JUNG O NIČEOVOM ZARATUSTRI

Predavanje, 1934. godine

Dr Jung: Prošli put smo govorili o Zaratustri kao o reprezentu arhetipske figure mudrog starca i zato želim nešto više da kažem o arhetipovima uopšte. Mudri starac je tipična figura i zato je zovemo arhetipom. Čovjek je pronalazi u mitovima, legendama, folkloru, bezbrojnim tekstovima i radovima u umjetnosti što pokazuje da je to opšteljudska ideja. Dakle, takve opšteljudske ideje uvijek imaju svoje reprezente u istoriji civilizacije, one se aktuelno javljaju kao stvarne figure. U primitivnim društvima čovjek obično pronalazi mudrog starca u formi čarobnjaka, i što je stariji on je više obožavan ili ga se više boje. Od njega se boje zato što se pretpostavlja da je obdaren čarolijom, magijskim moćima i da često čini veliko zlo koristeći svoje tajne sposobnosti. Institucija čarobnjaka raširena je svuda u svijetu, oni su vjerovatno postojali i u predistorijskim vremenima. Na višim nivoima civilizacije čarobnjak je poprimio određene razlike, s jedne strane se razvio u organizovano svještenstvo i s druge strane striktno u liječnika, doktora. Postoje još uvijek izvjesne figure koje otjelovljuju taj arhetip u neku skoro savršenu formu. Papa je svakako mudri starac par exellance, za njega se pretpostavlja da je nepogrešiv, što znači da je sposoban da odlučuje o apsolutnoj istini. Svaki je arhiepiskop ili biskup ponavljanje tog arhetipa i za brojne doktorske autoritete se pretpostavlja da znaju i da kazuju čudesne stvari, čak i da znaju sve konce crne magije. Dakle, taj arhetip još uvijek živi.
Arhetipovi su uopšte slike koje reprezentuju tipične situacije od velike životne i praktične važnosti, koje se nebrojeno puta ponavljaju kroz istoriju. Kad je primitivni čovjek u nevolji koju ne može da riješi u svoju korist, on će potražiti mudrog starca koji formira skup mudraca; kad ne vjeruje vlastitoj sposobnosti, obratiće se njima. Ili se neki škakljivi slučaj obraćao vraču zato što se pretpostavljalo da on komunicira s duhovima koji mu daju savjet i pomažu svojim vanljudskim moćima, i zato čovjek ima povjerenje u njegove posebne sposobnosti. Dakle, u nekoj situaciji punoj sumnje i rizika đe obični um ne zna što da radi trenutna reakcija je potražiti arhetipsku figuru mudrog starca. To je zato što se uopšte pretpostavlja da su ljudi koji žive dugo i koji su iskusili mnogo od života kompetentniji nego mladi ljudi. Pošto su preživjeli mnoge opasne situacije, oni moraju znati kako da postupaju u njima, pa ih čovjek pita što treba uraditi pod okolnostima koje doživljava možda po prvi put. Neki arhetip stiže u iskustvo, zato što je to uobičajen ili naviknut način postupanja u kritičnim situacijama. U nekoj krizi u životu, taj arhetip ili neki drugi je konstelisan, to je vrsta tipičnog mehanizma ili tipičnog stava kojim čovjek razrješava tipičnu situaciju.
Izvjesne situacije mogu u nama izazvati izvjesne konstelacije kojih smo potpuno nesvjesni. One izazivaju reakcije za koje nijesmo znali da smo sposobni, mi smo vjerovatno iznenađeni načinom na koji smo sposobni da u njiima postupamo. Vi često mislite, na primjer, da bi u takvoj i takvoj neprilici upali u užasnu paniku i potpuno izgubili glavu. Tada se to dogodi u stvarnosti i vi ne izgubite glavu, čak se i nijeste prepali i kroz to prolazite poput nekog heroja. Nakon toga vi manje ili više kolabirate, ali u trenutku opasnosti nije bila loša reakcija, sasvim ste hladni i time ste iznenađeni. Razlog je jednostavno taj što se u trenutku pojavi neki određeni mehanizam, neki instinktivni stav koji je uvijek tu. To je kao da ste znali što da uradite i vi vjerovatno radite pravu stvar. Možda i ne, takođe, ali je iznenađujuće kako često izuzetne situacije u kojima su ljudi uhvaćeni izazivaju najpogodnije reakcije. To je uvijek dug činjenici da je konsteliran neki arhetip koji vas uzdiže iznad vas samih. To je kao da duže vremena nijeste bili čovjek, ali kao da ste bili mnogi, neko bi rekao dio čovječanstva, kao da se ta situacija dogodila nebrojeno puta, tako da na nju nijeste reagovali kao neki današnji ego, već poput čovjeka koji je prethodno preživio te situacije.
Postoje drugi arhetipovi koji mogu stvoriti paniku ili koji vas uzbuđuju, vjerovatno nepotrebno i uzrokuju nevolje, na primjer arhetip gaza preko vode ili prelaska. Vi znate na osnovu iskustva da kad putujete u primitivne zemlje treba da pazite, prije obilježavanja kampa uveče da vam je rijeka iza leđa, da ste prešli rijeku jer se preko noći oluja može podići i sljedeći dan rijeka je toliko poplavila da ne možete preći preko i morate čekati neđeljama; možete čak i umrijeti od gladi ako ste uhvaćeni između dvije rijeke. I nije rijeka opasna samo zbog poplava već i zbog gaženja preko vode ili njenog premošćivanja, gotovo ste sigurni da upadate u neugodnu situaciju. Svakako, taj strah ovdje nema smisla uopšte za duže vrijeme, ali je tada bio mnogo značajan. Sasvim neočekivano, recimo, uđete u rijeku četrdeset ili pedeset jardi široku, nasipi su prilično strmi, ona vrvi od krokodila tako da nema plivanja; nosite sav teret preko i dođavola, nepokretni ste. Vjerovatno lutate duž obala satima i satima da pronađete gaz đe ćete manje ili više bezbjedno preći. Ili je možda palo drvo ili je pošečeno od urođenika tako da je palo preko rijeke i ako je vrijeme vedro možete biti sposobni da puzite preko vrlo tankog drveta, prvo preko korijena i debla, a zatim kroz grane i onda se čudite kako sav teret možete prenijeti preko, iako je po kišnom vremenu ono svakako pakleno klizavo. Ali, bez najneznatnijih očekivanje nađete se u poziciji u kojoj ste bolje postupili nego što ste željeli. To je savršeno šašavo, čovjek je bio u nekoj sasvim ugodnoj situaciji prije i onda se iznenada nađe u opasnosti da se pokliza s drveta. I niko vas ne može zadržati jer ne postoji soba, prelazite preko ako možete, a petnaest ili dvadeset stopa niže su krokodili koji čekaju svoj doručak.
Dakle, to je arhetipska situacija koja se pojavila nebrojeno puta, ako to baš nijesu krokodili, postoje neprijatelji koji čekaju da vas uhvate kad ste u vodi savršeno bespomoćni. Dakle, pretpostavlja se za gazove, teške prelaze i takva mjesta da su naseljena zmajevima i zmijama, postoje čudovišta u dubokim vodama, neprijatelji u šumama, iza stijena i tako dalje. Zato je gaženje preko rijeke tipična situacija koja izražava vrstu ćorsokaka tako da je arhetip baš formulisan kad je čovjek u nekoj opasnoj teškoći, i zato mnogi ljudi postaju sasvim nepotrebno arhetipski uplašeni, uhvtio ih je najneopravdaniji strah. Čovjek može reći da ne postoji opasnost - zašto vam đavo ne daje da idete naprijed? Ali, oni su uplašeni da pređu čak i mali potok. Ili to može biti više psihološki, strah od prolaženja kroz određeni rizik u životu koji stvarno nije opasnost, ali su preplašeni kao da su skočili preko krokodila, prosto zato što je konstelisan arhetip. Krokodil je tada u vama i on je beskoristan zato što već duže ne pogoduje situaciji. Naravno, za obične, normalne ljude takve se stvari ne dešavaju, ali ako su s nižim pragom svijesti đe nesvjesno može lako stići te arhetipske figure izlaze. Dakle, postoje brojne arhetipske situacije i sve one sačinjavaju svijet mitologije. Mitologija je udžbenik arhetipova, svakako ne racionalno rasvijetljenih i objašnjenih, ali prosto reprezentovanih poput slike ili knjige pripovjedaka. Ali, svi arhetipovi su u početku bili stvarne situacije.
Mi se ovdje bavimo arhetipom mudrog starca. Bilo kada da se pojavi on se odnosi na određenu situaciju, prisutna je neka dezorijentacija, određena nesvjesnost, ljudi su u nekoj vrsti konfuzije i ne znaju što da rade. Zato se svi ovi Soasyanti, ovi mudri ljudi ili proroci pojavljuju u nevolji kad je čovječanstvo u vremenu konfuzije, kad se gubi stara orijentacija a potrebna je neka nova. Dakle, u nastavku ovog poglavlja viđećemo da se Zaratustra pojavljuje u trenutku kad se nešto dogodilo što čini njegovo prisustvo nužnim i Niče to zove smrt Boga. Kad Bog umre čovjeku je potrebna nova orijentacija. U tom trenutku treba da se pojavi otac svih proroka, mudri starac da bi dao novo otkovenje, da bi dao rođenje za novu istinu. To je ono što Niče misli da je Zaratustra. Cijela je knjiga neko izuzetno iskustvo tog fenomena, reklo bi se vrsta entuzijastičkog iskustva koje je okruženo svim potrebnim sredstvima istinskog otkrovenja. Bilo bi sasvim pogrešno pretpostaviti da je Niče otkrio neku takvu smicalicu da bi napravio utisak u korist estetskog efekta ili nečeg tome sličnog, to je bio neki događaj koji ga je porazio - bio je pobijeđen od arhetipske situacije.

Miss Wolff: Zar ne bi bilo korisno to čitati kao opis njegove inspiracije? On to opisuje prekrasno.

Dr Jung: Da, on jednom piše pismo sestri u kojem kaže: „Ti ne možeš biti svjesna siline takve kompozicije". Onda u Ecce Homo on opisuje kako mu se arhetip pojavio:

„Da li ima neko ko na kraju XIX vijeka neku jasnu ideju o tome kako pjesnici najsnažnijeg vijeka razumiju riječ inspiracija? Ako nema, ja ću je opisati. Ako čovjek u sebi ima i najmanji trag sujevjerja njemu bi bilo teško moguće da stane iza kompletne ideje da je čovjek prosto inkarnacija, glasnik ili medijum neke nadmoćne sile. Ideja o otkrovenju, da nešto odjednom postane vidljivo i čujno s neopisivom izvjesnošću i tačnošću, što duboko uzbuđuje remeti nekog - prosto opisuje stanje stvari. Čovjek čuje - čovjek ne traži; čovjek nosi - čovjek ne pita ko daje. Kroz blijeske poput munje stiže kao neminovnost, ne oklijevajući - ja ustvari nikad nijesam imao izbora. Postoji neka ekstaza, tako da je njen ogromni pritisak ponekad relaksiran poplavom suza s kojom su čovjekovi koraci naizmjenično nagli ili nenamjerno spori. Postoji ošećanje da je čovjek pot puno van sebe, s nekom vrlo određenom sviješću o jednom beskrajnom broju predivnih uzbuđenja i drhtavica na prstima; - postoje dubine sreće u kojima mučnina i sumornost ne djeluju kao antiteze, već kao zavisne, kao potrebne u smislu nužnosti sjenki boje u takvoj jednoj poplavi svjetlosti. Postoji neki instinkt za ritmične relacije koji obuhvata široka područja oblika (potreba za nekim široko obuhvatajućim ritmom je uvijek mjera snage neke inspiracije, vrsta duplikata njenog pritiska i tenzije). Sve se dešava potpuno neželjeno, kao u nekoj olujnoj plovidbi slobode, potpunosti snage i božanstvenosti. Najvažnija stvar su nedobrovoljnost likova i poređenja; čovjek gubi svo opažanje što konstituiše likove i što konstituiše poređenje; čini se da se sve pojavljuje kao pripremljeno, najkorektnije i najjednostavnije značenje izraza. Stvarno se čini, da upotrijebim jednu od Zaratustrinih fraza, kao da sve stvari dolaze u jednoj i spremne su za poređenje: „Ovdje sve stvari dolaze radosno za tvoj govor i laskaju tebi, jer žele da jašu na tvojim leđima. Na svakom poređenju ti ovdje jašeš za svaku istinu. Ovdje otvoreno lete tvoje riječi svega postojanja i sanduci riječi; ovdje sve živo želi da postane riječ, sve postojanje od tebe želi da uči kako da govori". To je moje iskustvo inspiracije. Ja ne sumnjam, ali bi čovjek išao unazad hiljadama godina da bi našao čovjeka koji mu takođe može reći: To je takođe i moje."

To je način na koji Niče doživljava dolazak Zaratustre, i to veoma jasno pokazuje simptomatologiju mudrog starca. Dakle, krenućemo dalje s našim tekstom. Mi krećemo s njegovom namjerom da uči mudre njihovoj ludosti i siromašne njihovom bogatstvu. On nastavlja:

„Zato ja moram sići u dubinu: kao što ti uveče činiš kad zalaziš iza mora, i daješ, takođe, svjetlost i donjem svijetu, ti prebogata zvijezdo!
Poput tebe, i ja moram sići dolje, kao što kažu ljudi do kojih ću sići.
Tada me blagoslovi, ti mirno oko, da mogu bez zavisti gledati čak i najveću sreću.
Blagoslovi kup koji se preliva, da zlatna voda iz njega poteče, i da svuda nosi odraz tog blaženstva!
Gledaj! Ovaj kup ide da se ponovo isprazni, i Zaratustra ponovo ide da bude čovjek.
Zato, Zaratustra poče da silazi."

On je bio gore na planinama sa suncem koje simbolizuje snažnu svijest što mu je uvijek gledala u lice. I sada on odlučuje da zađe poput sunca koje zalazi, što znači da je on potpuno poistovjećen sa svojom vlastitom sviješću, i sada ošeća potrebu napuštanja tog stanja i padanja u dubine, u donji svijet koji je za njega svijet ljudi. Kako bismo vi to psihološki protumačili? Što se događa kad napusti svoju svijest?

Dr Reichstein: Neka nova stvar bi izašla iz nesvjesnog.

Dr Jung: U redu kada obično ljudsko biće napusti svoj svijet svijesti, tada se naravno nesvjesno počinje kretati, stvari se tada pojavljuju nesvjesno kao što se vidi u slučaju neuroze ili psihoze, ili u nekom drugom slučaju đe se ljudi namjerno odriču svijesti. To bi bila istina za normalnu svijest, ali ovo je neka vrsta supernormalne usmjerene svijesti i mi ne možemo očekivati da se ista stvar pojavi u takvom slučaju.

Remark: On dolazi do normalnog stanja.

Dr Jung: Da, zato što je on već u abnormalnom stanju. Mi smo naviknuti da mislimo da su ljudi u abnormalnom stanju u nesvijesti, tako da i ne sanjamo da oni tada takođe mogu biti svjesni. Ali, takav grč svijesti postoji. U naše vrijeme postoje ljudi koji pate od patološkog povećanja svijesti i tada padaju na nivo normalne svijesti - ne u visoko povećanu svijest đe je sve spontano ugušeno.

Mrs. Crowley: Zar to ne bi bila prva i vrlo uopštena svijest? I u padanju zar ne bi nosila neku suprotnost, više ljudsku formu?
Dr Jung: Da, to je neka detenzija, relaksacija, neka više ljudska forma; prethodno je njegova svijest bila karakterisana kao suncu slična i ona je svakako daleko, neka vrsta božanske svijesti. Naravno, ona sugeriše megalomaniju i vi u stvari kod Ničea računate na tu megalomansku uobraženost. Šest godina kasnije, 1889. godine on je već ionako bio sasvim bolestan od megalomanije na bazi degeneracije mozga. Svakako, teško je reći da li je on već bio zaražen nastupajućom bolešću, ali ja mislim da je to vrlo nevjerovatno, postoji nekoliko stvari u aktuelnom tekstu Zaratustre koje bi hipotetički mogle biti pripisane tome. Ta vrsta megalomanije duguje još nečemu.

Miss Wolff: To je arhetipsko?

Dr Jung: Da, on je poistovjećen s arhetipom. Svakako, on pravi razliku između sebe i Zaratustre; on kaže: „i Zaratustra pođe sa mnom", ali on ne može izbjeći ošećanju uhvaćenosti od te figure i on je čak povremeno Zaratustra, i to je inflacija ličnosti. Vidite, kad god je čovjek uhvaćen od arhetipa, on kompletno zaboravlja sebe, u uzvišenom je stanju, upravo inflatisan. Tada taj čovjek živi, kasnije se može viđeti da pati od inflacije. Primitivci to znaju. Kad je neki čovjek u velikom uzbuđenju, u nekom stanju zanosa kad je bio uspješni ratnik i ubio drugog čovjeka, on, na primjer mora proći kroz rite de sortie da bi se dezindentifikovao od arhetipskog heroja, bogolike figure kakva postaje. Inače on pravi pustoš i vjerovatno stiže do klanja svog vlastitog plemena ili postaje tako bezobziran da je nepodnošljiv. Zato u određenim plemenima uspješni ratnik nije dočekivan u trijumfu kako bi ga mi častili već je slat na usamljeno mjesto đe je dva mjeseca hranjen sirovim biljem da bi smršao i kad bi bio sasvim pokoran dozvoljavao bi mu se povratak. I nije samo čovjek koji je heroj mana, već je to takođe i njegovo oružje. Mačkojim je ubijen kralj sadrži tajnu ubijanja i to je poseban mač, on je izvršio izuzetan čin i on je mana. Tako kad neko kaže da je kralj ubijen mačem čovjek na njega gleda drugačijim očima, on uzbuđuje nečiju maštu, zato je mana. Dakle, kao što sam rekao, Niče ne može pomoći biću djelimično poistovjećenom sa Zaratustrom, zato što je to bilo vrijeme materijalističke nauke i filosofije i niko nije imao neki nagovještaj o psihologiji, niko nije mislio o pravljenju razlike između sebe i nečega psihičkog. Najveći broj ljudi iz tog doba ne bi bio sposoban da se uvjeri u takvu neku stvar. Čak i danas, to ne bi ušlo u um mnogih ljudi, posebno najobrazovanijih, da nijesu identični sa svojom psihom. Njima je potrebna izuzetno dobra evidencija i osvjedočenje da ih uvjeri u činjenicu, oni misle da je sve to koještarija. Tako Niče nije bio u stanju da pravi razliku između sebe i Zaratustre, potpuno je očigledno da nema ništa izvan njega, ali i ostalih dama i gospode. On sigurno nije bio poistovjećen sa Zaratustrom, i ako neko pravi buku, u redu, on je ispod prerušenog Zaratustre. I govor koji stavlja u usta Zaratustre, ili koji mu dozvoljava da za sebe izabere, svakako je inflatoran i zato je na mnogim mjestima takođe veliki. Onda, postoji i drugi razlog zašto je govor tako preuveličan. Da li vi znate pod kojim se uslo-vima to dešava? U uslovima u kojima radite stvari na kompli-kovan način, kao da ne postoji jednostaviji način?

Mrs. Fierz: On je bio poistovjećen s mišljenjem, i kad ga piše to je neki priliv veoma inferiornih osjećanja, neke sentimentalnosti.

Dr Jung: To je istina, to je jedna stvar. I zašto je slijedio ta osećanja?

Mrs. Fiertz: On za njih nije znao.

Dr Jung: Svakako, ali ona ne bi mogla biti sačuvana vani samo s instinktima? Obično ljudi prave izuzetnu buku pokušavajući da učine dalekom svoju inferiornu funkciju.

Miss. Wolff: Arhetip dodiruje duboko, tamo đe on ne može praviti razliku između funkcija.

Dr Jung: Tačno. Arhetip se apsolutno ne interesuje za razdvajanje funkcija, zato što je on cjelina svih funkcija. Onda, što još može biti razlog što je govor tako užasno bremenit?

Remark: Anima inspiracije?

Dr Jung: U redu, anima bi bila personifikacija inferiorne funkcije. Ona se uglavnom hrani inferiornom funkcijom, u tom slučaju inferiornim ošećanjima, tako da su anima i inferiorna funkcija jedno i isto pod dva aspekta, jedan je naučna formulacija, a drugi je fenomenološka. Ona je svakako funkcija u bilo kojoj se formi pojavi. Ali postoji dalji razlog za taj govor.

Dr Reichstein: Sasvim je prirodno da je arhetipu trebalo da govori na takav način, oni uvijek govore tako teškim jezikom.

Dr Jung: To je istina do izvjesnog stepena, svakako, ali je u Ničeovom slučaju to stvarno prećerivanje, postoje određeni razlozi zašto je to tako.

Mrs. Baumann: Zar to nije kompenzacija za njegovu inferiornost?

Dr Jung: To je neka ideja. Uvijek kad čovjek ima neku inflaciju, uvijek kad je čovjek poistovjećen s nekim arhetipom, on kao ljudsko biće ima ošećanje inferiornosti koje nije priznato, i čovjek tada koristi posebno veliki govor. Na primjer, jednom sam imao slučaj, jednu ženu, jednog sasvim neizlječivog ludaka u utočištu koja je zvala svoj vlastiti jezik „tehničke riječi moći", i uvijek je pokušavala da napravi sintezu riječi koji bi bile svemoćne - kao i da, kombinujući mnoge riječi izrazi moć ili energiju, kao elektrana, veličanstvo, papa, kralj, crkva, boljševizam, itd. sintezu koja bi riječ učinila moćnom. Ludaci sastavljaju te riječi da bi njima ubijali ljude, oni uzimaju puna usta zalogaja i ispljunu ih van u nadi da će od toga ljudi postati razbijeni, savladani i ubijeđeni. Svakako, može se reći da se veliki dio naše nauke sastoji od takvih riječi moći; u njoj se enormno koriste latinske riječi i govore stvari na tako komplikovan način da ih ni sam đavo ne može razumjeti. Ali to je previše jednostavno kad ih prevedemo na obične riječi; ne postoji potreba da se to kaže na neki tako strašno rogobatan i nespretan način - to je samo da ubijede ljude. Svakako, čovjek postane uplašen i savladan ako neko iznad vas dugo vrišti s latinskim i grčkim hibridi-ma, „Dobro, on mora biti sve, a ja sam upravo ništa". To obično rade ljudi koji su manje ili više beznačajni i daju sebi za pravo, oni stvaraju previše veliku buku da bi izrazili nešto što nije vjerovatno. „Dobrom vinu nije potreban čep" stara je engleska poslovica, ali ljudima koji proizvode bezvrijednu robu trebajuvelike riječi da bi se uopšte čuli. Dakle, određeno ošećanje inferiornosti i bezvrijednosti koje je uvijek bilo prisutno kod Ničea vraćalo je taj govor uzrokujući mu da bira velike riječi da bi pogodio cilj. Za njega je svijet uvijek bio neizmjerno glup, niko nije imao uši, oči ili ošećanja srca tako da je on lupao na vrata s velikim čekićem. Ali, kad su ljudi zaključali vrata, on ih je napao tako strašnim riječima da su se prestrašili. Njegov savremenik Jakob Burckhardt, poznati istoričar, bio je sasvim isprepadan kad je pročitao Zaratustru - ja to znam od ljudi iz Bazela koji su poznavali njih obojicu. Za njega je to bilo jezivo, to je bio jezik koji ga je savladao. On je za Ničea zatvorio vrata zato što je Niče bio neprijatan, pravio je tako veliku buku. I uvijek čovjek ima utisak čitajući Zaratustru da on stvarno ne dospijeva do ljudi. Niče je to takođe ošetio i zato je povećao njegov značaj da bi ga učinio razumljivijim. Da je samo sačekao i bio samo malo više strpljiv, bez buke, tada bi bio razumljiviji. Određeni pasusi u Zaratustri nadmoćno su lijepi, dok su drugi vrlo lošeg ukusa i efekat cjeline je neka prijetnja tim stilom. Tada su to bili glavni razlozi za, ali još postoji i druga tačka koja objašnjava izuzetnu težinu Zaratustre.

Mrs. Adler: To je zato što namjere i intuicije nijesu sasvim realne i zato treba posebno naglašavanje, kao što su bile, protiv Ničea, kao da je on propovijedao sebi na prvom mjestu?

Dr Jung: To je sasvim oštroumna tačka posmatranja. To je sigurno validan argument pošto postoji mnoštvo podataka za ono što bi mi rekli „razumijevanje" se nije dogodilo.

Mrs. Baynes: Ja ne razumijem što Mrs. Adler misli sa njenim nepostojanjem realnog za njega.

Dr Jung: To bi u tom slučaju značilo ne potpuno shvaćen. Činjenica je, kad je prisutna neka inflacija s nekim arhetipom, ne postoji razumijevanje. Čovjek ne može razumjeti stvar od koje je inflatisan. Prvo, inflacija mora doći do kraja i tek je tada čovjek može razumjeti, ne prije. Ali, postoji još i druga tačka.

Dr Reichstein: Vjerovatno je to zato što je Niče bio protiv čitavog svijeta i zato je on morao da kuca tako snažno.

Dr Jung: Da, to je sasvim izvjesno. Niče je bio u nekoj vrsti sukoba s cijelim savremenim svijetom i to mu je dalo ošećanje lične neuspješnosti, da njegove riječi nikuda ne dosežu - bez odjeka su bilo đe. To je stvarno bio slučaj, niko se nije brinuo, njegov glas je bio glas čovjeka koji doziva u divljini, i prirodno on pojačava svoj glas umjesto da ga smanji. Vidite, kad čovjek nije shvaćen on treba kao po pravilu da smanji svoj glas, jer kad čovjek govori dovoljno bučno to se i ne čuje zato što ljudi ne žele da čuju. Bolje bi bilo da čovjek počne da mrmlja za sebe, tada bi ljudi postali radoznali.

Miss Wolff: Biblijski jezik može biti djelimično namjeran, a djelimično dolaziti iz nesvjesnog, zato što je Niče potisnuo tradicionalno hrišćanstvo.

Dr Jung: To je takođe vrlo valjano razmatranje, tako je njegovo naglašavanje tog stila namjerno.

Mrs. Zinno: To je zato što iz njegovih ošećanja ne postoji kompenzacija - ne postoji figura u nesvjesnom poput Salome da nosi njegova ošećanja.

Dr Jung: Da, to je neka važna tačka. Mi smo već napomenuli činjenicu da je anima negđe u igri, ali izostanak anime kao neke nezavisne figure svakako uvećava težinu Zaratustre do donekle razumljivog stepena. Mi ovdje imamo problem po sebi, naime, poistovjećivanje Zaratustre s animom i najvjerovatnije poistovjećivanje autora s animom, tako da je to neki neobičan spoj.

Mr. Allemann: Kad je konstelisan arhetip to je uvijek nešto staro, istorijsko. To je mogao biti razlog za taj stari jezik.

Dr Jung: Ali, stari jezik ne treba da bude doista naglašen; mora postojati moć iza njega koja uzrokuje ogromno naglašavanje i ono što je rekla Miss Wolff dijelom bi bilo objašnjenje za to. Čovjek može reći da je Niče imao svoju drugu stranu kojoj je bio potreban snažan jezik i sve su propovijedi uglavnom izgovorene za njega lično. Morate zapamtiti da je on bio sin pastora i vjerovatno je imao neke namjere. Ja znam što to znači.

Miss Hannah: Zar upravo odredba pastor ne bi bila odgovor na prethodno pitanje?

Dr Jung: Da, ali to nije dovoljno. S jedne strane, svakako, čovjek može pretpostaviti određeni posebno glupi otpor silama koje su do sada bile važne u samom Ničeu - njemu je bio potreban moćan jezik kojim bi oborio malog druga koji je bio preplavljen tradicijom. Vidite, to bi bila Ničeova Sjenka, o čemupostoji evidencija u određenim pismima za svoju „dragu Lamu", kako je zvao svoju sestru, budući sasvim nesposoban da vidi da ona ne traži razumijevanje. Tada vi razumijete nešto o tom malom čovjeku koji je došao iz saksonskog sela blizu Lajpciga đe je njegov otac bio pastor. Vidite, to takođe sugeriše njegovo zamišljanje da je bio neki Englez, trebala mu je neka geografska kompenzacija. Ali, ja više želim da znam o silama iza toga jezika. Određena sila, najstrasnija emocija, nevjerstvo samo; mora postojati velika snaga iza tog proboja kroz veo tradicije.

Mrs. Jung: Zar ne može biti da je on imao takođe mali libido u svom životu? Čitav libido je bio u duhu i zato je mogao uzrokovati nasilan izraz.

Dr Jung: Da, čovjek to može pretpostaviti, ali ni od koga sa tako posebnim zadatkom ne može se očekivati da posveti više pažnje svom ličnom životu, to svakako nešto podrazumijeva ali mora postojati posebna sila iza toga naglašavanja, i to treba biti jasno. Cijela stvar je zbrkana, toliko toga ima u njoj. Ja sam sasvim siguran da ako biste našli takvu figuru u nekom od vaših snova vi biste znali što se dogodilo.

Mrs. Fiertz: Potreba za individuacijom?

Dr Jung: Tačno, Sopstvo je u njoj. To je razlog zašto starac razvija takvu izuzetnu strast i temperament, poput Zaratustre. Vidite, to je način mudrog starca da je tako temperamentan; to dolazi iz činjenice da je nešto previše električno u njemu, i to je Sopstvo, koje - ukoliko nije shvaćeno - sadržano je u nekoj arhetipskoj formi. Sopstvo može biti sadržano u animi, na primjer, i tada uzrokuje anima pošednutost i efeminizaciju muškarčevog opšteg karaktera, njegove filosofije, svih njegovih uvjerenja, njegovog ponašanja, itd. Ili ako je sadržano u arhetipu starca pretpostavlja načine proroka, recimo. Ili svi oni mogu biti zajedno u jednoj stvari i tada je ljudsko biće potpuno prožderano od arhetipske zbrke. To je slučaj koji mi još nijesmo viđeli - u kojem je ljudska individua pošednuta svim stvarima koje nema, prvenstveno starim mudracem, Sopstvom i animom. I čak su instinkti, orao i zmija na drugoj strani. Sad se čovjek stvarno mora zapitati, đe je tu lično Niče? To je stvarno problem. To je upravo ono što on kaže: on sebe ošeća da je prosto instrument, tijelo koje pati u koje su se te sile spustile. Tako neka inflacija je ono što riječ označava, tijelo je ispunjeno gasom i takođe posta¬je svjetlost, uzdiže se tako visoko i tada treba silazak. Zato on stiže dolje u svijet običnih ljudi, iz prethodne kvazinormalne svijesti; na kraju ovog prvog poglavlja, on kaže da Zaratustra želi da ponovo postane običan čovjek.

Miss Bailward: Ja sam prošli put razumjela da ste rekli da su snage u nama koje mi zovemo Bog snage samoobnavljanja. Pretpostavljam ako se taj proces samoobnavljanja dogodi onda inflacija neće?

Dr Jung: Da, inflacija je patološki simptom i ona se događa kad se stvarno kreativno samoobnavljanje ne dogodi. To je savršeno jasno, inflacija je uvijek simptom nekog spriječenog kreativnog procesa.
Imamo dva pitanja Mr. Baumanna. Prvo je: „Zašto je igranje simbol za stvaranje i uništavanje? Da li to znači biti u tijelu i uvremenu (vrijeme je črtvrta dimenzija). Stvaranje i uništavanje je kretanje i mijenjanje Materije ili forme u vremenu"?
Vi se stvarno pitate za opravdanost interpretacije kreativnih sila kao sila destrukcije, zašto igranje na primjer, treba biti simbol za oboje, stvaranje i uništavanje. To je zato što je ritual igranja pod primitivnim okolnostima simboličan; on je uvijek reprezentacija kreativnih sila u našem nesvjesnom. Zato on često znači seksualni akt, ili fertilizaciju zemlje, ili služi za proizvođenje određenog efekta bio on konstruktivan ili destruktivan. I kao reprezentacija kreativnog čina, igranje nužno simbolizuje oboje, destrukciju i stvaranje. Nemoguće je stvarati bez uništavanja: određeni prethodni uslovi moraju biti uništeni da bi proizveli nešto novo. Najviša kreacija koju čovjek stvara neizbježno je takođe i akt destrukcije. Tipični Hindu bog kreativnih sila je Shiva koji igra na groblju, on je veliki uništitelj zato što je stvaralački život, i kao takav on je oboje, stvaralački i destruktivni bog. Mogli ste viđeti ove indijske igrače koji su bili u Cirihu, oni reprezentuju kreativni čin na najčudesniji način. Mnoge ruke božanstva izražavaju svakako njihovu sposobnost, ono ne radi sa dvije ruke već sa mnogo njih. Onda, ako na to gledate psihološki kreativni život pojedinca sadrži neku količinu destrukcije, čak i samodestrukcije.

Mrs. Crowley: Zar u tom slučaju inflacija ne bi bila dio tog kreativnog procesa, čak iako je destruktivna po smislu?

Dr Jung: Inflacija je nešto abnormalno i nužno nije dio kreativnog procesa iako se na nesreću, svakako, vrlo često dešava da je s njim povezana. Ali neki kreativni umjetnik može stvarati bez zamišljanja da je stvaralac. On može stvarati upravo zbog svoje proklete dužnosti da to čini, ili zato što mu nema pomoći u činjenju toga. On je kreativna osoba bez samosvijesti. Uskoro, kad dođe samosvijest to je inflacija: vi zamišljate da ste stvaralac i stoga da ste Bog, zato što se svakako ošećate poput deset hiljada dolara, ako imate vremena da o tome mislite. Ako imate vremena, vi ste već ionako odvojeni od kreativnog procesa; posmatrate sebe i kažete: „Pakao, kakav čovjek! Zar nije velikan"? I tada ste u tome, ionako već živite u svojoj biografiji, vidite već odštampano: u godini toj i toj, toga dana imao je takvu inspiraciju. I tako ste pokvarili vaš kreativni proces, ali imate najzdraviju inflaciju.

Mrs. Crowley: Vi ste govorili o ogromnim arhetipskim silama u Ničeu. Kako je on mogao stvoriti Zaratustru bez identifikacije, ako je on arhetipski djelovao u njemu?

Dr Jung: Da, ali da one nijesu djelovale u njemu, on bi djelovao u njima: to je prirodna tačka posmatranja.

Mrs. Crowley: Da li mislite u smislu igre?

Dr Jung: Svakako. One vas imaju na žici i vi igrate po njihovom zviždanju, po njihovoj melodiji. Ali, ukoliko su te sile, kao što kažete, u Ničeu, meni ili još nekom one su uzrok inflacije, zato što čovjek ne pošeduje kreativne snage, već je od njih pošednut. To je istina. Ako sebi dozvoli da bude sasvim pošednut od njih bez pitanja, bez gledanja u njih, tada nema inflacije, ali u trenutku kad se odvoji od njih, kad misli: „Ja sam neko", inflacija slijedi.

Pitanje: Može li to biti izbjegnuto?

Dr Jung: Samo pokornošću, bez pokušaja da gledate u sebe. Morate biti sasvim prirodni.

Mr. Baumann: To se događa automatski?

Dr Jung: To se događa automatski, postanete svjesni sebe i tada ste izgubljeni; to je kao da ste dodirnuli žicu pod visokim naponom.

Mr. Baumann: Vi to ne možete izbjeći?

Dr Jung: Ako ste dovoljno prirodni. Niče svakako nije mogao izbjeći da pobliže istraži tu stvar i tada je bio preplavljen bijesom zato što kreativne snage kradu vaše vijeme, crpe vašu snagu, i što je rezultat? Knjiga možda. Ali đe je vaš lični život? Sve je izgubljeno. Zato se takvi ljudi ošećaju užasno prevarenim, oni to misle, i svako treba da klekne pred njima da bi kompenzirali ono što je ukradeno od Boga. Kreativne snage iznose to vani iz njih i zato bi oni voljeli da ih personifikuju, da zamisle da su Shiva, da bi imali radost bića stvaranja. Ali ako znate da ste kreativni i zadovoljite biće stvaranjem, kasnije ćete biti razapeti na krstu, zato svako ko se poistovjeti sa Bogom biće raskomadan. Jedan stari crkveni otac, biskup Sylesius, rekao je da spiritus phantasticus, čovjekov kreativni duh može prodrijeti u dubine i visine Univerzuma poput boga ili velikog demona, ali s cijenom da će čovjek takođe iskusiti božansku kaznu. To bi bilo komadanje Dionisa ili razapinjanje Hrista. Mi ćemo uskoro stići do istog problema u Zaratustri.
Sljedeće pitanje Mr. Baumanna je: „Uspostavljanje odnosa s gomilom zahtijeva silazak na niži psihološki nivo. Da li to nužno ide u nesvjesno, u prošečni odnos sa ljudima, neku vrstuidentifikacije ili participation mistique s gomilom , ili da li čovjek treba samo da pokaže da ima inferiorne djelove".
Čovjeku nije potrebno da pokaže da ima inferiorne djelove, vi znate; da je to opštepoznato. Vi možete biti sigurni da postoje ljudi oko vas koji su sasvim uvjereni da vide đe ste vi inferiorni. Ljudi imaju divan kvalitet posmatranja mana drugih ljudi ali propuštaju da vide svoje vlastite. Zato mi nikad ne treba da budemo tako samouvjereni u tom pogledu, naše mane su primijećene ne treba da ih posebno pokazujemo. Samo ih trebamo pokazati sebi; mi smo publika koja nikad ništa ne čuje niti vidi. Dakle, taj silazak dolje je moguć samo ako je neko na višem nivou. Vidite, Zaratustra je čovjek ili duh koji je poslije svog silaska kroz vjekove počeo da se uzdiže. Starac koga smo sreli u šumi je tradicionalni hrišćanski duh koji polako nestaje u prirodi đe izgleda da je konačno iščeznuo, ali duh neće nestati u prirodi samo ako postoje ljudi u kojima se manifestuje. Zato u iščezavanju on izlazi na površinu i približavajući dio duha je Zaratustra. Kad neki drugi čovjek silazi dolje, tada izranja personifikacija novog duha. Dakle, to je suštinski isti duh. Zaratustra se popeo na planinu i sad silazi na nivo opšteg čovječanstva.
Ako svedemo taj fenomen na Ničeovu ličnu psihologiju, on bi stigao do nas kao sljedeće: Niče je bio profesor u Bazelu oko deset godina, onda se povukao iz svoje profesure i živio u Nici i Rapalu, u Sils - Maria u Engadinu i najveći dio planinskog simbolizma u Zaratustri dolazi iz takvog geografskog okruženja. Navikao se da šeta po planinama i napisao je neke predivne pjesme o njima. Dakle, to je dio njegove imaginacije, tako da se kao biće ošećao izolovano na vrhu visoke planine odakle je mogao posmatrati dalje budućnost čovječanstva, ili odakle je mogao viđeti život ispod svojih nogu. Tu je suprotno od očekivanog stekao novi uvid, dobio novo Jevanđelje. I onda poput Mojsija silazi sa Sinaja da ga donese ljudima. To je način na koji je Niče to ošećao, ali ukoliko to nije uradio prirodno, bez znanja što je uradio, bio je poistovjećen s kreativnim duhom; o njemu je toliko mnogo znao i zato je dobio inflaciju. Dakle, postoji neka djelimična identifikacija sa Zaratustrom. Kako tako inflantisan čovjek može ozbiljno posvetiti pažnju čovječanstvu? Samo u obliku propovijednika koji stoji na brežuljku i propovijeda. U toj prvoj propovijedi on stoji na postolju govoreći njima dolje, čovjek treba poslovicu, na taj način pokazujući da je njegova propovijed stvarno bezvrijedna, zato što sa njima nije na istom nivou. Da je bio prirodan ne bi objavio svoju poruku već bi prosto razgovarao s drugom na ulici, rekao kako ste i tako to, i u toku razgovora bi naravno pomenuo da je njegovo srce zainteresovano i drugi bi čovjek razumio priču. Tada bi on imao neki efekat. Ali vi možete reći najveću stvar i to govoreći ne dodirujete nikog; to ne ostavlja neki utisak zato što govorite u tako velikom stilu da vas razumiju samo pogrešni ljudi. Dakle, u početku kad je Zaratustra čitan, samo su pogrešni ljudi razumjeli što on stvarno znači; svi nastrani tipovi Evrope bili su ispunjeni Zaratustrom, i iz toga uopšte ništa nije došlo.
Vidite, nije samo nepodesno da mi sad pokušavamo neku analizu Zaratustre, mi trebamo sve ljekove naše psihologije da bismo razumjeli što on stvarno znači. Drugi dio Fausta, takođe, niko nije razumio; zato je potrebna duga i pažljiva priprema da bismo razumjeli njegovu suštinu: isuviše su proročki. Potrebno nam je iskustvo rata, posleratnog društva i političkih fenomena da bismo stekli uvid u značenje Zaratustre. Dakle, da je Niče bio svjestan onoga što je uradio ne bi mu bilo moguće da siđe dolje na zemlju. Ali sada nije važno govoriti o čovjeku Ničeu, bio je prevaren; živio je samo zato da bi Zaratustra mogao govoriti, a kad stigne do svog života on je bio jadan i bijedan koliko je to moguće, bolesno neurotično bitisanje u pansionima na Rivijeri i Engadinu, i konačno u Torinu đe ga je đavo imao za stalno.
Ovo je doprinos od Miss Cornford: „Zaratustra dolazi kao igrač pošto tako reprezentuje suprotnost hrišćanskom kaluđeru. Umjesto 'suzbijanja tijela' što hrišćanski kaluđer uči, on živi u svom tijelu, potpuno svjestan njega i koristi ga. Dakle, dok asketa stoji poput nekog željeznog stuba zasađen u tok života, igrač je biljka koja reaguje na vodu u svakom trenutku. Zato je prirodno da propovjednik nove religije treba da dođe kao igrač pošto donosi kretanje umjesto rigidnosti".
Da, kretanje u suprotnosti prema rigidnosti je takođe tačka posmatranja, ono je druga suprotnost, par suprotnosti koje igraju svoje uloge. Svakako, postoje mnoga druga sporedna svijetla, ali bi nas ona takođe malo daleko odvela.
Onda, mi imamo pitanje od Miss Hannah: „Ja sam uvijek mislila o Sopstvu kao o nekoj vrsti objektivizacije Boga kroz pojedinca, za koga sam se nadala da sam ga otkrila. Kad ste rekli 'stvoriti nešto izvan sebe' (Dakle, to je ono što Zaratustra kaže, ja sebi nijesam dala kredit da otkrijem takvu vrlo vještu formulu), da li mislite na Sopstvo? I, da li je ono stvoreno pono¬vnim rođenjem? Da li nas ponovno rođenje predaje procesu prirode pomoću volje, ili je ono čak više aktivan proces"?
Što vi podrazumijevate pod „čak više aktivan proces"?

Miss Hannah: Mislila sam, da li smo ga dobili da nešto uradimo sa njim ili je ono završeno za nas.

Dr Jung: Ono je više aktivan proces.

Miss Hannah: Ako je datost, ono je pasivno, zar ne?

Dr Jung: Da, ali može biti datost sa voljom i vrlo aktivno. Dakle sad, dozvolite nam da pretpostavomo da bi Natčovjek bio
Ničeova formulacija za Sopstvo. On razumije da vi stvarajući izvan sebe stvarate Natčovjeka, sa voljom u datim okolnostima; on čak kaže da čovjek to treba da želi što pokazuje vrlo jasno da je Natčovjek za njega neka aktivna čovjekova kreacija. Ali mi ne možemo stvarati izvan sebe; trebalo bi da budemo bogovi da bismo to radili. Vidite, ta konfuzija dolazi iz činjenice da se on u svom govoru poistovjećuje s kreativnim procesom. Prava perspektiva iz koje se to vidi je da kreativni proces u vama nije vaše vlastito činjenje. On vas samo nosi i koristi, on je različite volje od vaše vlastite. Onda vi shvatite da je on još nešto, nešto iznad vas, to jest kreativnost. To je nužno izvan vas zato što su kreaivne snage bile prije i poslije akt stvaranja. One su bile kad vi nijeste, kad ste bili nesvjesni, i ono što stvorite je nužnost izvan vas zato što su te snage izvan vas. Vi njima ne možete vladati; one stvaraju ono što izaberu. Svakako, vi se s njima možete poistovjetiti, manje ili više, ali je stvarno to djetinjasto; tada ste poput nevaljalog dječaka koji uprkos vašem upozorenju da se ne penje na stolicu nastoji da to uradi, i svakako padne dolje. Onda, vi kažete: „Sad vidiš"!, a on kaže: „Ali, ja sam baš to htio"! Kad se neko identifikuje s tim procesom, to je neka iluzija. Dakle, stvaranje izvan sebe je samo neka formulacija koja dolazi iz ideje da mi stvaramo. Mi ne stvaramo; kreativni proces stvara u nama, kroz nas.
Sad ćemo nastaviti s trećim poglavljem tamo đe je igrač na konopcu prvi put pomenut. Zaratustra ovdje kaže: „Čak i najmudriji među nama samo je hibrid biljke i utvara. Ali, da li ja od vas tražim da postanete utvare i biljke"? Kako vi razumijete taj osobeni izraz? Koliko je do sada najmudriji od sveg čovječanstva daleko od hibrida biljke i utvare?

Mrs Baynes: Da li on ovdje govori o najmudrijem između prethodnih hrišćanskih mudrih ljudi ili o čitavom čovječanstvu?

Dr Jung: To bi bio najmudriji između ljudi iz stada, od ljudi našeg vremena. On kritikuje određenu vrstu mudrosti koja im je propovijedana, i ja želim da znam koliko je to daleko od hibrida biljke i utvare?

Mr. Nuthall - Smith: Ukoliko su zemaljsko i duhovno razdvojeni, ljudi nijesu cjeloviti.

Dr Jung: Ali hibrid nije podijeljen. Vrhunac je u tome da je on jednost, ali sastavljena od dvije stvari, hibridna biljka je mješavina, ali je jedinstvo, kao što riječ hibrid sačinjavaju latinske i grčke riječi spojene u jednu.

Remark: On je jedinstvo vegetiranja i duha.

Dr Jung: Ali on ne kaže duha, kaže utvare.

Mrs. Adler: Životinja nije između, ona je nestala.

Dr Jung: Životinja bi bila kontrast, suprotnost. Niče će kasnije govoriti o plavoj zvijeri, to je njegova ideja, Natčovjek u suprotnosti prema biljci i utvari mudrosti. Ali, ja bih trebalo da znam zašto biljka i utvara. Vidite, on kaže čak da je najmudriji samo nesklad, zbrka a metež je u njemačkom jeziku Entzweiung, što znači nešto što nije tačno utvrđeno. Hibrid je ujedinjeni metež, tako da je on neko nepoželjno jedinstvo suprotnosti. Biljka je potpuno nesvjesna, a utvara nema meso, nema tijelo, tako da je ona neka metafizička utvara povezana s biljkom i formira jedinstvo, nešto potpuno nesvjesno i zatvoreno za materiju.

Mrs. Baumann: Zar život biljke obično ne znači duhovni razvoj? I u toj mjeri on je život biljke, ima prirodni život; ukoliko je utvara, on je mrtav, takođe i dalek.

Dr Jung: Da, tijelo umire i tada ono postaje duh. Tako da se hibrid, s jedne strane, sastoji od prirodnog rasta, savršenog zvuka, jer nešto između umire, animalni čovjek: tijelo umire, samo duh ostaje. Originalni prirodni duh, anima naturaliter Christiana, to tijelo u kojem je jednom ta prirodna hrišćanska duša živjela nestaje i to što ostaje je taj hibrid biljke, neki zvuk početka, duh i tužni kraj čovjekovog života. Skrećem vam pažnju na tu posebnu metaforu zato što Niče ubacuje središnji dio, on ponovo propovijeda tijelo. Drugim riječima, ovdje dolazi plava zvijer da ispuni prazninu tako da su još jedanput ujedinjeni biljka i utvara, i tada se on koncentriše na središnji dio koji je ranije izostavio. Dakle, Ničeova cjelokupna filosofija često može biti viđena do u najmanji detalj njegovih metafora.
Sad ćemo nastaviti s tekstom. Ovdje on počinje sa svojom stvarnom filosofijom, interpretirajući Natčovjeka kao značenje zemlje. „Dozvolite vašoj volji da kaže: Natčovjek će biti značenje Zemlje". On to čini imperativom - vi ćete ga stvoriti takvim. Zemlja svakako može imati i druga značenja. Natčovjek je značenje Zemlje i ne postoji najjasniji zaključak za izvlačenje. Biološka nauka je izvlačila vrlo različite zaključke u vremenu kada je Niče pisao. Koliko je daleko Natčovjek od značenja Zemlje? Kako vi to razumijete?

Mrs. Crowley: Zemlja je ono što čovjek od nje stvori, ona je ono što znači za čovjeka.

Dr Jung: To je implikacija, čovjeku je ostavljeno da stvori značenje Zemlje - čovjek nam treba pokazati da je Natčovjek značenje. Ali zašto Zemlji treba biti dato takvo značenje?

Mrs. Crowley: Zato što je iz njegove tačke posmatranja ona neka vrsta embrionske forme; ona se uvijek obnavlja, ona je potencijal.

Dr Jung: Ne, vidite pitanje je stvarno: kakva je Zaratustrina relacija prema Zemlji?

Dr Escher: Ona je ista kao i između biljke i utvare. U sredini je Zemlja, tijelo.

Dr Jung: Da, umjesto da je zove tijelo ili životinja on je zove Zemlja, i Zemlja je tijelo. Dakle, tijelo je medijator između biljke i utvare. Vidite, biljka još nije neko animalno tijelo, a utvara već duže to nije; animalno čovjekovo tijelo je u sredini. Kao što znate iz simbola snova, značenje Zemlje je u biti tijelo, materija uvijek znači nešto poput utrobe ili nižih djelova tijela. Dakle, koliko je daleko Natčovjek od tijela? Mi pretpostavljamo da je Natčovjek Sopstvo.

Miss Hannah: Značenje je uvijek u onome što ste izgubili i Zaratustra je izgubio tijelo, zar ne? On je tako visoko.

Dr Jung: U redu, čovjek koji je izgubio tijelo je sigurno čovjek koji je izgubljen u šumi. On se povukao, izgubio je Zemlju; i Zaratustra ide da ga traži i da mu propovijeda. Svakako je čovjek Niče izgubio tijelo u značajnoj mjeri. Ali, Zaratustra je ovdje, on je opšta vrsta duha; naš opšti duh koji je izgubio Zemlju, izgubio značaj. Tijelo je užasno nespretno i zato je izostavljeno; možemo se baviti duhovnim stvarima mnogo lakše bez prezrivog tijela. Ako shvatimo Natčovjeka kao Sopstvo, onda kako Sopstvo izražava sebe - ili, ako ste samo duh kako onda možete izraziti sebe?

Miss Hannah: Tijelo je samo način na koji duh može biti viđen.

Dr Jung: Svakako. Možete biti neko ako ste duh, zato što nemate oblik, nemate lik, vi ste upravo gas. Možete pretpostaviti neki oblik, možete biti ovo ili ono, možete se transformisati po želji proizvoljno u Bog zna što. „Ali, ne trebate tako misliti", ili „Možete vjerovati u nešto što će vas spasiti". Vjerujte ako možete! Vidite, upravo je to nevolja. I zašto ne možete? Zato što imate tijelo. Da ste bili duh, bili bi svuda, ali prokleta je činjenica da ste ukorijenjeni upravo ovdje i ne možete iskočiti iz svoje kože, imate određenu nužnost. Ne možete pobjeći od činjenice svog pola, na primjer, ili od boje vaših očiju, zdravlja ili bolesti vašeg tijela, vašeg fizičkog trajanja. To su određene činjenice koje čine vašu individualnost, Sopstvo je upravo vaše i ničije više. Da ste bili duh, vi biste svaki minut mijenjali oblik u neki drugi, ali bi uhvatili biće u tijelu. Zato je tijelo tako neka nepodesna stvar: ono je određena neprilika. Svi ljudi koji tvrde da su duhovni pokušavaju da pobjegnu od tijela, oni žele da ga unište da bi bili nešto imaginarno, ali to nikad neće biti zato što se tijelo njih odriče; tijelo izjavljuje drugačije. Oni misle da mogu da žive bez seksa i ošećanja, bez običnih ljudskih uslova, i to je pogrešno, laž, i tijelo odbacuje njihova uvjerenja. To je ono što Niče ovdje misli. Natčovjek, Sopstvo je značenje Zemlje; sastoji se iz činjenice da smo stvoreni od zemlje. Zato kad proučavate simbole Individuacije, uvijek pronalazite da se ona ne može dogoditi - mislim simbolično - bez neke životinje, vrlo mračne životinje koja dolazeći iz primordijalnog mulja ulazi u područje duha. Neka tamna mrlja koja je zemlja, apsolutno je nužna da bi donijela štit duhovnosti. Ponekad ljudi imaju fantaziju da je Sopstvo sastavljeno od čestica gvožđa i olova, ili od neke druge teške supstance. To je ista ideja; svi ti teški metali umnogome su duhovi zemlje. Središte zemlje sadrži teške metale i tako oni postaju simbol za elemente koji konstituišu Sopstvo. Ne postoji ograničenje, i uskoro, kad uđete u područje duha, vaše Sopstvo isparava - gledano s ljudske tačke posmatranja. Svakako, iz
Jungov seminar o Ničeovom Zaratustri druge tačke posmatranja ono je drevno i ne može ispariti, ali u hindu učenju Atman je stvarna osoba; on je duh tog posebnog tijela, i on je tijelo koje čini tu stvar posebnom.
To je osnovno metafizičko značenje Zemlje da daje posebnost stvarima, da čini stvari različitim. Predmeti postaju različiti samo u vremenu i prostoru đe je njihov oblik, masa s različitim hemijskim i fizičkim kvalitetima, ono po čemu se oni razlikuju. Drugim riječima, vi možete biti svjesni da ništa ne postoji ili pretpostaviti da nešto postoji. Oni, na Istoku kažu da je Bog u početku bio sasvim sam i nije se ošećao u potpunosti dobro zato što nije znao ko je; tako je stvorio Univerzum da bi znao ko je. Stvorio je različita bića u kojima se mogao ogledati. Nikad ne znate ko ste ukoliko ne možete sebe posmatrati spolja, potrebno vam je ogledalo da biste znali kakvo vam je lice, kako izgledate. Ako živite negđe u pustinji đe nema ogledala, i đe nikad ne sretnete nekog u kome se ogledate, kako onda možete znati ko ste? Uvijek su stari filosofi o Bogu pretpostavljali da je bio bez suprotnosti, bez nečega drugog; ali ga je trebao da bi postao svjestan sebe. Sada to znači separaciju, odvajanje stvari u vremenu i prostoru. I stvarno, suština diferencijacije, ideja o Sopstvu ne može postojati u nekom pojedinačnom trenutku ukoliko ne postoji tijelo da stvori i potvrdi tu različitost. Možemo pretpostaviti da ako tijelo nestane i dezintegriše se, Sopstvo je na putu dezintegracije, ono gubi svoje obrise. Možete posmatrati tu stvar u participation mistique; ukoliko vaša svijest nije potpuno svjesna stvarnosti vašeg tijela i svih njegovih datih činjenica, vaš duh i vaša psiha poklapa vaše tijelo i miješa se s drugim psihama. I tada vi ne znate tačno ko ste; takođe, možete biti još nešto - dio ste sumnje. Iskustvo nam govori da smo se u mnogim odnosima ponašali kao da smo bili neko drugi, kao da smo bili naš otac, majka, brat ili još neko, s kim nam se dogodilo da smo manje ili više u intimnom kontaktu.
Ljudi koji nijesu svjesni tijela pate od izvjesne nerealnosti života u toj interpovezanosti kroz participation mistique; oni ne znaju kad su gladni i zanemaruju obične funkcije tijela. Imao sam slučaj đevojke stare dvadeset osam godina koja dugo nije čula svoje korake dok hoda ulicom. To je preplašilo i došla je kod mene. Sanjala je da se vozi u balonu - ne u korpi, već na vrhu visoko podignuta u vazduhu i viđela me je kako gađam u nju strijelom odozdo. Konačno sam je oborio dolje. Ona je bila đevojka za koju sam vam rekao da nikad nije viđela svoje tijelo. Sugerisao sam joj da se mora kupati povremeno i tada mi je rekla da je vaspitana u ženskom manastiru đe ju je kaluđerica podučavala da je opažanje tijela grijeh, i da uvijek treba pokriti kadu platnom, tako da nikad nije viđela sebe. Ja sam joj rekao: „Sad idi kući i skini se, stani ispred svog dugačkog ogledala i pogledaj se". I kad se vratila nazad rekla je: „To nije bilo toliko loše poslije svega, samo mislim da su mi noge malo više dlakave"! To je istina, to je način na koji ljudi misle i na koji se ošećaju kad imaju takve simptome.
Dakle, preći ćemo na sljedeći paragraf: „Preklinjem vas braćo, ostanite vjerni Zemlji". Što je mislio s tim ostati vjeran zemlji?

Miss Hannah: To je baš ono što ste rekli, da možemo biti bilo što, ali moramo ostati u tijelu.

Dr Jung: Da, on ovdje misli o superzemaljskim nadama, i to je svakako neki pokušaj da skrene pažnju sa stvarnog pojedinačnog života na spiritualne mogućnosti izvan njega. Duh je sačinjen od mogućnosti - čovjek može reći svijet mogućnosti je svijet duha. Duh može biti bilo što, ali Zemlja može biti samo nešto određeno. Dakle, ostati vjeran zemlji znači očuvati svoj svjestan odnosa s tijelom. Ne odlazite od kuće i ne činite sebe nesvjesnim tjelesnih činjenica, one vas čuvaju u stvarnom životu i pomažu da ne izgubite svoj put u svijetu više mogućnosti, đe ste prosto svezanih očiju. To je svakako neko jednostrano učenje i za osobu koja nije ništa osim tijelo to je pogrešno. Ne smijete zaboraviti da za većinu ljudi ne postoji ništa osim tijelo. To učenje zato je validno samo za onoga ko ga je izgubio, ko je prevaren s duhom - poput Klagesa, na primjer, koji je odredio duh kao neprijatelja duše, duša postoji kao život tijela, zato što je pret¬postavio da je najveći broj ljudi izgubio stvarnost tijela kao što ga je on izgubio. Ali je činjenica da postoji mnoštvo ljudi koji su potpuno u tijelu i za njih čovjek treba propovijedati rano hrišćanstvo, ili na koncu paganske bogove, zato što nemaju ideju o spiritualnoj mogućnoosti.
Vi znate, istina nikad nije neka generalna istina. Ona je istina dok ima rezultat, a kad ga nema ona je laž, nije validna. Filosofija i religija su upravo poput psihologije u kojoj nikad ne možete postaviti definitivne principe: to je potpuno nemoguće, stvar koja je istinita za jednu etapu razvoja sasvim je neistinita za drugu. Dakle, to je uvijek pitanje razvoja, vremena; najbolja istina za određenu etapu je vjerovatno otrov za drugu. U takvoj stvari priroda pokazuje da je potpuno aristokratska i ezoterična. To nije ništa što naši slobodni umovi očekuju i žele od nje: da je jedna stvar istinita svuda, i takve gluposti. Postoji jedna ekstremna neizvjesnost o istini, mi smo suočeni s potpunom nemogućnošću stvaranja nečega što je opšta istina. Ja često mislim kad analiziram da ako bi sljedeći pacijent čuo što sam rekao onome prije iskočio bi iz kože; ne bi mogao ostati. Ja ponekad govorim da je to potpuna blasfemija za drugog, i oni upravo dolaze jedan za drugim. Tako se sasvim vrtim u krug i pričam crno umjesto bijelo. Ali, to je sasvim nužno. Prije mnogo godina naučio sam da postoje koraci, etape evolucije, neka vrsta merdevina. Postoje različiti kapaciteti i čovjek ih može doseći na taj način. Ako poučavate uopšteno morate biti mnogo pažljivi da stavite stvari na takav način da jesu ili nijesu razumljive, da se valjaju po pravoj strani umjesto po pogrešnoj. Ali to ne pomaže uvijek. Zato nije zahvalan metier (posao, pp.) poučavati filosofiju, religiju ili psihologiju.

Prof. Jung: Prošli put smo govorili o ideji degeneracije. Sada on nastavlja:
„Naviše se vinuo naš duh: tako on je parabola našeg tijela, parabola uzdizanja. Takve parabole uzdizanja su naše vrline.
Tako tijelo ide kroz istoriju kao neko ko nastaje i bori se. I duh - što je on za tijelo? Vjesnik njegove borbe i pobjede, njegov pratilac i odjek.
Parabole su imena dobra i zla; one ne govore, samo nagovještavaju. Budala je ko iz njih traži znanje!
Poslušajte, braćo moja, svaki sat kad bi vaš duh da govori u parabolama; tu je porijeklo vaše vrline.
Uzdignuto je tada vaše tijelo, i uskrslo; sa svojim oduševljenjem ono zanosi duh; tako da on postaje tvorac, procjenitelj, ljubavnik i svačiji dobročinitelj.
Kada vaše srce preplavi širina i punoća poput rijeke, što je blagoslov i opasnost za one iz nizine: tu je porijeklo vaše vrline.
Kada ste uzdignuti iznad pohvale i prijekora, i kada bi da zapovijedate svim stvarima kao volja ljubavnika; tu je porijeklo vaše vrline.
Kada prezirete ugodne stvari i meku postelju i ne možete je naći dovoljno daleku od nježnosti, tu je porijeklo vaše vrline.
Kada ste nosioci nečije volje i kada je promjena svih potreba za vas postala nužna, tu je porijeklo vaše vrline.
Zaista, to su novo dobro i zlo, novo duboko žuborenje i glas nove fontane!
Moć je ta nova vrlina; ona je vladajuća misao i oko nje je tanana duša: zlatno sunce i oko njega zmija saznanja".
Zadnji dio je izuzetno težak, ali dobijamo nagovještaj u toj rečenici: „Zaista, to su novo dobro i zlo. Novo duboko žuborenje i glas nove fontane! Na što se ovo odnosi?

Prof. Reichstein: Na impersonalni centar, ne na lični. On kaže da je on različit od onog koji kaže „sve za mene".

Prof. Jung: Vi mislite da je „sve za mene" neka egoistička tendencija, i da je ovo neka altruistička verzija?

Prof. Reichstein: On govori o novoj fontani.

Prof Jung: Ali to bi moglo ukazati prosto na nešto što do sada nije igralo, na novi izvor.

Mr. Allemann: To je nova energija, novi libido koji struji iz nesvjesnog.

Prof. Jung: To bi bila tačna formulacija. Takodje možemo reći novi oblik energije koji struji iz različitog područja od prethodnog. I pod kojim se uslovima takva stvar može dogoditi?

Mrs. Crowley: Kad postoji izmirenje dvije suprotne strane.

Prof. Jung: Da, nova energija ne može poteći ako ranije nije postojao sukob, tako da nedje mora postojati suprotnost, i tada su iznenada izmireni parovi suprotnosti i energija koja je uložena u toj tenziji sada je oslobodjena. I što je ta suprotnost?

Prof. Reichstein: Zlatna lopta i oko nje zmija znači Sopstvo i kolektivitet.

Prof. Jung: To bi ih simbolizovalo. Ali, u ovom poglavlju imamo aluziju na odredjenu dilemu.

Mrs. Frost: To je suprotnost izmedju Seele (duša, p.p.) koja želi, ich will (ja želim, p.p.) i nekog ko kaže: „Uradi tako"!

Prof. Jung: Ali, to je ovdje rečeno sa toliko mnogo riječi.

Miss Hannah: Tijelo i duh.

Prof. Jung: Upravo, tako, on kaže: „I duh - što je on za tijelo?" Tako imamo aspekat duha, i to fizički i tjelesni aspekat. Dakle, tijelo i duh su dugo u suprotnosti, kao što znate, ali očigledno Niče ovdje pronalazi izmirenje to dvoje. Dje je to navedeno u tekstu ovog poglavlja?

Mrs. Crowley: Zar to nije u ovoj ideji o paraboli?

Prof. Jung: Vidite, „parabole su sva imena dobra i zla, one ne govore, samo nagovještavaju. Budala je ko iz njih traži znanje". Tako, te parabole stvarno ne daju ništa, ne daju znanje po sebi, ali ovdje postoji i drugi odgovor u riječima Zaratustre.

Miss Hannah: Zar to nije: „Poslušajte, braćo moja, kad bi vaš duh da govori u parabolama?"

Prof. Jung: Upravo tako. To jest, parabola po sebi nije izvor znanja i razumijevanja. Riječi ne znače ništa, one su samo riječi. Važna stvar je kad duh govori u parabolama. Drugim riječima, kad duh govori u parabolama, tada se otvorio novi izvor energije i tada kao plod ili rezultat odredjenog psihološkog stanja parabole imaju značenje. Parabole po sebi nijesu to što ima značenje, već je značenje to što se pojavljuje; da se govori u parabolama to je važno zato što su simptom za nešto što se dogodilo. Dakle, pod kojim bi uslovima vi govorili u parabolama?

Mrs. Crowley: U kreativnom stanju. Čini mi se da je parabola stvar koja izrasta iz otkrovenja i činjenica je da je potpuno apstraktna stvar, više koncept. Tako je kreativni proces koji se dešava u parabolama vrsta forme otkrovenja; on nije stanje, već dozvoljava opažanje.

Prof. Jung: Da, govori se u parabolama ili analogijama na primjer, kada one mogu da jasno izraze stvar, sažetim jezikom. To je jedan uslov, ali to nije stanje koje predvidja Niče.

Mr. Allemann: Da li bi to bilo stanje ekstaze, egzaltacije?

Prof. Jung: Da, u ekstatičkom stanju - kao što je Mrs. Crowley rekla, stanju otkrovenja - naime, kada je nešto otkrio ili razumio što mu ranije nije bilo poznato. Onda, u nemogućnosti da izrazi tu stvar riječima koje su mu date on će dodati dugi niz analogija. Jedan odličan primjer je Propovijed na gori, sve te parabole za kraljevstvo raja. Vidite, ideja o kraljevstvu raja bila je jedno veliko otkrovenje, izmirujući simbol, jedinstvo suprotnosti. I kada Hrist pokuša da prenese to otkrovenje svojim sljedbenicima on koristi niz poznatih analogija o kraljevstvu raja da bi okarakterisao suštinu te posebne ideje koja se ne može izraziti jednom riječi. Što je kraljevstvo raja? Od čega se kraljevstvo raja sastoji? To je teško reći; i danas, ako ljude pitate o tom pojmu, oni nijesu saglasni, čak ni teolozi. Neko će reći da se nalazi medju ljudima, a drugi više vjerni tradiciji reći će da je u vama, na primjer u vašem srcu. Ali, ako čovjek ne čuje srce ili um, on ga neće steći, i potom vi morate koristiti brojne druge analogije da biste prenijeli ideju. Dakle, Niče uzima parabole budući da su imena dobra i zla, riječi samo, riječi su simptom odredjenog ekstatičkog stanja: naime, stanja u kojem je obično ljudsko biće iznenada obuzeto nesvjesnim sadržajima, i sve to govori glasno. On će stvoriti parabole kao puke simptome nesvjesnog sadržaja, i tada one imaju svoju vrijednost. On nastavlja logično: „Uzdignuto je tada vaše tijelo; svojim oduševljenjem ono zanosi duh; tako da on postaje tvorac, procjenitelj, ljubavnik i svačiji dobročinitelj". To znači da iz nesvjesnog koje je smješteno u tijelu teče otkrovenje i uzrokuje parabole; neko postaje kreativan, stvara parabole i na taj način prenosi stanje milosti, taj tok prosvjetljenja, ili što god da je, na nečije biće. Postaje se svačiji dobročinitelj zato što je to tada izvor novog života, nove energije. Sada je interesantno da Niče kaže: „Podignuto je tada vaše tijelo"; svako bi rekao da je to duh. Zašto je tako?

Prof. Reichstein: Zato što se on poistovjećije sa Zaratustrom.

Prof. Jung: Ali on bi tada rekao: „Uzdignut je tada duh", Zaratustra je duh par exellance, on nije čovjek.

Mrs. Crowley: To je zbog toga što je tijelo uzdignuto kada je razumjelo to otkrovenje, ili tu riječ.

Prof. Jung: Zašto onda u drugim slučajevima ljudi uvijek kažu
„duh"?

Mrs. Crowley: Zar upravo to nije razlika? Kada je on nesvjestan, tada je to duh, ali kada se učini svjesnim, tada je nesvjesno inkorporirano u tijelo.

Prof. Jung: To je sve tačno, ali ljudi obično ne govore o uzdizanju tijela.

Mr. Allemann: U nekim slučajevima ekstaze čini se kao da je tijelo uzdignuto; očigledno sveci su bili uzdignuti.

Prof. Jung: Da, to je poseban fenomen koji je, na primjer saopštio Sveti Franjo; u odredjenim trenucima kada su se molili ispred oltara bili su uzdignuti i lebdjeli u zraku u nekoj vrsti spoljašnje manifestacije ekstaze. Ali, u hrišćanskom razumijevanju oni su uzdignuti u duhu. To fizičko tijelo koje se čini da je uzdignuto potvrdjuje ono što kaže Niče, ali ni jedan od svetaca to nije rekao. Oni su rekli da je duh bio uzdignut.

Mrs. Jung: Da li je tijelu potrebno uzdizanje?

Prof. Jung: Da, to je posebnost u Ničeovom slučaju koja ima veze s njegovim tipom. On je uglavnom intuitivni tip sa potpunim zapostavljanjem tijela; stoga je njegovo tijelo uvijek patilo od fizičkih bolesti. Polovina pshihogenetskih bolesti nastaju ondje dje je riječ o previše intuicije, zato što intuicija ima taj posebni kvalitet izvodjenja ljudi iz njihove uobičajene stvarnosti. Intuitivci su uvijek ispred sebe, nikad sasvim ovdje i sada zato što slute mogućnosti koje se dogadjaju u budućnosti. Tijelo je ovdje i sada par exellence, zatvor u kojem smo ovdje i sada; ali intuicija je ta sposobnost koja izmiješta odavde i sada u prostor i vrijeme. Dakle, kao kompenzacija tijelo uvijek reaguje protiv morbidno intuitivnih ljudi koji pate od svih vrsta bolesti, posebno od poremećaja u abdomenu i stomaku, čira u stomaku ili kile, na primjer, to je kao da su simpatički nervni sistem, posebno vegetativni nervni sistem i digestivni trakt stvorili grč. Mogu se pokazati mnogi takvi slučajevi koji imaju namjeru da skrenu pažnju pojedinca na stvarnost tijela. Gotovo je opasno imati toliko intuicije; takvi ljudi potpuno zaborave da su ovdje i sada, da nijesu u nekoj drugoj zemlji i predivnoj budućnosti.
To je tačno Ničeov slučaj, tako da je on uvijek u suprotnosti sa tijelom; sa tim smo se bavili u vezi s igračem na konopcu, i nekoliko drugih puta. Stoga kada pokuša da opiše stvarnu ekstazu, on naravno postavlja odredjenu težinu na tijelo jer shvata da to ovdje nije duh što daje otkrovenje. Za nekog intuitivnog intelektualca izvor otkrovenja je tijelo; nesvjesno je tada opterećeno tijelom zato što um i intuicija o njemu ne vode brigu. Pošto se Niče sasvim poistovjećuje sa Zaratustrom koji je vazdušno biće, dah, naravno on je uvijek u vazduhu iznad svoga tijela i tu nema što da jede osim daha i vazduha. Pa, nešto značajno što mu se dogadja mora doći iz tijela zato što je nesvjesno identično sa tijelom. Naravno, to tako nije sa senzitivnim tipom čija su svijest i um uvijek ovdje i sada, u tom slučaju bi čuli da otkrovenje dolazi od gore, od duha. Dakle, budući da je čitav vijek bio previše hipnotisan i fasciniran tijelom, naravno, učiće vas da duh uvijek dolazi odozgo, iz vazduha. On je svjetlost koja dolazi iz raja, ili vjetar, i otkrovenje se dogadja iz daha.

Miss Wolff: Ja mislim da prevod ovdje nije dobar, auferstanden bukvalno znači uskrsnuo i to bi mogla biti fina aluzija na Hrista zato što je Hrist podignut na krst, a zatim uskrsnuo. Tako se vjerovatno može reći da to nije samo problem Ničeovog vremena već cjelokupnog hrišćanskog stava, koji je intuitivni stav.

Prof. Jung: Da, to je upravo ono što sam rekao da je to praktično hrišćansko učenje. Da otkrovenje dolazi iz duha, a ne iz tijela, učenje je koje datira iz davnina tako da koincidira sa hrišćanskim učenjem. Dakle, Niče je sposoban da izrazi svoju ličnu psihologiju nečim što je opšte, kolektivno i tradicionalno. Zapravo, zanimljiva je stvar kada se otkrovenje dogodi u kraljevstvu duha tada je duh uskrsnuo i izliječen je, to onda funkcioniše, i kada se to dogodi od strane tijela onda je ono izliječeno i vraćeno u život. I tada, naravno, za Ničea kao intuitivca ili dobrog hrišćanina kojeg on predstavlja funkcionisanje tijela je istinsko otkrovenje. Ako ispravno razumijemo, za intuitivca je istinsko otkrovenje da je tijelo ovdje i sada; i budući da je duh hrišćanskog učenja razmišljanje, intuicija i identičnost sa vazduhom, istinsko je otkriće da je ovdje i sada i da sadrži duh, sadrži život, da je nešto što stvarno funkcioniše. Za intuitivca ovdje i sada nije ništa drugo nego pustoš zatvora i to je naravno, staro hrišćansko učenje - da je naše tijelo zatvor za dušu, da je ovdje i sada dolina bijede i poniženja i da smo mi ovdje u zatvoru dje samo patimo, dje nijesmo slobodni, i ona dolazi u naše postojanje samo u budućem životu.

Mrs. Frost: Zar Niče u svim tim stihovima ne sugeriše novu sintezu? Do sada postoji samo duh i on ovdje misli da tijelo treba povezati sa duhom u novu sintezu.

Prof. Jung: Apsolutno, to je novo otkrovenje, jedinstvo parova suprotnosti, duha i tijela. On donosi to jedinstvo opisom duha na nominalistički način. Hrišćanin bi rekao duh je Logos, riječ, i ona je puna života i otkrovenja. Ali, Niče nam otkriva i kaže duh je Logos, ali da ne znači ništa osim riječ i u toj mjeri duh je vazduh. Naravno, moglo bi se držati da je to vrlo jednostavna definicija koncepta duha, i to je tačno ono što bih rekao; tradicionalno značenje spiritusa, logosa vrlo je jednostrana ideja. Izvorno značenje riječi Geist na njemačkom ukazuje na nešto različito od latinske riječi spiritus što je naravno dah vazduha, kao što je grčka riječ pneuma upravo vjetar, te se uzima u duhovnom značenju samo pod uticajem hrišćanstva; u grčkim savremenim tekstovima pneu-ma ne znači duh, već znači vjetar ili vazduh. Tako latinska i grčka riječ spiritus koju mi koristimo znači upravo vazduh, dok Geist to nije. Riječ Geist, kao što sam to objasnio nekoliko puta, ima veze sa nečim dinamičkim, on je strujanje, nova manifestacija poput pjene koja izlazi iz boce šampanjca. On je isparljiva supstanca sadržana u vinu, na primjer Weingeist i spiritus vini je alkohol, duh se vraća nazad iz vazduha. Geist izvorno nema značenje vazduha, riječ izražava dinamičku proceduru, provalu nečega. U Novom zavjetu silazak Svetog Duha u obliku vatrenog jezika ili snažnog vjetra dinamika je duha; dje se pojavljuje u vjetru ili oluji imate dinamički kvalitet, kao što njemačka riječ Geist u velikom stepenu gubi značenje. Ono vjerovatno još uvijek postoji u konceptu Geistreich (duhovit, p.p.), što znači da je neko pun poleta, da neko stvara, da je brilijantan; tada se kaže: Er hat Geist (on ima duha, p.p.) ili Geisreich, ali to je blijedo. Vidite, izvorna dinamička koncepcija Geist je stvarno nestala.

Mrs. Jung: Ja mislim da riječ Gischt (sprej, p.p.), ima taj dinamički kvalitet.

Prof. Jung: Pjena stvorena od vodopada ili talasa mora se zvati Gischt, i to je ista riječ.

Mrs. Baumann: Da li engleska riječ gejzer dolazi od toga?

Prof. Jung: Gejzer je strujanje vruće vode; riječ je vjerovatno iz istog izvora, ali ja nijesam sasvim siguran. Ona je nordijska, dolazi iz skandinavskog korijena.

Mrs. Sigg: Ja upravo mislim da je Ničeovo herojsko djelo bilo, dok je pisao prvi dio Zaratustre, Rehabilitierung Geist.

Prof. Jung: Da, cjelokupni Zaratustra je strašna provala, njegov elan i entuzijazam je Geist, ali u njegovom najizvornijem obliku. Bio je preplavljen, tako da je žrtva tog dinamičkog izliva. Poput učenika na Pedesetnici: kada su izišli na ulicu ljudi su mislili da su pijani, ali su oni bili preplavljeni dinamikom duha. Naša ideja o duhu postala je prilično jadna; u kasnom hrišćanstvu ona je jadna i apstraktna. Dakle, vidite on u tome fenomenu ošeća da tijelo i ono što se zove „duh" dolaze zajedno u otkrovenju koje za njega stvarno dolazi iz tijela. Zapravo, to je za njega neka vrsta iskupljenja tijela, nešto što je u hrišćanstvu nestalo, u njemu su tijelo i ovdje i sada uvijek potcijenjeni. Može se reći kad Niče piše ove riječi sa svojom intuicijom i cjelokupnom svojom misli on ošeća da hrli u ovdje i sada, i to je otkrovenje. Tada dvije stvari dolaze zajedno, i on ošeća da je to sudbonosno. Na primjer, on kaže: „Zaista, to su novo dobro i zlo. Zaista, novo duboko žuborenje i glas nove fontane". Ein neues tiefes Rauschen (nova duboka buka, p.p.), prevedeno je kao „duboko žuborenje", ali to ne opisuje stvarni zvuk stvoren od podzemne rijeke koja juri kroz stijene, tako da čujete grom poput buke u dubini. Ta rečenica upućuje na nešto što je još uvijek ispod sadašnjeg trenutka; to je budućnost i Niče ošeća da je čuo nešto iz budućnosti. Tako da ono što on ošeća kao izvor koji dolazi iz tla vrsta je simptoma, anticipacija nečega velikog što dolazi.

Mrs. Frost: Hučanje bi bila prava riječ, to je nešto što dolazi odozdo.

Prof. Jung: Da li vi govorite o hučanju rijeke? Mrs. Baumann: Bučanju?

Prof. Jung: Kada je kamenje u njoj, u dubokom klancu vi čujete gromoglasnu buku poput hučanja voda Nijagare. Pa sada, dio kojim smo se bavili započinje idejom degeneracije i šećate se da sam je objasnio kao vrstu odstupanja od roda, od posebne vrste kojoj pojedinac pripada. Dakle sada, kada se odstupi od zakona roda, to je kao da ste napustili središte struje života dje je struja najbrža, postepeno odbačeni prema obali, bačeni na zemlju i dolazite do zastoja. Dakle, može se izvan života gledati i vidjeti kako rijeka prolazi i čovjek se više ne kreće i ne živi, zato što se stvarni proces života uvijek obnavlja promjenom, promjenom iz dana u dan, iz časa u čas. Možete ga vidjeti na čas iz daleka, ali sve više i više život vam izmiče i vi ga sve više i više ošećate kao gubitak; i na kraju će se desiti da vas je život stvarno napustio, da umirete. Stoga, degeneracija u izvjesnoj mjeri vodi u smrt, ali čim, nesvjesno ošeti nedostatak života, ono uspostavlja balans ili kompenzaciju, nastoji uspostaviti predjašnje stanje, dakle nesvjesno traži biće za glavni tok. Zatim dolazi trenutak stupanja u tok, u središnju po¬ziciju u kojoj su lijevo i desno spojeni zato što je u tom kinetičkom djelovanju akt koji ujedinjuje parove suprotnosti. Tada se kreće, i to je takav trenutak kao što ga ovdje opisuje Niče. On ošeća da je izbio izvor, da rijeka teče; podignut je iz svojih stopala i odnesen nivodno. Stoga se ošeća obnovljenim, duh mu je bio odvojen od tijela i sada ga on ponovo pronalazi. On se kreće rijekom života.
To je intuitivni, dinamički fenomen i u Ničeovom slučaju, naravno pojedinačna pojava, ali kao što sam rekao, to je takodje kolektivni fenomen. Po svom porijeklu, samo ga je jedna osoba jasno razumjela, ali u isto vrijeme taj pojedinac ošeća da je podignut, takodje čuje podzemnu tutnjavu i buk mnogo snažnijeg toka nego što je njegov pojedinačni izvor. To je tok iz kojeg dolazi njegov pojedinačni izvor. To je kolektivni fenomen koji je još uvijek u nesvjesnom, nije vidljiv na površini, ali ćemo ga vidjeti u sljedećem poglavlju, da ga on veoma mnogo ošeća kao stvar koja će biti u budućnosti; u budućnosti će mnogi mlazevi poteći i tada će to opet biti veoma moćna rijeka koja će se neodoljivo kretati i ispirati sve što joj se nadje na putu. Ja na to ponovo ukazujem jer se to odnosi na ono što se dešava u naše vrijeme; svjedoci smo mnogo različitih aspekata početka novog vremena i novog duha za koje stariji ljudi imaju mnogo teškoća da razumiju. Mi smo razdvojeni, nesigurni o značenju našeg sadašnjeg vremena, primjećujemo najneobičnije pojave oko nas i ne znamo kako da ih vrednujemo. Na primjer, ta činjenica ukidanja zlatnog standarda jedna je od najvažnijih svih vremena. Da nacije mogu pogaziti svoju riječ znali smo i ranije, ali da trebaju to učiniti tako lako to je značajno, kada je to sasvim očigledno da se Amerika i Engleska ponose da su vrlo moralne i hrišćanske. To je kao da ja čovjeku dugujem sto franaka i kažem: „Ovdje ti plaćam pedest, to je ono što ti dugujem". Zatim, čovjek kaže: „Ne, ti mi duguješ sto". Ali ja kažem, to nije važno, uzmi ili ostavi; ja imam moć da varam ljude i koristim tu moć. I bez crvenjenja. Niko ne ošeća nikakvu posebnu grešku u tome - to je sve za dobrobit nečije vlastite nacije. Što o tome kaže crkva? Ništa. Niko zbog toga nije pocrvenio.

Mrs. Frost: Ali, vi ste rekli da Bog treba da bude previše loš!

Miss Hughes: Zar nemate parabolu u nepravednom upravniku?

Prof. Jung: Tačno, tačno, ja to zovem novi duh. Ali, ja kažem, ako crkve vjeruju u svoje vlastite vrijednosti, trebale su o tome riječ reći. Ali nijesu, niko se nije usudio da otvori usta i to je neka zapanjujuća istina iako ove iste nacije imaju puno toga za reći kada Njemci urade takvu stvar, i svi smo otvorili usta kada su Rusi ubili milion buržuja. I razlika je beznačajna, manja ili veća. Sada je to naravno nešto posve novo. I želim da pomenem interesantnu činjenicu da Njemačka barem ima veliku zaslugu za formiranje tog novog duha. Oni kažu to je stari Votan, kažu da su postali pagani. I kad su upali u Belgiju, rekli su: „Mi smo prekršili ugovor". To je ono što je Bethmann - Hollweg uvijek govorio: „Prekršili smo našu riječ", priznao je. I tada smo rekli kako je bio ciničan, te da su Njemci u svakom slučaju pagani. Ali, oni prosto priznaju ono što drugi misle i rade. Dakle, učite iz toga. Uradite to, ali nikad to ne kažite; tada ste mudri. Budite sa arhibiskupom od Kenteberija i tada je to ekonomska mjera. Vjerujte u vašu crkvu i tada je sve u redu. Njemci su pokrenuti tim novim i čudnim duhom koji nije dobar, i oni su vrhunske budale jer to kažu. Ali, za nas je interesantno da ja moram reći da sam Njemcima zahvalan za njihov paganski pokret, na čijem je čelu moj prijatelj profesor Hauer koji nas je učio Tantričku jogu i koji je sada postao spasilac ludaka. I neki od njih su tako divni i pošteni; to što ga zovu Votan znači naravno da su u vrsti sna koji se ne može izbjeći govoreći istinu. Da je Votan , to je zanimljivo. Švajcarac Martin Ninck napisao je veoma interesantnu knjigu pod nazivom Wodan und Germanisher Schicksalsglaube , u kojoj je sakupio cjelokupni materijal o Votanu kao dokaz da je on personifikacija pokretačkog duha iza Hitlera. Votan je buka u šumi, bučne vode, onaj koji izaziva prirodne katastrofe i ratove izmedju ljudi. On je veliki čarobnjak. Sasvim ispravno, Rimljani su ga poistovjećivali sa Merkurom - ne naravno kao bogom trgovine, već bogom čarobnjaka, ljudi koji idu u mrak, koji su tajno na putu i koji su pokrenuti tajnim namjerama; i on je takodje psihopompos, vodič duša, neko ko odvodi duše u zemlju duhova, bog otkrovenja. Stoga se može reći da je sličan tračkom Dionisu, bogu orgijastičkog entuzijazma. Sada je stari Votan u srcu Evrope; možete vidjeti sve psihološke simptome koje on personifikuje uključujući i njegov romantični karakter čarobnjaka, boga misterija - sve to ponovo živi. Sve dokle njemački mentalitet doseže u Evropi -doseže kao što znate od Urala do Španije - mi imamo religiozni poremećaj; u najvećoj od svih katoličkih zemalja, Španiji, crkva je potpuno pobijedjena. I to je stari Votan, ne možete mu dati bolje ime, vjetar koji duva i komada stvari u paraparčad. Fašizam u Italiji ponovo je stari Votan; to je tamo dolje sve njemačka krv bez traga Rimljana; oni su Langobardi i svi oni imaju njemački duh. Naravno, Švajcarska je mali izuzetak, znate. Oh, mi smo povezani, ali kao što znate nijesmo toliko ludi.

Prof. Fierz: Želio bih istaći da je jedan od prvih akata kralja Edvarda VIII bio da primi Litvinova koji je jedan od ubica njegovog rodjaka. Da se jadni Car može prevrnuti u grobu, on bi to uradio, ali se toga ne treba plašiti jer je spaljen i dobro pokopan. Ne može se prevrnuti, tako da se kralj Edvard ne treba plašiti.

Prof. Jung: To je neka ekonomska mjera poput onog italijanskog upada u Abisiniju. Pa sada, poslije ovog otkrovenja, „Tu je Zaratustra zastao neko vrijeme (mogu razumjeti), i sa ljubavlju pogledao svoje učenike. Zatim nastavi da govori ovako - i glas mu mu se promijeni, (on se promijenio)!
„Ostanite vjerni zemlji, braćo moja, snagom svoje vrline! Neka vaša darujuća ljubav i vaše znanje budu posvećeni značenju zemlje. Ovako vas molim i preklinjem.
Ne dozvolite joj da odleti od zemaljskog i da svojim krilima udara u zidove vječnosti! Ah, uvijek je bilo toliko vrline koja se leteći rasula!
Vratite, kao ja, nazad zemlji vrlinu koja je odlećela dalje - da, nazad, tijelu i životu. Tako ona Zemlji može podariti značenje, ljudsko značenje!
Sto puta su do sada, duh kao i vrlina lećeli dalje i griješili. Avaj, u našem tijelu još stanuju sve one zablude i greške: tu su tijelo i volja postali.
Sto puta su do sada, duh kao i vrlina pokušavali lutati. Da, čovjek je bio pokušaj. Avaj, u nama je utemeljeno mnogo neukosti i greške.
Ne samo razboritost milenija - već takodje i njihovo ludilo prodire u nas. Opasno im je biti nasljednik.
Još uvijek se korak po korak borimo sa ogromnom Šansom, i nad čitavim je čovječanstvom do sada vladala glupost, izostanak smisla.
Dozvolite vašem duhu i vašoj vrlini da budu posvećeni smislu Zemlje, moja braćo: neka iznova bude od vas odredjena vrijednost svega! Stoga ćete biti borci! Stoga ćete biti stvaraoci".
Ovaj dio poglavlja jasno pokazuje značenje otkrovenja; naime, Zemlja, tijelo - trebaju da postanu duhovna vrijednost - od vrijednosti koja je prethodno bila prerogativ duha. Dakle, ako se Zemlji i tijelu prizna dignitet duhovne vrijednosti, tada se mora razmotriti njihova posebna suština na isti način kao pitanja i postulati duha koji su prethodno razmotreni, i naravno tada će se mnogo toga što je bilo u vazduhu vratiti sa duhom na Zemlju; mnoge stvari koje su bile u neizvjesnosti, koje su bile na krilima duha, sada će se taložiti u materiji. Vidite, to što ljudi mogu sebe držati u neizvjesnosti razlog je zašto vole živjeti u duhu: mogu živjeti privremeni život s obzirom na zemlju i tijelo; to se može ostvariti u budućnosti, ali za sada su prilično srećni odgadjajući to. To je poput gradnje kuće za veliku pticu koja nikad ne slijeće; ako neko nikad ne postaje on može biti bilo dje. Niko nije ovdje i sada ako živi u duhu, i stoga može odgadjati svoje probleme. Ali, u trenutku kada je ovdje i sada, počinje da pati, kada pojedinčevo tijelo pati ili kada političke ili ekonomske prilike postanu loše, tada ste prisiljeni da prizemljite, i ne prije nego što duh dohvati zemlju uhvaćen je. To je poput ideje o Gnosi, nousu koji posmatra svoje vlastito lice u okeanu; on vidi ljepotu Zemlje i to predivno žensko lice i uhvaćen je, upetljan je u veliki problem svijeta. Da je ostao nous ili pneuma zadržao bi se na krilu, bio bi poput slike Boga koja lebdi nad vodama i nikad ih ne dohvati, ali on ih je dohvatio i tada je počeo ljudski život sa svojom patnjom i ljepotom; svojim rajem i paklom. Naravno, ono što gnostici predstavljaju u tom kosmogonijskon mitu o raju i paklu, to je ono što se dogadja u čovjekovom životu, ponovo i ponovo. To je arhetipska slika.
I ono što se ovdje dogadja stvarno je isto: duh je posmatrao svoju sliku u materiji i bio uhvaćen; to je bio strasni zagrljaj, očigledno trenutak ekstaze i posljedica će biti da je još jedanput upleten sa Zemljom. To se takodje izražava u prilikama našeg vremena i ako uporedite naše preovladavajuće uslove sa uslovima koji su preovladavali prije rata, vidjećete razliku. Više ne možete putovati iz jedne zemlje u drugu bez pasoša i nemate novca koliko ste imali prije; morate uzeti u obzir da postoji razlika u valuti, nova pravila i Bog zna što - jednostavno ste sputani. Naše mogućnosti su užasno smanjene; naše slobodno kretanje sasvim uobičajenim putevima enormno je ograničeno. Sve je to samo izraz ili simptom onoga što se dogodilo: da ste na neki način u zatvoru na Zemlji. Čovjek je još jednom sišao na Zemlju. Svi govore o smanjivanju i uprošćavanju, življenju prirodnijeg i prostijeg života, i to znači približavanje Zemlji.
Nekad se moglo priuštiti da se leti uokolo, ali sada maramo ostati ravno na zemlji i vrlo bolno se podšetiti na ovdje i sada. To je prosto spoljašnja manifestacija činjenice da je nous još jedanput sišao sa neba, zagrlio Zemlju i bio uhvaćen na Zemlji. Naravno, u početku taj zagljaj izgleda divno i čudesno, ali ako razmišljate o posledicama, to više nije tako lijepo. I vidjećete na kraju Zaratustre - ako ikad stignemo - što se dogadja kada dodje do plaćanja računa.
Čini se idealnim i lijepim: tijelo je deifikovano, živimo opet ovdje i sada na Zemlji i u njenoj bližoj okolini, i prijatelji smo sa sljedećim stvarima. Ali, sačekajte dok naredne stvari dodju malo bliže i vidite da li možete sa njima ostati prijatelj. To je vrlo upitno. Do sada, ništa osim šanse nije vladalo svijetom, ali budući da se čovjek vratio u svoj prirodni dom na Zemlji, njegov um vlada svijetom, i vidite kako to radi! I više nego ikada mi smo žrtve puke šanse; budući da je rat naša politika, to nije ništa drugo nego jedan veliki kiks. Čovjek se dokazao apsolutno neadekvatnim za rješavanje situacije. Svi su iznenadjeni. Niko jasno ne predvidja što će se dogoditi. Zaboravili su sve o prošlosti i ono što su veoma sposobni ljudi u prošlosti znali da će se dogoditi. Dakle, stvorili su situaciju iz koje nas stvarno ništa drugo osim sreće ne može izvesti. Sada Niče misli da će se čovjekov um koji dolazi na Zemlju baviti tom ogromnom šansom i glupošću koja je do sada vladala čovječanstvom, ali glupost je veća nego ikad, nedostatak smisla. To jedinstvo duha i tijela, ili duha i Zemlje, formira nešto od čega će čovjek izgubiti razum zauvijek jer je sasvim neadekvatan. On nikad neće razumjeti što je to. Da je to uradio, znao bi što je život i što je misterija. I mi ne znamo koja je svrha života, mi čak i ne znamo ni da li ima svrhu: sasvim smo sigurni u vjerovanju da je ovaj život samo beznačajni haos zato što je to ono što vidimo. Može postojati smisao ovdje i tamo, i samo se možemo nadati da postoji smisao uopšte, ali mi ga uopšte ne znamo.
Jedina stvar koja izgleda potpuno sigurna je da je glavno obilježje šansa, iako su neke stvari očigledno trajan zakon. Govorimo više o zakonu nego što ga se pridržavamo i kad on ne funkcioniše - on nikad ne funkcioniše sasvim - mi kažemo: „Oh, on je samo šansa". Potcjenjujemo šansu i ne dozvoljavamo da je šansa gospodar. I kada želimo da izgradimo prirodni zakon, mi napravimo laboratorije i vršimo veoma komplikova-ne eksperimente da bi izbjegli da nas šansa poremeti. Pa, kad se posmatra život na otvorenom, na kratkom protezanju puta, to funkcioniše manje ili više. Vidite, bolje je da vidimo stvari onako kako izgledaju. To je jedina naša stvarnost, i bolja je nego da se ljutimo zbog nepoštovanja zakona, jer oni ne funkcionišu jasno; glavna stvar su haos i šansa - to je prilično fer slika svijeta. Toliko mnogo razgovaramo o zakonu i razumu zato što želimo da imamo nešto od njih; tako je teško biti razuman, pa je teško primjenjivati zakon. Stoga o govorimo o njima. Mi obično govorimo o stvarima kako treba da budu i mrzimo ljude koji o stvarima govore onako kako one jesu.; „Ti trebaš", „Ti bi trebao", daje nam mir umu. Ako nam neko kaže što bi trebali napraviti ili kako reći stvar, razum još uvijek vlada svijetom. Naravno, to ne funkcioniše; stvari uzimaju svoj vlastiti put i mi smo pojedinačno nesposobni da ih ih mijenjamo. Niče kaže: „Dozvolite da vrijednost svega iznova bude od vas odredjena". Ali, ko odredjuje stvari? Da li su ljudi jedinstveni čak i na temu zlatnog standarda, na primjer. Tako Niče kaže: „Stoga ćete biti borci"! Vidite to direktno vodi u destrukciju. „I stoga ćete biti stvaraoci"! Da, kada ste sposobni da nešto stvorite.

* * *

Prof. Jung: Dakle, sada ćemo preći na drugi dio Zaratustre. Trebali bi proslaviti ovaj trenutak - da smo stigli dovde. Sećate se, na kraju prvog dijela, kao i na početku, Niče izjavljuje da je Bog mrtav. „Umrli su svi bogovi: sada mi želimo da živi natčovjek". Ovdje imamo jasnu psihologiju; bogovi su umrli i sada nam dozvolite da pozovemo Natčovjeka, čovjeka koji je više nego obični čovjek kako nam je poznat. Vidite, to nije tako daleko od hrišćanske ideje o Sinu čovječjem. Hrist je čovjek, tako da je on Natčovjek, Bog - čovjek; ideja nije dalje evoluirala. Niče savjetuje svojim sljedbenicima da za njim ne trče i da se ne poistovjećuju sa njim, i tako sebe ne ponište. Radije bi trebali postati svoji neprijatelji da bi se pronašli; kaže da je bolje da zaćuti i da njima da šansu. Takodje iza toga postoji tajna namjera: naime, zar ne bi bilo vrijeme za objavu, za pronalaženje Natčovjeka? I uvijek je najbolje sredstvo da pronadjete ili stvorite Natčovjeka, da testirate sebe, da odete u vlastitu samoću, da ojačate da biste saznali da li ste sa šansom Natčovjeka. To je ono što ljudi rade kada žele da postanu sveti ili sveci. To su tendencije koje vode u drugi dio; sada ćemo vidjeti što se Zaratustri dogadja kada ode u svoju samoću. Ovo poglavlje se zove „Dijete sa ogledalom".
„Nakon ovoga Zaratustra se ponovo vratio u planine, u samoću svoje pećine, i povukao se od ljudi čekajući poput sijača koji je zasadio svoje šeme. Medjutim, njegova duša postade nestrpljiva i prepuna čežnje za onima koje je volio: jer je još mnogo imao da im da. Ovo je najteže od svega: zatvoriti otvorenu ruku i sačuvati čednost darovaoca".
Iz ovog pasusa možemo vidjeti jednu od njegovih posebnih teškoća: potrebna mu je bila publika, veoma mnogo. Vrlo je prijatno imati slušaoce - to vam uvijek nešto dokazuje - dok, ako ste sasvim sami gubite samopouzdanje. To je kao da ste postali sve manji i manji i konačno ste samo čestica u nekom užasno proširenom kosmosu, i tada razvijate megalomaniju ili postajete ništavilo. Zato je poželjno imati slušaoce, ako samo radi demonstracije da znate ko ste, da postajete nešto odredjeno, da ste baš obični kao i drugi ljudi i da živite u svom tijelu. Sav taj ugled gubite kada ste sami. Sada, on posebno pati od činjenice da ne može davati i vrlo jako ošeća da treba da preda svoju poruku.
„Tako su u samoći proticali mjeseci i godine, u medjuvremenu je rasla njegova mudrost i zadavala mu bol svojim bogatstvom.
Medjutim, jednoga jutra on se probudi prije ružičaste zore; dugo je razmišljao na svom ležaju i napokon rekao svom srcu:
Zašto sam se u snu uplašio, tako da sam se probudio? Zar mi nije došlo dijete noseći ogledalo?
„O Zaratustra" - reče mi dijete - „pogledaj se u ogledalu"!
Ali, kada sam se pogledao u ogledalu vrisnuo sam, i moje srce zalupa: jer nijesam vidio sebe u njemu već djavolju grimasu i podsmijeh.
Zaista, previše dobro razumijem značenje sna i opomenu: moja doktrina je u opasnosti; kukolj želi da se zove pšenica!
Moji su neprijatelji postali toliko moćni i mojem su učenju dali tako nakazan lik da se i moji najdraži moraju stidjeti darova koje im dadoh".
Što je ovaj komad interpretacije sna?

Mrs. Sigg: To je najužasnija ekstrovertnost da on misli samo na svoju doktrinu.

Prof. Jung: Oh, ne nužno, to je opšte ljudski; to je ono što svi rade ako uopšte imaju doktrinu. Vidite, niko u svom glasu razuma ne bi uzeo takav san, osim ako ne poznaje analitičku psihologiju. Naravno, tada bi se ošetio obaveznim da misli: „Dodjavola, što to znači da mi ovo ogledalo pravi takvo lice"? Ali, obično, neobrazovano ljudsko biće koje nje dodirnuto psihologijom požurilo bi da zaključi da mora da ga je neko drugi ocrnio. Loše stvari su uvijek nedje drugo: ja sam dobar, ja nemam djavolje lice. Ali san znači upravo to. On ima djavolje lice zato što se ogleda u umu djeteta. Budući da djeca i budale uvijek govore istinu, on mora tako izgledati. Ovo je jednostavno i jasno značenje sna. Ja sam sasvim siguran da je on zaista imao taj san upravo tada; to mu se najvjerovatnije dogodilo kada se povlačio. I postoji stvarni prekid izmedju ova dva dijela Zaratustre kada je on opozvan iz te hitre rijeke stvaranja dje je mnogo buke i nemirnih valova. Tada se dolazi do sebe, sve je spokojno, i tada se najvjerovatnije vidi vlastito lice. To je veoma pogodan simbolizam; ogledalo je intelekt ili um i dijete koje nosi ogledalo naravno znači dječji um, jednostani um, tako da se ne može izbjeći zaključak da je dijete kazalo istinu kroz svoje magično ogledalo. Pa, što to znači kad vidi svoje lice kao da je djavolje?

Prof. Reichstein: Zar to ponovo nije odgovor na izjavu da su svi bogovi mrtvi. I onda naravno, prva stvar koja se pojavljuje bio bi djavo.

Prof. Jung: Budući da je Zaratustra Bog, tada mu je nužno suprotna stvar djavo. Takodje, moramo pitati ko govori o bogovima? Ako je to Istočni čovjek, naravno, mi ne moramo pretpostaviti djavola jer Istočni bogovi nijesu ni dobri ni loši; oni se pojavljuju na dva načina, kao dobronamjerni i srditi aspekti. To je posebno jasno kod tibetanskih bogova Mahayana; ali svi hindu bogovi imaju svoje različite aspekte i nema galame oko toga. Sasvim je očito da je dobra i dobronamjerna boginja Kali, s druge strane krvožedno čudovište i da je darovatelj života plodonosni bog Shiva, takodje bog potpunog uništenja. To ne čini nikakvu razliku za paradoksalni um Istoka. Ali, za Zapadni um sa svojim posebnim kategorijalnim karakterom to čini sve razlike u svijetu; reći Bog je djavo ili djavo je Bog smatra se kao blasfemija i bogohuljenje. Jer, ako postoji takvo univerzalno biće kao što je božanstvo, ono treba, mora biti kompletnije od čovjeka, i budući da je čovjek posebno jedinstvo dobrih i loših kvaliteta, onda je tim više takvo univerzalno biće. Veoma poznati njemački protestant u jednoj od svojih knjiga kaže da Bog može biti samo dobar, sa tim stavljajući strašno ograničenje na Boga; to je kao da je on u dobrotvornoj organizaciji čovječanstva, lišio je Boga polovine njegove moći. Ako je samo dobar, kako može vladati svijetom? I sasvim je pogrešno reći da je sve zlo za dobro. Dakle, više je do toga reći stvari su oboje, dobro i zlo; i možete sumnjati da su uopšte toliko povoljne, zato što je sve više sklono zlu nego dobru.
Medjutim, Niče o djavolu ne bi tako otvoreno govorio zato što to nije popularno. Ako je Bog samo dobar, ko proizvodi sve zlo u svijetu? Dakle, svemogući Bog je očigledno podijeljen - mora da je prepolovi sa djavolom. Bilo bi mnogo više na mjestu da se pretpostavi da je svemoguće božanstvo nadredjeno dobru i zlu -„S onu stranu dobra i zla", kao što Niče tvrdi za Natčovjeka. Tako bi neko svemoguće biće upravljalo zlom; upravljati zlom nije umjetnost, nego je teško upravljati zlom. Platon je to izrazio u svojoj alegoriji o čovjeku u kolima koja vuku dva konja, jedan je dobronamjeran i bijel, a drugi je crn i zlonamjeran i vozač ima sve nevolje ovoga svijeta da njima upravlja. Dobar je onaj čovjek koji ne zna kako da se sa zlom nosi; dobri ljudi su prosto nesposobni da se nose sa zlom. Dakle, ako je Bog samo dobar, on je prosto neuk u odnosu na zlo. On ovdje ne može dati bilo koji prikaz.

Prof. Fierz: Rekli ste da se nešto moralo dogoditi izmedju prvog i drugog dijela Zaratustre, i u istoriji njegovog života pronašao sam da je na dan kada je završen prvi dio Zaratustre umro Vagner, i Niče je pronašao da je to značajno. Ja mislim da mu je ogledalo takodje pokazalo njegovu lošu stranu jer se zna koliko je bio oduševljen Vagnerom i ta nevolja može imati veze sa činjenicom njegove smrti na taj dan. Sećam se da je jednom kada je igrao Vagnera cijeli dan plakao. Dakle, postojao je rascjep u njegovom umu i mogla je postojati neka veza sa užasnim gubitkom Vagnera koji je svakako bio veliki čovjek, sa svim svojim manama.

Prof. Jung: Da, nema sumnje da je to prijateljstvo bilo najvažniji faktor u njegovom životu, zato što je Vagner reprezentovao njegovu ošećajnu stranu; i činjenica da je Vagner umro baš u tom trenutku kada je završio Zaratustru lako se može shvatiti kao sudbonosni dogadjaj. Sa Zaratustrom Niče stvarno stavlja pečat na svoj život; Zaratustra je bio njegova kob - tada je definitivno prešao na drugu stranu. Stoga, to je tako važno da ovo poglavlje počinje veoma srećnim nagovještajem iz nesvjesnog da bi pažljivo mogao pogledati svoju drugu stranu dje zaista izgleda kao djavo. Ali, on tada pravi užasnu grešku misleći da je neko napao njegovu doktrinu, umjesto da bude prirodan i pretpostavi da treba da vidi djavola u sebi. Vidite, to bi naravno bacilo neku sasvim različitu svjetlost na mnoge stvari koje je doživio, uključujući i njegov odnos sa Vagnerom. Da je bio jedan od običnih hrišćanskih pustinjaka vjerovatno bi mislio da je da mu je djavo stavio neko užasno lice da bi ga iskušao, i mogao je izvući isti zaključak da je to bila diabolica fraus, djavolja prevara; i pokuša bi da dalje oćera djavola projektujući tada svoju tamnu stranu, ne na neku anonimnu gomilu neprijatelja već u odredjeno postojanje djavola. Dok bi se neki Istočni filosof na to nasmijao i izvukao zaključak da je on vrlo dobar, a da je to njegov drugi aspekat, rekao bi: „Ja nijesam ni ovo ni ono - sve je to iluzija". Zapravo, psihološki zaključak naravno nije poput Istočnog. Takodje bi bilo jeftino da kažemo: „Ja sam veoma dobar, i naravno ja sam veoma loš: ja sam čovjek koji je indiferentan na takve situacije". To ne bi išlo zato što su dobro i zlo stvarne sile i ako na trenutak zaboravite da su stvarne, vi ste u djavoljoj kuhinji; jednostavno gubite svoj identitet.
Ne znam koliko je Istočnom filosofu dozvoljeno da izgubi svoj identitet sa ljudskim bićem. Mislim da je dozvoljeno jer stvarno nikad nijesu izgubili iz vida ljudsko biće. Lao Ce je mogao reći da je mogao da bude superioran u odnosu na ljudsko biće, da je bio u pravu i to je ostao, da je bio svjetlost i tama - i da ništa od toga nije bio. Kada se u svojoj velikoj mudrosti povukao iz posla - bio je bibliotekar kod jednog od kraljeva Kine - i nastanio se na zapadnoj padini planine, sa sobom je poveo plesačicu. Toliko je bio u svojoj stvarnosti, nikad nije pobjegao od činjenice o svojoj običnosti, vrlo skromne ljudskosti. Mi bismo pomislili: „Kako nepristojno"! Ali, taj dio ljudskosti bio je tako prirodan da se nije dosadjivao; ljudska strana je tako mnogo o tome brinula da se mogao izdvojiti od ljudi. Samo ukoliko živimo kao ljudsko biće, mi se možemo izdvojiti, ukoliko ne možemo prihvatiti dobro i zlo ili ukoliko imamo iluzije o dobru i zlu, mi se ne možemo izdvojiti. Zato je istinska superiornost biti u konfliktu i priznati dobro i zlo. To je daleko superiornije u odnosu na stav u kojem se zamišlja da ste iznad toga rekavši tako. Postoje takvi ljudi. Oni kažu sve je to iluzija, ni ovo ni ono, i uzdignu se dok se ne ošete „šest hiljada stopa iznad dobra i zla", poput Natčovjeka; ali oni pate nekolika pakla. Sasvim sam siguran da stari Lao Ce nije patio; vjerovatno je djevojka sa njim vremenom poružnjela i tada je patio u razumnoj mjeri, ali on je uzeo kao i sve u vrijeme kada je radio, znate. Takve napomene možete pročitati u Tao - Te - Djingu. Dakle, prema mojoj ideji Zaratustra bi bio mudar da je pogledao u lice djavola i izvukao drugi zaključak umjesto smiješnog zaključka da je neko ocrnio njegovu predivnu bijelu doktrinu. To je dakle razlog za donošenje nove odluke.

Prof. Jung: Ovdje je pitanje koje nije baš pitanje. Anonimni pisac koji se potpisuje sa Mrs. Paukova Mreža poslao mi je ovaj prilog. „Profesor Natčovjekova sugestija je da je crna svastika okretanje Zemlje oko sunca povezano sa četvoro kvadratnim aspektom zemlje (budući da je svastika kvadrat) i sa kineskom I Ching diskusijom u kojoj ste opisali kineski kvadrat kao kretanje - vrtlog. Kao što je Zemlja i tijelo, svastika je takodje muškarac koji se takodje povezuje sa Akvarijusom, Vodonošom. Ja sam takodje u iskušenju da pomenem Pegaza, kvadratnu konstelaciju koja ima veze sa inspiracijom i koja bi bila povezana sa zlatnom sunčevom svastikom. Stoga svastika kao simbol sadrži sve elemente kojima se bavi Zaratustra.
Da postoji veza je nepobitno: tu je sinhrona veza, a tada je Pegazov posao najzanimljivija aluzija. Mrs. Paukova Mreža mora poznavati mape neba. Istina je da je iznad Akvarijusa kvadratna konstelacija Pegaza, kao što sam pomenuo u prethodnom seminaru. Da je to povezano sa sunčevom svastikom, to ne vidim. Da je pisac malo elaborirao ove aluzije to bi nam pomoglo da ih bolje razumijemo. Ima previše preskoka u njima. One sadrže mnogo dobrih intuicija, ali bi bilo poželjno da imaju malo više sadržaja.
Još uvijek smo u poglavlju „O Preziračima Tijela". Zaglavili smo se na ovom paragrafu „Instrumenti i igračke su um i duh". Ovdje imamo izvjesne teškoće sa njemačkom riječi Sinn (njem. - smisao, pp.). U sumiranju rekao bih da je njemački koncept Sinn povezan sa duhom vrsta antiteze, Sinn i Geist, i ovdje se može koristiti riječ riječ Gemut (njem. - udoban, pp.) da izrazi značenje riječi Sinn. Takodje se može reći da emocionalna psiha i duh, Seele (njem - duša, pp.) i Geist (njem. - duh, pp.) očito izražavaju cjelinu. On kaže, sada su oni instrumenti i igračke što bi značilo da nijesu stvari po sebi već aplikacije, funkcije, epi-fenomeni ili dodaci, jer je „iza njih još uvijek Sopstvo". Drugim riječima, oni su fenomeni i manifestacije ishodišnog entiteta koji bi značio neku apsolutno odredjenu stvarnost, i ona se pronalazi u Sopstvu.
Sa konceptom Sopstva ulazimo u sferu naše psihologije koja je takodje došla do zaključka da se cjelokupno psihološko biće čovjeka ne sastoji samo od svijesti, već i od nesvjesnog. Očigledno ego, personifikacija centra svijesti, ne može biti naše cjelokupno psihološko postojanje: potrebno je i nesvjesno da bi činili cjelinu. I ako se nesvjesno pridoda svjesnom, onda središnje biće, ili rezultanta to dvoje, bio bi alter ego. Jer kad neko otkrije nesvjesno on takodje otkriva sebe, ali pod sasvim drugačijim aspektom; otkriva se drugo ja unutar sebe. To uzrokuje, kao što znate, ogromni konflikt jer nijesmo jedno sa našim nesvjesnim, tako da je alter ego takodje obilježen kao Sjenka; kao po pravilu svako ima najveći problem da prihvati Sjenku, činjenicu vlastite negacije. Jer taj drugi u nama je tako sasvim drugačiji od svjesnog ega da se može reći da je negacija ega, posebno kada je neko u dilemi što od to dvoje treba da bude; Sjenka je toliko snažna da možete iskreno biti u nedoumici što ste stvarno.
Na primjer, imati fantaziju o ubijanju svojih neprijatelja za izvjesne ljude je dovoljno da povjeruju da su potencijalne ubice, da smatraju da su potpuno pogrešni djavolova djeca i tada postaju depresivni kao da bi pošedovanje nečega suprotnog od njih značilo da su ništa drugo nego loši. Takvi ljudi su skloni da misle da je čovjek koji ubije drugog čovjeka, ili koji laže ili krade, potpuno crn bez dobrog u sebi; i naravno, oni su krajnje netolerantni za slabosti drugih ljudi jer ne mogu ostati sa vlastitim. Jedan od glavnih zadataka analize je da nosi te dvije strane zajedno, da učini prihvatljivim za ljude da nijesu samo neki blistav ego koji je uvijek u najpovoljnijem stanju, nedavno okupan i spreman za salon, već da takodje imaju i drugu stranu koja nije prihvatljiva i koja ne može biti prikazana u javnosti. Takva činjenica ne znači da je čitava mješavina pokvarena; to samo znači da torta ne sadrži samo šećer, već takodje i malo soli, i da materija od koje je neko uglanom sastavljen ima i svoje mane. Nije sasvim čista.
Dakle, budući da je cjelina čovjeka nešto sasvim različito od svjesnog ega, ona zaslužuje drugo ime, pogotovo zato što, kad asimilujete nesvjesno, osjećate odredjenu objektivnost o sebi. Zapravo ne možete asimilovati sebe, ne možete živjeti sa sobom, ukoliko ne razlikujete sebe kao svojevrsnu datost, činjenicu, da ste objektivna činjenica. Ako pretpostavite da ste samo svjesni ego tada je to kao da ste željeli da izazovete odredjene dogadjaje, ili da ste neke stvari uradili namjerno; ali ne možete poreći da izgleda kao da su se upravo dogodile za vas, kao da ste ih susreli ili možda kao da ste savladani nečim čudnim i objektivnim. Pa, ako možete asimilovati vašu Sjenku onda izgleda da nijeste samo subjektivni, nego takodje i objektivni. Vidite, asimilujući nesvjesno vi povećavate opseg bića do nekog nepoznatog stepena. Štoviše, vi u vašu cjelinu uključujete nešto što nije pod kontrolom možete kontrolisati samo ono što je u svijesti.
To je kao da ste vladar zemlje koja vam je samo djelimično poznata, kralj zemlje sa nepoznatim brojem stanovnika. Ne znate ko su i kakvo im je stanje; ponovo i ponovo otkrivate da imate stanovnike u vašoj zemlji o čijem postojanju nemate pojma. Stoga, ne možete preuzeti odgovornost, možete samo reći: „Pronalazim sebe kao vladara zemlje koja ima nepoznate granice i nepoznato stanovništvo koje posjeduje kvalitete kojih ja nijesam sasvim svjestan". Onda ste odjednom izvan svog subjektiviteta i suočeni sa situacijom u kojoj ste neka vrsta zatvorenika; suočeni ste sa nepoznatim mogućnostima jer mnogi od ovih nekontrolisanih faktora mogu u bilo koje vrijeme uticati na sve vaše akcije i odluke. Tako ste neka komična vrsta kralja u zemlji, kralj koji stvarno nije kralj, koji zavisi od mnogih nepoznatih kvaliteta i uslova, tako da često ne možete sprovesti svoje sopstvene namjere. I stoga je bolje uopšte i ne govoriti o kralju i biti samo jedan od stanovnika koji ima samo jedan ugao teritorije na kojem vlada. I što je vaše iskustvo veće vi vidite više da je vaš ugao beskonačno mali u poredjenju sa ogromnim stepenom nepoznatog koje je protiv vas. Stičete sasvim novu ideju da je Sopstvo očito nešto izuzetno uticajno i mnogo snažno, i vi ste upravo dio njega; i ne znate koliko beskrajno mali dio - ili ste možda značajan dio. Ali, u svakom slučaju morate pretpostaviti stav o nekome što je uspostavio svoje malo kraljevstvo na kontinentu nepoznate širine, i izvan nejasne granice vašeg svjesnog kraljevstva je apsolutno nepoznato. Dakle, ako pretpostavite da se čitav ovaj kontinent u kojem je vaše malo kraljevstvo nalazi pod vlašću centralne vlasti, tada bi centralna vlast takodje bila vaš kralj; a vi bi bili subjekat te nepoznate velike vlasti. I to bi bilo Sopstvo o kojem mi mislimo u psihologiji.
Naravno, ja znam da je Niče imao takav koncept zato što sam pročitao Zaratustru po prvi put kada sam imao dvadeset i tri godine, a zatim kasnije u zimu 1914. - 1915. godine, studirao sam ga vrlo pažljivo i načinio mnogo pribilješki. Već sam se interesovao za koncept Sopstva, ali mi nije bilo jasno kako ga treba razumjeti. Napravio sam bilješke, medjutim kad sam prošao kroz ove pasuse učinile su mi se vrlo važnim. Ipak ih nije sam mogao koristiti jer je nešto nedostajalo u Zaratrustra konceptu nesvjesnog; postoji samo svjesno. Gemut i Geist bi bili kvaliteti ili sadržaji svijesti. Stoga je postojala mogućnost - koju sam vidio čak i onda u Zaratustri - pogreške koju zapravo pravi Niče; naime, on poistovjećuje ego sa Sopstvom i stoga sa Natčovjekom. Njegov ego se jednostavno stapa u Natčovjeka, kao što smo vidjeli. To bi bila neka inkarnacija Sopstva. Ali, Sopstvo je puno više; ne možete se sa njim poistovjetiti bez izlaganja riziku fatalne inflacije. Dakle, kobni kraj čitave priče -kamen koji je bačen uvis pada natrag na vas. Takva identifikacija može samo voditi do eksplozije.
Koncept Sopstva i dalje mi se preporučivao, ipak. Ja mislim da je Niče mislio o stvari po sebi iza psihološkog fenomena. To je jasno izraženo u pasusu: „Sopstvo traži sa očima čula, takodje sluša sa ušima duha"! Sopstvo koristi naše mentalne i psihičke fenomene kao sredstvo prevoza; to jest, naša psiha se koristi kao sredsvo izražavanja Sopstva, ili za Sopstvo. Tada sam takodje vidio da je on stvorio koncept Sopstva koji je sličan istočnom konceptu; on je Atman ideja. Ne znam da li je Niče bio pod uticajem nečega indijskog što je pročitao, ali radije sumnjam u to;
izgleda mi kao da je to njegovo originalno otkriće. Naravno, činjenica da postoji kolektivno nesvjesno u kojem su sadržani svi koncepti iz kojeg ih je uzeo Istok razlog je zašto se pronalaze mnoge istočne paralele takodje i u majstor Ekartovim spisima, čak i kod Kanta.

* * *

Vidite, koncept Sopstva je pravi simbol. Simbol koristimo da bi izazili nešto što inače ne može biti izraženo nekim drugim sredstvom u trenutku kad imate bolji izraz to više nije simbol. Simbol se odmah uruši kad iza njega možete vidjeti. Zašto treba biti komplikovan, zašto bi trebalo koristiti aluzije kada se to može reći na mnogo jednostavniji način? Naravno, o ideji Sopstva može se misliti budući da je riječ o manifetaciji, fenomenu -možete od nje napraviti crtež ako vam se svidja. Čakre su, na primjer, faze Sopstva, Sopstvo u njegovim različitim manifestacijama. Ili uzmite veoma kompletnu mandalu, Tibetansku mandalu sa četiri kvadratna stupa, varja mandalu; ona je potpuno apstraktna. To je simbol jer možete razgovarati o njoj, možete je objasniti. Ali, nikad ne možete objasniti što je Sopstvo jer je Sopstvo po sebi nezamislivo. Dakle, ono tako nije ovdje; ono je za Ničea mnogo više odredjeno. On barata sa njim kao da je objašnjivo i poistovjećuje ga sa tijelom:
„Sopstvo uvijek osluškuje i traži; uporedjuje, gospodari, osvaja i uništava. Ono vlada i takodje je vladar egu".
Ovdje to imate; ono je stvar u kojoj je sadržano „ja", za koje je „ja" subjekat.
„Iza tvojih misli i ošećanja, brate moj, nalazi se moćni gospodar, neki nepoznati mudrac - on se zove Sopstvo, on stanuje u tijelu".
I ovdje ga on objašnjava, i ovdje on pada jer vi ne možete reći da je ono ovo ili ono, ono je uvijek neti - neti (indijska formula -cija koja se obično prevodi „ni ovo, ni ono"). Ali, on zna da je ono tijelo, a to je pogreška; ako poistovjeti tijelo sa Sopstvom, on Sopstvo donosi u tijelo, ili tijelo podiže u Sopstvo i to proizvodi inflaciju tijela. To je vrlo čudna činjenica da je intuitivni Niče trebalo da precijeni tijelo u tolikoj mjeri. Naravno, tijelo je izuzetno važno ali to je precjenjivanje. I to je prilično interesantno da ga on naziva „moćni gospodar", jer može se reći da je ta riječ uzeta doslovno iz tekstova Upanišada i tantričke filosofije. U sistemu čakri bog se pojavljuje kad je svijest razvijena kao ana-hata. Ta, dva principa tijela su podijeljena prana i duh, srce sadrži vatru manipura odozdo, a pluća eteričnu tanku supstancu odozgo. I tu se razumijevanje Sopstva javlja kao izmirujući princip, moćni gospodar, u ovoj čakri zove se Ishvara; u anahata Ishvara prvo postaje vidljiva kao palčić u centru trougla, gospodar, „nepoznati mudrac".
Da se Sopstvo razumije kao stari mudrac takodje je istočna ideja. Postoji kineski tekst donesen u japansku filosofsku literaturu koji kaže; „Ako misliš da si sam i da možeš raditi ono što ti se svidje zaboravljaš na starog mudraca koji prebiva u tvom srcu i zna sve što ti radiš". To je Sopstvo koje prebiva u anahata čakri, centru srca, i to bi naravno bio arhetip mudrog starca. Jer za onog ko je dostigao samo anahata, arhetip mudrog starca još uvijek sakriva simbol Sopstva. To je kao da je Sopstvo sadržano u njemu, kao i na odredjenom nivou anima sadrži sve naredne figure poput mudrog starca i Sopstva. Onda, naravno anima je „Ona - koja - mora - biti - poslušna", kao što je Rider Haggard rekao, ona je potpuno slijepa. I ta figura, „Ona - koja - mora -biti - poslušna", ona reprezentuje mudrost prošlih vremena, koja razumije sve tajne vještine i gotovo je besmrtna, takodje bi sadržala čarobnjaka; i utoliko što reprezentuje gotovo božanski princip ona sadrži Sopstvo. Sve ove figure nesvjesnog kao da isijavaju kroz figuru koja se zapravo opaža. Ponekad anima ima gotovo hermafroditski aspekt; izmedju anime i mudrog starca postoji arhetip hermfrodita koji prosto dolazi iz činjenice da anima takodje sadrži i muški princip. To je kao da anima ima ani-mus - moglo bi se reći - ali animus je duh. On je mudri starac.
Ako je neko u fazi u kojoj je moguće da razumije nešto izvan anime, tada ženski aspekt nesvjesnog više ili manje nestaje i umjesto njega postoji muški animus aspekt: mudri starac koji je sada praktično božanstvo jer je jedan korak bliže ukazivanju Sopstva.
Vidite, anima se može pojaviti u anahata čakri zato što u području srca, dje postajete svjesni ošećanja, vi počinjete da razlikujete i sudite. Tada znate što je vaše vlastito i što pripada nekom drugom; ne prepoznajete samo razliku u sebi već i razliku izmedju sebe i drugih ljudi. Tako da imate šansu da na tom nivou shvatite animu, a zatim kroz animu dobija se prvi nagovještaj Ishvara. Onda je sljedeći centar, visuddha, koji je u grlu lotos centar. U tantričkim tekstovima stoji da je onima koji dostignu taj nivo data moć riječi i to je kraljevstvo mudraca. I u visuddha imate ukazivanje bijelog slona, velike božanske snage koja je takodje sadržana u muladhara, ekvivalentu Zemlje - naime, vrsti mudrosti koja čuva Zemlju in suspenso (lat. - u ravnoteži, pp), koja balansira vašu stvarnost tako da iskreno možete biti u nedoumici da li je stvarnost ovo ili ono, ili je samo zastor. Zatim naravno, sljedeća stvar je ajna u kojoj imate manje ili više čistu viziju Sopstva. Ali, Sopstvo se stvarno pojavljuje samo u saha-svarara, hiljadulatičnom lotosu koji je simbol Sopstva.
To je kao da ste došli odozdo poput primordijalnih Pueblo Indijanaca koji dolaze kroz sve one pećine penjući se iz najmračnije pećine do najgornje dje je još uvijek mračno, dok na kraju ne izadju na površinu zemlje. To bi bila anahata u regionu dijafragme. Riječ dijafragma dolazi od grčke riječi phren što znači um. Na tom nivou počinje svijet; počinje razlikovanje. Ali, ispod je samo participacija, manipura; i još uvijek niže pećine korespondiraju sa svadhisthrana i muladhara. Zatim iznad dijafragme izlazite u kraljevstvo vazduha dje se počinje pojavljivati Sopstvo. To je takodje u skladu sa poznatom tekstom Upanišada o Yajnavalkiya, mudracu u kraljevskom zamku. Dugo su pričali i kralj ga upita: „Sa kojom svjetlošću ljudi izlaze, rade svoj posao i vraćaju se"? Mudrac odgovori: „Sa svjetlošću sunca". Zatim kralj upita: „Ali, kada je sunce ugašeno, sa kojom svjetlošću ljudi izlaze, rade svoj posao i vraćaju se"? „Sa mjesečevom svjetlošću". Tako to ide, kada je mjesec ugašen oni će izaći sa svjetlošću zvijezda, a zatim sa svjetlošću vatre, a kad i vatra bude ugašena „sa kojom svjetlošću oni mogu tada raditi svoj posao i još uvijek živjeti"? I mudrac odgovori: „Sa svjetlošću Sopstva, konačnom svjetlošću".
Kod Ničea sve to nedostaje što ukazuje da nije imao posebno znanje o Istočnoj filosofiji; da je imao vjerovatno ne bi poistovjetio Sopstvo sa tijelom. Naravno, potrebno je povezati tijelo sa Sopstvom, jer je razlikovanje tijela razlikovanje pojave Sopstva u trodimenzionalnom prostoru, budući da je to naravno ponovo funkcija slična umu. Ne možete reći da je um funkcija Sopstva bez priznavanja da je takodje i tijelo funkcija Sopstva. Inače, naravno, vi činite um funkcijom tijela i onda bi psihološki princip bio neka vrsta epifenomena, hemije tijela. Mi smo sada dovoljno informisani o hipotetičkoj prirodi stvari, medjutim treba znati da je praktično isto hoćemo li reći da je tijelo funkcija psihološke funkcije, ili da psihološka funkcija uopšte nije funkcija već samo epifenomenološki princip tijela, sekundarni fenomen - tijelo kao primarni fenomen. Ali, tijelo je naravno takodje konkretizacija ili funkcija nepoznate stvari koja proizvodi psihu kao i tijelo, razlika koju pravimo izmedju psihe i tijela je vještačka. To je učinjeno radi boljeg razumijevanja. U stvarnosti ne postoji ništa osim živo tijelo. To je činjenica i psiha je živo tijelo, kao što je i tijelo živa psiha: to je baš isto. Nekada, kada bi se kazalo „tijelo" pretpostavljalo se da je nešto izrečeno; mi danas znamo da je to samo riječ. Zaratustra nastavlja: „Ima više pameti u tvom tijelu nego u tvojoj najdubljoj mudrosti. I ko onda zna zašto je tijelu potrebna tvoja najdublja mudrost? Tvoje se Sopstvo smije tvom egu i njegovom gordom šepurenju. Što su za mene ova gorda šepurenja i letovi misli? Ono sebi kaže: Obilazni put za moje namjere. Ja sam vodeća nit egu i pokretač njegovih misli."
Sopstvo kaže egu: „Osjeti bol"! I nakon toga ono pati i razmišlja kako mu može stati na kraj - i da baš zato treba da misli.
Sopstvo kaže egu: „Osjeti radost"! I nakon toga ono se raduje i misli koliko će se puta još radovati - i za koju svrhu treba da misli.
Preziračima tijela reći ću riječ. To što preziru dolazi iz njihovog poštovanja. Što je to što je stvorilo njihovo poštovanje i prezir, vrijednost i volju?
Stvaralačko Sopstvo za sebe je stvorilo poštovanje i prezir, radost i tugu. Stvarajući za sebe tijelo stvorilo je duh kao ruku svoje volje".
Ono što on ovdje kaže o Sopstvu apsolutno je za vrh; Sopstvo stvara za sebe čak poštovanje i prezir. To je razumijevanje koje je tipično za Istok; i nije za Zapad. Ali, to je tipični Niče i ovdje je Niče veoma velik; crpi iz vrlo dubokih izvora. Na Istoku oni to odavno znaju; tako su za njih ljubav prema Bogu i mržnja prema Bogu u biti isto. I to sa pravom, jer je samo bitno da se bavite tom stvari, i onda nije bitno da li se bavite mržnjom ili ljubavlju. Stoga, oni imaju poslovicu da ako čovjek voli Boga potrebno mu je sedam inkarnacija da bi došao do njega, ali ako ga mrzi potrebne su mu samo tri. Po pravilu, zaista smo daleko više zabrinuti kad mrzimo nego kad volimo, i u toj istočnoj poslovici prepoznaje se ova vrsta psihologije. Dakle, za Sopstvo nije važno da li volite ili prezirete; jedino je važno da ste zabrinuti.
Ali ovdje ponovo Niče čini jednostranu identifikaciju Sopstva sa tijelom i naravno to nije zadovoljavajuće; on obdaruje tijelo kreativnim sposobnostima i značajnim mogućnostima koje se čak ni sa ogromnim naporom imaginacije ne mogu u njega smjestiti. Jer mi previše dobro znamo da je tijelo biološka funkcija, što se vidi iz toga kako se ponaša u eksperimentalnoj biologiji. To stvarno nije tijelo ono što obnavlja oštećeno tkivo; to je posebni životni princip koji obavlja posao i ne treba ga stavljati u hemiju tijela. Na primjer, ne možete objasniti pojedinim hemijskim sastojcima tijela kako se može proizvesti tkivo koje je potpuno strano za tkivo iz kojeg je uzeto; a ipak to je slučaj. Izveden je vrlo interesantan eksperiment na oku daždevnjaka, na primjer. Sočivo oka je izvadjeno i ono je zatim zamijenjeno novim. Ali ektoderm, embrionalno tkivo iz kojeg je sočivo uzeto potpuno je različito od mezoderma, tkiva irisa iz kojeg je novo sočivo, moglo bi se nazvati vještačko sočivo, stvoreno. Tako da se neko posebno tkivo u tijelu može koristiti pomoću životnog principa da proizvede nešto posve drugačije tkivo. Vidite, naučili smo da je tkivo u tijelu tako različito od ćelija žlijezde; nijedno drugo tkivo osim tkiva žlijezde od njega se ne može stvoriti, može se razmnožavati ali nikad neće postati mišićno tkivo, na primjer. Još tamo u životu pronalazimo da je to moguće, i to se ne može objasniti inherentnim kvalitetima tkiva. Dakle, ideja o vrsti neovitalizma je uvedena i još uvijek je predmet diskusije; mora se zamisliti vrsta životnog principa koji ima sposobnost korišćenja tkiva iz tijela, kao što se vidi, i ne zavisi od kvaliteta pojedinog tkiva. Naravno, u Ničeovo vrijeme te stvari su bile potpuno nepoznate, čak i da su bile poznate on vjerovatno ne bi čitao tu vrstu literature. Tako, on precjenjuje tijelo. Ali, nalazi za potrebno da kaže „kreativno" tijelo, i u tome se vidi ustupak kreativnom principu.
„Čak i u svojoj ludosti i preziru svaki od vas služi svome Sopstvu, vi prezirači tijela. Kažem vam, vaše Sopstvo želi da umre i da se odvrati od života.
Vaše Sopstvo više ne može da radi ono što najviše želi - da stvara izvan sebe. To je ono što najviše želi, to je sav njegov žar.
Ali, sada je tako kasno da to učini - tako da vaše Sopstvo želi da umre, vi prezirači tijela".
Što je značenje ovog pasusa?

Prof. Reichstein: Ja mislim da je glavni smisao da je cilj života smrt, ali možda je i nešto od Ničeove lične psihologije pomiješano. Prethodna rečenica jako puno sugeriše scenu sa igračem na konopcu i lakrdijašem, i u samom tom pasusu mora biti mnogo lične psihologije. Prof. Jung: Sasvim tako.

Miss Wolff: Ja mislim da je to takodje istorijski problem njegove epohe. Prije toga, tijelo nije sasvim otkriveno; bilo je nepoznata stvar i zato ostaje na strani Sopstva kao nepoznatog dijela psihe. Pa, naravno tijelo dobija mnogo na težini, zato je to promjena na koju se prvo mora navići. I onda je ono takodje simbol.

Prof. Jung: Zato što je nepoznato stoga je kontaminirano s nesvjesnim?

Miss Wolff: Na strani nesvjesnog i stoga dobija važnost.

Prof. Jung: Da, vrstu simboličke važnosti. Ali, zašto bi to bila smrt? „Tada vaše Sopstvo želi da umre", znači smrt.

Miss Hannah: Ako ego neće da živi kao što to Sopstvo želi, da živi svoj život u potpunosti, tada se obično čini da Sopstvo želi da umre. Ja mislim ako ono ne može pridobiti pojedinca da prihvati individualni problem ili zadatak to je onda kao da ono hoće smrt - kao da bi ubijanjem dobilo priliku da pokuša ponovo.

Prof. Jung: Ali, možete li nam to objasniti?

Miss Hannah: Ja mislim da je to upravo bolestan put kojim je krenuo, apatičan.

Prof. Jung: Zar ne postoji neki drugi način?

Mrs. Baumann: Prihvatanje života takodje znači prihvatanje smrti u uobičajenom toku stvari.

Prof. Jung: Pa, to nije sasvim takvo značenje ovdje. On kaže: „Za vas koji više ne možete stvarati izvan sebe". To je nešto novo, to pripada epohi. „Ali, sada je prekasno za to, tako da tvoje Sopstvo želi da umre". Vidite, on pretpostavlja da u neko drugo vrijeme Sopstvo ne želi da propadne nego želi da živi; to je baš sada da „želi umrijeti".

Mrs. Fierz: Zar to takodje nije neki indijski aspekt - stvaranje i opet poništavanje stvaranja?

Prof. Jung: To je veoma mnogo ono na što Mrs. Baumman aludira, ali prema mojoj ideji to je malo previše akademski ili filosofski. Niče se mnogo više bavi stvarnim vremenom nego s opštim aspektom svijeta koji živi ili umire - poslije radjanja, smrti i ponovnog radjanja. Ovo je karakteristično za filosofiju Upanišada i kasnije to isto pronalazimo kod Ničea u njegovoj ideji o vječnom vraćanju stvari. On ovdje govori o odredjenom vremenu, to je sada da Sopstvo želi da umre.

Miss Wolff: To mora da je hrišćanska ideja. U hrišćanstvu treba otići izvan stvarnog stanja kako bi ponovo dostigli iskonsko stanje u kojem smo slični Bogu.

Prof. Jung: Da, to je slučaj. Podcjenjivači i prezirači tijela bilo bi kasnije hrišćansko stajalište prema kojem se mora prezirati tijelo jer je nepodesno i uvijek uči različitu istinu od one duha; tijelo mora biti potisnuto ili kontrolisano, uklopljeno u odredjene forme, i ne treba slušati njegova učenja. Stoga je proganjanje tijela u crkvi glorifikacija duha kroz ponižavanje tijela. Kada je svetac trunuo za vrijeme svog života zaudarajući na trulež, i kada su pustinjaci i fakiri odlazili u pustinju i osušili se od žedji to je bio znak Božje slave. U Novom zavjetu imamo poznati pasus u kojem Hrist govori o onima koji su se kastrirali radi kraljevstva raja. On vjerovatno aludira na Galloi, Astartine svještenike koji su se javno kastrirali, ti ne baš ukusni simboli nošeni su na čelu specijalne povorke. Činjenica o kastriranim Galloima bila je javno poznata širom Bliskog Istoka. Na svu sreću, mi ništa ne znamo o hrišćanima koji su se kastrirali radi kraljevstva raja, ali se Hrist morao pozvati na neku dobropoznatu činjenicu. To bi bio najpakleniji grijeh medju Jevrejima, tako da ne možemo pretpostaviti da se to na njih odnosi; i tada nijesu postojali hrišćani, već samo njegovi učenici. Medjutim, znamo da se kasnije Origen kastrirao radi kraljevstva raja i moguće je da se vjerovatno takav slučaj dogodio. To je opšte-hrišćanska ideja da je svijet uzaludan i da će propasti poput Hrista, i da je kraljevstvo koje će doći poželjna stvar. Mi ovdje živimo kratko vrijeme i moramo se pripremiti za vječne palate.
Da tijelo ne bi trebalo imati značenje je, naravno, protivurječno semitskom temperamentu koji vjeruje u glorifikaciju svijeta; to je proročki impuls za stvaranjem, ne kraljevstva raja već kraljevstva zemlje u kojem vladaju mir i pravda. Jevrejin ima temperament reformatora koji stvarno želi da stvori nešto u svijetu; kada Semiti govore o kraljevstvu savršenstva oni misle da je ono ovdje, slava ove zemlje i to isključuje multilaciju (sakaćenje) tijela. Ništa ne mora biti osakaćeno. Čitav svijet mora doći do stanja u kojem će gubavci biti izliječeni, i lav će leći sa jagnjetom; to je sve propovijedao Isaija, stanje raja. Kao što kabalisti, na primjer, imaju ideju da je poslije grijeha prvih roditelja Bog pomjerio raj u budućnost, što znači da će raj doći; on će biti stvoren na ovoj zemlji. Ali, Hristove riječi su u flagrantnoj kontradikciji sa ovim učenjem. Njegovo kraljevstvo nije od ove Zemlje. To je duhovno, transcendentalno kraljevstvo budućnosti, i on kaže da ono nije nidje drugo nego u nama, naglasak je na duhovnoj strani. Tijelo će se ograničiti. To nastavlja da bude slučaj kroz Srednji vijek, ali na kraju tijelo se potvrdilo. Prvi pokušaj je bila Renesansa u kojoj se pojavilo prilično vidljivo; to se vidi u umjetnosti tih stoljeća. Pogledajte takozvane naivce, naivce u slikarstvu, sa tim neobičnim glavama i jadnim osakaćenim tijelima, gladne i bolesne, gubave. Zatim, jedan vijek kasnije tijelo je procvjetalo na čudovišan način, u Ćinkvećentu (Cinquecento) život na zemlji je glorifikovan. Oh, naravno, to je vodilo u Veliku Reformaciju. Jer je tijelo napravilo taj pokušaj da probije ozbiljna moralna ograničenja u ranom protestantizmu. Eksperiment se pokazao sumnjivim, no opet je polako rastao i u materijalizmu imamo potpuni trijumf materije.
Niče je u tom pogledu vrsta materijalističkog proroka, ali on spašava neke duhovne sadržaje. To baš i nije tijelo što on traži, već Natčovjek, čovjek koji je čak više od aktuelnog tijela, nova kreacija koja nije ovo grubo tijelo, novo biće u kojem će tijelo vjerovatno biti u potpunosti subjekat volje. Vidite, to je ponovo vrsta duhovnog principa. On je prorok volje, čak volje izvan sebe, i to je vrsta transcendentalizma; on ne bježi od njega potpuno. Ali, ovdje je sasvim jasno da on misli na potcjenjivače tijela, one koji preziru principe tijela i isključivo vjeruju u principe duha. I on kaže da Sopstvo tih ljudi želi da umre. Razlog je taj, kada poričemo važnom dijelu sebe pravo na postojanje, kad je nešto stalno već dugi niz godina, potisnuto i potopljeno tada ta stvar uvijek pokrene svoju osvetu u obliku suicidne želje. Svaki oblik rascjepa u sebi, nakon nekog vremena, postaje personifikovan.
Na primjer, ako nadjete da ste u nekom pogledu glupi, vi pokušavate da izbjegnete takve slučajeve u kojima glupost može izbiti u prvi plan, jer znate da ćete od sebe napraviti glupog magarca. I ako se on pojavi u inat vama, vi kažete: „Izvinite, moj glupi magarac je opet izašao. Ja sam magarac u odredjenom pogledu i on se ostvaruje bolje od mene". To je personifikacija. Onda imate štalu u kojoj držite vašeg magarca, ali vi živite gore na spratu i poštovani ste gospodin. Mi smo tako učinili sa tijelom; stavili smo ga u štalu hraneći ga veoma bijedno - barem tako kažemo. Ali greškom, na predivan način, ono se često nahrani. Ako vas neko uhvati na djelu kad ste dolje u štali sa hranom za magarca, vi kažete: „Oprostite, tako sam slab. Žao mi je, i kajaću se"! I zatim brzo odete u crkvu i pokajete se što ste nahranili magarca. Dakle, naravno to nije ispravno; to nije korisno za mentalni i fizički razvoj magarca. Ali je niže Sopstvo dovoljno srećna pohlepna životinja koju uvijek ne možete spriječiti od hranjenja; ako to nije učinjeno legitimno, onda je nelegitimno. Tako je čovječanstvo pomoglo sebi velikim dijelom kroz nesvjesnost. Možda ste ostavili vrata od štale otvorenim i magarac je išetao napolje u noć i pojeo kupus u vrtu vašeg komšije, onda ste otkriveni i morali ste platiti štetu. Ili nije otkriveno i vi ste srećni jer nalazite magarca nahranjenog.
Ali, mi uskoro pravimo grešku razvijajući svijest do te mjere da smo počeli da imamo psihološki kriterijum. Razvili smo uvid i ne možemo poreći da smo ostavili vrata štale otvorenim i nijesmo sigurno svezali magarca; možemo reći da je to naš magarac koji je pojeo komšijin kupus, ne možemo reći da to nije problem i da smo sasvim bez njega. Ali, ima još mnogo očinskih ljudi -kada su svještenici imaju svoje male djevojčice koje ih potvrdjuju, i nakon toga sa čudesnom milošću Božjom magarac se najeo. Deset hiljada stvari se dogodilo koje se očito nikad nijesu dogodile; blaženo su nesvjesni o tome što je učinjeno za magarca. Što više obraćamo pažnju na našu psihu, medjutim, sve više smo svjesni stvari koje se dogadjaju, ali nažalost znamo za svrhu za koju su učinjene. Tako, za nas tijelo postaje moralni problem. Što sa magarcem u štali? Nije pravi način da ostavimo vrata od štale otvorena. To se ne može raditi u budućnosti, moramo kupiti livadu na kojoj možemo hraniti magarca na legitiman način. Mora se priznati da postoji takva stvar. Jer ako to ne priznamo onda sa porastom količine morala, svijesti, pronalazimo vrlo efikasno sredstvo za zaključavanje vrata štale, i tada naravno magarac umire. I tada razvijamo suicidnu želju.
Naravno, sa našom moći da čuvamo stvari zaključane i sakrivene mi nijesmo svjesni da je to suicidna želja. Ona može početi sa nekom smetnjom u stomaku ili stalnim zatvorom, ili ste užasno umorni, ili ne možete da hodate. Vjerovatno je nedostatak volje za životom početak suicidne želje; mnoge neuroze imaju taj karakter. U agorafobiji nemate hrabrosti da predjete ulicu ili se prepadnete od velike gomile ljudi, ili se plašite ogradjenosti; sve je to suicidna tendencija. To znači da vaša volja za životom samo ide toliko daleko. Ona ne rizikuje u gomili, u otvorenom prostoru života. Vi ste već dovoljno osakaćeni i tražite situaciju u kojoj možete pasti, prag preko kojeg možete pasti, ili automobil koji će vas pregaziti; ljudima se dogadjaju male nezgode koje su prosto prethodna priprema za veliku katastrofu dje upadaju u lavinu, ili nešto slično. I nikom nije poznato, jer možemo prilično lako sakriti stvari od vlastite svijesti ili svijesti drugih ljudi.
Sada Niče objašnjava da je Sopstvo zaista taj koji ne želi da živi jer se neko na taj način lišava svog vlastitog eksperimenta. Dozvolite da pretpostavimo radi argumenta da postoji takva stvar kao Sopstvo, taj živi potencijal koji je važan za opstanak našeg duha, kao i našeg tijela - oboje su u biti isto. Sasvim sigurno ego volja nije isto što i volja Sopstva, naša Sopstvo -volja ne želi isto što i ego - volja. Zašto je Sopstvo stvorilo tijelo? Ne znam zašto nijesmo vjetar; mogli smo biti oblici stvoreni od vazduha i izvan seksa i nagona, probave ili takvih neprijatnosti, ali je činjenica da imamo tijelo koje je stvorilo Sopstvo, pa moramo pretpostaviti da Sopstvo stvarno znači za nas život u tijelu, da živimo taj eksperiment, živimo naše živote. I ego ne treba da bira da li želi da živi ovdje ili tamo; moramo imati drugačiji kriterijum. Ne sumnjam da odredjene stvari znače da se ne živi, ali moramo saznati što su one. Kontradiktorni tabui i pravila nijesu dati od ega, niti od skupine ega, crkve ili čitave države; oni su samo policijski propisi - uključujući i naš moral koji je takodje policijski propis. Ali, postoji jedan zakon koji je teži i mnogo tačniji nego bilo koji drugi, i to je zakon Sopstva.
Prema tome, vi morate istraživati koji eksperiment Sopstvo želi da napravi. Sve što remeti taj eksperiment morate izbjeći, a što pomaže mora se proživjeti i na kraju ćete vidjeti posljedice. Ako radite nešto što remeti eksperiment bićete kažnjeni mnogo strožije nego u zgradi policije. I ako radite nešto što bolje služi vašem eksperimentu imaćete blagoslov raja i andjeli će doći da plešu sa vama. Pomogli su vam zajedno. Imate bezbožno zdravlje i razvijate moći koje ranije nijeste imali jer ste poslušali ne ego, već tu volju Sopstva. Imajte na umu, ego nije taj koji želi da učini eksperiment. Ego često kaže: „Za Boga miloga, ja se samo nadam da ova stvar ne dolazi do mene"! Ako imate nedje neki osnovani strah možete biti sigurni da je to upravo taj eksperiment Sopstva. Vidite, tijelo je sredstvo za život, ono mora da služi, i vaše Sopstvo vjerovatno ima posebnu namjeru sa njim. Naravno, niko ne može reći što je pojedinačni eksperiment, za nekog je ovo a za drugog ono, i ni za koga nije isto. I to je posve individualno pitanje. Budući da smo pojedinci naš eksperiment je pojedinačan i smisao u životu je da taj odredjeni pojedinac treba da ostvari sebe. Za njega ne čini smisao u životu da stvori gomilu bića koja ne pokušavaju da budu svoja. To je baš kao da je grnčar stvorio stotinu posuda koje ne žele da budu posude, i uvijek pokušavaju da budu nešto drugo. Ali, zašto ste stvorili posude? Očito je da morate biti posuda budući da ste svoreni kao posuda, i svaka posuda mora biti ono što je i mora funkcionisati kao posuda. Dakle, ako je eksperiment uskraćen Sopstvu nakon nekog vremena Sopstvu dojadi i kaže: „Dobro, eksperiment nije vrijedan truda, ja više volim da nestanem". Kao što je njegova svrha osujećena ili iznurena tako ćete i vi biti umorni od života; vaš libido upravo odlazi kradom i napuša vašu visinu i suši se, i vi ostajete poput onog mladog sanjara kojim sam se bavio u mojim Politehničkimpredavanjima; ostavljeni ste upravo kao zidna dekoracija, dvodimenzionalni, ravni i ne bacate sjenku. Tada ste prosto ljuska od sebe; stvarni život je prestao jer je eksperiment Sopstva odbačen. I tada je to baš ono što Niče kaže, Sopstvo želi da umre - nema koristi da nastavi taj eksperiment. To je jedna misao u ovom pasusu, ali postoje takodje i misli na koje aludiraju Mrs. Baumann, Mrs. Fierz i prof. Reichstein, da to pripada prirodi života, prirodi eksperimenta, da vodi ravno u smrt. Naravno, iz odredjene tačke posmatranja to je savršena glupost. Može se postaviti pitanje koja je korist od eksperimenta koji je učinjen u smislu uništenja života? Ali, glupost je u načinu na koji mi to posmatramo. Očigledno je da eksperiment ima za cilj da dodje do kraja; drugim riječima to nije eksperiment nego statički uslov. Eksperiment jedino ima smisla kad je kraj na vidiku. Vidite, eksperiment ne stvara sebe već je stvoren; Sopstvo, mogućnost, pravi eksperiment i mogućnost koja ga je napravila ne dolazi do kraja. Prema istočnoj filosofiji eksperiment se može ponavljati nebrojeno puta - sve više i više, ako nije uspio. Ali, ambicija Istoka je da dodje do takvog stanja da nije potrebno ponavljati eksperiment - da je konačan, sva pitanja odgovorena.
Dakle, postoji nešto u prilog ideji da postoji vitalna mogućnost koja stvara jedan eksperiment za drugim; i budući da postoji takva mogućnost da stvori eksperiment, mora se vidjeti da on dolazi do kraja. Posmatrati sa tog stanovišta ne čini se da je samo trčanje dolje, samo kolaps; stvarno je značajno prolaženje kroz eksperiment i kraj donosi rezultat. Kraj je rezultat koji posmatramo. Podvrgavate se čitavoj stvari da bi došli do toga zaključka. Eksperiment nije napravljen kako bismo nešto iznurili. On je pitanje i vi tražite odgovor. Da tragate za krajem i ne odupirete se kraju, živite sa izvjesnošću kraja, očigledno je način života koji želite da živite. Tada je on ispravno proživljen, zato što vi prihvatate zaključak o kraju eksperimenta, i to je u redu, zdravo. Ako živite sa stalnim otporom prema onome što može doći do vas, naravno vi se prosto odupirete izvršenju vašeg vlastitog eksperimenta. Pa, ideja da je smrt cilj, što je neizbježan zaključak eksperimenta, ovdje takodje dolazi. I to se uklapa u Ničeov duboki optimizam da morate reći „da" vječitom vraćanju stvari. I on to postavlja na taj način on kaže da morate imati hrabrosti za ponavljanje, morate voljeti život do tog stepena da čak možete reći „još jednom".
„Da umre - to želi vaše Sopstvo, i zato ste postali prezirači tijela. Više ne možete stvarati izvan sebe.
I zbog toga ste sada ljuti na život i Zemlju. I nesvjesna zloba je u poprijekom pogledu vašeg prezira".
Ovdje dolazi malo nesvjesnog. Vidite, Niče au fond (fr. - u osnovi, pp.) već zna za nesvjesno; bio je svjestan Sjenke i to je najdublji razlog za ono što je on.

Mrs. Zinno: Željela bih da znam kako Sopstvo eventualno može da propadne; trebalo bi da mislim da će to biti nešto izmedju ega i Sopstva.

Prof. Jung: Oh, to ne znači da bi Sopstvo propalo. Tako se vidi iz svijesti. Ako Sopstvo ne može sprovesti eksperiment tada ono ubija tijelo.

Mrs. Zinno: Ja mislim, ako je neko u kontaktu sa Sopstvom to je kreativna strana.

Prof. Jung: Ah da, vidite greška koju on čini je što poistovjećuje Sopstvo sa tijelom. I ovdje Sopstvo želi da uništi tijelo. To je tragedija igrača na konopcu i lakrdijaša na početku Zaratustre; igrač na konopcu, Niče čovjek je prekoračen, odbačen: i nije dobro. Ničeovo poistovjećivanje Sopstva sa tijelom je nelogično, tada vi nužno dolazite do zaključka ako je tijelo umrlo zbog toga Sopstvo želi da umre. To je njegov zaključak. Ali ako uzmete Sopstvo na način na koji ja predlažem, to je naravno nešto sasvim različito. Ja ne poistovjećujem Sopstvo sa tijelom. Tada je tijelo upravo jedan od eksperimenata u vidljivosti Sopstva, i tada možete reći: „Ako ta stvar neće da funkcioni-še biće odbačena; ona nije dobra". Možete vidjeti kako se te stvari stvarno dogadjaju u čovjekovom životu. Muškarac koji ne posluša kada čuje poruku - znate to može biti i žena - uvijek me podsjeti što je divlji slon jednom uradio. Na plantažama banana imali su male kućice podignute na stubovima radi mrava, pacova i drugih štetočina, dje su skladištili svoje banane. I u takvom malom skladištu stara crnkinja je zaspala na vrhu banana kada je divlji slon upao na plantažu. Naravno, namirisao je zrele banane u kolibi i tako je poderao otvoren krov, gurnuo svoju surlu unutra i jednostavno je uzeo tu staru ženu i bacio je dalje, i onda unutra pojeo cijeli svežanj banana. Ona je vrišteći pala u grane drveta, ali nije poginula. To je ono što život čini. Život želi da ostvari svoje rezultate, i ako se onda sa njim ne povežete tada ste sasvim odbačeni kao ništa, kao da nikad nijeste postojali. I onda je eksperiment ponovo uradjen.

Prof. Jung: Ovdje imamo niz pitanja koja su očito izazvana našom diskusijom o konceptu Sopstva prošle sedmice. Sasvim sigurno, ideja Sopstva je najmisterioznija. Sobstvo je simbolički koncept: ne može se reći što je; može se nagovijestiti što se pod ovim konceptom podrazumijeva, ali što je ono po sebi to se nikada ne može reći. Ono sakriva činjenicu o kojoj postoji samo djelimična svijest, o njemu se može razmišljati samo djelimično. Djelimična svijest o Sopstvu je svijest; ego svijest je taj dio Sopstva koji je rasvijetljen i koji je neposredno dostupan za naše rezonovanje i rasudjivanje. Ali, nesvjesno je prosto nesaznatljivo i mi mu neposredno ne možemo pristupiti. Ono nam je indirektno dostupno kao, na primjer materija ili priroda kao cjelina. Potrebni su nam mikroskopi ili najkomplikovaniji fizički ili hemijski aparati da bi otkrili prirodu stvari, da bi prodrli u prirodu transcendentalnog objekta. Naša iluzija o materijalnim ili fizičkim fenomenima samo je iluzija; dodirujemo površinu stvari, ali o unutrašnjosti ništa ne znamo. Naravno, nauka je otkrila brojne metode koje nam dozvoljavaju da prodremo u mnoge tajne do izvjesnog stepena, ali konačni predmet je neshvatljiv - on je van našeg poimanja jednostavno zato što je priroda svijesti ili psihe, pomoću koje shvatamo, sa kojom pokušavamo da razumijemo, potpuno različita od prirode objekta. Dakle, on je hipoteza. Možda i nije takav. Ali, ako bi transcendentalni objekat bio jednak sa psihom tada bi naravno imali neko apsolutno razumijevanje, mada ga nikad ne bi saznali. Zašto ga nikad ne bi saznali?

Mrs. Baumann: Zato što bi bili sa njim identični.

Prof. Jung: Naravno. Dakle, mi nikada ne možemo reći da li se transcendentalni predmet sastoji od psihe, ili ne. Jer da znamo da smo naše razumijevanje, jer je kognitivni proces psiha i ono što nalazimo u psihi mi smo naravno nesposobni da ga shvatimo. Mi jednostavno projektujemo, pretpostavljamo da je ono što opažamo psiha, ali to nije dokaz da je to tako u stvarnosti. Materijalni objekat po sebi može biti nešto različito od onoga što zovemo „psiha"; budući da nikad ne izlazimo iz psihe, ne postoji šansa da ćemo steći bilo kakvu sigurnost u našem prosudjivanju o transcendentalnom objektu. Ne čudi stoga da diskusija o konceptu Sopstva, koje djelom pokriva našu svijest a djelom ono što je izvan naše svijesti, izaziva mnoga pitanja. Dakle, ovdje je pitanje Mrs. Strong: „U diskusiji od prošlog puta kad ste istakli superiornost Sopstvo - volje nad ego - voljom čini se da dodjeljujete negativnu vrijednost ego - svijesti u svom odnosu prema ukupnosti pojedinca. Ali, bila bi istina da ego vremenom daje vrlo pozitivan doprinos stvaranju Sopstva - čak i djeluje kao provjera ili uredjujući faktor na oblik stvaranja"?
Žao mi je ako sam ostavio utisak da potcjenjujem svijest ili da pokušavam da naglasim njenu inferiornost, mislim da sam nagovijestio da je svijest upravo suprotno neophodna za Sopstvo jer je organ svjesnosti Sopstva. Ovo pitanje pokazuje koliko treba biti oprezan u diskutovanju o tako vrlo zamršenoj filosofskoj stvari. Kada sam rekao da je svijest veoma ograničena u poredjenju sa velikim neodredjenim prostorom nesvjesnog to ne značim da potcjenjujem njenu vrijedost i značaj. Ego svijest je jedan manji krug koji je sadržan u većem, ali to nije potcjenjivanje ili umanjivanje vrijednosti svijesti, taj manji krug može biti od ekstremne važnosti, čak i od jedog uzvišenog značaja u poredjenju sa ogromnim prostorom nesvjesne psihe. Ako je nesvjesna psiha lišena akutne svijesti to bi bio samo dobitak za ono što zovemo ego svijest. Vidite, moja ideja je da li možemo razumjeti više od nesvjesnog - bilo da je ono lično, impersonalno ili super lično - to je sve isto po tome što se čini da je veoma slabo. Ako u njemu i postoji neka svijest ona je zamagljena i zatamnjena. To bi objasnilo zašto je priroda osjetila potrebu za naglašenom sviješću; to je bilo nevjerovatno dostignuće prirode da ju je stvorila. Ako želimo da potapšemo prirodu po ramenu zbog nečega to bi bilo zbog proizvodjenja svijesti. To je bilo jako lijepo od prirode, stvarno dostignuće.
Tek od zore svijesti postoji svijet; prije toga nije bilo ničega jer niko nije znao da nešto postoji. Možemo pretpostaviti da Bog zna o stvaranju, ali to je samo pretpostavka. Tek od kad smo stekli svijest znamo da postoji svijet- barem ja znam, i svako od vas zna sa postoji svijet. Od tog trenutka svijet postoji jer je poznato da postoji. Vidite, ako se svijet može kritikovati sa filosofskog gledišta, ako u čovjeku postoji potreba da istraži cjelokupni fenomen svijeta tada on mora praviti ovakve spekulacije. On će početi da filosofira i neminovno će postaviti pitanje: „Zašto treba da postoji svijest". I mora doći do zaključka da niko ne bi imao potrebu stvaranja svijesti da nije osjetio znatnu zamagljenost i nejasnoću. Niko ne bi upalio svijetlo u ovoj sobi sada jer je dnevno svijetlo; samo ako je mrak neko će stvoriti svijetlo. To je poput starog Diogena koji je došao u Atinu na trg u toku dana sa lampom; ali je upalio svijetlo da bi tražio čovjeka zato što nije bilo ljudi u Atini. Dakle, ako priroda stvara svijest moramo pretpostaviti da je to zbog njene potrebe za svijetlom, a da je najvjerovatnije prije toga bilo sasvim mračno.
To se može postaviti malo bliže zdravom razumu zamišljanjem primitivnog čovjeka kao prilično zbunjenog bića oko kojeg je opšti mrak. Vrlo često su se spoticali i osjetili su potrebu da zapale vatre u mraku. Bilo im je potrebno da imaju odredjenu količinu svijesti jer su saznali od ljudi koji je imaju da im je bolje nego onima koji je nemaju. Dakle, ona je postala manje ili više moderna i do danas se moda sve više povećavala, i sada imamo opštu modu nošenja svijesti; postoji i opšta potreba za sviješću jer je bez nje tako mračno. I tako je Tvorac trebao svjetlost ili naglašenu svijet i zato je stvorio biće koje ima svijest i koje je svjesno trodimenzionalnih stvari koje takodje imaju kvalitet vremena.
Dakle, ako je to slučaj, ako je samo svijetlo svijeta ono što znamo o našoj svijesti o svijetu, tada možemo reći da je čovjekova svijest od ogromne metafizičke važnosti. To je jedino oko koje vidi božanstva. Stoga je u svakoj katoličkoj crkvi, pa čak i u svakoj protestantskoj crkvi božanstvo predstavljeno kao zračeće oko u centru trougla, ogledajuća slika ljudske svijesti. Sa tim smo proglasili Boga kao oko, i ta naša svijest je to oko; drugim riječima, Bog je stvorio čovjeka tako da on može vidjeti u mraku.
Ja ne želim da idem u metafizičke spekulacije - to radim samo zbog toga što se odnose na našu psihologiju; to je psihološka činjenica da čovjek na takav način spekuliše i na taj način naša svijest funkcioniše. U svakom pojedincu to je isto; pošedujemo ogromnu neograničenu nesvjesnost i samo je jedan dio odredjen, da li je to središni dio ne znamo; vjerovatno nije. Možda ima isti odnos prema centru kao naša Zemlja prema Suncu. Središte sunčevog sistema je Sunce, i naš centar, naš svijet, se okreće oko Sunca; mi smo djeca Zemlje i naš svijet se relativno ekscentrično odnosi prema centru, kao što se Zemlja relativno ekscentrično odnosi prema Suncu. To je moguće, naša svijest takodje može biti kao planeta koja se okreće oko centralnog nevidljivog sunca, naime, oko pretpostavljenog centra nesvjesnog koje se zove Sopstvo jer je centar svjesnog i nesvjesnog.
Tako da je doprinos svijesti apsolutno jedinstven, ali ona je, naravno, ograničena; pod odredjenim aspektima ego uopšte nije moćan. Samo što se tiče poslova koji se dešavaju u trodimenzionalnom prostoru i koji se tiču vremena ego je na vrhu stvari. Ali, dje god se nešto postigne izvan tako ograničenih uslova kao što su prostor i vrijeme kolektivno nesvjesno je vjerovatno od mnogo većeg značaja. Karakteristično je da što ste više poistovjećeni sa sviješću to više pokušavate da zanemarite Sopstvo, da mu se više oduprete, da ga više ošećate čak i kao neprijateljsku silu - dok je u stvarnosti ono centar vašeg stvarnog života. Vidite, odvojena svijest - odvojena je na pogrešan način, mislim, kad se identifikujete sa sviješću - uvijek pokušavate da upalite neku vrstu električnog svijetla i spriječite svjetlost Sunca. Ali, samo bi budala isključila svjetlost Sunca jer je najnezdravije živjeti sa električnom silom, sa kompenzatorskim vještačkim suncem.

Miss Baumann: Rekli ste prošli put da čovjek treba da napravi eksperiment života. Ja vidim neku protivurječnost u ideji o „privremenom životu".

Prof. Jung: Naravno, postoji vrlo jaka kontradikcija. Prvo, moramo shvatiti što ja odredjujem kao privremeni život. Ja pod tim mislim da neko živi pod odredjenom pretpostavkom. Tipični primjer je fils a papa (fr. - tatin sin, pp.), mladić čiji otac ima potrebnu sumu kapitala pa mladić živi pod vrstom tihe pretpostavke da će otac sve platiti. On nema potrebu raditi ili biti odgovoran jer ima potreban bankovni račun. Tako on može živjeti -Bog zna kako - sve i svašta što nikad ne bi sanjao u životu kad bi znao da iz svog džepa mora da plati tu čitavu stvar. On živi u nekoj vrsti sna. Pa, takav mladić ne pravi eksperiment od svoga života, već eksperiment života, nekog života, vrstu zamišljanja. On zamišlja da je pakao od čovjeka. Spekuliše na berzi i naravno propada, ali on to uvijek može raditi jer živi na očevim parama. Ili bi mogao zamisliti da je veliki umjetnik ili sportista i ponovo traći godine i novac na pretpostavci. Tako da on nikada stvarno ne stiže do sebe. On nikad ne počinje da živi kao kad ne bi imao novac. Dakle, uklonite nešto iz njega ili ga napravite svjesnim činjenice da ga novac sprječava da živi svoj vlastiti život, i odmah će biti prisiljen na vlastiti život, na ono što bi inače radio kad bi zavisio samo od sebe. Tada bi izabrao tip života koji možete zvati njegovim vlastitim eksperimentom. Ali, to još nije eksperiment života; to je njegov eksperiment života ukoliko ga je svjestan. Vi znate, naša svijest, budući da je ograničena stvar pati od svih vrsta slabosti, bolesti i takvih stvari, tako da stvarno možemo zamisliti da je nešto naš zadatak, ili da je neki put naš kada u stvarnosti to nije tako. To može biti greška zbog nasljedstva ili društvene sredine, na primjer. Onda u toku života morate saznati da li je put koji ste odabrali potpomognut od nesvjesnog, ili nije. Vrlo često imate iskustvo da čak iako živite u skladu sa vašim najdubljim uvjerenjem pronalazite da ste još uvijek kontrolisani ili ometani od vašeg nesvjesnog. Tada znate da vaša linija nije tačno linija Sopstva i da je morate ispraviti, tako da ćete vaš način uklopiti u način Sopstva. Ovo upadanje u liniju Sopstva je tako važno psihološko iskustvo koje ima mnogo značajno ime. Koje bi to bilo?

Mrs. Zinno: Tao.

Mr. Baumann: Da li bi ga mogli nazvati Individuacija?

Prof. Jung: Da, to su sinonimi. Sada dolazimo do pitanja Miss Hannah: „Da li smrt tijela uvijek želi Sopstvo. Ili može nastati iz uzroka izvan solarnog sistema (da tako kažemo), Sopstva i tijela? Na primjer, vi često kažete: „Ledeni projektil" može ubiti". (To je ledenica ispaljena od strane vrača). „Da li vi kažete da je to samo na snazi kada Sopstvo već želi uništenje tijela, ili bi vlastita svrha Sopstva bila poražena od strane vanjskog uzroka"?
To je pitanje koje je daleko izvan mojeg dometa. Ja nijesam Sopstvo. Ja nijesam uveden u tajne božanske volje, vi znate. To je pitanje previše metafizičko da bi se na njega odgovorilo. Ali naravno, imamo odredjena značajna iskustva; često se stiče utisak, na primjer, da ljudi umiru u pravo vrijeme i da je logično da su tada trebali da umru; bili su na kraju svog konopca. Ili se može reći da se njihovo Sopstvo složilo da je to bio trenutak iz mnogo razloga. Važan razlog može biti da tijelo nije više u formi da podnese veliku promjenu i tada je pojedinac podignut iznad svog tijela kao stara crnkinja koja je bila podignuta sa hrpe banana. Tada nema smisla živjeti dalje jer se stvarno kasni; vrijeme se promijenilo, uslovi su se promijenili i nečiji rad ili nečiji funkcionalni značaj postali su suvišni. Takvi ljudi lako umiru.
Izgleda kao da su se okolnosti, često na čudestan način podesile da postave zamku za njih. Ali, to je samo stvar za nagadjanje, to je hipotetički, spekulacija. Takve su stvari izvan našeg saznanja. Ponekad možete vidjeti u horoskopima ljudi da je odredjena negativna pozicija njihovih zvijezda veoma primjetna i čini vjerovatnim da će u tom trenutku umrijeti; ili se možda san iz davnih vremena ispunjava sa smrću. Takve stvari daju naslutiti tajni pokušaj Sopstva da okonča sa čovjekom kad više nije dobar za svrhu Sopstva. Ali, ja vam ne mogu dati neki odredjeni odgovor.

Miss Wolff: Zar tačnije nije pitanje postoje li uzroci koji su strani Sopstvu koji uzrokuju smrt? Možete li uzeti za primjer odredjene slučajeva suicida ili nesreća za koje bi laik mogao reći da su se mogli izbjeći da je ta osoba više znala - da nije imala depresiju ili da nije slušala svoje snove? Zar se ne može reći da smrt nastupa jer je ta osoba sjedinjena sa ego stranom? Neposredni uzrok smrti izgleda mi kao da dolazi iz ego kompleksa.

Prof. Jung: Dakle, mogli bi takodje postaviti pitanje kako je ego kompleks sposoban da ubije osobu? On nije dovoljno snažan; nema one izvore moći koje ima Sopstvo. I što se tiče ekstrazemaljskih i ekstrasolarnih uzroka smrti kako ćete znati o njihovoj prirodi? To je samo spekulacija. Priznajem da postoje slučajevi u kojima je stav ega: „Dakle, ako će se to i dalje nastaviti nešto strašno će se dogoditi". Ali, to je dje Sopstvo konačno postaje bolesno od gluposti, ega - slučaj stare crnkinje koja sjedi na bananama.

Miss Kaufmann: Postoji predivna knjiga koja se bavi time, Most na San Luis Reju.

Prof. Jung: Da, kada most padne svi ljudi koji su na njemu na kraju su svog konopca; to je vrlo uvjerljivo sa psihološkog stanovišta. Dakle, mi sada ovdje imamo dijagram koji je uradila Mrs. Baynes. Da li bi bili tako ljubazni da ga objasnite?

Mrs. Baynes: Samo sam pokušala da sumiram dijagramsku formu za ono što mislim da vi mislite o Sopstvu. Ono što sam htjela da pitam je: „Da li bi bilo ispravno reći da se Sopstvo sastoji od dva faktora, psihološkog faktora koji je kombinacija svijesti i arhetipova i metafizičkog koji sam tamo dolje napisala kao Brahman"? Naravno, nijesam mogla pokazati u mojem dijagramu da Brahman dolazi u čitav posao. Da li bi to bilo tačno?

Prof. Jung: Dakle, to pripada čitavoj ovoj raspravi o konceptu Sopstva. To je veoma težak problem vjerovatno moram da ponovim čitavu priču. Vi znate, Sopstvo je granični koncept koji ja zovem simbol jer izražava nešto što inače drugačije ne može biti izraženo, zato ga potpuno ne razumijemo. Ideja o Sopstvu je sasvim nepoznate osnove. Psihološka definicija je da je Sopstvo cjelokupnost svjesnog i nesvjesnog i to zvuči sasvim odredjeno; čini nam se da znamo što je svijest i imamo sasvim jasnu ideju o nesvjesnom. Ali, reći da znamo da nesvjesno ide previše daleko; samo to o njemu znamo. Nesvjesno ima neku širinu koja može dospjeti bilo dje; apsolutno nemamo sredstvo za uspostavljanje odredjene granice. Kao što ne možemo reći dje svijest završava tako ne možemo reći dje završava nesvjesno, ili da li uop-šte nedje završava. Koncept koji sadži odredjeni faktor poput svijesti i neodredjeni faktor kao što je nesvjesnost nije naučni; štoviše on je metafizički po svojoj prirodi, per definition (fr. - po definiciji, pp.); on prevazilazi sebe. Stoga ga ja nazivam simbol.
Simbol za mene nije znak za nešto što ja znam kao što su krilati točak na kapi željezničkog službenika ili frojdovski simboli, ili takozvani frimasonski simbolizam - to su prosto znaci za nešto što mi vrlo dobro poznajemo. Simbol je izraz za stvar za koju samo znamo da postoji. Ja je ne znam. Pa, Sopstvo je živi simbol jer označava nešto što znamo da postoji znamo da postoji ukupnost svjesnosti i nesvjesnosti jer smo mi živi primjer toga. Sopstvo izražava naše priznanje o stvari koja zapravo postoji, ali o kojoj ne znamo dovoljno. Ona nas prevazilazi, ona je veća od nas. Zato je ja zovem koncept Sopstva; to je najbolji izraz koji ja znam. Sopstvo je izraženo figurom Hrista, na primjer; u srednjovjekovnoj filosofiji bilo je lapisphilosophorum, ili je bilo materica, zlato, Tinctura magna, quinta essentia. I Gral je bio simbol Sopstva, a i krst. U primitivnijim fazama i kralj je bio simbol Sopstva jer je uvijek bio božanske prirode u isto vrijeme. Ili odredjeni bogovi. Od početka istorije Sopstvo je skoro uvijek bilo predstavljeno bogom - čovjekom. Onda naravno, na nižim primitivnim nivoima to je fetiš, predmet koji je ispunjen božjim dahom, ili mojom manom, ili nekim neobičnim magičnim efektom.
Ovaj koncept je, kao što sam rekao, priznanje iskustva koje je veće od nas, mi ga ne možemo razumjeti. U njemačkom jeziku zvalo bi se ein Erlebnis, iskustvo. Neko takvo iskustvo nije naučno zato što nije intelektualno, ono je potpuno iracionalna činjenica. Psihologija je posebna nauka u kojoj je funkcija saznanja identična sa predmetom saznanja, i saznanje je dio psihe. Dakle, koristi se isti sistem da se prepozna sistem. U nekoj drugoj nauci vi ste u mnogo povoljnijoj situaciji jer ta nauka ima odredjenost predmeta. U mineralogiji na primjer, minerali su predmet saznanja jer se odredjuju kao različiti. Ako se ide dalje, ako se udje u unutrašnjost atoma tada se upada u sumnju, tada ne postoji razlika izmedju predmeta i psihe. Ali, minerologija nema potrebu da ide u detalje; to je beznačajno znati u korišćenju i postupanju sa mineralima. Predmet minerologije je različit od psihe i zato nema potrebe za brigu: može se koristiti vlastiti um da bi se razumjeli minerali, koji su različiti. Ali, kako bi bilo ako bi se koristili minerali da bi se razumjeli minerali? Tada bi metod saznanja u isto vrijeme bio i predmet saznanja, i ne možemo vidjeti kako je to moguće. Zato ljudi pitaju: „Da li je moguće da postoji takva stvar kao psihologija"? I to je stvarno legitimno pitanje.
Dakle, samo sa ograničenjem, baš kao što je neulaženjem u pitanje unutrašnjosti atoma minerologija moguća, tako u psihologiji, pod uslovom da posmatram odredjene psihičke procese iz odredjenog aspekta, tada ja mogu donijeti sud - stvarno mogu nešto reći o psihi ili o psihičkim procesima. Ali, moram pomenuti moje premise, stanovište sa kojeg govorim. Ukoliko ne ulazim u unutrašnju strukturu atoma ja se mogu baviti minerologijom, ali ukoliko ne ulazim u biće psihe ja dajem smisao psihologiji. Ali, ako udjem u stvarno biće psihe moram priznati - psiha je iracionalno iskustvo. Tako da u takvim finim konceptima kao što je Sopstvo imate obije strane; s jedne strane ono je psihološki koncept koji možete definisati savršeno uredno, pa čak i koristiti na naučni način; ali s druge strane morate priznati iracionalnu činjenicu psihe koja je iskustvo, stanje bića. To je kao da pokušavate napraviti nauku od slonova, recimo. Možete napisati poglavlje u zoologiji o slonovima, ali zapravo biti pod stopalima slona to je sasvim različito. U jednom slučaju vi sjedite u vašem studiju pisanja, te u drugom ste u prokleto nezgodnoj situaciji. Tako je i sa Sopstvom. O njemu govorite na savršeno prijateljski, školski način. Niko nije povrijedjen. To je sve lijepo i toplo, a nakon toga ćete jesti vaš obrok. Ali, ako treba iskustvo, dakle, vi ste pod slonom. Iako ne uvijek.
Tako da se te stvari moraju uzeti u obzir prilikom izrade ovakvih shema kao što je ova Mrs. Baynes. I ja ovdje imam još jedan dijagram Mrs. Baynes koji takodje pripada prirodi Sopstva kao iskustva. Takve spekulacije i forme su nam potrebne čak iako diskutujemo o konceptu Sopstva. Ukoliko je Sopstvo naučni koncept, naravno krugovi, Brahman i takve stvari nijesu potrebne; naučni koncept Sopstva završava se iskazom da je ukupna suma svjesnog i nesvjesnog i onda svako stiska ruku i odlazi kući i spava. I to je u redu, i to je kao što bi trebalo biti. Ali, ako neko pita: „Koliko se daleko nesvjesno pruža? Što je nesvjesno"? Tada ste u smoli, zaglavili ste se i onda morate priznati da ovdje počinju slonovi, i oni su stvarni.

Miss Kaufmann: Ja mislim da postoji ista teškoća i sa filosofijom.

Prof. Jung: Da, to je vječni problem sa filosofijom da je svijet čovjekovo iskustvo, i onda oni idu i razgovaraju o njemu. On je puno sigurniji za razgovor i to ljudi više vole. Pa sada, čim se bavite Sopstvom kao iskustvom čitava stvar se mijenja i divlje stvari iskrsavaju, jer ste tada suočeni sa planinama tame; to je isto kao stvarni boravak u džungli usred nekog probudjenog čopora slonova. Tako da pokušavate sve vrste stvari da bi dočarali opasnost i izrazili ono što vidite. Od najstarijih vremena mislim na starog Pitagoru, na primjer ti ljudi koji su nosili postojanje svijeta i psihe u srcu pravili su takve dijagrame: krugove, kvadrate i trouglove. Izmislili su najneobičnije šifre kako bi izrazili to posebno iskustvo. I uvijek iznova, svijest se prepliće i ne prihvata ih, kaže sve je to koještarija, nonsens i izmišlja svjesnu filosofiju i svjesnu nauku koja je samo razgovor i korisno pravilo - palca. Budući da je filosofija razgovor ona je pravilo - palca: na primjer, kako postati profesor. I naučno istraživanje je način da otkrijemo novo pravilo palca za praktične svrhe ili bilo što drugo, kako da postanete profesor ili kako da postanete praktični i pomognete ljudima, kao na primjer u medicini. Postoje sve vrste primjena za bilo koje objektivno ili subjektivno pravilo - palca; čak i učene ljude možete podijeliti prema toj shemi. Na jednoj su strani subjektivci čije je pravilo - palca kako da postanu poznati, kako da kažu nešto što tjera ljude da sjednu, naćule uši i uzviknu: „Kako divno"! I sa druge strane su oni koji stvarno proizvode nove vrijednosti. Ali, sve je to nauka, svijet riječi, dvodimenzionalni svijet. Izvan toga je svijet u kojem vi stvarno doživljavate da svijet postoji, da ste psiha - psiha postaje vaša egzistencija.
Dakle, u sačinjavanju takve mape vi označavate Sopstvo kao iskustvo i to donosi mnoge stvari koje su previše upitne; vi osjećate da one postoje ali ih ne možete razumjeti. Tako da nema kraja stvarima koje će se stvoriti. Tada nauka postaje čovjekov očajnički pokušaj da označi suštinu stvari, stvari koje nijesu samo u glavi već i forces interieures (fr. - unutrašnje sile, pp.), vjerovatno ispod zemlje. Postoji latinski tekst koji kaže da su ovi korijeni niže u zemlji, znači da su u nesvjesnom. Dakle, kada slijedite život živog Sopstva on vas vodi u iskustvo koje je ispod i iznad, ili prije i izvan našeg vremena. Žao mi je ako sam prokleto nejasan, ali svi postajemo nejasni kada razgovaramo o iskustvu života jer je ono uvijek izvan; ako ne bi bilo mi bi bili bogovi. Život je vani, naš svijet je vani, naše cjelokupno biće je izvan nas. Doživite ga i počećete da pravite ove očajničke pokušaje. (Ja ih zovem očajničkim jer je klub koji je preokupiran s takvim stvarima klub očajnika). Vi nužno postajete očajni kad dodirnete stvar koja je veća od vas. Sistem Mrs. Baynes je koristan ukoliko sam ga razumio. Rekao bih da je ispravan.

Mrs. Baynes: Prilično očajnički pokušaj!

Prof. Jung: Ali, ja egu ne bih dao to središno mjesto. Ja bih promijenio te dvije tačke okolo, nazvao bih ovu centralnu tačku Sopstvo, nedjeljiva tačka, a ego bih stavio u sljedeći krug kao neku planetu koja se okreće oko Sopstva, kako bi ostali u skladu sa harmonijom sfera koju počinjete da čujete čim se pojavite odozdo iz vode. Ako naćulite uši vi ćete je čuti i Sopstvo ćete staviti u centar, a ego će biti u većem krugu. Vidite, u trodimenzionalnoj sferi ego izgleda veći od Sopstva jer Sopstvo nije trodimenzionalno. Koncept Sopstva podrazumijeva negiranje prostornog postojanja; četvorodimenzionalno je negiranje trodimenzionalnog, takoreći četvorodimenzionalni prostor je kompletna glupost. To je negiranje prostora. Zato je Sopstvo najbolje obilježiti sa bindu kreativnom tačkom; ego bi se pružao spolja u trodimenzionalnom prostoru i tada ga možemo načiniti većim, kao što nam Zemlja izgleda veća od Sunca iako je u stvarnosti Sunce mnogo veće. Stvari koje su najmanje u Sopstvu i za Sopstvo najveće su u prostoru, i vi sigurno možete zaključiti da su sve velike snažne stvari u spoljašnjem svijetu baš ništa u poredjenju sa Sopstvom. Tako što više istražujete Sopstvo manje velike stvari vani znače, i to je ono što oni najviše mrze. To je razlog zbog kojeg se ovi desperadosi koji vide takva iskustva uvijek sakrivaju daleko, prave tajna bratstva. Oni idu u pećine i šume - ne u crkve već na tajna mjesta ispod crkve -izražavajući time da mogu okrenuti ledja velikim stvarima. I kao što velike kolektivne stvari misle o tome, one često optužuju tajna društva za sve vrste stvari, poput hajke i dreke protiv masona. U Italiji su ubili veliki broj njih; sve vodje italijanskih slobodnih zidara optužene su da su klevetnici i protjerani su na neka ostrva jer ne vjeruju u kolektivni put, u velike stvari. Naravno, vidljive sile zemlje postaju ništa ako pristupite centru. Tako je to veoma opasan poduhvat o kojem se samo mogu upozoriti ljudi koji pristupaju ovom vremenu i prostoru - uništavajući nešto. Naučni koncept je savršeno siguran, ali uzme li se kao iskustvo i on je nesiguran.
Pa dobro, sa Sopstvom u centru apsolutno neproširenim i egom koje se okreće oko njega, objektivni svijet u kojem se ego kreće bio bi bezgranično širok, upravo prostor. Sada Mrs. Baynes obilježava svoj Brahman tom vertikalnom linijom koja bi bila strana uzdizanja: to bi stvarno bio pravi ugao na ravan. Naravno, takva stvar se ne može zamisliti jer prostor ne podnosi vertikalu na sebe, ali bi to bila matematička definicija kao što je treća dimenzija vertikala na ravan. Vertikala na ravan je u isto vrijeme negiranje prostora jer prostor ima samo tri dimenzije; ako bi imao četvrtu dimenziju ne bi bio prostor. Umjesto njega onda postoji nešto apsolutno nevjerovatno, nezamislivo. Stoga, stavljanjem Brahmana tamo vi negirate prostor, i Brahman je upravo to, mogućnost svijeta - svijet po sebi možda - ali svijet nepoznatih kvaliteta koji utiče na naš svijet poput neke nedjeljive i stoga nevidljive tačke; on je neki apsolutni potencijal. Dakle, taj metafizički Hindu koncept Brahman koji simbolizuje ukupnost postojanja sadrži po sebi taj kvalitet koji poriče postojanje. Njegovo obilježavanja tačkom je praktično jer tačka nema širenje, a mi ne možemo pojmiti stvar koja nema širenje jer ona nije u prostoru.

S engleskog preveo i uredio: Ilija Kapičić

IZVORI:

www. maticacrnogorska.me

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD