Igra je najprimjerenija aktivnost djeteta. Dijete kroz igru uči, razvija
svoje sposobnosti i vještine, upoznaje svijet oko sebe, predmete, znakove,
mirise, okuse i nesputano i bez straha od kazni i neuspjeha istražuje,
oslobađa se frustracija iz svakodnevnice, kreira i stvaralac je. Treba
mu pružiti mnoštvo poticaja i pustiti ga da što slobodnije i neopterećeno
pravilima realizira te svoje potrebe i razvije se u cjelovitu osobu.
Uvođenjem pravila s metodičkom i didaktičkom mjerom pomažemo mu prihvatiti
norme ponašanja, umjerenu disciplinu, samokontrolu i suradnju.
Igra djecu dovodi iz svijeta odraslih u svijet mašte u kojem oni zamišljaju
predmete,likove, pa čak imaju i zamišljene prijatelje.
2. KRATKI OPIS IGRE ( igra prodavača )
Igra prodavača je simbolička igra ( igra pretvaranja ili igra uloga
) u kojoj do izražaja dolaze dječja mašta i kreativnost.
Antonio : Lovre, pitaj mamu da se dođeš igrati kod
mene, moja je mama rekla da možeš? (dovikuju se preko ograde koja dijeli
dva dvorišta)
Lovre : Čekaj tren samo da pitam mamu mogu li doći
do tebe (trči prema ulaznim vratima kuće, ulazi u kuću, i za minutu
proviruje van i sretno uzvikuje). Eto me stižem, smisli čega ćemo se
igrati dok ja dođem.
Antonio : Već sam smislio, ja ću biti barba koji prodaje
banane, a ti budi onaj što kupuje banane! (Antonio uzvikuje, mama kako
se zove onaj koji kupuje? – kupac zlato moje! (odgovara mama)
Antonio: Lovre ti si kupac!
Antonio priprema štand sa voćem (iz mamine kuhinje skuplja potrebite
namirnice ),a Lovre mu pomaže.
Lovre: ( sjeda na stolicu i upita ) : Što ćeš prodavati?
Samo banane?
Antonio: Čekaj, neka vidim što moja mama još ima u
košari za voće!
Lovre : Aha, ima tu i šipaka, i naranača, doneši i
to, ma doneši cijelu košaru!
Antonio : Ne mogu, teška mi je! Moraš mi i ti pomoći!
Lovre : Ja ne mogu, moja mama je kazala da ja ne smim
dizati teško! Znaš ako nosiš teško možeš dobiti kilu! (pokazuje mu trbuh
i pokazuje mjesto na kojem bude kila)
Antonio : Neću ni ja nositi, čekaj (odlazi u prostoriju
gdje je mama i poziva ju u pomoć)
Mama trebaš nam donijeti voće!
Mama: Evo stižem, što vam treba donijeti mladi gospodine?
(majka se privremeno uključuje u igru)
Antonio: Košaru s voćem, teška je, ne bi ja dobio
kilu, teta Zrinka je rekla da se to dobije ako se nosi teško! (mama
objašnjava što je to kila i da trebaju poslušati teta Zrinku i tražiti
pomoć oko teških stvari)
Lovre : Teta Anita, više te ne trebamo, moramo se
igrati, brzo ću morati doma, mama će me zvati na večeru. (majka se povlači
i pušta djecu da se igraju)
Antonio : Sve je pripremljeno, možemo početi sa radom.
(poslagao je voće na stol, uzeo papirić koji će mu biti račun i kemijsku
olovku da ga njome ispiše)
Lovre : Dobar dan barba, imate li limuna? ( u ruci
drži kartonsku kutijicu, umjesto košare za kupovinu )
Antonio : Nemamo, ali imamo naranče, kivi i banane,
trebate li nešto od toga. (uzima voće u ruku i pokazuje ih)
Lovre : Može jedna banana, i jedna naranča)
( Vadi iz džepa kartonsku sličicu umjesto novca )
Antonio : Pet kuna molim! (odgovara i pruža ruku kako
bi primio novac)
Lovre : Ižvoli! Vrati mi kušur! ( stoji i čeka novac)
Anotnio : Dao si mi puno kuna, čekaj!
( Rukom izvodi pokret kao otvara blagajnu )
Lovre : Jel imaš sitnoga?
Antonio: Imam, čekaj! (kida papir i pravi novac)
Lovre: Joj što si špor, ne rade to tako one bake na
pijaci!
Antonio: Ja nisam baka sa pijace, rekao sam ti da
sam ja barba! Izvoli svoj novac! (pomalo ljut i povrijeđen odgovara)
Lovre: Hvala barba, odlazim sad, spor si, drazaki
i neću ti doći više! Isti si kao jedna teta koju smo ja i mama vidjeli
u dućanu. Njoj se isto ne radi!
Anotnio: Opak si! (sa suzama u očima)
Lovre: Nišam tako mišlio, nemoj še ljutiti! Ajmo se
igrati dalje!
Antonio: Ne znam! (uvrijeđeno stoji ali ga poziv na
igru privlači)
Lovre: Ajde, šada ću ja biti prodavač, barba sa pijace!
Antonio: E, to je dobra ideja, da vidiš sad kako je
vraćati kune, joj dok to sve izbrojiš! Ja ti ne znam zbrajati i oduzimati,
zato mi je trebalo dugo vremena a ti si se naljutio!
Lovre: Aha, pa ne znam ni ja, žašto mi niši tako rekao!
Antonio: Dobar dan! (odmah počinje sa igrom)
Lovre: Izvolite dečko što trebate?
Anotnio: Dvije kile banana za moju seku i naranče
za mene! Koliko to košta?
Lovre: Deset kuna mi dajte!
Antonio: Izvolite! (pruža ruku u kojoj nema ništa)
Lovre: Daj mi kune a ne kao da ih daješ samo, ja sam
tebi dao kune. (ljut i nezadovoljan)
Antonio: Ti si opak! Neću se igrati s tobom!
Lovre: Ti si opak, nemaš ni kune, neću se ni ja igrati
s tobom! (protestno ostavlja materijale, sjeda na pod, obuva svoje cipele
i odlazi van iz kuće)
Antonio: Mama, Lovre je opak, otišao je kući!
Mama: Nije zlato, nemoj se ljutiti, Lovre je tvoj
prijatelj. Sutra ćete se pomiriti i lijepo se igrati! U redu je da se
ljutiš ali sigurna sam da ćete se pomiriti.
Sad ćemo ja i ti skupa pospremiti voće! (majka pomaže u pospremanju
„štanda“ i razgovara sa djetetom)
3. KONTEKST IGRE
Antnoio ima 5 godina, Lovre 4 i pol godine, žive u susjednim kućama
i često se zajedno igraju. Oboje su živahni, zaigrani, druželjubivi
,ali su jedina djeca u susjedstvu primjerene dobi za igru. Antoniov
poticaj za igru prodavača je bio jučerašnji odlazak na tržnicu s majkom,
a Lovre je rado prihvatio ulogu kupca. Iz igre se vidi da su oba dječaka
bila prisutna u kupovini sa roditeljima, te su se služili i govorom
i izrazima lica na način na koji su oni to doživjeli od prodavača i
kupaca u prodavaonicama. Igri su pristupili razigrano, puni entuzijazma,
od stola na terasi su napravili štand, oponašali su ono što su vidjeli
i što se oko njih događao i isprobali su se uživjeti u uloge prodavača
i kupca na svoj način. Kroz igru se dobro može vidjeti osobnost djeteta,
ono o čemu misle, kakvu igru odabiru ,koliko su zreli za svoju dob.
Kreativnost je osobito izražena, način na koji su posložili voće za
prodaju, šaroliko, neuobičajeno za vidjeti na štandovima sa voćem i
povrćem.
Antonio je predložio Lovri da se igraju prodavača i on je tu igru prihvatio
bez premišljanja.Igra je bez određenih pravila,uloge su podijelili dogovorom,
u jednom momentu su zamijenili uloge. Tijek igre je bio spontan, pripreme
su se događale u ugodnoj atmosferi , tako je i igra počela ali je prekinuta
radi svađe.
4. DJEČJA IGRA
Igra je sastavni dio života svakog djeteta. Osim što donosi razonodu
i pruža zadovoljstvo, igra također predstavlja i način kroz koji djeca
uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, stječu kompetenciju
i stvaraju socijalne odnose. Iz tog razloga izrazito je važno da svako
dijete ima dovoljno vremena za igru, odnosno da igra bude dio svakodnevnog
života djeteta. Način na koji se dijete igra te s kime se igra mijenja
se tijekom razvoja djeteta.Igra se odvija uglavnom zbog zadovoljstva
koje pruža. Prihvaćamo je iz vlastitih potreba, bez neke vanjske prisile.
Dijete se u igri osjeća nesputano i otvoreno. Dijete igru doživljava
kao nešto ozbiljno, jer u njoj zapravo istražuje, kombinira, isprobava
i koristi različite strategije.
Doprinos igre leži i u tome što ona oslobađa od napetosti, olakšava
frustracijske situacije, rješava konflikte i zadovoljava dječje želje
i potrebu da se osjeća odraslom osobom.
5. KLASIFIKACIJA DJEČJE IGRE
Igru možemo podijeliti u tri skupine :
Funkcionalne igre
Simboličke igre
Igre s pravilima
Funkcionalna igra je najjednostavniji tip igre, odgovara
senzomotoričkoj inteligenciji djeteta. Dominantna je u prve dvije godine
života djeteta. Nastaje u dodiru djeteta sa okolinom. To su jednostavne
radnje s predmetima koje dijete izvodi. Funkcionalna igra nije prava
igra a roditelji tj. odrasli su nositelji radnje, pokazuju djetetu a
ono promatra i pokušava to samo ponoviti. Ova igra razvija perceptivne
i motoričke funkcije.
Simbolička igra se javlja u predškolskoj dobi oko
4. i 5. godine.Ovo je razvijeni oblik igre.U njoj imamo pravilo, ulogu
i sadržaj, a djeca koriste određene simbole, igračke, govor, motoričke
radnje, slike na unutarnjem planu-mentalne reprezentacije. Teme u igri
često odražavaju ono što se događa u dječjim životima pa se igraju mame
i tate, prodavača, liječnika, škole i sl. Igre mogu preuzeti temu i
iz neke bajke ili filma. Funkcija simboličke igre je pomoć u prevladavanju
egocentrizma.
Igre s pravilima djeca primjenjuju nakon 4.godine.
Tu spadaju igre s unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima u kojima
postoji unaprijed određeni cilj. Primjer takve igre su igre poput skrivača,
hvatala, igre loptom, te društvene igre poput čovječe ne ljuti se ili
crni Petar. Kroz ovakve igre potičemo socijalizaciji, integraciji u
društvo i prihvaćanju socijalnih normi. Djeca uče da su u životu nužna
i neka pravila, uče kako ih poštivati i ukoliko to prihvate kasnije
će biti odgovornija. Igre s pravilima su vrlo važno odgojno sredstvo.
6. KOMPONENTE DJEČJE IGRE
6.1. Započinjanje igre
Poziv na igru je otvoren i direktan ( Antonio poziva Lovru na igru
).
Podjela uloga je postignuta dogovorom i namjerom zamjene uloga u tijeku
igre. Nema nikakvih odbijanja uloga. Antonio predlaže da Lovre bude
kupac , a on prodavač, te da se kasnije zamijene za uloge. Tijekom igre
se uloge mijenjaju spletom okolnosti,.
6.2. Pravila odvijanja igre
Dijete igrajući se bilo koje igre pokušava se pridržavati određenih
pravila, ima igara kod kojih je pravilo jako naglašeno i obrnuto.
Razlikujemo 3 vrste pravila:
osnovna pravila - pravila koja određuju odvijanje igre
i njima određujemo redosljed događanja.-
specifična pravila - imaju mnoge igre, njima se određuju
pojedinosti i neka sporna mjesta koja se mogu pojaviti u igri. Mogu
se razlikovati i mijenjati, ovisno o igračima kada dođe do spora.
opća pravila – odnose se na ponašanja igrača u igri
i vrijede za svaku igru, a nazivaju se još i etička pravila.
U ovoj igri su primjenjena specifična pravila. Antonio i Lovre sami
određuju pravila i pojedinosti za vrijeme odvijanja igre.
6.3. Kraj igre
Tip odvijanja ove igre je razgranati tip bez unaprijed utvrđenog redoslijeda.
Radi se radi o simboličkoj igri. Odvijanje igre je u nepredviđenom smjeru
i ne zna se kad i kako će igra završiti.
6.4. Simbolička komponenta
To je najznačajnija komponenta igre.
Razlikujemo četiri skupine simboličke igre:
1. simbolički objekti zamjene (igračke). To su predmeti
tj. simboli koje dijete koristi umjesto nekog drugog objekta. (kutijica
za kupovinu umjesto košarice)
2. simboličke radnje – u ovoj igri dolazi do izražaja
motorička predmetna radnja i to vrlo skraćena radnja
3. mentalni reprezentanti – to su mentalne slike na
unutrašnjem planu,a odnose se na predmete koje djeca nemaju u igri.
(u ovoj igri su to „novci“ kojih nema)
4. govor
Razlikujemo dvije vrste govora :
• govor kao značenjsko sredstvo – u igri je izražen govor kojim
se oglašava neka radnja ili predmet ,govor koji je upućen suigraču (
„ Dobar dan, izvolite ), i govor kojim izražavaju međuljudske odnose
koji je pun razumjevanja, topline i uvažavanja partnera u igri. (Nemoj
se ljutiti, igraj se sa mnom)
• govor kao paralingvističko sredstvo - su osobine govora kojima
dijete izražava svoje emocije, doživljaje, stavove, (npr.boja glasa,
ritam glasa, zamuckivanje…)
Igra se odvija u međusobnoj komunikaciji između dva dječaka
6.5. Tip odvijanja igre
U ovoj igri prodavača, tip odvijanja igre je razgranat, bez određenog
redosljeda i pravila.Pravila se stvaraju u hodu igre, ishod je neizvjestan,
radnja teče u različitim smjerovima i razumljivo je da se ni sam kraj
igre ne zna, a do izražaja dolazi dječja maštovitost i stvaralaštvo.
Igra prodavača je prava simbolička igra.
6.6. Zadana igrovna interakcija
To je komunikacija tj. socijalna interakcija među djecom.
Postoje tri tipa igrovne interakcije:
1. uređen odnos među pojedinim igračima – suradnja
2. uređen odnos između izdvojenog centralnog igrača i ostalih – suprostavljanje
3. uređen odnos između dvije igrovne skupine ( npr. nogomet, košarka)
- suradnja i suprostavljanje
Svaka igra je u socijalnoj interakciji i najčešće se igra sastoji od
dvoje ili više igrača. Ovdje nailazimo na uređen odnos između dvoje
partnera u igri (Antonio i Lovre ) koji surađuju jedno s drugim.
U procesu igranja nailazimo na dva plana igre,a to su :
• realni plan
• igrovni plan
U igri prodavača između Antonija i Lovre javlja se realni plan igre
– koriste stvarne događaje iz svijeta odraslih, te prikazuje stvaran
odnos između njih dvoje.
ZAKLJUČAK
Djeca igru shvaćaju jako ozbiljno, puni su entuzijazma, vole se zajedno
igrati, igra se odvija nesputano, nema sputavanja, oba dva dječaka izražavaju
svoje osjećaje, emocije i suosjećanje., ali i svoju osobnost. Sami određuju
pravila i mijenjaju ih tijekom igre.
U igri između Antonija i Lovre može se vidjeti da su dobri prijatelji.
Prihvatili su svoje uloge i uživjeli se u njih onako kako svaki ponaosob
misli da je najbolje. Potpuna otvorenost jednoga prema drugome dovela
je da igra završi svađom. Njihova je igra simbolička, poziv na igru
bio je otvoren, pravila su neodređena tj.specifična, tip odvijanja igre
je razgranati, koriste simboličke objekte zamjene. Odnos između dječaka
je prijateljski i normalan za njihovu dob.
LITERATURA
• M. Šagud-Odgajatelj u dječjoj igri,Školske novine, Zagreb,2002
• D.Nenadić Bilan- bilješke sa predavanja preškolska pedagogija 2.
• M. Duran, Dijete i igra,
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|