SVAKODNEVNO PAMĆENJE

Zašto neki ljudi bolje pamte od drugih, šta nam od školskog obrazovanja ostaje u pamćenju nakon različito dugih perioda vremena su vjerovatno najinteresantnija i najvažnija pitanja o pamćenju.
Prvi simpozij posvećen isključivo praktičnim aspektima pamćenja održan je 1978. godine, a rezultat je spremnosti akademskih psihologa da se bave i praktičnim, svakodnevnim problemima pamćenja.
To je značilo izaći iz laboratorija i promatrati procese pamćenja u svakodnevnim životnim situacijama.
Istraživački boom u području svakodnevnog pamćenja desio se nakon izlaska članka Ulrica Neissera (1978) pod nazivom: ''Pamćenje: Što su važna pitanja?''
Neisser (1978) kaže da kao što su etološka istraživanja ponašanja životinja dala značajnija saznanja nego laboratorijska , tako i proučavanje pamćenja u prirodnim uslovima može biti produktivnije od laboratorijskih.
Na ispitanika u istraživanjima u vezi sa svakodnevnim pamćenjem ne gleda se kao na pasivnog sudionika koji se nalazi imeđu podražaja i odgovora, već on ima motive, interese, stavove, raspoloženja i sl.
Od 1978. godine, kada je održana prva konferencija o praktičnim aspektima pamćenja , do druge konferencije, održane 1987. godine objavljen je golem broj radova iz raznih domena praktičnog pamćenja.Najveći dio tih istraživanja bio je proveden u prirodnim uslovima.
Ciljevi laboratorijskih i praktičnih istraživanja pamćenja su različitu.Laboratorijska istraživanja traže općenite zakonitosti, a praktična se vezuju uz specifične zadatke i situacije. Npr. koliko će student zapamtiti nakon jednog sata učenja zavisi od više faktora (motivacije, prethodno znanje, okolinski ujecaji, navike i strategije učenja i sl.) nego koliko će zapamtiti od liste s 20 besmisleih slogova zadanih tempom od 1 na sekundu u odmornom stanju, tišini laboratorijske sobe.

Prednosti izlaska iz laboratorija u proučavanju pamćenja

Postoje četiri važne i prepoznatljive prednosti izvanlaboratorijskih istraživanja pamćenja u odnosu na laboratorijska istraživanja:

• mogućnost generalizacije, jer laboratorijski rezultati ne moraju nužno vrijedeti i u svakodnevnom životu;
• otvaraju se novi problemi – npr. prospektivno pamćenje se prvo opažalo u prirodnim uslovima, a tek se odnedavna proučava i u laboratorijama;
• neki se problemi iz etičkih razloga ne mogu proučavati u laboratoriju – npr. sjećanje na bol ili nasilan događaj i sl.;
• utjecaj emocija, motiva, raspoloženja i sličnih fenomena na procese pamćenja nikad ne možemo tako dobro ispitati u laboratoriju kao u realnom životu.

Osnovni problem u istraživanju svakodnevnog pamćenja je to što su ona još uvijek na razini opažanja, njegovoj fenomenologiji nego na razini objašnjenja .Većina znanstvenika danas smatra da ekološka potreba i važnost upoznavanja pamćenja u svakodnevnom životu prikriva sve njegove metodološke nedostatke.Npr. mi kad čitamo neku priču mi je čitamo ne da bismo je doslovno zapamtili, već da je razumijemo i da nas zabavi.
Estes i niz drugih znanstvenika pokazuju ustručavanje i otpor prema istraživanjima učenja i pamćenja izvan laboratorija.S druge strane, velik broj znanstvenika, kojisu veći dio svog života proveli u laboratorijskim istraživanjima, navodi jake razloge za izlazak iz laboratorija pri istraživanju svakodnevnog učenja i pamćenja.Trend porasta izvanlaboratorijskih istraživanja učenja i pamćenja vjerovatno je posljedica određenog stupnja zasićenosti laboratorijskim istraživanjima – u zadnjih desetak godina otkriveno je vrlo malo novih zakona u tom području psihologije.
Cohen (1989) nakon druge konferencije o praktičnim aspektima pamćenja ističe da obje vrste istraživanja koegzistiraju, da se međusobno sve više oplođuju, te da su obje vrste i dalje potrebne. One nisu suprostavljene u ciljevima i područjima, a istraživanja su sve kompletarnija.Došlo je do međusobnog korisnog utjecaja: laboratorijska istraživanja postala su bogatija i šira, a praktična istraživanja discipliniranija i usmjerenija.

Uvjerenje o znanju

Jedan od velikih problema većini učenika jeste odrediti kad su dovoljno naučili za željenu ocjenu.Jedna od varijabli koja se ispituje u vezi sa svakodnevnim pamćenjem je i subjektivni stupanj poznatosti (ili uvjerenje o znanju) gradiva koje je trebalo naučiti (tzv. ''feeling of knowing'', prihvaćena kao skraćenica FOK).
Pokazalo se da je znatno tačnije određenje znanja iz prirodnih nego iz društvenih znanosti.Budući da je u društvenim predmetima više široko korištenih pojmova, veća je vjerovatnost da precjenimo svoje znanje.S druge strane, za pojmove iz prirodnih znanosti znatno rjeđe imamo pogrešne prosudbe poznatosti.Ako nas neko pita kako se zove sprava za mjerenje brzine vjetra ili kako izračunati skalarni produkt onda tačno određujemo znamo li to ili ne znamo.To ujedno znači da se uz takve pojmove rjeđe javlja osjećaj da nam je riječ ''na vrhu jezika''.
Za pojavu da nam neka riječ moze biti ''na vrhu jezika'' ali da se je ne mozemo dosjetiti, zna se vrlo dugo.Već je 1890. godine, kao prvi od psihologa, W. James piše o toj pojavi.Budući da se pojava da nam je neka riječ ''na vrhu jezika'' javlja spontano, razumljivo je zašto se nije istraživala u laboratorijima.
Međutim, Brown i McNeil (1966) postavljaju u laboratorijima eksperimentalnu paradigmu za izazivanje i ispitivanje stanja da nam je nešto ''na vrhu jezika'' (prihvaćena je skraćenica TOT).Ta se paradigma i dan danas koristi u laboratorijskim istrazivanjima.Radili su na sljedeći način: čitali su definicije rijetkih riječi, a ispitanici su trebali napisati ciljnu riječ ako je znaju, ostaviti prazno ako je ne znaju ili napisati da se nalazi u stanju ''na vrhu jezika''.
Pokazalo se da se u oko 50% slučajeva unutar jedne minute dosjetimo ciljne riječi, dok se nekih dosjetimo kad prestanemo misliti na nju.Po čestini javljanja u svakodnevnom životu na vrhu jezika su imena poznanika, a zatim slijede imena poznatih osoba i objekata.Kod starijih se ljudi češće javljaju riječi ''na vrhu jezika'' nego kod mlađih osoba.Što su djeca starija,češće se javlja stanje na vrhu jezika, što je vjerovatno posljedica povećanja rječnika.Zanimljivo je da i kod djece u tom stanju često dolazi do reakcije bijesa, nemira i frustracije, kao i kod odraslih osoba.Budući da umor i stres pogoduju pojavljivanju stanja na vrhu jezika, ne treba se čuditi što na ispitima često dolazi do te pojave.U starosti, te kad smo bolesni, takođe se povećava čestina pojavljivanja takvih blokova pamćenja.
Za rješenje blokova pamćenja nastalih uz jak osjećaj da je informacija ''na vrhu jezika'' postoji više strategija.Najčešće korištene su sledeće:
• redanje imena za koja znamo da imaju svojstvo imena koje trazimo, npr. ako znamo da je ime djevojke povezano sa cvijećem, pokušamo s Iris,Ljiljana,Ruzica itd.;
• generiranje imena iz iste klase npr. ako trazimo ime glumca koji je imao glavnu ulogu u predstavi koju smo nedavno gledali počnemo redati imena svih glumaca kojih se mozemo sjetiti;
• prisjećanje čitavog konteksta u kojem se prvi ili zadnji put javilo trazeno ime;
• pokušati proizvesti iznenadno, spontano dosjećanje na taj način da napustimo pretragu i što intenzivnije mislimo o nečem drugom.

Iznenadno javljanje imena nakon blokade pamćenja pripisuje se:
1. ili nesvjesnom nastavku procesa pretraživanja pamćenja
2. ili svjesnom procesu pretraživanja na koji nije obraćena pažnja te nam se stoga čini da se ime javilo samo od sebe.

Još je 1901. godine Frojd (prema Reason i Lucas 1984) rekao da kad tražimo ime koje nam bježi često se dosjetimo imena koja odmah prepoznajemo kao netačna, ali nam se ona uporno nameću. Danas se za tu vrstu ometajućih riječi koriste tri izraza blokirači,nametljivice i povezane riječi.Reason i Lucas smatraju da rijči nametljivice skreću proces pretrage pamćenja u vlastitom smjeru i tako ometaju pronalaženje ciljne riječi. Koriste se slikovitom analogijom da opišu taj proces. Princ (pretragač pamćenja) pokušava naći Pepeljugu (tražena riječ), koja zadovoljava kriterij izgubljene cipelice (definicija tražene riječi) ali zle polusestre (riječi nametljivice) otežavaju svoju potragu za Pepeljugom.Prema Brownu (1991) 4 pitanja ostaju otvorena u pogledu stanja ''na vrhu jezika''.
1. jesu li nužne emocionalne reakcije.Brown smatra da emocionalna pobuđenost može odražavati reakciju na nemogućnost dosjećanja, a da ne mora nužno biti sastavni deo tog stanja;
2. da li samo ciljne riječi niske frekvencije izazivaju to stanje a da se ne misli na teže smetnje pamćenja;
3. je li to stanje posljedica nemogućnosti pronalaženja ciljne riječi ili interferencije sličnih riječi;
4. da li se kod iznenadnog dosjećanja stvarno radi o spontanom dosjećanju ili smo pak samo pretraživali naše pamćenje.

Uz uvjerenje o znanju veže se i oslanjanje, odnosno korištenje raznih vanjskih pomagala.Hartel (1988) istražuje probleme povjerenja koje imamo u našu vanjsku memoriju.Autor navodi da što je bolja organizacija vanjske memorije veće je povjerenje u znanju.
Podatak iz svakodnevnog života ukazuje na to kako se studenti često čude slabom uspjehu na ispitu (mjera unutarnjeg znanja), s obzirom da su marljivo zapisivali predavanja čitave godine (vanjsko pamćenje).

Pamćenje lica i imena

Ako se zapitamo kojim objektima u okolini poklanjamo najviše pažnje onda će se većina složiti i reći ''licima''.Lica su od osobitog značaja jer su složena i smislena.Da je prepoznavanje lica važan proces pokazuje i to što novorođenčad i male bebe vrlo rano počinju dugo gledati u lica.Kod beba se vrlo brzo razvija i prepoznavanje lica koja ih okružuju.Često se raspravlja i o tome koliko je percepcija i pamćenje lica naslijeđen proces a koliko se stječe, jer očito da postoji pripremljenost organizma za brz razvoj procesa povezanih sa pamćenjem lica.U filogenezi se vrlo rano javlja razlikovanje lica što pokazuje eksperiment sa rezus-majmunima koji razlikuju lica drugih rezus-majmuna u uvjetima promjene položaja.Dok se pamćenje lica u ontogenezi vrlo rano razvija i dugo u starosti održava, Winograd (1978) nalazi da je prepoznavanje lica slabije u djetinjstvu i starosti nego u zrelu dob. Dragocjene podatke o problematici pamćenja lica daju neuropsihološka istraživanja na ljudima koji imaju poremećaje u percepciji i pamćenju lica.Kod osoba koji imaju poteškoća u prepoznavanju lica važno je odrediti radi li se o perceptivnoj ili mnestičkoj komponenti.Ako ispitanik dobro uspoređuje istovremeno zadane parove lica ali ih loše pamti onda se radi o sačuvanim perceptivnim procesima, a zakazuje mnestička komponenta.Kod ispitanika koji loše uspoređuju istovremeno zadana lica, očito postoje poteškoće u percipiranju složenih sklopova lica i vjerovatno nedostaju detektori specijalizirani za percepciju lica.Perrett i saradnici su (1979; prema Ellis, 1981) pronašli stanice u mozgu rezus-majmuna koji odgovaraju samo na slike lica rezus majmuna.Postoje ispitanici koji teško prepoznaju lica kad se promijeni njegov emocionalni izraz dok neki ispitanici sa prozopagnozijom (nemogućnost prepoznavanja lica uz sačuvane vidne perceptivne sposobnosti) dobro prepoznaju različite emocionalne izraze ali ne i lica.Veliki metodološki problem istraživanja na ljudima s poremećajima u percepciji i pamćenju lica je što se tu uglavnom radi o studijama slučaja, a takvih pacijenata nema mnogo, pa je i mogućnost generalizacije na normalnu populaciju u velikoj mjeri ograničena.Pamćenje lica je u svakodnevnom životu najčešće usko povezano s pamćenjem imena.Većina ljudi izjavljuje da znatno bolje pamte lica nego imena.Često prepoznajemo osobu ali se ne možemo sjetiti imena, dok je obratan slučaj vrlo rijedak.To je razumljivo jer:
-za pamćenje lica puno su bolje i raznovrsnije mogućnosti kodiranja.Predočljivost je vrlo velika za većinu lica a vrlo mala za većinu imena;
-pamćenje imena opterećuje interferencija više ljudi nosi isto ime, jer ih je razmjerno malen broj, dok su lica jedinstvena.

Kako lakše pamtiti brojeve?

Od raznih brojeva koje svakodnevno treba pamtiti, telefonski brojevi vjerovatno su najčešće zastupljeni.S obzirom na važnost koju telefon igra u životu čovjeka današnjice, vrijedi se pozabaviti praktičnim savjetima.Ako ste zapisali broj i još uvijek imate mogućnost provjere jeste li ga dobro zapisali-uradite to.Naše je kratkoročno pamćenje zbog svojevrsne preopterećenosti sklono raznim pogreškama, pa se tako zna dogoditi da i u tako kratko vrijeme koliko traje zapisivanje nekog broja, da dođe do pogreške.Ako nemate čime ili gdje zapisati broj, onda grupiranje za ponavljanje šesteroznamenkastog broja u dvije grupe od po tri znamenke.
Nikad ne zaboravimo da se lakše pamte dvije troznamenkaste grupe nego tri dvoznamenkaste.Međutim, od tog pravila postoje i izuzeci ako se broj može na neki drugi način učiniti smislenijim, tj. ako se takvo grupiranje osniva na nekom pravilu onda mu treba dati prednost nad grupiranjem u troznamenkaste brojeve.

Pamćenje na medicinske operacije

Odgovarajući izvještaji pokušavaju da preumanjeno izvjeste o posjetama zdravstvenim ustanovama (Liglthlus, Smith, Klinger i Fiedler 1992), ali da preuveličaju procedure za koje su oni savjetovani da iskuse, učestalo. Kasnije opisivanje ove vrste pamćenja uglavnom koristi implicitne teorije.Tačnost medicinskog opoziva može biti unaprijeđena sa izvjesnim tehnikama ispitivanja. Croyle i Igultus (1993 raspravljaju medicinsko pamćenje koje je povezano sa Sidom). Sljedeća glavna sfera je memorija za konzumiranje hrane, pojedena količina je tipično ptcijenjena. Croyle i M. (1992) predlaže da postojeći obrasci jedenja utiču na opoziv prošle dijetalne konzumacije, efekat koji može da se odrazi na uticaj implicitnih teorija. Tehnike kognitivnog intervjuisanja može unaprijediti memoriju za konzumaciju hrane.Po viđenju Erskina,Morleya i Pearse (1990) medicinsko pamćenje uključuje , i uglavnom je bilo povezano s bolom. Izvještaj o intezitetu bola u prošlosti su pozitivno povezane sa sadašnjim nivoima i sa prethodnom ocjenom o tome koliko je bola doživljeno. Veza između afekta i bola je vezana. Pacijenti čak bolje pamte medicinske infoormacije date njima, dok roditelji mogu zaboraviti šta su htjeli reći o svojoj djeci. Kategorizacija i pojedino stavljanje kritičkih informacija može unapijediti doosjećanje za medicinske termine.

Pamćenje za pospremljene stvari

Kad neku stvar ne možemo naći, obično smo vrlo ljuti, jer se sjećamo da smo napravili dobar plan koji je trebao osigurati lagano pronalaženje odložene stvari u slučaju potrebe.Harris (1978) navodi da svi ispitanici koriste kao pomoć vlastitom pamćenju stavljanje stvari na posebna mjesta.Osim što posebno mjesto treba olakšati pronalaženje stvari, kad nam zatreba ono nerijetko treba sačuvati pronalaženje stvari od drugih članova obitelji ili dragocjenosti od provalnika.Winograd i Sollowaj (1986) su proveli istraživanja kojima su ispitali kako odlaganje stvari na bizarna mjesta utiče na pamćenje.U prvom eksperimentu su ispitanicima zadali listu čestica stavljenih na logična (uobičajena) mjesta (npr. karte za koncert u dzep, termometar u prvu pomoć, i sl.), i bizarna mjesta (npr. karte za avion u pećnicu, ključeve u cipelu i sl.).Jednoj trećini ispitanika je postavljeno pitanje kolika je vjerovatnost pamćenja pojedinih čestica; drugoj trećini postavljeno je pitanje kolika je vjerovatnost da neko drugi zapamti pojedinu česticu; a poljednjoj trećini ispitanika rečeno je da što življe predoče kako u vlastitom domu spremaju čestice na zadana mjesta.Nakon pet minuta proveden je test dosjećanja, i u sve tri grupe dobiveno je slabije dosjećanje za stvari stavljene na neuobičajena mjesta.U drugom eksperimentu polovica ispitanika trebala je odabrati uobičajeno mjesto za odlaganje stvari, a polovica neuobičajeno mjesto.Nakon pet minuta ispitanici prve grupe dosjetili su se u prosjeku 50% lokacija, a ispitanici druge grupe samo 30%.U trećem eksperimentu ispitanicima je zadano 8 čestica na uobičajenim a 8 na neuobičajenim mjestima.Nedelju dana nakon toga za ispitanike je proveden test prepoznavanja.Za svaku česticu je ponuđeno još četiri mjesta distraktora.Za uobičajena mjesta ispitanici su odabrali 10 različitih odgovora, a za neuobičajena 17.To znači da su bizarna mjesta izazvala više konfuzije pri prepoznavanju.Winograd i Sollowaj pretpostavljaju da u dugoročnom pamćenju imamo pohranjene asocijacije za uobičajen smještaj predmeta i zato ih bolje pamtimo.
S obzirom na probleme s pamćenjem stvari pohranjenih na bizarna mjesta, autori predlažu ljudima koji spremaju stvari na bizarna mjesta da naprave popis tih mjesta tada je manje opterećeno naše pamćenje.

Prospektivno pamćenje

Retrospektivno pamćenje, tj. pamćenje prošlih događaja bavila se eksperimentalna psihologija. Danas se sve više izučava i pamćenje onog što trebamo uraditi u budućnosti, tj. prospektivno pamćenje. Prospektivno pamćenje još se zove '' nemoj zaboraviti da ...'', '' sjeti se da se sjetiš''. Zaboraviti reći bratu da ga je neko zvao propust je prospektivnog pamćenja, dok se pamćenje sadržaja poruke odnosi na retrospektivno pamćenje. Retrospektivno pamćenje je najčešće povezano s informacijama zadanim i zadržanim u verbalnom obliku, dok se prosapektivno pamćenje obično odnosi na sprovođenje neke akcije. Sjetiti se uraditi nešto u budućnosti i pridržavati se određenog redoslijeda radnji su dvije tipične situacije u svakodnevnom životu. Za prospektivno pamćenje rjeđe koristimp unutrašnje strategije- određene mnemotehničke postupke, a češće koristimo vanjska pomagala (poruke na vidnim mjestima, vezivanje čvorova, podsjetnici i sl.). pretpismene zajednice poput australijskih aborigina i dan – danas koriste drvene štapiće u tu svrhu (prema Baddeley, 1982). Slična vanjska pomagala i čvorovi nas podsjećaju da nešto trebamo uraditi, ali ne kažu šta to treba. Poruka u podsjetniku kaže šta to trebamo uraditi, ali zaboravimo pogledati podsjetnik. Stoga, te dvije informacija – da nešto treba uraditi i što je to, treba prostorno ili vremenski što više povezati. Npr, uz sat koji nas zvonom upozori da nešto treba uraditi staviti pisanu poruku što uraditi ili uz ključ koji uvijek uzimamo na izlasku iz kuće staviti poruku što trebamo uraditi. Winograd ( 1988) smatra da je prospektivno pamćenje više pod utjecajem nekognitivnih faktora, emocija, interesa, stresa, umora i sl. nego što je to retrospektino pamćenje. Što je više događaja između odluke da se nešto uradi i trenutka kad to treba učiniti manja je vjerovatnost da ćemo zamišljeno zaista i učiniti. Kako navode Meacham i Leiman (1982) propektivno pamćenje je usko povezano s dvije kognitivne funkcije i to s planiranjem i metakognicijom. Npr, da bismo proveli ugodan vikend u prirodi moramo se sjetiti što nam sve može zatrebati a to zahtijeva planiranje. Metakognicija se odnosi na to kakve su nam kognitivne sposobnosti, stilovi i pamćenje. Kako ističe Munsat (1966), ako se slabo sjećamo proteklih događaja naše pamćenje nije pouzdano. Prema Meachamu i Leimanu postoje dvije vrste prospektivnog pamćenja: habitualno i epizodičko. Habitualno prospektivno pamćenje odnosi se na aktivnosti koje se redovito obavljaju, npr. orati zube prije spavanja. Epizodičko prospektivno pamćenje odnosi se na rijetke, neredovite aktivnosti, npr, otići zubaru, vratiti knjigu... Motivacija je od velikog značaja za prospektivno pamćenje. Iz svakodnevnog iskustva znamo da dogovore za koje smo stvarno zainteresirani rijetko zaboravimo. Cohen (1989) uz prospektivno pamćenje vezuje tzv. ''praćenje stvarnosti'', koje se odnosi na već poznate dileme tipa ''jesam li zaključao vrata., stavio sol u jelo, uzeo lijek itd. Praćenje realnosti ima za ilj razlikovanja izvana potaknutog pamćenja koje potiče od perceptivnih procesa, od pamćenja dobivanog unutarnjim procesom predočavanja. Kad ne izvedemo akciju onda se radi o propustu (otključana vrata, neslano jelo itd.), a kad mislimo da nismo izveli planiranu akciju radi se o pogrešci ponavljanja (presoljeno jelo, dvostruka doza lijeka itd). Propusti u praćenju realnosti tipični su za shizofreniju, Korsakovljev sindrom, razne intoksikacije i često imaju dramatičnije posljedice. Ova pojava je u fazi ranog djetinjstva sasvim normalna i dječije miješanje zamišljenog i stvarnog ne treba zabrinjavati roditelje. Najviše pažnje zbog svoje velike praktične važnosti u okviru istraživanja prospektivnog pamćenja privlači problem pridržavanja uputa. Za sada, najviše istraživanja o pridržavanju uputa bavilo se medicinskim uputama, i ta istraživanja pokazala su sljedeće;
a)pacijenti se ne mogu sjetiti velikog dijela informacija koje im liječnik usmeno priopći. Pacijentima treba davati što više jednoznačno i jednostavno formuliranih pismenih uputa;
b) u okviru normalnog raspona inteligencije nije pronađena povezanost između koeficijenta inteligencije i prospektivnog pamćnja;
c) nivo anksioznosti je na zakrivljen način povezano s dosjećanjem uputa. Srednji nivo anksioznosti je najbolji za pridržavanje uputa.
Kako poboljšati vjerovatnost pridržavanja uputa? Upute trebaju biti što specifičnije i po mogućnosti dane i pismeno. Za pridržavanje uputa o složenim vježbama od najveće važnosti da se prve vježbe provode pod neprekidnim stručnim nadzorom, jer što bolje nauče vježbe pacijenti ih se bolje i redovitije pridržavaju. Treba koristiti i tzv. kognitivne medijatore:
Što je bolje obrazložena neka uputa veća je vjerovatnost njena pridržavanja.
Prospektivno pamćenje je u najužoj vezi povezan s rastresenošću.

Rastresenost

Omladina u pubertetu, zaljubljeni i osobe zaukupljene nekom za njih važnom idejom pokazuju visok nivo rastresenosti. Rastresenost, nesabranost ili odsutnost duhom znači odstutnost nečeg što samo po sebi izmiče primjerenom znanstvenom opisu. Iako najveći dio posljedica rastresenosti izaziva podsmijeh okoline ili probleme samo za tu rastresenu osobu mogu rezultirati pravim katastrofama. U okviru propusta koje činimo mogu se razlikovati pogreške i omaške. Neka akcija može propasti jer plan akcije nije bio dobar i tada govorimo o pogrešci. Ako se akcija ne provede kako smo planirali radi se o omašci.
Informacije za znastveno istraživanje rastresenosti potiču iz četiri izvora:
a) promatranjem u prirodnim uslovima
b) upitnika
c) laboratorijskih istraživanja
d) studija slučaja.

a) Kad je u pitanje rastresenost promatranje u prirodnim uslovima uglavnom se svodi na vođenje dnevnika. Ako imamo dobronamjerne ispitanike onda se uz dosta visok stupanj sigurnosti možemo osloniti na podatke iz dnevnike.
b) U upitničkim strategijama kod ispitanika se traži subjektivna procjena o tome koliko često čine razne pogreške i omaške. Uprkos dobro znanim nedostacima (koliko ispitanici objektivno procjenjuju svoje ponašanje), upitnici predstavljaju dragocjen izvor podataka u znanosti. Upitnicima se može brzo utvrditi: interindividualne, intraindividualna (jedan te isti pojedinac uz više vremenskih tačaka procjenjuje rastresenost) i međugrupne razlike u rastresenosti i kako pojedini ispitanici percipiraju svoju rastresenost.
c) Postoji određen broj hipoteza o ratsresenosti koje se provjeravaju u laboratorijskim istraživanjima. Velika skupina omaški pogodnih za laboratorijska istraživanja su omaške gubljenja redoslijeda. Tu spadaju nepotrebno dvostruko izvođenje neke akcije npr. dva put posoliti meso, propuštanje izvođenja neke akcije npr. čekamo da vodu zavri te nesigurnost u to jesmo li izveli neku akciju. Analiza te vrste propusta u svakodnevnom životu pokazala je da su oni često povezani s nekom neočekivanom smetnjom u toku provođenja planiranog redoslijeda akcije.
d) Studije slučaja se najčešće provode kad su posljedice kognitivnog propusta izazvale katastrofu ili materijalnu štetu. Jake navike mogu biti kobne kad treba suprotno navici. Npr. u ljeto 1982. god. autobus sa dva sprata na turističkom putovanju po Wellsu ostao je bez svog gornjeg sprata zajedno sa šest ljudskih života pri prolasku kroz podvožnjak. Studija slučaja je ustanovila da je vozač tog autobusa vrlo često vozio tom turističkom linijom ali standardne autobuse s jednim spratom.

Kako poboljšati svakodnevno pamćenje?

Pamćenje kod zaboravljenih rastresenih i osoba koje pokazuju početne znakove smetnji pamćenja može se donekle poboljšati korištenjem četiri vrste postupaka:
1. određenom vrstom dijetalne prehrane, što više voća i povrća bogatog vitaminima i mineralima, odnosno izbjegavanjem unošenja toksina kroz upotrebu alkohola, kafe, cigareta i sl. Zdrav život sa što više kretanja omogućuje dobru prokrvljenost mozga koja je nužan uvijet za dobro kognitivno funkcioniranje osobito kod starijih osoba.
2. redovitim uzimanjem određenih vitamina A, B, C i D.
3. korištenjem unutarnjih pomagala razvojem optimalnih strategija pamćenja i raznih mnemotehničkih postupaka. Treba uvijek stvari stavljati na isto mjesto kako bi se izbjeglo nepotrebno traženje stvari.
4. korištenjem vanjskih pomagala poput podsjetnika, čvorova na prstu, ručnih alarmnih timera, mikroračunala i sl. Npr. timer možemo koristiti na taj način da nas zvučnim signalom podjseti da pogledamo podsjetnik.
Svi ovi savjeti nekom mogu zvučati smiješno, nekom naivno, nekom nepotrebno, a onima koji su se prepustili sudbini i misle da više ništa ne može pomoći njihovom pamćenju, izgledaće uzalud jer pamćenje jednom popusti velikog povratka više nema. Stoga je najvažnije djelovati preventivno i pokušati pamćenje što duže zadržati na visokom nivou funkcionalnosti. A zato je osim življenja na što zdraviji način, od odlučujuće važnosti nastaviti se intenzivno baviti umnim radom. Laički rečeno - ne smije se pustiti - mozak na pašu -. Ako često riješavate kognitivne probleme – od šahovskih, preko raznih rebusa i križaljki, pa sve do učenja novih igara i vještina, onda znatno povećavamo vjerovatnost da ne izgubimo najdragocjeniji dar prirode.

Literatura

Zarevski, P. (1995). Psihologija pamćenja i učenja. Naklada Slap, Jastrebarsko.

The Oxford Handbook of Memory Edited by Endel Tulving,Fergus, Im Craik. Oxford University Press, 2000.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD