|
RODITELJSTVO I PRIVRŽENOST
Roditeljstvo
se odnosi na niz procesa koji se sastoje od zadataka, uloga, pravila,
komunikacija i međuljudskih odnosa koje odrasli ostvaruju u kontaktu sa
svojim djetetom. Od roditelja se očekuje hrabrenje i vođenje kroz razvoj
u svoj njegovoj složenosti- kognitivni, fizički, socijalni, emocionalni,
moralni, seksualno, duhovni, kulturni i obrazovni. Cilj odgoja je pripremiti
dijete da postane član društvene zajednice. Osim povijesnih promjena suvremena
obitelj doživljava promjene i u svom vremenu. Moguće je razlikovati nekoliko
nekonvencionalnih tipova ''organizacije života'':
- Jednoroditeljske obitelji
- Otvoreni brakovi
- Istospolne obitelji
- Međurasne, međuetničke, međuvjerske obitelji
- Obitelji starijih adolescenata
- Obitelji u kojima djed ili baka vode kućanstvo
RAZVOJNI PUT PRIVRŽENOSTI
Uz roditeljstvo najčešće se povezuje emocionalna veza koju dijete ostvaruje
s majkom.
Britanski psihoanalitičar John Bowlby,
tijekom 1950-ih i 60-ih, postavio je razvojnu teoriju privrženosti. Način
na koji pojedinac organizira i pokazuje svoju privrženost odraz je učenja
i mijenja se tijekom razvoja bez obzira na njezinu urođenu prirodu. Privrženost
bismo mogli definirati kao ''trajnu afektivnu vezu okarakteriziranu
tendencijom traženja i odražavanja bliskosti sa specifičnom osobom, osobito
u uvjetima stresa''. Afektivna vezanosta predstavlja trajnu vezu.
U najvećem broju obitelji dijete ostvaruje afektivnu vezu s majkom.
Djetetova privrženost skrbniku može se prvi put jasno opaziti u dobi
od šest do osam mjeseci. Međutim, stvarni proces započinje kratko nakon
rođenja i otada se nastavlja. Mi ćemo opisati tri opća stupnja razvoja
privrženosti .
- Faza 1 ( od rođenja do 2.mjeseca ):
NEDISKRIMINATIVNE REAKCIJE
Na početku djeca ne usmjeravaju svoju pažnju isključivo
prema majci i u to vrijeme pozitivno reagiraju na svakoga. Ipak se
ponašaju tako da stvaraju prostor za razvoj odnosa privrženosti sa
skrbnikom. Djeca se međutim rađaju s nizom urođenih reakcija oblikovanih
da privuku majku (npr. plakanje ) i da je zadrže u blizini ( npr. umirivanja,
smješkanje ). I premda u ovom stupnju ne rezerviraju svoju socijabilnost
samo za majku, one je jasno mogu prepoznati. Tako su razna istraživanja
pokazala kako novorođenčad radije gleda u svoju majku ( ili njezinu
fotografiju ) nego u nepoznatu osobu, i to već samo nekoliko dana nakon
rođenja.
Roditelji također vrlo brzo nauče prepoznatvati svoju djecu. Svega nekoliko
sati poslije rođenja, majka može prepopznati svoje dijete samo na temelju mirisa
ili dodira ruke ili jagodica . Razlika je u tome da dijete pokazuje privrženost
tek nakon nekoliko mjeseci , a majčinka se vezanost razvija vrlo brzo. Zbog
vjerovanja da je kontakt s djetetom u prvim satima njegova života nužan za
razvijanje majčinske vezanosti, mnoge su bolnice omogućile majkama da provode
što više vremena sa svojom djecom, neposredno nakon poroda. Istraživanja su
međutim pokazala da iako takav rani kontakt može biti važan za neke majke pod
određenim okolnostima, ipak nije nužan za ostvarivanja snažne majčinske vezanosti
, jer su i majke i djeca koji su bili zbog bolesti odvojeni tijekom prvih dana
poslije rođenja također razvili snažan odnos privrženosti . Tako je i s majkama
i njihovom posvojenom djecom .
- Faza 2 ( od 2. do 7.mjeseca ):
DISKRIMINATIVNE SOCIJALNE REAKCIJE
Tijekom druge faze, djeca postaju zainteresiranija za
skrbnika i druge poznate osobe i usmjeruju svoje socijalne reakcije
na njih. Iako su nepoznate osobe i dalje prihvaćene, one sada imaju
drugorazredan položaj. Tijekom ovog razdoblja dijete i skrbnik razvijaju
interakcijske obrasce koji im dopuštaju komunikaciju i uspostavljanje
jedinstvenog odnosa među njima. S obzirom na to koliko dijete svog
skrbnika smatra pouzdanim i vrijednim povjerenja ono razvija kognitivnu
predodžbu ( unutrašnji radni model ).
Za proces privrženosti važno je i to što djeca sada počinju razvijati
doživljaj ''sebe'' i razumijevati da su odvojena od ostatka svijeta,
te da na njega mogu utjecati različitim postupcima.
- Faza 3 ( od 8. do 24.mjeseca ):
USMJERENA PRIVRŽENOST
Veza
privrženosti postaje najjasnije u trećoj četvrtini prve godine i ostaje
vrlo snažna do otprilike druge godine. Javljanje ponašanje privrženosti
jako je povazano s razvojem u druga dva područja. Jedno je meocionalnost.
U to vrijeme, strah se počinje javljati kao dominantna emocija. S poboljšanjima
u pamćenju i drugim kognitivnim funkcijama, djeca počinju prepoznavati
ono što im je strano i nepoznato, i općenito na takva iskustva reagiraju
negativno. Oprez pred nepoznatim postaje uobičajen, često uzrokuje djetetov
plač i povlačenje kod majke. Odvajanje od skrbnika dovodi do prosvjeda
zbog odvajanja, koji također uključuje plakanje, a katkad i potragu za
majkom. Jedan od najjasnijih znakova privrženosti jest da blizina skrbnika
znatno umanjuje djetetovu uznemirenost. Uplašeno se dijete smiruje jednostavnim
kontaktom s majkom. Kd do toga jednom dođe dijete može postati dovoljno
hrabro da se upusti u irtraživanje okoline, uzimajući majku kao sigurnu
bazu kojoj se može vratiti ako se ponovno uplaši.
Drugo područje povezano s privrženošću jest fizički razvoj. U dobi od
oko 6 do 8 mjeseci većina djeca počinje puzati. Ova sposobnost daje djeci
mogućnost znatne kontrole nad okolinom. Ona je ključna za proces privrženosti
jer se dijete više ne mora oslanjati na plakanje ili slična ponašanja
da bi ostvarilo blizinu s majkom. Sada može samo dopuzati do nje , ili
slijediti ju.
Ovaj obrazac dječjeg ponašanja- strah od stranaca i negodovanje zbog odvajanja
od skrbnika, zajedno sa sigurnošću i hrabrošću kada je u blizini majke
- označava pojavu potpuno stvorene privrženosti između djeteta i skrbnika.
Treća godina je vrijeme kada odnos majka-dijete poprima odnos partnera
u kojem dijete prepoznaje majčine motive, osjećaje, ciljeve. Osoba za
koju se dijete emotivno veže u svakom slučaju je jedinstvena i nezamijenjiva.
Dijete se najčešće veže za jednu osobu, najčešće majku, međutim uspostavlja
odnos privrženosti i za ostale članove obitelji, oca, braću i sestre.
Ono razvija privržensot s obzirom na tip i kvalitetu brige koju mu majka
pruža. Kvaliteta privrženosti čini temelj na kojem dijete gradi odnos
prema sebi, ali i prema drugima koji ga okružuju. Sigurna privrženost
omogućuje kvalitetniji odnos s vršnjacima, popularnost, razvoj socijalnih
vještina i oviše povjerenja u odnosu na drugu djecu. Sigurno privržena
djeca pokazuju veću razinusamopouzdanja i prilagodiljivosti, a u odnosu
s odgojiteljem pokauju više samostalnosti i manje zavisnosti od svojih
nesigurno privrženih vršnjaka. Ona pokazuju manje agresivnosti, ljutnje
i gnjeva i više slaganja s vršnacima, te pokazuju veću poslušnost. Nedostatak
privrženosti u najranijoj dobi djeteta rezultira problemima u ponašanju
u školskoj dobi. Nedostatkom privrženosti djeca su agresivnija i depresivnija.
Pokazuju emocionalne i ponašajne probleme u odnosu na svoje vršnjake koji
su sigurno privrženi.
PROCJENA PRIVRŽENOSTI
Jedna je metoda za procjenu jačine i kvalitete odnosa privrženosti
široko korištena i općenito prihvaćena kao najbolja raspoloživa.
To je ispitivanje u nepoznatoj situaciji. Postupak nepoznate situcaije
prva je 1969.godine opisala Mary Ainsworth u longitudinalnom istraživanju
procasa privrženosti. Metoda se sastoji od osam epizoda.
Dijete, ovisno o reakcijama odrasle osobe kojoj je privrženo, može razviti
zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (tzv. izbjegavajuću
ili anksioznu). Okolina koja osigurava djetetu stalnost nazočnosti jedne
odrasle osobe i roditelj koji zadovoljava djetetovu potrebu za toplim
fizičkim kontaktom i pruža mu osjećaj ugode i nježnosti, šalje poruku
da je dijete sigurno. Majka ili drugi skrbnik koji je psihološki nedostupan
i ne reagira na emocionalne potrebe djeteta, potiče u djeteta razvoj izbjegavajuće
privrženosti, dok okolina koja ponekad odgovara na dječje potrebe za blizinom
i emocionalno je dostupna, a ponekad je nedostupna i kažnjavajuća, razvija
u djeteta tzv. anksioznu privrženost.
Ispitivači su došli do sljedećih karakteristika djece koja su razvila
sigurnu, izbjegavajuću ili anksioznu privrženost.
Sigurna privrženost ( 65% )
• Djeca koriste odraslu osobu kao bazu iz koje istražuju svijet,
• sigurna su u majčinu ljubav,
• na odvajanje od majke reagiraju s manje straha,
• pokazuju više istraživalačkih ponašanja,
• bolje rješavaju probleme,
• imaju bolje vršnjačke odnose,
• kad odrastu, sretniji su u vezama, veze duže traju , imaju povjerljive
prijatelje.
Izbjegavajuća privrženost ( 25% )
• Djeca ne vole kontakt kožom-na-kožu, grljenje, maženje,
• takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima i postaju
uznemireni tek kad ostanu sami,
• pokazuju manjak suradnje, istraživalačkog ponašanja i empatije,
• izbjegavaju emocionalne odnose.
Anksiozna privrženost ( 10% )
• Djeca su nesigurna i bojažljiva,
• sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane.
Majčinska ljubav: Harlowljevo istraživanje privrženosti
1950-ih
Harry Harlow na Sveučilištu u Wisconsinu provodi istraživanje
na mladunčadi rhesus majmuna.
Harlov je pretpostavio da, osim hranjenja, na razvoj privrženosti ima
utjecaj i mogućnost djeteta da se mazi s majkom. Tako je proveo svoje
istraživanje.
Skupina mladunčadi rhesus majmuna bila je odvojena od majke odmah nakon
rođenja, e je odgajana u laboratoriju s dvije zamjenske majke, načinjene
od drveta i žice. Jedna od njih je bila prekrivena mekim frotirom, za
koji se majmunče moglo uhvatiti, druga je bila izrađena samo od žičane
mreže. Jedna je polovica mladunčadi dobivala hranu iz bočice stavljene
na presvučenu ''majku'', a druga polovica iz bočice stavljene na žičanu
''majku''. Za procjenu ''ljubavi'' mladunčadi prema majkama, Harlow je
upotrijebio dvije mjere. Jedna je bila količina vremena provede, druga
je uključivala stupanj u kojem je zamjenska majka značila sigurnost za
majmunče u situacijama u kojima je izazivan strah.
Rezultati su bili dramatični i iznenađujući. Majmunčad je u prosjeku provodila
između 17 i 18 sati dnevno na presvučenoj majci i manje od 1 sat dnevno
na žičaoj majci- neovisno o tome na koju je od njih bila stavljena hrana.
Slično tome, kada je bila uplašena, majmunčad je dosljedno tražila sigurnost
kod presvučene majke, a kada im je bila dostupna samo žičana majka, majmunčad
je bila slabo utješena njenom prisutnošću.
Harlowljevo istraživanje tako je pokazalo da najvažniji činitelj u razvoju
privrženosti kod mladunčadi rhesus majmuna nije hranjenje, već mogućnost
hvatanja i priljubljivanaj uz majku. Tu pojavu nazvao je udobnost dodira.
UTJECAJ OBITELJI
Socijalni razvoj, kao i svaki drugi aspekt razvoja, pod utjecajem je
konteksta u kojem se odgađa. Tijekom ranih godina, najvažniji je
kontekst obitelj. U ovom okruženju dijete provodi najveći dio vremena,
stječe mnoge važne socijalne i kognitivne vještine i razvija -nabolje
ili nagore- niz stavova, uvjerenja ili vrijednosti.
1. STILOVI RODITELJSTVA
Roditeljstvo je socijalni proces koji uključuje brigu,
odgoj, pružanje pomoći i potpore tijekom socijalizacije u drugim socijalnim
okruženjima. Određeno je različitim ponašanjima i vještinama kojima
se roditelj koristi u komunikaciji s djetetom. Moguće je razlikovati
četiri stila roditeljstva : autoritativni roditeljski stil , autoritarni
roditeljski stil, popustljivi roditeljski stil, ravnodušni roditeljski
stil.
Stilovi roditeljstva razlikuju se s obzirom na dvijedimenzije: roditeljsku
toplinu i roditeljski nadzor.
Autoritativan roditeljski stil – ima pozitivne učinke na razvoj djeteta. Roditelj
otvoreno pokazuje ljubav, pruža potporu i potiče dijete. Djeca imaju pozitivnu
sliku o sebi, razvijenih su socijalnih vještina, te imaju sposobnost regulacije
emocija.
Autoritarni roditeljski stil- onaj koji uključuje visoku razinu kontrole i
nadzora. Takav roditelj je strog i ne pokazuje toplinu i ljubav prema djetetu.
Djeca se najčešće koriste agresijom kao stilom ponašanja.
Popustljvi roditeljski stil – podrazumijeva visoku razinu topline i ljubavi,
ali razina nadzora je vrlo niska.Djeca takvih roditeljačesto su nezrela i impulzivna.
Ovakav roditeljski stil onemogućuje djetetustjecanje normi i pravila ponašanja.
Ravnodušni roditeljski stil – obilježen je niskom razinom ljubavi i nadzora.
Ovaj stil opisuje roditelje koji ne pokazuju interes za dijete, njegove želje,
potrebe, uspjehe i neuspjehe. Djeca su njačešće neposlušna i zahtjevna.
Agresivni roditelji svoju djecu smiruju napadom, fizičkim ili verbalnim.
Oni su gotovo naprestano ljuti na svoju djecu. No njihova ljutnja
obično nema nikakve veze sa ponašanjem djece. Najčešće su ljuti na
sebe i svoj brak, na svoj posao, na ljudski rod i na činjenicu da
su roditelji, a svoj bijes iskaljuju na djeci. Često doživljavaju
da im se djeca pobune, i da im , kad porastu i ojačaju, i fizički
uzvrate. Djeca agresivnih roditelja ili su zaplašena i prestrašena
ili su buntovna i prkosna.
Pasivni roditelji puštaju svoju djecu da rade sve što žele, a reagiraju
tek kad djeca pređu sve granice. Takvih roditelja ima posvuda. Istraživanaj
pokazuju da djecu najčešće tuku i ozljeđuju upravo roditelji iz ove
kategorije.
Dosljedne roditelje odlikuju jasnoća, nepopustljivost, odlučnost, samopouzdanost
i opuštenost. Njihova djeca znaju da roditelji uvijek stoje iza onoga
što kažu i da ih nikada neće uvrijediti, povrijediti ili poniziti.
Majčina zaposlenost, vrtić i privrženost
Jedna od najočitijih skorašnjih društvenih promjena uključuje povećan
broj majki koje rade izvan kuće i odgoj djeteta prepuštaju nekom
drugom, na primjer jaslicama ili vrtiću.
U brojnim istraživanjim utvrđeno je da se djeca čije su majke zaposlene,
u odnosu na djecu čije majke ostaju kod kuće, rjeđe mogu svrstati
u kategoriju sigurno privržene djece prema Ainsworthovu postupku
ispitivanja
u nepoznatoj situaciji . Također djeca čije majke rade puno radno
vrijeme rjeđe su sigurno privržena od djece čije majke rade pola
radnog vremena.
Ovi nalazi, na prvi pogled, upućuju na to da ostavljanje djece u
jaslicama ili vrtiću nije preporučljivo. Međutim ne slažu se svi
psiholozi u
tome da ovdje postoji problem .
Teškoća s upotrebom metode ispit. u nepoznatoj situaciji za procjenu
utjecaja majčine zaposlenosti jest u tome što dijete koje je često
ostavljano u jaslicama ne mora postupak ispitivanja doživljavati
naročito stresnim. Na kraju krajeva, njihove majke ih svakodnevno
ostavljaju
s drugima i kasnije se vraćaju po njih. Moguće je da nakon što djeca
imaju dovoljno iskustva s ovom rutinom, postupak nepoznate siuacije
ne izaziva dovoljnu razinu anksioznosti da bi djeca pokazala ponašanja
koja normalno upućuju na sigurnu privrženost.
No, pretpostavimo da djeca koja redovito idu u jaslice, doista nisu
tako jako privržena svojim majkama. Nisu svi psiholozi uvjereni da
to predstavlja ozbiljnu poteškoću. Postoje dokazi, na primjer, da
djeca mogu razviti sigurnu privrženost prema svojim odgajateljima,
nadoknađujući
na taj način možda ono što nedostaje u tipičnom odnosu majka-dijete
. Postoje podaci koji upućuju na to da djeca koja nisu svrstana u
sigurno privrženu djecu na temelju postupaka ispitivanja u nepoznatoj
situaciji,
djeca čije majke rade, pokazuju neke prednosti ( poput razvijenije
vještine rješavanja problema i veće ustrajnosti u rješavanju zadataka
) u odnosu na djecu čije su majke kod kuće . Osim toga, neka istraživanja
su pokazala da su među starijom djecom ona koja su pohađala jaslice
društvenija, razvijenijega jezika i vještija u socijalnim odnosima
.
2. INTERAKCIJA OTAC - DIJETE :
Očeva
uloga u podizanju djece je nezamjenjiva. Djeca koja ne žive s ocem imaju
niže samopoštovanje , slabije socijalne vještine i socijalnu kompetenciju,
slabije samopouzdanje i podložnije su pritisku vršnjaka. Otac je zajedno
s majkom djetetu najvažniji učitelj koji ga uči biti kreativan i to kroz
razgovor, zajednički provedeno slobodno vrijeme, učenje odgovornog ponašanja
i moralnih vrijednosti. Odgovoran otac predstavlja pozitivan model učenja.
Moguće je razlikovati 3 stila očinstva:
Otac-hranitelj- opisuje očeve koji osjećaju materijalnu
odgovornost za svoju obitelj. Oni izbivaju iz kuće da bi materijalno osigurali
obitelj, stoga je provedeno vrijeme s djecom svedeno na minimum.
Autonoman otac- teži za slobodom izbjegavajući bilo kakve
obveze vezane za obitelj. Uključuje odbijanje uloge oca kao sudionika
u odgoju djece. Česti su sukobi sa suprugom.
Uključeni očevi- u potpunosti sudjeluju u životu obitelji.
Jako je uključen u kućanske poslove jer osjeća obvezu prema obitelji.
Odnos sa suprugom i djecom je vrlo dobar.
3. ULOGA DJEDA I BAKE :
U
nekim obiteljima djedovi i bake imaju brojne važne uloge. Oni mogu biti
izvori emocionalne ili financijske podrške roditeljim i mogu povremeno
biti učitelji, suigrači, odgajatelji ili zamjenski roditelji za svoju
unučad.
Utvrđeno je da je odnos djedova i baka s unucima povezan i s dobi i spolom
djeteta. U mlađoj dobi, dječaci i djevojčice u jednako su bliskim odnosima
i s bakama i djedovima. No, u pobertetu dječaci postaju bliskiji djedu
i baki, dok se djevojčice udaljuju, posebno od djedova. Jedno od objašnjenja
jest da je pubertet dob emocionalnog stresa, koji dovodi do toga da se
djeca ponešto udaljavaju od svojih roditelja i traže podršku negdje drugdje.
Dječacima će tu potrebu zadovoljiti baka i djed, a za djevojčice je vjerovatnije
da će podršku potražiti kod prijateljica.
4. RODITELJI ZLOSTAVLJAČI
Iako
je obitelj tipično izvor sigurnosti i zaštite za malu djecu, katkad se
može dogoditi upravo suprotno. Zlostavljanje djece je tragična realnost
u nekim kućanstvima i ovaj je problem u porastu.
Zlostavljanje i zanemarivanje ima velike razvojne posljedice za djecu.
Od prve godine života, zlostavljana djeca imaju usporen i socijalni i
kognitivni razvoj i ovi se problemi obično nastavljaju u djetinjstvu i
adolescenciji. Mnogi razvojni psiholozi vjeruju da ti deficiti nastaju
kao rezultat nedostatka sigurne privrženosti s majkom. Mnoge majke koje
zlostavljaju djecu ne razvijaju učinkovit komunikacijski sustav sa svojom
djecom. Iako će djeca postati privržena čak i majkama čija je skrb loša,
kvaliteta odnosa privrženosti trpi.
Neke majke zlostavljaju svoju djecu fizičkim kažnjavanjem, aktivnim neprijateljstvom
i upadom u njihov dječji svijet. Umjesto da usklade svoje ponašanje s
ponašanjem djeteta, one često sile dijete da radi ono što one žele, usmjeravajući
se više na vlastite potrebe nego na potrebe djeteta. Ovaj stil brige za
dijete naziva se potpuno stimulirajućim i povezan je s tjelesnim zlostavljanjem,
poput batinanja i udaranja i s anksiozno izbjegavajućim obrascom privrženosti.
Nasuprot tome imamo neosjetljivu brigu nekih majki koja poprima oblik
povlačenja i neuključenosti. Ovaj stil naziva se nedovoljno stimulirajućim,
a povezan je s tjelesnim i emocionalnim zanemarivanjem i čini se da uzrokuje
anksiozno-anbivalentni obrazac privrženosti.
Evolucija se pobrinula da djeca ostanu privržena čak i skrbniku koju pruža
minimalnu ili krivu njegu. No, interakcije između takvih majki i njihove
djece jasno utječu na kvalitetu odnosa koji se razvija, a taj odnos povratno
utječe na djetetov kasniji socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj.
ZAKLJUČAK
Roditeljstvo je najkompleksniji zadatak odraslog čovjeka. Privrženo roditeljstvo
je pojam koji se odnosi na niz roditeljskih vještina i ponašanja koji
pomažu u uspostavljanju čvrste, privržne veze između majke i djeteta.
Privrženi roditelj prepoznaje i prihvaća jedinstvenost dječjeg temperamenta
i njegove potrebe udovoljavajući njegovim emocionalnim, duhovnim i fizičkim
potrebama osjećajno i konzistentno. Vrlo je važna i kvaliteta privrženosti
oca i djeteta. Kvaliteta odnosa u odrasloj dobi ovisi o kvaliteti afektivne
vezanosti koje je dijete ostvarilo u interakciji s majkom u najranijoj
životnoj dobi.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|