Porodica
je takva društvena zajednica za kojom svaki pojedinac osjeća potrebu,
jer su ciljevi koji se u njoj ostvaruju temelji cjelokupnog čovekovog
života i zbog toga je ona najsvestranija i najjedinstvenija skupina
od vitalnog značaja za svakog člana društvene zajednice. Upravo ta
potreba da uspostavi nit zajedništva, čovjeka današnjice nanovo upućuje
na porodicu. Porodični život je sasvim sigurno najintimnija sfera
traženja i ostvarivanja čovjeka i čovječnosti. Možemo reći da je porodica
u izvjesnom smislu posrednik između djeteta i šire društvene zajednice.
Ona je najpogodnija škola za emocionalne i socijalne odnose. Savremeni
život ne trpi individualne, pa ni porodične izolacije. Porodica se
ne može izdvojiti iz opšte zakonitosti društvenog života, ona je sastavni
deo društva i materijalno je zavisna o njemu. Upravo zbog toga porodični
život služi oblikovanju zajedničkog iskustvenog i doživljajnog bogatstva
članova porodice. (Konculov 2009)
U razmatranju savremene vaspitne prakse, savremena pedagogija ističe
porodično vaspitanje kao fundamentalno. Prilikom odgajanja djeteta
vrlo su vazni faktori kao sto su ljubav, pažnja, toplina, razumijevanje,
pozitivano i zdravorazumsko ophođenje prema djetetu kako bi se ono
razvilo što bolje i formiralo kao ličnost. Od krucijane je važnosti
spojiti ljubav i nježnosti prema djetetu sa njegovim dužnostima i
obavezma. U odrastanju, još od najranjie dobi dijete treba da počne
da uči o važnim normama pomoću kojih društvo funkcioniše. Dijete treba
da zna da razlikuje dobro od zlog, da nauči da bude odgovorno, nesebično,
disciplinovano, da redovno i pravilno ispunjava svoje obaveze i zadatke,
da je pokorno itd. Sve ove osobine potpomažu zdravom i pravilnom razvoju
djeteta i njegove ličnosti koje će u kasnijem životu moći da da svoj
doprinos društvu. Vrlo bitnu ulogu u svemu tome ima autoritet roditelja.
2. Autoritet i njegov značaj u kontekstu porodice
Autoritet (lat. auctoritas = ugled, uzor,
dostojanstvo; volja, vlast, jamstvo) je ugled i na ugledu zasnovan
utjecaj. „Autoritet je rezultat nečije duhovne snage i njezina
neposrednog potvrđivanja na djelu. Kao takav autoritet je temelj odgojnog
djelovanja. Odgajatelj, međutim ne može biti autoritativan, tj. tražiti
pokoravanje bez kritike i otpora, niti odgoj može biti autoritaran,
tj. osnovan na slijepom podčinjavanju vlasti, jer to razara samu bit
odgoja i preobražava ga u manipulaciju“ (Polić 2002). Roditelj
je, stoga, dužan da pazi kako koristi svoj autoritet te da pravilno
ocijeni kada i u kojoj mjeri ga treba koristiti a da on ima pozitivan
uticaj na razvoj djeteta. Očuvati autoritet znači odgajati u poštovanju
dječje ličnosti. Roditelji se prema djetetu trebaju odnositi kao prema
budućem čovjeku, a ne vrijeđati ga, ponižavati te ugušivati njegove
osjećaje, samostalnost, inicijativu i životnu aktivnost, a istovremeno
postavljati pred njega zahtjeve i obaveze koje je dužno izvršavati.
Imati autoritet znači svestrano se brinuti za dijete. Dijete stječe
povjerenje u svoje roditelje ako neprestano osjeća da u njima nailazi
na oslonac uvijek, pa i onda kada griješi, kada mu je teško.
Porodica ima veliki uticaj na psihički i psiho-seksualni razvoj djece,
na formiranje njegove ličnosti, socijalni razvoj i mentalno zdravlje,
pa je njena uloga nezamjenljiva. To je i prirodno, jer je porodica
prva socijalna sredina u kojoj se dijete razvija. Ona je za njega
društvo u malom, u kojem se uči socijalnom ponašanju i stiče iskustvo.
Neizostavan dio porodice i odgoja je autoritet koji je kao vatra koja
se s vremenom pali i gasi u zavisnosti od situacija i potreba. Korišten
pravilno i u određenoj mjeri autoritet postaje vrlo važno sredsto
bez kog je pravilan razvoj djeteta u svoj njegovoj cjelosti nezamisliv
i nemoguć.
3. Autoritet i odnos roditelja i djece
3.1. Pripisani autoritet
Jedno od najrasprosranjenijih uvriježenih vjerovanja o podizanju
djece je da je nužno i poželjno da roditelji koriste svoj autoritet
i kontrolu da upravljaju svojom djecom. Na osnovi mnogih sprovedenih
ispitivanja, većina roditelja odobrava upotrebu autoriteta.
Autoritet opstaje i potpomognut je mnogim faktorima. Jedan od njih
je „psihološki opseg“ (Gordon 2003). Iz perspektive djeteta roditelj
i dijete nisu iste veličine, tj. roditelj je u očima djeteta psihološki
veći, sto je potvđeno čestim izrazima djeteta tipa: „Moj tata je najveći
i najjači na svijetu“. Od roditeljskih figura djeca kreiraju bogove,
uzvišena bića koja znaju sve i mogu sve. „Dijete je začuđeno širinom
roditeljskog razumijevanja, tačnošću njihovih predviđanja, mudrošću
njihovog rasuđivanja.“ (Gordon 2003). Međutim, realna slika je
mnogo drugačija od one koju djeca stvore. Djeca roditeljima pripisuju
osobine koje oni ne posjeduju te za koje nemaju realan potencijal.
Takvo činjenično stanje ne naginje roditelje da ga otkriju djeci;
oni namjerno skrivaju svoje slabosti, ograničenja i nedostatke i potkrepljuju
mitove da oni najbolje znaju te da će djeca na kraju uvidjeti koliko
su oni bili upravo. To se radi s ciljem da se konstruiše što jači
autoritet kojim roditelji kontrolišu ponašanje djece. Psihološka nadmoć
predstavlja enorman izvor moći i pošto djeca u njemu vide autoritet
kom se pokoravaju on nosi veliku težinu prilikom odgoja djece. Ova
vrsta autoriteta se može nazvati pripisani autoritet jer dijete pripisuje
određene osobine roditelju i time mu daje moć koju roditelj kasnije
iskorištava u svrhu boljeg odgoja djeteta.
3.2. Autoritet uslovljen djetetovim željama
Za razliku od pripisanog autoriteta koji ovisi o djetetu i njegovom
viđenju roditelja, jednu drugu vrstu autoriteta kontrolišu roditelji.
Ova vrsta autoriteta zavisi od roditeljevog posjedovanja onoga što
dijete želi. U ranoj dobi, a u nekim slučajevima i kasnije dijete
isključivo ovisi o roditeljima kada je u pitanju zadovoljavanje njegovih
potreba. Sve dok je dijete u stanju da nešto želi, da mu nešto fali
roditelj ima izvijesnu dozu moći nad djetetom. Nedostatak samostalnosti
kod djeteta daje veliku moć roditeljima tako da oni mogu da manipulišu
razvojem djeteta onako kako oni smatraju da on treba da se odvije.
To se uglavnom mijenja kada dijete uđe u pubertet i polako počinje
da se osamostaljuje. Ono je tada dovoljno odraslo da samo pribavi
stvari koje bi zadovoljile njegove potrebe i stoga uticaj roditelja
je sveden na minimum. U tom periodu, opšte je poznato da je djecu
jako teško kontrolisati i utjecati na njihovo ponašanje jer su oni
skloni pobunjeničkom i ratobornom stavu, generalno gaje netrpeljivost
prema bilo kakvoj vrsti autoriteta i nepoštivanja roditelja.
3.2.1. Nagrade i kazne kao važan izvor autoriteta
Pošto roditelji posjeduju sredstva koja zadovoljavaju djetetove želje
oni stoga imaju i moć nagrađivanja i kažnjavanja. Vrlo je efektan
autoritet koji je baziran na nagradama i kažnjavanjima, jer tada dijete
najbolje uči. Pod nagradom se podrazumijeva sve ono što može zadovoljiti
potrebe djeteta. Ako je dijete gladno, mlijeko koje mu roditelj daje
je zapravo nagrada. Pod kaznom se smatra uskraćivanje djetetovih potreba
i nanošenje bola. Svaki roditelj zna da vrlo lako može utjecati na
djetetovo ponašanje koristeći s principom nagradi i kazni. Sva ponašanja
za koja roditelj smatra da su poželjna nagrađena su na određeni način
kako bi se potakla i uvriježila u psihu djeteta a sva ona nepoželjna
ponašanja se kažnjavaju kako bi se suzbila. Ovaj princip učenja pokazao
se kao učinkovit i kod životinja i sprovedeni su mnogi eksperiment
gdje su životinje učile i bile manipulisane posredstvom nagrada i
kazni. „Roditelj nagradama potkrepljuje određena ponašanja, a kaznama
gasi ostala ponašanja“ (Gordon 2003). Posle određenog broja ponavljanja
kazni i nagrada dijete se može kontolisati pukim obećanjem da biti
nagrađen ili kažnjen ukoliko nešto uradi, odnosno, ne uradi.
3.3. Faktori učinkovitosti autoriteta
Da bi autoritet bio djelotvoran on mora da ispunjava određene uslove.
1. Individua nad kojom se sprovodi autoritet mora da bude jako
motivisana- „mora da bude jako motivisana da radi za nagradu“. Stoga
roditelji moraju dobro da ocijene koje su to stvari za kojim djeca
žude ( osim onih najočitijih), stvari za koje su spremna da urade
bilo šta i tako se povinuju moći roditelja. Na primjer, roditelji
u većini slučajeva neće imati veliki autoritet ako djetetu obećaju
da će, ako obavi domaću zadaću, za nagradu dobiti da jede spanać.
S druge strane ako mu se obeća čokoladni kolač postoji velika vjerovatnoća
da će dijete uraditi ono što od njega traži roditelj.
2. Kazna ne smije biti veoma oštra; ukoliko se to desi dijete će u
potpunosti izbjegavati čitavu situaciju koja mu je donijela kaznu.
U strahu d će biti kažnjeno, dijete će odustati od pokušavanja da
uradi nešto kako spada. Na primjer, ako dijete pogrešno uradi zadatak
iz matematike i roditelj ga strogo kazni dijete se više neće usuditi
da ga uradi bojeći se predstojeće kazne. Tako nešto roditelji trebaju
strogo izbjegavati, jer se dijete odvikava od mogućnosti da nešto
uradi kako treba posle više pokušaja i brzo odustaje.
3. Da bi nagrada bila učinkovita ona mora biti dodijeljena odmah nakon
željenog ponašanja djeteta. Ako se djetetu obeća da će dobiti nagradu
mjesec dana nakon nekog dobro odrađenog zadatka dijete će zaboraviti
za šta se on zapravo nagrađuje i neće puno naučiti iz toga.
4. Vrlo je bitna dosljednost prilikom nagrađivanja i kažnjavanja.
Ako su roditelji nedosljedni, ako dijete ne može da uvidi šablon na
osnovu kog je nagrađen ili kažnjen, autoritet roditelja neće imati
pozitivan uticaj na razvoj poželjnih i uklanjanje nepoželjnih osobina.
Dijete će biti zbunjeno i neće znati kako da se ponaša.
5. Autoritet nagrađivanja i kažnjavana nema efekta kod kompleksnih
ponašanja a i kad ima, potreban je veliki i dugotrjan rad oko djeteta,
i to bi se trebalo izbjegavati. Treba se držati jednostanvih stvari
jer je tada uspjeh u većini slučajeva zagarantovan.
Imajući u vidu ove faktore, roditelji trebaju pazljivo da ocijene
kako da koriste svoj autoritet prilikom nagrađivanja i kažnjavanja
kako bi osigurali da njihovo dijete lako nauči ono što njihovi roditelji
žele i time se postraju da se dijete zdravo razvija kao ličnost.
4.Važnost autoriteta u porodici po Freudu i Frommu
4.1. Važnost autoriteta u prevazilaženju Edipovog i Elektrinog kompleksa
Odnos između oca i sina bio je predmet mnogih psihologa, pedagoga
i psihoanalitičara, i ponuđene su mnoge teorije koje osvjetljavaju
taj odnos, upotrebu autoriteta i značaj tog odnosa za kasniji razvoj
djeteta.
Po Freudu, u
ranoj dobi, dijete ne poštuje oca i njegov autoritet zato što je do
te mjere vezan za majku da zeli da ima seksualan odnos sa njom a da
oca ubije jer ga vidi kao prijetnju. Taj koncept se zove Edipov
kompleks koji je dobio naziv po istoimenoj mitološkoj liku koji
je ubio svog oca Laja i oženio se svojom majkom Jokastom a da nije
znao da je sa njima u krvnom srodstvu.
Kompleks se pojavljuje tijekom tzv. falusne faze psiho-seksualnog
razvoja osobnosti u dobi od treće do pete godine. Razriješenje kompleksa
se odvija u istoj fazi kada očev autoritet dopre do djeteta i dijete
počne da osjeća strah da će biti kažnjen. Naime, kod djeteta se tada
razvije kastracijski kompleks i ono se boji da će na dječakove agresivne
namjere odgovoriti kastracijom. Tada, nestaje želja za majkom i dijete
počinje da se identifikuje sa ocem. Ova identifikacija rezultira formiranjem
superega. Superego predstavlja sve društveno prihvatljive norme i
pravila koje dijete internalizuje i ono se ponaša se u skladu s njima
tokom svog čitavog života. Superego ima ulogu čuvara; on potiskuje
sve nepodobne, nemoralne i sebične želje i porivi koji su skoncentrisani
u podsvijesti ( idu) i koji sprečavaju normalan razvoj djeteta. Konačno
se potiskuje sva memorija o kompleksu i dijete ulazi u period relativne
seksualne i agresivne tišine kojeg Freud naziva faza latencije.
Kod djevojčica dolazi do iste situacije, koja se ovog puta naziva
Elektrin kompleks, a isto se ispoljava kroz agresiju prema ocu i seksualnom
željom za majkom jer djevojčica misli da posjeduje falus. Do razriješenja
dolazi kada dođe do falusne ljubomore tj. kada djevojčica shvati da
nema falus i da je majka za to kriva. Onda djevojčica usmjerava svu
svoju pažnju na oca a ljutnju prema majci. Do potpunog razriješenja
dolazi kada se djevojčica identifikuje sa majkom i roditenjima i usvoji
norme superega. Ukoliko se ovi kompleksi ne razriješe to može ostaviti
katasrofalne posljedice individuu. Fiksacija za roditelje može inhibirati
zdrav mentalni razvoj ličnosti i uticati na ponašanje prema roditeljima,
prema suprotnom polu, odabir zanimanja, nastanak neuroza i mentalnih
poremećaja. Ovakve osobe nikad ne dostignu stadij zrelosti koje druge
osobe koje su prevazišle ove komplekse dotignu. Takve osobe su često
narcisoidne, teško se zbližavaju,
nepovjerljive su, sebične i sklone samopovrjeđivanju. Prema Freudu
u ovom stadiju se formira osobin seksualni identitet. Stoga, da bi
se u najranijoj dobi djeteta prevazišle velike psihološke prepreke
vrlo je bitna uloga koju ima autoritet. On usmjerava dječake i djevojčice
u pravom smjeru tako da oni uklone nemoralne i antagonističke težnje
ka roditeljima, usvoje norme i pravila koja su prihvatljiva u društvu
i posredstvom kojih društvo normalno funkcioniše, i na kraju nastave
put ka zdravom razvoju u zrele i odgovorne individue.
4.2. Fromm i njegov doprinos
Erih Fromm takođe
istraživao kako autoritet djeluje na djecu in njihov razvoj kao ličnosti.
Po Frommu autoritet crpi snagu iz različitih izvora. Ponekad to može
biti strah, nekad poštovanje a nekad divljenje i poistovjećenje sa
roditeljem. Nekada autoritet predstavlja konstantan pritisak a nekad
je on pozdravljen kao obogaćenje. Bitno je istaći da autoritet nije
iznuđen a da uvijek mora postojatzi određena doza dobrovojlnosti da
bi on funkcionisa i trajao. Autoritet može da izazove različita osjećanja
kod potčinjenih kao u naredna dva primjera.
„Od oca se strahuje i sinovi ga slušaju odmah i bez protivljenja;
tu je katkad pomiješan više osjećaj strahopoštovanja, katkad više
osjećaj mržnje ili straha koji tom odnosu daju posebnu boju. Sve dok
otac živi, njegova je volja jedini zakon, a nada u samostalnost i
nezavisnost je, svjesno ili nesvjesno, povezana s nadom u očevu smrt.
Takva nada, ali i takva želja izostaje u određenoj vrsti odnosa vojnika
prema oficiru. Potčinjeni predaje radosno i rado svoju ličnost, postaje
oruđe vođe čija volja zamjenjuje njegovu vlastitu. Potčinjeni mu se
divi kao beskrajno nadmoćnom biću i nalazi svoju sreću u rijetkim
vođinim pohvalama. Svakako, on ga se i boji, ali obično samo onda
kada vjeruje da svoju dužnost nije sasvim ispunio. Strahopoštovanje,
divljenje, pa i ljubav, igraju mnogo veću ulogu u njegovim osjećajima
nego strah“ (Fromm 1989).
U svom eseju Autoritet i porodica Fromm se pozvao na Freuda prilikom
davanja svoga mišljenja na temu autoritet. On ukazuje na usku povezanost
autoriteta i super ega i da autoritet formira super ego kada dijete
počne da se poistovjećuje sa ocem. Odnos između super ega i autoriteta
je dijalektički i autoritet uslovljava super ego.
„Nužno poklapanje super ega i autoriteta ne počiva samo u tome
što se super ego mora stalno iznova proizvoditi od stvarnihi moćnih
autoriteta, već i u tome što samo super ego nije dovoljno jako i stabilno
da bi ispunilo propisane mu zadatke“ (Fromm 1989).
Zaključak
Prisustvo autoriteta igra iznimno važnu ulogu u porodici i pravilan
odgoj djeteta u obilnoj mjeri zavisi od upotrebe autoriteta. Naravno,
da bi autoritet bito efetktan on se mora primjenjivati racionalno
i zdravorazumno. Autoritet je vrlo često potpomognut dječijim razmišljanjem
i gledanjem na roditelja kao i njegovim željama i potrebama. To do
neke mjere moze ublažiti strogoću autoriteta i utisak da je on nešto
kao naredba; zakon roditelja kojim se djeca bezpogovorno povinuju
a ne neka vrsta kompromisa od kog i roditelj i dijete mogu izvući
korist. Postoje određeni faktori prilikom zadovoljavannja odnosno
uskraćivanja dječijih potreba na koje roditelji trebaju da obrate
pozornost kako bi njihov autoritet bio djelotvoran. Djeca trebaju
sama da uvide svrhu autoriteta i da nauče nešto iz njega zbog toga
roditelji trebaju da budu veoma pažljivi jer neki puta autoritet može
da ima kontra efekat, i umjesto da nauči i stvori zdrave ličnosti
autoritet može da inhibira razvoj i zaustavi pravilno učenje što može
da ostavi ozbiljne posljedice. Također, autoritet igra esencijalnu
ulogu u razriješavanju Edipovog i Elektrinog kompleksa koji se javljaju
u ranoj dječijoj dobi. Autoritet u ovom slučaju obezbjeđuje normalan
razvoj i usvajanje društvenih normi i pravila. Stoga, jako je uska
povezanost između autoriteta i super ega; jedno bez drugog ne mogu
opstati. Ukoliko se konflikti ne razriješe neizostavno usljeđuju ozbiljni
mentalni poremećaji u ličnosti djeteta i ono se nikad ne može u potpunosti
razviti. Porodica je primarna institucija u kojoj dijete uči i polako
se gradi kao ličnost; zdrav razvoj bez porodice je nezamisliv, a roditelji
su ti koji svojim autoritetom usmjeravaju svoju djecu na pravilan
put; put ka samostalnoj odgovornoj, disciplinovanoj i zreloj individui.
Literatura:
Bernstein, Basil B. Pedagogy, symbolic control, and identity: theory,
research, critique. New York: Roman & Littlefield Publishers
Inc., 2000.
Freud, Sigmund. Uvod u psihoanalizu. Beograd: Kosmos, 1937.
Fromm, Erich. Autoritet i porodica. Zagreb: Naprijed, 1989.
Gordon, Thomas. Umijeće roditeljstva: Kako podizati odgovornu djecu.
Beograd: Kreativni Centar: Grupa Most, 2003.
Horkheimer, Max. Authority and Family. New York: The continuum publishing
company, 1968.
Konculov, Ivana. Uticaj porodičnih specifičnostina na vaspitanje
dece. Vrsac, 2009.
Polić, Milan. Mali priručni rječnik. 2002. http://www.radionicapolic.hr/filozofija/FOprirucnik/firi.html
(accessed decembar subota, 2011).
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|