|
ALTRUIZAM, EMOCIONALNA EMPATIJA I
SAMOPOŠTOVANJE
(KOD STUDENATA HUMANISTIČKOG I NEHUMANISTIČKOG
USMJERENJA)
U najširem smislu, prosocijalno ponašanje se definira kao voljno, intencionalno
ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge. Altruizam podrazumijeva
istinski nesebično ponašanje, dok empatija uključuje dijeljenje percipiranih
emocija drugih osoba.
Samopoštovanje je zapravo samoevaluacija kojom pojedinac održava stav
prihvačanja ili neprihvačanja sebe. cilj istraživanja bio je utvrditi
kakav je odnos izmeču altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja
kod studenata različitih studijskih usmjerenja.U svrhu sagledavanja tog
problema, u istraživanju su korištene tri skale (Skala altruizma, Skala
emocionalne empatije i coopersmithov upitnik samopoštovanja). U istraživanju
je sudjelovalo 229 ispitanika, 108 studenata Filozofskog fakulteta i 121
student Ekonomskog fakulteta. Utvrčeno je da postoji statistički značajna
povezanost varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja.
Osim toga, provedena je i jednostavna analiza
varijance, koja je pokazala da studenti Filozofskog fakulteta imaju veču
razinu altruizma, te da žene, bez obzira na studijsko usmjerenje, imaju
veče rezultate na primijenjenim skalama altruizma i emocionalne empatije.
Takodjer je utvrčeno da su empatija, spol i studijsko usmjerenje dobri
prediktori altruizma, dok samopoštovanje nije, kod studenata i Filozofskog
i Ekonomskog fakulteta.
UVOD
Istraživanja pozitivnih oblika socijalnog ponašanja relativno su novijeg
datuma u psihologiji. Veči interes za ovo područje započeo je nakon sustavnih
istraživanja Latanea i Darleya (1970) o reagiranju opažača u situacijama
kad se netko drugi nalazi u opasnosti te nakon prvih pokušaja integracije
različitih ideja i niza empirijskih nalaza u ovom području (Krebs, 1970;
Macauley i Berkowitz, 1970, sve prema Raboteg-Šarić, 1993). Prosocijalno
ponašanje postaje jedno od najčešče istraživanih područja u socijalnoj
psihologiji i u ostalim društvenim znanostima, osobito u periodu do osamdesetih
godina 20.stoljeća. Ako se uzme u obzir praktično i teorijsko značenje
istraživanja altruizma nije nimalo čudno što je to područje izazvalo toliki
interes. Naime, slučajevi očito nesebičnog ponašanja nisu se mogli jednostavno
objasniti prevladavajućim teorijskim shvaćanjima prema kojima je ljudsko
ponašanje usmjereno zadovoljenju vlastitih potreba, izbjegavanju boli
i neugode te stjecanju nagrada. S druge strane, suradnja, pomaganje drugima
i slični oblici ponašanja predstavljaju jedan od najvažnijih ciljeva socijalizacije.
Takvi oblici ponašanja nastoje se poticati radi održavanja skladnih interpersonalnih
odnosa i harmoničnog funkcioniranja društvenih grupa (Humprey, 1997).
Istraživanja prosocijalnog ponašanja razvijala su se u različitim smjerovima.
U početku se nastojalo otkriti različite eksternalne determinante, tj.
okolinske uvjete koji potiču pojavljivanje prosocijalnog ponašanja (Raboteg-Šarič,
1993). Kasnije se javlja sve veči interes za objašnjenjem internalnih
determinanti ili motivacijske strukture prosocijalnog ponašanja, a u novije
vrijeme sve su češći pokušaji integracije različitih pristupa. Istraživanja
se razlikuju i po tome kako proučavaju prosocijalno ponašanje: kao genetsku
predispoziciju, crtu ličnosti, situacijski inducirano stanje ili kao rezultat
kombinacije ovih čimbenika. Razlike u metodološkim i teorijskim pristupima
jednim su dijelom uvjetovane i time što se ispituje kompleksan fenomen
koji obuhvaća niz specifičnih oblika ponašanja, a u osnovi kojih mogu
biti različiti motivi (Wilson, 2005). Stoga se nastoje pobliže definirati
različiti oblici prosocijalnog ponašanja.
DEFINICIJE PROSOCIJALNOG PONAŠANJA I ALTRUIZMA
U najširem smislu, prosocijalno ponašanje se definira kao voljno, namjerno
ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge.
Altruizam je poseban oblik pomažučeg ponašanja koje je nesebično. Dokle
god netko voljno prosocijalno djeluje, tj. nije na to prisiljen, može
se tvrditi da ta osoba namjerava pomoči drugome. Mečutim, razlozi zbog
kojih netko pomaže drugima mogu biti različiti:
istinska briga za drugu osobu ili pak želja da se ostvare vlastiti interesi,
očekivanje da če osoba kojoj se pomaže uzvratiti i slično. Altruizam podrazumijeva
istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Da bi se prosocijalno
ponašanje smatralo altruističnim, treba uzeti u obzir ne samo posljedice,
nego i motive ponašanja (Wilson, 2005). Različite definicije altruizma
uglavnom se slažu u tome da je altruistično ponašanje poseban oblik pomažučeg
ponašanja i da se razlikuje od prosocijalnog ponašanja u širem smislu.
Da bi se neko društveno ponašanje smatralo altruističnim moraju biti zadovoljeni
sljedeči uvjeti:
1) da je ponašanje voljno započeto, tj. slobodno od prisile,
2) da je poduzeto s namjerom poboljšanja ili održanja dobrobiti drugih
i
3) da isključuje očekivanje materijalnih ili društvenih nagrada ili izbjegavanje
eksternih averzivnih podražaja i kazni
TEORIJE RAZVOJA ALTRUIZMA
Prema Sharabany i Bar-Tal (1981) različita teorijska objašnjenja razvoja
altruističnog ponašanja razvila su se u sklopu 4 različita teorijska pristupa:
evolucijskog, psihoanalitičkog, pristupa
u okviru teorija socijalnog učenja i kognitivno-razvojnog pristupa (Raboteg-Šarič,
1993).
Evolucijska objašnjenja altruizma
Biolozi najčešče koriste termin altruizam da bi opisali
herojsko, samouništavajuče ponašanje usmjereno ka dobrobiti drugih. U
užem smislu, altruistično je ono ponašanje koje daje veču šansu genetskoj
strukturi drugih na uštrb genetske strukture altruista, čija je mogučnost
preživljavanja manja ili je reprodukcija smanjena (Wilson, 2005). Postavlja
se pitanje kako se moglo razviti takvo ponašanje u procesu prirodne selekcije.
Na ovo pitanje tradicionalna Darwinova teorija ne daje adekvatan odgovor.
Noviji evolucijski pristupi obuhvačaju dva šira gledišta o razvoju altruizma:
sociobiološko i sociokulturalno.
Sociobiološko gledište pretpostavlja da se altruistično
ponašanje razvija kroz sociobiološku evoluciju, tj. kroz selektivnu kumulaciju
ponašanja preko transmisije gena.
Prema Hamiltonu, socijalno ponašanje osobe se odvija u smjeru maksimiziranja
šansi da če geni slični genima te osobe preživjeti u najvećem broju. Stoga
je altruizam u prvom redu usmjeren na potomke, zatim na srodnike i na
kraju na veče društvene grupe (Wilson, 2005).
Analizirajuči altruistično ponašanje prema strancima, Trivers (1971) uvodi
pojam recipročnog altruizma, prema kojem je prirodna selekcija favorizirala
altruistično ponašanje jer ono u dužem periodu ima pozitivne posljedice
za altruiste, tj. uvijek postoji šansa da če onaj kome se pomoglo nekad
u budučnosti uzvratiti na isti način (Wilson, 2005).
Sociokulturalno gledište pretpostavlja da je socijalna
evolucija kroz djelovanje kulture potisnula individualne sebične tendencije
selekcionirane tijekom biološke evolucije. Prema campbellu (1978) osobine
društvene okoline, kao što su moralne norme i pravila organiziranja društva,
selekcionirale su se tijekom godina s obzirom na njihovu korist za društvo
(Raboteg-Šarič, 1993). cohen (1978) smatra da nema uročenog izvora altruizma.
U kolikoj mjeri če se altruizam razviti ovisi o prirodi i evoluciji sociokulturalnog
sistema koji djeluje na motivaciju i ponašanje ljudi (Raboteg-Šarić, 1998).
Ukratko, evolucijski pristup naglašava adaptivnu vrijednost
altruizma i stabilne dispozicije u ljudskim bičima koje dovode do toga
da se ponašaju altruistično. Sociobiološko gledište pretpostavlja genetsku
osnovu altruističnog ponašanja, dok sociokulturalno naglašava društvenu
strukturu i norme koje su se razvile kroz generacije, a koje djeluju u
smjeru olakšavanja učenja altruističnog ponašanja. Oba gledišta naglašavaju
adaptivnu funkciju altruizma, važnost altruizma za preživljavanje.
Poteškoča je u tome što evolucijski pristup zanemaruje individualne razlike,
ne objašnjava kako geni i okolina odrečuju osobine ličnosti u ontogenetskom
razvoju i zašto se ponašanje iskazuje u odrečenom kontekstu. Evolucijska
objašnjenja ne govore ni o motivacijskoj osnovi ponašanja ni o svjesnim
namjerama i ciljevima, o čemu govore psihološke teorije. Mečutim, to ne
znači da se takvi različiti pristupi isključuju.
Psihoanalitički pristup altruizmu
Prema tradicionalnoj psihoanalitičkoj školi,
altruizam se razvija kroz razvoj strukture ličnosti, tj. super ega. Kroz
proces identifikacije s roditeljima dijete internalizira prosocijalne
tendencije koje postaju dio super-ega. Prema Freudovom shvaćanju, ljudskoj
prirodi je
uročeno da je okrenuta sebi i usmjerena prema doživljavanju zadovoljstva,
te se mora socijalizirati uz stroge pritiske. Altruizam se javlja kao
posljedica prevladavanja super-ega nad idom u konfliktnim situacijama.
Neofreudovci i ego psiholozi imaju optimističnije gledište o ljudskoj
prirodi, tj. pokušavaju objasniti kako pozitivni utjecaji u razvoju ličnosti
mogu reducirati snagu sebičnih motiva i dovesti do internalizacije nesebičnih
vrijednosti. Razvoj altruizma dovode u vezu s prevladavanjem stupnjeva
socio-emocionalnog razvoja. Pozitivno ponašanje se razvija kao posljedica
odnosa izmeču djeteta i majke i uspješnog rješavanja konflikata u ranim
fazama razvoja.
Psihoanalitički pristup je holistički pristup proučavanju ličnosti koji
ističe kontinuitet ličnosti od djetinjstva do odrasle dobi, a manje okolinske
uvjete ili razlike meču ljudima.
Naglašavaju se interne interpretacije ranog iskustva djece kao determinante
razvoja altruizma.
No, djelovanje okoline se takodjer uzima u obzir, osobito interakcija
s roditeljima.
Pristup altruizmu u okviru teorija socijalnog učenja
Teorije socijalnog učenja analiziraju razvoj socijalnog ponašanja u terminima
načela učenja, te razmatraju uvjete koji pospješuju ili inhibiraju učenje.
Teoretičari socijalnog učenja smatraju da se socijalno ponašanje uči opažajuči
i imitirajuči druge (Pennington, 1996).
Da bi se unaprijedilo prosocijalno ponašanje, koristile su se različite
tehnike, uključujuči i potkrepljenje. No, altruistično ponašanje se javlja
u odsutstvu nagrada i često uz negativne posljedice. Teorije potkrepljenja
pokušale su demonstrirati da, iako specifične nagrade ne slijede uvijek
altruistično ponašanje, takvo ponašanje još uvijek može biti funkcija
potkrepljenja. Tako se stjecanje altruistične reakcije objašnjava npr.
razvojem samonagračujučih mehanizama, tj. subjektivnim posljedicama altruističnog
ponašanja u vidu afekata i kognicija (Pennington, 1996).
Pristup u okviru teorija socijalnog učenja razmatra altruistično ponašanje
kao naučeno u interakciji s društvenom okolinom, te je u večoj mjeri usmjeren
na uvjete koji povečavaju vjerojatnost pojavljivanja altruističnog ponašanja,
te na postupke i efekte koje je lako opažati.
Budući da se pokazala velika varijacija ponašanja iz situacije u situaciju,
naglašava se uglavnom nestabilna priroda altruizma. Ipak, individualne
razlike se uzimaju indirektno u obzir, tj. pretpostavlja se odrečena konzistentnost
u ponašanju kao rezultat različitih kumulativnih iskustava tijekom procesa
socijalizacije.
Kognitivno-razvojni pristup altruizmu
Kognitivno-razvojni pristup kao važan faktor u razvoju altruizma ističe
kvalitativne promjene u kognitivnom, socijalnom i moralnom razvoju (Raboteg-Šarić,
1993). Ovaj pristup pretpostavlja da postoje opće strukture u osnovi kognitivnih
funkcija u različitim domenama.
Te strukture se kvalitativno mijenjaju i te promjene su rezultat procesa
maturacije i interakcije s okolinom. No, uloga okoline i drugih ljudi
nije u oblikovanju ponašanja, već ona predstavlja poticaj za raznovrsna
iskustva tijekom kojih pojedinac aktivno transformira podražaje iz okoline.
U okviru ovog pristupa motivacija za prosocijalno ponašanje analizira
se uglavnom u kognitivnim terminima, s obzirom na rasučivanje o postupcima
pomaganja drugima.
Motivacijske tendencije pojedinca i razina kognitivnog razvoja su relativno
stabilne iz situacije u situaciju, ali je ponašanje pod utjecajem različitih
zahtjeva situacije. Kognitivnorazvojne teorije ne odrečuju pobliže mehanizme
koji dovode do ponašanja. Premda ističu da se kod različitih osoba razvoj
može odvijati različitom brzinom, uslijed djelovanja specifičnih iskustava,
ove su teorije ponajprije usmjerene na utvrdjivanje konzistentnosti ponašanja
na odredjenom razvojnom nivou, dakle na sličnost, a ne na razlike medju
pojedincima.
DEFINIRANJE EMPATIJE
Pojam «empatija»
je relativno novijeg porijekla, iako se o sličnim procesima u psihologiji
govorilo i ranije, samo ne pod tim nazivom. Termin je prvi upotrijebio
Titchener 1909. g. koristeči ga u širem značenju, tj. kao kognitivnu sposobnost
razumijevanja unutarnjeg stanja druge osobe i kao odredjenu vrstu socijalno-kognitivnih
veza (Raboteg-Šarić, 1993). Kasnije termin «empatija» sve više koriste
klinički i socijalni psiholozi. U kliničkoj psihologiji empatija se tretira
kao proces koji služi komunikacijskim funkcijama u terapiji. U okviru
razvojne i socijalne psihologije, definicije empatije se razlikuju s obzirom
na to što istraživači podrazumijevaju pod tim pojmom i kako razlikuju
empatiju od sličnih procesa.
Da bi se točnije definirala empatija, važno je razjasniti kakva je uloga
kognicije u empatiji. Kognitivni aspekt empatije uključuje razumijevanje,
poznavanje stanja svijesti i uvjeta druge osobe ili svijesti o tome kako
nešto što se dogača drugoj osobi može djelovati na nju. Mnogi koji naglašavaju
ovaj aspekt smatraju da je kognitivna empatija preduvjet za afektivnu
empatiju (Stephan & Finlay, 1999)
Razvoj empatije
Razvojne razine empatije odgovaraju stadijima kognitivnog razvoja (Raboteg-Šarič,
1993).
1) Globalna empatija karakteristična je za djecu u
1. godini života. Djeca se često
ponašaju kao da se ono što se dogadja drugima dogadja njima, jer nisu
sposobna
razlikovati sebe i druge kao odvojene fizičke entitete.
2) Egocentrična empatija javlja se
nakon 1. godine života, na drugoj razini kognitivnog
razvoja. Dijete potpuno shvaća sebe i druge osobe kao različite fizičke
objekte. U
stanju je doživljavati empatiju, a da istovremeno razumije da je druga
osoba, a ne ono
samo, u nevolji. No, još uvijek ne razlikuje dobro unutarnja stanja
drugih od vlastitih.
3) Empatija za osjećaje drugih javlja
se s početkom preuzimanja uloge drugog, izmedju 2.
i 3. godine života. Budući da postaje svjesno da druge osobe imaju vlastite
osjećaje
koji su različiti od njegovih, dijete prikladnije odgovara na znakove
koji ukazuju na
osjećaje drugih. S razvojem govora, dijete je u stanju empatizirati
sa sve složenijim
emocionalnim stanjima.
4) Empatija za nečije životne uvjete
počinje se javljati u kasnom djetinjstvu. Dijete
postaje svjesno da druge osobe doživljavaju zadovoljstva i neugodu ne
samo u
neposrednim situacijama, nego i u širim životnim okolnostima i iskustvima.
Empatički
izazvani afekti kombiniraju se s mentalnim predodžbama opčeg stanja
drugih.
Na svim različitim razinama razvoja empatije, doživljaj «empatičke nevolje»
ima
vjerojatno zajedničku afektivnu srž. O kogniciji ovisi kako če osoba
doživjeti i nazvati
emocionalno uzbudjenje. Prema Hoffmanu (1981), afektivne i kognitivne
komponente
empatije se kombiniraju da bi izazvale kvalitativno različiti doživljaj
(Raboteg-Šarić,
1993).
Hoffman (1981) takočer smatra da doživljavanje empatičkog uzbudjenja može
biti u osnovi i egoistične i altruistične motivacije za pomaganjem drugima.
Medjutim, bez obzira na neke «egoistične» elemente, empatija ima odrečene
osobine koje je jasno odredjuju kao altruistični motiv: izaziva je nevolja
drugih, a ne vlastita, glavni cilj akcije je pomoć drugima, a ne sebi,
potencijalno zadovoljstvo aktera ovisi o njegovom djelovanju u svrhu reduciranja
nevolje drugog.
SAMOPOŠTOVANJE
Samopoštovanje je evaluativni aspekt samopoimanja koji
je u psihologiju uveo William James (Vasta, Haith i Miller, 1998). James
je pojam o sebi ili samopoimanje dijelio na egzistencijalni pojam o sebi
ili «ja kao subjekt», i empirijski pojam o sebi ili «ja kao objekt».
«Ja kao subjekt» se odnosi na osječaj osobnog identiteta i svijest o vlastitom
postojanju, dok se «ja kao objekt» odnosi na opažanje svojih osobnih obilježja
kao što su izgled, socijalni status, osobine ličnosti, inteligencija itd.
Osim toga, James je razlikovao deskriptivni i evaluativni aspekt samopoimanja,
samoopis i samopoštovanje. No, ne slažu se svi autori s tom podjelom,
neki smatraju da je samopoštovanje komponenta koja se gradi na sveukupnom
samopoimanju te je nadrečena drugim kategorijama samopoimanja.
Samopoštovanje razni autori različito definiraju i opisuju, ovisno o teorijskom
polazištu, korištenim mjernim instrumentima, načinu istraživanja, ispitanicima
i sl. coopersmith (1967) navodi da pod tim terminom podrazumijava evaluaciju
kojom pojedinac odražava stav ne/prihvačanja sebe, što ukazuje na stupanj
uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost
(Novković, 2003). Istražujuči faktore
koji utječu na samopoštovanje, utvrdio je da su djeca koja iskazuju visoko
samopoštovanje ujedno i asertivnija, kreativnija i nezavisnija od djece
s niskim samopoštovanjem. Ispitanici s visokim samopoštovanjem otporniji
su na utjecaje okoline koji nisu u skladu s njihovim vlastitim opažanjima,
fleksibilniji su i maštovitiji, te probleme rješavaju na originalnije
načine od pojedinaca s niskim samopoštovanjem. Subjektivna procjena samopoštovanja
povezana je, dakle, s različitim manifestacijama ponašanja pojedinaca.
Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja,
otpornije su na stres, zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim
životom, uvjerenije su da če njihovi napori dovesti do uspjeha, češće
planiraju, sudjeluju u raspravama, suradjuju s drugima, kompetentniji
su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama, bolje su raspoloženi
i manje depresivni, spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose
kritiku, procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od večine. S druge
strane, osobe nižeg samopoštovanja mogu misliti da niti drugi ljudi nemaju
visoko mišljenje o njima, zbog čega se osječaju odbačenima i rijetko se
odlučuju na iniciranje socijalnih kontakata. Manji broj socijalnih kontakata
dovodi i do manjeg broj prilika za stvaranje dubljih interpersonalnih
veza od kojih osoba može očekivati socijalnu podršku. Prema tome, nisko
samopoštovanje utječe na veličinu i kvalitetu socijalne mreže osobe, a
posljedica toga je osjećaj usamljenosti.
Utjecaji na razvoj samopoštovanja
Ne postoji istraživanje koje bi pokazalo da se radjamo s istim potencijalom
za razvoj samopoštovanja, ali je sigurno da se več negdje krajem predškolske
dobi vidi da neka djeca pokazuju nedostatak vjere u sebe. Na razvoj samopoimanja,
pa tako i na njegov evaluativni aspekt (samopoštovanje) utječu kognitivni
i afektivni procesi kao i stvarne i / ili zamišljene interakcije sa značajnim
drugima. Prirodu tih interakcija odredjuju individualne karakteristike
osoba u interakciji, ali i okolni uvjeti u kojima se interakcija odvija.
Ovisno o razlici ili izjednačenosti u statusu i snazi sudionika u interakciji,
interakcija može biti simetrična i asimetrična (Pastor, 2004). Asimetrične
interakcije se ostvaruju meču osobama čiji se status i snaga značajno
razlikuju (npr. djeca-odrasli). U simetričnoj interakciji postoji direktni
reciprocitet i osobe koje sudjeluju u njoj istog su statusa i snage (npr.
vršnjaci).
Značajni drugi su najčešče osobe koje su tople i brižne prema djetetu,
pokazuju interes za dijete, ohrabruju ga i podržavaju, te razumno kontroliraju.
To su obično roditelji, učitelji, rodjaci, prijatelji i vršnjaci. S nekima
od tih značajnih drugih mladi ostvaruju asimetričnu, a s nekima simetričnu
interakciju, no obje vrste su relevantne za razvoj evaluativnih aspekata
samopoimanja kod djece i adolescenata, te za generalno samopoštovanje.
Najznačajniji drugi su svakako roditelji, a već na samom početku života
majka, ili neki drugi primarni skrbnik, počinje utjecati na razvoj samopoštovanja.
Ako majka (ili skrbnik) postupa dobro u prvim mjesecima djetetova života,
dijete koje sebe još ne može razlikovati od nje doživljava da je i ono
dobro. Ako majka (ili skrbnik) pak loše postupa, dijete doživljava da
je i ono loše. Tako primitivno konstruirano samopoimanje trajat će sve
dok dijete ne bude razlikovalo «ja» od «ne ja».
Postizanje neke vještine u djece stvara osječaj postignuća koji potkrepljuje
razvoj samopoštovanja. Istovremeno, dijete razvija mišljenje o sebi i
na temelju kontakta s drugim ljudima. Zato je roditeljsko sudjelovanje
važno u razvoju zdrave samopercepcije.
Uvažavanje ličnosti djeteta i njegovog mišljenja, ravnopravan razgovor,
nenametljivi savjeti, dosljednost roditelja, njihovo mečusobno slaganje
i umjerenost u kontroli omogučavaju razvoj visokog samopoštovanja. Ako
se kritikama, kaznama ili čak odbacivanjem djeteta podržavaju i pojačavaju
osjećaji krivice, dijete strahom sebi oduzima mogučnost da postigne uspjehe
koji bi mu pomogli vratiti samopoštovanje.
Samopoštovanje je posljedica odnosa izmeču postignutog uspjeha i očekivanja
(Pastor, 2004). Ako se pred dijete postavljaju prevelika očekivanja, postoji
mogućnost da će njegovo samopoštovanje biti nisko, jer najvjerojatnije
neće moći ostvariti ono što se za njega zamislilo. Ako su pak očekivanja
preniska, dijete se neće željeti truditi ostvariti svoje potencijale.
Što djeca bivaju starija, sve više vremena provode u interakcijama s vršnjacima.
Te se interakcije odvijaju u formalnim i neformalnim dječjim grupama u
kojima djeca zauzimaju odrečeni socijalni status. Postignuti status u
grupi (popularnost, odbačenost, prihvačenost) posebno je značajan u osnovnoškolskoj
dobi koju karakterizira težnja za druženjem i prihvačenošču u grupi. Zadovoljenje
ovih težnji donosi djeci ugodan osječaj vrijednosti, samopouzdanja i adekvatnosti,
a to su sve komponente samopoštovanja.
Rana adolescencija je prilično krizno razdoblje u životu i koliko je za
prilagodbu bitna socijalna podrška (najviše roditelja) i visoka razina
samopoimanja, toliko je potrebna i ravnoteža u utjecajima odraslih i vršnjaka
(Pastor, 2004). I važni životni dogačaji mogu imati velik utjecaj na samopoštovanje.
No, nije nužno da če pozitivan životni dogadjaj uvijek rezultirati porastom
samopoštovanja kao niti da če negativan dogadjaj utjecati na pad samopoštovanja.
To više ovisi o interpretaciji od strane osobe koja ga je doživjela, nego
o samom ishodu dogadjaja.
Na temelju niza istraživanja (James, 1890, Rosenberg, 1965, coopersmith,
1967), utvrčeno je da ključnu ulogu u razvoju samopoštovanja ima atmosfera
u roditeljskom domu i neposredna socijalna okolina (prema Filipovič, 2002).
U najranijoj dobi djeca prihvačaju mišljenja koja o njima imaju za njih
značajni odrasli i internaliziraju ih kao svoja vlastita.
Roditeljski odnos prema djetetu koji je brižan, topao, pun ljubavi i prihvačanja,
te dosljedan i pravedan, kojim se uvažavaju prava i mišljenja djeteta,
rezultira time da dijete internalizira pozitivnu sliku o sebi kao i osječaj
kompetentnosti. Općenito se smatra da se osjećaj samopoštovanja javlja
tijekom treće godine života, kao osjećaj ponosa kada dijete postiže stvari
na svoj vlastiti način.
Ukoliko roditelji ne omoguče djetetu istraživanje okoline u tom periodu,
tada se umjesto samopoštovanja mogu javiti osječaji srama i ljutnje. U
dobi od četiri do pet godina samopoštovanje poprima kompetitivni karakter,
a odobravanje od strane vršnjaka postaje važan izraz afirmacije samopoštovanja.
Prema Maslowljevoj teoriji motivacije (1954), potrebe i motivi pojedinca
su hijerarhijski organizirani na pet razina, tako da, kada se zadovolje
potrebe na nižoj razini, pojavljuje se potreba za zadovoljenjem onih sa
više razine (prema Filipović, 2002). Na četvrtoj razini nalazi se potreba
za samopoštovanjem i sastoji se od dvije komponente: potrebom za kompetentnošču
(želja da se bude adekvatan, želja za postignućem, moći, nezavisnošću,
slobodom) i potrebom za prestižem (želja za priznanjima, prepoznavanjem,
ugledom, statusom, važnošću). Zadovoljenje ovih potreba donosi ugodan
osjećaj samopouzdanja, vrijednosti, snage i kompetentnosti.
Maslow (1954) naglašava želju za kompetentnošću kao jednu od središnjih
komponenti samopoštovanja, te ističe opasnost za ličnost pojedinca ukoliko
izgračuje samopoštovanje samo na temelju poštovanja od strane drugih.
Budući da je potreba za kompetentnošću unutarnji čimbenik samopoštovanja,
dok je potreba za prestižem vanjski čimbenik
samopoštovanja, pojedinac bi se, za postizanje visokog samopoštovanja,
trebao usmjeriti na zadovoljenje potrebe za kompetentnošću (kao unutarnjeg
čimbenika), jer će mu to, u većini slučajeva, osigurati visoko samopoštovanje.
POVEZANOST ALTRUIZMA, EMOCIONALNE EMPATIJE I SAMOPOŠTOVANJA
Postoji niz teorija razvoja altruizma i različitih pristupa objašnjenju
prosocijalnog ponašanja, te se prema svim tim teorijama i modelima, može
očekivati pozitivna povezanost izmedju empatije i prosocijalnog ponašanja,
iako empatija ne mora biti konzistentno povezana s prosocijalnim ponašanjem.
Najbitnija činjenica koja to potkrepljuje je da se pod prosocijalnim ponašanjem
podrazumijeva širok raspon ponašanja, a večina teorija koje predlažu da
je empatija medijator prosocijalnog ponašanja predviča jaču vezu za ono
ponašanje koje je altruistički motivirano (Raboteg-Šarič, 1993).
Što se tiče povezanosti samopoštovanja sa altruizmom (kao mjerom prosocijalonog
ponašanja) i empatijom, može se logično zaključiti da medju njima najvjerojatnije
nema povezanosti. No, ovo istraživanje je provedeno da bi se vidjelo postoji
li ipak neka povezanost samopoštovanja sa mjerama prosocijalnog ponašanja
i emocionalnom empatijom.
Razmišljanje da ljudi koji imaju visoko samopoštovanje više sudjeluju
u interakcijama s drugima (više komuniciraju, provode više vremena u društvu
i sl.), može navesti na pomisao da takvi ljudi imaju i više prilike djelovati
altruistično, što samim time povlači za sobom mogučnost donošenja zaključka
da su ljudi sa višom razinom samopoštovanja i altruističniji.
Kada se uzme u obzir povezanost altruizma i empatije (koja je pozitivna),
može se zaključiti da su samopoštovanje i empatija takočer u pozitivnoj
korelaciji.
Stoga je cilj ovog istraživanja bio utvrditi je li navedena pretpostavka
točna ili nije, tj. utvrditi postoji li, i ako postoji kakva je, povezanost
altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih
studijskih usmjerenja (humanističkog i nehumanističkog).
Teorija podudaranja ličnosti i posla Johna Hollanda (1975) je temeljena
na predodžbi podudaranja karakteristika pojedinca i njegove ili njezine
radne okoline. Holland predstavlja šest tipova ličnosti i predlaže da
zadovoljstvo i sklonost napuštanja posla ovise o stupnju koliko
pojedinci uspješno uklapaju svoje ličnosti s okolinom njihovog profesionalnog
zanimanja.
Holland identificira i šest tipova ličnosti te predlaže da slaganje tipa
ličnosti i radne okoline odrečuje zadovoljstvo na poslu i stopu otkaza.
Tih šest tipova ličnosti su sljedeči: realistični, istražujuči, društven,
konvencionalni, poduzetnički, umjetnički. U svojoj teoriji tvrdi da je
zadovoljstvo največe i stope otkaza najmanje kad se ličnost i zanimanje
podudaraju.
Društveni pojedinci bi trebali biti u društvenim poslovima, konvencionalni
ljudi u konvencionalnim poslovima i tako dalje.
Prema Hollandovim RIASEc kodovima, studenti Filozofskog fakulteta bi uglavnom
imali društven tip ličnosti, dok bi studenti Ekonomskog fakulteta imali
više izražen poduzetnički tip ličnosti. Iz tog razloga je račena usporedba
studenata tih fakulteta, s pretpostavkom da če društveniji ljudi koji
preferiraju aktivnosti koje uključuju pomaganje drugima, te su puni razumijevanja,
imati višu razinu empatije i altruizma od poduzetničkih ljudi, čije su
karakteristike dominantnost, energičnost, utjecanje na druge.
Ovaj če rad pokušati objasniti navedene, te eventualno i dobivene, povezanosti
altruizma, empatije i samopoštovanja, i razlike izmeču studenata različitih
studijskih usmjerenja u tim varijablama.
CILJ I PROBLEMI
cilj ovog istraživanja bio je utvrditi kakav je odnos izmedju altruizma,
emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih studijskih
usmjerenja, humanističkog i nehumanističkog.
Problemi istraživanja:
1. Utvrditi postoji li povezanost varijabli altruizma, emocionalne empatije
i
samopoštovanja kod studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta.
2. Utvrditi postoje li razlike u altruizmu, emocionalnoj empatiji i
samopoštovanju
izmeču studenata ovisno o spolu i usmjerenju studija.
3. Utvrditi u kojoj mjeri se razina altruizma može predvidjeti na temelju
stupnja
emocionalne empatije, samopoštovanja, spola i studijskog usmjerenja
studenata.
HIPOTEZE
1. Pretpostavlja se da postoji pozitivna povezanost emocionalnih aspekata
empatije,
altruizma i samopoštovanja kod studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta.
2. Pretpostavlja se da će studenti i studentice Filozofskog fakulteta
imati značajno veći
stupanj altruizma i emocionalne empatije od studenata i studentica Ekonomskog
fakulteta, kao i da če njihovi rezultati na upitniku samopoštovanja
biti podjednaki.
3. Pretpostavlja se da će osobe s većim stupnjem samopoštovanja i emocionalne
empatije
imati i višu razinu altruizma.
METODOLOGIJA
Sudionici
U istraživanju je sudjelovalo 229 sudionika, studenata druge godine Filozofskog
i Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Ukupno je bilo 119 ženskih i 110 muških
sudionika, prosječne dobi 20,9 godina. Istraživanju je pristupilo 108
studenata s Filozofskog fakulteta i 121 student s Ekonomskog fakulteta.
Pribor
Instrumenti korišteni u istraživanju su bili Skala altruizma (Lackovič-Grgin,
Prorokovič, čubela, Penezič, 2002), Skala emocionalne empatije (Lackovič-Grgin
i sur., 2002) i coopersmithov upitnik samopoštovanja (Lackovič-Grgin i
sur., 2002).
Preliminarna verzija Skale altruizma napravljena je i primijenjena na
uzorku od 94 učenika trečih razreda usmjerenog obrazovanja. Prethodno
je provedeno pilot-istraživanje u kojemu su studenti psihologije opisivali
situacije iz svakodnevnog života kada su nekome pomogli ili učinili neku
uslugu, bez da su za to tražili nešto za uzvrat. Na temelju odgovora ispitanika
sastavljeno je 20 tvrdnji koje opisuju svakodnevno prosocijalno ponašanje,
a nakon analize čestica odbačene su tri tvrdnje koje nisu korelirale s
ukupnim rezultatom. Analiza čestica konačne verzije Skale altruizma od
17 tvrdnji pokazala je na ovom uzorku zadovoljavajuču pouzdanost tipa
unutarnje konzistencije (cronbach č = 0,84) (Lacković- Grgin i sur., 2002).
Način odgovaranja ispitanika bio je na Lickertovoj skali od 1 do 5 (gdje
1 znači «nikada», a 5»vrlo često») zaokružiti jedan broj koji njega/nju
najbolje opisuje. Ukupni raspon bodova za svakog ispitanika se dobije
jednostavnim zbrajanjem svih odgovora tog ispitanika, što znači da teoretski
raspon bodova može varirati od 17 do 85.
Skala emocionalne empatije mjeri tendenciju čuvstvenog reagiranja izazvanu
emocionalnim stanjem drugih osoba. Skala sadrži 19 tvrdnji koje opisuju
emocionalne doživljaje koji su sukladni čuvstvenom stanju drugih te osječaje
simpatije prema onima koji su u nevolji. Največi moguči rezultat je 95
bodova, a veči rezultat na skali znači veču tendenciju doživljavanja emocionalne
empatije (Lackovič-Grgin i sur., 2002). Način
odgovaranja je, isto kao i u Skali altruizma, zaokružiti koji broj na
skali od 1 (uopče se ne odnosi na mene») do 5 («u potpunosti se odnosi
na mene») najbolje opisuje osobu koja ga rješava. Rezultati na skali formiraju
se kao suma rezultata na svakoj pojedinoj čestici, što znači da je minimalan
broj bodova 19, a maksimalan 95. coopersmithov upitnik samopoštovanja
vrlo je često korišten u ispitivanjima djece i adolescenata u relaciji
s položajem u grupi, roditeljskim odgojnim postupcima, stresom zbog bolesti
i sl. Verzija upitnika SEI iz 1967. godine sastoji se od 58 tvrdnji (50
tvrdnji mjeri različite aspekte samopoimanja, a 8 tvrdnji su Skala laži).
Skračena verzija ima 25 tvrdnji.
Skračivanje nije utjecalo na pouzdanost skale, pa se tako pouzdanosti
duže i krače verzije kreču u vrijednostima od ,77 do ,79 (cronbach č).
Pouzdanosti test-retest koeficijenta stabilnosti veče su u starije nego
li u mlače djece (Lackovič-Grgin i sur., 2002). Upitnik se sastoji od
25 tvrdnji na koje ispitanik odgovara pozitivno ili negativno (odnosi
li se ta tvrdnja na njega/nju ili ne). Ukupni rezultat svakog ispitanika
je zbroj njegovih pozitivnih odgovora (pozitivni odgovori su ukoliko je
ispitanik odgovorio «točno» na tvrdnje 2, 5, 7, 13, te ukoliko je odgovorio
«netočno» na sve ostale tvrdnje). Raspon rezultata na ovom upitniku je
od 0 bodova do 25 bodova.
Postupak
Mjerenje je provedeno grupno, po studijskim usmjerenjima. Zbog ukidanja
djelovanja sistematskog faktora redoslijeda ispunjavanja upitnika, testovi
su bili posloženi u 3 forme različitim redoslijedom (forma A: 1. Skala
altruizma, 2. Skala emocionalne empatije, 3. coopersmithov upitnik samopoštovanja;
forma B: 1. Skala emocionalne empatije, 2. coopersmithov upitnik samopoštovanja,
3. Skala altruizma; forma c: 1. coopersmithov upitnik samopoštovanja,
2. Skala altruizma, 3. Skala emocionalne empatije).
Sudionicima je rečeno da je sudjelovanje u istraživanju dobrovoljno, a
studenti psihologije su za sudjelovanje dobili 1 eksperimentalni sat.
Istraživanje se provodilo tijekom nastave (neposredno prije ili nakon
nekog predavanja). Prije same provedbe istraživanja, sudionicima je rečeno
da sudjeluju u istraživanju o povezanosti altruizma, emocionalne empatije
i samopoštovanja. Kako je bilo primjenjivano nekoliko skala, za svaku
je skalu napisana detaljna uputa, koju eksperimentator nije posebno verbalno
naglašavao, več je zamolio sudionike da je pažljivo pročitaju. Naglašeno
je kako je istraživanje anonimno i da če se rezultati koristiti isključivo
u istraživačke svrhe. Ispitivanje je u prosjeku trajalo 30 minuta.
Po završetku je sudionicima ukratko objašnjen cilj istraživanja, koje
su pretpostavke, što se očekuje po kojoj teorijskoj osnovi.
REZULTATI
DESKRIPTIVNA STATISTIKA
Mjere altruizma
Rezultati ispitanika na skali altruizma prikazani su u Tablici 1 i Tablici
2. Prosječan rezultat na Skali altruizma cijelog uzorka ispitanika iznosi
M=60.6, uz SD=8.11.Najmanji rezultat iznosi 30, a največi 85, što znači
da su sudionici ovog istraživanja postigli iznadprosječne rezultate na
Skali altruizma.
Tablica 1
Rezultati 229 ispitanika (muških i ženskih), studenata druge godine Filozofskog
i Ekonomskog fakulteta na Skali altruizma, Skali emocionalne empatije
i coopersmithovom upitniku samopoštovanja
FF - ž FF - m EF - ž EF - m
M SD M SD M SD M SD
Altruizam 65.6 5.26 58.6 6.96 61.7 7.05 56.5 9.68
Empatija 77.3 8.00 71.4 10.86 76.3 9.01 67.6 10.70
Samopoštovanje 19.4 3.85 18.9 4.54 20.00 3.28 19.9 4.73
Tablica 2
Ukupni rezultati 229 ispitanika (muških i ženskih), studenata druge godine
Filozofskog i Ekonomskog fakulteta na Skali altruizma, Skali emocionalne
empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja
FF - uk EF - uk Ženski - ukupno Muški - ukupno Total
M SD M SD M SD M SD M SD
ALT 62.1 7.06 59.3 8.75 63.5 6.55 57.5 8.50 60.6 8.11
EMP 74.4 9.89 72.1 10.72 76.7 8.54 69.4 10.88 73.2 10.38
SAM 19.1 4.19 19.9 4.01 19.7 3.55 19.4 4.65 19.6 4.11
Mjere emocionalne empatije
Rezultati ispitanika na Skali emocionalne empatije prikazani su takočer
u Tablici 1 i Tablici 2. Prosječan rezultat na Skali emocionalne empatije
cijelog uzorka ispitanika iznosi M=73.2, uz SD=10.38. Najmanji rezultat
iznosi 31, a največi 95, te nam to pokazuje da su ispitanici postigli
iznadprosječne rezultate i na Skali emocionalne empatije.
Mjere samopoštovanja
I rezultati ispitanika na coopersmithovom upitniku samopoštovanja prikazani
su u Tablici 1 i Tablici 2. Prosječan rezultat na coopersmithovom upitniku
samopoštovanja cijelog uzorka ispitanika iznosi M=19.6, uz SD=4.11. Najmanji
rezultat iznosi 7, a največi 25.
Navedeni podaci ukazuju na iznadprosječne rezultate ispitanika na coopersmithovom
upitniku samopoštovanja.
Rezultati deskriptivne statistike pokazuju da su sudionici provedenog
istraživanja postigli iznadprosječne rezultate na primijenjenim skalama
altruizma, emocionalne empatije i upitniku samopoštovanja.
Povezanost izmeču varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja
U svrhu ispitivanja postojanja povezanosti varijabli altruizma, emocionalne
empatije i samopoštovanja, izračunati su Pearsonovi koeficijenti korelacije,
koji se mogu vidjeti u Tablici 3. Rezultati svih sudionika istraživanja
na Skali emocionalne empatije značajno koreliraju i sa rezultatima na
Skali altruizma i sa rezultatima na Skali samopoštovanja.
Pearsonov koeficijent korelacije izračunat na rezultatima svih sudionika
na Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja
iznosi r = -.17 uz značajnost od .01. Taj podatak ukazuje na postojanje
značajne negativne povezanosti emocionalne empatije i samopoštovanja,
zbog čega se može zaključiti da empatičniji pojedinci imaju manju razinu
samopoštovanja od neempatičnih pojedinaca.
Pearsonov koeficijent korelacije koji ukazuje na povezanost rezultata
na Skali altruizma i Skali emocionalne empatije iznosi r = .37 uz značajnost
od .001. Navedeni podatak ukazuje na postojanje značajne pozitivne povezanosti
altruizma i emocionalne empatije. Zbog toga se može zaključiti da su empatičniji
pojedinci ujedno i altruističniji, te da su te dvije osobine mečusobno
pozitivno povezane.
Tablica 3
Korelacije rezultata na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja
kod studenata druge godine Filozofskog i Ekonomskog fakulteta (N=229)
samopoštovanje altruizam empatija
samopoštovanje - .047 -.17**
altruizam - .37***
** p = .01
*** p = .001
Tablica 4
Korelacije rezultata na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja
odvojeno za studente Filozofskog fakulteta (gornji dio tablice) i Ekonomskog
fakulteta (donji dio tablice)
samopoštovanje altruizam empatija
samopoštovanje - .09 -.18*
altruizam .05 - .31**
empatija -.15 .39** -
* p = .05
** p = .01
Tablica 5
Korelacije rezultata na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja
odvojeno za muške sudionike (gornji dio tablice) i ženske sudionike (donji
dio tablice) istraživanja
samopoštovanje altruizam empatija
samopoštovanje - .14 -.19*
altruizam .12 - .23**
empatija -.21* .36*** -
* p = .05
** p = .01
*** p = .001
Analizirajuči Tablicu 4, može se zaključiti da su kod studenata Filozofskog
fakulteta korelacije izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije
statistički značajne uz značajnost od .01(r = .31), dok je korelacija
njihovih rezultata na Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku
samopoštovanja negativna i statistički značajna uz značajnost .05 (r =
-.18). Kod studenata Ekonomskog fakulteta statistički je značajna korelacija
samo izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije uz značajnost .01
i iznosi r = .39.
U Tablici 5 su prikazane korelacije rezultata, posebno muških, posebno
ženskih sudionika provedenog istraživanja, na skalama altruizma, emocionalne
empatije i samopoštovanja.
Dobiveni podaci ukazuju na sljedeće: kod muških sudionika (bez obzira
na studijsko usmjerenje) korelacije izmeču varijabli altruizma i emocionalne
empatije su statistički značajne uz značajnost od .01(r = .23), dok je
korelacija njihovih rezultata na Skali emocionalne empatije i coopersmithovom
upitniku samopoštovanja negativna i statistički značajna uz značajnost
.05 (r = -.19). Kod ženskih sudionika takodjer je statistički značajna
korelacija izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije uz značajnost
.001 i iznosi r = .36, te korelacija izmeču varijabli emocionalne empatije
i samopoštovanja, koja je negativna i iznosi r = -.21 (p = .05).
Razlike u altruizmu, emocionalnoj empatiji i samopoštovanju kod studenata
različitog spola i studijskog usmjerenja
U svrhu traženja odgovora na pitanje postoje li razlike u altruizmu, emocionalnoj
empatiji i samopoštovanju izmeču studenata ovisno o spolu i usmjerenju
studija provedena je jednostavna analiza varijance prikazana u Tablici
6.
Tablica 6
Jednostavna analiza varijance na rezultatima ispitanika (N=229), studenata
Filozofskog i Ekonomskog fakulteta, na Skali altruizma, Skali emocionalne
empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja, s obzirom na spol,
studijsko usmjerenje te njihovu interakciju
ALTRUIZAM EMPATIJA SAMOPOŠ TOVANJE
F p F p F p
Spol 38.65 .001 32.1 .001 0.34 .588
Studij 8.96 .003 3.59 .059 2.33 .128
Spol×studij 0.845 .359 1.17 .280 0.18 .671
Rezultati pokazuju da je za razinu altruizma spol vrlo značajan, jer
se može vidjeti da ženski ispitanici, bez obzira na studijsko usmjerenje,
postižu značajno više rezultate na Skali altruizma od njihovih muških
kolega (Mž=63.5, Mm=57.5).
Kada se uzme u obzir studijsko usmjerenje ispitanika, može se primijetiti
da je i ono značajno te da utječe na postignute rezultate na Skali altruzima.
Studenti Filozofskog fakulteta su na primijenjenoj skali postigli bolje
rezultate (Mff=62.1) od studenata Ekonomskog fakulteta (Mef=59.3).
Rezultati na Skali empatije pokazuju da je i tu takočer spol vrlo značajan,
te da ženski ispitanici, isto kao i na Skali altruizma, postižu više rezultate
(Mž=76.7, Mm=69.4).
No, studijsko usmjerenje nije značajno povezano sa stupnjem empatije ispitanika,
te nas to navodi na zaključak da, bez obzira koji fakultet studirali,
ispitanici su podjednako empatični. Na temelju fakulteta koji ispitanici
studiraju ne može se zaključivati o njihovom stupnju empatije, jer se
njihovi rezultati (rezultati studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta)
ne razlikuju toliko da bi bili statistički značajni.
Varijabla samopoštovanja, kako se vidi iz Tablice 6, je u potpunosti zasebna
varijabla koja se ne može objasniti niti spolom, niti studijskim usmjerenjem,
niti povezanošču s altruizmom ili emocionalnom empatijom (vidi Tablicu
4).
Isto tako, interakcija spola i studijskog usmjerenja nije statistički
značajna, što navodi na zaključak da ne postoji statistički značajna razlika
izmeču studentica Filozofskog i Ekonomskog fakulteta, kao i da ne postoji
statistički značajna razlika izmeču muških studenata Filozofskog i Ekonomskog
fakulteta u mjerama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja.
Predvidjanje altruizma na temelju stupnja emocionalne empatije, samopoštovanja,
spola i studijskog usmjerenja
U svrhu utvrčivanja mogučnosti predikcije altruizma na temelju emocionalne
empatije, samopoštovanja, spola ili studijskog usmjerenja, provedena je
linearna regresijska analiza, koja objašnjava u kolikoj se mjeri razina
altruizma može predvidjeti na temelju navedenih prediktora.
Koeficijent multiple korelacije iznosi R=.39 i objašnjava linearnu povezanost
kriterijske varijable altruizma s prediktorima navedenima u Tablici 7.
Postotak zajedničke varijance kriterija i prediktora iznosi R²=.15, što
znači da navedene varijable (altruizam, emocionalna empatija, samopoštovanje,
spol, studijsko usmjerenje) dijele 15% zajedničke varijance. Iz podataka
navedenih u Tablici 7 se može zaključiti da se razina altruizma ne može
predvidjeti na temelju stupnja samopoštovanja (č = .114; p = .068), ali
je stupanj emocionalne empatije, s druge strane, vrlo dobar prediktor
za predvičanje razine altruizma (č = .391; p = .001).
Spol je takodjer dobar prediktor razine altruizma (č = .371, p = .001),
kao i studij kojeg su ispitanici odabrali (č = - .176; p = .007).
Izračunati beta koeficijenti ukazuju na to da su emocionalna empatija,
spol i studijsko usmjerenje dobri prediktori razine altruizma, dok samopoštovanje
nije.
Tablica 7
Linearna regresijska analiza - č koeficijenti
Standardizirani
koeficijent beta t p
Samopoštovanje .114 1.832 .068
Emocionalna empatija .391 6.294 .001
Spol .371 6.012 .001
Studij - .176 - 2.698 .007
RASPRAVA
Kako pokazuju rezultati provedenog istraživanja, izmedju emocionalne empatije
s jedne i altruizma i samopoštovanja s druge strane, postoji statistički
značajna korelacija. Povezanost izmedju emocionalne empatije i samopoštovanja
iznosi r = -.17 uz značajnost od .01. Ta povezanost je statistički značajna
i negativna, što upučuje na mogučnost donošenja zaključka da empatičniji
pojedinci ujedno imaju i nižu razinu samopoštovanja, kao i da pojedinci
koji su postigli visok rezultat na coopersmithovom upitniku samopoštovanja
imaju niži stupanj
emocionalne empatije.
Povezanost emocionalne empatije i altruizma iznosi r = .37 uz značajnost
od .001. Taj podatak upučuje na to da su altruizam i emocionalne empatija
dvije mečusobno povezane varijeble, te da su altruistični pojedinci ujedno
i empatični, spremni pomagati drugima i istovremeno ih i razumjeti.
Povezanost altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja je ispitivana
i kod studenata različitih studijskih usmjerenja, posebno kod studenata
Filozofskog fakulteta i posebno kod studenata Ekonomskog fakulteta. Te
analize su pokazale da i kod studenata Filozofskog fakulteta i kod studenata
Ekonomskog fakulteta postoji statistički značajna povezanost varijabli
altruizma i emocionalne empatije (rff = .31, p = .01; ref = .39, p = .01).
No, samo je kod studenata Filozofskog fakulteta načena i statistički značajna,
iako negativna, povezanost emocionalne empatije i samopoštovanja (r =
-.18, p = .05). Radjena je i analiza kojom se ispitalo postojanje povezanosti
varijabli altruzima, emocionalne empatije i samopoštovanja kod sudionika
ovisno o spolu (dakle, kod muških i kod ženskih ispitanika). Dobiveni
podaci su pokazali da i kod studenata i kod studentica postoji statistički
značajna povezanost varijabli altruizma i emocionalne empatije (rž = .36,
p = .001, rm = .23, p = .01). Takodjer se uvidjelo da postoji statistički
značajna, iako negativna, povezanost samopoštovanja i emocionalne empatije
kod obje grupe ispitanika (ovisno o spolu). Ta povezanost za ženske ispitanike
iznosi r = -.21, p = .05, a za muške ispitanike iznosi r = -.19, p = .05.
U skladu s dobivenim podacima u ovom istraživanju su i neki zaključci
ranije provedenih istraživanja. Tako su Eisenberg i Miller (1987) napravili
iscrpan pregled od preko stotinu istraživanja u kojima je ispitivan odnos
izmeču empatije i prosocijalnog ponašanja (prema Raboteg-Šarič, 1993).
Pregled istraživanja organiziran je s obzirom na to koja se metoda za
mjerenje empatije koristila i gdje je bilo moguće, korištena je meta-analiza.
Autori zaključuju da su rezultati često nekonzistentni, dijelom zbog toga
što su korištene različite mjere empatije i uslijed toga što različite
emocionalne reakcije koje se nazivaju empatijom, mogu biti u manjoj ili
večoj mjeri povezane s ponašanjem.
Za razliku od ostalih mjera (mjere empatije izvedene iz slika i priča),
upitnici sadrže mnoge tvrdnje koje odražavaju individualne odgovore u
nizu situacija, te su takve mjere stabilnije i pouzdanije (Raboteg-Šarič,
1993). Niti u jednom istraživanju nije načen negativan odnos izmeču empatije
i prosocijalnog ponašanja. Zbog toga se može zaključiti da, bez obzira
na to što su upitnici za mjerenje empatije različiti po sadržaju, rezultati
uglavnom pokazuju pozitivan odnos izmeču ovih pokazatelja i različitih
mjera prosocijalnog ponašanja.
U cilju dobivanja podataka razlikuju li se studenti u razini altruizma,
emocionalne empatije i samopoštovanja s obzirom na spol i studijsko usmjerenje,
provedena je jednostavna analiza varijance čiji rezultati potvrčuju postavljenu
hipotezu. Kod studenata različitih studijskih usmjerenja postoji statistički
značajna razlika u rezultatima na Skali altruizma, u korist studenata
Filozofskog fakulteta (F=8.96, p=.003). Kada se uzme u obzir spol ispitanika,
tada se pronalazi statistički značajna razlika u rezultatima na Skali
altruizma (F=38.65, p=.001) i na Skali emocionalne empatije (F=32.1, p=.001),
u korist ženskih ispitanika.
Meta analize istraživanja u kojima se različitim metodama ispitivala empatija
pokazuju da su u istraživanjima koja su koristila upitnike za mjerenje
empatije dobivene velike spolne razlike u korist žena (Raboteg-Šarić,
1993). Na mjerama tipa samoiskaza o eksperimentalno
induciranom stanju empatije nalaze se umjerene razlike, dok na fiziološkim
mjerama ili opažanjima neverbalnih reakcija ispitanika nisu načene razlike
u emocionalnoj empatiji s obzirom na spol ispitanika. Moguće je, dakle,
da su dobivene spolne razlike u empatiji artefakt mjerenja. Naime, na
mjerama tipa samoiskaza ispitanici mogu odgovarati u skladu sa stereotipima
o ulozi spola, tj. na socijalno poželjan način.
U Davisovom istraživanju (1983) te nekim drugim istraživanjima (npr. Jose,
1989) je dobiveno da žene postižu veče rezultate na Skali empatije od
muškaraca (Karniol i sur., 1998). Druga istraživanja su takočer, na širokom
rasponu mjernih instrumenata empatije,
pokazala da su rezultati ženskih ispitanika veči od rezultata muških ispitanika.
U meta-analizi 16 istraživanja, Eisenberg i Lennon (1983) su izvijestili
da postoji statistički značajna razlika izmeču rezultata ženskih i muških
ispitanika, te je u kasnijim analizama ta razlika (u korist ženskih ispitanika)
pronadjena u 11 od 13 promatranih istraživanja (Karniol i sur., 1998).
Taj nalaz je vrlo značajan jer su se istraživanja razlikovala u dobi ispitanika
i primijenjenim mjernim instrumentima korištenima za procjenjivanje empatije,
no bez obzira na navedene razlike u istraživanjima, u gotovo svima je
nadjeno da su žene empatičnije od muškaraca.
Lennon i Eisenberg (1987) su predložili da se takve razlike mogu interpretirati
na dva načina (Karniol i sur., 1998). Prvo, buduči da i muškarci i žene
znaju za stereotip da su žene emocionalnije i brižnije od muškarca, možda
su u istraživanjima na pitanja odgovarali potvrčujuči taj stereotip. Drugo,
možda se spolne razlike u empatiji javljaju zbog različitog načina socijalizacije
vezane uz emocije. Djevojčice su odgajane po principu brige, da budu empatične
prema drugim ljudima, razumijevajuči njihova stanja, osobine ličnosti,
raspoloženja, dok su dječaci odgajani da poštuju princip pravde. No, Lennon
i Eisenberg (1987) zaključuju da, usprkos očitoj različitoj emocionalnoj
socijalizaciji dječaka i djevojčica, večina istraživanja bihevioralne
empatije ne pokazuje jasne utjecaje spola na dobivene rezultate (Karniol
i sur., 1998).
Karniol i sur. (1998) su proveli istraživanje kojim su pokušali objasniti
je li spol (muški, ženski) ili rodna uloga (maskulinost, femininost) ključna
za empatiju pojedinca. Rezultati su pokazali da, iako su empatija i femininost
pozitivno povezani, empatija i maskulinost nisu negativno povezani. Analizom
varijance je dobiveno da su i spol i femininost povezani s empatijom,
dok maskulinost nije ni u kakvoj vezi s empatijom.Dakle, dječaci imaju
nižu razinu empatije od djevojčica, i pojedinci koji su postigli visoke
rezultate na Skali femininosti (bez obzira na spol) imaju veću razinu
empatije od pojedinaca koji su postigli niski rezultat na Skali femininosti.
To znači da i spol i rodna uloga doprinose razini empatije. No, kada je
ispitivan relativni doprinos spola naspram rodne uloge (kovarijanca),
glavni efekt spola više nije bio značajan. Dakle, ono što odrečuje razinu
empatije je rodna uloga, a ne spol sam po sebi. Schwalbe i Staples (1991)
su u svom istraživanju došli do zaključka da muškarci posvećuju više važnosti
socijalnoj usporedbi nego što to rade žene (Van Houtte, 2005).
Muškarci grade svoje samopoštovanje na svom položaju u grupi (gdje se
nalaze u hijerarhijskoj ljestvici). Oni razvijaju svoje samopoštovanje
na činjenici da su bolji od drugih.
Suprotno tome, žensko samopoštovanje je usmjereno više interpersonalno.
One povezuju svoje samopoštovanje s mečusobnom ovisnošču s drugima, te
time pridaju veću važnost tučim reakcijama na njihovo ponašanje. Djevojke
će češće, u upitnicima samopoštovanja, naglasiti da im samopoštovanje
raste kada su voljene, omiljene u društvu, dok će dječaci češće naglasiti
da im samopoštovanje raste s porastom uspješnosti.
No, žensko i muško samopoštovanje nije samo odredjeno različitim stvarima,
već se muškarci i žene, od adolescencije, razlikuju i u visini samopoštovanja.
Djevojke i žene općenito imaju niže samopoštovanje od muškaraca. Do tog
zaključka su došli Alpert- Gillis&connel (1989), Block&Robins
(1993), Brutsaert (1987), Harper&Marshall (1991), Kling, Hyde, Showers&Buswell
(1999), Rosenberg&Simmons (1975), Tomori, Zalar&Plesnicar (2000)
u svojim istraživanjima (prema Van Houtte, 2005).
Iz navedenih istraživanja možemo zaključiti da su izvori muškog i ženskog
samopoštovanja različiti, te da postoji i još jedna razlika izmedju muškaraca
i žena vezana uz samopoštovanje, a to je njegova visina.
U ovom istraživanju nisu dobiveni takvi rezultati, nego su sudionici provedenog
istraživanja, bez obzira na spol ili studijsko usmjerenje, postigli podjednake
rezultate na coopersmithovom upitniku samopoštovanja. Postoji mogućnost
da su izvori ženskog i muškog samopoštovanja različiti, ali budući da
se to nije ispitivalo ovim istraživanjem, može se samo zaključiti da spolne
razlike u visini samopoštovanja ovim istraživanjem nisu potvrdjene.
Linearna regresijska analiza je pokazala da je stupanj emocionalne empatije
dobar prediktor za predvidjanje razine altruizma (č = .391; p = .001),
no ona se ne može predvidjeti na temelju stupnja samopoštovanja (č = .114;
p = .068). Time se djelomično potvrdilo predvidjanje da će ispitanici
s večim stupnjem emocionalne empatije i samopoštovanja imati i veču razinu
altruizma. To je, dakle, samo djelomično točno, što znači da će ispitanici
s većim stupnjem emocionalne empatije imati i veću razinu altruizma, neovisno
o stupnju samopoštovanja.
Spol je takodjer dobar prediktor razine altruizma (č = .371, p = .001),
kao i studij kojeg su ispitanici odabrali (č = - .176; p = .007). Navedeni
podaci objašnjavaju da je spol kao prediktor altruizma zapravo vrlo dobar,
jer je dobiveno da su žene altruističnije od muškaraca,
bez obzira na njihovo studijsko usmjerenje. To znači da se može zaključiti
da su žene opčenito altruističnije od muškaraca.
Takodjer, gledajući iz druge perspektive, uzevši u obzir studijsko usmjerenje
ispitanika, rezultati provedenog istraživanja pokazuju da su studenti
Filozofskog fakulteta altruističniji od studenata Ekonomskog fakulteta.
Kada se malo razmisli, to je i za očekivati, jer studenti Filozofskog
fakulteta (smjer psihologija i sociologija) najčešče upisuju te smjerove
prema svojim osobinama ličnosti, za koje očekujemo da su društvenost,
prijateljstvo, kooperativnost, sklonost pomaganju drugima. Ekonomski fakultet
najvjerojatnije cijeni neke druge karakteristike svojih studenata, te
samim time možemo zaključiti da se na taj fakultet upisuju studenti koji
su skloniji samostalnom radu, bez puno utjecaja drugih ljudi i bez razvijanja
komunikacijskih vještina i prosocijalnog ponašanja.
Dobiveni podaci su u skladu s Hollandovom teorijom podudaranja ličnosti
i posla (1975), jer ta teorija pretpostavlja da ljudi biraju zanimanja
s obzirom na neke svoje osobine ličnosti.
To znači da če društveniji ljudi, koji su skloniji pomaganju drugima,
prijateljski, kooperativni i puni razumijevanja birati takvo zanimanje
koje če se podudarati s tim osobinama ličnosti (studenti Filozofskog fakulteta).
S druge strane, poduzetnički tipovi ličnosti (studenti Ekonomskog fakulteta)
će birati zanimanja u kojima postoje prilike utjecati na druge, te u kojima
će doći do izražaja njihova samopouzdanost, ambicioznost, energičnost
i dominantnost, a ne empatija i pomaganje drugima u nevolji, te različiti
drugi oblici prosocijalnog ponašanja.
ZAKLJUČAK
cilj ovog istraživanja bio je utvrditi kakav je odnos izmedju altruizma,
emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih studijskih
usmjerenja (humanističkog i nehumanističkog).
Korelacijska analiza je pokazala da postoji statistički značajna povezanost
varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kao što se
i pretpostavljalo. Dobiveni rezultati pokazuju da postoji negativna povezanost
varijabli emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata Filozofskog
fakulteta, te da postoji pozitivna povezanost varijabli emocionalne empatije
i altruzima kod studenata oba studijska usmjerenja.
Provedena analiza kojom su se dobile razlike u razini altruizma, emocionalne
empatije i samopoštovanja kod ispitanika ovisno o studijskom usmjerenju
je pokazala da postoji statistički značajna razlika izmeču studenata Filozofskog
i Ekonomskog fakulteta u razini altruizma, i to u korist studenata Filozofskog
fakulteta. Provedena je i analiza kojom su se dobile razlike u navedenim
varijablama ovisno o spolu ispitanika, te je ta analiza pokazala da postoje
statistički značajne razlike u razinama altruizma i emocionalne empatije
izmeču ženskih i muških ispitanika, u korist ženskih sudionika istraživanja.
Regresijska analiza rezultata pokazala je da se rezultati na Skali altruizma
u največoj mjeri mogu objasniti emocionalnom empatijom, te da se nimalo
ne mogu objasniti stupnjem samopoštovanja. Očito je veća tendencija doživljavanja
emocionalne empatije povezana s češćim prakticiranjem altruističnog ponašanja.
Spol i studijsko usmjerenje su takočer dobri prediktori razine altruizma,
no emocionalna empatija je ipak njen najbolji prediktor.
Rezultati ovog istraživanja su pokazali da se ispitanici koji imaju razvijeniju
sposobnost doživljavanja emocionalne empatije ponašaju više altruistično
u nizu svakodnevnih životnih situacija, neovisno o njihovom stupnju samopoštovanja.
Takočer je pokazano da su ženski ispitanici altruističniji i empatičniji
od muških sudionika provedenog istraživanja, te da studenti Filozofskog
fakulteta imaju razvijeniju osobinu altruizma od studenata Ekonomskog
fakulteta.
LITERATURA:
Filipovič, A. (2002). Samopoštovanje i percepcija kompetentnosti darovite
djece. Diplomski
rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Hoffman, M. L. (1981). Is altruism a part of human nature? Journal of
Personallity and Social
Psychology, vol 40, str. 121.
http://hrnt.jhu.edu/cmp/HollandTypes.cfm?SMSESSION=NO
Humprey, N. (1997). Varieties of altruism-and the common ground betweem
them. Social
Research. http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2267/isčn2čv64/aič19652887
Jerkovič, V. (2005). Privrženost i psihološka prilagodba studenata.
Diplomski rad. Zagreb:
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Karniol, R., Gabay, R., Ochion, Y. & Harari, Y. (1998). Is gender
or gender-role orientation a
better predictor of empathy in adolescence. Sex Roles:A Journal of Research.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2294/isčn1-2čv39/aič21136460
Lackovič-Grgin, K., Prorokovič, A., čubela, V. & Penezič, Z. (2002).
Zbirka psihologijskih
skala i upitnika. Zadar: Sveučilište u Splitu-Filozofski fakultet u
Zadru.
Novkovič, G. (2003). Odrednice provočenja dijete kod adolescentica.
Diplomski rad. Zagreb:
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Pastor, I. (2004). Samopoštovanje djece s obzirom na spol, dob i mjesto
stanovanja.
Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu.
Pennington, D.c. (1996). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko:Naklada
Slap.
Raboteg-Šarič, Z. (1993). Empatija, moralno rasučivanje i različiti
oblici prosocijalnog
ponašanja. Disertacija. Zagreb:Sveučilište u Zagrebu-Filozofski fakultet.
Stephan, W.G. & Finlay, K. (1999). The role of empathy in improving
intergroup relations.
Journal of Social Issues.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm0341/isč4č55/aič62521565
Van Houtte, M. (2005). Global self-esteem in technical/vocational versus
general secondary
school tracks:a matter of gender?. Sex Roles:A Journal of Research.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2294/isč9-10č53/aičn16084046
Vasta, R., Haith, M.M., Miller, A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko:Naklada
Slap.
Wilson, E.O. (2005). Kin selection as the key to altruism:its rise and
fall. Social Research.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2267/isč1č72/aičn13807655
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|