Razvod braka masovna je pojava, osobito u ekonomski razvijenim zemljama
i visoko urbaniziranim sredinama, i ima tendenciju porasta bez obzira
na prisutnost djece u braku (Kolesarić, Krizmanić i Petz, 1991). Porast
učestalosti razvoda najbolje se vidi u odnosu sklopljenih i razvedenih
brakova u jednoj godini. Prema tom kriteriju broj rastavljenih brakova
u Hrvatskoj je porastao - od 138 rastavljenih na 1000 sklopljenih u
1968. g. do 226 rastavljenih na 1000 sklopljenih u 1991. U zadnjih 10-ak
godina taj broj varira iz godine u godinu od 146 do 226, a 2002. g.
iznosi 197,1 (Statistički ljetopis Republike Hrvatske, 2003). Većina
brakova koji završe razvodom jesu brakovi s barem jednim djetetom -
82 % razvedenih brakova u gradu Zagrebu (Kolesarić i sur., 1991). Postotak
djece koja ne žive s oba roditelja u porastu je, a u nekim zemljama,
primjerice u SAD-u, broj je već impresivno velik. Prema nekim procjenama
barem šestero od desetero djece barem će neko vrijeme živjeti u domu
sa samo jednim roditeljem prije no što navrši osamnaest godina (Demo
i Acock, 1988; prema Lauer i Lauer, 1994). Dvije trećine rastavljenih
žena i tri četvrtine rastavljenih muškaraca sklope novi brak, gotovo
uvijek nakon prethodnog razdoblja kohabitacije, a stopa razvoda drugoga
braka još je veća nego stopa razvoda prvoga braka, zbog većeg rizika
razvoda u prvih nekoliko godina braka (Cherlin, 1992).
Reakcije djece na razvod
Posljedice razvoda braka prije svega obuhvaćaju reakcije bračnih partnera
i njihove djece na novu «situaciju» koja se vrlo često ne javlja iznenada,
nego traje kao proces koji se već dosta dugo odvijao u obitelji.
Većina djece na početku doživljava razvod roditelja kao stresni događaj,
no reakcije su djece različite. Neka djeca pokazuju iznimnu otpornost
i dugoročno čak mogu profitirati od suočavanja s takvom promjenom, u
nekih se javljaju razvojne poteškoće, a neka pak pokazuju odgođene učinke
koji se često pojavljuju u adolescenciji (Hetherington, Stanley-Hagan
i Anderson, 1989).
Pozitivni učinci razvoda nađeni su samo u djevojčica, i to samo pod
umjerenim, ne pod visokim ili niskim, stupnjevima stresa i uz prisutnost
bliske i brižne odrasle osobe (Hetherington i Stanley-Hagan, 1999).
Varijable poput intenziteta sukoba između roditelja prije razdvajanja,
dobi u vrijeme razvoda, povezanosti s oba roditelja nakon razvoda i
sl., samo su neki od čimbenika koji utječu na prilagođavanje djece na
novonastalu situaciju. Ako razvod rezultira završetkom sukoba, stabilnijim
domom i zdravijim roditeljima, rizik za probleme kod djece znatno se
smanjuje (Heubusch, 1998).
Zaključak metaanalize istraživanja utjecaja razvoda na prilagodbu djece
koju su proveli Amato i Keith (1991) jest da djeca razvedenih roditelja
pokazuju niži stupanj psihološke dobrobiti nego djeca nerazvedenih roditelja,
ali razlike su uglavnom relativno male.
Dob djeteta u vrijeme razvoda
Uobičajene reakcije djece i adolescenata na razvod roditelja uključuju
kontinuiranu želju da se roditelji pomire, strah od napuštanja, osjećaje
krivnje, regresiju na prethodna razvojna razdoblja, poremećaje spavanja
i tjelesne simptome.
Dob u kojoj su djeca prošla kroz razvod roditelja utječe na dječje kratkoročne
reakcije na razvod (Palosaari i Aro, 1994). U dojenačkoj dobi i ranom
djetinjstvu nesposobnost djeteta da razumije koncept razvoda na intelektualnoj
razini čini sve promjene zastrašujuće nepredvidljivim i zbunjujućim,
što dovodi do separacijske anksioznosti, regresije u razvoju, ljutnje,
straha i povlačenja. U predškolskoj dobi nastavak egocentričnosti i
bolja kognitivna razvijenost dovode do osjećaja krivnje, misli o napuštanju
ili kažnjavanju, regresije u razvoju i razvijanja pretjerane emocionalne
ovisnosti o roditelju. U ranoj školskoj dobi tipične reakcije jesu tuga,
depresija, ljutnja, generalizirana anksioznost. Mnogoj djeci opada školski
uspjeh, često kroz cijelu školsku godinu u kojoj se razvod odvija. Djeca
starije školske dobi vještija su u korištenju obrambenih mehanizama
kao što su poricanje, intelektualizacija, potiskivanje emocija te tjelesni
simptomi poput umora, glavobolje i bolova u trbuhu. Oni također češće
pokazuju intenzivnu ljutnju na roditelje zbog razvoda. Ostale uobičajene
emocije jesu osamljenost, žaljenje, anksioznost i osjećaj nemoćnosti.
Adolescentima je razvod osobito težak jer je to još jedan dodatan zadatak
s kojim se moraju suočiti u tom burnom razdoblju. U njihovu ponašanju
očituju se učinci razvoda, bilo da se razvod dogodio nedavno ili su
ga proživjeli kad su bili mlađi. Adolescenti su skloni unutarnjim konfliktima:
doživljavaju konfliktne emocije prema roditeljima (ljubav i ljutnju)
te konflikt odanosti prema oba roditelja. Pozitivne emocije prema roditeljevim
novim partnerima u konfliktu su s anksioznošću zbog intimnosti tih veza,
a velika bliskost s roditeljem s kojim žive u koliziji je s njihovim
potrebama za povećanom socijalnom i emocionalnom neovisnošću. U adolescenciji
pogođenost razvodom može rezultirati potencijalno opasnim ponašanjima,
poput zloupotrebe alkohola i droga, preranog stupanja u seksualne odnose
i promiskuiteta, nasilja i delinkvencije.
Dosadašnje male razlike nađene u ponašanju, adaptaciji i životnoj situaciji
između djece čiji su se roditelji razveli dok su bili u adolescenciji
i djece koja su razvod roditelja proživjela u odrasloj dobi sugeriraju
da dob djeteta u vrijeme razvoda roditelja ima ograničeni učinak na
kasniju dobrobit djece (Palosaari i Aro, 1994).
Kratkoročni i dugoročni učinci razvoda
Neki autori razlikuju kratkoročne i dugoročne učinke razvoda (Hetherington
i sur., 1989), a neki razlikuju i srednjoročne učinke (Amato, 1993;
Amato i Keith, 1991; Wallerstein, 1991; prema Carr, 1999). Kratkoročni
učinci obuhvaćaju posljedice razvoda koje se jave unutar dvije godine
neposredno nakon razvoda, srednjoročni se javljaju između tri i deset
godina nakon razvoda, a dugoročni nakon više od deset godina.
Kratkoročno djeca pokazuju različite tjelesne i emocionalne probleme
kad im se roditelji razvode. U nekim slučajevima, npr. u obiteljima
u kojima je bilo zlostavljanja ili intenzivnih i konstantnih sukoba,
razvod može predstavljati olakšanje više nego traumatsko iskustvo. No,
većinom su kratkoročni učinci negativni. Zapravo, razvod će vrlo vjerojatno
prouzročiti krizu u djeteta, ali ona će se razrješiti u prvih šest do
dvanaest mjeseci (Kelly, 1988, prema Lauer i Lauer, 1994) ili unutar
dvije godine nakon razvoda (Hetherington, Cox i Cox, 1982).
Longitudinalne studije upućuju na nastavak negativnih učinaka i nakon
dvogodišnje krize kod manjeg broja djece i adolescenata, kao i ponovno
pojavljivanje ili tek prvo pojavljivanje problematičnog ponašanja u
adolescenata koji su se prije oporavili ili dobro prilagodili na razvod
(Kasen, Cohen i Brook, 1996). Nalazi dugoročnih negativnih posljedica
i nakon razdoblja adolescencije upućuju na mogućnost čak i većeg negativnog
utjecaja razvoda na ponašanje u odrasloj dobi nego neposredno nakon
razvoda (Amato i Keith, 1991).
Prema nekim nalazima, dugoročne posljedice povezane su više s dječjim
stupnjem razvoja, spolom, temperamentom, kvalitetama doma i odgoja,
kapacitetima suočavanja i sustavom potpore dostupne roditeljima i djeci,
nego sa samim procesom razvoda ili sklapanja novog braka (Hetherington
i sur., 1989).
Spolne razlike u prilagodbi na razvod
Rezultati istraživanja pokazuju da razvod roditelja izaziva veći stres
u dječaka nego kod djevojčica (Shaw, Emery i Tuer, 1993). Druga, pak,
istraživanja pokazuju da razvod jednako pogađa djevojčice i dječake,
samo se to očituje na drukčiji način. Djevojčice su sklonije internaliziranim
problemima, a dječaci eksternaliziranim (Kerig. 1998; Kasen i sur.,
1996; Hetherington, Cox i Cox, 1985). I stabilnost dugoročne prilagodbe
različita je za djevojčice i dječake: eksternalizirani problemi stabilniji
su u dječaka, a internalizirani u djevojčica (Hetherington i sur., 1985).
Hoffman, Levy-Shiff i Ushpiz (1993) našli su, u istraživanju utjecaja
stresnih događaja na prilagodbu djece školske dobi, da spolne razlike
u prilagodbi variraju sa stupnjem doživljenog stresa tj. s brojem životnih
događaja. Dječaci su manje anksiozni i povučeni nego djevojčice uz niski
stupanj stresa, a pod visokim stresom te razlike nestaju. Samo je agresivnost
jače izražena u dječaka neovisno o stupnju stresa.
Internalizirani i eksternalizirani problemi
Iako mnoga djeca razvednih roditelja neće pokazivati znakove teške
psihopatologije, određeni broj istraživanja pokazuje da razvod povećava
kod djece rizik za tri različita tipa problema prilagodbe (Amato i Keith,
1991; Emery, 1988; Wallerstein, 1991; Zill, Morison i Coiro, 1993; prema
Shaw i Ingoldsby, 1999): eksternalizirane probleme, internalizirane
probleme i kognitivne deficite.
Vjerojatno najjasniji i najkonzistentniji nalazi u području istraživanja
razvoda jesu oni koji pokazuju povezanost razvoda i eksternaliziranih
problema kod djece (Grych i Fincham, 1992; prema Shaw i Ingoldsby, 1999).
Eksternalizirani problemi uključuju ponašanja poput prkosa, agresije
i delinkvencije. Hetherington i sur. (1978; prema Shaw i Ingoldsby,
1999) u svojoj su usporedbi djece razvedenih i nerazvedenih roditelja
našli da djeca razvedenih roditelja pokazuju više neposlušnog i agresivnog
ponašanja nego njihovi vršnjaci iz nerazvedenih obitelji. Djeca razvedenih
roditelja također su činila većinu u ukupnom broju delinkvenata prema
samoprocjenama dječaka (Goldstein, 1984; prema Shaw i Ingoldsby, 1999)
i djevojčica (Kalter, Riemer, Brickman i Chen, 1985; prema Shaw i Ingoldsby,
1999) i službenoj statistici delinkvenata u SAD-u (Wadsworth, 1979;
prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Novija istraživanja te povezanosti slažu
se da su djeca razvedenih roditelja rizična za eksternalizirane probleme,
pogotovo dječaci (Camera i Resnick, 1988; Forehand, McCombs, Wierson,
Brody i Fauber, 1990; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Povezanost razvoda
i internaliziranih problema slabija je nego za eksternalizirane probleme.
Ipak, povećava se broj istraživanja koja nalaze tu povezanost (Forehand
i sur., 1990; Hoyt, Cowan, Pedro-Carroll i Alpert-Gillis, 1990; prema
Shaw i Ingoldsby, 1999), osobito u djevojčica (Furstenberg i Allison,
1989; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Istraživanje nedavno razvedenih
obitelji sa 11-godišnjom do 13-godišnjom djecom pronašlo je značajne
razlike u internaliziranim problemima kod djece u odnosu na djecu iz
nerazvedenih obitelji (Forehand, McCombs, Long, Brody i Fauber, 1988;
prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Istraživanje djece drugog i trećeg razreda
osnovne škole čiji su roditelji razvedeni, također je pokazalo da roditelji
i učitelji procjenjuju djecu depresivnijom i anksioznijom nego djecu
nerazvedenih roditelja (Hoyt i sur., 1990; prema Shaw i Ingoldsby, 1999).
Stresori vezani uz razvod
Sama činjenica da se roditelji razvode nije razlog za dugoročne poteškoće
u prilagodbi djece (Ingoldsby, Shaw i Owens, 1999; Kasen i sur., 1996;
Emery, 1988; Hetherington, 1979; Hetherington i sur., 1989; Wolchik,
Wilcox i Tein, 2000; Webb, 2003.). Događaji koji prate razvod roditelja
bolji su korelati dječje prilagodbe.
Felner i Terre (1987; prema Schroeder i Gordon, 1991) navode da se članovi
obitelji tijekom dugotrajnog procesa adaptacije na razvod moraju suočiti
sa složenim skupom osobnih i okolinskih stresora, promjena i zahtjeva
za prilagodbom. Istraživanja koja su usmjerena na otkrivanje prediktora
varijacija u dječjoj prilagodbi na razvod konzistento nalaze dva socio-okolinska
faktora: stresore razvoda i kvalitetu odnosa djeteta s roditeljem s
kojim živi (Wochick, Tein i Sandler, 2002).
Ima nalaza koji upućuju na značajnu povezanost između stresora vezanih
uz razvod i dječjih problema prilagodbe (Sandler, Wolchik, Braver i
Fogas, 1991; prema Wolchik, Tein i Sandler, 2002).
Dobro je dokumentirano da razvod često uključuje mnogo stresora, uključujući
pojačanje sukoba među roditeljima, izloženost roditeljskoj potresenosti,
promjenama u mjestu stanovanja i školi, nošenje s novom ljubavnom vezom
roditelja, gubitak vremena provedenog s jednim ili oba roditelja, a
i sa članovima šire obitelji (Sandler, Wolchik, Braver i Fogas, 1986).
Prestanak zajedničkog života s oba roditelja, dakle, samo je jedna od
promjena s kojima se dijete mora suočiti kada se njegovi roditelji rastanu.
Vrlo vjerojatno će se donekle promijeniti i djetetova svakodnevna rutina,
možda će se dijete morati i odreći nekih stvari zbog smanjenja prihoda
obitelji. Istraživanja pokazuju da nakon razvoda opadaju obiteljski
prihodi i SES roditelja koji se brine za dijete (Phares i Lum, 1996).
Važno je napomenuti da stresori za dijete postoje i prije razvoda. Vrlo
često svađe između roditelja traju i po nekoliko godina prije no što
se konačno odluče rastati. Sukob među roditeljima jedini je dosljedni
prediktor prilagodbe kroz vrijeme i spol (Shaw i sur., 1993). Roditeljski
sukobi proizvode izravan i značajan učinak na dječje funkcioniranje
(Kerig, 1998). Roditeljski sukob povezan je s problemima prilagodbe
djece i u razvedenim i u nerazvedenim obiteljima (Camara i Resnick,
1988; prema Kasen i sur., 1996), a smatra se i ključnim medijatorom
učinaka razvoda na djecu i adolescente (Emery, 1982). Što su kraće izložena
sukobu između roditelja, djeca iskazuju manje problema, neovisno o tome
jesu li roditelji ostali u braku (Ingoldsby i sur., 1999) ili su se
razveli (Emery, 1982).
Izloženost roditeljskom sukobu zasigurno je stresna za dijete pa je
u takvim situacijama razvod povoljan ishod. No, iako to za dijete znači
prestanak svjedočenju roditeljskih svađa, to ne čini razvod nimalo manje
stresnim. Stresni događaji nisu nužno negativni (McKenry i Price, 1994).
Istraživanja pokazuju da su sa smanjenjem problema u prilagodbi povezani
samo stabilni pozitivni događaji, a ne i pozitivne promjene, odnosno
promjene na bolje (Sandler, Wolchik i Braver, 1991).
Problem je što u mnogim slučajevima neprijateljstvo među roditeljima
ne prestaje ni nakon razvoda, a neki čak u svoje svađe uvlače i djecu,
tražeći u njima saveznike. To je jedan od najvećih razloga zašto kod
djece razni problemi perzistiraju tako dugo nakon razvoda. Ako se količina
roditeljskog sukoba nakon razvoda ne smanji, djeca pokazuju jednaku
razinu problema kao i djeca čiji se roditelji unatoč sukobima nisu razveli.
Još jedna varijabla koja se u istraživanjima povezuje s lošijom prilagodbom
djeteta na razvod jest smanjena roditeljska sposobnost roditelja s kojim
dijete živi. Stres povezan s promjenom obiteljskih uloga i veza u tek
razvedenim obiteljima pridonosi smanjenju djelotvornosti odgoja, što
utječe na probleme prilagodbe djece (Bray, 1990; Brody i Forehand, 1988;
Maccoby, Buchanan, Mnookin i Dornbusch, 1993; prema Kasen i sur., 1996).
Promjene u roditeljstvu, kao što su smanjenje topline i privrženosti,
slabija komunikacija, lošije discipliniranje djeteta, često se pojavljuju
nakon razvoda (Hetherington i sur., 1982; Peterson i Zill, 1986; Simons
i sur., 1996; prema Wolchik i sur., 2002). Smanjeni stupanj emocionalne
topline, potpore, tolerancije, kontrole i nadzora te povećanje upotrebe
kažnjavanja i drugih neadekvatnih načina odgoja povezani su s više problema
prilagodbe djece (Bray, 1990; Brody i Forehand, 1988; Maccoby i sur.,
1993; prema Kasen i sur., 1996).
Istraživanja u Americi pokazuju da malo djece ostaje u kontaktu s roditeljem
s kojim više ne živi, a i ti se kontakti s godinama prorjeđuju (Furstenberg,
Morgan i Allison, 1987; Maccoby i Mnookin, 1992; prema McKenry i Price,
1994). Mnogi roditelji koji nisu dobili skrbništvo nad djecom, naime,
pokazuju depresiju i rezignaciju, što vodi do manjeg uključivanja u
život djece. Kvaliteta odnosa s tim roditeljem bolji je prediktor dječje
prilagodbe nego količina zajednički provedenog vremena (Phares i Lum,
1996).
Budući da se vrlo velik broj rastavljenih osoba ponovno odluči udati/oženiti,
djeca se moraju pomiriti s činjenicom da će neka nova osoba postati
dijelom njihova života. To donosi niz novih životnih promjena s kojima
se dijete mora suočiti, što može dodatno otežati djetetovu prilagodbu.
Istraživanja pokazuju da djeca roditelja koji su sklopili novi brak
imaju više problema nego djeca koja su ostala živjeti samo s jednim
roditeljem (Amato i Keith, 1991; Hetherington i Clingempeel, 1992).
Također je nađeno da razvod ima veći negativni učinak za dječake, a
ponovno stupanje roditelja u brak za djevojčice (Hetherington i sur.,
1985). Druga istraživanja utvrdila su da se negativni učinci novog stupanja
u brak roditelja koji se brine za dijete iskazuju kao povećani internalizirani
problemi u djevojčica te povećani eksternalizirani problemi u dječaka
(Kasen i sur., 1996).
U razumijevanju dječje prilagodbe na razvod, uz promjene u obiteljskoj
strukturi i promjene u obiteljskom funkcioniranju, važno je uzeti u
obzir i stresore i sustav potpore izvan same obitelji (Hetherington,
1979). Lako je moguće da će se osim odnosa s roditeljima promijeniti
i odnos djeteta s članovima šire obitelji. Također, vršnjaci, učitelji
i ostale osobe izvan obitelji mogu promijeniti odnos prema djeci rastavljenih
roditelja. Neka istraživanja pokazuju da čak i kada se ponašanje dječaka
ponovno popravi, vršnjaci i učitelji vide ih i obraćaju im se negativnije
nego djevojčicama razvedenih roditelja i djeci nerazvedenih roditelja
neovisno o spolu (Hetherington, Cox i Cox, 1979).
Ukupni broj stresora razvoda korelira s djetetovim internaliziranim
i eksternaliziranim simptomima u transverzalnim i kratkim longitudinalnim
studijama (Sandler i sur., 1991; Stolberg i Anker, 1983; Wolchik, Wilcox,
Tein i Sandler, 2000; prema Wolchik i sur., 2000). Longitudinalne studije
razvoda pokazuju da negativni obiteljski procesi i prateći stresori
mogu djelovati dugo nakon razvoda te da se posljedice mogu pogoršati
pri ulasku u adolescenciju. Suočavanje s tako zahtjevnim obiteljskim
stresorima, osobito kroz dulje razdoblje, lako može opteretiti i premašiti
kognitivne i bihevioralne resurse dostupne djeci (Kasen i sur., 1996).
LITERATURA:
Achenbach, T. M. i Rescorla, L. A. (2001). Manual
for the ASEBA School-Age Forms & Profiles. Burlington, VT: University
of Vermont, Research Center for Children, Youth & Families.
Amato, P. R. (1993). Children's adjustment to divorce:
Theories, hypotheses, and empirical support. Journal of Marriage and
the Family, 55 (1), 23 - 38.
Amato, P. R. i Keith, B. (1991). Parental divorce
and the well-being of children: A meta-analysis. Psychological Bulletin,
110 (1), 26 - 46.
Carr, A. (1999). Separation and divorce. U The Handbook
of Child and Adolescent Clinical Psychology: A Contextual Approach
(str. 880 - 910). Hove and New York: Brunner-Routledge.
Cherlin, A. J. (1992). Marriage, Divorce, Remarriage.
Cambridge, London: Harvard University Press.
Cohen, G. (2002): Helping children and families deal
with divorce and separation - Clinical report: Guidance for the clinician
in rendering pediatric care. Pediatrics
Dong, Q., Wang, Y., i Ollendick, T. H. (2002). Consequences
of divorce on the adjustment of children in China. Journal of Clinical
Child and Adolescent Psychology, 31, 101 - 110.
Emery, R. E. (1988). Children in the divorce process.
Journal of Family Psychology, 2 (2),
141 - 144.
Forehand, R., Biggar, H. i Kotchick, B. (1998). A
Cumulative risk across family stressors: Short- and long-term effects
for adolescents. Journal of Abnormal Child Psychology, 26 (2), 119
- 128.
Furstenberg, F. F., Jr. i Cherlin, Andrew, J. (1991).
Divided families: What happens to children when parents part. Cambridge,
London: Harvard University Press.
Hetherington, E. M. (2003). Social support and the
adjustment of children in divorced and remarried families. Childhood:
A Global Journal of Child Research, 10 (2), 217 - 236.
Hetherington, E. M. (1993). An overview of the Virginia
longitudinal study of divorce and remarriage with a focus on early
adolescence. Journal of Family Psychology, 7 (1), 39 -56.
Hetherington, E. M. (1979). Divorce: A child's perspective.
American Psychologist, 34 (10),
851 - 858.
Hetherington, E. M. i Anderson, E. R. (1988). The
effects of divorce and remarriage on early adolescents and their families.
U Levine, M. D. i McAnerney, E. R. Early adolescent transitions. Lexington,
MA, England: Lexington Books/D. C. Heath and Com.
Hetherington, E. M., Bridges i Insabella (1988). What matters? What
does not? Five perspectives on the association between marital transitions
and children's adjustment. American Psychologist, 53 (2), 167 - 184.
Hetherington, E. M. i Clingempeel, W. G. (1992). Coping
with marital transitions: A family systems perspective. Monographs
of the Society for Research in Child Development, 57
(2 - 3), 1 - 242.
Hetherington, E. M., Cox, M. i Cox, R. (1985). Long-term
effects of divorce and remarriage on the adjustment of children. Journal
of the American Academy of Child Psychiatry, 24
(5), 518-530.
Hetherington, E. M., Cox, M. i Cox, R. (1979). Play
and social interaction in children following divorce. Journal of Social
Issues, 35 (4), 26 - 49.
Hetherington, E. M. i Stanley-Hagan, M. (1999). The
adjustment of children with divorced parents: A risk and resiliency
perspective. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 40 (1), 129
- 140.
Hetherington, E. M., Stanley-Hagan M. i Anderson,
E. R. (1989). Marital transitions: A child's perspective. American
Psychologist, 44 (2), 303 - 312.
Heubusch, K. (1998). Divorced from reality - divorce
and its effects on children are better when conflict ends and a healthier
home is established, University of Michigan research. American Demographics
Hoffman, M. A., Levy-Shiff, R. i Ushpiz, V. (1993).
Gender differences in the relation between stressful life events and
adjustment among school-aged children. Sex Roles, 29
(7 - 8), 441 - 455.
Ingoldsby, E. M., Shaw, D. S. i Owens, E. B. (1999).
A Longitudinal study of interparental conflict, emotional and behavioral
reactivity, and preschoolers' adjustment problems among low-income
families. Journal of Abnormal Child Psychology, 27(5), 343 - 356.
Kasen, S., Cohen, P., Brook, J. S. (1996). A multiple-risk
interaction model: Effects of temperament and divorce on psychiatric
disorders in children. Journal of Abnormal Child Psychology, 24(2),
121 - 150.
Kerig, P. K. (1998). Moderators and mediators of the
effects of interparental conflict on children's adjustment. Journal
of Abnormal Child Psychology, 26 (3), 199 - 212.
Kolesarić, V., Krizmanić, M., i Petz, B. (1991). Uvod
u psihologiju: suvremena znanstvena i primijenjena psihologija. Bjelovar:
Prosvjeta.
Lauer, R. H. i Lauer, J. C. (1994). Separation and
divorce. U Marriage and family: The quest for intimacy. Wisconsin,
Iowa: Browni Benchmark.
McKenry, P. C. i Price, S. J. (1994). Families Coping With Problems
and Change. U Families and Change. Thousand Oaks: Sage publications.
Palosaari, U. i Aro, H. (1994). Effect of timing of
parental divorce on the vulnerability of children to depression in
young adulthood. Adolescence, 29 (115), 681 - 690.
Phares, V. i Lum, J. J. (1996). Family demographics of clinically
referred children: what we know and what we need to know. Journal
of Abnormal Child Psychology, 24 (6), 787 -
801.
Sandler, I., Wolchik, S. i Braver, S. (1991). Stability
and quality of life events and psychological symptomatology in children
of divorce. American Journal of Community Psychology, 19 (4), 501
- 520
Schroeder, C. S. i Gordon, B. N. (1991). Divorce.
In Assessment and treatment of childhood problems. New York, London:
The Guilford Press.
Shaw, D. S. i Ingoldsby, E. M. (1999). Children of
divorce. U R. T. Ammerman, M.Hersen, i C.G. Last (Eds). Handbook of
prescriptive treatments for children and adolescents (str. 346 - 363).
Needham Heights, MA: Allyn i Bacon.
Shaw, D. S., Emery, R. E. i Tuer, M. D. (1993). Parental
functioning and children's adjustment in families of divorce: A prospective
study. Journal of Abnormal Child Psychology, 21 (1), 119 - 134.
Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2003. Zagreb:
Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske
Webb, N. B. (2003). Children in divorcing and reconstituted
families. U Socal work pratcice with children. New York, London: The
Guilford press.
Wolchik, S. A., Tein, J. Y. i Sandler, I. N. (2002).
Fear of abandonment as a mediator of the relations between divorce
stressors and mother-child relationship quality and children's adjustment
problems. Journal of Abnormal Child Psychology,30 (4), 401 - 418.
Wolchik, S. A., Wilcox, K. L. i Tein, J. Y. (2000).
Maternal acceptance and consistency of discipline as buffers of divorce
stressors on children's psychological adjustment problems. Journal
of Abnormal Child Psychology, 28 (1), 87 - 102.
Živčić-Bećirević, I. i Smojver-Ažić, S. (2004). Adaptacija
ASEBA instrumenata u Hrvatskoj. Psychology in Post-War Societies.
October 14-16, 2004. LMU, Munich.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|