SAMOPOŠTOVANJE
1. O samopoimanju
Psihološki konstrukt self-kocept prevodi
se kao poimanje sebe, pojam o sebi, shvaćanje sebe, slika o sebi i sl.
Stručnjaci za hrvatski jezik smatraju da je pojam "self" najprikladnije
prevesti pojmom samopoimanje. Samopoimanje se može definirati kao skup
mišljenja i stavova što ih pojedinac ima o sebi.
U psihološku teoriju ovaj pojam uvodi James 1890. godine (prema Lacković-Grgin,
1994). Jamseov doprinos razvoju teorija samopoimanja je vidljiv na području
ispitivanja odnosa privatnog i javnog pojma o sebi te samoevaluacije.
Smatrao je da pojedinac vrednuje sebe na temelju kompetencije u odabranim
područjima, te da ta vrednovanja direktno utječu na samopoštovanje.
Ove formulacije samopoštovanja utjecale su na razvoj teorija samopoštovanja
(Coopersmith, 1967, Rosenberg, 1979 prema Bezinović, 1988) i teorije
samoefikasnosti (Bandura,1977 prema Bezinović, 1988). U okviru teorije
simboličkog interakcionizma, koja naglašava zavisnost čovjekovog ponašanja
o značenju što ga pridaje okolini, Cooley (1912 prema Lacković-Grgin,
1994) ističe da osoba svoj pojam o sebi gradi ovisno kako je vide drugi
ljudi, te uvodi pojam "socijalnog ogledala" koje nam omogućuje
učenje reakcija i to na temelju očekivanja kako će na naše ponašanje
reagirati drugi ljudi. Značaj drugih osoba u izgrađivanju samopoimanja
ističe i Mead (1934 prema Lacković-Grgin, 1994), smatrajući da zamišljanje
kako će drugi reagirati (simbolička interakcija) na ponašanje osobe
zapravo usredotočuje tu osobu na samoga sebe. Mead razlikuje "značajne
druge" (roditelje, braću i sestre, prijatelje, učitelje i sl.)
od svih ostalih drugih u životu nekog pojedinca. Navedeni teoretičari
su zaslužni za daljnja istraživanja samopoimanja kao psihološkog konstrukta,
a njihove teorije su osnova multifacetičnog i hijerarhijskog poimanje
strukture samopoimanja (Lacković-Grgin, 1994).
Značajan doprinos istraživanju samopoimanja dolazi od humanistički orijentirane
psihologije, a najznačajniji je doprinos Rogersa (1951,1959, prema Bezinović,
1988). Ključni pojam fenomenološke teorije je pojam o sebi, koji se
sastoji od niza svjesnih percepcija i vrijednosti u vezi sa sobom ili
o sebi te označava shvaćanje koje pojedinac ima o sebi i o tome kakva
je ličnost. Rogers razlikuje realni i idealni pojam o sebi, koji ukoliko
su neusklađeni uzrokuju neprilagođeno ponašanje i osjećaj nezadovoljstva
kod pojedinca.
Kognitivistički orijentirani psiholozi ističu kako je za razvoj samopoimanja,
osim "socijalnog ogledala" značajna i socijalna komparacija,
odnosno uspoređivanje s drugima.
Ukoliko se osoba uspoređuje s nekim koga smatra superiornim, biti će
sklona podcijeniti sebe, dok ukoliko se uspoređuje s nekim koga smatra
inferiornim u odnosu na sebe, vjerojatno je da će sebe precijeniti.
Također su zanimljive i strategije selektivne percepcije, koje omogućuju
pojedincu doživljaj kontinuiteta vlastitog ja neovisno o situacijskim
uvjetima. Ovim mehanizmom pojedinac registrira samo one informacije
koje su u skladu s postojećom slikom o sebi, no prodor nekongruentnih
informacija nije moguće potpuno spriječiti, te ukoliko su one prijetnja
pojmu o sebi, dolazi do promjena u samopoimanju pojedinca.
2. Struktura samopoimanja
Najviše eksperimentalnih provjera i potkrjepljenja ima multifacetični,
hijerarhijski model Shavelsona, Hubnera i Statona iz 1976. godine (Lacković-Grgin,
1994). Polazeći od Jamesove i Coolyeve teorije, ovaj model prikazuje
multidimenzionalnu i hijerarhijsku strukturu samopoimanja, s općom percepcijom
sebe kao osobe (opće samopoimanje) na vrhu, i aktualnim ponašanjem na
dnu tog modela. Idući od vrha prema dnu te hijerarhije, struktura samopoimanja
postaje sve diferenciranija. Opće samopoimanje se dijeli na akademsko
i neakademsko (tjelesno, socijalno i emocionalno) samopoimanje, a ova
dva dijela na još specifičnije komponente (Slika 1.). Na temelju Coolyeve
teorije, Shavelson i suradnici smatraju da se samopoimanje formira kroz
osobno iskustvo u okolini, kroz interpretaciju te okoline i događaje
koji se u njoj odvijaju, te na temelju vrednovanja od strane značajnih
drugih iz te okoline.
U ovom modelu, multidimenzionalnost implicira relativnu nezavisnost
pojedinih faceta samopoimanja, mogućnost da se one samostalno operacionaliziraju
i mjere, iako su u međusobnim korelacijama.
S druge strane, hijerarhijska struktura sugerira da veličina korelacija
između faceta samopoimanja varira na sistematičan način, tako da npr.
opće samopoimanje korelira s akademskim, no u manjoj mjeri korelira
s akademskim postignućem (aktualnim ponašanjem). Komponente s dna hijerarhije
su u većoj mjeri povezane sa specifičnim aspektima samopoimanja nego
s općim samopoimanjem. Prema Shavelsonu i suradnicima, samopoimanje
ima nekoliko bitnih karakteristika: ono je, dakle hijerarhijski organizirano,
odnosno strukturirano iskustvo o sebi, tako da su općenitiji aspekti
nadređeni onima koji se odnose na poimanje sebe u specifičnim situacijama.
Samopoimanje se može dobro diferencirati od drugih konstrukta, razvija
se tijekom života, pa s dobi postaje sve bogatije facetama, odnosno
sve diferenciranije. Ono je multifacetično, odnosno u pojedine facete
pojedinac kategorizira informacije karakteristične za njega ili grupu
kojoj pripada, a facete bliže generalnom nivou su stabilnije od onih
na nižem nivou.
3. Razvoj samopoimanja
Prema suvremenim istraživanjima, za razvoj samopoimanja je karakteristično
da ono nije urođeno, ono se uči i razvija tijekom života sekvencijalnim
redoslijedom po razvojnim nivoima. U svakom višem stadiju razvoja samopoimanja,
to samopoimanje se kvalitativno razlikuje od onoga na nižem stadiju
razvoja, te su za njegov razvoj važni afektivni i kognitivni procesi,
kao i stvarne i/ili zamišljene interakcije s značajnim drugima. Razvoj
samopoimanja odvija se prema načelu diferencijacije prema integraciji.
U funkciji dobi prvo dolazi do diferenciranja faceta samopoimanja, uz
paralelan proces njihove integracije u viši nivo općeg samovrednovanja.
S dobi raste broj faceta uz istovremeno opadanje povezanosti među njima.
Vrijedi i načelo od konkretnog prema apstraktnom. Samoopisi mlađih ispitanika
sadrže konkretne (tjelesne atribute, posjedovanja i sl.) dok se na kasnijim
uzrastima javljaju apstraktni (psihološki) atributi (Lacković-Grgin,
1994).
Slika 1. Struktura samopoimanja (Shavelson, Hubner
i Stanton, 1976 prema Lacković-Grgin, 1994, str. 21).
4. O samopoštovanju
Pri razmatranju konstrukta samopoimanja istaknuto je da samopoimanje
predstavlja deskriptivni aspekt sebe. U okviru teorija koje samopoimanje
određuju kao kognitivnu shemu u kojoj su organizirane informacije o
sebi, koja ujedno kontrolira procesiranje informacija relevantnih za
pojam o sebi, ističe se samopoštovanje kao središnji aspekt samopoimanja.
Kao takvo, samopoštovanje predstavlja evaluativni aspekt čija je uloga
u strukturi samopoimanja suočavanje pojedinca s vanjskim informacijama
(Lacković-Grgin, 1994). Samopoštovanje (self-esteem) je termin kojim
se izražava globalno ili opće vrednovanje sebe.
James (1890 prema Bezinović, 1988) je smatrao da je samopoštovanje omjer
kompetentnosti i aspiracija pojedinca, odnosno da pojedinac vrednuje
sebe na temelju kompetencije u odabranim područjima, te da ta vrednovanja
direktno utječu na samopoštovanje. Rosenberg (1965 prema Bezinović,
1988) definira samopoštovanje kao pozitivan ili negativan stav prema
sebi, te je jedan od najvažnijih autora ranih empirijskih studija o
faktorima koju prethode samopoštovanju. Njegova studija je rezultirala
tumačenjem socijalnih uvjeta i subjektivnih iskustava koji su u vezi
s povećanjem ili smanjenjem samopoštovanja. Tako je npr. količina roditeljske
pažnje i zanimanja za dijete u značajnoj korelaciji s samopoštovanjem.
Coopersmith (1967 prema Bezinović, 1988) pod samopoštovanjem podrazumijeva
evaluaciju kojom pojedinac odražava stav ne/prihvaćanja sebe, što ukazuje
na stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost
ili vrijednost. Istražujući faktore koji utječu na samopoštovanje, utvrdio
je da su djeca koja iskazuju visoko samopoštovanje, ujedno i asertivnija,
nezavisnija i kreativnija od djece s niskim samopoštovanjem. Ispitanici
s visokim samopoštovanjem otporniji su na utjecaje okoline koji nisu
u skladu s njihovim vlastitim opažanjima, fleksibilniji su i maštovitiji,
te probleme rješavaju na originalnije načine od pojedinaca s niskim
samopoštovanjem. Subjektivna procjena samopoštovanja povezana je, dakle
s različitim manifestacijama ponašanja pojedinaca (Bezinović, 1988).
Na temelju niza navedenih istraživanja, utvrđeno je da ključnu ulogu
u razvoju samopoštovanja ima atmosfera u roditeljskom domu i neposredna
socijalna okolina. U najranijoj dobi, djeca prihvaćaju mišljenja koja
o njima imaju za njih značajni odrasli i internaliziraju ih kao svoja
vlastita. Roditeljski odnos prema djetetu koji je brižan, topao, pun
ljubav i prihvaćanja, te dosljedan i pravedan, kojim se uvažavaju prava
i mišljenja djeteta, rezultira time da dijete internalizira pozitivnu
sliku o sebi kao i osjećaj kompetentnosti (Harter, 1999). Općenito se
smatra da se osjećaj samopoštovanja javlja tijekom treće godine života,
kao osjećaj ponosa kada dijete postiže stvari na svoj vlastiti način.
Ukoliko roditelji ne omoguće djetetu istraživanje okoline u tom periodu,
tada se umjesto osjećaja samopoštovanja mogu javiti osjećaj srama i
ljutnje. U dobi od četiri do pet godina, samopoštovanje poprima kompetitivni
karakter, a odobravanje od strane vršnjaka postaje važan izraz afirmacije
samopoštovanja.
Prema Maslowljevoj teoriji
motivacije (1954 prema Bezinović, 1988), potrebe i motivi pojedinca
su hijerarhijski organizirani na pet razina, tako da kada se zadovolje
potrebe na nižoj razini, pojavljuje se potreba za zadovoljenjem onih
sa više razine. Na četvrtoj razini nalazi se potreba za samopoštovanjem
i sastoji se od dvije komponente:
Potrebom za kompetentnošću (želja da se bude adekvatan, želja
za postignućem, moći, nezavisnošću, slobodom) i potrebom za prestižem
(želja za priznanjima, prepoznavanjem, ugledom, statusom, važnošću).
Zadovoljenje ovih potreba donosi ugodan osjećaj samopouzdanja, vrijednosti,
snage i kompetentnosti.
Maslow naglašava želju za kompetentnošću kao jednu od središnjih komponenti
samopoštovanja, te ističe opasnost za ličnost pojedinca ukoliko izgrađuje
samopoštovanje samo na temelju poštovanja od strane drugih. Zadovoljenje
potrebe za kompetentnošću, osigurava visoko samopoštovanje.
Novije studije samopoštovanja usmjerene su k istraživanju poremećaja
ponašanja mladih. Naime, osobe niskog samopoštovanja su češće hospitalizirane
zbog emocionalnih poremećaja, poremećaja ponašanja, povećane konzumacije
alkohola ili zloupotreba droga. Za mlade ljude s niskim samopoštovanjem
vjerojatnije je da će manifestirati anksioznost, delikvenciju i poremećaja
hranjenja, u odnosu na one s visokim samopoštovanjem (Lacković-Grgin,
1994).
KOMPETENTNOST
1. O kompetentnosti
Pojam kompetentnosti (lat. competere- dolikovati, težiti nečemu)
objašnjava se kao područje u kojem neka osoba ima znanja i iskustva,
odnosno ovlaštena je ili osposobljena suditi ili raditi na tom području.
U sklopu pokušaja da se objasne procesi pomoću kojih pojedinac sebe
opaža, shvaća, vrednuje, interpretira ili prezentira, nalazi se dimenzija
percepcije osobne kompetentnosti. Realna kompetentnost, koja može uključivati
sposobnosti, znanja, vještine, kvalificiranost i sl., ključna je za
prilagodbu kako pojedinca, tako i cijele vrste, te za uspješnu prilagodbu
pojedinac jednostavno mora razvijati svoju kompetentnost. Iako je objektivna
kompetentnost bitna za uspješnu prilagodbu pojedinca, subjektivni doživljaj
kompetentnosti često je još bitniji. Whiteovo (1959 prema Bezinović,
1988) razmatranje kompetentnosti ima šire biološko značenje i odnosi
se na kapacitet organizma da stupa u efikasnu interakciju sa svojom
okolinom i razvija se kroz interakciju s tom okolinom, te spada među
osnovna motivacijska stanja. U osnovi globalne motivacije za kompetentnošću
nalazi se znatiželja za upoznavanjem novih objekata i nepoznate okoline
(eksploracijsko ponašanje), težnja za aktivitetom i mijenjanje, utjecanje
na svoju okolinu (manipuliranje). Zadovoljenje te motivacije manifestira
se kao "osjećaj efikasnosti" koji prati svaki uspjeh do kojega
je pojedinac došao svojim nastojanjima i izgrađuje uvjerenje u vlastitu
kompetentnost.
Motivacija za kompetentnošću koja potiče osobu da istražuje, manipulira
i da svojom aktivnošću utječe na okolinu, predstavlja oblik intrinzične
motivacije. Niz istraživanja je potvrdio da osobe koje sebe percipiraju
kompetentnima manifestiraju pozitivne emocije i intrinzično motivirana
ponašanja ( Arkes, 1979, Vallerand i Reid, 1984, Harackiewicz i sur.
,1985, sve prema Bezinović, 1988).
Dimenzija kompetentnosti je identificirana i u većem broju multidimenzinalnih
modela samopoimanja kao npr. akademska (školska) kompetentnost, tjelesna
i socijalna kompetentnost. Percepcija osobne kompetentnosti odraz je
vrednovanja sebe, a kako je ranije navedeno, već je James (1890 prema
Bezinović, 1988) naglašavao značaj kompetentnosti pri formulaciji samopoštovanja
pojedinca.
I Coopersmith-ova istraživanja (1967 prema Bezinović, 1988) konstrukta
samopoštovanja kod djece uz interakciju s vršnjacima, obitelj i generalno
samopoimanje, uključivala su školsku kompetentnost kao važniju komponentu.
U modelu samopoimanja Shavelsona i suradnika (1976 prema Bezinović,
1988) percepcija osobne kompetentnosti zastupljena je u vidu akademske
(školske) i neakademske (tjelesna i socijalna) kompetentnost, te ih
istraživanja uglavnom potvrđuju, iako, prema novijim nalazima, struktura
samopoimanja je dosta složenija od pretpostavljene ovim modelom (Marsh
i Yeung, 1998).
Harter (1985) smatra da djeca dobro razlikuju nekoliko domena svoje
kompetentnosti (školska postignuća, tjelesne sposobnosti, socijalne
odnose, regulaciju ponašanja) te da oni stariji od osam godina konstruiraju
i opći pogled na sebe kao osobu koji nadilazi percepciju kompetentnosti
u pojedinim specifičnim područjima. Percipirana kompetentnost u domenama
koje osoba smatra važnima, kao i podrška od strane značajnih drugih,
dobar su prediktor samovrednovanja.
Jedina postojeća teorija koja u potpunosti pretpostavlja percipiranu
efikasnost (kompetentnost) kao središnju dimenziju koja regulira ljudsko
funkcioniranje je Bandurina teorija samoefikasnosti (1977 prema Bezinović,
1990). Samoefikasnost je uvjerenje pojedinca da može uspješno ostvariti
ponašanje koje je potrebno da bi se postigao određeni ishod. Osoba s
višim uvjerenjem u osobnu efikasnost (s većim očekivanjem osobne kompetentnosti)
lakše će pokretati neke oblike ponašanja za koje očekuje da će voditi
željenim ishodima, biti će ustrajnija kada naiđe na poteškoće i prepreke,
intenzivirati će nastojanja kada se približi cilju, svoje greške atribuira
tako da održi orijentaciju k uspjehu, pri radu manifestira manji stupanj
anksioznosti i stresnih reakcija (Bandura, 1977, 1984, Brown i Inouye,
1978, Collins 1982 sve prema Bezinović, 1988). Očekivanje osobne efikasnosti
temelji se na prošlom osobnom iskustvu u sličnim situacijama, na opažanju
uspješnosti drugih u sličnim situacijama, na verbalnim uvjeravanjima
i na emocionalnoj uzbuđenosti koje prethodi i prati određenu aktivnost.
Istraživanja redovito potvrđuju osnovne postavke ove teorije; izvori
informacija utječu na percepciju osobne efikasnosti, a percepcija osobne
efikasnosti utječe na motivaciju i akciju. Očekivanje efikasnosti varira
za različite aktivnosti, kao i za različite situacije, stoga Bandura
smatra da opće karakteristike pojedinca, kao samopoimanje ili crte ličnosti
ne omogućuju predikciju učinka u specifičnim situacijama.
2. Razvoj percepcije osobne kompetentnosti
Motivacija za kompetentnošću manifestira se već u najranijoj dobi kroz
težnju dojenčadi da istražuju i uče od svoje okoline (Finkalstein i
Ramney, 1977 prema Bezinović, 1990). Osobna aktivnost i kompetentnost
već su u toj dobi nerazdvojivo povezane. Oko četvrtog mjeseca života
dijete počinje uočavati da može kontrolirati događaje u svojoj okolini.
Ukoliko djetetove akcije dobivaju pouzdanu povratnu informaciju, ono
stječe instrumentalne oblike ponašanja, te prenosi percepciju osobne
kontrole u nove situacije (Watson, 1979 prema Bezinović, 1988). U drugoj
polovini prve godine života javlja se uvažavanje uzročno-posljedičnih
veza, a kapacitet djeteta da se ponaša planirano i intencionalno je
sve izraženiji.
Neposredno odgovaranje na dječje signale ključno je za tok i razvoj
pozitivnih emocionalnih iskustava djece u društvenim odnosima. Na taj
se način potkrepljuju djetetove strategije za reguliranje interakcija
i izgrađuje se dojam o njihovoj funkcionalnoj efikasnosti (kompetentnosti)
(Thompson i Lamb, 1983 prema Bezinović, 1990). Percepcija osobne kompetentnosti
ubrzo postaje sve složenija, sve više diferencirana, na nju posebno
utječe razvoj kognitivnih vještina, iskustvo sa sve većim brojem različitih
situacija te odnos okoline prema djetetu.
Uskraćivanje odgovora majke u ranoj dobi, izaziva bujicu grozničavih
socijalnih poziva djeteta, potom dolazi do smirivanja, povlačenja, a
ponekad se javljaju i znakovi prave potištenosti (Lewis i Goldberg,
1983 prema Bezinović, 1990). Ukoliko se ovakva iskustva ponavljaju kroz
dulje vremensko razdoblje u prirodnim uvjetima, mogu izazvati anksioznost
i osjećaj neefikasnosti kod djeteta, što se manifestira kao gubitak
motivacije za kompetentnošću i smanjenim aktivitetom djeteta.
U ranom djetinjstvu cjelokupna koncepcija sebe, gradi se upravo na osjećaju
efikasnosti, koji u toku razvoja prerasta u opći osjećaj kompetentnosti.
Eriksonova razvojna teorija ličnosti u jednom svom dijelu također uključuje
dimenziju kompetentnosti. Po ovoj teoriji razvoj ličnost prolazi kroz
osam stadija koji su univerzalni za ljudsku vrstu. Svaki stadij prate
specifične krize, koje stvaraju konflikte u ličnosti pojedinca. Način
razrješenja konflikta određuje stupanj prilagođenosti ličnosti u sljedećem
stadiju razvoja, a razrješenje konflikta na zadovoljavajući način osigurava
pojedincu zdrav razvoj. U periodu polaska djeteta u školu, kada ono
razvija svoje deduktivno mišljenje, samodisciplinu, uči vještine komunikacije
s vršnjacima, prema Eriksonu, kod djece se javlja konflikt produktivnost-inferiornost.
U ovom stadiju postoji opasnost razvoja osjećaja inferiornosti ili nekompetentnosti.
Sumnja u vlastite vještine ili status među vršnjacima može dovesti do
pada motivacije za daljnje učenje te gubitka samopouzdanja i negativnog
vrednovanja sebe (1968, prema Santrock, 1994).
Stupanj zadovoljenja potrebe za kompetentnošću u ranom djetinjstvu i
kasnije u toku razvoja određuje kvalitetu života pojedinca. Kao što
je White istaknuo, motivacija za kompetentnošću je trajan oblik motivacije
koji je nužan za prilagodbu pojedinca.
DAROVITOST
1. O darovitosti
Znanstvena istraživanja s područja darovitosti potaknuta su radovima
engleskog biologa F. Galtona (1869 prema Čudina-Obradović, 1991), koji
je uočio da se izuzetne intelektualne sposobnosti znatno češće javljaju
u pojedinim obiteljima, te da se ta pojava treba i znanstveno provjeriti.
Najznačajniji doprinos znanstvenom proučavanju darovitosti dao je L.M.
Terman, kroz čuvenu longitudinalnu studiju kojom je 1921. godine započeo
praćenje 1528 darovite djece s područja Californije. Na temelju uradaka
na standardnim testovima inteligencije izdvojena je skupina koja postiže
1% najviših rezultata. Studija je rezultirala mnoštvom podataka o obrazovnom
i profesionalnom postignuću, produktivnosti i općoj životnoj prilagodbi
ove darovite djece do njihove zrele dobi, te je potaknula niz istraživanja
darovitosti (Čudina-Obradović, 1991).
Uočavanje znakova sposobnosti koje okolina interpretira kao signale
za akciju najvažniji je korak pri razvoju nadarenosti. Daljnji korak
je stručno utvrđivanje da li su opaženi znakovi uistinu znakovi razvijenije
sposobnosti. Taj korak je identifikacija darovitosti i ona je uvijek
povezana s odlukom o uključivanju ili ne uključivanju u neki organizirani
program daljnjeg razvoja darovitosti. Pri identifikaciji darovitih koriste
se različiti standardizirani testovi inteligencije, upitnici i ček-liste
s definiranim kognitivnim i nekognitivnim osobinama ličnosti. Također
se uzimaju u obzir nominacije roditelja, učitelja i vršnjaka. Da bi
se mogla provesti identifikacija darovitih, potrebno je definirati darovitost,
odnosno utvrditi kriterije na temelju kojih bi se moglo razlikovati
pojedince koji jesu, odnosno nisu daroviti.
2. Definicije darovitosti
Jednodimenzionalno sagledavanje fenomena, svodi darovitost na kvocijent
inteligencije. Najstarija definicija darovitosti je ona psihometrijska,
prema kojoj su daroviti oni pojedinci koji na testu inteligencije postižu
2,5 % najviših rezultata. Na ovaj način bivaju identificirani intelektualno
daroviti pojedinci, međutim to je tek jedna domena darovitosti.
Daljnjim istraživanjima pojave darovitosti, javljaju se multidimenzionalni
pristupi. Darovitom djecom se smatraju ona koja imaju natprosječne sposobnosti
i koja su izuzetno uspješna na jednom ili više područja. To su područja
generalne intelektualne sposobnosti, specifične akademske vještine,
kreativnog ili produktivnog mišljenja, sposobnosti rukovođenja, umjetnosti
i psihomotorne sposobnosti (Čudina-Obradović, 1991). Istraživanja osnova
darovitosti te faktora koji omogućuju njeno iskazivanje dovela su do
troprstenaste koncepcije darovitosti (Renzulli i Reis, 1985 prema Čudina-Obradović,
1991). Prema ovoj koncepciji, produktivnu darovitost određuju tri skupine
osobina: iznadprosječno razvijene sposobnosti, osobine ličnosti (posebno
specifična motivacija za rad) i kreativnost. Mjesto njihova preklapanja
tvori prostor na kojemu dolazi do izražaja darovitost u specifičnim
područjima.
Na temelju navedenoga, darovitost se može definirati kao sklop osobina
koje pojedincu omogućuju da dosljedno postiže izrazito iznadprosječan
uradak u jednoj ili više aktivnosti kojima se bavi, te da taj uradak
predstavlja značajan kreativni doprinos području unutar kojega se javio.
Specifična motivacija dolazi do izražaja kroz jasne interese, usmjerenost
cilju u aktivnosti s područja njihova interesa te kroz izrazitu radnu
energiju. Razvijene sposobnosti i velika motivacija omogućuju stvaranje
velikih dijela, a kreativnost ih podiže na razinu značajnog doprinosa
području u kojemu su se javili.
Među najčešće navođenim osobinama prema kojima se razlikuju daroviti
od nedarovitih pojedinaca je nezavisnost (nekonformizam u mišljenju
i ponašanju, otpor prilagođavanju zahtjevima određene situacije te spremnost
da ignoriraju ili mijenjaju okolnosti u kojima se nalaze), (Čudina,
1986), ne/ovisnost o polju (pojedinci izraženog N-stila (neovisnosti
o polju) imaju snažan osjećaj vlastitog identiteta, odvojenosti od ostalih
i od okoline; postavljaju jasne granice između sebe, svojih potreba
i vrijednosti u odnosu na okolinu, njezine potrebe i vrijednosti), (Franks
i Dolan, 1982 prema Čudina -Obradović, 1991), te unutarnji lokus kontrole
(doživljavaju sebe kao izvor utjecaja, osjećaju odgovornost za svoje
postupke, preuzimaju inicijativu, motivirani su za akciju), (Janos i
Robinson, 1985 prema Čudina -Obradović, 1991). Daroviti pojedinci iskazuju
povećanu osjetljivost na nekoliko područja (intelektualnom, psihomotornom,
osjetnom, emocionalnom, te na području mašte), što se manifestira kao
proširena svjesnost, kao intenzivne i duboke osjećajne reakcije, te
kao povećana razina intelektualne i/ili tjelesne aktivnosti. Njihova
povećana osjetljivost za određene podražaje, s obzirom na područje darovitosti,
potiče daljnji razvoj te darovitosti. Daroviti često imaju, u odnosu
na vršnjačku skupinu, ranije izražen osjećaj za pravdu i visok stupanj
moralnosti (Dabrowski, 1967 prema Monks, Heller i Passow, 2000). Kao
osobina darovitih izdvaja se i višestruka nadarenost, odnosno iznad
prosječno postignuće na nekoliko različitih područja (Silverman, 1993
prema Coleman i Cross, 2000). Isto tako, česta pojava kod darovitih
pojedinaca je "asinhroni " ili neujednačeni razvoj različitih
sposobnosti ili osobina (Delisle, 1992 Silverman, 1993 prema Coleman
i Cross, 2000), što se izražava kao razlika opće i specifične sposobnosti
u odnosu na druge aspekte razvoja kao npr. tjelesne sposobnosti ili
socijalna i emocionalna razina razvoja. Daroviti pojedinci imaju izraženu
tendenciju perfekcionizmu (Baker, 1996 prema Coleman i Cross, 2000)
ili jednostavno, visoka očekivanja od samoga sebe, a u samoopisima darovitih
prisutna je i pretjerana samokritičnost (Anderholt-Elliot, 1987 prema
Coleman i Cross, 2000).
3. Teorije darovitosti
Poznati koncepti razumijevanja i definiranja darovitosti su bihevioristički,
sociološki i biologistički koncept (Čudina -Obradović, 1991).
Bihevioristi smatraju da su dispozicije višeznačne, odnosno da svaki
pojedinac može razviti stupanj neke sposobnosti koje se od njega zahtijevaju.
U optimalnim uvjetima svako zdravo dijete može postići uspjeh u bilo
kojem području bez obzira na njegove sklonosti, sposobnosti i nedostatke.
Prema tome, darovite ne treba identificirati budući da se odgojem može
postići darovitost kod svakog djeteta ukoliko su ispunjeni određeni
uvjeti. Prema sociološkoj koncepciji svi pojedinci su potencijalno daroviti,
ali će se darovitim smatrati oni koji posjeduju osobine i sposobnosti
za koje društvo u tom trenutku ima izražene potrebe. Dakle, društvene
potrebe definiraju vrijednosti, tako da će pojedinac koji ima najviše
dispozicija za vrijednosti potrebne društvu, dobiti od društva i najviše
potkrjepljenja, te će i razviti svoju darovitost. Biologistički pristup
naglašava zakone nasljeđivanja, odnosno određuje darovitost kao nasljednu
osobinu čija pojava ovisi o dominantnosti ili recesivnosti gena koji
su nositelji tih nasljednih osobina. Dakle, darovitost se u populaciji
raspoređuje po zvonolikoj krivulji i potrebno je samo identificirati
darovite pojedince i osigurati njihov razvoj.
Osim navedenih pristupa darovitosti, prisutne su i teorije kvantitativne
i kvalitativne superiornosti. Osnovna postavka tzv. kvantitativnog pristupa
je da daroviti pojedinci imaju razvijenije sposobnosti od nedarovitih.
Te više razvijene sposobnosti se očituju kao veći učinak u zadacima
rješavanja različitih problema, a izražavaju se kao rezultat na testu
ili kvocijent inteligencije. Unutar ovog pristupa, razlikuju se dva
smjera; jedan pristup naglašava važnost općih intelektualnih sposobnosti
koje omogućuju pojedincu koji ih posjeduje, snalaženje u većini kognitivnih
zadataka. Unatoč kritikama, ovaj pristup je osnova sustavne identifikacije
darovitih u praksi. Drugi pristup naglašava važnost specifičnih sposobnosti,
odnosno ističe nezavisnost pojedinih vrsta sposobnosti. To zapravo znači
da rezultat u različitim vrstama intelektualnih aktivnosti ne ovisi
o razvijenosti opće inteligencije, nego o razvijenosti različitih vrsta
inteligencije. Primjer ovog pristupa je Gardnerova (1983 prema Čudina-Obradović,
1991) teorijska koncepcija prema kojoj su različite funkcije intelektualnih
sposobnosti relativno nezavisne, odnosno svaka osoba ima jedinstvenu
kombinaciju 7 različitih vrsta inteligencija s tim da se one javljaju
u različitim intenzitetima. Ukoliko se kod neke osobe javi značajni
intenzitet neke od inteligencija, tada se ta osoba smatra darovitom
u tom području.
Kvalitativni pristup naglašava specifičnosti darovitih u načinu mentalnog
funkcioniranja. Uočena je sposobnost efikasnog učenja i prenošenja znanja
u nove situacije, sposobnost rješavanja problema na nov način te asimiliranje
iskustva i snalaženje u stranim i neobičnim sistemima mišljenja, upotreba
misaonih strategija (spontana ili naučena), fleksibilnost u primjeni
planova i strategija (White, 1985 prema Čudina-Obradović, 1989), razvijena
i aktivna metamemorija (Carr, 1987 prema Čudina-Obradović, 1989), te
dominacija verbalnog faktora (Brown, 1984 prema Čudina-Obradović, 1989).
Ovaj pristup je utjecao na oblikovanje obrazovnih programa za darovite.
Sažimanjem navedenih pristupa, darovitost se određuje kao rezultat kombinacije
sposobnosti, osobina ličnosti i kreativnosti pojedinca. Može se javiti
kao jedna izražena sposobnost ili kao kombinacija sposobnosti te se
manifestira ili kao produktivno-kreativna aktivnost ili kao potencijalna,
latentna sposobnost koja se uz podršku okoline, poticanjem i njegovanjem
razvija u produktivnu darovitost-stvaralaštvo unutar nekog područja
ljudskog djelovanja.
4. Razvoj darovitosti
Prema ranijim shvaćanjima, darovitost je kvaliteta koju netko «ima»
ili «nema». Suvremeno stajalište je da se darovitost razvija iz naslijeđenih
dispozicija u povoljnoj okolini s maksimalnim ulogom snaga djeteta,
roditelja, učitelja i drugih iz okoline.
U okviru interakcionističkog pristupa, Bloom (1982 prema Čudina-Obradović,
1991) smatra da je za razvoj darovitosti važna interakcija tri elementa:
sposobnosti (naslijeđena karakteristika dobrog funkcioniranja u nekoj
aktivnosti), znakova darovitosti (oblici ponašanja koji ukazuju na to
dobro funkcioniranje i koje stručnjaci mogu objektivno utvrditi) i signala
darovitosti (oblici djetetovog ponašanja koje roditelji interpretiraju
kao znakove darovitosti, s tim da oni to doista mogu biti, ali i ne
moraju). Najvažniji element za razvoj darovitosti su signali, odnosno
roditeljska percepcija i uvjerenje da dijete posjeduje visoke sposobnosti.
Ukoliko roditelji uoče ponašanja djeteta kao signale za darovitost,
tada oni ulažu i vrijeme i energiju u poticanje razvoja tih kvaliteta.
Studije Blooma (1982, prema Čudina -Obradović, 1991) ističu kako darovita
djeca imaju jaču potrebu za samoutjecajnošću i za kompetentnošću, pa
ostvarenje samopouzdanja vlastitom aktivnošću za njih predstavlja mnogo
veću nagradu nego za ostale pojedince. Zbog toga što imaju velike sposobnosti,
njihove aktivnosti najčešće brzo dovode do kvalitetnih rezultata, što
direktno utječe na razvoj osjećaja kompetentnosti. Osjećaj kompetentnosti
djeluje motivirajuće i dovodi do perzistencije u ponašanju. Ovi zaključci
se temelje na prisutnosti izrazite perzistencije tih pojedinaca u različitim
područjima njihove darovitosti.
Za razliku od Blooma, Feldman (1987 prema Čudina-Obradović, 1991) ističe
šire društvene faktore, od najširih povijesno kulturnih, do faktora
neposredne okoline, kao bitne pri procesu razvoja naslijeđenih potencijala
pojedinca. Ti faktori su pripremljenost društva (tehnički i opći razvojni
stupanj koji omogućuje društvu da priznaje i cijeni određenu vrstu ili
kombinaciju sposobnosti), spremnost neposredne okoline da prepozna i
uloži napor pri razvijanju te sposobnosti, te prilike za kvalitetno
obrazovanje i mentorstvo.
Razvoj motivacije i ličnosti
Proučavanja dječjeg intelektualnog razvoja (Piaget, 1950, prema Santrock,
1994) pokazuju da su od početka razvoja djeca na aktivnost motivirana
znatiželjom. Osiguranje osnovnog osjećaja sigurnosti i povjerenja u
okolinu koji proizlazi iz ljubavi roditelja, kao i pravodobno napuštanje
zaštićenosti i traženje oslonca u vlastitim rastućim snagama, pretpostavka
je razvoja motivacije, a time i darovitosti.
Znatiželja koja se očituje u potrebi za istraživanjem okoline objašnjava
se potrebom za optimalnom stimulacijom. Ako se u sigurnu, poznatu djetetovu
okolinu unese neka promjena, novi podražaj, dijete će nastojati istražiti
što je to i kako se to uklapa u već poznatu sliku okoline. Dakle, svaka
optimalna promjena u okolini djeteta potiče ga na aktivnost istraživanja,
te konačno i na prilagodbu. Urođena znatiželja i interes za novo u okolini
osnovni su poticaji za dijete da započne neku aktivnost. Oko druge godine
života dijete počinje koristiti simboličke reprezentacije objekata iz
svoje okoline, razvijaju se kognitivne sposobnosti, razvija se govor
i sve to mu omogućuje rani oblik originalnosti pri konstrukciji vlastitog
svijeta i okoline. Od trenutka kada dijete otkrije da je ono fizički
neovisno od okoline, što se javlja pred kraj druge godine života, javlja
se nekoliko novih potreba. Samostalno istraživanje okoline donosi veliku
ugodu jer povećava djetetov osjećaj da je sposobno doći do novog rezultata
(osjećaj kompetentnosti) i da do tog rezultata može doći ono samo (osjećaj
samoutjecajnosti / samoefikasnosti). Daljnje ustrajanje u započetoj
aktivnosti proizlazi iz potrebe za izgrađivanjem novootkrivenog pojma
o sebi koji se počeo diferencirati tokom interakcija s okolinom (Deci
i Porac, 1975 prema Čudina-Obradović, 1991). I kompetentnost i samoefikasnost
su izvori motivacije koja proizlazi iz potreba za izgrađivanjem vlastite
pozitivne slike o sebi tj. pozitivne samopercepcije. Pozitivna slika
o sebi formira se iz dvije vrste podataka: ja sam sposoban (kompetentan)
i ja sam sposoban da sam postignem rezultat. Stoga, najefikasniji put
za postizanje pozitivne slike o sebi je samostalna aktivnost koja završava
uspjehom. Ugodni osjećaj samoutjecajnosti u kombinaciji s osjećajem
kompetentnosti predstavljaju "unutarnje" nagrade koje izgrađuju
intrinzičnu motivaciju. Dugotrajno ustrajanje u aktivnostima koje su
potaknute intrinzičnom motivacijom proizlazi iz samopouzdanja (pozitivne
slike o sebi) koje je pak posljedica uspješne aktivnosti, te postaje
poticaj za novu aktivnost. Krug samoodržanja intrinzične motivacije
povezuje gotovo sve elemente motivacije i ličnosti koji se navode kao
najčešće osobine darovitih pojedinaca.
Razvoj kreativnosti
Prema Čudina-Obradović (1991) razvoj kreativnosti uključuje izgradnju
emocionalnog potpornog sustava i estetskog stava (emocije prema vlastitoj
ličnosti i prema sadržaju i objektu rada), razvijanje kreativnog stila
(tehnike i vještine kreativnog-divergentnog mišljenja) te upotrebu kreativnog
mišljenja u specifičnim, konkretnim područjima.
U ranom djetinjstvu razvija se emocionalna osnova kreativnosti koja
se nastavlja kroz period predškolske dobi uz početak razvoja kreativnog
stila. Nakon polaska u školu ili najkasnije do desete godine života,
kod većine djece dolazi do pada kreativnosti i smanjene sposobnosti
za stvaranje originalnih ideja i proizvoda. Ova pojava se tumači kao
rezultat karakteristika školskog učenja (razvoj logičkih i verbalnih
sustava mišljenja). U ovoj fazi razvoja darovitosti, ističe se značaj
učenja, odnosno usvajanja znanja koje formira specifičnu bazu znanja
ovisno o području interesa i darovitosti. Naime, kreativnost se razvija
u okviru specifične aktivnosti za koju pojedinac pokazuje interes i
sklonost. Upravo kreativnost unutar određenog područja omogućuje proširenje
i inoviranje tog područja, a to znači ovladati nekom domenom do te mjere
da se može doprinijeti proširenju, mijenjanju, napretku tog područja.
Tijekom adolescencije kod nekih pojedinaca javlja se ponovni rast kreativnosti
ili potreba za originalnošću kao dio potrage za vlastitim identitetom.
Ovo ponovno buđenje kreativnosti uglavnom je prolazno jer ga ubrzo zamjenjuje
neki novi oblik konformizma, odnosno poistovjećivanja s vršnjacima,
grupom. U odrasloj dobi kod većine ljudi kreativnost je zbog toga uglavnom
potisnuta.
Kod darovitih pojedinaca, u periodu adolescencije potrebno je što više
poticati korištenje kreativnosti u svrhu afirmacije vlastite ličnosti
kroz vlastitu produktivnost. Zadatak okoline je da im omogući svakodnevni
rad u specifičnoj bazi znanja, u grupnoj interakciji s drugim darovitim
pojedincima uz primjenu vještina izražavanja i komuniciranja kreativnih
rezultata. Dakle, odgojno-obrazovne potrebe darovite djece proizlaze
iz karakteristika razvoja darovitosti, te prema tome osnovni princip
razvoja nadarenosti jeste osiguranje širenja i produbljivanja baze znanja,
uz istodobno osiguranje elastične i kreativne upotrebe baze znanja u
atmosferi sigurnosti, prihvaćenosti i osjećaja neprestanog osobnog napretka.
Ujedinjenjem sposobnosti, motivacije i kreativnosti nastaje stvaralački
sklop karakteristika ili stvaralačka sposobnost koja darovitom pojedincu
omogućuje zadovoljavanje, prema Maslowu, najviše čovjekove potrebe -
samoaktualizacije.
Postmoderni pristupi razvoju darovitosti mogu se kategorizirati kao
univerzalni (razvoj darovitih istovjetan je razvoju sve druge djece
npr. Piaget, Erickson, Maslow, Kohlberg, Terman), univerzalni sa nekim
specifičnim karakteristikama (daroviti se razvijaju kao sva druga djeca,
a onda opet neki imaju i neke posebne kvalitete npr. Dabrowski, 1967,
Piechowski, 1991, Silverman, 1993, Morelock, 1996) i ne-univerzalni
(daroviti se razvijaju kao osobe unutar područja svoje darovitosti i
kao takvi imaju jedinstvene osobine npr. Feldman 1980,1991 sve prema
Coleman i Cross, 2000). Novija znanstvena određenja darovitosti usmjerena
su emocionalnim potrebama darovitih, njihovom socijalno-emocionalnom
razvoju te individualnim razlikama darovitih, kako u odnosu na nedarovite,
tako i u odnosu na područje darovitosti.
SAMOPOŠTOVANJE, PERCEPCIJA OSOBNE KOMPETENTNOSTI I
DAROVITOST
Pozitivna slika o sebi osnova je osjećaja vlastite vrijednosti, samopoštovanja,
te očekivanja uspjeha i rezultata iz aktivnosti koju pojedinac poduzima.
Slika o sebi formira se na temelju podataka o objektivno postignutim
rezultatima u nekoj aktivnosti, te na temelju mišljenja, komentara,
pohvala i pokuda od strane značajnih drugih iz okoline. Pri tome su
podaci o vlastitom rezultatu, odnosno ranija postignuća važniji za stvaranje
slike o sebi (Čudina-Obradović, 1991). Kako je ranije navedeno, realna
kompetentnost je značajna osnova prilagodbe pojedinca, no percepcija
osobne kompetentnosti ili očekivanje efikasnosti u konkretnoj situaciji
doista utječe na motivaciju i poduzimanje konkretne akcije, odnosno
determinira ponašanje, ustrajnost u ponašanju kao i uključene emocije.
Prema predloženom integriranom modelu percepcije osobne kompetentnosti
(Bezinović, 1988) u domeni općeg samopoimanja, percepcija kompetentnosti
je stabilna karakteristika na osnovu koje pojedinac definira svoj identitet
(Slika 2). Percepcija osobne kompetentnosti je osobina koju pojedinac
u većoj ili manjoj mjeri mora posjedovati, na tome se insistiralo u
toku njegove socijalizacije jer mu kompetentnost omogućuje prilagodbu.
Slijedom navedenoga, percepcija osobne kompetentnosti bi mogla biti
temelj općeg samovrednovanja (samopoštovanja).
Globalna percepcija osobne kompetentnosti koja je kontekstualno nezavisna
najvjerojatnije ne može neposredno utjecati na ponašanje u konkretnim
situacijama (zbog heterogenosti mogućih situacija u kojima se pojedinac
može naći, Bezinović, 1988), međutim moguće je pretpostaviti da su situacijski
percepti efikasnosti (sukladno teoriji samoefikasnosti, Bandura, 1977
prema Bezinović, 1988) barem dijelom utemeljeni na globalnoj percepciji
kompetentnosti, te bi trebali funkcionirati u izvjesnom skladu. Osoba
koja sebe generalno percipira kompetentnom, najvjerojatnije će sebe
percipirati efikasnom u većem broju različitih situacija, od osobe koja
sebe percipira generalno nekompetentnom.
Prema integriranom modelu, nivoi percepcije osobne kompetentnosti mogu
se odrediti na način podudaran s multifacetnim, hijerarhijskim modelom
samopoimanja Shavelsona i suradnika (1976 prema Bezinović, 1988). Iz
strukture samopoimanja izdvojena je dimenzija kompetentnosti jer se
smatra ključnom za vrednovanje sebe u smislu da ona u najvećoj mjeri
određuje samopoštovanje, za koje mnogi autori smatraju da predstavlja
nadređenu kategoriju samopoimanja (Coopersmith, 1967, Epstein, 1973,
Rosenberg, 1979 sve prema Bezinović, 1988).
Slika 2. Prikaz hijerarhijskog modela percepcije osobne kompetentnosti
(Bezinović, 1988, str. 51)
Bezinovićeva istraživanja (1988) su pokazala da je prcepcija osobne
kompetentnosti (definirana skalom perciprane nekompetentnosti) okosnica
globalnog samopoštovanja (definiranog Rosenbergovom skalom), jer samoprocjene
osobne (ne)kompetentnosti tvore s samopoštovanjem praktički jedan zajednički
faktor u faktorskoj analizi. Isto tako, osobe koje sebe percipiraju
kompetentnima u prosjeku su općenito zadovoljnije i sretnije, iskazuju
unutarnji lokus (mjesto) kontrole te manje izraženu socijalnu anksioznost
u odnosu na one koji sebe percipiraju manje kompetentnima.
Za osobe koje sebe percipiraju kompetentnima karakteristična je i percepcija
vlastite ustrajnosti kao i stvarna ustrajnost (Tipton i Worthington,
1984 prema Bezinović, 1988) što također pridonosi postignuću i aktualiziranju
kreativnih potencijala pojedinca. Ovi navodi potvrđuju značaj doprinosa
kognitivne interpretacije osobne kompetentnosti u ukupnom samovrednovanju
pojedinca kao bitne dimenzije samopoimanja. Kako je period djetinjstva
ključan za razvoj osjećaja vlastite kompetentnosti, u tom razvojnom
periodu bi trebalo obratiti posebnu pažnju na poticanje i razvoj pozitivnog
stava prema sebi i to podizanjem razine uvjerenja u osobnu kompetentnost
kroz niz aktivnosti. Kumuliranjem pozitivnih iskustava i potkrjepljenja
razvija se i globalni osjećaj kompetentnosti. Razvijanjem ove osobine
ujedno se zadovoljava i potreba za kompetentnošću koja je po Maslowu
ključna za samopoštovanje i koja ujedno izgrađuje osnovu za samoaktualizaciju
pojedinca. Naime, kako je poznato, prema Maslowljevoj teoriji motivacije,
ukoliko potrebe niže razine nisu zadovoljene, tada se u svijesti pojedinca
ne mogu javiti potrebe s više razine. Potreba za samoaktulizacijom ili
ostvarenjem svojih potencijala i sposobnosti kao osobe nalaze se na
vrhu piramide potreba.
Veliki broj istraživanja je provjeravao odnos darovitosti i samopoimanja,
međutim dobiveni rezultati nisu jednoznačni. Jedna grupa istraživača
(Milgram i Milgram, 1976, Ketcham i Snyder, 1977, Tidwell, 1980, Janos
i Robinson, 1980 sve prema Čudina-Obradović, 1994) smatra da darovita
djeca imaju bolje samopoimanje u odnosu na vršnjake, dok druga grupa
(Karnes i Wherry ,1981, Loeb i Jay, 1987 prema Lučić, 1992) smatra da
ne postoji razlika u samopoimanju darovitih i onih koji nisu identificirani
kao takvi. Neki autori (Kanoy, 1980 prema Lučić, 1992) su utvrdili da
daroviti pojedinci imaju lošije samopoimanje od svojih vršnjaka. Pokazalo
se da su ovako različiti rezultati posljedica različitih pristupa samopoimanju,
ovisno tome sagledava li se ono kao opće ili multidimenzionalno. Istraživanje
Bezinovića (1988) o odnosu realne i percipirane kompetentnosti ističe
kako osobe koje su stvarno sposobne (rezultat na testu inteligencije)
i percipiraju se kao takve, u optimalnim životnim uvjetima će postizati
uspjehe i uspijevati realizirati svoje stvarne potencijale.
Pojedinci koji posjeduju realne potencijale i izrazite sposobnosti
ali se ne percipiraju tako, vjerojatno ne uspijevaju aktualizirati svoje
potencijale i sposobnosti upravo zbog negativnog samopoimanja. Percepcija
vlastite nekompetentnosti, koja je često združena s socijalnom anksioznošću
te pojedince sputava u postizanju adekvatnog društvenog i profesionalnog
statusa. Ovi nalazi Bezinovića u skladu su s nalazima Janosa i Robinsona
(1985 prema Čudina-Obradović, 1991) prema kojima neuspjeh darovite djeca
koja funkcioniraju ispod svojih mogućnosti proizlazi iz manjka samopouzdanja,
negativne slike o sebi (koja se odražava u općem pomanjkanju motivacije
i nesposobnosti usmjeravanja prema cilju) te gubitka samopoštovanja.
Nizom nalaza potvrđen je značaj kompetentnosti, percepcije osobne kompetentnosti,
te samopoštovanja pri izgradnji pozitivne slike o sebi. Isto tako neupitan
je značaj pozitivne slike o sebi u razvoju darovitog pojedinca prema
produktivnom stvaraocu.
LITERATURA
Bezinović, P. (1988). Percepcija osobne kompetentnosti kao dimenzija
samopoimanja. Doktorska disertacija. Odsjek za psihologiju Filozofskog
fakulteta
Bura, P. (2000). Darovitost i spremnost za školu. Diplomski rad.
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Byrne, B.M. i Shavelson, R.J. (1996). On the structure of social
self-concept for pre-, early, and late adolescents: A test of the
Shavelson, Hubner and Stanton (1976) model. Journal of personality
and socialpsychology. Vol.70, no.3, (599-613)
Colangelo, N. i Assouline, S.G. (2000). Counseling gifted students.
International handbook of gifted and talented (595-608)
Gray-Little, B. Wiliams, V. i Hancock, T. (1997). An Item Response
Theory Analysis of the Rosenberg Self-Esteem Scale. Personality and
Social Psychology Bulletin. Vol. 23, No.5, (443-451)
Lacković-Grgin,K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Lučić, Z. (1992). Ispitivanje konativnih osobina skupina različitog
kognitivnog statusa. Magistarski rad. Odsjek za psihologiju Filozofskog
fakulteta u Zagrebu.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|