|
HUMANISTIČKA TEORIJA LIČNOSTI
A. H. MASLOW
Za svako ljudsko biće velika je sreća ako u životu u pravi trenutak susretne
pravog čovjeka. Mnogo te ljudi susreće i mimoilazi, a malo te tko pogleda,
pogotovo ako nešto tražiš.
Svaki je čovjek dijete svoga vremena. Sredina u kojoj živi uvjetuje ga
i utječe na stvaranje njegove osobnosti. Većina redovito slijedi već uhodane
putove svakidašnjice. Rijetki su pojedinci koji pokušavaju i uspijevaju
nadrasti i prerasti te okvire i snagom svojih proročkih zamisli i ponašanja
unijeti u život doista nešto novo.
Takvi nikada ne podliježu zakonu prolaznosti i zaborava, njihov život
i poruka ostaju sve vremenska vrijednost.
1. RAZUMJEVANJE VREDNOTA
Psiholozi
humanisti, uključujući i Maslowa, odbijaju znanost koja ne poštuje više
vrednote. Maslow smatra da nije neophodno da se znanost odriče problema
ljubavi, kreativnosti, vrednota, radosti…, ostavljajući njihovo razumijevanje
i prihvaćanje onima koji se ne bave znanošću. Mnoge su teorije koje su
tijekom povijesti pokušale izgraditi sistem naturalističko-psiholoških
vrednota propale, jer nisu mogle ponuditi valjane odgovore.
Maslow smatra da, zahvaljujući razvoju psihologije kao
znanosti, po prvi put imamo mogućnost odgovoriti na dugogodišnje probleme:
Što je dobar život? Što je dobar čovjek? Kako naučiti osobe da žele
i više vole dobar život? Kako odgajati djecu da postanu zdravi odrasli
ljudi? Kako da budem sretan? Da budem u miru sa samim sobom?
Odgovoriti na ta životna pitanja za osobu znači prepustiti se iskustvima
svoga organizma.
Sve osnovne potrebe mogu se smatrati malim koracima koji vode do ostvarenja
krajnje vrednote za čovjeka, cilja, svrhe koju pokušava doseći. Ljudska
je priroda sasvim jedinstvena i posebna. Za humanističku psihologiju čovjek
je dogovorno biće sposobno slobodno odlučivati, i izabrati razne mogućnosti
koje mu se pružaju. Humanistička psihologija čovjeka ne smatra statičkim
bićem, za nju je čovjek u neprekidnom pokretu i mjeni.
Prema mišljenju Maslowa i drugih humanističkih psihologa, proces samoaktualizacije
urođen je ljudima i ljudskoj prirodi, jer ukoliko nema rasta ili samoaktualizacije
pojedinca onda to pretpostavlja da je nešto izvana spriječilo takav rast.
Da bi se osoba mogla ostvariti i osjećati se psihološki zdravom mora ostvariti
svoje konstitucijske mogućnosti. Zdrav čovjek ima sposobnosti da se odvoji
od svoje okoline živeći po svojim unutrašnjim zakonima više nego pod vanjskim
pritiscima.
Jedna od važnih obilježja je integriranost svih čovjekovih dijelova u
jednu cjelinu, i to je jedna od temeljnih postavki humanističke psihologije.
Čovjek predstavlja integriranu cjelinu i stoga je zadatak psihologije
da ga poučava kao cjelovito i integrirano biće.
Osim cjelovitosti, čovjek je i stvaralačko biće. Stvaralaštvo ličnosti
je jedna od temeljnih koncepcija humanističke psihologije, i to je izrazito
ljudsko obilježje. Ono je urođena osobina ljudi. Stvaralački potencijal
pojedinca zahtjeva određenu okolinu i uvijete da bi se mogao slobodno
razvijati.
1.1. VREDNOTE I MENTALNO ZDRAVLJE
Psihološko zdravlje po Maslowu ne znači samo subjektivno se dobro osjećati,
već je nešto objektivno „bolje“ od bolesti, iznad nje. Zdravih osoba
je jako malo, ali zdravlje sa svim svojim vrednotama (istina, dobrota,
ljubav…) je moguće i u načelu dostižno.
Proučavanja vrednota, potreba, strahova i neuroza treba postati temeljnim
aspektom svih znanstvenih proučavanja, ono treba težiti za produbljivanjem
spoznaje o čovjeku tako da postane moguće izbjeći loše ili nikakvo korištenje
vlastitih sposobnosti, čime se sprečava samoostvarenje i cjelovitost
organizma.
Maslow govori o psihologiji zdravlja koja se nudi kao veća mogućnost
da svoj život usmjerimo napredovanju i da budemo bolji. On smatra da
su zdrave osobe zadovoljile svoje osnovne potrebe i da su stoga primarno
motivirane težnjom za samoostvarenjem. Zdrave osobe spontano biraju takozvane
više vrednote: umjesto lažnog biraju istinito, umjesto lošeg dobro, umjesto
ružnog lijepo.
Te se vrednote, koje Maslow naziva B-vrednotama (vrijednostima bića)
u manjoj mjeri susreću u većine ljudskih bića, ali u većoj mjeri kod
zdravih osoba koje su manje ispunjene tjeskobom. Vrednote percipirane
u vrhunskim iskustvima u osnovnim se crtama podudaraju s odabranim vrednotama.
Maslow je skalu potreba podijelio na D potrebe-potrebe nedostatka, i
B potrebe – meta potrebe ili motivi rasta. Što su neke potrebe na nižoj
razini to su sličnije kod različitih ljudi, najveće su razlike u potrebama
između pojedinaca na najvišim razinama u hijerarhiji.
- D potrebe- fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću
- B potrebe- potreba za pripadanjem i ljubavlju, potreba samopoštovanja,
potreba samoaktualizacije, potreba transcendencije
Mentalno zdrave osobe sposobne su uspostaviti dobru, odgovarajuću
i učinkovitu vezu s okolinom. Ljudska bića teže definitivnom čovještvu,
zadovoljavajući osnovne potrebe, uspijevaju ostvariti brojna vrhunska
iskustva koja su po sebi savršena, moguća da daju vrijednost životu.
Ljudska bića koja percipiraju na D-način uglavnom percipiraju tako da
uspoređuju , donose sudove, povezuju se…a ljudska bića s B-percepcijom
spremna su voljeti, praštati, prihvaćati, diviti se, razumjeti svakog…
1.2. TEORIJA O HIJERARHIJI MOTIVA
OSNOVNE POTREBE:
- FIZIOLOŠKE POTREBE ORGANIZMA – to su potrebe najvažnije,
najosnovnije i najjače od svih potreba čovjeka, imaju vitalnu važnost.
Nezadovoljavanje tih potreba dovodi do smrti organizma. Ako jedna od ovih
potreba nije zadovoljena ove ostale ne mogu funkcionirati, a te su potrebe:
potreba ta hranom, vodom, kisikom, spavanjem, potreba za seksualnošću(opstanak
vrste), zaštita od ekstremnih temperatura, potreba za izlučivanjem.
- POTREBA ZA SIGURNOŠĆU – temeljna psihološka potreba.
To je potreba za stalnošću, redom, poretkom, strukturom i predvidljivošću
događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Potreba za sigurnošću je potreba
cijelog života.
- POTREBA ZA PRIPADANJEM I LJUBAVLJU – kad sse zadovolje
prve dvije potrebe onda dolazi do zadovoljenja ovih ostalih potreba. Privrženost,
odanost i ljubav stvara odnos s drugim ljudima. Ljudi koju su u svom djetinjstvu
imali ljubavi i nježnosti u svom odgoju, kad odrastu psihički su zdraviji
i imaju zdraviji razvoj. Ljubav za Maslowa nije isto što i seksualni nagon.
Ljubavni odnos među ljudima za njega je zdrav osjećaj, ljubav stvara osjećaj
prijateljstva, bez ljubavi se osjeća prazan i beskoristan.
- POTREBA ZA POŠTOVANJEM I SAMOPOŠTOVANJEM – poštovanje
samog sebe i od strane drugog, da se pojedinac zna nositi s poteškoćama,
da ih rješava. Maslow smatra da je najzdraviji osjećaj poštovanja vlastitog
ja onaj koji se zasniva na respektu drugih ljudi.
- POTREBA ZA SAMOOSTVARENJEM – samoostvarene osobe su
one osobe koje su postale sve ono što su mogle postati. Mi smo bića koja
su uvijek u nastajanju. Potpuno samoostavrenje postiže vrlo mali broj
ljudi.
- POTREBA ZA SAMONADILAŽENJEM – ovu potrebu Maslow jw
nadodao pred samu svoju smrt, kad se već naziru obrisi transpersonalne
psihologije, kojoj je on također jedan od prvih začetnika, to je teorija
koja stavlja naglasak na duhovna iskustva. Izići iz sebe, iz svoga egocentrizma
da bi se potpuno kao osoba mogao ostvariti u altruizmu.
2. LJUBAV SAMOOSTVARENIH LJUDI
Mi moramo i trebamo razumjeti ljubav, moramo biti kadri naučiti
ljude voljeti, ljubav moramo buditi inače će svijet u kojem živimo biti
prepušten neprijateljstvu i sumnji. Jedno od najdubljih zadovoljstava
koje nastaje u zdravom ljubavnom odnosu jest taj da ljubavni odnos dopušta
najveću spontanost, prirodnost. Ljubavi manje šteti osjećanje da nas
ne shvaćaju, nego bojazan koju manje ili više svi osjećamo, da drugi
proniču kroz naše maske, maske potiskivanja koje su nam nametnule kulture.
To nam onemogućava održavanje brojnih prijateljstava, i u napasti smo
tada druge podcjenjivati.
2.1. ŽELJA DA VOLIMO I BUDEMO VOLJENI
Za samoostvarene ljude točno je da oni vole i da su voljeni.
U svakoj osobi postoji želja da bude voljena. Ta želja je opravdana i
zdrava i omogućava nam da budemo kreativni, jer nedostatak ljubavi umrtvljuje
stvaralački potencijal. Međutim, da bismo ostvarili tu želju, mi često
izabiremo pogrešan način.
To radimo zbog toga što je ta želja djelomično nesvjesna. Sve dok je
ne dovedemo potpuno u svijest, mi je ne možemo konstruktivno ostvariti,
pa onda ona stvara frustracije i druge probleme. Zašto je ta želja često
nesvjesna?
Rekli smo da dijete čezne za isključivom ljubavi. To znači da dijete
želi ljubav 24 sata na dan, da se ne mora truditi i prolaziti kroz teškoće.
Djetetu se pokazuje da je takva želja za isključivom i neograničenom
ljubavlju pogrešna, pa dijete osjeća krivnju zbog takve svoje želje.
Istina je da je isključiva i neograničena ljubav nestvarna, a želja za
njom nezrela. Međutim, dijete tada zaključuje da je želja za ljubavlju
sama po sebi pogrešna. Ispravan zaključak bi bio da shvatimo da je želja
za takvom vrstom isključive ljubavi pogrešna, ali da imamo pravo čeznuti
za time da budemo voljeni.
Usprkos našem sramu zbog čežnje za ljubavlju, i kao posljedicu tog srama
da mi potiskujemo tu čežnju, mi ne možemo potpuno zanijekati tu našu
potrebu za ljubavlju. Potreba je prisutna, ali zbog njenog negirana mi
je iskrivljujemo. Taj iskrivljen način je odgovoran da tu potrebu ne
možemo zadovoljiti. Mi duboko u sebi vjerujemo: "Pogrešno
je tražiti da budem voljen. Nemam prava biti voljen, jer ja toga nisam
vrijedan.
To je razlog zbog kojeg niti ne dobivam ljubav." Ali
mi se nastavljamo boriti na svoj pogrešan način da bismo zadovoljili
svoju potrebu da budemo voljeni, ali postižemo samo to da nas još manje
vole. Jedino ako se odreknemo tog pogrešnog traženja ljubavi, shvatit
ćemo da naše Istinsko ja može biti voljeno i da će biti voljeno. I tako
prekidamo začarani krug - da prisiljavamo druge da nas vole, pa to oni
nisu spremni, a onda ih mi još više prisiljavamo..... Zamjena ili kompenzacija
želje da budemo voljeni je želja da dobijemo odobrenje, da budemo bolji
od drugih, da zadivljujemo druge ljude i da budemo važni. To nam se čini
nekako manje sramnim. Stalno idemo kroz život dokazujući se, kako bismo
dobili poštovanje, divljenje i odobravanje. Ta zamjena može poprimiti
različite drugačije oblike. Ljudi se moraju slagati s nama, slijediti
naše korake, ili mi moramo dokazati drugima da se s njima slažemo, ili
mišljenju određenih ljudi, ili s onime što mislimo da oni misle - što
uvijek nije isto.
Česta sklonost prilagođivanja, da budemo "poslušno
dijete" je dio tog sukoba. Mnogi ljudi mogu imati pomalo od svega toga, neke sklonosti
će se očitovati u određenim situacijama, dok će druge sklonosti dolaziti
na vidjelo u drugim situacijama i ljudima. Postoji puno kompenzacija
za našu čežnju za ljubavlju koje ne možemo sve pobrojati.
Situacija u nama izgleda ovako: mi nismo svjesni originalne želje. Na
početku nismo svjesni ni zamjenske želje - borbe za dokazivanjem. Kako
budemo radili na sebi, postajat ćemo sve svjesniji te stalne sklonosti
da se borimo da bismo dobili priznanje i odobrenje.
Ovo znanje nam je potrebno da bismo u sebi potražili tu tugu jer smo
neispunjeni, pa ćemo je moći i osjetiti. Tada ćemo shvatiti da nas borba
za odobravanjem, ili da nešto dokažemo, čini egocentričnima, taštima,
arogantnima, nadmoćnima, ili nezdravo pokornima, a što nas na kraju mora
učiniti ogorčenima. To doprinosi da nas ljudi ne vole tamo gdje bi nas
mogli voljeti da nemamo te zamjenske potrebe. Ako dozvolimo sebi da osjetimo
originalnu čežnju da budemo voljeni i ako se ne budemo bojali navodnog "poniženja" i "slabosti",
koju ta čežnja podrazumijeva, kao i da se ne bojimo osjetiti tugu zbog
neispunjenja te čežnje koja će imati iscjeljujući učinak na nas, mi ćemo
doprinijeti našem osjećaju ispunjenosti. Shvatiti ćemo da smo vrijedni
ljubavi. Nećemo se više zadovoljiti sa štetnim samosažaljenjem da ne
možemo biti voljeni, nego ćemo dovoljno odrasti da odbacimo pomalo te
zamjenske i štetne potrebe koje nas sprječavaju da dobijemo ono što trebamo
i možemo dobiti, ali samo ako se potrudimo da budemo ono što jesmo.
Moramo biti razočarani, jer nikada ne možemo dobiti do one mjere do koje
bismo to željeli, zato što to ne može biti stalno i od onoliko puno ljudi
koliko bismo to željeli. Ali, iznad svega, zbog toga što to nije ono
što uistinu želimo, a to je ljubav.
Želja da budemo voljeni, je sama po sebi kreativna. Prvi je korak da
postanemo svjesni da ova želja postoji i do koje mjere ona postoji.
Moramo postati svjesni do kojeg stupnja se osjećamo nevoljeno. Moramo
postati svjesni kako to pokušavamo kompenzirati tako da osjetimo one
osjećaje koji se bore da dobijemo odobravanje. Moramo biti svjesni prisile
da se dokazujemo u bilo kojem slučaju. Svakodnevne reakcije, mnoge profinjene
načine na koje se naši osjećaji izražavaju, moramo u potpunosti doživjeti.
U našem dnevnom pregledu i promatranju samih sebe moramo se usmjeriti
na to "dokazivanje" kako
smo dobri, pametni, ili kako se profinjeno prilagođavamo drugima zbog
dobiti ili straha.
Sve to moramo istražiti i doživjeti u svojim osjećajima, jer intelektualno
znanje o tome neće biti dovoljno da nešto promijenimo.
Za vrijeme tog procesa naučiti ćemo kako da odustanemo od toga da se
borimo da bi se dokazali.
U mjeri u kojoj otpustimo i odreknemo se te borbe, iskusit ćemo novu
snagu. Odbacit ćemo ogroman teret koji smo do sada nosili. Kako će naša
borba za dokazivanjem oslabiti, mi pripremamo put za pravu ljubav. Shvatiti
ćemo da je jedina prava ljubav ona koja nam je slobodno dana. Prvo ćemo
dozvoliti drugim ljudima da nas ne trebaju voljeti, ako oni tako odaberu.
To nas može rastužiti, ali nas nikada neće učiniti napetima. Ta tuga
će biti oslobođena samosažaljenja, jer je istinski osjećaj koji nas iscjeljuje,
pa nas ne čini nezadovoljnima. Iznutra, mi stalno želimo prisiliti druge
da nas vole. A ljubav se ne može iznuditi. Ali ranjeno dijete u nama
to ne vidi. Kada prepoznamo te emocije one govore: "Ti
me moraš voljeti." Slabija osoba s nezdravim motivima se može privremeno pokoriti, ali to nije
ono za čim težimo. A to ne možemo imati dok druge prisiljavamo da nas
vole. Zato jer snažnu i zrelu osobu ne možemo pokoriti, jer ona djeluje
samo u slobodi.
Mi ne možemo poštivati osobu koju smo pokorili. Možemo poštivati osobu samo
koja nas slobodno voli. Tako da mi prvo moramo osloboditi druge dopuštajući
im, prije svega, da nas ne vole, ako oni tako izaberu. To ne znači da zbog
toga trebamo biti sretni, ali ako se suočimo s tugom, ona će nas iscijeliti.
Nagrada će biti ogromna, ako nam tada netko slobodno ponudi svoju ljubav.Kada
govorimo o tome da prisiljavamo druge da nas vole, to se ne odnosi na to da
to svjesno radimo. To se događa u našim osjećajima i ako ih prevedemo u jasne
misli, vidjet ćemo da se to upravo događa.
Tako ćemo naučiti velikodušan unutarnji čin davanja slobode drugima, ne samo
da smiju biti u krivu, ili da se ne slažu s nama, ili da imaju svoje slabosti
koje ne moramo odobravati, već i također da nas ne vole. I tako ćemo dobiti
dar slobodne ljubavi koju i zaslužujemo.
ZAKLJUČAK
Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada,
čak i ona područja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola
će također proizvesti dublje i punije razumijevanje veza između uzroka
i posljedice.
Tada ćemo shvatiti život, čak i njegove probleme, kao radostan izazov.
Trenuci vanjskih problema postat će sve rjeđi i mirno, radosno življenje
postat će uobičajeno. Naučit ćemo istinski voljeti sebe. To je Put.
Problem u prihvaćanju sebe je što nesvjesni dio nas - ranjeno dijete ili
petogodišnjak u nama - smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši.
Zar bi život morao biti po onoj narodnoj „med i mlijeko"pa se bojimo
bola. No, strah od bola dovodi do još većeg bola u životu. Paradoks je
da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svjesni svog Istinskog
ja koje je načinjeno na sliku i priliku Boga. Apostol Pavao nam to kaže
vrlo jednostavno „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13)
Koliko god se mi trudili ostvariti i poboljšati kvalitetu svog života
otkrivati razne metode, terapije, postoji Netko tko sve to vodi. Bez njegove
pomoći nijedna teorija, terapija ne bi uspjela. Birajmo život po i u Ljubavi!
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|