ERIH FROM

Erih From je rođen 1900. godine u Frankfurtu, Njemačka. Studirao je psihologiju, filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Hajdelbergu., Frankfurtu i Minhenu. Poslije odbrane doktorata na Hajdelbergu, 1922. godine, bio je na psihoanalitičkoj praksi u Minhenu i na čuvenom Berlinskom psihoanalitičkom institutu. Prešao je u SAD 1933. godine kao predavač na Čikaškom psihoanalitičkom institutu, a zatim je otvorio i privatnu praksu u Njujorku. Predavao je na većem broju univerziteta po SAD i u Meksiku. From je umro 18. marta 1980. godine u švajcarskom gradu Lokarnu, đe je živio poslednjih godina života.

Njegove knjige nijesu privukle samo pažnju stručnjaka iz oblasti psihologije, sociologije, filozofije i teologije, nego i šire čitalačke publike. Inspiraciju za pisanje je nalazio u svom bogatom poznavanju istorije, sociologije, književnosti i filozofije.

Na Froma su snažno uticala djela Karla Marksa, a naročito jedan od njegovih ranih radova, “Ekonomsko-filozofski rukopisi”, koji je nastao 1844, a koji je From uvrstio u svoju knjigu “Marksovo shvatanje čovjeka” (1961). U “S onu stranu okova iluzija” (1962), From poredi Frojdove i Marksove ideje, zapažajući neslaganja među njima, u želji da uspostavi sintezu ova dva mislioca. From smatra Marksa temeljnijim misliocem od Frojda i koristi se psihoanalizom samo da bi popunio praznine kod Marksa. On je napisao (1959) vrlo kritičku, čak polemičnu, analizu Frojdove ličnosti i njegovog uticaja, dok je, nasuprot tome, o Marksu napisao čisti hvalospjev (1961). Mada ne bi bilo pogrešno nazvati Froma marksističkim teoretičarem ličnosti, on lično više voli oznaku dijalektički humanista.

Suštinska tema svih Fromovih tekstova je da se čovjek osjeća usamljeno i izolovano zbog toga što je odvojen od prirode i drugih ljudi. Momenat izolacije ne može se naći ni kod jedne druge životinjske vrste; to je specifično ljudska situacija po kojoj se čovjek izdvaja od ostalih vrsta. Dijete, na primjer, stiče slobodu od prvobitnih veza sa svojim roditeljima, a posledica toga je da se osjeća izolovano i bespomoćno. Rob konačno izbori za sebe slobodu, da bi se našao prepušten sam sebi u pretežno neprijateljskom svijetu. Kao rob je pripadao nekome i imao osjećanje povezanosti sa svijetom oko sebe i drugim ljudima, iako nije bio slobodan. U svojoj knjizi “Bjekstvo od slobode” (1941), From razvija tezu da je čovjek, kako je sticao sve veću slobodu kroz istoriju, postajao sve usamljeniji u isto vrijeme. Sloboda tako postaje nešto negativno od čega čovjek pokušava da pobjegne.

Ima li odgovora na ovu dilemu? Čovjek može ili da se ujedini sa drugim ljudima u duhu ljubavi i zajedništva, ili da nađe sigurnost u potčinjavanju autoritetu, ili u saobražavanju sa društvom. U prvom slučaju čovjek koristi svoju slobodu da bi razvijao bolje društvo, a u drugom - da bi vezao sebi ruke na leđa. Bjekstvo od slobode pisano je u sjenci nacističke diktature i pokazuje da je ovaj oblik totalitarnog duštva bio privlačan ljudima zato što im je nudio novu sigurnost. Ali, kako je From isticao u sljedećim svojim knjigama (1947, 1955, 1964), bilo koja forma društva - feudalizam i kapitalizam, fašizam i socijalizam ili komunizam - predstavlja pokušaj da se riješi bazična protivrječnost čovjeka. Ova protivrječnost sastoji se u tome što je čovjek istovremeno i dio prirode, i odvojen od nje, što je istovremeno i životinja i ljudsko biće. Kao životinja, čovjek ima određene fiziološke potrebe koje se moraju zadovoljiti. Kao ljudsko biće, on posjeduje samosvijest, razum i maštovitost. Doživljaji koji su samo ljudski su osjećanja nježnosti, ljubavi i strasti; stavovi interesovanja, odgovornosti, identiteta, integriteta, ranjivosti, prevazilaženja i slobode; i vrijednosti i norme (1968). Te dvije strane čovjeka, životinjska i ljudska, čine osnovne uslove ljudske egzistencije. »Razumijevanje ljudske duše mora se zasnivati na analizi ljudskih potreba koje proističu iz uslova njegovog postojanja«.

Koje su to specifične potrebe koje izrastaju iz uslova ljudskog postojanja? Ima pet potreba: potreba za povezanošću, potreba za prevazilaženjem, potreba za ukorijenjenošću, potreba za identitetom i potreba za orijentacionim okvirom. Potreba za povezanošću (koja se, takođe, naziva i okvirom posvećivanja u Revoluciji nade, 1968) proističe iz nepobitne činjenice da su ljudi, postajući ljudi, iščupani iz primarnog životinjskog jedinstva s prirodom. »Životinju priroda oprema da uspješno izlazi nakraj sa uslovima života, koji je čekaju«, dok su ljudi, sa svojom moći mišljenja i maštanja, izgubili tu blisku međuzavisnost sa prirodom. Umjesto ovih instinktivnih veza koje sa prirodom imaju životinje, ljudi su prinuđeni da stvaraju svoje sopstvene odnose, među kojima najviše zadovoljenja pružaju oni koji su zasnovani na produktivnoj ljubavi. Produktivna ljubav uvijek podrazumijeva međusobnu brigu, odgovornost, poštovanje i razumijevanje.

Težnja za prevazilaženjem odnosi se na potrebu čovjeka da se izdigne iznad svoje životinjske prirode, da postane stvaralac, umjesto da ostane samo stvor. Ako se stvaralačke težnje sputaju, čovjek postaje rušilac. From ističe da ljubav i mržnja nijesu dva suprotstavljena nagona; i jedno i drugo su odgovori na čovjekovu potrebu da prevaziđe svoju životinjsku prirodu. Životinje ne mogu ni da vole ni da mrze, a ljudi mogu.

Konačno, ljudima je potreban i koordinantni sistem, stabilan i usaglašen način opažanja i poimanja svijeta. Orijentacioni okvir koji ljudi razvijaju može biti prvenstveno racionalan, prvenstveno iracionalan ili može imati elemente i jednog i drugog.

Za Froma su ove potrebe čisto ljudske i čisto objektivne. One se ne mogu naći kod životinja, niti su izvedene iz onoga što ljudi kažu da žele. Isto tako, ove potrebe nijesu tvorevina društva; one su se utkale u ljudsku prirodu tokom evolucije. Kakav je onda odnos društva prema specifičnim ispoljavanjima tih potreba? From smatra da su praktični načini na koje neko ostvaruje svoje potencijale određeni »društvenim aranžmanima pod kojima on živi«. Nečija ličnost se razvija u skladu sa mogućnostima koje mu konkretno društvo pruža. U kapitalističkom društvu, na primjer, neko može da stekne osjećanje ličnog identiteta time što će se obogatiti, ili da razvije osjećanje ukorijenjenosti postajući pouzdani namještenik velike kompanije u koga se ima povjerenja. Drugim riječima, nečije prilagođavanje društvu obično predstavlja kompromis između unutrašnjih potreba i spoljašnjih zahtjeva. On ili ona razvija svoj socijalni karakter da bi zadovoljio ili zadovoljila zahtjeve društva.

From je otkrio i opisao pet tipova socijalnog karaktera kakvi se mogu naći u današnjem društvu: primalački, eksploatatorski, skupljački, trgovački i produktivni. Ovi tipovi predstavljaju različite načine na koje se jedinke mogu odnositi prema svijetu i jedna prema drugoj. Jedino poslednji od ovih tipova može se, po Fromovom mišljenju, smatrati zdravim i jedino takav karakter izražava ono što je Marks nazivao slobodnom svjesnom djelatnošću«.

Produktivna ličnost je kadra da bude nezavisna, aktivna i spontana ne samo u fizičkom radu nego i u svakoj drugoj sferi. Takva ličnost u svom ponašanju prema drugima i samom sebi zauzima potpuno autentičan stav. Ostali karakteri mogu da se označe kao neproduktivni.

Primalački ili receptivni karakter do znanja i svega drugog što mu treba dolazi na potpuno pasivan način. Ovakve osobe osjećaju da je njihov osnovni cilj da budu voljene, a ne da i same vole. Odlike ovakvih ljudi su submisivnost i sebičnost.

Sakupljački karakter je bio najprisutniji u srednjoj klasi XIX vijeka, dok je receptivni posebno važan u XX vijeku. Sakupljački tip teži da prikupi što više materijalnih dobara, moći i ljubavi, i ne želi da išta od toga dijeli sa drugim ljudima. Svaka novina ili promjena ih teško pogađa. Takvi pojedinci su tvrdoglavi, rigidni i sumnjičavi, a u blažim oblicima rezervisani i oprezni.

Kod izrabljivačke ličnosti postoji uvjerenje da ona sama ne može ništa da proizvede već da može dobiti nešto samo ako to uzme od nekog drugog. To ne moraju biti samo materijalne stvari već i ideje. Agresivnost, arogancija i egocentričnost su upadljive odlike ovakvih osoba.

Trgovački tip je prvenstveno zainteresovan za utisak koji ostavlja na druge ljude i za veze koje ima sa važnim ljudima. Svoju vrijednost i vrijednost drugih ljudi ocjenjuje kao što bi se procjenjivala vrijednost neke robe na tržištu. I ovaj tip socijalnog karaktera, kao i receptivni, produkt je savremenog kapitalističkog društva u njegovim najrazvijenijim formama.

Svaki pojedinačni čovjek je mješavina ovih pet tipova ili orijentacija prema svijetu, mada jedna ili dvije orijentacije mogu biti kod svake osobe istaknutije nego ostale. Tako je mogućno da neko bude ili produktivno-skupljački tip ili neproduktivno-skupljački tip. Produktivno-skupljački tip može biti osoba koja zgrće posjede ili novac da bi bila produktivnija; neproduktivno-skupljački tip može biti osoba koja zgrće radi zgrtanja, bez ikakve koristi za društvo.

Kasnije (1964) je From opisao i šesti par tipova karaktera - nekrofilni, koga privlači smrt, nasuprot biofilnom, koji je zaljubljen u život. From ističe da ono što bi moglo izgledati kao neka sličnost između ove formulacije i Frojdovih instinkata života i smrti nije, u stvari, nikakva sličnost. Za Frojda su i instinkti života i instinkti smrti ugrađeni u ljudsku biologiju, dok je za Froma biofilija, to jest strasna ljubav prema živom i životu jedini prvobitni potencijal. Smrt je sekundarna i javlja se tek kada su životne (biofilne) snage osujećene.

Sa stanovišta ispravnog funkcionisanja određenog društva od apsolutne je važnosti da se karakter đeteta skroji prema potrebama društva. Zadatak roditelja i škole je da učine sve kako bi dijete željelo da postupa onako kako mora da bi se dati ekonomski, politički i društveni sistem održao. Tako u kapitalističkom sistemu želja za štednjom mora biti usađena u ljude kako bi postojao kapital potreban za širenje privrede. Društvo koje je uvelo sistem kreditiranja mora da obezbijedi uslove da ljudi osjećaju unutrašnju prinudu da svoje račune plaćaju na vrijeme. From daje brojne primjere tipova karaktera koji se razvijaju u demokratskom, kapitalističkom društvu (1947).
Time što ljudima postavlja zahtjeve koji su suprotni njihovoj prirodi, društvo sputava i osujećuje ljude. Ono ih otuđuje od njihove »ljudske situacije« i onemogućuje im ispunjenje osnovnih uslova postojanja. I kapitalizam i komunizam, na primjer, pokušavaju da naprave robota od čovjeka, roba nadnice, da ga ponište kao jedinku; i ovi sistemi često uspijevaju da oćeraju čoveka u ludilo, antidruštvene postupke ili samouništavajuće ponašanje. From se ne ustručava da čitavo društvo žigoše kao bolesno ako ne uspijeva da zadovolji osnovne potrebe ljudi (1955).
From takođe ističe da, kad god se društvo mijenja u nekom važnijem smislu - kao što se dogodilo na prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ili kada je fabrička proizvodnja zamijenila pojedinačnog zanatliju - svaka takva promjena obično proizvodi pomjeranja i u socijalnom karakteru ljudi. Stara struktura karaktera ne odgovara novom društvu, što doprinosi još većem osjećanju otuđenja i očajanja jedinke. Čovjek je odsječen od svojih tradicionalnih veza i, dok ne pušti nove korjene i ne razvije nove odnose, on ili ona se osjećaju izgubljeno. Tokom takvih prelaznih perioda čovjek postaje sklon raznim ljekovima koji nude spas od usamljenosti.

Problem čovjekovih odnosa sa društvom dosta brine Froma i on mu se stalno vraća. From je čvrsto uvjeren u istinitost sljedećih postavki: 1) ljudi imaju suštinsku, urođenu prirodu; 2) društvo stvaraju ljudi da bi ispunili tu suštinsku prirodu; 3) nijedno dosad izmišljeno društvo ne zadovoljava osnovne potrebe ljudskog postojanja; 4) moguće je stvoriti takvo društvo.
Za koju vrstu društva se From zalaže? To je društvo

“... u kome se čovjek odnosi prema čovjeku s ljubavlju, u kojem je čovjek ukorijenjen u vezama bratstva i solidarnosti...; društvo koje mu pruža mogućnost prevazilaženja prirode stvaranjem, a ne razaranjem, u kome svako stiče osjećanje svoga ja na taj način što se doživljava kao izvor svojih moći, a ne time što se saobražava drugima, u kome postoji sistem za orijentaciju i posve-ćivanje, koji ne traži od čovjeka da iskrivljava stvarnost, niti da se klanja idolima”.

From čak predlaže i ime za ovo savršeno društvo: Humanistički komunitarni socijalizam. U takvom društvu bi svako imao jednaku mogućnost da postane potpuni čovjek. Neće biti nikakve usamljenosti, nikakvog osjećanja izolovanosti, nikakvog očajanja. Ljudi bi pronašli novi dom koji je po mjeri »ljudske situacije«. Takvo društvo bi ostvarilo Marksov cilj pretvaranja otuđenja jedinke u sistemu privatnog vlasništva u novu mogućnost za samorealizaciju jedinke kao društvenog, produktivno aktivnog ljudskog bića u socijalizmu From je proširio svoj nacrt idealnog društva i time što je precizirao program po kome bi i naše sadašnje društvo zasnovano na tehnici moglo da se humanizuje. Fromova shvatanja je oštro kritikovao Šar.

Mada su se Fromova shvatanja razvila iz njegovih zapažanja tokom psihoterapije i iz njegovih raznovrsnih štiva u oblastima istorije, ekonomije, sociologije, filozofije i lijepe književnosti, on je preduzeo i jedno empirijsko istraživanje velikog opsega. From je 1957. godine započeo sociopsihološku studiju meksikanskog sela da provjeri svoju teoriju socijalnog karaktera. Uvježbao je meksičke anketare da primjenjuju jedan dubinski upitnik čiji rezultati se mogu tumačiti i analizirati kao pokazatelji važnih obilježja motivacije i karaktera, Taj upitnik bio je dopunjen i Roršahovim mrljama koje otkrivaju jače potisnute stavove, osjećanja i motive. Oko 1963. podaci su bili prikupljeni, a 1970. su objavljeni rezultati /From i Makobi (Fromm, Maccobv), 1970/.Otkrivena su tri glavna tipa socijalnog karaktera: produktivno-skupljački, produktivno-eksploatatorski i neproduktivno-primalački. Prvom tipu pripadaju zemljoposjednici, drugom trgovci, a trećem siromašni radnici. Pošto ljudi sa istim sklopom karaktera privlače jedni druge kao bračni partneri, ova tri tipa čine prilično čvrstu klasnu strukturu na selu.

Prije nego što je uticaj tehnike i industrijalizacije dospio do sela, postojale su svega dvije klase: zemljoposjednici i seljaci. Produktivno-eksploatatorski tip je postojao jedino kao vrsta zastranjivanja. Međutim, baš tom tipu ljudi je palo u dio da, na svoju ruku, učine dostupnim za seljake plodove tehničkog napretka, postajući istovremeno simboli progresa i razvoja i vođe u lokalnoj zajednici. Oni su pružali i jeftinu zabavu u formi bioskopa, radija, televizije i raznih roba fabričke izrade. Kao posljedica toga siromašni seljaci su bili odvojeni od svojih tradicionalnih kulturnih vrijednosti, a da nijesu stekli neke naročite prednosti tehničke civilizacije. Ono što su stekli bilo je blijedo u poređenju sa onim što su imali ranije: bioskop je zamijenio svetkovine, radio lokalne muzikante, konfekcijska odjeća ručno tkane haljetke, a industrijski proizveden namještaj i oprema za domaćinstvo sve ono što su ranije ručno izrađivali. Težište studije, međutim, bilo je na ilustrovanju Fromove teze o tome da karakter (ličnost) utiče na društvenu strukturu i društvenu promjenu, trpeći istovremeno i njihov privatni uticaj.

KAREN HORNAJ

Karen Hornaj je rođena u Hamburgu, Njemačka, 16. septembra 1885. godine, a umrla je u Njujorku 4. decembra 1952. godine. Medicinsko obrazovanje stekla je na Berlinskom univerzitetu i radila je na Berlinskom psihoanalitičkom institutu od 1918. do 1932. godine. Analizirali su je Karl Abraham i Hans Sahs, dvojica vrlo uglednih učitelja psihoanalize u Evropi onog vremena. Na poziv Franca Aleksandera došla je u Sjedinjene Američke Države, đe je bila zamjenik direktora Čikaškog psihoanalitičkog instituta tokom prve dvije godine. U Njujork se preselila 1934. godine i otvorila privatnu praksu, uz nastavu na Njujorškom institutu za psihoanalizu. Nezadovoljna ortodoksnom psihoanalizom, ona je zajedno sa istomišljenicima osnovala Udruženje za unapređenje psihoanalize i Američki institut za psihoanalizu. Bila je dekan tog instituta sve do svoje smrti.

Hornajeva smatra da njene ideje spadaju u granice frojdističke psihologije i ne pridaje im značaj nekog potpuno novog pristupa razumijevanju ličnosti. Njene pretenzije su da očisti slabosti iz Frojdovog mišljenja — slabosti koje, po njenom mišljenju, vuku korjen iz njegove mehanicističke i biologističke orijentacije — kako bi psihoanaliza ostvarila do kraja svoje mogućnosti kao nauka o čovjeku. »Moje uvjerenje, jezgrovito iskazano, glasi da psihoanaliza treba da preraste svoje granice određene time što je bila instinktivistička i genetička psihologija«.
U toj reformi je otišla toliko daleko da je i sama mogla da postavi pitanje da li je to još uvijek psihoanaliza. U jednom svom djelu ona ovako odgovara:

„Pošto mnoga moja tumačenja odstupaju od Frojdovih, neki čitaoci se mogu zapitati da li je ovo još uvijek psihoanaliza. Odgovor zavisi od toga šta se smatra bitnim u psihoanalizi. Ako neko vjeruje da se njena suština utvrđuje na osnovu skupa svih teorija koje je Frojd iznio, onda ono što je izneseno u ovoj knjizi nije psihoanaliza. Ali, ako se povjeruje da suština psihoanalize leži u osnovi koncepcije koja se odnosi na ulogu nesvjesnih procesa i način na koji oni dolaze do izražaja, i u obliku terapeutskog liječenja koje ove procese dovode do svijesti, onda je ono što ja iznosim psihoanaliza“.

Hornajeva jako zamjera Frojdu na pojmu zavisti zbog nemanja penisa kao odlučujućem činiocu u psihologiji žene. Frojd je, da se podsjetimo, zapazio da osobeni stavovi i osjećanja žena, kao i njihovi najdublji sukobi, izviru iz njihovog osjećanja genitalne manje vrijednosti i njihove ljubomore prema muškarcima. Hornajeva smatra da je sasvim apsurdna teza da jedinka koja je anatomski pripremljena za specifične ženske funkcije nije i psihički pripremljena za to već je obdarena željom za svojstvima suprotnog pola. Ona vjeruje da je ženska psihologija zasnovana na nedostatku samopouzdanja i prećeranom naglašavanju ljubavnog odnosa, što ima vrlo malo veze sa anatomijom polnih organa

U pogledu Edipovog kompleksa, Hornaj smatra da to nije seksualno-agresivni sukob između đeteta i njegovih roditelja, nego strepnja koja izvire iz osnovnih poremećaja u đetetovim odnosima sa majkom i ocem (na primjer, zanemarivanje, prezaštićivanje, strogo kažnjavanje). Agresija nije urođena, kako je Frojd tvrdio, nego je sredstvo za zaštitu čovjekove sigurnosti. Narcizam nije stvarno ljubav prema sebi, nego naduvavanje i precjenjivanje sebe usljed osjećanja nesigurnosti. Hornaj je, takođe, kritična prema sljedećim Frojdovim pojmovima: prinuda ponavljanja, ono ja, nad ja, strepnja (anksioznost) i mazohizam. Na pozitivnoj strani, Hornaj cijeni kao najvažnije doprinose Frojda njegove teorije o duševnom determinizmu, nesvjesnoj motivaciji i emotivnim, neracionalnim, motivima.

Najvažniji pojam Hornajeve je pojam bazične strijepnje (anksioznosti), koji definiše kao

“... osjećanje koje ima dijete da je izolovano i bespomoćno u potencijalno neprijateljskom svijetu. Širok spektar činilaca iz okoline može da proizvede ovu nesigurnost u đetetu: neposredna ili posredna dominacija, nemar, nepredvidljivo ponašanje, nepoštovanje đetetovih pojedinačnih potreba, odsustvo stvarnog vođenja, potcjenjivački stav, previše ili premalo divljenja, odsustvo pouzdane toppline, nužnost da se staje na stranu jednog ili drugog roditelja u svađi, previše ili premalo odgovornosti, prezaštićenost, izdvojenost od druge đece, nepravda, diskriminacija, neodržana obećanja, neprijateijska atmosfera itd. itd…”

Uopšte uzev, sve što remeti sigurnost đeteta u odnosu na njegove roditelje proizvodi bazičnu strepnju. Nesigurno, nespokojno dijete razvija različite taktike pomoću kojih će izlaziti nakraj sa svojim osjećanjem izdvojenosti i bespomoćnosti. Ono može razviti neprijateljstvo i težiti osveti prema onima koji su ga odbacili ili maltretirali. Ili može postati prećerano pokorno i poslušno da bi povratilo ljubav koju osjeća da je izgubilo. Ono može razviti jednu nerealnu, idealizovanu predstavu o sebi, da bi kompenzovalo svoje osjećanje manje vrijednosti. Dijete može pokušati da potkupi druge da ga vole, ili se može služiti prijetnjama da ih primora na to. Ono se može prepuštiti samosažaljenju da bi pridobilo simpatije drugih.

Ako dijete ne može da dobije ljubav, ono može težiti sticanju moći nad drugima. Na taj način ono nadoknađuje osjećanje bespomoćnosti, nalazi oduška neprijateljstvu i u stanju je da iskorišćava ljude. Ili dijete postaje veliki takmičar kome je važnije da pobijedi nego da nešto postigne. Ono može okrenuti svoju agresiju unutra i potcenjivati se.

Svaka od ovih taktika može da postane manje-više trajno tkivo ličnosti; određena taktika može. drugim riječima, da preuzme ulogu nagona ili potrebe u dinamici ličnosti. Hornajeva izlazi sa spiskom od deset potreba koje su stečene kao posljedica pokušaja da se nađe rešenje za teškoće u ljudskim odnosima. Ona ove potrebe naziva »neurotičnim«, jer predstavljaju iracionalna rješenja problema.

1. Neurotična potreba za naklonošću i potvrđivanjem. Ova potreba se odlikuje neograničenom željom da se zadovolje drugi i da se živi prema njihovim očekivanjima. Osoba živi za dobro
mišljenje drugih i krajnje je osjetljiva na svaki znak odbacivanja ili odsustva prijateljstva.

2. Neurotična potreba za »partnerom« koji će preuzeti brigu o nečijem životu. Osoba sa ovakvom potrebom je parazit. Ona ili on precjenjuju ljubav i užasno se plaše da ne budu napušteni.

3. Neurotična potreba da se svoj život ograniči na uske okvire. Takva osoba ne postavlja zahtjeve; zadovoljava se malim, više voli da ostane neprimjetna; skromnost cijeni iznad svega.

4. Neurotična potreba za moći. Ova potreba se izražava u žudnji za ‘moći radi moći’,u suštinskom nepoštovanju drugih, u neograničenom veličanju snage i preziru prema slabosti. Ljudi koji se plaše da otvoreno drže vlast mogu pokušavati da nadziru druge preko intelektualnog iskorišćavanja i superiornosti. Jedna varijanta nagona moći je i potreba da se vjeruje u svemoć volje. Takvi ljudi misle da mogu da postignu bilo šta samo ako napregnu svoju snažnu volju.

5. Neurotična potreba da se iskorišćavaju drugi.

6. Neurotična potreba za ugledom. Nečije mišljenje o samome sebi određeno je količinom javnih priznanja koja je dobio.

7. Neurotična potreba za divljenjem drugih. Ljudi sa ovom potrebom imaju naduvanu predstavu o sebi i žele da im se ljudi dive zbog toga, nezavisno od stvarnih osobina.

8. Neurotična ambicija za ličnim postignućem. Takve osobe žele uvijek da budu najbolje i gone sebe ka sve većim postignućima usljed bazične nesigurnosti u sebe.

9. Neurotična potreba za samodovoljnošću i nezavisnošću. Pošto su se razočarali u pokušajima da nađu tople, zadovoljavajuće odnose sa ljudima, ovakvi ljudi se odvajaju od drugih i odbijaju svako vezivanje za bilo koga ili bilo šta. Postaju »samotnjaci«.

10. Neurotična potreba za savršenstvom i nepogrešivošću. Uplašeni da ne naprave grešku ili da ne budu kritikovani, ljudi sa ovom potrebom pakušavaju da se oklope sa svih strana, da ne može da im se stavi zamjerka. Oni stalno tragaju za svojim propustima, kako bi mogli da ih prikriju prije nego što ih drugi otkriju.

Ovih deset potreba su izvori iz kojih nastaju unutrašnji sukobi. Neurotična potreba za ljubavlju, na primjer, je neutaživa; što više neurotik dobije, to više želi. Zato nije nikada zadovoljan. Isto tako, neurotična potreba za nezavisnošću ne može nikad biti zadovoljena, jer drugi dio ličnosti neurotičara želi da bude voljen i obožavan. Težnja za savršenstvom je izgubljen slučaj od početka. I sve ostale potrebe su nerealne.

Kasnije je Hornaj (1945) razvrstala ovih deset potreba u tri grupe: 1) kretanje ka ljudima (na primjer, potreba za ljubavlju); 2) kretanje od ljudi (kao potreba za nezavisnošću) i 3) kretanje protiv ljudi (potreba za moći).

Povodljiv tip ljudi čine oni pojedinci kod kojih postoji kretanje ka ljudima. Ovakve osobe pokazuju potrebu za naklonošću, odobravanjem i posebnu potrebu za partnerom. Ovom tipu je neobično potrebno da bude voljen, da neko za njim žudi, da mu okolina odobrava, da ga cijeni, da bude značajan za druge. Osoba pokušava da živi prema očekivanjima drugih, često do te mjere da gubi uvid u sopstvena osjećanja, razvija jake inhibicije prema kritici, izdavanju naređenja, ambicioznosti i sl. Iako ima jaka osjećanja da je bespomoćna (što iskreno priznaje drugima), druge doživljava kao superiornije. Ona potpuno isključuje agresivne crte, tj potiskuje svoje agresivne tendencije. Potiskuje sve što liči na dominaciju, mada se potajno divi dominantnim osobama.

Grupa I, povladljivi tip, manifestuje sve crte preko kojih se kreće prema ljudima. On pokazuje izrazitu potrebu za naklonošću i odobravanjem i posebnu potrebu za ‘partnerom’ - a to će reći prijateljem, ljubavnikom, mužem ili suprugom ‘koji su sppremni da ispune sve ono što on očekuje od života, da preuzmu odgovornost za dobro i zlo, pri čemu uspješna manipulacija postaje njegov glavni zadatak’. Ovakve potrebe imaju karakteristike zajedničke svim neurotičnim crtama; to znači one su kompulzivne, indiskriminantne, a ako su osujećene rađaju anksioznost ili obeshrabrenost. One funkcionišu gotovo nezavisno od unutrašnje vrijednosti ‘ostalih’ koji su u pitanju i od stvarnog osjećanja određene osobe prema drugima. Međutim, ove potrebe se izražavaju na razne načine, a svi se koncentrišu oko želje za ljudskom intimnošću i želje za ‘pripadanjem’. Zbog indiskriminantne prirode svojih potreba, povladljiv tip biće sklon da precjenjuje svoju duhovnu srodnost i interese zajedničke sa ljudima oko njega, a da zanemaruje faktore koji stoje na putu. Njegovo pogrešno, i ovako izraženo, rasuđivanje o ljudima ne potiče od neznanja, ludosti, ili nesposobnosti da zapaža, već je određeno njegovim kompulzivnim potrebama. On se osjeća - kao što je to jedan bolesnik ilustrovao crtežom - kao beba okružena strašnim i opasnim životinjama. Sićušna i bespomoćna, ona stoji u sredini slike, a oko nje su ogromne pčele spremne da je žacnu, pas koji bi je mogao ugristi, mačka koja bi mogla da se baci na nju, i bik koji bi je mogao probosti. Dakle, stvarna priroda drugih bića očevidno nije važna; pa ipak — ukoliko su agresivnija i opasnija utoliko je njihova ‘naklonost’ neophodnija. Uopšte riječeno, ovom tipu je potrebno da je voljen, žuđen, željen, omiljen, da se osjeća prihvaćenim, da je dobro došao, da mu se odobrava, da ga cijene, da je potreban, da je značajan za druge, naročito za izvjesnu osobu; da mu se pomaže, da je štićen, da neko brine o njemu, da ga neko vodi.

Kada se u toku analize bolesniku predoči kompulzivni karakter ovakvih potreba, on će vjerovatno potvrditi da su ovakve želje savim ‘prirodne’. Naravno, on je ovdje na odbrambenom terenu. Sem kada se radi o licima čije je cjelokupno biće tako izvitopereno sadističkim crtama, da je želja za naklonošću prigušena svim mogućim funkcionisanjima, dobro je ako pretpostavimo da svako biće baš želi da se osjeća voljenim, da pripada, da mu se pomogne itd. Ono u čemu bolesnik griješi jeste njegovo tvrđenje da sva njegova pomamna trka za naklonošću i odobrovanjem potiče od istinske potrebe, a u stvari je taj istinski dio strahovito potisnut njegovom nezasitnom žudnjom da se osjeća bezbjedno.

Potreba da se ova žudnja zasiti toliko je prinudna da je sve što on čini orijentisano ka njenom ispunjenju. U ovom procesu on razvija izvjesne kvalitete i stavove koji modeliraju njegov karakter. Neki od njih mogli bi se nazvati omiljenošću; on je osjetljiv na potrebe drugih - u okviru onog što je u stanju da emocionalno razumije. Na primjer, mada je vjerovatno da će sasvim prenebreći želju nekog povučenog lica da bude usamljeno, on će uočiti potrebu nekog drugog za sažaljenjem, pomoći, odobravanjem itd. On pakušava da živi automatski prema iščekivanjima drugih, ili prema onom za šta vjeruje da su njegova iščekivanja, često do te mjere, da izgubin uvid u svoja sopstvena osjećanja. On postaje ‘nesebičan’, samopožrtvovan, bez zahtjeva – izuzev svoje bezgranične želje za ljubavlju. On postaje povladljiv, pretjerano pažljiv – unutar svojih mogućih granica – razuman, blagorodan, plemenit. On ne vidi činjenicu da u svom srcu mnogo ne brine za druge i da želi da na druge gleda kao na dvoličnjake i koristoljupce. Međutim — ako simijem da upotrijebim jasne izraze za ono što se odvija nesvjesno — on samog sebe ubjeđuje da svakog voli, da su svi ljudi ‘simpatični’ i čestiti, a ta zabluda ne samo da rađa duboka razočarenja, već doprinosi i njegovoj opštoj nesigurnosti.

Ovi kvaliteta nijesu tako dragocjeni kao što to samoj ličnosti izgleda, naročito zbog toga što ne potiču od sopstvenih osjećanja ili rasuđivanja, već se drugima slijepo predaje sve ono što se želi od njih - a zbog toga što je ličnost duboko poremećena ako se uzvraćanje ne ostvari.

Nadjačavajući ove karakteristike, stoji grupa čiji je cilj da izbjegne namrgođena lica, razmirice i rivalstvo. Takva osoba teži da potčini samu sebe, da zauzme drugo mjesto, ostavljajući drugima da se istaknu; ona će djelovati smirujuće, pomirljivo i, — u najmanju ruku svjesno neće gajiti nikakvu mržnju. Bilo kakva želja za osvetom iii trijumfom tako je duboko prigušena da se sama osoba često čudi kako se tako lako izmiruje i kako se nikada ne ljuti dugo. U ovom kontekstu je važna i njena tndencija da automatski podnese grdnju. Opet sasvim bez veze sa njenim stvarnim osjećanjima - a to znači: da li se zaista osjeća krivom ili ne - ona će samu sebe optužiti prije nego druge i težiće da sebe pažljivo ispita ili se opravda pred očevidno neopravdanim kritikovanjem ili očekivanim napadom.

Prelaz od ovakvih stavova prema definitivnim inhibicijama je neprimjetan. Pošto je svako agresivno ponašanje tabu, stvaraju se inhibicije prema isticanju, kritici, zahtjevima, davanju naređenja, ostavljanju utisaka i prema stremljenjima ka ambicioznim ciljevima. Zbog toga što je njen život u cjelini orijentisan prema drugima, njene inhibicije je takođe često spriječavaju da ugađa samoj sebi, i da u takvim postupcima uživa. Ovo može ići tako daleko da svaki doživljaj koji nije sa nekim podijeljen - bilo to objed, izložba, muzika ili priroda - postaje beznačajan. Nije ni potrebno naglašavati da ovako kruto ograničavanje od uživanja ne samo što osiromašuje život, već čini da zavisnost od drugih postaje sve veća.

Pored idealizacije kvaliteta koje smo naveli ovaj tip ima izvjesne karakteristične stavove prema samom sebi. Jedan od njih je sveobuhvatno da je takva osoba slaba i bespomoćna – ‘ja sam sirota i mala’. Kada se prepušti sopstvenim izvorima osjeća se izgubljenom, kao čamac otrgnut od svojih sidrišta, ili kao Pepeljuga iščupana iz krila svoje čarobne kume. Ova bespomoćnost je djelimično stvarna; svakako da osjećanje da se ni pod kakvim okolnostiima ne može boriti ili takmičiti baš podstiče stvarnu slabost. Osim toga takva osoba svoju bespomoćnost iskreno priznaje i sebi i drugima. Ona takođe može biti dramatično naglašena u snovima. Osoba joj često pribjegava kao sredstvu apela ili odbrane: ‘Morate me voljeti, štititi me, praštati mi, ne smijete me ostavljati, jer sam tako slaba i bespomoćna’.

Druga karakteristika je posljedica tendencije samopotčinjavanja. Osoba uzima zdravo za gotovo da je svako drugi nadmoćniji, da su drugi privlačniji, inteligentniji, obrazovaniji, dragocjeniji od nje. Postoji stvarna osnova za ovo osjećanje, a sastoji se u tom što takvoj osobi nedostaje samopouzdanje i čvrstina, koji oštećuju njene kapacitete; ali čak i na područjima gdje je takva osoba nesumnjivo sposobna, ona će zbog osjećanja inferiornosti - bez obzira na njene kvalitete - imati više povjerenja u druge ljude nego u samu sebe. U prisustvu agresivnih ili arogantnih osoba njeno osjećanje sopstvene vrijednosti još više je muči, ali kada je sama, ona pokazuje tendenciju ne samo da potcjenjuje svoje kvalitete, talente i sposobnosti, već isto tako i svoja materijalna dobra.

Treća tipična crta je njena opšta zavisnost od drugih. To je njena nesvjesna tendencija da sebe smatra onakvom kakvom je drugi smatraju. Njeno samopoštovanje zavisi od odobravanja ili neodobrovanja drugih, njihove naklonosti ili nenaklonosti. Zato je za nju svako odbacivanje stvarna katastrofa. Ako neko propusti da joj uzvrati poziv, čak i ako shvati opravdanost takvog odbijanja, ipak će, u saglasnosti sa logikom posebnog unutrašnjeg svijeta u kojem živi, barometar njenog samopoštovanja pasti na nulu. Drugim riječima svaka kritika, odbijanje ili napuštenost užasna su opasnost, i ona ulaže najponiznije napore da ponovo zadobije naklonost lica koje joj je moglo tu pažnju uskratiti. Njeno okretanje i drugog obraza ne potiče ni od kakvog misterioznog ‘mazohističkog’ nagona već je samo logična posljedica onog što takva osoba može da uradi na temelju svojih unutrašnjih postavki.

Sve ovo doprinosi stvaranju njenih posebnih gledišta. Zavisno od opšte zrelosti osobe sva ova gledišta su manje ili više lucidna i uvjerljiva. Ona su orijentisana ka dobroti i sažaljenju, ljubavi, plemenitosti, nesebičnosti, blagosti; takva osoba gnuša se uobraženosti, ambicije, nemilosrdnosti, beskrupuloznosti i postizanja moći – mada istovremeno ovakvi atributi mogu potajno izazvati njeno obožavanje jer predstavljaju snagu.

Agresivan tip ima potrebu da se ističe, postiže bilo kakav uspjeh, priznanje ili prestiž. Kod njega preovlađuje kretanje protiv ljudi. Njegov agresivni stav je ponekad potpuno manifestovan, ali je češće prikriven glazurom učtivosti i blagonaklonosti. On ne želi da prizna bilo koju vrstu straha i koristi drastične mjere da bi savladao strah u sebi. Ovakvi ljudi nijesu skloni da priznaju greške.

“Kao što se povodljivi tip drži uvjerenja da su ljudi ‘fini’, iako je neprestano uvjeravan dokazima o protivnom, tako agresivni tip uzima zdravo za gotovo da je svako neprijateljski raspoložen i odbija da prihvati protivno. Za njega je život borba svih protiv svakog, a na kraju preovlađuju zle sile. Izuzeci koje smatra mogućim rijetko se javljaju i on ih prima sa rezervom. Njegov stav je ponekad sasvim očevidan, ali češće je prekriven glazurom blage učtivosti, blagonaklonosti i dobrog drugarstva. Ovakav ‘stav’ može biti makijavelističko ustupanje cjelishodnosti. Međutim, kao po pravilu, takav stav je sastavni dio pretenzija, istinskih osjećanja i neurotičnih potreba. Želja da drugi vjeruju da je on dobar drug može biti kombinovana sa izvjesnom količinom stvarne dobrotvornosti sve dok neko ne počne sumnjati u to da on stoji na čvrstim temeljima. Elementi neurotične potrebe za ljubavlju i priznanjem mogu se koristiti u agresivne svrhe. Ovakav stav povladljivom tipu nije potreban, jer se njegova gledišta ionako uvijek poklapaju sa hrišćanskim vrlinama ili sa društveno usvojenim gledištima.

U osnovi, njegove potrebe potiču iz osjećanja da je svijet poprište na kojem, u Darvinovom smislu, jaki uništavaju slabe, i da samo najsposobniji mogu da prežive. Ono što najviše doprinosi da čovjek opstane uglavnom zavisi od civilizacije u kojoj osoba živi; ali, nemilosrdno hrljenje za sopstvenim interesom u svakom slučaju je vrhovni zakon. Zato njegova primarna potreba postaje potreba ovladavanja drugim. Varijacije u sredstvima ovog ovladavanja su bezbrojne. To može biti neobuzdana primjena sile, indirektno manipulisanje preko pretjerane brižnosti ili obavezivanjem ljudi. Takav tip može najviše voljeti silu kamufliranu dostojanstvom. Može da taktizira i intelektom, uključujući uvjernje da se sve može riješiti rezonovanjem ili opreznošću. Specifični oblik ovladavanja djelimično zavisi od prirodne sposobnosti svake osobe. Djelimično on predstavlja i fuziju konfliktnih crta. Na primjer, ako je osoba istovremeno sklona izdvajanju ona će se čuvati svake direktne dominacije, pošto bi je ona dovela u suviše tijesan kontakt sa drugima. Ako je prikrivena potreba za ljubavlju velika može se opredijeliti za indirektne metode. Ako teži da iza dostojanstva manifestuje silu, onda je to znak prisustva sadističkih crta, pošto se takav metod sprovodi upotrebom drugih za postizanje sopstvenih ciljeva.

Istovremeno on ima potrebu da se ističe, postiže bilo kakav uspjeh, prestiž ili priznanje. Ukoliko uspjeh i prestiž znače snagu u konkurentskom društvu, žudnje su djelimično orijentisane ka sili. Međutim, one su takođe i subjektivno osjećanje snage preko spoljašnje afirmacije, spoljašnjeg odobravanja i nadmoćnosti. I ovdje je, kao i u povodljivog tipa, težište pomjereno van same ličnosti; razlika je samo u afirmaciji koju on želi od drugih. U stvari, i jedan i drugi stav podjednako predstavljaju promašaj. Kada se ljudi čude zašto nijesu uspjeli da se iole manje osjećaju nesigurnima, oni time pokazuju svoje psihološko neznanje, ali činjenica da to oni čine ukazuje do koie se mjere uspjeh i prestiž najčešće cijene.

Ogromna potreba da se iskorišćavaju drugi, da se nadmudre i da se upotrebe za sopstvene ciljeve dio je ove slike. Na svaku situaciju ili odnos gleda se sa ovog stanovišta: ‘Šta mogu da dobijem iz toga?’ — bez obzira da li se radi o novcu, prestižu, kontaktima ili idejama. Samo osoba je, svjesno ili polusvjesno, ubijeđena da svi drugi postupaju ovako, zbog čega cijeni činjenicu da ovo postiže efikasnije od ostalih. Kvaliteti koje razvija ovakva osoba gotovo su dijametralno različiti od kvaliteta koje razvija povodljivi tip. Osoba je uporna i postojana, ili bar djeluje tako. Sva sopstvena osjećanja i osjećanja drugih ona smatra ‘ogavnom sentimentalnošću’. Ljubav za nju ima ništavnu ulogu. Ona se nikada ne ‘zaljubljuje’, nikada nema neku aferu, ne udaje se ili ženi, jer je za nju najvažnije da ima eminentno poželjnog partnera, koji će svojom privlačnošću, društvenim prestižom ili bogatstvom moći da poboljša njen sopstveni položaj. Ona ne nalazi nikakvog razloga da bude dobra prema drugima. ‘Zašto bih se ja brinula - neka se brinu sami o sebi’. Pričom o starom etičkom problemu o dvije osobe na splavu, sa kojeg se samo jedna može spasti, ovakav tip bi, naravno, kazao da će pokušati da spase svoju sopstvenu kožu - jer ne bi htio da bude lud i dvoličan. On ne želi da prizna bilo koju vrstu straha i čak će upotrijebiti drastične mjere da bi strah savladao. On će se, na primjer, prisiljavati možda da stanuje u praznog kući, iako se strahovito plaši lopova; on će možda insistirati da jaše konja sve dok ne savlada strah od konja; eventualno će gaziti kroz baruštine za koje zna da su pune zmija da bi se oslobodio straha od njih.

Dok povodljivi tip teži da djeluje pomirljivo, agresivni čini sve što može da bi bio dobar borac. On oprezno i oštroumno iznosi svaki argumenat, a odstupiće od njega samo onda ako drugim argumentom može potvrditi da je ipak u pravu. Najbolje će se osjećati kada je pritjeran uza zid i kada nema nikakve mogućnosti sem da se bori. Nasuprot povodljivom tipu, koji se plaši da pobijedi u nekoj igri, ovakav tip teško podnosi poraz i neopozivo želi pobjedu. Isto tako on je spreman da optužuje druge kao što je povodljivi tip gotov da okrivljuje samog sebe. Ni u jednom slučaju razmatranje krivice nema nikakvu ulogu. Kada povodljivi tip priznaje krivicu, to ni u kom slučaju ne znači da je on i uvjeren u nju, već da želi da djeluje pomirljivo. Slično ovome agresivni tip nije ubijeđen da je neko drugi pogriješio; on smatra da je u pravu jednostavno zbog toga što mu je potrebno ovo tlo subjektivne izvjesnosti; potpuno isto kao što je nekoj armiji potrebno sigurno uporište sa kojeg će izvesti napad. Priznati grešku, ako to nije apsolutno neophodno, za ovog tipa znači krajnje pokazivanje slabosti, ili čak neoprostivu ludost.

U skladu sa njegovim stavom je da se mora boriti protiv pakosnog svijeta i da treba da razvije oštar smisao za realizam - naročite vrste. On nikada nije tako ‘naivan’ da u drugih previdi bilo kakvu manifestaciju ambicije, pohlepe, neznanja ili bilo čega drugog što bi moglo spriječiti ostvarenje njegovih ciljeva. Kako su u konkurentskoj civilizaciji ovakvi atributi mnogo češća pojava od stvarnog poštenja, on smatra opravdanim to što je jedino on realan. Naravno da je on u stvari isto toliko jednostran kao i povodljivi tip. Još jedan vid njegovog realizma je naglašavanje značaja planiranja i opreznosti. On kao svaki dobar strateg u svakoj situaciji oprezno procjenjuje sopstvene šanse, snage svojih neprijatelja i eventualne klopke.

Pošto uvijek ima potrebu da sebe predstavlja najjačim, najoštroumnijim ili najtraženijim, on pokušava da razvije efikasnost i izvornost koje su potrebne da bude takav. Smislom i inteligencijom koje ulaže u svoj postupak može postići da postane veoma cijenjen službenik ili da postigne uspjeh u svom poslu. Međutim, utisak koji ostavlja da je duboko zainteresovan za svoj rad u izvjesnom smislu je varljiv, jer je za njega rad samo sredstvo da se dođe do izvjesnog cilja. On ne osjeća nikakvu ljubav za ono što radi i on od posla nema nikakvog stvarnog zadovoljstva - a to je činjenica koja je u skladu sa njegovim pokušajem da iz svog života potpuno isključi osjećanja. Ovo gušenje svakog osjećanja ima dvostruki efekat. Sa stanovišta uspjeha, ono je nesumnjivo cjelishodno, jer ga osposobljava da funkcioniše kao dobro podmazana mašina, koja neumorno proizvodi robu koja će ga učiniti moćnijim i pružati mu sve veći prestiž. Ovdje se mogu umiješati i osjećanja koja bi ga, razumljivo, mogla navesti da djela uz manje oportunističkih prednosti; ona bi mogla učiniti da napusti tehniku kojom se tako često koristio na putu ka uspjehu; ona bi ga mogla odmamiti od njegovog posla u carstvo uživanja u prirodi ili umjetnosti, ili drugarstva sa prijateljima, umjesto sa osobama koje samo korisno služe njegovom cilju. S druge strane, emocionalna pustoš koju donosi prigušivanje osjećanja, umanjiće kvalitet njegovog djela; izvjesno je da će ona svakako ograničiti njegovo stvaralaštvo.

Agresivni tip izgleda kao potpuno neinhibirana osoba. On može izražavati želje, može izdavati naređenja, izražavati bijes, braniti se. Međutim, on nije ništa manje inhibiran nego povodljivi tip. Za našu civilizaoiju nije velika prednost što nas njegove posebne inhibicije odmah ne pogađaju. One leže u emocionalnoj sferi i tiču se njegovog kapaciteta da osjeti prijateljstvo, ljubav, naklonost, saosjećajno razumijevanje i nezainteresovano uživanje. Ovo posljednje on bi smatrao traćenjem vremena.

On o sebi lično misli da je jak, čestit, realističan, što je sve tačno ako se stvari posmatraju na ovaj način. Prema ovakvim postavkama njegovo poštovanje samog sebe je strogo logično, jer za njega bezobzirnost predstavlja snagu, nedostatak poštovanja drugih - čast, a uporna trka za sopstvenim ciljevima - realizam. Njegov stav o svojoj čestitosti proizilazi djelimično iz mudrog razgolićavanja postojećih dvoličnosti. Na entuzijazam za nešto, na filantropska osjećanja i slično, on gleda kao na čistu pretenziju; on može da uoči i usvoji društvenu svijest ili hrišćanske vrline u onom smislu u kojem se one najčešće predstavljaju. Njegova gledišta izgrađena su na temelju filozofije džungle. Moć daje pravo. Dolje humanost i milosrđe! Homo homini lupus! Ovdje se javljaju gledišta koja se mnogo ne razlikuju od onih kojima su nas tako temeljno učili nacisti”.

Povučenom tipu pripadaju one osobe kod kojih dominira orijentacija od ljudi. Neurotično povlačenje od ljudi nije istovjetno sa povremenim javljanjem želje za samoćom. Želja da se bude sam izraz je neurotičnog povlačenja samo ako postoji nepodnošljivo naprezanje i neugodnost pri druženju sa ljudima, i ako se samoća vidi kao način da se ta neprijatnost izbjegne. Najupadljivija osobina ovog tipa je opšta otuđenost od ljudi. Njihova osnovna životna potreba je držanje emocionalnog odstojanja između sebe i ostalog svijeta. Kada im se okolina nameće doživljavaju anksioznost. Kao po pravilu, ovakva osoba voli da radi, spava i jede sama. Ona ne voli da dijeli doživljaje sa drugima. Ovakve osobe su sposobne da sebe posmatraju sa objektivnim interesovanjem – kao da je riječ onekom drugom.

Civilizacija u kojoj živimo toliko nam je nametnula spoljne vidove života da nam je ostavila malo razumijevanja za ovu potrebu, ali mogućnosti njenog ispunjenja naglašavale su filozofije i religije svih vremena. Želja za toliko važnom usamljenošću ni u kom slučaju nije neurotična; naprotiv, većina neurotičara udaljava se od sopstvenih unutrašnjih dubina, a nesposobnost za konstruktivnu samoću sama po sebi je znak neuroze. Želja da se bude sam indikacija je neurotičnog povlačenja samo onda ako postoji nepodnošljivo naprezanje pri druženju sa ljudima, i ako je samoća na prvom mjestu sredstvo da se izbjegne to naprezanje.

Izvjesne osobine jako povučene ličnosti tako su karakteristične da su psihijatri skloni da ih smatraju osobinama koje isključivo pripadaju povučenom tipu. Najočevidnija od njih je opšta otuđenost od ljudi. Pomenuto svojstvo je u ovog tipa naročito uočljivo jer ga on posebno naglašava, no u stvari njegova otuđenost nije ništa veća od otuđenosti ostalih neurotičara. Za dva tipa o kojima smo raspravljali, na primjer, bilo bi nemoguće dati opšti zaključak o tome koji je otuđeniji. Jedino možemo reći da je ova karakteristika u povladljivog tipa prikrivena i da je on iznenađen i zastrašen kada je otkrije, pošto zbog svoje pasionirame potrebe za bliskošću vjeruje da ne postoji nikakav jaz između njega i ostalog svijeta. Otuđenost od ljudi je iznad svega indikacija da su ljudski odnosi poremećeni. To je slučaj kod svih neuroza. Opseg otuđenosti više zavisi od jačine poremećenosti nego od posebnog oblika neuroze.

Druga karakteristika, koja se često smatra svojstvenom ovom povlačenju, jeste otuđenost od samog sebe, a to će reći otupjelost za emocionanlni doživljaj, neizvjesnost o tome šta smo, šta volimo, mrziimo, želimo, čemu se nadamo, od čega strahujemo, šta nas revoltira i u šta vjerujemo. Ova samootuđenost takođe je zajednička svim neurozama. Svaka neurotična osoba liči na avion kojim se upravlja sa tolike daljine da se izgubi veza s njim. Povučene osobe sasvim liče na zombe za vrijeme mađijanja na Haitima — one su mrtve, ali ih mađije oživljavaju: one rade i funkcionišu kao živa bića, ali nema života u njima. Drugi, opet, mogu imati relativno bogat emocionalni život. Pošto postoje ovolike varijacije, pojavu samootuđenosti ne možemo gledati isključivo kod povlačenja. Ono što je zajedničko svim povučenim osobama nešto je sasvim drugo. To je njihova sposobnost da same sebe posmatraju sa nekim objektivnim interesovanjem, kao što bi se posmatralo umjetničko djelo. Najbolji način da to opišemo možda je ako kažemo da oni imaju isti posmatrački stav prema samima sebi kao i prema životu uopšte. Oni su često izvanredni posmatrači procesa koji se zbivaju u njima. Izvrstan primjer za ovo je čudno razumijevanje simbola snova koje oni često pokazuju.

Njihova osnovna unutrašnja potreba je da postave emocionalno odstojanje između sebe i ostaloga svijeta. Da se izrazimo preciznije: to je njihova svjesna ili nesvjesna odlučnost da se nipošto emocionalno ne angažuju ni u ljubavi, ni u borbi, ni u saradnji ili takmičenju. Oni oko sebe izgrađuju neku vrstu magičnog kruga kroz koji niko ne može da prodre. Eto zašto, površno uzeto, oni mogu ‘da idu u korak’ sa ljudima. Kompulzivni karakter ove potrebe pokazuje se u njihovoj anksioznoj reakciji kad im se okolina nameće.

Sve potrebe i kvaliteti koje oni stiču usmjereni su ka ovoj važnoj potrebi da ne buđu u nešto upleteni. Među najupadljivijim je potreba za samodovljnošću. Njen najpozitavniji izraz je snalažljivost.

Agresivni tip takođe teži da bude snalažljiv - ali mu je duh drugačiji; za njega je najvažnije da probija svoj put u neprijateljskom svijetu i da u toj borbi poražava druge. Duh povučenog tipa sličan je duhu Robinzona Krasoa: on mora da bude snalažljiv da bi živio. To je jedini način na koji može da nadoknadi svoju izolovanost.

Svjesno ili nesvjesno ograničavanje potreba jeste nepouzdaniji način da se održi samodovoljnost. Raznolike težnje u ovom pravcu bolje ćemo razumjeti ako se podsjetimo da je ovdje osnovni princip da se ni za koga i ni za šta nikad ne postane toliko vezan da bi taj ili to postali neophodni. Ovo bi željenu usamljenost izložilo opasnosti. Bolje je nemati ništa nego se izložiti ovakvoj opasnosti. Na primjer: povučena osoba može biti sposobna za stvarno uživanje, ali ako to uživanje na bilo koji način zavisi od drugih, ona više voli da ga se liši. Ona može osjetiti zadovoljstvo večeri provedene u društvu prijatelja, ali mrzi opštu udruženost i društvene funkcije. Slično tome ona izbjegava takmičenje, prestiž i uspjeh. Jelo, piće i životne potrebe ona je sklona da ograniči i održava ih na određenoj skali koja od nje neće zahtijevati da izgubi suviše mnogo vremena ili energije da bi zaradila novac za njih. Osoba može biti duboko ozlojeđena zbog bolesti jer smatra da je poniženje zavisiti od drugih, na šta ga ona prinuđava. Ovakva osoba može nastojati da o svakom predmetu stekne znanje iz prve ruke: prije će se odlučiti da sama sazna, vidi ili čuje, na primjer, nešto što je riječeno ili pisano o Rusiji, ili o Americi ako je stranac, nego što će prihvatiti ono što su o tome drugi kazali. Ovakav stav bio bi sjajna unutrašnja neizvjesnost kada ne bi bio tako pretjeran da se, recimo, odbija pomoć vodiča u nepoznatom gradu.

Druga i izrazitija je potreba ovakve osobe za povučenošću. Ona liči potrebi čovjeka koji u hotelskoj sobi sa svojih vrata rijetko uklanja natpis ‘nemojte me uznemiravati’. Čak se i na knjige može gledati kao na nametljive, kao na nešto što dolazi spolja. Svako pitanje koje joj se postavi o njenom ličnom životu može je potresti; ona želi da se obavije velom tajanstvenosti. Jedan bolesnik koji je imao četrdeset pet godina rekao mi je da ga ideja o Božjem sveznanju još uvijek ljuti kao onda kada mu je majka govorila da Bog može kroz prozorske kapke vidjeti kako on gricka svoje nokte. Ovo je bio bolesnik sasvim suzdržljiv u iznošenju čak i najbeznačajnijih pojedinosti iz svog života. Povučena osoba može se izuzetno uzbuditi ako je drugi uzmu ‘takvu kakva jeste’ - jer se zbog ovog osjeća zgaženom. Kao po pravilu ona voli da radi, spava i jede sama. Potpuno protivno povodljivom, ovaj tip ne voli da dijeli nikakav doživljaj - druga osoba bi mogla da je uznemiri. Čak i kada sluša muziku, šeta ili razgovara sa drugima, njeno stvarno uživanje nastupa tek kasnije, retrospektivno.

Samodovoljnost i usamljenost su njena najjača potreba, potreba za krajnjom nezavisnošću. Ona sama svoju nezavisnost smatra kao pozdtivnu stvar. Nesumnjivo, ta osoba i ima nekakvu vrijednost, jer, bez obzira na njene nedostatke, povučena osoba ipak nije slijepi automat. Njeno slijepo odbijanje saradnje, zajedno sa njenom udaljenošću od konkurentske borbe, pruža joj izvjestan integritet. Njena obmana je u tome što ona na ovu nezavisnost gleda kao na cilj sam po sebi i zanemaruje činjenicu da vrijednost te nezavisnosti u krajnjoj mjeri zavisi od onoga za šta će se ona upotrijebiti. Njena nezavisnost, kao i izdvojenost čiji je ona dio, imaju negativnu orijentaciju; njen cilj je da ne bude pod uticajem, obuzdavana, sputavana ili pod obavezom".

Svaka od ovih grupa predstavlja neku bazičnu orijentaciju prema drugima i sebi. Hornajeva u ovim različitim orijentacijama nalazi podlogu za unutrašnje sukobe. Suštinska razlika između normalnog i neurotičnog sukoba je u stepenu. »...Nesklad između sukobljenih strana je mnogo manji kod normalnih osoba nego kod neurotičara«. Drugim riječima, svako ima unutrašnje sukobe, samo što ih neke osobe — prvenstveno zbog doživljavanja odbacivanja, zanemarivanja, prezaštićenosti ili neke druge vrste roditeljskog maltretiranja u ranom djetinjstvu — imaju u izrazitijem vidu.

Dok normalan čovjek ove sukobe može da riješi na taj način što će objediniti tri orijentacije, jer one nijesu međusobno neuskladive, neurotičar mora — svoje veće bazične strijepnje — da koristi iracionalna i vještačka rješenja. On ili ona svjesno priznaju samo jednu od tendencija, a odriču ili potiskuju druge dvije. Ili jedinka stvara jednu idealizovanu predstavu o sebi, u kojoj protivrječne tendencije navodno iščezavaju, mada u stvarnosti i dalje postoje. U kasnijem djelu Hornaj ima mnogo više da kaže o nezgodnim posljedicama koje proističu iz razvoja nerealne slike o sebi i iz pokušaja da se živi u skladu sa ovom idealizovanom predstavom. Težnja za slavom, osjećanja samozadovoljstva, morbidne zavisnosti od drugih ljudi i samoponiženja — samo su neke od nezdravih i razornih posljedica koje izrastaju iz idealizovanog ja. Treće rješenje koje neurotičari koriste za svoje unutrašnje sukobe je da ih prenesu napolje. Čovjek, u stvari, misli: »Ja ne želim da iskorišćavam druge ljude, oni hoće da iskorišćavaju mene.« Ovo rješenje stvara sukobe između osobe i spoljašnjeg svijeta.

Svi ovi sukobi se mogu rješavati ili izbjeći ako je dijete odraslo u kući đe ima sigurnosti, povjerenja, ljubavi, poštovanja, trpeljivosti i topline. Prema tome, Hornaj ne vjeruje, kao Frojd i Jung, da je sukob ugrađen u prirodu ljudi, te da je stoga neizbježan. Sukob izrasta iz društvenih uslova. »Osoba koja će vjerovatno postati neurotična je ona koja je na izrazit način doživjela kulturom određene teškoće, i to u većini posredstvom ranog iskustva«.

HARI STEK SALIVEN

Hari Stek Saliven rođen je u Norviču, u saveznoj državi Njujork (SAD), 21. februara 1892. godine, a umro je 14. januara 1949. godine u Parizu. Medicinu je završio na Čikaškom koledžu za medicinu i hirurgiju 1917. godine i služio je vojsku tokom prvog svjetskog rata. Poslije rata bio je na položaju u Federalnom odboru za profesionalno obrazovanje, a zatim u Službi za narodno zdravlje. Saliven je 1922. godine prešao u vašingtonsku Bolnicu sv. Elizabete, đe je pao pod uticaj Alansona Vajta, jednog od vodećih američkih neuropsihijatara toga doba. Od 1923. do početka tridesetih godina bio je vezan za Medicinski fakultet Univerziteta Merilend i za Bolnicu Šeparda i Enoh Prat u Tausonu. Tokom ovog perioda svog života Saliven je izveo ona istraživanja šizofrenije po kojima je stekao ugled kao kliničar. Napuštio je Merilend da bi otvorio ordinaciju na Park aveniji, u centru Njujorka, s namjerom da proučava opsesivne procese kod pacijenata koji dolaze u ordinaciju. Nekako u to vrijeme otpočeo je i sa zvaničnim psihoanalitičkim šegrtovanjem kod Klare Tompson, učenice Sandora Ferencija. To nije bio Salivenov prvi dodir sa psihoanalizom. Još kao student medicine je uzimao šasove školske psihoanalize. Predsjednik Zadužbine Viljema Alansona Vajta postao je 1933. godine i ostao na tom položaju do 1943. Učestvovao je 1936. godine u osnivanju Vašingtonske škole za psihijatriju pri Zadužbini i bio njen prvi direktor. Časopis Psihijatrija počeo je da izlazi 1938. sa ciljem da širi Salivenovu teoriju međuosobnih odnosa. Bio je u prvoj redakciji časopisa, a kasnije i glavni urednik sve do svoje smrti. Saliven je radio kao konsultant za Sistem selektivne službe od 1940. do 1941. godine; učestvovao je tokom 1948. godine u UNESKO-vom projektu o napetostima, koji su inicirale Ujedinjene Nacije u želji da prouče napetosti koje utiču na međunarodno razumijevanje; iste godine bio je imenovan u Pripremni odbor za Međunarodni kongres za duševno zdravlje. Saliven je bio naučni državnik, koliko i ugledni propagator psihijatrije, predvodnik jedne značajne škole za obrazovanje psihijatara, izvanredan terapeut, vispreni teoretičar i plodni istraživač na području medicine. Svojom živahnom ličnošću i originalnim mišljenjem privukao je mnoge ljude da mu postanu sljedbenici, učenici, kolege i prijatelji.

Pored Alansona Vajta najznačajniji uticaj na Salivenov intelektualni razvitak imali su Frojd, Adolf Mejer i čičkaška sociološka škola. Saliven je osjećao posebnu bliskost sa Edvardom Sapirom koji je bio jedan od pionira veće saradnje između antropologije, sociologije i psihoanalize. Saliven je počeo da formuliše svoju teoriju međuosobnih odnosa 1929. godine i dogradio je sredinom tridesetih godina ovog vijeka.

Tokom života Saliven je objavio samo jednu knjigu u kojoj je izložio svoju teoriju (1947). Međutim, on je imao običaj da pravi vrlo razrađene biljleške, a njegova predavanja studentima Vašingtonske škole za psihijatriju bila su magnetofonski snimana. Njegove bilježnice i trake sa predavanja prikupljene su poslije njegove smrti u Zadužbini Vilijema Alansona Vajta. Od te građe je sastavljeno pet knjiga

Hari Stek Saliven bio je tvorac novog gledišta koje je poznato pod imenom Međusobna (interpersonalna) teorija psihijatrije. Njena glavna odlika u odnosu na teoriju ličnosti je da se ličnost shvata kao »relativno trajan sklop međusobnih situacija koje se ponavljaju i karakterišu ljudski život«. Ličnost je hipotetička suština koja se ne može izdvojiti iz međusobnih situacija, međusobno ponašanje je sve što se može posmatrati kao ličnost. Shodno tome, isprazno je,
vjeruje Saliven, govoriti o jedinki kao predmetu proučavanja, pošto pojedinac ne postoji niti može da postoji nezavisno od svojih odnosa sa drugim ljudima. Od prvog dana života beba je dio medusobne situacije i tokom čitavog života ostaje u društvenom polju. Čak i pustinjak koji je digao ruke od društva nosi sa sobom u divljinu ili pustinju sjećanja na ranije lične odnose, koji nastavljaju da utiču na njegovo mišljenje i djelanje.

Mada Saliven ne odriče važnost nasljeđu i sazrijevanju u obrazovanju i oblikovanju organizma, on vjeruje da ono što je izrazito ljudsko predstavlja proizvod društvenih sadejstava. Sem toga, međusobna iskustva jedne osobe mogu da mijenjaju njeno ili njegovo čisto fiziološko funkcionisanje, tako da čak i organizam gubi status biološkog entiteta i postaje društveni organizam sa svojim socijalizovanim načinom disanja, varenja, vršenja nužde, cirkulacije krvi i tako dalje.

Za Salivena je psihijatrija kao nauka povezana sa socijalnom psihologijom, a njegova teorija ličnosti nosi pečat njegove velike sklonosti ka sociopsihološkim pojmovima i promjenljivima. On piše:

„Opšta nauka psihijatrije čini mi se da pokriva velikim dijelom isto područje kao što je i ono koje se proučava u socijalnoj psihologiji, jer naučna psihijatrija se mora definisati kao proučavanje međuosobnih odnosa, a to na kraju krajeva traži upotrebu one vrste pojmovnog okvira kaju danas nazivamo teorijom polja. Sa tog stanovišta, ličnost se posmatra kao hipotetična. Ono što se može proučavati je sklop procesa koji karakterišu međudejstvo ličnosti u određenim situacijama, ili poljima, koji se ponavljaju, a ‘uključuje’ i posmatrača”.

SKLOP LIČNOSTI

Salivenu nije nikad dovoljno isticanja da je ličnost čisto hipotetički entitet, »jedna iluzija«, koju je nemoguće posmatrati i proučavati odvojeno od međuosobnih odnosa. Jedinica proučavanja je međuosobna situacija, a ne osoba. Ustrojstvo ličnosti sačinjeno je prije od međuosobnih nego od intrapsihičkih događaja. Ličnost se ispoljava jedino kad se osoba ponaša u odnosu na jednu ili više drugih jedinki. Ovi ljudi ne moraju uopšte da budu prisutni. U stvari, oni čak mogu da budu i sasvim izmišljeni ili nepostojeći likovi. Čovjek može imati odnos i prema narodnom junaku, ili prema liku iz stvaralačke mašte kao što je Ana Karenjina, prema precima ili prema još nerođenim potomcima. »Psihijatrija je proučavanje pojava koje se odigravaju u međuosobnim situacijama, u rasporedima sastavljenim od dvije ili više osoba među kojima sve osim jedne mogu biti manje-više potpuno izmišljene«. Opažanje, pamćenje, mišljenje, maštanje i svi ostali psihološki procesi su međuosobne prirode. Čak su i snovi međuosobni, jer obično odražavaju odnose snijevača sa drugim ljudima.

Mada Saliven priznaje ličnosti samo hipotetički status, on ipak tvrdi da je to dinamički centar različitih procesa koji se odigravaju u nizu međuosobnih polja. Sem toga, on daje poseban značaj nekima od ovih procesa, imenujući ih i definišući neka od njihovih svojstava. Najvažniji su dinamizmi, personifikacije i kognitivni procesi.

DINAMIZMI

Dinamizam je najmanja jedinica koja se može koristiti u proučavanju jedinke. On se definiše kao »relativno trajan sklop transformacija energije, koje stalno iznova karakterišu organizam u njegovom trajanju kao živi organizam«. Jedna transformacija energije je bilo koji vid ponašanja. Može biti otkriven i javan, kao što je govorenje, ili sakriven i privatan, kao što je mišljenje ili maštanje. Pošto je dinamizam sklop ponašanja, koji traje i ponavlja se, on je vrlo sličan navici. Salivenova definicija dinamizma dosta je čudno sročena; on kaže da je to »jedan koverat pun beznačajnih djelimičnih razlika«. Ovo znači da se jednom sklopu može dodati novi elemenat, a da se ne promijeni sklop u cjelini sve dok taj novi sastojak koverta nije značajno različit od ostalih koji su već u njemu. Ako je značajno različit, onda mijenja stari sklop u neki novi. Na primjer, dvije jabuke mogu prilično različito da izgledaju, ali da se ipak prepoznaju kao jabuke, jer razlike među njima nijesu toliko važne. Međutim, jedna jabuka i jedna banana različite su po značajnim odlikama, te shodno tome čine dva različita sklopa.

Ovi dinamizmi koji odlikuju nečije meduosobne odnose karakteristični su za ljude. Na primjer, neko se, po navici, može neprijateljski ponašati prema određenoj osobi ili grupi ljudi, i to će biti izraz dinamizma zlovolje. Čovjek koji je sklon uspostavljanju lascivnih odnosa sa ženama ispoljava dinamizam požude. Dijete koje se boji nepoznatih ljudi ima dinamizam straha. Bilo koja naviknuta reakcija prema jednoj ili više osoba — u vidu osjećanja, stava ili otkrivene radnje — čini dinamizam. Svi ljudi imaju iste bazične dinamizme, ali način ispoljavanja dinamizma varira, zavisno od situacije i životnog iskustva jedinke.

Dinamizam obično koristi posebnu zonu tijela — kao što su usta, ruke, čmar i polni organi — preko koje taj dinamizam sadejstvuje sa okolinom. Takva zona se sastoji od prijemnog aparata (receptori) za primanje draži, djejstvenog aparata (efektori) za izvođenje radnje i veznog aparata (eduktori) u centralnom nervnom sistemu, koji povezuje receptore sa efektorima. Tako, kada se sisa prinese bebinim ustima, ona nadražuje osjetljive slojeve usana, koji odapinju impulse niz nervne puteve do motornih organa usta i tako proizvodi pokrete sisanja.

Većina dinamizama služi da se zadovolje osnovne potrebe organizma.

Personifikacije. Personifikacija je predstava koju jedinka ima o sebi ili drugome. To je složenost osjećanja, stavova i shvatanja koji izrasta iz iskustva sa zadovoljavanjem potreba i strepnjom. Na primjer, beba gradi personifikaciju dobre majke dok je majka hrani i brine se o njoj. Svaki međuosobni odnos koji u sebe uključuje zadovoljstvo ima tendenciju da formira povoljnu sliku o izazivaču tog zadovoljstva. Na drugoj strani, bebina personifikacija rđave majke proističe iz doživljaja sa njom koji su joj stvarali strepnju. Majka koja strepi biva personifikovana kao rđava majka. Konačno, ove dvije personifikacije majke, zajedno sa bilo kojim drugim personifikacijama koje se mogu formirati (kao što je zavodljiva majka, ili prezaštićujuća majka), stapaju se u jedno, čineći složenu personifikaciju.

Ove slike, koje vučemo u našim glavama, rijetko su adekvatni opisi osoba na koje se odnose. One su, prije svega, nastale da bi se izašlo na kraj sa određenim ljudima u nekim, prilično izdvojenim, međuosobnim situacijama. Ali, kad se jednom uobliče, one obično dugo traju i utiču na naše stavove prema drugim ljudima. Tako osoba koja personifikuje svog oca kao malicioznog i tiranskog čovjeka može da projektuje ovu istu personifikaciju u druge starije ljude, kao što su, na primjer, nastavnici, policajci i poslodavci. Shodno tome, nešto što služi svrsi smanjivanja strijepnje u ranom dobu može kasnije da ometa razvijanje međuosobnih odnosa. Ove strepnjom obojene slike iskrivljavaju čovjekova shvatanja o onim ljudima koji mu kasnije bivaju značajni. Personifikacije samoga sebe, kao što su dobri ja i rđavi ja, ponašaju se po istim načelima kao i personifikacije drugih ljudi. Personifikacija dobrog mene nastaje iz međuosobnih doživljaja koji donose neku nagradu, a personifikacija rđavog mene iz situacije koje stvaraju strepnju. I kao i personifikacije drugih ljudi personifikacije samoga sebe su sklone da ometaju objektivnu samoprocjenu.

Personifikacije koje su zajedničke većem broju ljudi nazivaju se stereotipiina. Ovo su jednoglasno usvojena shvatanja, tj. ideje koje su široko prihvaćene među članovima nekog društva, i prenose se s koljena na koljeno. Primjeri uobičajenih stereotipa u našoj kulturi su rasijani profesor, razbarušeni umjetnik i tvrdoglavi direktor.

Saznajni procesi. Salivenov osobeni doprinos u pogledu mjesta saznanja u stvarima značajnim za ličnost predstavlja njegova tročlana klasifikacija doživljavanja. Doživljaj se, kaže on, odvija u tri vida: prototaksičkom, parataksičkom i sintaksičkom.

Prototaksičkim dooživljajem »se može smatrati niz trenutnih stanja osjetljivog organizma« . Ova vrsta doživljaja slična je onome što je Džejms nazivao »tokom svijesti«, sirovi osjeti, predstave i osjećanja, koji protiču umom čulnog bića. Ova stanja nemaju nikakve nužne veze među sobom, niti posjeduju bilo kakvo značenje za osobu koja ih doživljava. Prototaksički vid doživljavanja nalazi se u najčišćem obliku tokom prvih mjeseci života i predstavlja neophodan prethodni uslov za pojavu druga dva vida doživljaja.

Parataksički vid mišljenja sastoji se od uviđanja uzročnih povezanosti događaja koji se odigravaju istovremeno, a ne stoje ni u kakvoj logičkoj vezi. Poznati češki pisac, Franc Kafka, slika jedan zanimljiv slučaj parataksičkog mišljenja u jednoj od svojih kratkih priča. Neki pas koji je živio u štenari okruženoj visokom ogradom mokrio je jednog dana u trenutku kada je preko ograde ubačena kost. Pas je pomislio: »Moje mokrenje učinilo je da se pojavi ta kost«. Otada, kad god bi mu se prohtjelo da nešto pojede, on bi podigao nogu. Saliven vjeruje da veći dio našeg mišljenja ne prelazi i nivo paratakse; mi vidimo uzročne veze među doživljajima koji nemaju apsolutno nikakve veze jedan s drugim. Sva sujevjerja su, na primjer, slučajevi parataksičkog mišljenja.

Treći i najviši vid mišljenja je sintaksički, a sastoji se od jednodušno prihvaćene simboličke aktivnosti, posebno od riječi. Jednodušno prihvaćeni simbol je takav simbol oko kojeg se grupa ljudi slaže da ima ustaljeno značenje. Riječi i brojevi su najbolji primjeri takvih simbola. Sintaksički vid doživljaja proizvodi logički red među doživljajima i omogućuje ljudima da opšte jedni s drugima.

Pored ove formulacije vidova doživljavanja, Saliven je isticao i važnost predosjećanja u saznajnom funkcionisanju. »Čovjek, osoba, živi sa svojom prošlošću, sadašnjošću i susjednom budućnošću, koje su sve jasno važne za objašnjenje njegove misli i akcije« . Predosjećanje zavisi od nečijeg sjećanja na prošlost i tumačenja sadašnjosti.

Mada dinamizmi, personifikacije i saznajni procesi ne iscrpljuju spisak sastavnih djelova ličnosti, oni jesu najvažnija strukturalna svojstva Salivenovog sistema.

RAZVOJ LIČNOSTI

Saliven izdvaja šest stupnjeva u razvoju ličnosti, koji prethode završnom stupnju zrelosti. Ovih šest stupnjeva karakterišu zapadnoevropske kulture i mogu biti sasvim drukčiji u drugim društvima. To su: 1) stupanj odojčeta, 2) djetinjstvo, 3) dječaštvo, 4) predmladalaštvo, 5) rana mladost, i 6) pozna mladost.

Period odojčeta proteže se od rođenja do pojave artikulisanog govora. To je period u kome je zona usta primarno područje međudjejstva bebe sa okolinom. Dojenje pruža bebi njene prve međuosobne doživljaje. Elemenat okoline koji se izdvaja od ostalih tokom ovog stupnja je ono što snabdijeva gladnu bebu hranom, bilo da se radi o bradavici majčinih grudi ili cucli na flašici sa hranom. Beba razvija različita shvatanja o dojci/cucli, zavisno od svojih doživljaja s njom. To su: 1) dobra dojka/cucla, koja je signal za dojenje i znak da predstoji zadovoljstvo; 2) dobra, ali ne i zadovoljavajuća dojka/cucla iz situacija kada beba nije bila gladna; 3) pogrešna dojka/cucla, koja ne daje mlijeko i signalizuje odbacivanje i nužnost traganja za drugom dojkom, cuclom; 4) rđava dojka/cucla strepljive majke, koja signalizuje izbjegavanje.

Ostala karakteristična svojstva stupnja odojčeta su: 1) pojava dinamizma apatije i somnolentnog izdvajanja; 2) prelaz sa prototaksičkog na parataksički vid saznanja; 3) orgnizacija personifikacije majke — rđave, strepljive, odbacujuće i osujećujuće, na jednoj, i dobre, opuštene, prihvatajuće i zadovoljavajuće, na drugoj strani; 4) organizacija doživljavanja kroz učenje i nastajanje rudimenata ja-sistema; 5) izdvajanje sopstvenog tijela bebe, tako da ona uči da zadovoljava svoje napetosti i nezavisno od majčinskog tijela — na primjer, sisanjem palca; 6) učenje koordinisanih pokreta koji angažuju ruku i oko, ruku i usta, uho i glas.

Prelaz od bepstva u djetinjstvo omogućen je učenjem jezika i organizovanjem doživljaja na sintaksički način. Djetinjstvo se proteže od pojave artikulisanog govora do rađanja potrebe za društvom za igru. Razvoj jezika dozvoljava, među ostalim, i stapanje različitih personifikacija — na primjer, dobre i rđave majke — i objedinjavanje ja-sistema u skladniji sklop. Ja-sistem počinje da razvija pojam o svom polu: dječačić se poistovjećuje sa ulogom muškarca, kako je propisuje društvo, a djevojčica sa ženskom ulogom. Rašćenje simboličke sposobnosti omogućuje đetetu da se igra odraslog — Saliven ove igre naziva dramatizacijama — i da povede računa o različitim radnjama, vidljivim i nevidljivim, koje služe za izbjegavanje kazne i nespokojstva — što Saliven naziva preokupacijama.

U djetinjstvu se zbiva i jedan dramatičan događaj koji Saliven naziva zloćudnim preobražajem, a u pitanju je osjećanje da dijete živi okruženo neprijateljima. Ovo osjećanje, ako postane dovoljno jako, može da onemogući đetetu da pozitivno odgovara na naklonost koju drugi ljudi ispoljavaju prema njemu. Zloćudan preobražaj remeti đetetove međusobne odnose i nagoni ga da se izdvoji. Dijete kao da kaže: »Nekad davno sve je bilo divno, ali tada nisam morao /morala da imam posla sa ljudima.« Osjećanje okruženosti neprijateljima izazvano je bolnim doživljajima s ljudima, koji izazivaju strepnju, a može da dovede i do spuštanja na manje opasan, niži stupanj odojčeta.

Tokom djetinjstva javlja se i sublimacija koju Saliven definiše kao »nenamjernu zamjenu jednog sklopa ponašanja, koji nailazi na strepnju ili se sukobljava sa ja-sistemom, drugim društveno prihvatljivijim sklopom aktivnosti, koji zadovoljava one djelove motivacionog sistema koji su stvarali neprilike«. Višak napetosti, koji se ne isprazni sublimacijom, troši se u simboličkim izvođenjima, kao što je, na primjer, snijevanje.

Stupanj dječaštva se proteže uglavnom na period početka osnovne škole. To je period u kome se postaje društveno biće, u kome se stiču iskustva društvenog potčinjavanja autoritativnim ličnostima van porodice, u kome se stiče takmičarski duh i smisao za saradnju, u kome se uči značenje bojkota, poruge i osjećanja zajedništva u grupi. Dječak, odnosno đevojčica, uče da ne obraćaju pažnju na one spoljašnje okolnosti koje ga/je ne zanimaju, da upravljaju svojim ponašanjem uz pomoć unutrašnjeg nadzora, da formiraju stereotipne stavove, da razvijaju nove i uspješnije načine sublimacije, i da jasnije razlikuju maštu od stvarnosti. Najveći događaj u ovom razdoblju je pojava ideje o orijentaciji u životu.

Neko je orijentisan u životu onoliko koliko je uspio da formuliše — ili se lako može navesti da formuliše (ili je stekao uvid u) — podatke sljedeće vrste: objedinjavajuće tendencije (potrebe) koje obično karakterišu nečije međusobne odnose; okolnosti koje su pogodne za njihovo zadovoljavanje i od strijepnje relativno slobodno pražnjenje; manje-više udaljene ciljeve za koje će biti spreman, da bi im se približio, da odloži aktuelne mogućnosti zadovoljstva ili jačanje svog ugleda.

Relativno kratak period premladalaštva obilježen je potrebom za bliskim odnosom sa vršnjakom istog pola, drugarom u koga se može imati povjerenja i sa kojim se zajednički mogu preuzimati zadaci i rješavati teškoće u životu. Ovo je krajnje značajan period, jer obilježava početak pravih ljudskih odnosa sa drugima. U ranijim etapama razvoja međuosobna situacija se odlikovala zavisnošću đeteta od odrasle osobe. Tokom premladalaštva dijete počinje da formira odnose sa vršnjacima, u kojima ima jednakosti, uzajamnosti i recipročnosti među učesnicima. Bez najboljeg druga/drugarice, dijete u ovom uzrastu postaje žrtva očajne usamljenosti.

Glavna muka u periodu rane mladosti je razvijanje sklopa heteroseksualne aktivnosti. Fiziološke promjene u pubertetu doživljavaju se od mladog čovjeka kao osjećanja požude; iz ovih osjećanja nastaje dinamizam požude i počinje da se ugrađuje u ličnost. Dinamizam požude uključuje prvenstveno zonu polnih organa, ali u seksualnom ponašanju učestvuju i druge zone međudjejstva, kao što su usta i ruke. Postoji odvojenost erotske potrebe od potrebe za bliskošću; erotska potreba se okreće prema nekom članu suprotnog pola kao prema objektu svog zadovoljenja, dok potreba za bliskošću ostaje vezana za člana svog pola. Ako ove dvije potrebe ostanu zajedno, mlada osoba ispoljava homoseksualnu, umjesto heteroseksualne orijentacije. Saliven ističe da mnogi sukobi u mladosti proističu iz suprotstavljenih potreba za seksualnim zadovoljenjem, sigurnošću i bliskošću. Rana mladost traje sve dok osoba ne pronađe neki stabilan sklop izvođenja, koji će zadovoljiti njene polne nagone.

»Pozna mladost se širi od sklapanja poželjne polne aktivnosti, preko bezbrojnih vaspitnih i obrazovnih koraka, do ustanovljenja potpuno ljudskog i zrelog repertoara međuosobnih odnosa kakve omogućavaju dostupne mogućnosti, lične i kulturalne«. Drugim riječima, period pozne mladosti čini prilično produženo uvođenje u privilegije, dužnosti, zadovoljstva i odgovornosti društvenog života i punoljetstva. Tada se čitav spektar međuosobnih odnosa postepeno uobličava, i sve više raste sintaktički vid doživljavanja, koji omogućuje širenje simboličkih horizonata. Ja-sistem se stabilizuje, učese efikasnije sublimacije za napetosti i ustanovljavaju jače mjere bezbjednosti protiv nespokojstva.

Kada se osoba uspne uz sve ove stepenice i konačno dostigne stupanj odraslosti, ona je u stvari bila transformisana, uglavnom uz pomoć međuosobnih odnosa, od životinjskog organizma u osobu. Čovjek nije životinja zaodenuta civilizacijom i ljudskošću, nego životinja koja je tako drastično izmijenjena da prestaje da bude životinja i postaje ljudsko biće ili - ako baš hoćete -očovječena životinja.

Činioci razvoja. Mada Saliven odlučno odbacuje bilo kakvu okorjelu instinktivističku doktrinu, on ipak priznaje značaj nasljeđa za obezbjeđivanje nekih sposobnosti, među kojima je najvažnija sposobnost prihvatanja i razrađivanja doživljaja. On, isto tako, usvaja i pravilo da vježbanje ne može imati učinka ako sazrijevanje nije postavilo strukturalne temelje.Tako dijete ne može da prohoda dok njegov mišićni i koštani sklop ne dostignu dovoljan stepen razvoja da ga mogu održati u uspravnom položaju. Nasljeđe i sazrijevanje obezbjeduju biološku građu za razvoj ličnosti, tj. za razvoj sposobnosti, prije dispozicija i sklonosti, dok kultura — koja operiše preko sistema međusobnih odnosa — čini vidljivim sposobnosti i ostvarena izvođenja (transformacije energije) pomoću kojih osoba postiže cilj smanjenja napetosti i zadovoljenja potreba.

Prvi vaspitni uticaj ostvaruje nespokojstvo koje primorava mladi organizam da razlikuje povećavanje od smanjivanja napetosti i da usmjerava svoju aktivnost prema ovom posljednjem. Drugi veliki.vaspitni uticaj je uticaj pokušaja i uspjeha. Uspjeh, kao što su mnogi psiholozi pokazali, ima tendenciju da čini upečatljivom onu aktivnost koja je dovela do zadovoljenja. Uspjeh se može izjednačiti sa postizanjem nagrada — majčinim osmijehom ili očevom pohvalom, a neuspjeh sa dobijanjem kazne — majčina namrštenost ili očeva grdnja. Čovjek može takođe da uči oponašanjem i zaključivanjem; za ovaj poslednji način učenja Saliven usvaja ime koje mu je dao Čarls Spirman: obrazovanje odnosa.

Saliven ne vjeruje da je ličnost konačno uspostavljana u ranim uzrastima. Ona se može mijenjati u bilo kom uzrastu, zavisno od novih međusobnih situacija koje nastaju, jer je ljudski organizam krajnje plastičan i podložan oblikovanju. Mada je kretanje naprijed učenjem i razvojem ono što preteže, ipak se događaju i nazadovanja (regresije) kad bol, strepnja i neuspjeh postanu nepodnošljivi.

KARAKTERISTIČNA ISTRAŽIVANJA I METODE ISTRAŽIVANJA

Hari Stek Saliven je, kao i drugi psihijatri, sticao empirijsko znanje o ličnosti, a naročito sa šizofreničarima i slučajevima opsesivnih neuroza. Kao mladi psihijatar Saliven je shvatio da metod slobodnih asocijacija ne daje zadovoljavajuće rezultate sa šizofreničarima, jer budi suviše veliku strepnju. Probao je i na druge načine, ali se uvijek rađala velika strepnja koja je stajala na putu opštenja između pacijenta i terapeuta. Usljed toga je Saliven postao zainteresovan za proučavanje sila koje otežavaju ili olakšavaju opštenje između dvojice ljudi. Pritom je otkrio da je u odnosu sa pacijentom psihijatar mnogo više nego posmatrač: on ili ona je takođe i vitalni učesnik u jednoj međusobnoj situaciji. Psihijatar ima svoje sopstvene bojazni sa kojima treba da izađe na kraj, svoje vještine i lične tegobe. Rezultat ovog otkrića bilo je Salivenovo razvijanje shvatanja o terapeutu kao posmatraču koji učestvuje.

Teorija međuosobnih odnosa stavlja snažan akcenat na metod posmatranja sa učešćem i sve podatke dobijene iz drugih izvora smatra sporednim. A ovo sa svoje strane znači da je vještina u vođenju psihijatrijskog intervjua licem u lice, osoba naspram osobe, od temeljne važnosti

Na drugom mjestu Saliven je pisao: »Vapijuća je potreba za posmatračima koji su u stanju da posmatraju i svoje sopstveno posmatranje«.

Intervju. Psihijatrijski intervju je Salivenov izraz za međuosobnu situaciju licem u lice, koja se odigrava između pacijenta i terapeuta. Može biti jedan ili više intervjua koji se protežu na duži period vremena. Saliven definiše intervju kao »sistem ili niz sistema međuosobnih procesa koji nastaju iz posmatranja sa učestvovanjem, tokom kojeg intervjuer izvlači određene zaključke o intervjuisanom«. Kako se intervju vodi i kako intervjuer dolazi do zaključaka koji se odnose na pacijenta .— to je predmet Salivenove knjige Psihijatrijski intervju (1954).

Saliven dijeli intervju na četiri stupnja: 1) zvanični početak, 2) napipavanje, 3) detaljno češljanje i 4) završnica.

Intervju je prvenstveno govorno opštenje između dvije osobe. Ne samo ono što neko govori, nego i kako govori — intonacije, brzina i druge forme izražavanja — predstavlja važan izvor informacija za intervjuera. Ispitivač treba da motri na fine promjene u pacijentovom izgovoru (tj. na promjene u glasnosti govora), jer ovi znaci često otkrivaju bitne podatke o onome što pacijenta najviše muči, kao i o promjenama stava prema terapeutu. U početnom dijelu intervjua ispitivač ne treba da postavlja previše pitanja; bolje je da se drži mirno i više posmatra. U toj fazi on treba da otkrije razloge zbog kojih je pacijent došao i ponešto o prirodi njegovih problema.
Saliven prilično izričito određuje ulogu terapeuta u situaciji razgovora sa pacijentom. Terapeuti nikada ne smiju da zaborave na činjenicu da žive od svoje stručnosti u oblasti međuosobnih odnosa i da, prema tome, pacijent ima prava da očekuje da će nešto naučiti što bi moglo dobro da mu dođe. Od prvog razgovora s terapeutom pacijent treba tako da se osjeća, a kasnije ga treba ohrabrivati u tome tokom čitave terapije. Jedino ako ima takav stav, pacijent će iznijeti podatke iz kojih terapeut može da izvuče realne zaključke o načinu života koji uzrokuje tegobe za pacijenta. Naravno, psihijatri ne smiju da koriste svoje stručno znanje za sticanje lične koristi, zadovoljstva ili ugleda na štetu pacijenta. Intervjuer nije ni prijatelj, ni neprijatelj, ni roditelj, ni ljubavnik ili ljubavnica, ni šef, ni namještenik — mada pacijent može da mu pripiše jednu ili više od ovih uloga u svom izvitoperenom, parataksičkom mišljenju; intervjuer je samo stručnjak za međuljudske odnose.

Stupanj napipavanja se koncentriše na otkrivanje ko je pacijent. Ispitivač to postiže intenzivnim čeprkanjem po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pacijenta. Ove činjenice o pacijentovom životu spadaju u rubriku ličnih ili biografskih podataka. Saliven nije pristalica brzog i odsječnog ispitivanja, uz pridržavanje standardnog niza pitanja. Naprotiv, Saliven se zalaže protiv toga da pacijent priča trice i kučine. Pacijent mora da nauči da je to ozbiljan razgovor u kome nema vremena za gubljenje. Isto tako, ispitivač ne smije da bilježi ništa tokom razgovora sa pacijentom, jer mu bilježenje odvlači pažnju i sprječava proces opštenja među ljudima.
Saliven ne vjeruje u formule kao što je direktno ohrabrivanje pacijenta u stilu »samo pričajte sve što vam padne na pamet«. Umjesto toga, terapeut treba da iskoristi praznine u pacijentovom sjećanju da ga nauči kako se slobodno asocira. Na taj način pacijent najprirodnije prihvati ovu, inače neuobičajenu i čudnu formu razgovora, jer osjeti sve njene prednosti i bez ikakvog teorijskog objašnjenja njene svrhe.

Krajem prva dva stupnja intervjua terapeut bi trebalo da ima već nekoliko radnih hipoteza o pacijentovim tegobama i njihovim izvorima. Tokom stupnja detaljnog češljanja psihijatar pokušava da procijeni koja od njih je ispravna. On to čini slušanjem i zapitkivanjem. Saliven predlaže oblasti u kojima naročito treba pročešljati pacijenta — sticanje higijenskih navika, stav prema svom tijelu, kako jede, ambicija i seksualno ponašanje — ali opet podvlači da se ničega ne treba kruto pridržavati.

Dok god sve ide glatko ispitivač nije svjestan podvodnih struja u intervjuu, od kojih je jedna od najvažnijih kako stav samog ispitivača utiče na pacijentovu sposobnost opštenja. Čim dođe do poremećaja u procesu opštenja, intervjuer mora da se zapita: »Šta sam to rekao ili uradio što je toliko onespokojilo pacijenta?« Uvijek je prisutna velika mjera recipročnosti između dvaju stranaka angažovanih u intervjuu — Saliven koristi izraz recipročna emocija — te svaka od njih stalno odslikava osećanja one druge. Terapeuti su dužni da prepoznaju i nadziru svoje sopstvene stavove u interesu maksimalnog opštenja. Drugim riječima, oni nipošto ne smiju da zaborave svoju ulogu stručnog posmatrača sa učešćem. Serija intervjua se privodi kraju nekom vrstom završne riječi intervjuera o tome šta je saznao, kojim putem dalje pacijent treba da ide i šta ga verovatno očekuje u životu ako krene tim putem.

Čitajući Salivenove mudre opaske o intervjuisanju, čovjek stiče utisak da on smatra intervju ogromnim izazovom posmatračevoj objektivnosti u toku posmatranja s učešćem. Čitaocu će možda biti zanimljivo da uporedi ovaj tip intervjua, za koji se zalaže Saliven, sa širokim spektrom metoda intervjuisanja, koji se mogu naći u metodološkim priručnicima Makobijevih i Kenela i Kana , ili sa metodama kliničkog intervjuisanja o kojima se govori u knjizi Klinički intervju, koju su uredili Feliks Dojč i Vilijem Marfi.

Istraživanje šizofrenije. Salivenov glavni istraživački doprinos psihopatologiji sastoji se se od niza članaka o etiologiji, dinamici i liječenju šizofrenije. Ove studije su urađene najvećim dijelom u vrijeme njegovog angažmana u Bolnici Šeparda i Enoh Pret, u Merilendu, i objavljene u psihijatrijskim časopisima od 1924. do 1931. godine. One otkrivaju Salivenov veliki talenat za uspostavljanje kontakta sa psihotičarem i razumijevanje njegove duše. Sposobnost uživljavanja bila je vrlo razvijena crta Salivenove ličnosti i on ju je koristio na najbolji mogući način u proučavanju i liječenju žrtava šizofrenije. Za Salivena ovi nesrećnici nijesu bili izgubljeni, beznadežni slučajevi koje treba zatvoriti u najzabitije blokove duševnih bolnica; njima se može uspješno pomoći ako je psihijatar spreman da bude strpljiv, da posmatra i razumije.

Dok je radio u Bolnici Šeparda i Enoh Pret, Saliven je imao poseban blok za svoje pacijente. To je bio samo jedan apartman sa dvije spavaće sobe i dnevnom sobom, đe je moglo da se smjesti šest muških šizofreničara. Ovaj blok bio je izdvojen od ostalih djelova duševne bolnice i tu je radilo šest bolničara koje je Saliven sam izabrao i obučio. Uveo je običaj da je bolničar uvijek s njim u sobi dok razgovara s pacijentom, jer je primijetio da to prija pacijentima. Bolničarkama — u stvari, ženama uopšte — nije bio dozvoljen pristup u ovaj blok. Saliven je vjerovao u efikasnost homogenog bloka đe su svi pacijenti istog pola, istih godina i sa istim psihijatrijskim problemom.

Dodajmo tome da je Saliven umio i druge da podstakne na istraživački rad u oblasti međuosobnih odnosa. Ne samo psihijatre, nego i istraživače iz društvenih nauka. Mnoge od ovih studija objavljene su u časopisu Psihijatrija, koji je i bio pokrenut uglavnom zato da bi širio i razvijao Salivenove ideje. Ovđe treba pomenuti i tri knjige koje prilično duguju Salivenu. U dijelu Opštenje — društvena matrica psihijatrije (1951) Ruš i Bejtson primjenjuju Salivenove pojmove na probleme ljudskih odnosa i međusobne veze ličnosti i kulture. Frida From-Rajhman u svojoj uticajnoj knjizi Načela intenzivne psihoterapije (1950) razradila je mnoge od Salivenovih ideja o terapeutskom procesu. Studija o duševnoj bolnici Stentona i Švarca vrlo jasno razotkriva one vrste međuosobnih situacija kakve postoje u duševnim bolnicama i djelovanje takvih situacija isto toliko na osoblje koliko na pacijente.

Salivenovo nastupanje u ulozi političkog psihijatra bilo je, takođe, očigledno u nekim od njegovih istraživačkih aktivnosti. On je vjerovao da čovjek mora »da služi da bi mogao da proučava«. Sa Čarlsom S. Džonsonom radio je istraživanje o Crncima na Jugu, a sa E. Franklinom Frejzerom o vašingtonskim Crncima (Saliven, 1984). Tokom rata se bavio razvijanjem metoda za razvrstavanje regruta, za podizanje borbenog morala i za efikasnije rukovođenje. A već smo pomenuli njegovu zainteresovanost za izgradnju svijeta bez napetosti i sukoba među narodima.

Od sve tri teorije koje su izložene u ovom radu, Salivenova međuosobna teorija je vjerovatno izazvala najviše istraživanja. Jedan od razloga za to nalazi se možda i u tome što je Saliven koristio objektivniji jezik kada je izlagao svoju teoriju, tako da je bilo lakše premostiti jaz između teorije i posmatranja. Saliven je vodio računa da njegove pojmovne konstrukcije uvijek budu čvrsto povezane sa empirijskim posmatranjem, pa nije ni čudo što su njegova razmatranja djelovala kao opisivanje ponašanja stvarnih živih ljudi iz prve ruke. I pored apstraktnosti njegove misli, on nikad nije odlazio previsoko u oblake da bi izgubio kontakt sa konkretnim, moglo bi se čak reći, svakodnevnim držanjem ljudi. Međuosobna teorija je fabrika ovozemaljskih naučnih tvrđenja koja mame i ohrabruju na empirijsko provjeravanje.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD

NEOPSIHOANALIZA - NEOPSIHOANALITIČKE TEORIJE LIČNOSTI - (Erih From, Karen Hornaj i Hari Stek Saliven)

ERIH FROM

KAREN HORNAJ

HARI STEK SALIVEN

SKLOP LIČNOSTI

DINAMIZMI

RAZVOJ LIČNOSTI

KARAKTERISTIČNA ISTRAŽIVANJA I METODE ISTRAŽIVANJA

NEOPSIHOANALIZA
- NEOPSIHOANALITIČKE TEORIJE LIČNOSTI -
(Erih From, Karen Hornaj i Hari Stek Saliven)