SAMOHRANO RODITELJSTVO

Suvremenoj obitelji svojstvena je raznolikost. Sve su prisutniji novi oblici obitelji među kojima su i jednoroditeljske obitelji. U društvu se javlja transformacija obitelji kao temeljne socijalne zajednice. Obitelj se smanjila, sve je više samačkih kućanstava, jednoroditeljskih obitelji, izvanbračne djece i neformalnih veza.
U konstruiranju obitelji kao osnovne socijalne zajednice posljednjih su godina zamijećeni sljedeći trendovi: smanjivanje stope nupcijaliteta (sklapanja braka), porast stope divorcijaliteta, povećanje dobi prilikom sklapanja prvog braka, sve veća sklonost parova kohabitacijama, te opadanje stope feriliteta i to s naglaskom opadanja feriliteta u bračnim zajednicama. O procesu pluralizacije obiteljskih oblika svjedoči i podatak da je jednoroditeljskih obitelji u razvijenim industrijskim zemljama danas između 15% i 30%.
Samohrana obitelj nije jedinstvena sociološka kategorija pa ju je stoga vrlo teško definirati.
Termin samohrani roditelj se odnosi na roditelje koji samostalno, bez drugog roditelja skrbe o djetetu. Definicija samohranog roditelja uvelike ovisi o tome što se podrazumijeva pod riječju samohran. To može značiti sam, samostalan, usamljen, prepušten sam sebi, nevjenčan ili izvan stalne veze. U tim obiteljima najčešće jedan roditelj, ovisno o uzrocima, ispada iz obiteljskog sustava dok drugi mora ponovno organizirati i izgraditi novi način obiteljskog života i sam izvršavati brojne zadaće. Stoga bi možda takve roditelje bilo opravdanije nazvati roditelji samci, a ne samohrani roditelji kako se u nas uobičajeno nazivaju.

2. SAMOHRANO RODITELJSTVO

Samohrani roditelji čine posebno osjetljivu društvenu skupinu, kojoj je potrebna i materijalna i psihosocijalna pomoć. Samohrano roditeljstvo se uglavnom definira na temelju obiteljske strukture, ali se ne mora nužno tretirati kao dihotomna varijabla, već i kao kontinuirana varijabla. Tako i osoba u braku može imati razdoblje vremena samohranog roditeljstva, tijekom kojeg svakodnevno skrbi o jednom ili više djece, bez stalne fizičke i emocionalne podrške partnera. Na ovaj su način i obitelji u kojima jedan partner živi dislocirano od obitelji iz poslovnih razloga (npr. u drugom gradu) također obitelji samohranih roditelja. Ovakva obitelj vjerojatno nema financijskih poteškoća kakvih ima „prava samohrana obitelj“, ali je samohrana prema kriteriju navedene emocionalne podrške i količine odgovornosti u odgoju djeteta koju jedan roditelj na sebe preuzima. Drugi primjeri povremene ili djelomične samohranosti su obitelji u kojima razvedeni roditelji žive u istom stambenom prostoru.
Može se zaključiti da su samohrane obitelji međusobno vrlo heterogene. S obzirom na samu strukturu obitelji ispravnije je ove obitelji nazvati „jednoroditeljske obitelj“. Međutim, ni uporaba ovog termina nije najsretnije rješenje, jer se njime potpuno pokriva uloga drugog roditelja u odgoju djece. Naime, u obiteljima djece razvedenih roditelja i djece nevjenčanih roditelja upravo je aktivni angažman drugog roditelja u odgoju djece jedan od najvažnijih čimbenika koji utječe na kvalitetu obiteljskih odnosa i životni standard obitelji.

2.1. OBILJEŽJA JEDNORODITELJSKIH OBITELJI U EUROPI

Udio jednoroditeljskih obitelji u europskim zemljama kreće se između 15% i 30%, što pokazuje porast u odnosu na 1990. i 1991. godinu kad se njihov udio u ukupnom broju obitelji s djecom do 15 godina kretao između 6% u Grčkoj i 21% u Danskoj.
U Velikoj Britaniji povećan broj jednoroditeljskih obitelji je prije svega posljedica porasta broja razvoda ili odvajanja, a ne udovištva.
Žene dominiraju u jednoroditeljskim obiteljima, osobito u Portugalu(94%). S druge strane Danska, Luksemburg i Finska imaju najveći udio samohranih očeva (20%).
Općenito, zemlje koje pružaju najviše potpore jednoroditeljskim obiteljima su: Norveška, Francuska, Luksemburg, Danska i Belgija, dok najmanje potpore imaju: Španjolska, Grčka, Irska i Portugal.

2.2. OBILJEŽJA JEDNORODITELJSKIH OBITELJI U HRVATSKOJ

Trend porasta broja jednoroditeljskih obitelji, sukladno pokazateljima mnogih drugih europskih zemalja, bilježi i Hrvatska. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku 2002. godine u populaciji obitelji u Hrvatskoj ukupno je 188 001 ili 15% samohranih roditelja. Od toga 83% ili 156 036 čine majke s djecom, dok 17% ili 31 965 čine očevi s djecom. U ukupnom broju obitelji s djecom kojih je 914 000, udio samohranih roditelja je 20,6% ili svaka peta obitelj s djecom.
Rezultati istraživanja strukture obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje u Hrvatskoj, koji pokazuju da jednoroditeljske obitelji čine 11,2% primatelja pomoći za uzdržavanje. Siromaštvom su znatno češće pogođene obitelji samohranih majki koje čine gotovo 84% korisnika pomoći iz jednoroditeljskih obitelji. Te obitelji se nalaze u posebnoj opasnosti od izolacije od ostatka društva budući da su samohrani roditelji orijentirani na cjelodnevno pružanje skrbi za dijete ili na traženje dodatnih financijskih sredstava za život.

3. UZROCI NASTANKA JEDNORODITELJSKIH OBITELJI I PRILAGODBA DJETETA

Do nastanka jednoroditeljskih obitelji dolazi uslijed smrti bračnog druga, razvoda, nestanka ili napuštanja obitelji jednog roditelja, izvanbračno rođenje, zatim obitelji u kojima je jednom roditelju oduzeto pravo na roditeljsku skrb ili poslovna sposobnost, roditelj koji je na izdržavanju zatvorske kazne ili odsutan zbog bolesti.
Jednoroditeljska obitelj često se smatra rizičnim činiteljem u nastajanju devijantnog ponašanja i psiholoških problema djece i adolescenata. Pitanje je može li se govoriti uopćeno o pojmu jednoroditeljske obitelji, jer je za dijete sigurno značajan spolroditelja s kojim živi, uzrok nepotpunosti obitelji, tj. života s jednim roditeljem (smrt, rastava, napuštanje) te duljina razdoblja nepotpunosti obitelji. Spomenuti činitelji utječu na različite stilove života jednoroditeljskih obitelji. Rizični činitelj može biti i nova bračna zajednica, tj. postojanje i ponašanje očuha, odnosno maćehe. No, i formalno potpuna obitelj, u kojoj je jedan partner samo pasivno prisutan isto je tako rizična.
Većina istraživanja pokazuje da je za djecu najteže razdoblje upravo vrijeme kad se događa razvod roditelja, a nakon približno dvije godine, kad obitelj uspostavi mirniju, više organiziranu dnevnu rutinu, mnogi problemi nestaju. Privremeni loš učinak razvoda na dječji psihosocijalni razvoj pripisuje se raznim činiteljima povezanima s razvodom kao što su: izloženost sukobima roditelja, nagla promjena u ponašanju roditelja, promjena u načinu njihova odgoja i stres uslijed znatnog pogoršanja financijske situacije u obitelji. Međutim, određeni problemi ponašanja i prilagodbe mogu se pojaviti i mnogo kasnije, tj. u vrijeme kad djeca uđu u razdoblje adolescencije jer tada isprobavaju neke nove oblike ponašanja i mnogo su više u društvu vršnjaka, tj. bez nadzora roditelja. To su problemi kao što su: veći školski neuspjeh, učestalija uporaba droge i alkohola, više problema u ponašanju i lošiji odnosi s osobama suprotnog spola. Prilagođavanje djece i adolescenata novim životnim uvjetima nakon raspada obitelji nije toliko povezano sa samom strukturom obitelji, tj. njezinom potpunosti ili nepotpunosti, koliko s obiteljskim odnosima, tj. s kvalitetom komunikacije u obitelji, sukobima u obitelji i roditeljskim odgojnim postupcima .

3.1. RAZVOD KAO UZROK JEDNORODITELJSTVA

Mnoge studije razvod vide kao kratkotrajan zakonski događaj koji utječe na pojedinca, no riječ je zapravo o procesu koji se događa u obitelji unutar životnog ciklusa djece, adolescenata i odraslih. Od prve ozbiljne odluke o razvodu, preko stvarnog razdvajanja do normalizacije života poslije razvoda dug je put.
Prva faza, faza donošenja odluke, započinje razmišljanjem o razvodu koje obično dugo traje. U tom redu reduciraju se privlačnosti zajedničkog života, konflikti se pojačavaju i udaljuju ljude, događa se svojevrstan „emocionalni razvod“ i partneri o razvodu počinju otvoreno razgovarati. Donošenje odluke o razvodu, prema istraživanjima, u prosjeku traje oko godinu dana.
Drugu fazu procesa čini stvarno razdvajanje, tzv. sudski razvod. Ta faza predstavlja prekretnicu jer je tada odluka o razvodu konačna i započinju konkretne aktivnosti za provođenje tog postupka. Tu fazu procesa razvoda prati kriza članova obitelji koja je obilježena žaljenjem i osjećajem krivnje.
Svi stresovi predrazvodnog i razvodnog perioda sastaju se u trećoj fazi procesa razvoda – u periodu poslije razvoda. Glavna zadaća tog razdoblja je prilagodba novim obiteljskim uvjetima i zahtijeva određeno vrijeme. Koliko će vremena biti potrebno, ovisi o emocionalnom opterećenju iz predrazvodnog perioda i varira ovisno o situaciji, kao i o uzrocima koji su do razvoda doveli.
Nakon razvoda u obitelji nastaju brojne promjene. Prije svega isti broj zadataka obavljati će sada jedan roditelj u uvjetima promijenjene strukture. Takva situacija ostavlja različite posljedice na odrasle i djecu.

3.2. PRILAGODBA DJETETA NA RAZVOD RODITELJA

Razdoblje razvoda nesumljivo je teško za dijete i ma koliko ono bilo pripremano nikad nije dovoljno spremno za krizu razvoda i teško je prihvaća. Osjećaj napuštenosti uvijek je prisutan i tugovanje može potrajati neko vrijeme. Tijekom perioda roditeljskog rastajanja djeca moraju usvojiti mnoge životne promjene: aktualno odvajanje od jednog roditelja, promjene u financijskom statusu, modifikaciju kućnih pravila, te životni stil jednoroditeljske obitelji. Osim toga, kompleks gubitka u slučaju razvoda značajno se razlikuje od onog uzrokovanog smrću. Nakon smrti odsutni roditelj obično se idealizira, ali nakon razvoda najčešće obezvrjeđuje. Utjecaj razvoda na djecu povezan je s dva glavna pitanja: intenzitetom konflikta između roditelja te stupnjem u kojem je dijete fokus obiteljskih emocionalnih procesa.
Prilagodba djeteta na razvod ne ovisi isključivo o sukobima u obitelji ili gubitku jednog roditelja već i o nekim drugim činiteljima koji su vezani neposredno za samo dijete. Među tim činiteljima svakako su najznačajniji starost i spol djeteta.
Dijete predškolskog uzrasta (3-5 godina) nije u stanju shvatiti prave razloge razdvajanja roditelja i smatra da na taj način nepovratno gubi ljubav jednog roditelja. Za taj je uzrast karakteristična i pojava regresivnog ponašanja (ponaša se kao dijete mlađeg uzrasta), što može potrajati određeno vrijeme. Prema rezultatima istraživanja mlađe je dijete sklono, pogotovo u tumačenju uzroka razvoda, samookrivljavanju, iskrivljenom opažanju roditeljskih potreba, ponašanja i osjećaja, kao i samozavaravanju o izgledima za pomirenje roditelja.
Dijete u dobi od 6-8 godina, iako može razumjeti povod razvodu, još uvijek nije u stanju u potpunosti shvatiti poremećene odnose među roditeljima i vlastitu ulogu u razvodu. Djeca tog uzrasta posebno su osjetljiva na to kako vršnjaci i odrasli tumače njihov novonastali položaj i okolnosti u obitelji.
Djeca u dobi od 9-12 godina imaju nešto zreliji odnos prema razvodu roditelja. Mogu shvatiti okolnosti i obrazloženja uzroka razvoda. No, u toj je dobi njihova „slika o sebi“ vezana uz obitelj, pa narušavanje strukture obitelji često značajno utječe na uspostavljanje i postojanje sistema vrijednosti. To se najčešće odražava u lošem školskom uspjehu, te problemima ponašanja, agresivnosti, dubokoj potištenosti i usamljenosti.
Za adolescente (13-18 godina) se kad je u pitanju razvod roditelja, može reći da postoje i prednosti i nedostaci u odnosu na mlađu djecu. Adolescenti imaju veći kapacitet za izgradnju emocionalne distance od roditeljskih konflikata, imaju mogućnost izbora odluke o skrbništvu i kontaktima s odsutnim roditeljem, te članovima proširene obitelji. Te dvije opcije pružaju adolescentu veću šansu vladanja krizom i održavanja ravnoteže. Nedostaci se ogledaju u činjenici što se u slučaju razvoda za adolescenta naglo skraćuje vrijeme potrebno za ostvarivanje normalnih razvojnih zadaća. Nemogućnost modificiranja generacijskih granica još je jedna opasnost za adolescenta koja može spriječiti pravodobnu separaciju od obitelji. Neuspjeh u rješavanju emocionalne privrženosti u toj fazi životnog ciklusa može otežati adolescentovo osnivanje vlastite nuklearne obitelji.
Spol djeteta u interakciji sa dobi u vrijeme razvoda roditelja također je dio mnogih istraživanja u različitim studijama. Brojne, često vrlo smjele hipoteze nastoje objasniti kako sukobi među roditeljima, kao i njihov razvod jače utječu na dječake nego na djevojčice. Pritom se polazi od činjenice da se o djeci i poslije razvoda u većini slučajeva brinu majke. Ističu također i različit pristup roditelja prema djeci ovisno o spolu djeteta kako zbog razlika u temperamentu djece, tako i zbog kulturoloških propisanih „muških i ženskih uloga“. Istovremeno, brojna istraživanja na tu temu pokazuju kako u adolescenciji cvjetaju problemi djevojčica. U mladoj odrasloj dobi one često pokazuju ozbiljne probleme sa samopouzdanjem i započinju seksualnu aktivnost ranije nego djevojčice iz netaknutih obitelji.
Uz spomenute činitelje (dob i spol) o kojima ovisi prilagodba djeteta na razvod roditelja u literaturi se, uz nešto manji značaj, ističu još i temperament djeteta kao konstitutivni element, povijest izloženosti prethodnim separacijama, postojanje nekog hendikepa, kroničnih bolesti i sl.

3.3. SMRT KAO UZROK JEDNORODITELJSTVA

Iako prirodna i neizbježna, smrt nerijetko predstavlja tabu temu, često je negiramo ili doživljavamo kao nevidljivu. U životnom ciklusu obitelji smrt se prepoznaje kao najbolnije iskustvo, kao najstresniji događaj u životu obitelji. Vjerojatno ne postoji ništa na što obitelj reagira sa više emocija nego što je smrt. Iako je riječ o normalnom iskustvu postoje fizičke, psihološke i socijalne posljedice po članove obitelji. Tugovanje kao prirodan proces slijedi nakon smrti i različit je za pojedinca i obitelj. U skladu s tim u literaturi su opisane dvije teorije tugovanja:
a) teorije tugovanja koje se usmjeravaju na pojedinca
b) teorije tugovanja koje se bave obiteljima

3.4. PRILAGODBA DJETETA NA SMRT RODITELJA

Smrt roditelja čini se najrazornijim od svih životnih stresova koje dijete može doživjeti. Gubitak je nenadoknadiv i ima najveće potencijalne psihološke posljedice. Djeca u procesu tugovanja svoje osjećaje opisuju riječima „biti ću zauvijek drugačiji od svojih vršnjaka“.
Neka djeca postaju ranjiva, dok druga prežive taj stres ne razvijajući veću psihijatrijsku disfunkciju ni kratkoročno, ni dugoročno. Reakcije djece na smrt roditelja nastaju uglavnom pod utjecajem dobi, spola, emocionalnog i kognitivnog razvoja, odgovora preživjelog roditelja i adekvatne brige.
Mlađa djeca trebaju pomoć u prepoznavanju i izražavanju svojih osjećaja i njihovog povezivanja s gubitkom. U obitelji s adolescentom ili mlađim odraslim glavna zadaća životnog ciklusa je međusobno odvajanje roditelja i djece. Smrt može omesti kompletiranje tog procesa. Ne samo da može omesti adolescentovo postizanje neovisnosti već ga „razvojno pomiče“ i podiže do roditeljskog surogata braći i sestrama i tako ga ili ju čvrsto držati unutar obitelji.
U godini nakon smrti roditelja djeca izražavaju mnoga ponašanja i emocije viđene u tugovanju odraslih. Prema tome, najutjecajniji faktor u dječjoj reakciji na gubitak roditelja proizlazi iz sposobnosti preostalog roditelja da ne dopusti stvaranje vlastite emocionalne distance od djece. U suprotnom slučaju je, osim ostalog, moguće da djeca žive makar privremeno u istom okruženju kao i djeca depresivnih roditelja.
Isto tako, kvaliteta odnosa unutar obitelji, koja je prethodila gubitku, utjecat će, kako na promjene u obitelji, tako i na njezinu sposobnost prilagodbe.

4. PROBLEMI JEDNORODITELJSKIH OBITELJI

U jednoroditeljskim obiteljima roditelji su izloženi većim naporima na poslu i kod kuće te preuzimaju veći psihički i tjelesni teret dječjeg odgoja i odgovornost za djecu. Iskustva samohranih roditelja pokazuju da ne nailaze na dovoljnu podršku društva u ostvarenju svoje odgovorne obiteljske uloge. Samohrani roditelji suočeni su s predrasudama okoline koje su osobito izražene prema razvedenim osobama i osobama koje su rodile izvan braka. One su čestoizložene osuđivanju, ismijavanju, podcjenjivanju i odbija im se pružiti podrška. Predrasude prema roditeljima, osobito ženi, dovode do stigmatizacije djece. Zbog svega toga članovi jednoroditeljskih obitelji osjećaju se marginalizirano u društvu. Nedovoljna senzibilizacija društva za probleme samohranih roditelja vidljiva je i u nedostatku sveobuhvatnih istraživanja o njihovu položaju. Za izradu učinkovitih mjera obiteljske politike, nužno je poznavati probleme i potrebe jednoroditeljskih obitelji u kontekstu poznavanja društvenog položaja i obilježja životne situacije hrvatskih obitelji općenito .
Najčešće probleme jednoroditeljskih obitelji čini teška ekonomska situacija u kojoj su se našli, problemi skrbi za djecu, osobito nadzora majke nad muškim djetetom, manje slobodnog vremena koje roditelj i dijete mogu zajedno provesti, što često rezultira emocionalnim poteškoćama. Učinci razvoda i nedovoljna ili nedostatna pažnja drugog roditelja na djetetov uspjeh u školi i odnose s vršnjacima, problemi nastali usred roditeljeve nove veze s nekom drugom osobom, kao i narušavanje odnosa u proširenoj obitelji, stvara dodatne teškoće u funkcioniranju samohranog roditelja. Veliki problem je i zapošljavanje samohranih roditelja jer poslodavci znaju za njihove povećane potrebe i teško usklađivanje radne i obiteljske uloge te se zato ne odlučuju na njihovo zapošljavanje. Dodatne probleme također stvara birokracija i loši programi potpore države koji postoje za „socijalne slučajeve“, a nisu prilagođeni specifičnim potrebama samohranih roditelja.
Biti samohrani roditelj je najčešće stresno i teško, bez obzira na to je li roditelj to sam izabrao razvodom, odnosno odlukom da će sam odgajati dijete ili postao samohrani roditelj zbog smrti ili napuštanja od strane bračnog partnera, ili zbog nekog drugog razloga. Bez obzira na razloge, samohrani roditelji se susreću s više problema odjednom, od kojih su neki očekivani, a neki ne, često se pitaju hoće li ikada ponovno biti sretni, opušteni i imati osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Neki mogu biti toliko zatećeni novom situacijom da postanu paraliziranii nesposobni bilo što poduzeti. Uz sve to ipak trebaju naći načina da se na najbolji način brinu o svojoj djeci, čak i kad nisu posve sigurni da se mogu brinuti i o samima sebi. Važno je da samohrani roditelji prihvate da je određena količina stresa uvijek dio roditeljstva, bez obzira na to odgaja li roditelj sam dijete ili ga odgaja zajedno s bračnim partnerom. No, činjenica jest da je u samohranom roditeljstvu prisutno više stresa jer je teže ako jedan roditelj sam brine o svemu. Ako samohrani roditelj osjeća da je pod sresom to ne znači da je loša osoba ili „slabić“.
Stres je dio života, dio specifične situacije i vjerojatno će se nastaviti kroz sva tri osnovna perioda samohranog roditeljstva: period gubitka, period prilagodbe, period oporavka i stvaranja novih odnosa. Također je važno da samohrani roditelji znaju da je prvi period nesigurnosti i straha koji osjećaju uvjetovan time što ne znaju što ih očekuje u budućnosti, odnosno što bi konkretno trebali učiniti da se prilagode novonastaloj situaciji i na nov način organiziraju svoj život.

ZAKLJUČAK

Jednoroditeljstvo kao oblik obiteljske organizacije postavlja brojne zahtjeve u nizu specifičnih područja na svoje članove (roditelje i djecu). Istovremeno postavlja brojne zahtjeve i osobite izazove i pred stručnjake koji se obiteljima bave. Poznavanje specifičnosti potreba i problema jednoroditeljskih obitelji u samoj je osnovi oblikovanja adekvatne, a time i efikasne pomoći. Pritom značajnu ulogu prije svega ima njihovo priznavanje, prepoznavanje te razumijevanje njihovih snaga.
Naime, održavanje tradicionalne obitelji kao ideala i promatranje drugih obiteljskih formi kao anomalije zapravo je kontraproduktivno u pomaganju tim obiteljima. Uspješno funkcioniranje upravo jednoroditeljskih obitelji, kao i sve glasniji iskazi o disfunkciji i postojanju nasilja i u strukturalno cjelovitim obiteljima potvrđuju kako potencijal zdravlja obitelji leži u unutrašnjoj dinamici, procesima i odnosima unutar obitelji. Taj se potencijal može i dalje razvijati i pozitivno usmjeravati kreiranjem okoline poticajne za obitelj te osmišljavanjem načina i strategija interveniranja u taj iznimno osjetljiv segment obiteljskog života.

LITERATURA

1. Ljubetić, Maja, Biti kompetentan roditelj, Mali profesor, Zagreb, 2007.
2. Raboteg – Šarić, Pećnik, Josipović, Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, 2003.
3. „Za“ i „O“ jednoroditeljskim obiteljima, Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET, Zagreb, 2006.
4. Internet: http: //www.hrcak.srce.hr/file/6185
http: //www.obiteljskicentar-dnz.hr
http: //www.samohrani.com
http: //www.portal.hr/lifestile/obitelj/fset.html

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD