo modernitet,
prijelaz od klasnog kapitalističkog društva u tehnologijsko društvo sa
svima, njemu pripadajućim odrednicama ( apstraktna racionalnost, oslobađanje
rada, individualizam, životna usmjerenost na budućnost, te sekularizacija
transcendencije i utopijskog mišljenja ). Pod modernošću se ,dakle, misli
historija i vrijeme koje novinama rastače prijašnje strukture i nezapdana
društva. Modernost je, po sebi, savremena i napredna, a preko nje sva
društva sudjeluju u historiji.
Pod savremenim društvom mislimo i na sva postojeća društva u svijetu,
njihove međuodnose, promjene koje nastaju iz dinamike sukoba između razvijenih
i nerazvijenih zemalja. Mnogobrojni, posebno marksizmom nadahnuti autori,
nastojali su objasniti savremeno društvo kao svjetsko društvo, dakle,
globalistički. Savremenost, u ovom slučaju, označava stvarnu egzistenciju
i aktuelnost svega što postoji, što nam se nudi svojom snagom i izuzetnošću,
radilo se o tradicionalnonim ili o zapadnim društvima. Takva su savremena
politička društva socijalističkog tipa, religiozna društva sa fundamentalističkom
ideologijom, tradicionalna aristokratska i mlada društva s vojnom vlašću.
1.3. Savremeno društvo - definicija
Pod društvom definiramo tip društvenog sistema koji, bez obzira na aspekt
društvenosti, posjeduje stepen samodovoljnosti u odnosu na svoje okruženje.
Okruženje društvenog sistema odlikuje se svojom samodovoljnošću koja izranja
na posebnoj naravi zakona prirodnoorganskog, kulturnog i religijskog sistema,
a zatim i čovjeka kao zasebnog i neponovljivog subjekta, kao indiviuuma.
Samoodovoljnost nekoga društva jest funkcija uravnotežene kombinacije
njegova odnosa s okolinom i stanja njegove unutarnje integracije.
Društvo je sistem uloga i funkcija koje moraju odgovoriti na utjecaje
iz različitih okruženja, pa se ne može odrediti iz zdravorazumske projekcije
kao skupina konkretnih ljudskih jedinki. Društvo je, dakle, skupina ljudi
s određenim ulogama i zadacima. Ono je ostvaranje sinteze različitih struktura,
koje nastaju povezivanjem funkcija ili integracijom podijeljenog rada,
a očituje se i oživotvoruje u zajednicama najrazličitijih vrsta i poredaka.
Sve zajedno, ove zajednice tvore čovječanstvo ili svjetsko društvo. U
ovome značenju, društvo je mjesto ostvaranja čovjeka kao umnog i društvenog
bića, ono postaje sredstvo kojim se promiču potrebe, interesi i vrijednosti.
Da bi se to postiglo, usklađuju se funkcije društva prema okolini i funkcije
u društvu shodno kibernetičkom zakonu hijerarhije, koji povezuje raznolikost
dijelova društva kao sistema.
Društvo kao i svaki sistem određeno je kibernetičkim sistemom moći i kontrole
u kojem jedinice sa visokim stepenom i ogromnom količinom informacija
utječu i nadziru jedinice društva koje imaju visok opseg i ogromnu količinu
energije i materije. U kibernetiočkom pogledu, nadzor nad nižim jedinicama
imaju u najvišem pogledu sistemi vrijednosti i njihov širi zajednički
sklop kultura, znanosti i ideologija, potom su normativni sistemi dati
u normama građanskog ponašanja i u pravnom poretku koji regulira ponašanje
državnih organa. Niža razina u kibernetičkom pogledu je integrirana politička
moć koja slijedi konkretne interese pojedinih grupa u društvu. Najveću
količinu energije, radilo se o snazi proizvodnih radnika, ili o moći mehaniziranih
i robotiziranih proizvodnih snaga, imaju privredne jedinice, ali u kibernetičkom
pogledu, s obzirom na stepen informiranja o unutarnjosti i okruženju društva,
one su na najnižoj razini.
Stoga, valja reći da je svako zbiljsko društvo uvijek posebno i samodovoljno
društvo u nekom određenom stupnju i da kao zatvorena globalna zajednica
čini sastav odnosa i institucija. U njemu cjelina postoji kao jedinstvo
i kibernetička hijerarhija funkcija, koje ne ovise o doživljajima, raspoloženjima
i shvaćanjima ljudskih jedinki kao indvuuma. Ono, stoga, čini cjelinu
samostalnih odnosa između djelatnosti, uloga i organizacija uvjetovanih
podjelom rada između radnika, političara, nastavnika, odgajivača, tehničara
i svih drugih zanimanja i profesija i nosilaca posebnih funkcija u društvu.
1.4. Bit savremenog društva
U pravom smislu ovo društvo je moderno, to je postindustrijsko savremeno
društvo, koje nosi u sebi takvu napetost, unutarnji rascjep i dinamiku
koja mu osigurava rast i razvoj ne samo u postojećim mu dijelovima već,
još više, u stvaranju novih efikasnijih oblika znanja, vještina, dobara,
normi, dapače, ideja, vrijednosti i odnosa. Moderno je društvo promijenilo
svoju civilizacijsku i kulturnu osnovicu. Njime je zavladala jedna nova
nastrojenost i jedan novi stav: zavladati okruženjem umjesto da mu se
uspješno prilagodi. Na duhovnom planu to su pripremili racionalizam i
prosvjetiteljstvo, empirizam i utilitarizam, pragmatizam i materijalizam.
Na planu, pak, stvaranja materijanih dobara, razlozi su odvajanje prirodnih
uvjeta života zajednice, tehnologijska distanca od prirode, usmjerenost
na racionalno postignuće dobiti miroljubivo i radom. To je proizvodnja
nezasitih potreba kao pretpostavki kapitalizma. Na društvenom planu, to
je stvaranje nacionalnih društava kojima se čuvalo jedinstvo ljudskog
u različitostima ultura, pravnih poredaka, jezika i država. Na razini
života pojedinaca to je individualizam koji je otvorio mogućnost maksimalnog
iskorištavanja čovjekove pojedinačne energije u društvene svrhe.
Modernost, kao bit savremenosti, očituje se kao savladavanje prepreka
na putu ka stvaranju sredstava svih vrsta kojima se povećava moć čovjekovih
organa, njegova uma, njegove volje. Čovjekovo novo okruženje, pretpostavka
njegova osjetilna života, njegove inteligencije i kulturne i zadovoljenja
svih potreba, postaju tehnologijskim produžetkom njegovih sposobnosti
i moći. Tehnologija od sredstava prerasta u pretpostavku života, a to
znači da je postala novim društvenim odnosom koji je zamijenio kapitalistički
poredak i odnose.
Slijed činjenica prisutnih u savremenim društvu naveo je mnoge nama dobro
znane istraživače - da savremeno društvo nazovu društvom blagostanja o
postindustrijskim društvom. Izraz blagostanja treba da označi solidarnost
i briga za jednakost uvjeta nije samo brigom države, već i brigom svij
jedinica društvenog života. Ekonomske jedinice, kompanije i tvrtke vode
danas, također, politiku blagostanja i solidarnosti, vode socijalnu, stambenu,
zdravstvenu, obrazovnu i sve politike neophodne sa se poveća čovjekovo
zadovoljstvo na poslu i izvan njega, kako bi se postigla djelotvornost.
Postindustrijskim se naziva moderno društvo jer u njemu prevladava tehnokracija
koja svojom moći postiskuje privatne vlasnike i privatno vlasništvo, koja
programira razvoj i rast društva prema interesima privrednih organizacija
i njihovij proizvodnih programa. Savremeno društvo prestaje biti masovnim
industrijskim društvom, a postaje tehnotroničkim, jer njemu tehnologija
i elektronika postaju oblikom primjene znanstvenih inivacija, a „siva
kora" društvenog života - dakle, intelektualni i obrazovani stalež,
zamjenjuju manuelne proizvodne radnike.
Modernitet prisiljava savremeno društvo na trajno i sve djelotvornije
vladanje svim okolnim sistemima. U tome se krije i jedna njegova neizostavna
crta, a to je rast i razvoj, odnosno napredak i modernizacija. Kako modernitet
uzdiže individualne sposobnosti do najviših profesionalnih razina, on
stvara pretpostavke novoga tipa odnosa među ljudima kojega su R. Bendiks
i T. Parsons nazvali asocijacijom. Asocijacijom se, na načelu jednakosti
i slobode i uz uzajamnu odluku na bazi konsenzusa o proceduri odlučivanja
postiskuje stari tip hijejrahijske birokratske organizacije o kojoj je
Maks Veber pisao kao o idealu racionalnog organiziranja velikih skupina
ljudi.
2. SAVREMENE SOCIOLOŠKE TEORIJE
2.1. Funkcionalizam
Funkcionalizam je produkt i rezultat sinteze kreativnije izražene varijante
biologizma i marksističko - integralističkog poimanja čovjeka i društva
na bazi uopćavanja saznanja o arhajskim (primitivnim) zajednicama do kojih
je došla savremena etnologija i socijalna antropologija. Prvi pokušaj
funkcionalne analize društva je izložio A. Redklif - Braun koji društvo
definira kao funkcionalni sistem usklađenih odnosa, prilagođen spoljašnoj
sredini. Arhajske zajednice čvrsto su integrirane i čine homogenu koherentnu
društvenu cjelinu bez izraženih socijalnih sukoba. Sadržaji i forme društvenosti,
društvo kao cjelina, funkcioniraju kao koherentno usklađen i integrisan
jedinstven sistem utemeljen na društvenim vrijednostima, normama i institucijama.
Individue prihvataju vrijednosti i norme procesom socijalizacije. Takav
sistem, odnosno društvo kao cjelina, funkcioniraju na bazi razvijenih
odgovarajućih funkcija ili uloga. Društvo je u svom krajnjem rezultatu
suma tih uloga ili funkcija nužnih za njegovo postojanje. Obrazovanje
individuuma je samo druga strana ili oblik socijalizacije - pripreme pojedinca
za te uloge odnosno funkcije.
Zastupnik funkcionalne teorije Robert Merton je razlikovao manifestne
i latentne funkcije, iz čega je koncipirao funkcionalističko stajalište
poimanja društva kao stabilne homogene cjeline elemanata od kojih je svaki
nužan i funkcionalan za ravotežu i uspješno funkcioniranju društva.
Osnovne postavke funkcionalističke teorije Merton je kondenzirao u tri
postulata:
1) Postulat funkcionalnog jedinstva društva može se meritorno izraziti
u stajalištu da svaka društvena pojava, socijalni sistem obavlja pozitivnu
ulogu u funkcioniranju cjeline društva,
2) Postulat univerzalne funkcionalnosti izražen je u stajalištu da sve
društvene i kulturne forme sadrže određenu društveno - pozitivnu funkciju
i
3) Postulat funkcionalne neophodnosti izražen je u stajalištu da je svaka
društvena pojava ustanova, sistem, neophodna, nužna za funkcioniranje
društva kao cjeline.
Socijalizacija ličnosti je paradigmatična osnova funkcionalističke sociološke
teorije. Socijalizacija individua se odvija kroz proces usvajanja zajdničkih
vrijednosti, normativnog sistema i koncepta ideja. Socijalizacija kao
fundamentalna kategorija društva, koja se realizira kroz obrazovanje i
vaspitanje individua jedini je mogući uslov, pretpostavka funkcioniranja
društva kao cjeline. U funkcionalističkoj teoriji čovjek je definiran
kao „igrač uloge, funkcije", pripremljen za nju procesom socijalizacije.
Funkcionalizam je, na dosta suptilan način, iz prethodnog duhovnog nasljeđa
preuzeo sve ono što je pozitivno, savremeno i vrijedno, to preradio i
ugradio u svoj koherentan sociološki sistem. Otuda predstavlja najpotpuniju,
savremenu teoriju o modernom društvu. Radonačelnik savremene funkcionalističke
teorije jeste Amerikanac Talkot Parsons.
2.1.1. Talcott Parsons
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je doživio svoj najintenzivniji
razvoj, funkcionalizam je najtjesnije povezan sa imenom Talkota Parsonsa.
Tokom pedestih godina ime Talkota Parsonsa čak je predstavljalo sinonim
za funkcionalizam. Parsonsova interesovanja za sociologiju počinju tek
na njegovim kasnim godinama studija.
Tokom tridesetih godina dvadesetog vijeka, pod utjecajima Veberove sociologije,
Parsons piše svoje prvo značajno djelo „Struktura društvene akcije."
Ovo djelo, iako značajno za sociologiju, u mnogo čemu je neorginalno,
jer se radi samo o interpretacijama Veberove teorije društvenog delanja,
koju Parsons zamjenjuje pojmom društvene akcije2 Njegov predložni sistem
socijalne akcije sadrži sljedeće ključne elemente:
1) Akter;
2) Cilj;
3) Situacija;
4) Normativna orijentacija
Četvrti element ima, po Parsonsu, i tri posebne karakteristike:
1. Akcija se uvijek odvija u vremenu
2. Orijentacija uvijek podrazumjeva mogućnost greške
3. Referentni okvir je subjektivan
Zapravo, treći element - situacija - ukazuje na objektivnu stranu društvene
akcije, dok prvi element - akter - upućuje na subjektivnu stranu akcije.
Drugi element - cilj - je željeno stanje kome se teži.
Čitavo je Parsonsovo djelo utemeljeno na stajalištu o odlučnom utjecaju
normi i vrijednosti nasuprot interesima. Parsons analogno svom funkcionalističkom
konceptu radije definira moć kao „sposobnost društvenog sistema da djelovanje
usmjeri u skladu s kolektivnim interesom." On uopće ne želi priznati
pojam „moći nad drugim ljudima", to jest, postojanje vladajućih i
potčinjenih grupa. Parsonsov pojam moći uslovno je prihvatljiv kada je
riječ o demokratskim društvima, ali je sigurno neprimjenjiv na diktature
i kolonijalne režime.
Parsonsov opći socioločki koncept pruža duboko tradicionalističku sliku
u kojoj veliku ulogu igra vjera u stabilnost, integraciju, red i odlučujući
utjecaj religioznih vrijednosti.
2.1.2. Robert Merton
Mertonovi osnovni napori bili su usmjerenei ka kritičkom redefinisanju
nekih osnovnih postulata (Parsonsovog) rigidnog strukturalfunkcionalizma.
Jedan od najvažnijih postulata funkcionalizma i funkcionalne analize -
postulat funkcionalnog jednistva društva - prvi je doveden u pitanje.
Naime, ovaj postulat pretpostavlja da je svaki dio društvenog sistema
nužno funkcionalan sa aspekta cjeline društvenog sistema. To znači da
vaki dio društva nužno vodi ravnoteži i harmoniji cjelokupnog društva.
Međutim, Merton smatra da je oaj postulat, posebno u modernim visokorazvijenim
i visokodiferenciranim društvima neodrživ. Uvodeći pojam disfunkcije -
čime je zadužio savremenu sociologiju - ali ne nužno i sukoba, Merton
je pokazao kako, na primjer, u savremenim pluralnim društvima mnogi do
tada integravitni faktori, kao što je religija, mogu imati dezintegrativne
funkcije. Odnosno, mogu da ispolje svoju disfuncionalnost. Raznovrsne
i različite religijske, konfesionalne grupe mogu imati sasvim različite
ciljeve, različite vrijednosti i norme, te konačno mogu više biti faktori
razdvajanja nego spajanja i integracije.3
Drugi veoma značajan doprinos Roberta Mertona sociologiji predstavlja
uvođenje pojmova latentne i manifestne funkcije. Precizirajući dotadašnje
veoma čiroke definicije pojma društvene funkcije, Merton naglašava da
ovaj pojam upućuje na uočljive objektivne posljedice, a ne na unutrašnje
subjektivne dispozicije (motive, ciljeve). Merton je ovim jasno razgraničio
objektivne - sociološke - posljedice i subjektivne motive. Društvene funkcije
se, dakle, po Mertonu, mogu podijeliti na:
1) Manifestne
2) Latentne
Manifestne funkcije su one objektivne posljedice koje doprinose prilagođavanju
i adaptaciji sistema i koje su namjeravane i prepoznate od strane učesnika
u sistemu.
Latentne funkcije su one koje nisu ni namjeravane ni prepoznate od strane
učesnika kao objektivne posljedice.
Na primjer, manifestne funkcije nekog religijskog ili žrtvenog obreda
posvećene su bogu ili precima, dok su njihove latentne funkcije povezivanje
ljudi.
2.2. Strukturalizam
Strukturalizam je jedan od najznačajnijih teorijskih pravaca u savremenoj
sociologiji i socijalnoj antropologiji. Pojam 'struktura' označava skup
ili sklop nekih različitih elemenata koji po nekoj unutrašnjoj zakonitosti
stoje u konstantnim relacijama koje spoznajom postaju vidne. Pojam struktura
(lat. structura od struere - slagati, sklapati, zidati), znači građa,
ustroj, sastav, sklop, raspored...
Tako npr. Strukturalna lingvistika ili kao nova savremena orijentacija
u znanosti o jeziku bavi se proučavanjem unutarnje građe jezika s obzirom
na fonološki, gramatički i leksički sistem, ne uzimajući u obzir značenje
riječi. Strukturalizam prilazi jeziku spoznajno - teorijski te zato traži
da se pojmovi strogo definiraju drugim pojmovima, dok se ne dođe do aksioma
koji se dalje ne mogu definirati.
Strukturalizam se javlja šezdesetih godina XX stoljeća kao pravac u filozofji,
znanosti, umjetnosti i jeziku, a u Francuskoj kao reakcija na dominirajuću
prevlast historizma.
2.2.1. Clade L. Stross
Klod Levi Stros u svojim radovima „Strukturalna antropolgija i mitogome",
„Divlja misao", zastupa paradigmatično stajalište da lingvistika
treba, u neku ruku, da bude temelj društvenih znanosti. Takvo stajalište
Stros izvodi iz postavke da je jezik temeljna struktura prema kojoj se
na analogan način profiliraju sve značajne društvene pojave. Znanstvena
spoznaja u društvenim naukama otkriva nesvjesne odnose ljudskog komunikativnog
djelovanja i ponačanja, a da toga fakta - ljudi uopće nisu svjesni. Strukturalna
lingvistička analiza omogućuje spoznaju, poniranje u taj dubinski sloj
društvene strukture. Gledano kroz tu prizmu, sva društva od arhajskih
do savremenih civilizacijskih društava, nalaze se u istoj ravni. Nema
historijskog razvoja elemenata društvenosti, već se prvenstveno radi o
promjeni strukture. Sam pojam strukture kod Strosa je definiran sljedećim
elementima: struktura se preMashodno odnosi na sinhronične pojave, u strukturi
su bitne relacije, a ne njeni elementi, te u krajnjem slučaju, za strukturu
je bitna cjelina elemenata. Razmjena, komotiranje elemenata je osnovni
princip formiranja strukture. Historiju društva čine tri oblika razmjene
i njima odgovarajući oblici strukture:
1. Razmjena dobara - ekonomska struktura,
2. Razmjena riječi - jezik kao struktura i
3. Razmjena žena - struktura srodstva (porodice)
Mada je ovdje težište proučavanja na relacijama, a ne na samim subjektima
koje nose te relacije, strukturalizam je značajno doprinio dubinskoj analizi
i fenomenologiji savremeneih društvenih odnosa. Strukturalna analiza je
proizvela nove metode istraživanja društva koje proizilaze iz paradigmatičnog
strukturalnog stajališta. Osnovne postavke strukturalističkog stajališta
su sljedeće:
1. Jezik je najstarija društvena struktura te se lingvistika kao znanost
o jeziku uzima kao temelj i model za sve društvene znanosti,
2. Društvenog i komunikativnog ponašanja među ljidma oni često nisu svjesni.
Shvatanje „nesvjesnog" je od bitne važnosti, ne samo za lingvistiku
i etnogoliju, već i za druge društvene znanosti, posebno za sociologiju.
Pojam „nesvjesnog" kod Strosa nema frojdovsko određenje, već se odnosi
na pojam društva uopće,
3. Sva društva i sve kulture su u identičnoj društvenoj ravni, te stoga
nema primitivnih, nazadnih i civilizacijskih razvijenijih društava. Radi
se samo o drugačijem rasporedu osnovnih elemenata. Konstantni broj elemenata
je dat u svom ishodištu, na samom početku, te stoga nema proizvodnje novih
elemenata niti razvoja u nekom progresivnom određenju. Promjena i razvoj
se isključivo odnose na opoziciju ili komotiranje postojećih elemenata
i ništa više i
4. Iz svega rečenog proizilazi definicija i određenje samog pojma društvene
strukture.
Strosov strukturalizam pretpostavlja totalitet „sa rupama ili prazninama",
odnosno, sa unutarnjim protivrječnostima koji ostaju nedostaci ili propusti
samog sistema. Očito da ni Strosov strukturalizam ne može do kraja dozvoliti
individualnom ponašanju slobodu odstupanja koja bi značila autonomnu stvaralačku,
odnosno, totalnu ili totalizirajuću ulogu, budući da pojedinac ostaje
podređen društvenoj misli koja ga određuje i istovremeno transcendira.
U tom pogledu se Strosovo shvaćanje društvenog determinizma mnogo više
približava filozofji Spinoze negoli Marksa. Na tragu Žan Pol Sartra, Stros
vrši identifikaciju dijalektičkog uma s analitičkim umom, na čemu se zasniva
apsolutna orginalnost jednog ljudskog poretka strukturalističke interpretacije
društva. Stros je, neovisno od ograničenosti svog strukturalističkog koncepta,
ukazao na činjenicu da u proučavanju modela struktura, proučavanje položaja
i uloge jezika ima dominirajuće značenje za analizu razumijavanja društvenih
odnosa, komunikativnog djelovanja među ljudima i narodima, za poimanje
društva u totalitetu.
2.2.2. Michel Foucault
Mišel Fuko je tipičan zastupnik strukturalizma koji je strukturalnu analizu
poimanja društva doveo do krajnjih konzekvenci. Oslanjajući se na duhovnu
baštinu Fridriha Ničea, Martina Hajdegera, Osvalda Špenglera i Frojda,
on se bavi proučavanjem kulturno - historijskih epoha kao koherentnih
cjelina. Svaka kulturno -historijska epoha, kao koherentna cjelina svih
elemenata, utemeljena na svojoj „epistemi". „Epistema" je, ustvari,
drugi naziv pogleda na svijet. Pogled na svijet je neka vrsta usklađeneg
koherentnog skupa ideja, koje se temelje na jednoj fundamentalnoj ideji,
temelju oko kojega se sažimaju sve druge ideje. Po svojoj snazi, „epistema"
određuje ponašanje ne samo globalnih grupa. Već i položaj, mjesto, zadaću
pojednica. Individualnost, subjekt determinirajućeg zakona našeg mišljenja.
Episteme se manifestnom snagom javljaju u diskontinuitetu razvoja društva.
Kroz analizu strukture jedne epohe, Fuko dolazi do zaključka da čovjek
nema dominirajuće značenje u odnosu na stvari. Zabluda prethodne interpretacije
kulturnohistorijskih epoha ležala je u tome što je čovjeka vidjela kao
dominirajućeg subjekta u okviru postojeće strukture društva. Fuko tako
definira čovjeka ne kao stvaralačkog, djelatnog subjekta, već isključivo
kao objekta unutar strukture. Diskontinuirani razvoj epistema, prema Fukou,
doveo je do pojave sljedeće tri koncepcije društva:
1. Biološke koncepcije analogne prirodnom organizmu,
2. Ekonomističke teorije i
3. Sociologističke, odnosno lingvističke teorije koje tragaju za sferom
„nesvjesnog", pomoću čega se objašnjava društvo i kultura.
Fuko je u svojoj strukturalnoj analizi povijesti kulture, civilizacije
žrtvovao proizvođača proizvodu i sam čin njegove proizvodnje. Analiza
proučavanja kulturno - historijskih epoha kod Fukoa reducirana je na jednu
tendenciju da se od reda, geneze stovri na različitim nivoima kulture,
jedna stvar, jedno biće (epistema) ili jedna esencija, te se ona izdvoji
od ljudske prakse. Diskontinuirani razvoj epistema što je doveo do pojave
slijeda tri koncepcije društva ili kako to Fuko kaže: „sukcesivne stratifikacije
znanja", ne objašnjava nam ono bitno, to jest, kako se prelazi s
jedne stratifikacije na drugu i kako objašnjava sam prelazak, ili kako
se prelazi s jedne strukture na drugu. Fuko nam ne može objasniti prelazak
s jedne strukture na drugu, jer je struktura, po njemu, potpuno strana
čovjeku. On govori o strukturama, ali nikada ne uzima u obzir ljude, kao
djelatne subjekte koji su ih proizveli. Riječ je, u Fukoovoj strukturalističkoj
koncepciji „o tajni bezgrešnog začeća". Bezstrukture nema geneze,
niti geneze bez strukture. Njih povezuje dijalektički odnos, a to Fuko
nije uspio objasniti.
2.3. Kritička teorija društva (Frankfurtska škola)
Kritička teorija društva ili tzv. Frankfurtska škola proizvod je i rezultat
sinteze marksističke kritike društva i savremenih socijalno - psiholoških
teorija. Rezultati Marksove i Frojdove koncepcije društva i čovjeka postaju
paradigmom i polaznom osnovom kritičke teorije. Frankfurtski intelektualni
krug, prihvatajuću Marksovu kritiku otuđenja i ostvarenja građanskog društva
i Frojdovo psihoanalitičko nastojanje da se kategorijom nesvjesnog objasni
čovjek, društvo i povijest, koncipirao je kritičkosocijalnu teoriju kroz
analizu savremenih problema epohe. Kritička teorija je razvila jednu novu
socijalnu filozofiju, svojim analizama savremene civilizacije, svojim
kritičkim razotkrivanjem depersonalizirajućeg karaktera savremenog manipulativnog
društva. Time je ona veoma mnogo doprinijela mladim generacijama u razotkrivanju
njihova vlastitog položaja. Subjekti kritičke teorije, koja je započela
30-ih godina XX stoljeća, bili su uglavnom njemački filozofi jevrejskog
porijekla koji su okupljeni oko Frankfurtskog instituta za socijalna istraživanja
ostvarili značajne rezultate u vezi sa nekim odsudnim pitanjima savremene
tehničke i autoritarno političke civilizacije, sudbine ličnosti i individualnosti,
historijske tragičke nedijalektičkog razuma, ali i sve mračnije sudbine
dijalektičkog uma u totalitarnim socijalističkim sistemima. Oni su decidirano,
kolektivno i individualno, u svojim djelima akcentirali značaj dijalektičkog
uma, one kritičke svijesti čovjeka koja jednio može biti korektiv stihijskog
i putokaz prema humanizmu u otuđenom svijetu.
2.3.1. Herbert Marcuse
Herbert Marikuze je jedan od osnivača kritičke teorije društva. Nakon
pojave fašizma u Njemačkoj, 1933. godine emigrirao u SAD. Tamo objavljuje
rezultate svojih istraživanja do kojih je došao kao saradnik Frankfurtskog
instituta za socijalna istraživanja. (... )
Rezime svojih teorijskih analiza i preokupacija u vezi sa savremenom civilizacijom
otuđenja iznio je Marikuze u svom najutjecajnijem djelu „Čovjek jedne
dimenzije" (1964.). U ovom djelu analiza dovodi Marikuzea do zaključka
da se osnova kritike danas izmijenila. Iako kapitalističko društvo danas
čini dvije klase: buržoazija i proletarijat, razvitak kapitalizma je izmijenio
„strukturu i funkciju ovi dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne
transformacije. U najrazvijenijim područjima savremenog društva bezobziran
interes očuvanja i poboljšanja status qoia sjedinjuje prethodno anatagonističke
snage, u onoj mjeri u kojoj tehnički progres osigurava rast i koheziju
komunističkog društva. Uzmiče ideja o kvalitetnoj promjeni pred realističkim
pojmovima o neeksplozivnoj evoluciji.
Djelo „Čovjek jedne dimenzije" u potpunosti će oscilirati između
dviju kontradiktornih hipoteza: prve, da je razvijeno građansko društvo
u mogućnosti sputati kvalitativne promjene, konstitens previdive budućnosti
i, druge, a da postoje snage i tendencije koje mogu slomiti ovo sputavanje
i revolucionirati društvo. Markuze, dapače, smatra da je savremeno industrijsko
društvo nameće potrebu novih koncepcija ekonomskih, političkih i intelektualnih
sloboda, jer su potrebne takve forme realizacije koje odgovaraju novim
mogućnostima društva. Time se obuhvaća i jedno paradigmatično teorijsko
i praktično pitanje o ljudskim potrebama. U izvjesnom smislu ljudske potrebe
su povijesne potrebe, te se postavlja pitanje kriterijuma razlikovanja
istinskih od lažnih historijskih potreba. Lažne potrebe su one koje su
„... individumu nametnuli posebni društveni interesi u njegovom obuzdavanju:
potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu...
Većina predominantnih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponašanjem
i konzumacijom prema oglasima - da se voli i mrzi ono što drugi vole i
mrze - spada u tu kategoriju krivih potreba."
Moderno građansko društvo odlikuje bizarna situacija. Čovjek je identificiran
s egzistencijom koja mu je nametnuta i u njoj nalazi svoje zadovoljenje.
Otuđenje je postalo objektivnom zakonitošću društva, a otuđeni subjekt
se gubi u svojoj otuđenoj egzistenciji. Razvijeno racionalno tehnološko
društvo je, u izvjesnom smislu, ideologičnije nego sva prethodna društva,
jer je ideologija struktuirana u samom proizvodnom procesu. Čovjek je
proizvodnjom i tehnologijom reduciran na model jednodimenzionalne misli
i ponašanja.
Marikuze je ostao na negaciji, priznajući sasvim otvoreno, da kritička
teorija ne iznalazi gotova rješenja za savremenu situaciju. U sukobu navedenih
oprečnih sila totalitarizma, iracionalizma tehnike i tehnologije i mogućnosti
humanizma, vidi mogućnost razrješenja, ali ujedno i njegovu tragičnost.
Snaga društva je kolosalna, a velike su i šanse za povijesni susret najrazvijenije
humanističke svijesti i najeksploatiranijih društvenih snaga.
2.3.2. Erich Fromm
Erih From, njemački filozof, psiholog i sociolog, nakon emigracije 1933.
godine iz fašističke Njemačke, nastavlja svoja psihoanalitička
i socijalno-psihološka istraživanja na Univerzitetu u Njujorku i Univerzitetu
u Meksiko Sitiju.
From ne koncipira čovjekovu prirodu kao nepromjenjivu, ali se ne slaže
ni sa drugim teorijskim stajalištima da je ona beskrajno savitiljiva.
„Čovjek se može", kaže From, „prilagoditi gotovo svakom obrascu kulture,
ali ukoliko se oni protive njegovoj prirodi, on utoliko razvija mentalne
i emocionalne poremećaje koji će ga, na kocu, prisiliti da izmjeni te
uvjete, jer on ne može izmijeniti svoju prirodu." Analizirajući razlike
između životinjske i ljudske egzistencije, From naglašava protivrječni
karakter čovjekove egzistencije. Čovjek nije prilagođen prirodnim okolnostima,
jer i ne živi samo u prirodi, nego i u društvu. Stoga je čovjek u stalnom
egzistencijalnom protivrječju i potrebi da pronalazi rješenja tih protivrječja,
da iznalazi uvijek nove forme jedinstva sa prirodom, drugim ljudima i
sa samim sobom, što i jeste, kako to kaže From u svome djelu „Zdravo društvo"...izvor
psihičkih snaga koje motiviraju čovjeka, sve njegove strasti, afekte i
brige. (... )
From je u svojoj analizi razdoblja reformacije i kasnijeg kapitalizma
zaključio da je sloboda od tradicionalnih spona srednjovjekovnog društva,
pojedincu dala novo osjećanje nezavisnosti, ali u isti mah i usamljenosti
što je bilo razlogom novog iracionalnog aktivizma. Tako on analizira fenomen
fašizma u kojem se čovjek odriče svoje individualnosti i integriteta svoga
ja. From smatra da je individua u svojoj usamljenosti, suočena sa svjetom
izvan sebe kao zasebnim entitetom, mora nastojati da savlada to nepodnošljivo
stanje nemoći i usamljenosti. Jedan način prevladavanja je da se dospije
do „pozitivne slobode", do povezivanja sa svijetom putem ljubavi
i rada, zbiljskim ostvarivanjem emocionalnih i intelektualnih sposobnosti.
Drugi način je odustajanje od slobode, bijeg iz jedne nepodnošljive situacije,
jednostavno kazano - bijeg od slobode, što je jedna značajna forma čovjekovog
otuđenja. Mehanizam bijega od slobode jeste čovjekova težnja da odustane
od nezavisnosti svog pojedinalnog ja, te da ga nadomjesti klasom, autoritarnim
oblicima vladavine itd. From se zadržava na još jednom mehanizmu bijega
od slobode, a to je prilagođavanje pojedinca svemu onome što mu jedna
civilizacija pruža. Cijena za takvo prilagođavanje je veoma visoka: ona
je gubitak ličnog ja. Bijeg od slobode može jedno vrijeme da olakša patnju,
ali je ne otklanja. Traganje za slobodom nije metafizička sila, te se
ne možed objasniti prirodnim zakonom; ono je nužan ishod procesa individualizacije
i svestranog razvoja kulture. Stoga, autoritarni sistemi, postvarenja
i otuđenja u oviru kapital - odnosa ne mogu da unište osnovne uslove i
mogućnosti koje pridobnose traganju za slododom, smatra From.
ZAKLJUČAK
Društvo nije statična, već promjenjiva kategorija koja se transformira
i mijenja kroz povijest. Promjene nisu samo historijska, već je to svakodnevna
osobenost. Do toga dolazi što društvo čine individue i društvene grupe,
sa svojim potrebama i akcijama. Zato u društvenim promjenama postoji kontinuitet
i tradicija, ali i postoje promjene koje su dinamične i koje nameću industrijski
i tehnološki napredak i koje nemaju svoju dugu tradicionalnost, već veliku
i brzo prihvatljivu upotrebljivost. Brzina promjena u industrijsko doba
je veoma dinamična i odvija se u svim sferama čovjekove djelatnosti. Današnji
čovjek, njegov način života i tehniča sredstva kojim se služi ne mogu
se porediti sa životom ljudi koji su živjeli u ranijim tipovima društvenih
sistema. Dostignuti stupanj tehnološkoga i tehničkog razvoja bitno utječe
na sam karakter društva, njegovu kulturu, običaje, tradiciju,
Promjene su danas tako dinamične i obuhvatne, ne samo u funkciji napretka
i zadovoljavanja čovjekovih potreba, već u smislu suočavanja sa posljedicama
koje čine našu budućnost i opstanak čovjeka i društva neizvjesnim. A sve
ovo navedeno znatno utječe na razvoj modernog društva. Za savremeno društvo
možemo reći da je jedan sukladan, kompatibilan, uravnotežen skup mnoštva
prepoznatljivih elemenata, koji su nastali i koji djeluju samo u toj cjelini
i u interakciji s drugim segmentima sistema.
LITERATURA
1. Saltaga F., „Sociologija", Univerzitet u Sarajevu-Pravni fakultet,
Sarajevo, 1999.
2. Marinković D., „Uvod u sociologiju", Mediterran Publishing,
Novi Sad, 2008.
3. Mesihović N., „Uvod u sociologiju", Svjetlost, Sarajevo, 1996.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|