|
Psihosomatske bolesti kod dece
Tijekom
osnovnoškolske dobi djeca se vrlo često tuže svojim roditeljima na bolove
u tijelu. Najčešće ih boli glava ili trbuh, no neka djeca imaju bolove
u grudima, osjećaj nedostatka zraka, mučnine... Kada takve smetnje traju
duže vrijeme, roditelji obično potraže pomoć liječnika te započinju niz
medicinskih pretraga kako bi se pronašao uzrok poteškoćama.
Kada medicinske pretrage ne otkriju ništa što bi se moglo povezati s navedenim
bolovima, postoji opasnost da se zaključi kako dijete izmišlja da ga boli...
No, bol je stvarna. Naime, jedna od poteškoća koje se javljaju tijekom
ove dobi je psihosomatska bol. Psihosomatske teškoće ne uključuju umišljene,
izmaštane bolove, već se radi o pravim fizičkim smetnjama, iako je organizam
zdrav.
1. Jezik tijela
Tehnika u medicini napredovala je. Međutim, pacijent kao osoba izgubio
je na značenju, dok je njegov bolesni organ predmet interesa i pozornosti.
Vrlo često nezadovoljstvo pacijenta proizlazi upravo iz navedenog. Sjećam
se više slučajeva u svojoj ordinaciji kad sam kao mlada liječnica bila
jako nezadovoljna kad nikakvom pretragom nisam uspjela pronaći uzrok pacijentovih
smetnji. Svi učinjeni nalazi bili su uredni, a on je i dalje imao smetnje.
Što se više žalio, upućen je na više pretraga. Međutim, njegovi simptomi
bili su njegov način kako je jedino znao komunicirati i pokazati da se
nešto s njim zbiva. Prvi jezik koji naučimo u životu jest jezik tijela
- novorođene bebe osjećaju se zadovoljne kad su site, dok glad izaziva
nelagodu. Svi znamo za grčeve u prvim mjesecima života, koji su također
jedan od načina kako se traži stalna pažnja i kako se pridobije majčina
blizina.
Probavni organi jedan su od prvih putova komunikacije. Majke su u stanju
razlikovati plač djeteta i točno znaju da li dijete plače jer je gladno,
jer ga nešto boli ili samo traži društvo, da ga se drži u krilu. Koža
je sljedeći organ za komunikaciju. Putem kože beba osjeća toplinu, dodir,
stisak, tj. osjeća da nije sama i da je sigurna. Već novorođena djeca
razlikuju se i svako ima drugačije potrebe. Stoga majke moraju osluškivati
svoje dijete i nastojati zadovoljiti njegove zahtjeve, a ne podređivati
se uputama stručnjaka ili drugih osoba.
Ako dođe do poremećaja u komunikaciji već u prvim danima i mjesecima života,
to može biti osnova za kasnije psihosomatske bolesti. Takav model komunikacije
bude usvojen do kraja života. Takve osobe teško otvoreno pokazuju osjećaje.
Danas se u medicinskim školama i fakultetima sve više stavlja naglasak
na važnost promatranja pacijenta kao cjeline, a ne samo njegova bolesnog
organa, jer svaka tjelesna bolest može imati snažnu poruku i značenje.
Danas se psihosomatska medicina razvija kao posebna grana medicine i bavi
se odnosom psihe i bolesti te, obrnuto, utjecajem bolesti na psihu. Tim
drugim bavi se posebna grana psihijatrije (Liaison psihijatrija). Zapravo,
svaki bolnički odjel treba bi imati psihijatra kao dio stručnog tima.
Proučavanjem ličnosti osoba oboljelih od psihosomatskih bolesti ustanovilo
se da postoje dva tipa:
1. tip s agresivnim obranama, što se očituje karakterističnim
bolestima, kao migrena, visok tlak, srčane smetnje, šećerna bolest i reumatska
upala zglobova;
2. tip s pasivnim obranama, što se očituje sljedećim oboljenjima:
čir na želucu ili dvanaesniku, kronični zatvor, ulcerozni kolitis (kronična
upala debelog crijeva), bronhijalna astma i dugotrajni umor.
Oštećenje tih tkiva i organa nastaje zbog dugotrajnog nadražaja određenog
dijela živčanog sustava, koji nije pod utjecajem naše volje (autonomni
živčani sustav). Dugotrajna prenadraženost tog živčanog sustava konačno
dovede do oštećenja tkiva i znakova bolesti. Tada govorimo o psihosomatskoj
bolesti. Uzrok prenadraženosti određenog dijela autonomnog živčanog sustava
posljedica je određenih osjećaja, koje usvajamo od prvih dana života,
a koji se mogu pobuditi bilo kada u životu, u određenoj frustrirajućoj
situaciji. Psihosomatskim bolestima, dakle, možemo nazvati tjelesne bolesti
u čijem je nastanku bitnu ulogu odigrao psihogeni čimbenik.
Međutim, neće svaka osoba s emocionalnim teškoćama razviti psihosomatsku
bolest. To ovisi o nizu drugih čimbenika, kao što su naslijeđene osobine,
stresogeni momenti u životu, podrška iz okoline, kulturalna obilježja
i sl. Drži se da je dugotrajan stres odgovoran za nastanak psihosomatske
bolesti, dok kratkotrajan stres, pa i ako je snažan, ne izaziva psihosomatske
bolesti. To je stoga što je potrebna dugotrajna prenadraženost autonomnog
živčanog sustava da bi došlo di oštećenja organa i pojave simptoma bolesti.
Klasični psihoanalitičari smatraju da svaki oboljeli organ ima određenu
simboliku, tj. drugu poruku. Za osobe sa psihosomatskim bolestima kaže
se da imaju teškoće u izražavanju svojih emocija, da rijetko maštaju i
da imaju naročit način kako uspostavljaju odnose s drugim ljudima.
2. Psihosomatske bolesti
Pojam "psihosomatski" dolazi od grčke riječi soma, što znači
tijelo i psyche, što znači duh, duša. Oduvijek je pitanje uzroka bolesti
bilo zanimljivo različitim granama znanosti. Isprva se uzroke bolesti
pripisivalo mističnim, natprirodnim silama. Kad je krajem 19. stoljeća
otkriven uzročnik tuberkuloze, bio je to nov, velik korak u medicini.
Međutim, doveo je do razvoja teorije prema kojoj svaka bolest ima vanjskog
uzročnika koji dovodi do oštećenja tkiva i time do pojave simptoma bolesti.
Složit ćemo se da u vrijeme npr. epidemije gripe ne obole svi iako su
bili u kontaktu s oboljelima, tj. uzročnicima bolesti. Znači, nije dovoljan
sam uzročnik da bi se razvila bolest. Važno je i stanje organizma i njegove
obrambene sposobnosti.
Definicija psihosomatskih bolesti nije jedinstvena. Postoje različita
gledišta: neki smatraju da su samo određene bolesti psihosomatske, dok
drugi drže da je svaka tjelesna bolest psihosomatska. Ovdje ću nabrojati
psihosomatske bolesti prema Američkom psihijatrijskom udruženju:
1. kožne bolesti: akne, urtikarija (koprivnjača), neurodermitis
(kronične kožne promjene s neugodnim svrbežom) i angioneurotski edem (otok
kapaka, usana, jezika...);
2. bolesti probavnog sustava: grč mišića između jednjaka
i želuca te želuca i dvanaesnika, želučani čir i čir dvanaesnika, kronični
zatvor, ulcerozni kolitis, kronična upala tankog crijeva (Kronova bolest);
3. bolesti dišnog sustava: bronhijalna
astma i tuberkuloza;
4. bolesti srca i krvnih žila: zakrečenje
krvnih žila srca - angina
pektoris i infarkt,
visok krvni tlak, aritmije;
5. bolesti žlijezda s unutrašnjim lučenjem: šećerna
bolest, nizak šećer u krvi (hiperinzulinizam i hipoglikemija), pojačan
rad štitne žlijezde;
6. reumatske bolesti: reumatska upala zglobova, kronična
bol u križima;
7. ginekološke bolesti: bolne menstruacije, spontani
pobačaji;
8. ostalo: debljina,
alergijske reakcije, migrene i druge glavobolje, kronični svrbeži, tumori...
O svakoj od navedenih bolesti, kako o njihovom značenju, tako i o liječenju,
moglo bi se posebno govoriti. Treba naglasiti da psihosomatski poremećaji
zahtijevaju dugotrajno liječenje.
Zbog sprege emocija i evidentnog tjelesnog oštećenja, važno je kombinirati
medikamentoznu terapiju i psihoterapiju, što znači da, osim liječnika
koji nam pomaže ublažiti bol i ukloniti druge simptome bolesti, ne bi
trebalo zaobići psihijatra čiji savjet i podrška mogu pomoći u ublažavanju
tegoba.
3. Osjetljiva djeca
Svako dijete, kao i svaka odrasla osoba, brani se na sebi specifičan
način od prevelikih zahtjeva ili stresora. Pritom će neki postati izuzetno
borbeni i aktivno će nastojati riješiti nastali problem, a neki će se
otvoreno buniti protiv zahtjeva koji su suviše veliki da bi ih mogli podnijeti.
Takve obrane su zrele i primjerene situaciji te obično ne dovode do pojave
psihosomatskih smetnji. No, s druge strane, postoje djeca koja su sklona
potiskivanju misli i osjećaja, koja se ne znaju braniti na odgovarajući
način i po svojoj prirodi nisu dovoljno otvorena prema svojim intrapsihičkim
sadržajima. Kada se takva djeca nađu u pretjerano zahtjevnim uvjetima
ili pod velikim pritiscima (škola, obitelj, izvanškolske aktivnosti) kojima
ne mogu udovoljiti ili ih ne mogu podnijeti, razvit će smetnje u zdravlju,
znači psihosomaski poremećaj..
Potiskivanje misli ili osjećaja izuzetno je naporno. Tijekom vremena,
takva inhibicija slabi obrambene sustave organizma djeteta. Kao i drugi
stresori u životu, i samo potiskivanje može utjecati na imunološke funkcije
organizma, na srčani ritam i krvožilni sustav, na biokemijske procese
u mozgu i živčanom sustavu. Ukratko rečeno, pretjerano i dugotrajno potiskivanje
misli, osjećaja ili ponašanja može dovesti dijete u rizik za tjelesne
bolesti.Naime, kada dijete doživi neke osjećaje, bilo pozitivne bilo negativne,
te je osjećaje potrebno sebi osvijestiti, a po mogućnosti ih i izraziti.
Osjećaji su izrazito važan dio našeg života i jedan od medija komunikacije
s okolinom. Međutim, neka djeca, svjesno ili nesvjesno, ne dozvoljavaju
svojim osjećajima da izađu na površinu, ne prepoznaju ih i ne izražavaju,
već ih često potiskuju. Na taj način djeca energiju osjećaja preusmjeravaju
u svoju unutrašnjost, svoje tijelo: mišiće, unutarnje organe, krvne žile,
autonomni živčani sustav, žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, itd.
Uslijed potisnute energije tjelesni sustavi mogu početi nepravilno funkcionirati,
što se može očitovati u pretjeranoj zgrčenosti mišića, kontrakciji krvnih
žila, nepravilnom radu autonomnog neuro-vegetativnog sustava itd. To može
biti praćeno i raznim neugodnim simptomima, kao što su: bolovi, mučnine,
vrtoglavice, opća slabost, hladni i vlažni dlanovi, lupanje srca, stezanje
u grudima, osjećaj da nam nedostaje zraka, proljevi, zatvor i slično.
Djeca se mogu pogrešno odnositi prema svojim osjećajima iz različitih
razloga. Opažajući kako roditelji i drugi ljudi koji ih okružuju reagiraju
na izražavanje njihovih osjećaja, djeca mogu naučiti kako nije dobro pokazati
osjećaje, te se početi bojati izraziti neki svoj negativni osjećaj. Ukoliko
roditelji na plač djeteta, koji predstavlja jedan način izražavanja tuge,
reagiraju izjavama poput "Nemoj plakati, ti si veliki dečko.",
dijete će primiti poruku kako je bolje sakriti tugu i praviti se snažnim.
Također, ukoliko roditelji ili drugi važni odrasli na djetetovo izražavanje
ljutnje reagiraju neodgovarajućim kritikama poput "Vidiš kako si
zločest!" i kaznama, djeca mogu naučiti da nije u redu biti ljut
i izraziti ljutnju.
Nije samo problem u izražavanju negativnih osjećaja, već i pozitivnih
osjećaja: radost, zadovoljstvo, smijeh, opuštenost itd.. Mnoga djeca imaju
iskustvo da su i pozitivni osjećaji opasni. Kada su dobre volje postoji
opasnost da okolina iskoristi takve trenutke i djeci "uvali"
nekakav zahtjev, podsjeti na obaveze, prijašnje propuste i slično, a sve
u "dobroj namjeri" kako će djeca tada prije poslušati.
Također, neka djeca mogu naučiti sakrivati svoje osjećaje da bi zaštitila
svoje roditelje, jer opažaju da su roditelji jako zabrinuti i ne znaju
se nositi s djetetovom tugom, strahom, krivnjom i sl. Malo po malo, osjećaji
postaju neželjeni teret, neka vrsta grijeha, iza kojih slijedi kazna neprihvaćanja
ili iskorištavanja od svojih bližnjih.
Često se događa da djeca potiskuju svoje osjećaje i ne izražavaju ih,
jer nikada nisu niti naučila prepoznavati i izražavati osjećaje. Važno
je imati na umu da roditelji predstavljaju modele svojoj djeci, koja mnoge
stvari uče upravo opažajući ponašanje svojih roditelja. Kroz načine na
koje roditelji i druge djetetu bliske osobe izražavaju vlastite osjećaje
i razgovaraju o njima, djeca će naučiti kako da ih i sami izražavaju.
Ukoliko roditelji nastoje sakriti svoje osjećaje pred djecom, ili ih nisu
u stanju niti prepoznati, ukoliko sami nikada pred djecom i s njima ne
razgovaraju o vlastitim osjećajima, može se očekivati da djeca neće naučiti
kako prepoznati i na koji način izraziti svoju tugu, strah, ljutnju...
4. Što uraditi?
Kada dijete pati od psihosomatskih bolova važno je da mu roditelji ali
i odgajatelji, učitelji, u svako m slučaju osobe s kojima se susreće,
vjeruju. Isto tako, vrlo je bitno d ai roditelj i dijete postanu svjesni
psiholoških uzroka tih bolova, odnosno povezanosti između psihičkog i
tjelesnog, jer i sama svjesnost povezanosti dovodi do smanjenja bolesti.
Postoji nekoliko razloga za to. Kad se uvidi povezanost, psihička osnova
za pojedini zdravstveni problem, može se početi koristiti tjelesne smetnje
kao signal za preopterećenost ili stres. To mogu i sama djeca učiniti.
Kada postanu svjesna uzroka svojih tjelesnih tegoba, djeca mogu lakše
usmjeriti svoje snage i energiju na smanjenje ili otklanjanje uzroka stresa,
što im omogućuje da brže razriješe psihološke poteškoće, kojih u prvom
trenutku često nisu ni svjesni.
Nadalje, razumijevanje uzroka i posljedica djeluje blagotvorno, jer tada
medicinski problemi djeci i roditeljima postaju više predvidljivi te ih
je zbog toga lakše kontrolirati. Doživljaj kontrole i predvidljivosti
u životu nužni su za dobro psihičko zdravlje.
U svakom slučaju, intenzivnije psihosomatske smetnje kod djece najčešće
zahtijevaju istodobno praćenje i pedijatra i psihoterapeuta.
Zaključak
Škola je jedan od glavnih izvora stresa u djece i mladeži, a temeljni
je razlog pogrešan sustav koji se temelji na sankcioniranju negativnog
ponašanja ("ako ne napišeš zadaću, dobit ćeš jedinicu"), zbog
čega i prije radoznalo, zainteresirano i pametno dijete vremenom izgubi
volju za radom i učenjem te zamrzi školu. Na pravilan pristup još je potkraj
40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća uputio psiholog Skinner
rekavši da je za kvalitetno učenje potreban "positive reinforcement",
što znači da treba nagraditi (pohvalom, ocjenom ili na neki drugi način)
učenika, studenta ili djelatnika koji je nešto dobro napravio. No, onoga
koji nije napravio što se od njega tražilo ili očekivalo, ne treba ni
grditi ni prisiljavati (i tako stvarati dodatni stres) nego ga treba ohrabriti
i potaknuti na rad i učenje, otprilike na način: "Kad i ti savladaš
predviđeni program, biti ćeš nagrađen za trud".
Kognitivni simptomi stresa uključuju osjećaj nesigurnosti, nelagode, brige,
straha, panike, izbjegavanje određenih aktivnosti, pojačanu budnost, odnosno
nesanicu, a osjećaj beznadnosti te negativno i prekritično mišljenje o
samom sebi često dovode i do depresije.
Jedan je od najboljih načina za borbu protiv stresa dobro planiranje jer
promišljanje i priprema za rad olakšavaju rješavanje problema. Pritom
se ne misli da čovjek isplanira previše obaveza za sutra koje neće stići
obaviti (pa će stres biti još veći) nego da napravi selekciju prioriteta
u realnim okvirima. Dobro je naučiti i vježbe disanja (jer za stresa dolazi
do nesvjesna smanjenja broja udisaja): više puta ponoviti duboki udisaj
na nos i polagani izdisaj na usta. U terapiji stresa pacijentu se pomaže
da sam odredi njegove izvore te vlastite negativne misli i osjećaje povezane
s njima. Ujedno ga se ohrabruje i podržava u naporima da te probleme riješi.
Literatura
Nenad Jakušić, Iva Prvčić, Mihaela Rister: Potisnuta energija koja
vodi u bolest, u Vaša zfravlje, broj 31 (8/03)
Internet stranice:
http://www.zzjzpgz.hr/nzl/2/psihosoom.html
http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/307/2/
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|