„Motivirati učenike za putovanje u avanturu novog,
nikada nije problem, ukoliko su animatori (č:učitelji)
istinski zaljubljenici u svoj posao.
Djeca su uvijek spremna na istraživanje i usvajanje
novog znanja, a čine li to kroz druženje i zabavu,
uspjeh ne izostaje.“
Nado Antonina, ravnatelj, 2004.
Školski uspjeh kao postignuće svakog učenika podjednako objašnjavaju
intelektualna sposobnost, motivacija i osobine ličnosti. Prema nekim
istraživanjima (Cattell), svaka od ovih determinanti sudjeluje u varijanci
uspjeha s oko 25% što znači da se na taj način ukupno može objasniti
oko 75% školskog uspjeha. Preostalih 25% neobjašnjene varijance možemo
pripisati brojnim drugim faktorima poput: fizičkih, ekonomskih, socijalnih
i dr. Nama je posebice zanimljiva motivacija kao jedna od determinanti
koje sudjeluju u varijanci uspjeha. Nastavnici i odgajatelji ne smiju
na motivaciju gledati kao nešto što ne mogu kontrolirati, već kao na
fenomen na koji u velikoj mjeri mogu utjecati tijekom svog rada. Ponekad
se čini da motivirani učenici imaju veliku unutarnju energiju kao naslijeđenu
osobinu. Ipak, motivacija je nešto s čime se ne rađamo ali se može tijekom
našeg života stalno razvijati. Motivaciju učenika u školi možemo definirati
kao način djetetova razmišljanja o svojim ciljevima i mogućnostima kako
bi ih što uspješnije ostvarilo. Većina učenika u razrednoj zajednici
rijetko sudjeluju u radu te pokazuje mali interes za rad. Razlog tomu
je njihovo nerazumijevanje cilja ili postupka rada. Takvi učenici ne
shvaćaju zašto pojedini zadatak trebaju napraviti. U situacijama kada
učenik ne shvaća zašto napraviti pojedini zadatak, nastavnici moraju
odigrati važnu ulogu i izdvojiti dio vremena kako bi motivirali učenika,
ponuditi im objašnjenje s kojim ciljem rješavaju određeni zadatak, te
ono što je veoma bitno: zašto je tema ili aktivnost koju rade važna
za njihov napredak u životu.
1. PRETPOSTAVKE KVALITETNE OBRAZOVNE PRAKSE
1.1 Početak istraživanja motiva postignuća
Istraživanje različitih aspekata motiva postignuća prema Atkinsonu i
Raynoru, započelo je 1947.godine. Prva studije započinju i potpisuju
ovi ugledni autori: McClelland, Atkinson, Clark i Roby, čije se odnose
na eksperimentalno induciranje motivacije postignuća na sadržajima tematske
apercepcije. Nakon inicijalnih studija, motiv postignuća istraživao
se ponešto drugačijim načinom kako ističe Vidler. Atkinson i Raynor
su 1978.tumače rezultate petogodišnjeg istraživanja McClellanda, Atkinsona,
Clarka i Lowella u djelu „The Achievement Motive“ , kao rezultate koji
se uglavnom odnose na razvoje relijabilnog mjernog instrumenta, na vrednovanje
njegovih mogućnosti i ograničenja, te na mogućnost njegove uporabe u
istraživanjima. Nakon 1985.godine počela su proučavanja drugih motiva
na sadržajima tematskih apercepcija uz one osnovne (motiv postignuća),
kao što su afilijativni motiv, motiv za moći, strah i agresivnost. Sva
razmatranja navedenih pojmova i njihova istraživanja navedena su u radovima
Atkinsona, koji je pomno pratio svoje kolege stručnjake u istržaivanju
te svoje dojmove objavio u svom radu „Motives in Fantasi, Action
and Society“.
Nadalje, u to vrijeme javljaju se revolucionarna pitanja koja potiču
na razmatranje i istraživanje. Primjerice, McClelland (kojeg Vidler
postavlja kao istraživača socijalnih motiva postignuća) sa suradnicima
istražuje socijalno porijeklo i posljedice motivacije postignuća koji
se odnose na poduzetničku aktivnost i ekonoski razvoj društva. Tradicionalni
argumenti o usponu i padu civilizacija te zakonitost ekonomskog razvoja
bili su temelj njegova istraživanja, u koji on uvodi psihološki faktor
(motiv postignuća) hipotetski izjašnjen uz pretpostavku da su razlike
u razinama ovog motiva uglavnom odgovorne za ekonomski rast ili pad.
Različitim indikatorima McClelland je nastojao demonstrirati odnos između
motivacije postignuća i ekonomskog razvoja u svrhu cilja optimalnog
stanja u državi i društvu.
Ranija istraživanja motivacije njemačkih pionira Narzissa Acha i Kurta
Lewina, mogu se dovesti u vezu s sistematskim istraživanjima različitih
aspekata motivacije . Poznata kratica n Ach, nastala je kao rezultat
istraživanja McClellanda i suradnika.
1.2. Definicija motiva postignuća
Motiv postignuća, za razliku od drugih motivacijaskih konstrukcija,
općenito se definira i usredotočuje sinergično, do kojeg je zaključka
dovelo proučavanje motivacije postignuća idejne škole i nekolicine teoretičara
i istraživača s glavnim voditeljem McClellandom u kooperaciji.
McClelland se prema Evansu, najviše bavio motivima koji predstavljaju
specifično ljudsko stremljenje prema postignuću, uspjehu u radu ili
u osobnim i društvenim odnosima. Zajedničko je ovim navedenim situacijama
nadmetanje u prisutnosti nekog poznato mjerila savršenosti.
Definicija:“želja za postizanjem određenog standarda savršenosti“ ideja
je istraživačke „dvojke“ Munna i Fernalda. Peck i Withlow motiv postignuća
recitiraju kao: „motiv postignuća se odnosi na izvođenje i na to
kako se ljudi razlikuju u pogledu stepena u kome su spremni da se bore
za uspjeh u takmičenju za određeni standard uspješnosti.“
Na poslijetku svih ovih, Vidlerova duža i preciznija definicija (koja
je u biti kompatibilna sa prethodnim definicijama) naglašava da je motiv
postignuća sklop planiranja, djelovanja i osjećaja koji su povezani
upornošću i ciljem postizanja nekog unutarnjeg standarda savršenosti
prema vanjskim mjerilima. Heckhausen je smao dodao i nadopunio definiciju
da se u motivaciji stremi prema povećanju, ili većem održavanju sposobnosti
u svim aktivnostima koje se prema standardu savršenosti provode i izvršavaju
s mogućim ishodom uspjeha ili neuspjeha.
U svim ovim navedenim definicijama nema bitnih razlika, stoga se svode
na jednu zajedničku definiciju, prema kojoj bi: „motiv postignuća bio
opća tendencija, stremljenje, odnosno želja ili spremnost za postizanje
nekog standarda uspješnosti ili savršenosti.“
1.3. Atkinsonova teorija
Uvodeći u teroju motivacije postignuća još jedan aspekt, Atkinson smatra
da zadaci koji su povezani sa postignućem izazivaju i poztivna afektivna
očekivanja ( motiv koji dovodi do uspjeha- n Ach) i s druge strane neativna
afektivna očekivanja (motiv da se izbjegne neuspjeh), što se također
može smatrati strahom od neuspjeha(fear of failure). Motivi n Ach i
FF (fear of failure) se odnose na raznolikosti i varijacije sposobnostu
u iskustva ljudi.
Atkinson razlikuje dvije tendencije u aktivnosti koja je orijentirana
na postignuće: tendencija postizanja uspjeha i tendencija izbejgavanja
neuspjeha.
Naime, tendencija postizanja uspjeha (TS) je multiplikativna funcija,
što znači da se sastoji od tri varijable:
1. Motiv da se postigne uspjeh (MS) koji predstavlja opću i relativnu
stabilnu dispoziciju ličnosti
2. Snaga očekivanja, odnosno subjektivna vjerojatnost da će obavljeni
zadatak biti uspješan (PS)
3. Poticajna vrijednost uspjeha, odnosno kolika je relativna atraktivnost
uspješnosti u pojedinoj aktivnost (IS)
Dakako sve se to može prikazati i sljedećom formulom, iz koje proizlazi:
TS= MS* PS * IS
Na području donošenja odluke, Tolman, Lewin i Rotter
iznijeli su temeljen pojmove u teoriji: motiv, očekivanje i poticaj,
a neizbježna je i teorija socijalnog učenja Rottera koja snagu tendencije
poduzimanja određene aktivnosti pripisuje snazi spoznaje.
Osim tendencije za poduzimanje uspjeha (n Ach), s druge strane postoji
i tendencija za izbjegavanje uspjeha (T-f), koja je spojena sa strahom
i vrlo je važan činitelj koji u izvršavanju aktivnosti orijenitra na
postignuće. Međutim, to je inhibitorna tendencija- suuprotstavlja se
i slabi tendenciju za postizanje uspjeha.
Također, i ova je tendencija multiplikativna i čine je ove varijable:
1. Motiva da se postigne uspjeh (MAF), jer iz neuspjeha proizlazi
poniženje i sramota što ujedno predstavalja i anskioznost.
2.Snaga očekivanja, tj.vjerojatnost da će sam čin voditi do neuspjeha
(Pf).
3.Poticajne vrijednosti neuspjeha (If).
Može se izraziti i formulom: T-f= MAF * Pf* If
1.4. Motiv za postiznaj uspjeha
Motiv za postizanje uspjeha (MS), predstavlja osnovnu varijablu u tendenciji
za poduzimanje aktivnosti. Naravno, varijacije od pojedinca do pojedinca
upravo je uvjetovana ovim parametrom koji orijentira na uspješnost postignuća.
1.5. Mjerenje
Motiv za postizanje uspjeha (MS) ,mjeren je različitim tehnikama: testom
tematske percepcije, testom škotske šare, grafičkom metodom i upitnicima.
1.Test tematske apercepcije (TAT) kako bi se stekao
sud o tome koliko je osoba motivirana za postignućem te se dolazi do
sadržaja tih razmišljanja i maštanja.
2.Test škotske šare, kako navodi Vidler, konstruirao
je Knapp. Svrha i bit ovog testa bila je pokazati preferencije ljudi
s visokom motivacijom za postignuće na testu. Tako su ispitanici bili
podvrgnuti testu od 30 škotskih šara, da bi se pokazale njihove preferencije
grupiranja šara na jednoj skali.
3.Grafička metoda, „škrabanje“ ili „črčkanje“ljudi
visokog motiva razlikuje se od škrabanja ljudi niske motivacije što
se posebno vidi u stilskoj konzistentnosti crta i linija n apapiru.
4.Grafička metoda kao i test škotske šare nisu odviše bili od koristi,
štoviše često su bili i zanemareni.
5.Upitnici tipa papir-olovka, u kojima se najviše koristi
Edwardsova skala preferencije. Od 225 postavljenih zadataka koji mjere
autonomiju, afilijaciju,agresiju i potrebu za postignućem dobivaju se
rezultati zorno prikazani skalom.
U posljednje vrijeme sve je više prisutno takovih testova papir-olovka,
među kojima je i poznat Hermansov test motiva postignuća.
Kod nas su N.Havelka i Lj.Lazarević 1980,konstruirali MOP-test za ispitivanje
motiva postignuća.
1.6. Razvoj motiva postignuća
Često se postavlja pitanje i općenita je intrigantnost o varijacijama
motivacije među ljudima. Zaista, zašto su neki ljudi visoko motivirani
a drugi nisko? Naravno, treba li se odgovor na to pitanje pronalaziti
u parametrima koji se pripisuju nasljeđu, sredini ili konvergentnom
djelovanju? Zbog toga kažemo da je motiv relativno stabilna dispozicija
ličnosti, koja uvjetuje razlike među pojedincima. Motiv postignuća,
je kao socijalni motiv, rezultat utjecaja sredine koje se temelje na
psihološkim potrebama. Standard uspješnosti također vjerojatno proizlazi
iz djetinjstva, a određuje ga kultura i naročito roditelji, kao predstavnici
kulture. Tako će one kulture i obitelji koje ističu nadmetanje sa standardnom
uspješnosti, stvarati kod djeteta viosku motivaciju i suprotno.Da bi
se kod djeteta razvila visoka razina motivacije za postignuće, roditelji
trebaju imati aktivnu ulogu postavljajući visoke standarde izvođenja
i hrabriti ga, istodobno mu ulijevajući povjerenje da valstitom aktivnošću
može postići navedene standarde uspješnosti.
Neki su autori prikupljivali etnografske podatke iz 33 kulture, analizirajući
kulturnu baštinu i književnost čije su pripovjetke s visokim razinama
motivacije postignuća djelovala na pojedince od malih nogu i od samih
začetaka života.
1.7. Motiv postignuća i školski uspjeh
McClelland smatra da je odnos između motiva postignuća i školskog uspjeha
od vrlo velike važnosti. Naravno, treba naglasiti da je takav odnos
istodobno nedovoljno jasan jer su školske ocjene uvjetovane i drugim
činiteljima.
Motiv postignuća jedan je od osnovnih činitelja koji određuje školski
uspjeh, istraživanje odnosa između motiva postignuća i školskog uspjeha
vrlo je aktualno, zanimljivo i vrijedno. Variranje rezultata od neznatnih,
preko niskih, do srednje jakih povezanosti ukazuje na njihovu nesigurnost
i nekonzistentnost. McClelland navodi da školski uspjeh osim motiva
postignuća, određuju i drugi činitelji.
U razrednom odjelu postoje i kompetencije između učenika, koji svojim
sposobnostima žele pokazati da mogu i žele, te se tako međusobno „održavaju“
pozitivan prosjek razrednog odjela, ali i motiv da učenik uči.
1.8. Metode povećanja motivacije postignuća
Programi uvježbavanja motivacije postignuća predstavljau različite principe
i postupke koje su Alschuler i McClelland izložili. Prvenstveno je istaknuto,
prema Dreebenu povjerenje u osnovne socijelne vrijednosti kao što su:
nezavisnost, prihvaćanje osobne odgovornosti za posljedice vlastitih
akcija i aktivno pokušavanje svladavanje sredine prema standardima savršenosti.
Tehnike za uvježbavanje motivacije postignuća, čine 4 osnovne karakteristike
procedure:
1.Stimulacija ispitanika na način da maštaju kako čine neke stvari
osobito dobro.
2.Stimulacija neverbalne akcije, meditacije i uveličavanj spontanih
tjelesnih pokreta različitim igrama.
3.Afektivna angažiranost, tj.istraživanje emocionalnih odgovora prema
vanjskom svijetu.
4.Važnost potpunog i intenzivnog življenja u sadašnjosti, te istodobno
odnos prema prolšlosti i budućnosti koji se smatra uzmicanjem iz sadašnje
situacije.
Jedini način da se upozna motivacija postignuća jest da se ona iskusi.
Smatra se da su igre usklađene s motivacijom postignuća, te ohrabruju
pojedince za postavljanje vlastitih ciljeva. Naravno, igra uključuje
idje, akcije i osjećaje te udruženje s motivom uz izazov da bude pažljiv
i spreman i za pobjeđivanje, ali istodobno za gubljenje.
Orjentacijski program uvježbavanja motivacije postignuča trebao bi se
sastojati od dvoje etape:
1.Pripremne etape (izdvajanje učenika s niskom motivacijom
postignuća prema rezultatima, objašnjenje motiva, samoprocjena stupnja
vlastite motivacije i komparacija između procijenjene motivacije i školskog
postignuća).
2.Etape uvježbavanja (kompleksnost i težina ove etape,
osim uvježbavanja motiva postignuća, sadržava i uvježbavanje drugih
činitelja do kojih se istraživanjem želi doći).
1.9. Motiv postignuća i ličnost
Nakon McClellanda i njegove studije, istraživale su se karakteristike
onih ličnosti koje imaju visoku motivaciju postignuća. Naime. Pojedinci
s visokom motivacijom zainteresirani su za uspješnost više zbog njihova
osobnog razloga i želje za uspjehom nego nagrade koje se postižu. Pojedinac
koji visoku potrebu za postignućem neće raditi marljivije na zadatku
zato što je ponuđen novac kao nagrada( Atkinson i Reitman), nego radije
uzimaju eksperte i priajtelje za suradnike French, McClelland i Winter).
Preferiranje situacija u kojima vlastita odgovornost posljedica pothvata,
jedan je od čimbenika kontrole vlastite sudbine.
Na osnovi karakteristika ličnosti onih ljudi koji imaju visoku motivaciju
postignuća, može se postaviti upitnik koji bi se sastojao od alternativnih
pitanja. Kao indikator za zaključivanje motivacije postignuća služi
karakteristika ličnosti koja ima visoku motivaciju postignuća.
1.10 Motiv za izbjegavanje neuspjeha
Kao što je već rečeno, tendencija za izbjegavanje neuspjeha (T-f) je
inhibitorne prirode te uz ovaj pojam vežemo i motiv za izbjegavanje
neuspjeha (MAF), ako jednu od osnovnoh varijabli. Motiv za izbjegavanje
neuspjeha (MAF) je i strah od neuspjeha ( FF).
Prema Ausubelu i Robinsonu. Novi pothvati u školi, na poslu, u sportu
i obitelji nose sa sobom i veliki teret prijetnje neuspjeha i popratnog
gubitka samopoštovanja, istodobno sa buđenjem anksioznosti kao jedan
od faktora demencije početne snage kod većine ljudi.
Također, razlikuju se i dvije vrste ansioznosti: normalna anksioznost
i neurotična anskioznost. Prijetnja samopoštovanju kod normalne anksioznosti
može biti:
1.Egzogena- suprostavljanje nečijoj sposobnosti i reputaciji
2.Endogena- unutar same osobe kao rezultat agresivnih
impulsa i stegom zbog nesvjesnog perkršaja moralnih principa).
Bilo koji izvor prijetnje, bio on vanjski ili unutarnji, objektivno
može naškoditi samopoštovanju normalne osobe i ličnosti. Strah se manifestira
u smanjenju izvođenja pojedinog kompleksnog zadatka, ili možeolakšati
izvođenje jednostavnijeg zadatka. Prema Hansenu, mišljenja više vrsta
o anksioznosti koje se razlikuju prema izvoru-anksioznost odvajanja,
interpersonalna anksioznost, socijlna anksioznost, instinktivna anksioznost,
oralna anksioznost i analna anksioznost.
Značajno visoko anksiozni pojedinci mogu značajno varirati u reakcijama
ponašanja: dok neki pokazuju veliku energiju u svladavanju prepreka,drugi
su značajno pasivni. Stoga je i vrlo teško odrediti afekte anksioznosti
na ponašanje pojedinca.
2. CILJEVI KVALITETNE OBRAZOVNE PRAKSE
Jedno od osnovnih pitanja vezano uz školsko učenje je: kako kod učenika
izazvati motivaciju? Izazivanje motivacije kod učenika je osnovni problem
ne samo za školske psihologe već i za praktičare koji sastavljaju kurikulume.
Bitka za motiviranje učenika razvija se u raznim područjima školstva
i same nastave. Školski programi trebali bi voditi računa o dinamičkoj
prirodi učenika, o njegovim prijašnjim iskustvima, sredini u kojoj se
nalazi a posebice o njegovim interesima, individualnim razlikama i željama.
Da bismo učenika mogli motivirati moramo povezati njegova iskustva sa
potrebama školskog učenja, u njemu probuditi i razviti interes u nastavi
te zajedničkim naporom učenika i nastavnika težiti ka uspjehu.
Obrazovni sustav trebao bi potaknuti reduciranje anksioznosti kod učenika
kako bi učenici u školu dolazili vedri, bez strahova i na taj način
„pripremljeniji“ za učenje. Anksioznog učenika potrebno je pohvaljivati,
što ga može i motivirati, ali mu dati do znanja da će pohvalu dobiti
samo onda ako je zavrijedi jer pohvala bez pokrića je bezvrijedna.
2.1. Povezivanje školskog učenja sa potrebama i iskustvima učenika
Prema nekim istraživanjima, učenici od kojih su nastavnici tražili da
što više povežu nastavne sadržaje, tehnike i procedure učenja sa njihovim
životnim potrebama i iskustvima brže su učili a njihovo se učenje održavalo
stalnije. U situacijama kada učenici nisu osjećali prisilu za učenjem
(npr. tokom ljetnog odmora) i nisu povezivali nastavne sadržaje sa svojim
životnim iskustvima, gubili su motivaciju za daljnjim učenjem. Nastavnici
često tvrde da je polazna točka u motivaciji učenika raspoznavanje i
prihvaćanje njihovih želja. Nastava bi prvenstveno morala biti strukturirana
na takav način koji bi povećao unutrašnje zadovoljstvo učenika. Učenici
bi trebali osjećati radost tokom školskog učenja ne pomišljajući uvijek
na nagradu pa i pohvale nastavnika. Svakog nastavnika treba upozoriti
da unutrašnje zadovoljstvo učenika ovisi o mnogo faktora jer učenici
ne mogu istom brzinom razvijati svoje kvalitete. Pozitivan transfer
će biti uspješnije proveden ako učenik uspije otkriti vezu između sebe,
zadataka i učenja. Ukoliko se radi o težim nastavnim sadržajima potrebno
je osigurati što bolja nastavna sredstva a pedagoška služba pružiti
pomoć nastavnicima.
2.2. Pomoći učeniku da postane što svjesniji u učenju
Da bi učenik razvio volju za učenjem i unaprjeđivanjem aspiracije, nastavnik
mu mora pružiti posebnu pomoć kako bi učenik postao svjestan svojih
polusvjesnih i svjesnih potreba, razvio svoje namjere i ciljeve te proživio
svoje potrebe i želje. Dakako, školski psiholozi mogu pomoći na način
da učenici u planiranim serijama razgovora sve više govore o onome što
je nesvjesno i potisnuto. Važno je da se s učenicima vode sistematski
razgovori o razlozima zbog kojih ne uče. Na taj način učenici se osposobljavaju
za vlastito vrednovanje. Nastavnik ima zadatak učenika stalno usmjeravati
i hrabriti za ispunjavanje svojih ciljeva, traženje unutarnjih poticaja
i da razmišlja o budućim ciljevima jer to je najbolje sredstvo za razvijanje
motivacije. Danas se veoma često u literaturama mogu naći odgovori na
pitanje: „Kako učiti?“.Čitanjem takvih knjiga učenici će sigurno biti
motiviraniji. Vlastito vrednovanje učenika vodi k spoznaji i postavljanju
stalnih ciljeva, koji su veoma bitni u motivaciji.
2.3. Reduciranje anksioznosti u školskom učenju
Jedan od načina na koji možemo reducirati anksioznost kod učenika je
modificirati obrazovnu proceduru da smanjuje prilike za doživljavanje
neuspjeha. Na taj način svakom djetetu dajemo priliku za osjećanje uspjeha.
Nastavne materijale potrebno je koncipirati na takav način da ih svako
dijete može uz određeni napor uspješno savladati. Da ne bi došlo do
neuspjeha i obeshrabrivanja djeteta, školska nadmetanja trebala bi se
odvijati u homogenim grupama (grupama učenika sličnih sposobnosti).
Vrsta zadataka namijenjena visoko anksioznom djetetu trebala bi biti
drugačija od vrste zadataka koji se zadaju manje anksioznom djetetu
jer anksiozno dijete može raditi bolje kad dobije upute u manje kompetitivnim
situacijama. Međutim, individualno biranje težine zadatka koja odgovara
anksioznom djetetu, vodila bi nešto sporijem savladavanju kognitivnih
ciljeva. Oštre kazne, prijetnje, sramoćenje, ucjenjivanje i ostale nepoželjne
situacije izazivaju anksioznost. Potrebno je pobrinuti se da takvih
situacija u razredu bude što manje.
Naravno, da bismo smanjili anksioznost učenika potrebno ih je poučiti
vještinama upravljanja stresom, koristiti predispitivanja kako bi se
učenici naviknuli na neuspjeh i izbjegavati vremenski pritisak. Tijekom
komentiranja rezultata naglasiti važnost povratnih informacija, ocjenu
potisnuti u drugi plan, naglasiti da je test mehanizam za mjerenje učenikovog
napretka a ne njihovih sposobnosti.
2.4. Jačanje motivacije postignuća
U situacijama kada učenik ne shvaća zašto napraviti pojedini zadatak,
nastavnici moraju odigrati važnu ulogu i izdvojiti dio vremena kako
bi motivirali učenika, ponuditi im objašnjenje s kojim ciljem rješavaju
određeni zadatak, te ono što je veoma bitno: zašto je tema ili aktivnost
koju rade važna za njihov napredak u životu. Primjerice, na nastavi
stranog jezika potrebno je stalno ukazivati na važnost poznavanja stranog
jezika te isticati kako će im to znanje koristiti u stvarnim životnim
situacijama i olakšati komunikaciju u cijelom svijetu. Također je za
povećanje motivacije učenika vrlo važna pohvala. Umjesto stalnog kritiziranja
i isticanja negativnosti, bitno je učenike pohvaliti za trud koji su
uložili u radu, pa makar to bio i mali, neznatni pomak, važno ga je
istaknuti, jer je učenik ipak uložio trud da bi do tog neznatnog napredovanja
došlo i jako mu je drago kad to učitelj primijeti i pohvali. Na taj
način u sljedećem zadatku učenik ima veću motivaciju za rad nego nakon
kritike kako nešto nije dobro napravio. Često griješimo i ističemo samo
negativnosti i greške, a zaboravljamo na pohvale. Pohvala je posebno
važna kod učenika nižeg uzrasta, kojima se za nagradu nakon obavljenog
zadatka može dati npr. balon ili nešto slično. Učenike na višem stupnju
također je potrebno što češće pohvaliti nakon uspješno obavljenog zadatka.
Čak i na pojedinim fakultetima profesori, kao nagradu za uloženi trud,
studentima daju knjige ili nešto slično, kako bi ih nagradili za trud
i potaknuli na bolji rad. Bitno je što češće izražavati usmene pohvale,
jer na taj način ohrabrujemo učenike da poboljšaju svoj rad te da budu
aktivniji i motiviraniji. Možemo im reći neke ohrabrujuće rečenice,
kao npr.: «Neki tvoji odgovori su savršeni. Svaki od njih pokazuje
da ulažeš napor kako bi došao do cilja.»
2.5. Povećanje intrinzične i ekstrinzične motivacije za učenjem
Intrinzičnu motivaciju nastavnik može povećati ako odabere one aktivnosti
u kojima učenici žele sudjelovati zato što u njima uživaju ili ih s
takvim aktivnostima veže interes. Iako svi učenici moraju pohađati nastavu
a nastavni sadržaji definirani kurikulumom, nastavnik bi morao prilagoditi
sadržaje učeničkim interesima. Da bismo mogli sprovesti prilagodbu sadržaja
učeničkim interesima potrebno ih je dobro upoznati, poznavati kakve
knjige vole čitati, kakve filmove vole gledati i slično. Učenici će
sigurno biti motiviraniji za rad ukoliko nastavnik napomene da se nastavno
gradivo koje će učiti pojavljuje u jednom od njima omiljenim filmovima.
Naravno, potrebno je voditi računa da sadržaj bude primjeren i povezan
s onime što se stvarno treba naučiti. Učenicima se može na volju dati
različite vrste zadataka koje će oni, ovisno o svojim interesima i riješiti.
Učenička pitanja uvijek treba shvatiti ozbiljno i ukoliko je potrebno,
posvetiti im čitav nastavni sat. Zanemarivanjem učenikov pitanja dijete
će shvatiti kako više nema svrhe postavljati pitanja jer na njih neće
dobiti odgovor. Pored prilagodbe sadržaja učenikovim interesima potrebno
je uvoditi novosti i raznolikosti u nastavu jer monotonija nastavnog
sata rezultira dosađivanjem učenika. Stoga je potrebno u svaki nastavni
sat uvoditi novosti i različita sredstva poput demonstracija, računala
i slično. Ukoliko nastavnik ograniči učenikovo aktivno sudjelovanje,
učenici se pretvaraju u pasivne slušače. Stoga je potrebno poticati
učenikov interes na način da im se kroz simulaciju zadaju razne uloge
kojima će steći kompetenciju da sami razvijaju i vode ono što vole.
Na taj način se može povećati motivacija učenika ali i postići interes.
Poticanjem interesa nastavnik potiče i radoznalost. Svakom čovjeku je
urođen motiv radoznalosti. Zbog toga se u učenika razvija želja za istraživanjem.
Potrebno je kod učenika razvijati radoznalost koja uključuje optimalnu
razinu iznenađenja i neočekivanosti koja rezultiraju njihovom pažnjom.
Nastavne sadržaje nastavnik mora povezivati sa primjerima iz prakse
ali većina nastavnog sadržaja koje učenici uče, nije povezan sa životima
učenika pa učenici često stječu ona znanja i vještine koje mogu primijeniti
samo u školi. Učenicima moramo pokazati kako njihovo učenje može dati
neke odgovore na njihove životne probleme.
Tipičan način povećanja ekstrinzične motivacije su ocjene i pohvale.
Učenici se vrlo brzo naviknu na pohvale i smatraju da će povećanjem
aktivnosti lako zaraditi pohvale. Nastavnik im mora dati do znanja da
će osim aktivnosti morati povećati i svoju kvalitetu u učenju i istraživanju.
Pored pohvala, upućivanje povratne informacije učeniku je također jedan
od načina povećanja ekstrinzične motivacije učenika. Potrebno je koristiti
specifične povratne informacije kako bi učenik točno mogao odrediti
za koju aktivnost je pohvaljen. Čak i negativna povratna informacija
može pozitivno djelovati na motivaciju ukoliko učenik, kojemu je upućena
pohvala, silno želi uspjeti u nečemu.
2.6. Naučiti učenike da uče i ono što im nije zanimljivo
Škola često učenicima nameće učenje onih sadržaja za koje smatraju da
im nisu zanimljivi. Nastavnici moraju obratiti pozornost na učenike,
kojom energijom i željom prilaze učenju onih nastavnih sadržaja koji
im nisu zanimljivi. Da bi otkrili srž problema, potrebno je najprije
pronaći uzroke nepovoljnih stavova prema naporu i radu. Sve napore učenika
za učenjem nezanimljivih stvari treba pravovremeno uočavati i potkrepljivati
odgovarajućim napomenama, npr.: „Danas ste pokazali veliki napor. Posao
je bio težak i dobro ste ga obavili.“ Ponekad je dobro učenicima napomenuti
da je napor koji će uložiti mjera njihovog stasanja u odrasle ljude.
Poželjno je izbjegavati tetošenje i koristiti potkrepljenja poput: „Naučili
ste ono što vam nije zanimljivo. To je znak da stasate u zrele i odgovorne
osobe“.
Tokom predavanja nastavnik se može poslužiti humorom kako bi on i njegovo
izlaganje bilo zanimljivo. Valja paziti na pretjerani humor u razredu
jer, iako atmosferu čini prisnijom, ne vodi do razvijanja interesa (odvraćanje
pažnje od predavanja). Interes i koncentracija učenika u nastavi može
se povećati i takozvanim vježbama koncentracije pažnje: traženje grešaka
u pisanju i rješavanju zadataka, vježbe bržeg zapažanja i povremeno
opuštanje.
2.7. Jačanje unutrašnjeg mjesta kontrole
Rotter ističe kako se opća očekivanja za unutrašnje mjesto kontrole
oslanjaju na tendenciju pripisivanja učenikove vlastite odgovornosti
za ishode. Takvi učenici često se smatraju subjektivno aktivnima. Rotter
smatra da se ljudi mogu razvrstati duž jednog kontinuuma, u kojem su
na unutrašnjem kraju oni koji vide svoje ponašanje i ono što im se događa,
kao da je pod njihovom osobnom kontrolom. Nasuprot takvih učenika postoje
i oni koji za svoje ponašanje smatraju da je potpuno izvan njihove kontrole.
Takvi učenici, koji se još nazivaju i subjektivno nemoćnima, osjećaju
nemoć da išta promijene, nedostaje im motivacije da postignu teško dostupne
ciljeve, imaju niske aspiracije i ispoljavaju više anksioznosti (posebice
učenice). Baker sugerira da učenikovo unutrašnje mjesto kontrole nastavnik
može ojačati ako:
• Učeniku postavimo prepreke (poput izbora)
• Nagradimo učenika za preuzimanje odgovornosti (za učenje, dobar izbor)
• Izgraditi sliku uspjeha učenika.
Unutrašnje mjesto kontrole mogu razvijati i roditelji ako kod svoje
djece potiču nezavisnost, daju im podršku i prihvaćaju njihovo mišljenje.
Na jačanje unutrašnjeg mjesta kontrole utječu i socijalno-ekonomski
status roditelja, njihova obrazovna razina i vjerovanja.
2.8. Smanjivanje klonosti duha
U njegovanju motivacije učenika za boljim učenjem mora se voditi računa
i o izbjegavanju početnog obeshrabrivanja. Stručnjaci u planiranju kurikuluma
moraju izraditi popis osnovnih tema iz svakog predmeta te priložiti
dodatak o učeničkim najčešćim pogreškama iz nekih predmeta. Lj. Vušović
proveo je analizu zadataka testa provedenima u osmim razredima 12 osnovnih
škola. Na niz zadataka iz matematike koji ne zahtijevaju veliki umni
napor učenika, nego osnovne računske operacije, odgovorio je mali postotak
učenika. Očigledno je da se u nastavi dovoljno ne naglašavaju kritične
točke i suština nastavnog sadržaja koje učenici moraju naučiti. Karakteristično
za ovo istraživanje su jednaki rezultati učenika u različitim društveno-ekonomskim
sredinama. U testu je zadan zadatak koji od učenika 8. razreda zahtijeva
poznavanje odnosa elemenata prilikom operacije oduzimanja (umanjenik,
umanjitelj, razlika). Na ovaj zadatak odgovorilo je svega 26% učenika.
Iz ovih rezultata možemo zaključiti da u osnovnoj školi nastava ima
šablonski karakter (okreće se tehnici računanja a ne suštinskim pojmovima).
Prema Ničkoviću klasificirane su greške u nastavnom procesu:
• Neshvaćanje uzročno-posljedičnih veza
• Pogrešno razumijevanje
• Netočno prepoznavanje definicije, termina i naziva.
Teža nastavna građa ne smije se učiti bez motivacije (humor, optimizam,
pronalaženje veza u stvarnom životu…). Princip održavanja motivacije
zahtijeva kontinuirano buđenje motiva.
2.9. Jačanje ega učenika i slike o sebi
U novije doba pojmu o sebi pridodaje se veliki značaj. Pojam „ja“ ili
pojam o sebi može se smatrati kao grupa psiholoških procesa koji određuju
ponašanje svakog učenika. Svaki učenik prije ili kasnije razvija svoju
sliku o sebi. Ona je uglavnom ogledalo učenikova vježbanja, socijaliziranosti
s drugim osobama, komentara suučenika i slično. Školski psiholozi i
pedagozi sa nastavnicima moraju biti upoznati sa pojmovima koji svaki
učenik ima o sebi. To je moguće ostvariti pomoću upitnika sa pitanjima
poput: „Ja teško učim.“, „Ja se često osjećam uvrijeđenim.“ i slično.
Nastavnici u analizi nekih pismenih zadataka moraju obratiti pažnju
na stupanj zadovoljstva o sebi kojeg učenik pokazuje. Psiholog Strang,
u svojoj knjizi „The Adolescent Views himself“ na osnovi svojih istraživanja
razlikuje nekoliko pojmova o sebi:
• Osnovni pojam o sebi (što učenik misli o sebi)
• Promjenjiva percepcija o sebi (koju učenik ima u određenom
slučaju)
• Socijalno ja (što učenik misli kakvim ga drugi smatraju)
• Idealno ja (Ono ja koje bi osoba htjela postići)
Često nastavnici od uspješnih učenika očekuju da nemaju problema o
slici o sebi. Istraživanja pokazuju da i najbolji učenici mogu imati
problema u ponašanju, prilagođavanju i učenju. Učenici koji se boje
autoriteta i iskazuju nezadovoljstvo o samome sebi čestu se ističu od
ostalih u nekim predmetima. Razgovori sa psihologom mogu pomoći o popravljanju
slike o sebi. Učenici koji postižu niže rezultate u ispitnim situacijama
teže će podnositi negativne stavove o sebi, ustrajati u učenju i snalaženju
u teškim životnim situacijama. Smatra se da svaki novi neuspjeh kod
učenika izaziva stalna razmišljanja o samome sebi ali i rezultira padom
motivacije. Nastavnici i ostalo pedagoško osoblje mora ulagati napore
kako bi podiglo sliku učenika o sebi, u njima razvilo samosvijest i
težnju za nastavkom školovanja. To je moguće na način da učenici posjećuju
knjižnice, različita poduzeća i slično.
ZAKLJUČAK
Razvijanje interesa za školu i učenje kod učenika postiže se uspješnije
ako se svi nastavnici zajednički zalažu na svome radnom mjestu (za jedinstvene
i povoljne oblike nastave, pravovremene i odmjerene pohvale, radna atmosfera,
pomaganje učeniku da razvije sliku o sebi i slično). Interes i motivacija
na nastavnom satu ovise u velikoj mjeri o nastavniku, jer nastavnici
su tokom vremena postali motivatori. Uspjeh motiviranja ovisi i o tome
da li nastavnik u sebi ima dozu kreativnosti. Ima slučajeva kada se
rad drugih nastavnika odražava na rad i održavanje interesa učenika
na satovima drugog profesora. Veoma je teško održati motivaciju učenika
na satu nastavnika koji povremeno zapostavlja učenike i odrađuje svoj
posao tek toliko da bi ga odradio. Posljedice takvog nastavnog sata
protežu se kroz duže vrijeme a nastavnici toga nisu ni svjesni. S učenicima
valjda razvijati aktivnost i uvoditi promjene u nastavnom satu. Mnoga
istraživanja i teorije oslanjaju se na samostalno zalaganje učenika.
U samim počecima učenikova boravka u školi učenici ne osjećaju potrebu
za učenjem. Njih treba voditi a to je zadaća nastavnika. Nemoguće je
postići da svaki učenik bude motiviran pa se valja usmjeriti na one
s kojima bi mogli postići dobre rezultate. Interes za rad kod učenika
može se razviti samo zajedničkim naporima u školi. Jedan ili nekoliko
nastavnika ne mogu stanje bitno promijeniti.
LITERATURA
1. Rakić, B. (1977.). Motivacija i školsko učenje, Sarajevo: Nastavna
biblioteka
2. Mandić, S. (1989.). Motivacija za školski uspjeh, Zagreb: Školske
novine
3. Vidović V., Rijavec M., Vlahović-Štefić V., Miljković D. (2003).
Psihologija učenja i poučavanja, Zagreb
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|