“Ako bismo natjerali psihoanalitičara da uđe u oblast produktivnog
nesvjesnog, on bi se osjećao potpuno izgubljen sa svojim pozorištem
kao glumica iz Comedie-Française u fabrici, kao sveštenik iz Srednjeg
vijeka pored industrijske pokretne trake.”
Prema sopstvenom svjedočenju, Žil Delez i njegov dugogodišnji prijatelj
i saradnik Feliks Gatari su tokom šestdesetih godina prošlog vijeka
prisustvovali seminarima proslavljenog “francuskog Frojda”, Žaka Lakana.
Uz pomoć strukturalizma i linguistike, Lakan je tih godina postavljao
frojdovsku psihoanalizu na nove temelje, temelje koji će joj pomoći
da prevaziđe ono što je u Frojdu
predstavljalo naslijeđe devetnaestog vijeka: mehanicističko razumjevanje
funkcionisanja organizma i biološki determinizam. U isto vrijeme,
i u jasnom kontrastu prema spokojnoj i sofisticiranoj, intelektualnoj
atmosferi Lakanovih predavanja, svijet političkih zbivanja je bio u
permanentnom previranju. Rat u Vijetnamu, sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj,
dešavanja tokom proljeća i ljeta 1968 širom svijeta urušili su konsenzus
o bazičnim vrijednostima zapadne civilizacije iskovan pod američkim
pritiskom poslije Drugog svjetskog rata. Sve je izgledalo moguće, pa
nije ni čudno da je jedan od najpopularnijih slogana tih godina glasio:
“Budimo realistični, zahtjevajmo nemoguće.”
U takvom jednom društveno-političkom vrtlogu “kritike svega postojećeg”
(Marks) i delegitimacije
tradicionalnih autoriteta i institucija, Delez i Gatari dolaze na ideju
da i psihoanalitička doktrina, tada već zašla u sedmu deceniju postojanja
(ako se za rođenje psihoanalize uzme objavljivanje Frojdove knjige Tumačenje
snova gdje on po prvi put izlaže psihoanalitički metod), treba
da bude potvrgnuta istom, kritičkom tretmanu. Rezultati njihovog kritičkog
pristupa psihoanalizi predstavljaju predmet ovog rada u kojem će biti
ne samo predstavljeni, nego i sami kritikovani.
Delez i Gatari u psihoanalitičkim konceptima
i metodama naziru ono što se može nazvati tajnim savezom sa autoritarnim
silama koje održavaju nepromjenljivim društveni i politički status quo.
U skladu sa fragmentom citiranim na početku, oni se pitaju što uopšte
može da radi sveštenik psihoanalize sa svojim Edipom, Hamletom i ostalim
pozorišnim likovima tamo gdje je potrebno, kroz otvorenu pobunu, do
temelja srušiti stari i izgraditi novi poredak stvari, tamo gdje je
potrebno “prevazići” i “prevladati” sve postojeće vrijednosti. Odbacujući
psihoanalizu kao staromodnu i konzervativnu, Delez i Gatari osmišljavaju
pobunjeničku, psihološku terapiju kojoj daju ime šizoanaliza i u kojoj
vide alternativu psihoanalizi. Međutim, da li su pravu? Da li je psihoanaliza
baš toliko represivna da joj je potrebna alternativa? I da li je, sa
svoje strane, šizoanaliza toliko progresivna da omogućava i pospješuje
nastajanje i održavanje upravo onakvog pobunjeničkog stava koji je potreban
za šire društvene promjene? To su neka od glavnih pitanja na koja ću
pokušati da odgovorim u stranicama koje slijede. Ali da krenemo od samog
početka. Od Anti-Edipa.
Edip i Anti-Edip
Svoj prvi kolaborativni projekat, s početka sedamdesetih godina prošlog
vijeka, Delez i Gatari su nazvali Anti-Edip.
U ovoj knjizi koja je vrlo brzo ostvarila veliku popularnost u anarho-ljevičarskim
krugovima, Edip predstavlja
ne samo jednog od najznačajnih simbola psihoanalitičke misli, nego se
koristi i kao sinonim za samu psihoanalizu. Naime, namjera Deleza i
Gatarija je bila da društvenu sudbinu psihoanalize prikažu kao jednu
vrstu edipalnog putovanja gdje bi glavne destinacije bile konformizam,
subordinacija pojedinca (porodičnoj) tradiciji, zatim osjećaj krivice,
kao i želja za kaznom (mazohizam). Svi ovi elementi su zaista prisutni
u Frojdovoj edipalnoj priči, ali Delez i Gatari ih stavljaju u prvi
plan, težeći time da diskredituju psihoanalitički metod kao mogući konceptualni
aparat individualne i društvene emancipacije. Drugim riječima, oni u
Edipu (i edipalnim promišljanjima) vide manje ili više otvoreno ograničavanje
mogućnosti u definisanju onoga što je u društvu potrebno mijenjati.
Delez i Gatari usmjeravaju najoštriju kritiku prema onome što nazivaju
psihoanalitički “familijalizam”. To je ideja da institucija porodice
- struktura trijade otac-majka-dijete - predstavlja neophodnu medijaciju
(posredovanje) za djetetove libidinalne investicije u političku i društvenu
zajednicu. To znači da čak i u svom odraslom dobu, pojedinac nikada
ne prestaje da bude dijete jer sve odnose u zajednici nastavlja da percipira
kao odraz porodične dinamike. Pa se tako, na primjer, politički lider,
šef na poslu i general u vojsci vide kroz prizmu uloge oca, a svi objekti
ljubavi kroz prizmu uloge majke. Zbog toga, tvrde Delez i Gatari, i
nije iznenađujuće što se odnosi pokornosti i kontrole neprekidno u društvu
umnožavaju. Njihova matrica je, naime, uspostavljena u djetinjstvu kroz
libidinalnu ekonomiju porodičnog trougla.
Nasuprot tome, Delez i Gatari su ubjeđeni da se direktno, neposredovano
investiranje u društveno-političku sferu dešava od samog početka djetetovog
života. Oni odbijaju da prihvate porodicu kao primarnu i autonomnu instancu
koja dominira nad djetetovim libidom. U stvari, po njihovom mišljenju,
ne samo da ne treba posmatrati društvene odnose kroz porodičnu strukturu,
nego je ispravnije upravo suprotno. Porodičnim odnosima se mora pristupiti
kroz (već) unaprijed dati okvir odnosa između libida i društva. Drugim
riječima, roditelji nisu kreatori djetetovih odnosa sa društvom, nego
samo “agenti” instrumentalizovani od strane društva da usmjere djetetov
libido u pravcu statusa quo. To znači da je cijelokupna frojdovska edipalna
dinamika tj. paternalističko učenje djeteta moralnim vrijednostima jedna
vrsta izvedenog psihološkog fenomena koje je vezano za specifični društveno-politički
poredak.
Stoga se može zamisliti i društvo u kome Edipa ne bi bilo. Zato Delez
i Gatari i tvrde da je psihoanalitičko insistiranje na univerzalnosti
Edipovog kompleksa, u zadnjoj instanci, motivisano ideološkom podrškom
postojećem statusu quo. Insistirajući da je bez Edipa društvena zajednica
nemoguća, psihoanaliza potiskuje činjenicu da su edipalni odnosi proizvod
jednog specifičnog društveno-političkog miljea i kao takvi podložni
dubokim promjenama. Po mišljenju Deleza i Gatarija, ovo psihoanalizu
svrstava na stranu onih tehnika represivnog statusa kvo čija je suština
stvaranje poslušnih, mazohističkih subjekata.
Međutim, pitanje koje se ovdje nameće je da li je ovakva kritika psihoanalize
opravdana. Naime, psihoanalitički pokret ne predstavlja jednu monolitnu
strukturu nego skup različitih pravaca i uvjerenja kojima je zajedničko
samo to što su izvedeni iz Frojdovih ideja. Vrlo različito je tumačenje
ovih ideja, na primjer, od strane ego-psihologije ili od strane lakanovske
psihoanalize. Po mom mišljenju, Delez i Gatari su u pravu po pitanju
odnosa ove prve sa društveno-političkim statusom quo. Još pedesetih
godina prošlog vijeka ego-psihologija je postala dominantna teorijska
i praktična orijentacija Međunarodne Psihoanalitičke Asocijacije
(IPA). Njena glavna premisa je da je pojedincu neophodno potpuno integrisanje
i prilagođavanje vladajućim vrijednostima u društvu da bi ostvario visok
stepen duševnog spokojstva i ispunjenog življenja. Drugim riječima,
ego-psihologija pokušava da smanji psihološku patnju i bol pojedinaca
tako što zastupa svjesno prihvatanje vrijednosti društveno-političkog
statusa quo. Umjesto da olakša povratak potisnutog i omogući pojedincu
da spozna i ostane vjeran svojim nesvjesnim željama i motivaciji (što
je na primjer usmjerenje lakanovske psihoanalize), ego-psihologija definiše
idealne strukture ličnosti i sugeriše pojedincu da se identifikuje sa
njima. Ove idealne strukture ličnosti su ništa drugo do proizvod dominantnih
društvenih sila: one su simboli društvenog uspjeha koji definiše vladajuća
elita koja, razumije se, ima vrlo malo interesa da zastupa široke društvene
promjene.
Stoga mislim da je Delezova i Gatarijeva kritika IPA-e kao konzervativne,
pa čak i reakcionarne organizacije koja žali za smanjivanjem edipalne,
očevske kontrole u društvu na pravom mjestu. Na primjer, dovoljno je
pročitati Društvo bez Oca, knjigu Aleksandra Mičerliha, jednog od visokih
funkcionera u IPA-u, pa pronaći jasno izraženu čežnju za ponovnim etabliranjem
paternalističke moći koja bi garantovala stabilnost u društvu koje se
susreće sa mnogim naizgled nerazrješivim političkim i ekonomskim dilemama.
Ipak, pogledi kao što su ovi, koliko god bili raspostranjeni u psihoanalitičkom
establišmentu, ne predstavljaju cijeli psihoanalitički pokret. Na primjer,
psihoanalitičko usmjerenje koje je zastupao Žak Lakan se u ključnim
segmetima kako teorije tako i prakse oštro suprostavljalo dogmama koje
je nametala IPA. Lakan je naime do te mjere bio podvrgnuo kritici dominantnu
ego-psihologiju, koju je, između ostalih, propagirala i Frojdova kćerka
Ana, da je 1964. godine bio izbačen iz ove organizacije i stavljen pod
zabranu bavljenja psihoanalizom.
Zbog toga se Delezova i Gatarijeva uopštena kritika psihoanalize ne
može primjeniti na lakanovsku psihoanalizu. Naime, kao i oni, Lakan
je važnost porodične dinamike koja je bila tako značajna Frojdu i njegovim
prvim sljedbenicima stavio u drugi plan. Na primjer, Lakanova konceptualizacija
nesvjesnog uključuje, uz poredak Imaginarnog gdje se manifestuju fantazmatski
roditeljski odnosi, takođe i poredak Simboličkog koji se sastoji od
društvenih označitelja koji prevazilaze bilo koju porodicu. Zato bi
se Lakan složio sa formulacijom koju Delez i Gatari navode kao dokaz
nedostataka tradicionalne psihoanalize, a to je da je nesvjesno “kao
siroče.” Ona je sasvim u skladu sa Lakanovom čuvenom tvrdnjom da je
nesvjesno “strukturirano kao jezik” koja predstavlja priznavanje trans-porodičnih
uticaja na formiranje individualnog nesvjesnog.
Međutim, postoje dvije oblasti gdje se može registrovati jasno neslaganje
između Deleza i Gatarija, s jedne, i lakanovske psihoanalize sa druge
strane. Prva oblast se tiče prirode ljudske želje, a druga odnosa između
neuroze i psihoze u psihoanalitičkom diskursu. Obije oblasti zadiru
u samu suštinu psihoanalitičkog pristupa, i ukoliko su Delez i Gatari
u pravu u svom tumačenju, psihoanaliza se, u bilo kojoj svojoj inkarnaciji,
ne može smatrati društveno emancipatorskim projektom.
Priroda želje
Koncept ljudske želje je jedan od najvažnijih koncepata u psihoanalitičkoj
teoriji.
Iako je sam koncept implicitno prisutan u Frojdovom, a sasvim eskplicitno
u Lakanovom dijelu, jasno se može vidjeti da se i jedan i drugi slažu
sa starogrčkom definicijom želje kao nedostatka. Drugim riječima, i
Frojd i Lakan u želji vide prisustvo jedne vrste odsustva koje motiviše
ponašanje subjekta. Ipak, mora se naglasiti da je oblik ovog odsustva
daleko od proizvoljnog. On je, po Lakanu, određen specifičnom konfiguracijom
Imaginarnog, Simboličkog i Stvarnog poretka u subjektovoj psihi. Lakan
naziva to što izaziva želju objekt malo a, koji vidi kao bazični element
prenosa (transfera) emocija kako u psihoanalitičkoj praksi tako i u
svakodnevnom životu. Na primjer, upravo je želja analiziranog ta koja
omogućava psihološku transformaciju tj. etičko reformisanje subjekta.
Takva želja je izazvana objektom malo a za koga analizirani vjeruje
da je u posjedu analitičara. To znači da bez akvizitivne prirode želje,
psihoanaliza ne bi bila u stanju da ponudi okvir za samo-spoznaju analiziranog
subjekta.
S druge strane, kako jasno navode u njihovom spisu Anti-Edip, Delez
i Gatari nisu saglasni sa ovakvim tumačenjem želje. Oni konceptualizuju
želju kao produktivnu silu koja je sui generis i stoga njeno postojanje
ne zavisi od bilo kakvog spoljašnjeg faktora. Po njima, želja je usmjerena
na produkciju, a ne na akviziciju, na spontanu kreaciju, a ne na ispunjavanje
nedostatka. Oni govore o nesvjesnom koje ne poznaje nedostatak niti
bilo kakvu potrebu koja prevazilazi njegovu sopstvenu moć kreacije i
eksperimentisanja. Ovakvo nesvjesno je slobodno da stvara nove i drugačije
standarde i vrijednosti, nove političke i ekonomske sisteme i to bez
ikakvog osvrtanja na ono što je bilo ranije. Naime, produktivno nesvjesno
uopšte i nema prošlost (ono ne predstavlja, kao frojdovsko, akumulaciju
proživljene prošlosti) jer bi čak i sama ideja prošlosti predstavljala
ograničavanje njegovih mogućnosti.
Tumačenje želje kao obilja, a ne kao nedostatka, vezuje Deleza i Gatarija
za metafizički sistem koji poistovjećuje želju sa bićem, a ne sa postajanjem,
kao što je to slučaj u psihoanalizi. Za njih, želja ne predstavlja promjenu
ili pokretanje, nego je ono što
jeste i sama proizvodi sebe kroz dupliranje i beskonačnu proliferaciju.
Drugim riječima, ne postoji ništa “izvan” želje: sama egzistencija je
“istorija želje.” Na ovaj način, konceptualizacija želje od strane Deleza
i Gatarija liči na Ničeov koncept volje za moć. Međutim, kao što su
primjetili mnogo poznavaoci Ničeovog djela, uključujući i Hajdegera,
prihvatanje ničeovskog koncepta volje za moć u isto vrijeme zahtjeva
i prihvatanje ideje vječnog povratka istog. To je zbog toga što je vječni
povratak istog upravo način na koji se volja za moć manifestuje. Ničeovska
volja za moć, baš kao i želja u tumačenju Deleza i Gatarija, se niti
može stvoriti niti uništiti nego ulazi u beskonačne solipsističke kombinacije.
Pitanje koje se nameće u ovom kontekstu je zašto bi se Delez i Gatari
opredijelili za ovakav metafizički okvir ako su posvjećeni fundamentalnim
promjenama u društvu u kome žive? Zašto žele da privileguju ponavljanje
nad promjenom i biće nad postajanjem? Zašto vječni povratak istog, a
ne smjena različitih istorijskih perioda? Ipak, ako pogledamo treći
dio njihove knjige Anti-Edip koji je naslovljen “Divljaci, varvari,
civilizovani ljudi,” vidi se da nisu potpuno odbacili koncept istorijskih
promjena. Ali ako je to istina, onda ostavljaju nejasnim što motiviše
te promjene (na primjer od varvara do civilizovanih ljudi), ako je želja
definisana kao obilje, kao jedna sama sebi dovoljna mašina. Može se
reći da sa jedne strane ovakvom definicijom želje Delez i Gatari “oslobađaju”
želju od zavisnosti od različitih psiho-socijalnih mehanizama (kao što
je na primjer edipalna struktura), ali u isto vrijeme gube mogućnost
da je koriste kao standard za lociranje, definisanje i motivisanje istorijskih
društvenih promjena. Njihov koncept želje ostaje zarobljen u vječnom
povratku istog, dok psihoanalitičko tumačenje želje tj. želja kao nedostatak
omogućava psihoanalizi da objasni istorijske promjena kroz razlike u
objektu želje koji ih motiviše i usmjerava.
Razumjevanje želje po modelu ničeovske volje za moć dovodi u pitanje
stvarni društveno-kritički potencijal ideja Deleza i Gatarija i po slijedećem
osnovu. Naime, u prirodi je volje za moć da se osjeća sama sebi dovoljnom
i da svoje standarde nameće u odnosima prema svim drugim voljama. Usmjerenje
volje za moć je dominacija. To znači da se odnos između jedne volje
za moć i druge obrazuje samo kao borba za premoć. Poražena u toj borbi,
jedna volja se definiše kao slabija i mora se pokoriti jačoj. Takva
autoritarna slika međuljudskih odnosa potpuno negira vrijednost individualne
subjektivnosti, individualnog opredjeljenja da bude ono što jeste, bez
obzira da li se to u datom društvo smatra za “jako” ili “slabo”. Drugim
riječima, pojedinac je primoran da se ravna prema onome što se u društvenom
kontekstu u kome živi smatra kao uspjeh. Svi oni koji takve “ideale”
odbacuju proglašavaju se propalicama, kukavicama, intelektualno inferiornim,
ludim, itd. Nažalost, istina je da se u jednom psihoanalitičkom usmjerenju,
ego-psihologiji, utemeljila analogna praksa da se analitičar nameće
analiziranom kao ideal za identifikaciju jer se “uspješno” (i profitabilno)
prilagodio onome što društvo zahtjeva od pojedinaca. Tim prije je još
zalosnije, što se svojom definicijom želje, Delez i Gatari približavaju
jednom takvom reakcionarnom shvatanju ljudskog ponašanja. Jer, na kraju
krajeva, treba se podsjetiti da je upravo ego-psihologija ona grana
psihoanalize koji su oni tako temeljito i opravdano kritikovali u svom
Anti-Edipu.
Šizofrenija kao model za emancipaciju
Definisanje želje kao samo-dovoljne produktivne mašine navodi Deleza
i Gatarija na još jedan, po mom mišljenju, problematičan zaključak.
Naime, oni uzimaju diskurs šizofreničara kao važno oruđe u arsenalu
kritičke teorije društva, jer smatraju da manifestuje upravo ono što
oni vide kao primarnu prirodu želje. Naime, prema Delezu i Gatariju,
glavna funkcija svakog političkog i društvenog sistema je da veže produktivni
kapacitet želje (predstavljen na primjer libidinalnim tokovima) i da
ga upregne u svrhu reprodukcije sistema. Oni ovaj process vezivanja
nazivaju kodiranje ili teritorijalizacija. Njihovo najvažnije pitanje
i jeste kako osloboditi tokove želje od takve represivne upotrebe i
učiniti ih dostupnim za osmišljavanje i izgradnju novog, slobodnijeg
tipa društva. Drugim riječima, Delez i Gatari vide kao svoj najhitniji
zadatak koncipiranje modela za de-kodiranje ili de-teritorijalizovanje
libidinalnih struktura koje postoje u savremenom društvu. Analogiju
modela koga traže oni pronalaze u šizofreniji
(vrsti psihoze).
Naravno to ne znači da Delez i Gatari zastupaju stav da svako treba
da se preobrati u šizofreničara da bi iskusio najšire predjele slobode
i stvaralaštva. U njihovoj diskusiji psihijatrijske literature o psihozama,
oni vrlo temeljno pokazuju koliko bola i patnje svaka psihoza nosi za
one koji su joj podložni. Njihov primarni argument se odnosi na nešto
drugo, a to je da se od šizofreničara može naučiti kako izgleda želja
u njenom “čistom”, nesublimiranom stanju. Time se može steći u uvid
u genezu svih sociopolitičkih sistema jer je njihova suštine kodiranje
tj. teritorijalizacija želje. Drugim riječima, Delez i Gatari tvrde
da nam šizofreničar omogućava da proniknemo u same temelje sistema u
kome živimo koje zbog naše ne-psihotičke konstitucije ne možemo da vidimo
(jer su upravo ti temelji uslovi za našu “normalnost”).
Kao dokaz za ovu tačku gledišta, Delez i Gatari iscrpno citiraju pisane
radove nekolicine šizofreničnih pisaca i umjetnika, posebno francuskog
dramskog pisca i pjesnika Antonina Artoa i ruskog baletana Vaclava Nižinskog.
Ono što Delez i Gatari žele da pokažu je možda najbolje formulisao Nižinski
u svom dnevniku. Naime, on piše: “Ja sam Bog ja nisam bio Bog ja
sam klovn Boga; ja sam Apis. Ja sam Egipćanin. Ja sam crveni Indijanac.
Ja sam crnac. Ja sam Kinez. Ja sam Japanac… Ja sam muž i žena u jednom.
Ja volim svoju ženu. Ja volim svoga muža”. Drugim riječima, prema
tumačenju Deleza i Gatarija, citat Nižinskog pokazuje suštinsku fluidnost
želje i kontigentnost njenih vidljivih manifestacija i investicija.
Oni tvrde da psihoanaliza u svom insistiranju na neophodnosti standarda
ili orijentira za formiranje identiteta (bilo da je to Frojdov Edipov
kompleks ili Lakanov koncept “imena-oca”) odbija da prizna tu suštinsku
osobinu želje. To onda znači da sama psihoanaliza igra jednu od važnih
uloga u procesu represivne teritorijalizacije koju vrši društveno-politički
status quo.
Stoga Delez i Gatari uvode alternativu psihoanalizi koju nazivaju šizoanaliza.
Oni tvrde da je kritički potencijal šizoanalitičkog pristupa mnogo veći
nego potencijal psihoanalitičkog jer šizoanaliza ne nameće nikakav okvir
za subjektovo artikulisanje sopstvenog identiteta. Naime, njena glavna
premisa je da je subjektov identitet uvijek u kretanju, da “nikada ne
prestaje da migrira”, i da zbog toga ne može da bude predstavljen unaprijed
određenim označiteljima. Stoga Delez i Gatari vide ulogu šizoanalize
kao metoda (terapije) koja omogućava dekodiranje tokova želje, ali u
isto vrijeme nema nikakvih normativnih pretenzija da ocjenjuje kvalitet
(kasnijih) kodiranja.
Upravo ovo odsustvo normativnih kriterija predstavlja, po mom mišljenju,
najveći nedostatak šizoanalize. Naime, za razliku od psihoanalize, ono
što šizoanalizi nedostaje je konceptulna mogućnost da izgradi i afirmiše
etički odnos prema drugom. U krajnjoj analizi, to i jeste upravo ono
po čemu se neuroza razlikuje od psihoze. Naime, dok šizoanaliza ne može
da ponudi osnov za etičko ponašanje prema drugima, psihoanalizi to uspjeva
jer želju tumači kao (neurotični) nedostatak koji može da se zadovolji
kroz objekt koji posjeduje ili otjelotvoruje druga osoba.
Ova etička “nezainteresovanost” šizoanalize se može objasniti i kroz
Frojdovu distinkciju između objekt-libida i ego-libida. Prema Frojdu,
prevaga ego-libida nad objekt-libidom je znak psihoze. To znači da psihotična
osoba investira svoj libido u odnose sopstvenog ega sa samim sobom,
čime se može objasniti činjenica da psihotičari vrlo često svijet svojih
psihotičkih kreacija doživljavaju kao jedinu stvarnost. Zbog toga psihotična
osoba nije sposobna da investira u odnose sa drugima (za nju drugi bukvalno
ne postoje), pa je njen objekt-libido nepostojeći. Ovakvo razumjevanje
psihoza navelo je Frojda da sumnja da se psihotičari mogu liječiti psihoanalitičkom
metodom, jer se ona bazira na odnosu tj. prenosu (transferu) između
analitičara i analiziranog. Analizirani misli da psihoanalitičar posjeduje
objekt želje koji mu je potreban i zbog toga je spreman da pravi promjene
u svom dotadašnjem ponašanju.
Po mom mišljenju, Frojdova definicija ego-libida je vrlo slična Delezovom
i Gatarijevom razumjevanju želje kao volje-za-moć. Drugim riječima,
da bi opravdala svoje funkcionisanje, šizoanaliza je dužna da utiče
na ego-libido analiziranog tj. u krajnjoj analizi na njegovu volju-za-moć.
Ali, volja-za-moć, baš kao i ego-libido, je potpuno zatvorena u svoj
sopstveni, privatni svijet. Zbog toga izgleda nemoguće da analizirani
promjeni svoj način investiranja libida (svoje simptome), ukoliko mu
se ne bi nametnula superiorna tj. jača volja i time uspostavio odnos
subordinacije. Ali ako je ovo neophodno, onda se teško može tvrditi,
kao što to rade Delez i Gatari, da je šizoanaliza sklonija emancipaciji
subjekta nego psihoanaliza. Jer, ne može se izbjeći utisak da je znak
uspješne šizoanalize potpuno pokoravanje šizoanaliziranog volji šizoanalitičara.
Čak i ako bi se mogli primjetiti korisni efekti ovakvog pristupa, ostaje
ono drevno pitanje – ko uči učitelje tj. u ovom kontekstu, ko šizoanalizira
šizoanalitičare, ko garantuje za ispravnost njihovih vrijednosti? Nažalost,
Delez i Gatari ostavljaju ovo pitanje bez odgovora, a samim tim i šizoanalizu
bez solidnih etičkih temelja.
Zaključak
Predstavljena analiza razlika između psihoanalitičkog i šizoanalitičkog
pristupa nam omogućava da se vratimo na pitanja postavljena na samom
početku. Naime, da li se šizoanaliza zbilja može smatrati progresivnom
alternativom psihoanalizi? Da li je šizoanaliza svojim metodama i djelovanjem
sklonija da motiviše šire društveno-političke promjene? Da li su Delez
i Gatari ostvarili napredak u kritičkoj misli vis-à-vis Frojda i Lakana?
Odgovor koji se nameće je više negativan nego pozitivan. Naime, istina
je da su Delez i Gatari uspješno ukazali na manjkavosti i reakcionarne
stavove dominantne psihoanalitičke perspektive (ego-psihologije). Međutim,
to je prije njih uradio Lakan, zbog čega je i izbačen iz zvaničnih psihoanalitičkih
organizacionih struktura. Istina je takođe da je šizoanaliza usmjerena
ka subverziji i prevladavanju statusa quo i da joj je cilj da oslobodi
teritorijalizovanu (zarobljenu) libidinalnu energiju. Međutim, za razliku
od psihoanalize, ono što je čini problematičnom za širu društvenu emancipaciju
je njena nemogućnost da utemelji etičku povezanost između autonomnih
pojedinaca. A politička pobuna bez jasno definisanih etičkih normi nedvosmisleno
vodi u društvenu katastrofu.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »