Odnos učenja i poučavanja
U samome uvodu spomenut ćemo koja je tema ovog seminarskog rada, njegova
svrha te zašto baš ova tema. Tema ovog seminarskog rada je ''Odnos učenja
i poučavanja'' kao što se može i vidjeti. Što se svrhe tiče to je nešto
malo opširnije, ali pokušat ćemo to nekako malo skratiti. Svrha ovog seminarskog
rada je da pokažemo koji je to odnos učenja i poučavanja, taj njihov odnos
ili možda bolje rečemo međuodsnos, kako to dvoje zajedno koleriraju tj.
kako se međusobno nadopunjuju i koja je svrha svega toga. Učenje i poučavanje
možemo reči da su ovisni jedni o drugome, jer bez jednog nema drugoga.
Najbolji primjer odnosa učenja i poučavanja nalazimo u školama pa ćemo
to i spomenuti u ovom seminarskome radu. Svi smo to više-manje prošli
ili još prolazimo daj odnos učenja i poučavanja, kako u školama tako i
na fakultetima, to je nešto što nas možemo reči uvijk prati. Ovu temu
san izabrao jer mi se čini zanimljivom i izgleda da se o njoj može dosta
toga napisati pa i naučiti neke stvari koje prije nismo znali i ostalo.
U ovom seminaru spomenut ćemo neke glavne djelove tj. napravit ćemo neka
mala poglavnja tako da što bolje pokušamo objasniti ovaj odnos.
2. Učenje
Za početak prvo ćemo definirati to što je to učenje. Učenje je svaka relativno
trajna promjena u ponašanju ili znanju prouzrokovana određenom interakcijom
ili skupom interakcija s okolinom. Dvije bitne karakteristike učenja su
relativno trajna promjena i interakcija s okolinom. Učenje je proces prilagođavanja
na stalnu promijenjenu okoline, proces modifikacije ponašanja, proces
u kojem pojedinac na temelju svog iskustva nastoji zadovoljiti brojne
osobne ciljeve. Da bi pojedinac mogao nešto naučiti, on treba željeti
da to nauči, kako bi postigao ono što želi. Tko želi naučiti treba imati
motivaciju, cilj učenja, spremnost onoga tko uči, traženje rješenja kako
prevazići prepreke koje se mogu pojaviti tijekom učenja i sl. sposobnost
izvođenja generalizacija, prenošenje naučenog na nove situacije i sl.
Npr. djeca idu u školu da bi naučila. Ako ništa ne nauče, znači da školovanje
ne valja. Škola je mjesto gdje djeca uče sadržaje koje rijetko sreću u
prirodnoj okolini. Tu uče prirodne znanosti, povijest, zemljopis i ostale
predmete. Od njih se očekuje da te predmete nauče imajući u vidu da će
im to znanje trebati kasnije u životu. Učiti ne označava samo radnju nego
podrazumjeva i neki objekt radnje. Znanje može biti beskorisno, ali je
sigurno opasno ako se njegova primjena ne temelji na skupu pravila primjerenih
civiliziranom životu. U školi djeca trebaju naučiti društveno prihvaćene
i korisne vrijednosti. Osnovno školovanje povezano je s razdobljem dječjeg
naglog rasta i razvoja, tjelesnog, društvenog, misaonog. Osnovnoškolski
učitelji najviše se usredotočuju na pružanje pomoći u tom razvojnom procesu
i njegovu usmjeravanju prema poželjnim ciljevima. Stoga ako se dječje
razumjevanje i poimanje svijeta razvijaju određenim redosljedom važno
je da to učitelji spoznaju.
Jedan od ciljeva škole jest proširenje djetetova obzora i to pomoću širokog
i uravnoteženog školskog programa. Školski program opisuje sadržaj onoga
što djeca trebaju naučiti. U većini zemalja školski program se izrađuje
na razini lokalne uprave ili cijele zemlje. Nažalost, ono što zacrtaju
dobronamjerni zakonodavci nije lako provedivo u stvarnome školskom životu.
Drugi je možda ubrzanje procesa učenja, kako bi bilo bolje i učinkovitije
od učenja bez škole i učitelja. Budući da se sve ne može odjednom poučavati
i naučiti, učitelji neizbježno moraju raspodjeliti zadatke i aktivnosti
u okviru školskog programa.
Stupanj u kojem se naše školsko znanje obično pokaže površnim, podložnim
pogreškama i brzo zaboravljivim može nas navesti da se pitamo ne bi li
bilo bolje da usporimo, da školski program proradimo tako da osiguramo
bolje razumjevanje koje će se učvrstiti u učeničkim umovima. Redosljed
i tempo poučavanja ovise o procjeni težine samog gradiva kao i o inteligenciji
učenika. Vrijednosti daju okvir ispunjenju osobnog života i života u društvu.
Procesi kojima se postiže učenje su raznovrsni. Svaki od njih u određenom
trenutku ima ključnu ulogu u stjecanju vrijednosti. Žele li u učenju postići
vidljiv napredak, djeca trebaju razviti širok repertoar načina učenja.
Postoji nekoliko metoda učenja koje ćemo samo nabrojati: učenje po modelu
( Bandura ), operativno učenje ( Skinner ), kognitivno učenje.
► Prije nego definiramo što je to poučavanje, spomenut ćemo pojam didaktika.
Didaktika označava učenje, poučavanje naukovanje. Didaske znači znanost,
nastava, poučavanje, didáscolos znači učitelj. Didaktika proučava bitne
probleme odgoja i obrazovanja u procesima nastave i učenja ali i u drugim
situacijama edukacijskih procesa; proučava opće zakonitosti nastave i
učenja, ali i drugih oblika učenja i obrazovanja izvan nastave. Predmet
proučavanja su ciljevi i zadaci nastave i učenja, analiza procesa nastave
i učenja i zakonitosti tih procesa itd.
3. Poučavanje
Poput učenja, poučavanje je u mnogome prirodna aktivnost. Većina nas
s uspjehom može opisati, ispričati ili objasniti događaje iz svakodnevnog
života. Prirodno učenje najvećim se dijelom temelji na odnosu dvije osobe,
u kojem jedna od njih obično postavlja pitanja i željno čeka odgovor druge
osobe. No, poučavanje školskih predmeta i društvenih vrijednosti u prenatrpanim
učionicama nema mnogo sličnosti s prirodnim učenjem. Mnogi učenici uopće
ne žele sudjelovati u tome. Umijeće poučavanja odnosi se na oblikovanje
i upravljanje učeničkim iskustvom u učionicama, sa svrhom poticanja učenja.
Upravljanje učenjem ima dosta zajedničkog s ostalim oblicima upravljanja.
Tako primjerice poslovoditelji, žele li biti uspješni, moraju imati jasne
ciljeve. Pritom stalno moraju prikupljati podatke kako bi mogli pratiti
napredovanje prema postavljenom cilju. Ako utvrde da željenog napretka
nema, moraju ponovo promisliti o svom cilju i u skladu s tim promjeniti
pristup. Učitelji moraju razumjeti gradivo koje poučavaju. Potrebno im
je stručno poznavanje gradiva. Trebaju dobro poznavati i načine na koje
se pojedino gradivo može poučavati te koja sredstva mogu pritom rabiti.
Budući da se poučavanje odnosi na znanje i vrijednosti, i ono samo prožeto
je znanjima i vrijednostima. Učitelji poučavaju ono u što vjeruju, bilo
da je riječ o matematici ili povijesti. Budući da neki učitelji imaju
prilično uska i iskrivljena shvačanja o predmetima njihovi učenici neizbježno
stječu uska i iskrivljena znanja u tim područjima.
Učiteljsko učenje ne razlikuje se na razini općih načela od bilo koje
druge vrste učenja. Kako bi postali uspješni, učitelji koji žele naučiti
što više moraju se promišljeno usmjeriti na svoje iskustvo. No samo iskustvo
nije dovoljan preduvjet uspješnog poučavanja. Iskusni učitelji nisu nužno
dobri učitelji. Navest ćemo neke od varijabli koje su povezane s uspjehom
u poučavanju vrijeme provedeno u školskom radu, usklađenost poučavanja
s kognitivnim razvojem učenika, jasna očekivanja ishoda poučavanja.
Učinkovito podučavanje zahtjeva kritičko mišljenje sagledavanje situacije,
otkrivanje problema i ispitivanje mogućih rješenja.
Dobro podučavanje podrazumijeva donošenje odluka, znanje o sebi i samoregulaciju,
primjenu rezultata istraživanja, poznavanje predmeta i način predavanja,
kritičko razmišljanje i vještine rješavanja problema, poznavanje učenika
i njihovog načina učenja, vještine predavanja i komunikacije.
Kao i kod učenja, i kod poučavanja postoji nekoliko različitih oblika
pa ćemo neke i navesti. Izravno poučavanje, poučavanje kroz razgovor.
Malo da pojasnimo izravno poučavanje. Izravno poučavanje možemo odrediti
kao poučavanje u kojem učitelj kaže učenicima ili im pokazuje ono što
bi želio da oni saznaju ili da mogu uraditi. Kao jedan on najočitijih
primjera izravnog poučavanje je držanje predavanja cijelom razredu.
► Sada kad smo malo pojasnili što je to učenje a što poučavanje, pokušat
ćemo nekako pojasniti kakav je to njihov odnos, kako se njih dvoje međusobno
nadovezuju i što se tim odnosom može postići.
4. Učenje – Poučavanje
Znanje se ne može jednostavno prenijeti, učenici se moraju misaono aktivirati
kako bi razumjeli o kakvom je iskustvu riječ. Vođenje razgovora, dijaloga
ili rasprava o pojmovima koji su dio nastavnog programa važan su oblik
pomoći djeci da bolje shvate samo gradivo. Sami razgovor pomaže djeci
da razmišljaju o idejama, potiče usvajanje ideja, potiče promišljenost.
Učitelji razgovorom mogu utvrditi što djeca razumiju, uskladiti svoju
pomoć s onim što djeca razumiju, fleksibilnije se odnositi prema razvoju
dječijih ideja. Nažalost, razgovori u razredu često ne udovoljavaju tim
zahtjevima. Ti su razgovori najčešće rutinski, predvidljivi i nezahtjevni.
Kod tih razgovora bitno je da učitelj ili nastavnik kod učenika stvori
dojam na način da se prema učitelju gleda kao prema prijatelju, prema
osobi koja mu želi samo najbolje i da tako stvore dobru međusobnu komunikaciju.
Kod nas to i nije baš slučaj, ali kao i u svemu postoje iznimke. Važne
komponente učenja i poučavanja su cilj i metode (stil) poučavanja. Na
cilj poučavanja utječu nastavni program, nastavnikovo poznavanje sadržaja
a posebno njegova sposobnost određivanja što učenici o tome već znaju
odnosno što trebaju znati.Važno je odrediti što je nužno, što je potrebno
i što je vrijedno znati. Teorija učenja koju primarno prihvaća nastavnik
značajno određuje njegovo ponašanje i izbor metoda (stilova) poučavanja.
Na proces učenja-poučavanja utječu i individualne razlike učenika, u sposobnostima,
ličnosti i motivaciji. Evaluacija napredovanja učenika manifestira se
u svim fazama poučavanja.
ZAKLJUČAK
Učenici imaju širok repertoar strategija učenja, mogu učiti na mnogo različitih
načina. Oni mogu imati moć nad svojim misaonim procesima, uključijući
i procese pamćenja. Pri oblikovanju nastavnih aktivnosti korisno je pažljivo
promatrati i razgovarati s djecom. Pokazuje se da ono što učitelji znaju
o pojedinim nastavnim predmetima ima bitnog utjecaja na to kako poučavaju
i kako na poučavanje reagiraju njihovi učenici. Što bolje učitelji ponavljaju
velike ideje u pojedinom području i što više znaju i tome kako učenici
prihvaćaju gradivo na temelju njihovih uradaka i provjera znanja, to će
na bolji način moći izložiti pojedino gradivo i izgraditi odgovorniji
odnos prema učenicima. Zato učenik mora aktivno raditi da bi shvatio ponuđeno
gradivo. Razgovor omogućava učitelju da bude osjetljiviji na učenikove
pokušaje uspostave razumjevanja. U dijalogu učitelji i učenici surađuju
kako bi došli do smisla. Iskusni učitelji nisu nužno dobri učitelji, učitelji
moraju razumjeti ono gradivo koje poučavaju te da se poučavanjem nastoji
potaknuti učenje kod učenika.
LITERATURA
- Charles Desforges, Uspješno učenje i poučavanje – psihologijski pritupi,
Zagreb, Educa 2001.
- Herbert Gudjons, Pedagogija – temeljna znanja, Zagreb, Educa 1994.
- Vizek Vidović, V., Rijavec, M., Vlahović Štetić, V. i Miljković, D.-
Psihologija obrazovanja, IEP - Vern, Zagreb, 2003.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|