Svi
mi otprilike znamo što je to inteligencija, no ipak ju je teško točno
definirati, a još teže izmjeriti. Ni sami psiholozi se među sobom ne
slažu. Dugi niz godina neki su je nazivali «sposobnošću učenja»,
drugi «sposobnošću primjerenog prilagođavanja okolini», dok
su treći smatrali da je to «opća sklonost postizanju ciljeva».
Nijedna od tih definicija nije sasvim točna, ali nijedna nije ni sasvim
pogrešna.
Riječ inteligencija dolazi od latinske riječi intelligere,
koja znači razumijevati. U klasičnom se svijetu inteligencija smatrala
apstraktnom sposobnošću svojstvenom i zajedničkom svim umnim procesima,
tj. osjećanju, pamćenju, opažanju, maštanju i zaključivanju.
2. DEFINIRANJE POJMA INTELIGENCIJE
Inteligencija je zapravo svojstvo uma da ovlada mnogim povezanim sposobnostima
kao što je sposobnost razumijevanja, planiranja, rješavanja problema,
apstraktnog mišljenja, stvaranja ideja, korištenja jezika i učenja.
Postoji nekoliko načina da se definira pojam inteligencije. Pojam inteligencije
uključuje konvergentno mišljenje, dok kreativnost uključuje
divergentno mišljenje. Inteligencija nije kreativnost.
Kreativnost može biti uključena u pojam inteligencije, ali se ne mjeri
testovima inteligencije.
Inteligencija se obično definira kao sposobnost snalaženja u novim situacijama,
ali u stvarnosti inteligencija ne postoji odvojeno od znanja i svih
ostalih karakteristika koje čine jednu osobu. Inteligencija je često
neophodna, ali ne i dovoljna za uspjeh. Osim sposobnosti važne su okolnosti,
osobine ličnosti i motivacija. Ponekad navedeni faktori imaju presudan
utjecaj, pa zbog toga IQ nije visoko povezan s financijskim bogatstvom
i nekim drugim mjerama uspjeha u životu.
Prema nekim stajalištima pojam inteligencije može uključivati osobine
kao što su npr. kreativnost, osobnost (ličnost), znanje i mudrost. Međutim,
neki psiholozi poput psihometričara ne žele koristiti te osobine pri
definiranju pojma inteligencije. Bez obzira na mnoštvo koncepata inteligencije,
najutjecajniji pristup u shvaćanju inteligencije zasniva se na psihometrijskom
testiranju, odnosno testovima inteligencije. Prema psihometričarima
inteligencija je sposobnost koja se mjeri testom inteligencije, a brojčano
se prikazuje kvocjentom inteligencije.
Herbert Spencer (1820-1903) radikalni engleski filozof iz 19.
stoljeća jedan je od prvih inteligenciju povezao s biologijom. On je
tvrdio da je inteligencija urođeno, naslijeđeno svojstvo . Zanimanje
za evoluciju (svoje ideje o njoj objavio je prije Darwina) navelo ga
je da istakne biheviorističke aspekte inteligencije, tj. one koje su
povezane s ponašanjem. On je pod inteligencijom podrazumijevao sposobnost
pomoću koje inteligentnije životinje (uključujući i čovjeka) prilagođuju
svoje ponašanje u složenim i stalno promjenljivim uvjetima u svom okolišu.
Postoji nekoliko skupina definicija inteligencije, a obično se navode
slijedeće sposobnosti kao osnova inteligencije:
1. brzina adaptacije na postojeće i novonastale uvjete
2. brzina i lakoća učenja
3. apstraktno mišljenje
4. brzina osjetljivosti za zadani problem
5. shvaćanje matematičkih problema
6. sposobnost korištenja riječi prilikom govora i pisanja, razumijevanje
ideja
7.opća sposobnost osobe uključujući svrsishodnu primjenu svih iznad
navedenih sposobnosti
3. ŠTO ČINI INTELIGENCIJU?
U posljednjih sto godina stručnjaci su često koristili IQ testove da
bi odredili koliko je neko „pametan". Zbog toga su bili
osmišljeni razni testovi kojima se mjerila inteligencija. Mnogi i danas
misle da je IQ test najbolji način da se izmjeri nečija pamet i sposobnosti.
Gotovo 80 godina nakon pojave prvih testova inteligencije, psiholog
s Harvarda, Howard Gardner, kao i mnogi drugi psiholozi, suprotstavio
se toj teoriji. Pojednostavljeno rečeno, Dr. Gardner smatra da ne postoji
samo jedan način da neko može biti „pametan", već da svako od nas
ima niz različitih sposobnosti koje se mogu svrstati u različite oblasti.
Gardner je sugerirao da inteligenciju čini:
1. Sposobnost rješavanja problema s kojima se pojedinac suočava
u stvarnom životu.
2. Sposobnost stvaranja novih problema koje bi trebalo riješiti.
3. Sposobnost da se nešto učini ili pruži usluga koja se u njegovoj
kulturi cijeni.
Nakon ovakve šire i pragmatičnije perspektive, koncept inteligencije
počeo je gubiti svoju mističnost, postavši funkcionalnim konceptom koji
se na različite načine može sagledati u životu čovjeka .
Širok raspon sposobnosti koje čovjek ima Gardner je uspio odrediti pomoću
grupiranja ljudskih sposobnosti u 9 širokoobuhvatnih kategorija ili
"inteligencija".
4. TESTOVI INTELGNECIJE I MJERENJE INTELIGENCIJE
Inteligencija je ljudska karakteristika koja se ne može mjeriti izravno.
Mjerenje inteligencije vrši se posredno pomoću testova inteligencije.
Testovi inteligencije nisu savršeni,a još su manje sredstva za potpuni
uvid u nečije sposobnosti. IQ test da bi bio valjan mora sadržavati
relativno velik broj zadataka, pa ovdje nema jako kratkih testova. Također,
bitno je da ste odmorni i smireni prije početka testiranja kako bi vaše
sposobnosti došle do punog izražaja. S druge strane, ponavljanjem istog
testa do izražaja dolazi proces učenja, pa biste pri svakom novom pokušaju
dobili veći kvocijent inteligencije. Ako želite što točniju online procjenu
stvarnog stanja svojih intelektualnih sposobnosti morate u više navrata
sa što većim vremenskim razmakom riješiti nekoliko različitih testova.
Svaki će pokazati donekle različit koeficijent inteligencije. Te razlike
djelomično nastaju zbog niske pouzdanosti IQ test rezultata, tj. testa,
a uslijed djelovanja slučajnih faktora koji su izvor pogreške mjerenja.
Zatim, neki testovi većim dijelom mjere nešto drugo (specifična znanja),
a tek manjim dijelom inteligenciju. Dodatno, razlike nastaju i zbog
toga što ne mjeri svaki test inteligencije iste aspekte kognitivnih
sposobnosti. Temeljna podjela je na verbalne i neverbalne testove, a
detaljnijim podjelama se dolazi i do 120 specifičnih faktora inteligencije.
Na određene subskale u većoj mjeri utječe trenutna koncentracija, na
druge velik utjecaj imaju kulturalna pozadina i obrazovanje, ali svima
je zajedničko da dobrim dijelom mjere i opću sposobnost snalaženja u
novim situacijama . Prema nekim autorima to snalaženje u novim situacijama
je najbolja definicija inteligencije.
5. INTELIGENCIJA I UČENJE
Po nekim definicijama inteligencija je determinirana brzinom učenja
i/ili završnom razinom složenosti naučenog, osobito kod inteligencije
životinja. Učenje omogućuje razvoj inteligencije, a inteligencija olakšava
učenje . Riječ je o dinamičkom procesu međusobnog pojačavanja ili slabljenja,
a ne uzročno posljedičnom odnosu. Kvocijent inteligencije nije mjera
trenutačne sposobnosti za učenje, nego matematička tvrdnja o tempu kojim
će se s vremenom mijenjati sposobnost za učenje po jednim teorijama,
a po drugima IQ predstavlja trenutačnu mjeru sposobnosti za učenje.
Kronološka dob ne korelira s učenjem pa je moguće eksperimentalno varirati
IQ i mentalnu dob. Kod verbalnog učenja, ako nije došlo do restrikcije
raspona u zavisnoj varijabli (težina zadatka) ili nezavisnoj varijabli
(IQ), nađene su značajne korelacije između inteligencije i učenja.
Inteligencija visoko korelira s učenjem na početku učenja, a kad neka
operacija postane automatizirana, IQ više ne igra značajnu ulogu.
Raspon pamćenja unaprijed, a još više unazad, ima značajne veze s g-faktorom
inteligencije; oba konstrukta ovise o efikasnosti radnog pamćenja.
Inteligencija i učenje koreliraju to više što je :
- složenije ono što treba naučiti, a čak je nađena blaga negativna
korelacija između mehaničkog učenja jednostavnih zadataka i IQ-a visokointeligentnih
osoba
- veća smislenost materijala, tj. kad postoji mogućnost transfera učenja
- vrijeme učenja ograničenije
- učenje više u vezi s maturacijom
Inteligentni ljudi brže stvaraju kvalitetne asocijacije koje su temelji
svakog učenja. Inteligentniji imaju bolje strategije učenja, mnemotehnike
i bazu podataka, pa im veće stečeno znanje omogućuje bolje kognitivno
funkcioniranje. Inteligentniji bolje razlikuju bitne od nebitnih informacija.
Među djecom s teškoćama u učenju u školama su ¾ muškarci - kod žena
dolazi do pada sveukupnih sposobnosti pa ih se ranije uoči. U osnovnoj
školi je korelacija između školskog uspjeha i inteligencije 0.5, ali
taj se koeficijent smanjuje kako čovjek prelazi u više razrede školovanja.
6. SPOL I INTELIGENCIJA
Na odnos spola i kognitivnog funkcioniranja djeluju dob (razlika u maturaciji)
i socio-ekonomski status.
Najznačajnije razlike u testovima inteligencije:
- u korist žena: verbalno razumijevanje, verbalna fluentnost,
socijalna inteligencija i neki aspekti pamćenja,
- u korist muškaraca: socijalna sposobnost, numeričko
rezoniranje i mehaničke informacije.
Postoje dvije različite spacijalne sposobnosti: vizualizacija i orijentacija.
Vizualizacija je sposobnost mentalne manipulacije slikovno zadanog podražaja.
Orijentacija je shvaćanje rasporeda elemenata unutar vizualnog sklopa
i sposobnost zadržavanja orijentacije pri promijeni spacijalne konfiguracije.
Oba procesa zahtjevaju paralelno procesiranje i bolje idu muškarcima.
Za socijalizacijske aspekte razlika u kognitivnim sposobnostima značajna
je i interakcija između maturacije i socijalizacijskih postupaka - djevojčice
kao grupa ranije se verbalno razvijaju, a dječaci su genetski veći,
jači i aktivniji. Žene se formiraju oslanjajući se na verbalno, odnosno
socijalno posredovan pristup problemima, a manje vježbaju i razvijaju
spacijalne vještine .
Žene i muškarci pokazuju određene razlike u načinima odgovaranja - žene
su nešto sporije i točnije, a muškarci su nešto brži na uštrb točnosti.
Postoje razlike u varijabilitetu kognitivnih spobnosti u funkciji spola
- kod muškaraca je nešto veći (ima više visoko inteligentnih muškaraca,
ali zato ima i više retardiranih).
U usporedbi uspješnih žena s uspješnim muškarcima u akademskim zvanjima:
- žene s doktoratima su inteligentnije od muškaraca s doktoratima
(ženama potreban veći inteligentni kapacitet za afirmaciju u akademskim
zvanjima)
- žene koje su radikalnije i koje napuštaju konzervativnu ulogu žene
lakše uspjevaju
- snaga ega i volje je jača u muškaraca
Iako se na velikim uzorcima dobivaju statistički značajne razlike u
pojedinim testovima i faktorima inteligencije, te razlike nisu brojčano
velike i ne dopuštaju generalizaciju na pojedinačnoj razini, tako da
dolazimo do zaključka da ne postoje neke bitne ili velike razlike u
inteligenciji spolova .
ZAKLJUČAK
Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti
za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i
korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja znanja za snalaženje u
novoj okolini u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje, a niti
učenjem stečene navike, vještine i znanja.
Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da
je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra
se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog
sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.
Inteligenciju je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije.
Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh
u društvu, mnogi drugi činbenici koji utječu na društveni uspjeh čine
predviđanja nepouzdanim. Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti
u društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer,
postoji čvrsta veza između uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije,
ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju
inteligencije.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|