|
KONSTRUKTI MUDROSTI
1. POVIJEST TERMINA MUDROST
Tijekom tisuća godina mudrost i srodni konstrukti smatrani su idealom
znanja i osobnog funkcioniranja. Ideja mudrosti kao najvišeg oblika znanja
i vještine očigledna je u samoj definiciji filozofije koja etimološki
predstavlja "ljubav prema mudrosti".
Povijesno je mudrost definirana u terminima: a) stanja idealiziranog bića,
b) kao proces savršenog znanja i prosuđivanja ili c) pismeni ili usmeni
produkt kao što su mudre izreke i takozvana mudra literatura.
Identifikacija mudrosti s određenom osobom pristup je koji prevladava
u psihologiji, ali to je samo jedan od načina na koji je uveden pojam
mudrosti. U stvari, u povijesnoj literaturi o mudrosti, poistovjećivanje
mudrosti s umom i karakterom pojedinca nije način analize kojem se daje
prednost. Mudrost se smatrala idealom koji pojedinac teško postiže.
Tijekom povijesti interes za predmet mudrosti rastao je i slabio. Općenito,
za povijesni razvoj koncepta mudrosti najvažnije su dvije glavne vrste
argumenata: prva je razlika između filozofske i praktične mudrosti koji
se često pripisuje Aristotelovoj
razlici između theorie i phronesisa, a druga je pitanje da li je mudrost
božanske ili ljudske prirode.
U zapadnom svijetu su ta dva pitanja (filozofsko nasuprot praktičnom i
božansko nasuprot ljudskom) bila predmet oštrih rasprava tijekom renesanse.
U razdoblju od 15. do 17. stoljeća o tome su napisani mnogi važni radovi.
To razdoblje završeno je u kasnijoj fazi prosvjetiteljstva. Na primjer,
mudrost je bila još uvijek vrlo važna u razmišljanju Kanta i Hegela koji
su smatrali da je ona utemeljena na koordinaciji svijeta nauke i prakse.
Suprotno od toga, Francuska enciklopedija Diderota iz 18. stoljeća, unatoč
svojih 50 svezaka, jedva spominje mudrost što je slučaj i s ostalim radovima
iz tog razdoblja. Tijekom prosvjetiteljstva i procesa sekularizacije mudrost
je izgubila svoju važnost kao jedna od fundamentalnih kategorija koja
vodi mišljenje i ponašanje ljudi (Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990).
Unatoč tome, od vremena do vremena, znanstvenici i stručnjaci iz područja
kao što su filozofija, političke nauke, teologija i kulturna antopologija
bavili su se problemom mudrosti u smislu obnavljanja i ponovnog utvrđivanja
njenog značaja, povijesnih korijena i implikacija koje ona ima na podizanje
ljudske svjesnosti u vezi sa složenošću i nesigurnošću života.
Za znanstvenike koji se bave kulturno-povijesnim istraživanjima važno
je razumijeti kulturnu evoluciju i temelj mišljenja koje se odnose na
mudrost. Izreke, poslovice, bajke i priče čine velik dio materijala koji
leži u osnovi tih i takvih napora; one pokazuju visok stupanj kulturne
i povijesne nepromjenljivosti što dovodi do pretpostavke da su mudrost
i s njom povezan korpus znanja i vještina selekcionirani od strane kulture
zbog adaptivne vrijednosti. Također postoje arheološko-kulturni radovi
koji se bave porijeklom religioznih i svjetovnih tekstova nastalih u Kini,
Indiji, Egiptu, Mezopotamiji i drugim područjima i oni su također važni
za znanstvenike koji se bave kulturno-povijesnim istraživanjima.
Riječi mudrost i mudar uvijek su označavale i podrazumijevale određene
osobite, uzvišene oblike ponašanja. Mudrost pretpostavlja izražavanje
oblika ponašanja koje se cijeni, odobrava i ohrabruje. Ta činjenica sugerira
da je mudrost na vrhu hijerarhijsko organiziranog sistema kao složeni
spoj elemenata koji se stapaju s iskustvom. Tijekom vremena taj spoj rezultira
vrhunskim ljudskim karakteristikama. Kako je mudrost koncept duboko ukorijenjen
u kulturi, na početku izgleda poželjno razmotriti upotrebu termina mudrost
u društvu.
Jedan od važnijih izvora koncepta mudrosti leži u teologiji koja pripisuje
mudrost svemogućem i sveznajućem bogu. Ona smatra da bog ima sveopći plan
koji uključuje cijeli univerzum i on zna što je najbolje za nas. Moguće
je da je taj teološki prizvuk pridonio zanemarivanju istraživanja mudrosti
od strane psihologa zbog njihove nesklonosti da koriste mentalističke
koncepte koje nije moguće opažati.
Kao što je raširena vjera u sveznajuće božanstvo, u našoj kulturi postoji
uvjerenje da postoji nešto nalik na mudrost. Jedan od zadataka psihologije
je temeljito ispitati da li je mudrost fenomen ili skup fenomena koji
u određenoj mjeri korespondira s kulturnim gledanjem na mudrost.
Koncept mudrosti prvi puta se pojavljuje u pismenom obliku u Egiptu oko
3000. godina p.n.e. a 600 godina kasnije u rukopisima vezira Ptah-hotepa
koji je bio poznat po svojoj mudrosti. Njegova pravila i pouke sačuvane
su u formi zbirke poslovica i smatra se da je to najstarija knjiga na
svijetu. Osim toga postoje određene etičke rasprave koje se bave pitanjem
ispravnog života i koje pokušavaju objasniti kako se to postiže. Tijekom
slijedećih 15 stoljeća pojavili su se mnogi mudri ljudi od kojih su neki
ostavili iza sebe pisana djela dok su drugi, uslijed okolnosti, bili prisiljeni
dublje promišljati vrijednost i značenje života, tj. baviti se metafizičkim
problemima i u tom kontekstu smatralo se da su mudri (Csikszentmihalyi
i
Rathunde, 1990).
2 ŠTO JE MUDROST?
Postoji široko rasprostranjena suglasnost mislilaca u prošlosti da koncept
mudrosti sadrži tri osnovne dimenzije značenja. Na mudrost s može gledati
kao na kognitivni proces (poseban način dolaženja do informacija i njihovog
procesiranja), kao na vrlinu (socijalno poželjan obrazac ponašanja) i
kao na osobno dobro (poželjno stanje i položaj određene osobe). Jedan
od načina boljeg razumijevanja termina mudrosti je i evolucijska hermeneutika,
metoda utemeljena na pretpostavci da koncepti koji se odnose na evaluaciju
ljudskog ponašanja, kao što su vrlina, hrabrost, sloboda ili mudrost i
koji se koriste kroz mnoga stoljeća u različitim socijalnim i povijesnim
uvjetima, imaju adaptivnu vrijednost za čovječanstvo. Metoda je utemeljena
i na pretpostavci da je za razumijevanje takvih koncepata potrebno usporediti
njihovo značenje tijekom vremena, u cilju identificiranja nepromjenljivih
komponenata i varijacija nastalih kao odgovor na različite uvjete u kulturnom
okruženju.
2.1 Mudrost kao kognitivni proces
Najočiglednije značenje termina mudrosti odnosi se na način spoznavanja.
Postavlja se pitanje da li se mudrost razlikuje od drugih kognitivnih
procesa kao što su inteligencija i kreativnost. Različite upotrebe termina
mudrosti u prošlosti ukazuju na nekoliko karakteristika po kojima se one
razlikuju. U suprotnosti od drugih oblika znanja za mudrost se tvrdi da:
a) se ne bavi prolaznim fenomenima već trajnim univerzalnim istinama;
b) nije specijalizirana već pokušava shvatiti u kojem su odnosu različiti
aspekti stvarnosti;
c) pri spoznavanju u obzir uzima vrijednosti i
d) uključuje hijerarhijski poredak istina i iz njih izvedenih djelovanja.
Problem s navednim karakteristikama javlja se već kod prve karakteristike
zbog
nepostojanja generalne suglasnosti o tome što leži iza pojavnog svijeta.
Ono što predstavlja "univerzalnu istinu" mijenja se i ovisi
o određenom vremenskom razdoblju. Npr. za Platona je vidljivi svijet sastavljen
od objekata i slika koje korespondiraju s nadosjetilnim svijetom ideja,
a istinsko znanje sastoji se u otkrivanju prirode toga svijeta. Aristotel
je smatrao da važnost mudrosti proizlazi iz činjenice da je ona osnova
svih znanosti jer je njezina uloga dokazati načela na kojim se one zasnivaju.
Kršćanski mislioci, kao što su Augustin i Toma Akvinski suglasni su s
gledištem klasičnih filozofa u nekoliko važnih točaka. Oni također smatraju
da se mudrost sastoji upotrazi za nepromjenljivim i konačnim uzrocima
koji leže iza raznolikosti površnih fenomena. Razlikuju se jer smatraju
da se univerzalna istina može pronaći jedino uz božju pomoć. Prema njihovom
mišljenju, ljudski um može doći do određene točke ali da bi vidio stvarni
poredak stvari i istinu, potrebna je vjera i božanska inspiracija (Csikszentmihalyi
i Rathunde, 1990).
Izgleda da su stari mislioci shvatili da su bez mudrosti načini spoznavanja
ograničeni tragičnim paradoksom: što se jasnije nešto sagledava to je
ograničeniji dio stvarnosti koji se na taj način otkriva. Integrirano
mišljenje "primitivnih ljudi", koji nisu naglašavali razliku
između religije, umjetnosti, znanosti, običaja i instikata, polako je
ustupilo mjesto specijaliziranom znanju. Danas je to znanje podijeljeno
u bezbrojne dicipline koje naizgled nisu povezane jedna s drugom niti
sa svijetom kako ga doživljavamo.
U skladu s tim klasičnim koncepcijama, najveći dio poticaja za suvremeno
proučavanje mudrosti reakcija je na pretjeranu specijalizaciju kao karakteristiku
moderne kulture. Npr. Holliday i Chandler (1986) tvrde da današnji tehnološki
"zeitgeist" utječe na psihologiju u smislu da se ona bavi isključivu
bihevioralnim objašnjenjima, da se koncentrira na mlade osobe i da se
podcjenjuje "esencija". Oni, kao i Meacham (1990), vide istraživanja
na području mudrosti kao pokušaj uravnoteženja znanstvenog, analitičkog
i akumulacijskog modela istine s integrativnim hermeneutičkim istraživanjima
koja naglašavaju kritičke, povijesne i praktične dimenzije (Habermas,
1988).
Drugi istraživači koji su zainteresirani za više stadije kognitivnog razvoja
u odrasloj dobi (Kramer, 1983; Labouvie-Vief, 1982 i Riegel, 1973, prema
Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990) dijele istu zabrinutost. Oni pokušavaju
uobličiti stadij koji dolazi poslije "formalnih operacija".
Kramer (1983) je primijetio sličnost između "formalnih operacija"
i "mehanicističkog" ili "analitičkog" svjetonazora
koji oboje pridonose atomističkoj koncepciji stvarnosti, za koju se pretpostavlja
da je manje poželjna od svoje suprotnosti, "organizmičkog" i
"sintetičkog" svjetonazora.
Ipak, u suvremenim raspravama o mudrosti rijetko se nailazi na takve integrativne
pojmove kao što su "univerzalna istina" ili bog. Zbog toga je
legitimno pitanje nije li određena esencijalna komponenta starijih koncepcija
mudrosti u osnovi izgubljena tj. promijenjena. U današnje vrijeme je izvjesno
da se pojavljuju moderne varijacije koncepta mudrosti, međutim koncept
mudrosti kao holistički kognitivni proces nije nestao.
U skladu s klasičnim razlikovanjem između holističke mudrosti i drugih
specijaliziranih razina znanja su rezultati empirijskih istraživanja "mudrih
osoba" u svakodnevnom životu. Holliday i Chandler (1986) pronašli
su konzistentnu multidimenzionalnu sliku mudre osobe koja ima:
a) generalnu kompetenciju (dimenzija koja se prekriva s logičnom
inteligencijom ili tehničkim sposobnostima);
b) pragmatično znanje zasnovano na iskustvu i
c) refleksivne sposobnosti.
Te tri komponente uklapaju se u Habermasovu shemu (1988) u kojoj postoji
tri komplementarna tipa znanja ili interesa utemeljenih na znanju: tehnološki
interes povezan s instrumentalnom akcijom, praktični interes povezan sa
socijalnim konsenzusom i razumijevanjem i emancipatorski interes povezan
sa samokritičkom refleksijom i autonomijom.
Clayton i Birren (1980) pronašle su sličnu višeslojnu sliku mudre osobe
koja je integrirala intelektualne, emocionalne i refleksivne vještine
pri procesiranju informacija, a Sternberg je (1985) analizom implicitnih
teorija mudrosti otkrio dimenzije koje se preklapaju sa spomenutim istraživanjima.
Sličan prikaz mudrih osoba sadrži i "postformalni" stadij djelovanja
kao posljedica optimalnog razvoja odraslih osoba. Postformalno mišljenje
(Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990) ima sljedeće karakteristike:
a) osoba prepoznaje relativnost različitih formalnih sistema putem
životnog iskustva i spremna je prihvatiti kontradiktorna gledišta;
b) osoba prihvaća međusobni odnos cjelokupnog iskustva i neizbježnost
promjene i transformacije;
c) osoba usvaja u većoj mjeri "metasistematičan" ili refleksivan
i integrativan pristup mišljenju, koje je često dijalektičko;
d) osoba bira i posvećuje se određenom smjeru akcije.
Bilo bi lako naglasiti razlike između klasične i suvremene konceptualizacije
značenja mudrosti, međutim važnije je usredotočiti se na zajedničke karakteristike
vjerujući da su one aspekti mema koje su ostale iste unatoč velikim promjenama
socijalnog i kulturnog miljea, važne za preživaljavanje ljudske vrste.
Suvremenu "univerzalnu istinu" moglo bi se prihvatiti u smislu
sistemske ekološke svjesnosti u kojoj se posljedice događaja i akcija
sagledavaju kao uzročno povezane i koje imaju dugoročan učinak na preživljavanje
ljudi i na okolinu.
2.2 Mudrost kao vrlina
Shvaćanje da je mudrost vrlina slijedi iz njezine karakteristike kao
kognitivnog procesa. Ako je to oblik znanja koji pokušava razumjeti konačne
posljedice događaja na holistički, sistematičan način, onda ona postaje
najbolji vodič za "vrhunsko dobro" (summum bonum). Znanje o
povezanosti uzroka i posljedice pokazuje put ispravnoj akciji i temelj
je morala.
To je istina i na individualnom i socijalnom nivou. Na individualnom nivou
mudrost pomaže pojedincu da odluči koji je optimalan slijed akcija, posredujući
između okoline i često konfliktnog znanja koje osiguravaju instinkti,
navike i razum. Platon (Dijalozi) kao i mnogi drugi mislioci u prošlosti,
naglašava da su bez mudrosti druge prednosti kao što su bogatstvo, zdravlje,
moć i čast beskorisne jer osoba ne zna u njima uživati i koristiti ih,
a budući da mudrost odražava "božanski poredak", zakonitost
iza pojavnosti, um filozofa postaje božanski koliko to dopušta ljudska
priroda.
Kant je uvidio još veću povezanost između kognitivnog i moralnog aspekta
mudrosti. Zadatak mudrosti je pronalaženje onog što je najbolje za ljudsku
vrstu. Na taj način cilj radikalne kognicije i moralne akcije stapaju
se u jedno. Iz toga slijedi da je mudrost najvažnija javna vrlina jer
je to jedini pristup koji uzima u obzir dugoročne posljedice za cijeli
socijalni sistem. Prema Platonu, najvažniji zahtjev za vladanje je znanje
kako povećati dobrobit zajednice kao cjeline i zbog toga bi samo filozofi
trebali biti vladari, odnosno vladari bi trebali biti filozofi (Csikszentmihalyi
i Rathunde, 1990).
Pretpostavka za gledište o mudrosti kao vrlini je da se osoba suočena
sa znanjem onog što se zaista događa, tj. konačnom istinom, ne može oduprijeti
njezinoj logici te slijedi ispravan put. Univerzalna istina je toliko
privlačna da će oni koji imaju i letimičan pogled na nju s radošću djelovati
u skladu s njom.
Međutim otkrića moderne psihologije i općenito socijalnih znanosti dovode
u sumnju staro vjerovanje da "istina oslobađa". Naime, analitička
psihologija tvrdi da je naša interpretacija realnosti pod velikim utjecajem
ranog iskustva koji je iskrivljuje; bihevioristi
smatraju da je veliki dio učenja uvjetovan slučajnim asocijacijama; socijalni
psiholozi pokazali su koliko snažno djeluje mišljenje drugih ljudi na
prosuđivanje dok su antropolozi otkrili duboki utjecaj simbola i vrijednosti
kulture na um pojedinca.
Unatoč tome, evolucijska perspektiva sugerira da je klasično izjednačavanje
mudrosti i vrline i danas održivo, u stvari da je u današnje vrijeme relevantnije
nego ikad prije, unatoč potiskivanju, obranama, etnocentrizmu i sugestivnosti,
jer takva i slična stanja su upravo ono što pojedinac treba prevladati
da bi vidio temeljnu istinu i približio se mudrosti. Zbog toga povećano
znanje o nesavršenosti ne treba paralizirati i stvarati osjećaj bespomoćnosti
već treba pomoći da se donese ispravna odluka s jasnijom idejom što su
i gdje se nalaze prepreke.
Mudrost je potrebna kao pomoć u donošenju ispravnih odluka. Istraživanja
(Clayton i Birren, 1980; Holliday i Chandler, 1986; Sternberg, 1985) su
pokazala da svjesnost o važnosti te funkcije nije nestala iz svakodnevnog
jezika. Npr. najbolji deskriptor mudrog ponašanja u Sternbergovom istraživanju
sugerira da ljudi smatraju da mudra osoba ima "jedinstvenu sposobnost
uviđanja problema ili situacije i njihovog rješavanja". Taj naglasak
je posebno jak u radu Staudinger, Maciel, Smith i Baltes (1998) koji definiraju
mudrost kao "ekspertizu (dobro prosuđivanje i savjet) na području
fundamentalnih životnih pragmatika". Zbog toga se nacrt njihovog
istraživanja usredotočio na planiranje života i upravljanje životom, a
njihove metode uključuju mišljenje na glas pri rješavanju zadanih životnih
problema i dilema.
Novija istraživanja mogu razjasniti korake koji vode do dobrih odluka.
Iz dosadašnjih radova, uz stanovite rezerve, može se sugerirati sljedeće:
velika "širina" (empatija), "visina" (inteligencija)
i"dubina" (refleksivnost) mudre osobe omogućuju joj stvaranje
kompleksnije (konkretnije i apstraktnije) perspektive u odnosu na neki
problem i na taj način postizanje sposobnosti sagledavanja najmudrijeg
pravca akcije.
U današnje vrijeme, kad se moderno društvo suočava s brojnim važnim izazovima,
jednodimenzionalno tehničko mišljenje nije dovoljno da bi se pronašla
rješenja mnogih kritičnih problema. Neupitno je da je danas, više nego
ikad, potrebno holističko dugoročno razumijevanje djelovanja i događaja
da bi se izbjegle posljedice uskih i specijaliziranih interesa i načina
spoznaje. Zbog karakteristike mudrosti da uspoređuje, postavlja pitanja
i sugerira suzdržljivost i obuzdavanje, ona se rijetko uvažava i nije
previše popularna. Ipak, evolucijska analiza sugerira da se ne može razumjeti
što se događa i vidjeti što je dugoročno dobro sve dok se ne kultivira
interdisciplinarno znanje.
2.3 Mudrost kao osobno dobro
Mnogi mislioci u prošlosti (Platon,
Aristotel, Augustin,
Spinoza, Montaigne...prema Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990) naglašavali
su činjenicu da mudrost, ne samo da omogućuje približavanje istini i temelj
je ispravnog prosuđivanja, već predstavlja dobro sama po sebi, ovdje i
sada. Dva su glavna razloga za tu tvrdnju: prvo, bez mudrosti nijedno
od drugih dobrobiti ne ispunjava pojedinca zadovoljstvom jer je ona potrebna
za uživanje u zdravlju, materijalnoj dobrobiti i odnosima s drugim ljudima;
drugo, mudrost je intrinzično motivirana jer kontemplacija o univerzalnom
poretku daje pojedincu vrhunsko zadovoljstvo.
Unatoč suglasnosti velikog broja mislilaca da nastojanje postizanja mudrosti
i njezino postizanje donose sa sobom intenzivnu radost, moderni mislioci
najmanje naglašavaju i razumiju ovaj aspekt mudrosti. Razlog tome je današnji
tehnološki "zeitgeist" koji podcjenjuje mudrost kao potragu
za univerzalnom istinom. Iskustvo savršene sreće i radosti kao i ekstatička
iskustva, danas se smatraju čistom fantazijom kao i metafizička realnost
za koju se pretpostavlja da izaziva takve doživljaje.
Međutim, stalna povezanost mudrosti s takvim kategorijama tijekom povijesti,
sugerira da ta dimenzija koncepta mudrosti može imati evolucijski značaj
i ona bi trebala pronaći novi izraz i terminologiju koji bi iz suvremene
perspektive bili manje grandiozni i neshvatljivi. Postoji mnogo načina
na koji moderni mislioci mogu pristupiti tom zadatku a jedan od njih mogao
bi biti "intrinzična motivacija" određenih doživljaja i ponašanja
koji su sami po sebi ugodni pojedincu.
Karakterizacija mudrih pojedinaca kao otvorenih prema tehničkim, praktičnim
i emancipatorskim (refleksivnim) interesima (Holliday i Chandler, 1986),
sugerira da je pojedinac otvoren ne samo za mogućnost doživljaja ekstrinzične
nagrade u vidu materijalne kontrole već i za intrinzične nagrade.
Platon je zapazio da mudar čovjek dobro poznaje "niska" zadovoljstva
tijela ali je uz to kultivirao i "viša" zadovoljstva koja pronalazi
u kontemplaciji. Može se tvrditi da nastojanje postizanja mudrosti i njezino
postizanje sadrži intrinzičnu nagradu koja se temelji na činjenici da
refeksivna dimenzija mudrosti pripada grupi autonomnih ili k rastu usmjerenih
ponašanja, koja ne osiguravaju izravnu korist za pojedinca na bilo koji
tehnički ili praktični način. Takvo, autoteličko (auto=ja, telos=cilj)
ponašanje ima za posljedicu optimalno stanje zadovoljstva i smatra se
nagrađujućim samo po sebi.
Kada samorefleksija dovede do emancipacije ili trenutka kada proširena
svjesnost prepozna ograničenja prethodne perpektive, proces rasta postaje
ekstatičan u doslovnom smislu riječi: "stajati izvan". Drugim
riječima, pojedinac se u tom trenutku nalazi izvan uobičajene svijesti,
a karakteristika tog iskustva je intrinzična nagrada. U studijama optimalnog
psihološkog funkcioniranja ta dimenzija je opisana kao gubitak ega ili
samosvijest. Na taj proces ne treba gledati kao na uključivanje transcendencije
i dosezanja metafizičkih područja, već kao na prevladavanje uskog gledanja
na svijet obojenog sebičnim interesom i postizanja više perspektive. Ne
iznenađuje da takvo nadilaženje samog sebe kroz refleksiju ili kontemplaciju,
ako se ponavlja, pruža mogućnost za doživljavanje intrinzičnih nagrada
povezanih s rastom i dovodi do afirmacije gledišta da je mudrost zadovoljstvo
sama po sebi. Takva iskustva opisuje Maslow (prema Fulgosi, 1985) i naziva
ih vrhunskim iskustvom, dok ih neki subjekti nazivaju tok ("flow"3).
Karakteristika tog iskustva je gubitak ega, izuzetna koncentracija, jasan
feedback, kontrola, zadovoljstvo, holizam i etička zahtjevnost.
3. Knjiga autora Mihaly Csikzentmihaly-a, "Flow: The Psychology of
Optimal Experience", izdana je 1990. godine u SAD-u i odmah je postala
uspješnica. U njoj je autor odlučio skupiti rezultate istraživanja koja
je provodio na tom području u posljednjih dvadesetak godina i učiniti
ih dostupnim široj javnosti. Tijekom godina istraživanja autor je došao
do zaključka da postoje aktivnosti koje ne služe socijalno-adaptivnoj
ili biološko-praktičnoj svrsi već su same po sebi zadovoljstvo. Stanje
svijesti u kojem se pojednici nalaze tijekom takve aktivnosti nazvao je
"flow" (pojam koji su često koristili sudionici istraživanja,
većinom umjetnici). Iako u knjizi nije dao definiciju "flow-a",
autor navodi karakterisitke tog stanja svijesti: radost, duboka koncentracija,
emocionalna poletnost, privremeni gubitak ega, samotranscendencija...Osim
toga, prema autoru, osam elemenata obilježava doživljaj "toka"
ili doprinose njegovom pojavljivanju:
1. pojedinac se nalazi pred izazovnim zadatkom koji zahtijeva određenu
vještinu;
2. dolazi do prožimanja aktivnosti i svjesnosti pojedinca;
3. veća je vjerojatnost da će se iskustvo pojaviti kada zadatak ima jasan
cilj;
4. veća je vjerojatnost da će se iskustvo pojaviti kada postoji neposredni
feedback;
5. kod pojedinca postoji visok stupanj koncentracije koji onemogućava
rasipanje energije;
6. pojavljuje se paradoks kontrole: osoba osjeća da ima kontrolu bez aktivnog
nastojanja, tj. prestaje biti zabrinuta zbog mogućeg gubitka kontrole;
7. preokupiranost samim sobom nestaje;
8. promijenjen je osjećaj vremena, sati mogu izgledati kao minute ili
se može doživjeti ono što sportski psiholozi nazivaju "produženo
vrijeme", u kojem izgleda da se stvari i osobe kreću kao na usporenoj
snimci.
Izdavanjem ove knjige Csikzentmihaly je postao raritet na području humanističkih
znanosti: on je cijenjeni akademik čiji rad ima značajan utjecaj na kulturni
i socijalni "mainstream" (Cooper, 1998).
Evolucijska perspektiva sugerira da je drevna povezanost mudrosti kao
vrhunskog zadovoljstva samog po sebi i na taj način i osobnog dobra, još
uvijek relevantna i važna u današnje vrijeme.
3 TEORIJE MUDROSTI
3.1 Implicitne teorije mudrosti
Do početka 90-tih godina 20. stoljeća, većina empirijskih istraživanja
o mudrosti na području psihologije bila je usmjerena na daljnju elaboraciju
definicija mudrosti. Odmaknuvši se od definicija danih u rječnicima, istraživači
su počeli su proučavati svakodnevna vjerovanja, pučke koncepcije ili implicitne
(subjektivne) koncepcije mudrosti i pokušali odgovoriti na pitanja kao
što su: što je mudrost, po čemu se ona razlikuje od drugih oblika sposobnosti,
koje situacije zahtijevaju mudrost i koje su karakteristike mudrih osoba.
Ta i slična pitanja bila su u središtu istraživanja mudrosti na području
psihologije tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća.
Te studije bile su utemeljene na istraživanju V.P. Clayton (prema Sternberg,
1994) u kojem je ona pronašla sljedeće karakteristike mudrih osoba: (1)
emocionalne karakteristike kao što su empatija i samilost, (2) refleksivne
procese kao što su intuicija i introspekcija i (3) kognitivne sposobnosti
kao što iskustvo i inteligencija (tablica 1).
R. J. Sternberg (1986) je istraživao implicitne teorije inteligencije,
mudrosti i kreativnosti i položaj mudrosti u semantičkom prostoru određenom
s te tri karakteristike. U tom referentnom okviru Sternberg je otkrio
da se mudrost opisuje na šest dimenzija: (1) sposobnost rezoniranja, (2)
razboritost, (3) učenje iz ideja i okoline, (4) prosuđivanje, (5) efikasno
korištenje informacija i (6) pronicavost. Kada je pitao ljude koja su
ponašanja karakteristična za mudru, inteligentnu i kreativnu osobu, najveće
preklapanje pronađeno je između inteligencije i mudrosti. Dimenzija razboritosti
bila je specifična za mudrost. Izgleda da je ona povezana s emocionalnom
dimenzijom pronađenom u istraživanju Clayton (ibid.). Razboritost uključuje
ponašanja kao što su briga za druge i uzimanje u obzir savjeta. U kasnijem,
teoretskom radu Sternberg (1990) je koristio te i druge rezultate da bi
točno odredio šest karakteristika koje su u odnosu sa šest područja zbog
kojih ljudi označavaju određene osobe kao mudre: (1) razumijevanje pretpostavki,
značenja i ograničenja (znanje), (2) odbijanje automatizma vlastitih misli
i razumijevanje takvih misli kod drugih (proces), (3) razboritost (primarni
intelektualni stil), (4) razumijevanje dvosmislenosti i prepreka (osobnost),
(5) interes za razumijevanje onog što se zna i koji je značaj toga (motivacija),
(6) dubina razumijevanja potrebna da bi se uvažavao kontekst (kontekst
okoline).
S. Holliday i M. Chandler (1986) tražili su od ljudi različite dobi da
opišu mudre osobe i otkrili su da se generalno poklapanje u vezi značenja
mudrosti i njezinih karakteristika ne mijenja s dobi. Bez obzira da li
su ljudi mladi, sredovječni ili stariji, oni su suglasni da je mudrost
određena s pet faktora (čimbenika):
- prvi i najvažniji je iznimno razumijevanje zasnovano na uobičajenom
iskustvu, koje uključuje karakteristike kao što su "vidi stvari u
širem kontekstu", "razumije samog sebe", "uči iz iskustva",
"koristi zdrav razum" i slično;
- drugi faktor, također jako važan je "prosuđivanje i vještina komunikacije"
koji se odnosi na razumijevanje i ispravno prosuđivanje tijekom upravljanja
svakodnevnim događajima što obuhvaća karakteristike kao što su "razumije
život", "njega se isplati pažljivo slušati", "procjenjuje
i važe posljedice" i "izvor je dobrog savjeta";
- treći, umjereno važan faktor je opća kompetencija koja uključuje karakteristike
kao što su "znatiželjan", "budan i pažljiv", "inteligentan",
"kreativan" i "obrazovan;"
- četvrti faktor, interpersonalne vještine, uključuje opise kao što su
"fer, pošten", "senzitivan, osjetljiv", "društven",
"mirne naravi, nenaprasit" i "ljubazan" što pokazuje
da mudre osobe izražavaju svoje vještine u socijalnim situacijama;
- peti faktor, socijalna nenametljivost" karakteriziraju ponašanja
kao što su "obzirnost", "neprosuđivanje" i "smirenost."
Jasno je da "mudar" nije jednostavno druga riječ za "inteligentan"
jer kad bi to bilo tako, kompetencija i stručnost bi bili najvažniji faktori
u poimanju mudrosti od strane ljudi. Da bi provjerili u kakvom su odnosu
mudrost i druge osobine pojedinca, Holliday i Chandler su usporedili opise
mudrih osoba s opisima osoba koje su inteligentne, oštroumne, perceptivne
i spiritualne, koje opise su dali isti ljudi. U svakom slučaju, postoji
određeno preklapanje ali su pojmovi jasno odvojeni. Izgleda da je "mudar"
širi i bogatiji pojam, koji se naviše preklapa s "perceptivan,"
sadrži u sebi elemente pojma "inteligentan" i u manjem stupnju
"spiritualan," dok s pojmom " oštroumnosti" postoji
vrlo malo preklapanje.
Faktorska analiza atributa mudre osobe otkrila je dva faktora. Prvi faktor
Holliday i Chandler nazvali su "iznimno razumijevanje uobičajenih
iskustava", koji predstavlja kombinaciju kvaliteta uma i praktičnih
sposobnosti i vrlina vođenja dobrog života. Drugi faktor nazvali su "prosuđivanje
i vještina komunikacije", a on se odnosi na kvalitete kao što su
promišljanje, davanje dobrog savjeta i razumijevanje posljedica. Kombiniranje
tih rezultata sa shvaćanjem J. Habermasa (1988) dovelo je Hollidaya i
Chandlera do isticanja važnosti multidimenzionalnog prikaza mudrosti koji
u sebi sadrži tehničko, praktično i emancipatorsko znanje.
Dvije studije (Orwoll i Perlmutter, 1990; Sowarka 1989) uključivale su
imenovanje mudrih osoba i nabrajanje njihovih karakteristika D. Sowarka
(1989) je izvjestio o dva nalaza od izuzetne važnosti:
1. izgleda da su zadatak karakteriziranja mudrosti i mudrih osoba spremno
izvršili stariji sudionici istraživanja i
2. sudionici su naglašavali ideju da osobe koje su označili kao mudre
imaju "izuzetan karakter".
Koristeći sličan postupak L. Orwoll i M. Perlmutter (1990) došle su do
zaključka da osobe označene kao mudre tendiraju da budu srednje i starije
dobi, muškarci a ne žene i visoko obrazovane osobe. Ipak, nijedna od tih
studija nije uključivala heterogeni, reprezentativni uzorak i zbog toga
je vrlo vjerojatno da bi se pojavila nova konstelacija osobnih karakteristika
u pogledu dobi i spola u slučaju ispitanika iz različitih kulturnih subgrupa.
Na temelju ovih istraživanja u čijim su temeljima implicitne teorije mudrosti,
očigledno je da ljudi na Zapadu imaju prilično jasnu sliku o prirodi mudrosti.
Posebno su istaknuta četiri otkrića:
1. izgleda da je u umovima ljudi mudrost blisko povezana s mudrim
osobama kao "nosiocima" mudrosti;
2. od mudrih ljudi se očekuje da kombiniraju značajke uma i karaktera;
3. mudrost ima jake interpersonalne (savjet) i socijalne aspekte (konsenzualno
prepoznavanje njezinog pojavljivanja);
4. postoji preklapanje mudrosti i srodnih koncepata ali u odnosu na aspekte
kao što su razboritost, promišljenost i integracija kognicije, emocije
i motivacije mudrost ipak ima dio jedinstvene varijance koja nije povezana
sa srodnim konceptima.
Proučavajući svoje nalaze, istraživači su zaključili da je jedan od razloga
poteškoća u proučavanju mudrosti nemogućnost da se taj pojam bez teškoća
uklopi u određenu psihološku teoriju sposobnosti. Tradicionalni testovi
inteligencije su očigledno od male koristi jer izgleda da je odnos inteligencije
i mudrosti jednak onom inteligencije i kreativnosti: da bi se razvila
mudrost potreban je određeni stupanj inteligencije ali inteligencija nije
garancija mudrosti. Neki istraživači pokušali su razviti kognitivnu teoriju
mudrosti proširujući okvire svojih teorija inteligencije.
Tablica 1: Implicitne teorije mudrosti: usporedba
tri rezultata iz tri istraživanja s primjerima dimenzija mudrosti prema
Sternberg, 1994
3.2 Eksplicitne teorije mudrosti i procjena ponašanja
Eksplicitne teorije mudrosti nazivaju se i kognitivne teorije mudrosti
a njihovi zagovornici uvjereni su da se mudrost može pronaći u najvećoj
mjeri kod starijih osoba. Da li će se ona zaista pojaviti zavisi o životnom
iskustvu, motivaciji i osobnim resursima. Prosječna starija osoba ne mora
biti mudrija od prosječne odrasle osobe, ali kada se razvije duboka mudrost
onda je to češće među starijim osobama.
Baltes i Smith (1990) krenuli su od neformalne definicije mudrosti kao
dobre prosudbe i savjeta o teškim i neizvjesnim životnim pitanjima i predložili
definiciju mudrosti kao "ekspertnog znanja o temeljnim životnim pragmaticima".
Kada se primjene na mudrost, životni pragmatici odnose se na znanje o
promjenama i uvjetima života u različitoj životnoj dobi, ljudsku prirodu
i ponašanje, životne zadatke i ciljeve, socijalne odnose i životnu neizvjesnost.
Baltes i Smith (1990) razvili su pet kriterija za koje vjeruje da opisuju
ekspertno znanje mudrih osoba:
a) bogato činjenično znanje o životu;
b) bogato proceduralno znanje o životu (znanje "kako" činiti
stvari);
c) razumijevanje da se život sastoji od serije međusobno povezanih konteksta
koji mogu uključivati napetosti i konflikte;
d) svjesnost da su sve prosudbe relativne i povezane s određenim kulturnim
i osobnim vrijednosnim sistemom;
e) svjesnost da nijedna analiza životnih problema ne može biti potpuna
i konačna jer se budućnost ne može predvidjeti niti u potpunosti znati
prošlost.
Kada se mudrost definira na ovaj način, ona izgleda vrlo bliska primjeni
postformalnog mišljenja od strane eksperta u znanju o životnim činjenicama.
U stvari, Baltes i suradnici proučavali su mudrost na način da su od odraslih
osoba tražili da riješe životne dileme, što je ista metoda koja je korištena
u pročavanju postformalnog mišljenja. Neki istraživači vjeruju da je mudrost
više od proširene inteligencije i počeli su razmatrati kakvu ulogu u njezinom
pojavljivanju može imati ličnost. (Zbog važnosti, rad Baltesa i suradnika
bit će opširnije opisan u daljnjem tekstu.)
Unutar tradicije koja naglašava važnost mjerenja bihevioralnog izražavanja
mudrosti mogu se identificirati tri pravca: (1) procjena mudrosti kao
osobne karakteristike, (2) procjena mudrosti na temelju postfomalnog mišljenja
i (3) procjena mudrosti kao učinka u rješavanju teških problema koji uključuju
interpretaciju, rukovođenje i upravljanje životnim događajima.
U okviru teorija ličnosti mudrost se smatra naprednim, ako ne i konačnim
stupnjem osobnog razvoja. U tom kontekstu mudrost se može usprediti s
"optimalnom zrelošću". Karakteristike mudre osobe su, na primjer,
integriranje a ne zanemarivanje ili potiskivanje informacija koje se na
nju odnose i to na način da uskladi suprotnosti i transcendira osobne
probleme, pitanja i prioritete uzimajući u obzir kolektivne i univerzalne
sadržaje. Ryff i S.K. Whitbourne (Ryff i Heincke, 1983; Walasky, Whitbourne
i Nehrke, 1984; prema Sternberg 1994) razvili su upitnik za samoprocjenu
na temelju Eriksonove ideje o osobnom razvoju, posebno na temelju integriteta
ili mudrosti. U istom tonu Orwoll (1988) je istraživala subjektivna uvjerenja
o mudrosti osoba koje su bile označena kao mudre. Otkrila je da takve
osobe zaista postižu visoke rezultate na Eriksonovoj skali koja mjeri
ego integritet i da pokazuju veću brigu za čovječanstvo kao cjelinu i
stanje čitavog svijeta od kontrolne grupe.
J. Loevinger (Loevinger i Wessler, 1978, ibid.) je, koristeći tehniku
dovršavanja rečenice, razvila mjeru svog teoretski pretpostavljenog razvoja
ega kojeg je imenovala kao "ego integritet", za kojeg je ustanovila
da je povezan s drugim osobnim karakteristikama kao što su kompetencija
iz CPI upitnika (Helson i Wink, 1987, ibid.) ili otvorenost prema iskustvu
iz NEO-PI (McCrae i Costa, 1980, ibid.).
Osim mjera mudrosti kao karakteristika ličnosti postoje radovi koji pokušavaju
procjeniti mudrost kao učinak u rješavanju teških problema, koji uključuju
interpretaciju, rukovođenje i upravljanje životnim događajima. Konceptualni
pristup za takvu vrstu istraživanja preuzet je od berlinske grupe istraživača
s Max Planck instituta za razvoj i obrazovanje i utemeljen je na teoriji
cjeloživotnog razvoja, razvojnoj studiji uma i ličnosti tijekom starenja,
istraživanju ekspertnih sistema i kulturno-povijesnih definicija mudrosti.
Integriranjem tih gledišta mudrost je definirana kao "ekspertni sistem
znanja o fundamentalnim pragmaticima života koji uključuje izniman uvid,
prosuđivanje i davanje savjeta povezanih sa složenim i nesigurnim sadržajima
ljudskog života" (cit. prema Baltes i Smith, 1990, str. 95).
Istraživači koji proučavaju mudrost svjesni su da je to teško empirijski
učiniti zbog složenosti i bogatstva sadržaja fenomena mudrosti koji se
opire pokušajima znanstvene identifikacije. Unatoč tome, istraživači koji
kao polazište uzimaju eksplicitne teorije mudrosti pokazali su da je moguće
mjeriti mudrost u terminima karakteristika ličnosti kao i učinka u teškim
zadacima.
3.3 Integrativne teorije mudrosti
Jedan od razloga zbog kojeg je mudrost neuhvatljiva za istraživače je
njihovo neuzimanje u obzir uloge ličnosti u razvoju mudrosti. Lucinda
Orwoll i Marion Perlmutter (1990) vjeruju da mudrost zavisi o kogniciji
ali i o ličnosti zbog čega je velika mudrost rijetka. Izuzetna mudrost
obuhvaća izuzetan rast i ličnosti i kognicije.
Mnoge teorije ličnosti uključuju povezanost mudrosti i ličnosti, opisujući
mudre osobe kao izuzetno zrele, dobro integrirane ličnosti. Na primjer,
Erik Erikson (Erikson, prema Fulgosi, 1985) vidi mudrost kao vrhunac osobnog
razvoja. On smatra da se mudrost razvija kod starijih osoba kad pronađu
smisao života i prihvate neizbježnost vlastite smrti, uspješno rješivši
borbu između integriteta i beznađa. Drugi aspekt mudrosti koji opisuje
Erikson je transcendencija samog sebe uslijed kojeg se osjećaj jastva
širi na cijelo čovječanstvo imajući za posljedicu identitet koji obuhvaća
sve ljude i sva živa bića. Mudrost, koja ovisi o obje karakteristike ne
može se razviti prije stare dobi. Ipak, Eriksonova teorija dopušta u drugim
fazama života ranije oblike mudrosti u skladu s povećanim preuzimanjem
odgovornosti kao odgovora na životne izazove različite dobi.
Kad se izuzetni osobni razvoj i transcendencija samog sebe udruže s kognitivnim
razvojem oni strukturiraju način na koji mudri ljudi gledaju sebe, druge
i svijet. Njihov osobni razvoj dozvoljava im da dožive svoje emocije na
način koji potiče svjesnost o samom sebi, dok kognitivni razvoj vodi do
složene samoprocjene. Mudrost proizlazi iz razvojne spirale u kojoj transcendencija
samog sebe pospješuje i pomaže procesiranje novih informacija i vodi k
jasnijoj percepciji postojećih informacija. Povećana kognicija povezana
s mudrošću potiče zreliji nivo uvida u motive i emocije koji s druge strane
dovode do daljnjeg kognitivnog rasta. Taj proces na kraju ima za rezultat
dubinske uvide i potiče pojavu mudrosti.
Fokusiranjem na produktivnost i sposobnost rješavanja problema u tehnološkom
društvu, formalno obrazovanje ne može biti efikasna metoda prenošenja
vrste znanja koju zahtijeva mudrost. Umjesto toga, mudrost može ovisiti
o osobnom razvoju pojedinca i vrsti iskustva koje je osoba imala, njihovom
broju, vremenskom rasporedu i načinu na koji se ona procesiraju. Kad bismo
mogli naučiti više o stjecanju mudrosti, mogli bismo utjecati na razvoj
većeg broja osoba koje bi postale mudre odrasle osobe i koje bi mogle
imati važnu ulogu u društvu. Orwoll i Perlmutter vjeruju da je najbolji
način da se nauči više o načinu stjecanja mudrosti proučavanje mudrih
osoba u nadi da ćemo otkriti kako određeni kognitivni i osobni procesi
međusobno djeluju.
4 DEFINICIJE I ASPEKTI MUDROSTI
Koristan pristup u definiciji mudrosti je pregled enciklopedija i rječnika.
Na primjer, glavni povijesni njemački riječnik 1854/1984 definira mudrost
kao "uvid i znanje o samom sebi i svijetu i dobru prosudbu u slučaju
teških životnih problema". Slično tome, Oksfordski rječnik u svoju
definiciju uključuje "dobro prosuđivanje i savjet u vezi nesigurnih
i teških životnih sadržaja" (prema Sternberg, 1994).
Kada su se psiholozi počeli baviti definicijom mudrosti, oni su kao i
filozofi, bili suočeni s potrebom specificiranja sadržaja i formalnih
značajki mišljenja, prosuđivanja i mudrih savjeta u terminima psiholoških
kategorija i opisivanja mudrih osoba koje su sposobne prenijeti mudrost
drugima. Početni napori bili su u najvećem dijelu teoretske i spekulativne
prirode. U svom pionirskom djelu o starenju, G. S. Hall (ibid.) je, na
primjer, povezao mudrost s pojavom meditativnog stava, filozofske smirenosti,
nepristranosti i željom prikazivanja moralnih pouka koje se pojavljuju
u starijoj dobi. Drugi autori naglašavali su da mudrost uključuje srednji
put i umjerenost između ekstrema, dinamiku između znanja i sumnje, odvojenost
od aktualnih, bliskih problema, ravnotežu između emocija, motivacije i
mišljenja ili određene druge karakteristike.
Na temelju implicitnih, eksplicitnih i integrativnih teorija ličnosti
može se zaključiti da je mudrost integrativni aspekt ljudskog života koji
u sebi uključuje iskustvo, kognitivne sposobnosti i emocije, a koristi
se za donošenje dobrih odluka na individualnom i socijalnom nivou. Sve
konceptualizacije mudrosti mogu se smjestiti na kontinuum s mudrošću kao
jedino kognitivnom sposobnošću na jednom kraju (Baltes i Smith) i povećanoj
integraciji kognicije s emocijama (Kramer) ili drugih subjektivnih oblika
znanja (Labouvie-Vief) na drugom. Izgleda da većina istraživača smatra
da su kognitivne sposobnosti, djelovanje i emocije neophodne komponente
za razvoj mudrosti ali ne i dovoljne. Definicije mudrosti različitih autora
navedene su u tablici 2.
Način na koji autori gledaju na različite aspekte mudrosti može se vidjeti
u tablici 3. u kojoj su navedeni procesi mudrosti, značajke mudrih osoba,
produkti mudrosti i metodologija istraživanja.Većina autora smatra da
su temeljni procesi mudrosti integriranje ili ravnoteža dva suprotna aspekta
ličnosti, kognicije i emocija. Na taj način mudrost povezuje odvojene
procese logičnog znanja i neizvjesnosti i refleksije koji su prije bili
odvojeni.
Tablica 2: Definicije mudrosti prema Birren i Fisher,
1990
5 MUDROST I DOB
Koncept mudrosti sadrži u sebi dimenzije koje se kreću u rasponu od religije
i vjerovanja da samo bog posjeduje konačnu mudrost do svjetovnog gledišta
da osobe koje praktično razmišljaju, kao što su upravljači, vođe, poslovni
ljudi i ostali mogu steći potrebno iskustvo i razboritost kroz svakodnevne
poslove uslijed čega ih možemo smatrati mudrim. Drugim riječima, ljudi
mogu postati mudri dok postaju zreli u određenoj kulturi. Posebno u našoj
kulturi, postoji ideja da mudrost dolazi sa zrelošću i zbog toga se ona
češće pripisuje starijim osobama.
Druga dimenzija mudrosti koja je od važnosti za njezino pripisivanje starijim
osobama je činjenica da ona uključuje promjenljivu ravnotežu između djelovanja
i refleksije. Ne smatra se vjerojatnim da mladi ljudi izražavaju mudrost
zbog svoje sklonosti da radije djeluju nego promišljaju o posljedicama
svojih djela. Na taj način mladi ljudi imaju kapacitet da budu mudri ali
su previše potaknuti na djelovanje da bi pokazali taj kapacitet. Iz literature
o kriminalnom i devijantnom ponašanju može se zaključiti da nema sumnje
da su mladi skloni prenaglom djelovanju povezanom s osobinama ličnosti
i emocijama. Suprotnost tome je mudro ponašanje. Na taj način pokušava
se razlikovati mudro i nemudro ponašanje i pojedinci.
Clayton je 1975. godine (prema Meacham, 1990) definirala mudrost kao konstrukt
koji opisuje način mišljenja i pristup životu tipičan za starije osobe.
Pilot studija Birren iz 1969. godine (ibid.) istraživala je strategije
koje upotrebljavaju rukovoditelji i upravljači srednje životne dobi. Rezultati
pokazuju da se s porastom zrelosti kod njih primjećuje povećana sposobnost
generaliziranja i postupanja s informacijama na nepristran način ili apstraktnije,
u cilju postizanja najefikasnijih rješenja. Erikson, Erikson i Kivnick
su 1986. godine (ibid.) također primijetili element nepristranosti povezan
s mudrošću i njegovu ulogu u transcendiranju ograničenja: mudrost je objektivna
i nepristrana briga za sam život utemeljena na iskustvu, unatoč propadanju
tjelesnih i mentalnih funkcija. Ovo istraživanje počelo je povezivati
koncept mudrosti svakodnevnog života i strateških odluka stečenih tijekom
vremena.
Ako pojedinci primjenjuju efikasne strategije odlučivanja i njihov je
ugled veći, a kako postaju stariji sve više će ih pitati za savjet. Na
taj način, put do proučavanja mudrosti leži u identifikaciji osoba od
kojih se traži savjet i koje vjerojatno izražavaju i pokazuju obrasce
ponašanja za koje se smatra da su karakteristike mudrosti ili mudrih osoba.
S druge strane Meacham (1990), razmatrajući da li se mudrost povećava
s dobi, zaključuje da u dosadašnjim istraživanjima zapravo nedostaje podrška
za takav stav. Prema njegovom mišljenju suvremeno poimanje mudrosti, tipično
povezano s istočnim filozofijama, pretpostavlja da je mudra osoba starija,
prosvjetljena i da ima puno iskustva. Isto tako, on smatra da se ne radi
o tome kako postati mudriji već kako ostati mudar. Podaci dobiveni u različitim
istraživanjima nisu dovoljni da bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da
li mudrost raste, pada ili ostaje na istom nivou u funkciji dobi.
Clayton i Birren (1980) pronašli su, koristeći multidimenzionalne tehnike
skaliranja, da mlađe osobe i osobe srednje dobi smještaju riječ stariji
bliže riječi mudar nego što to čine starije osobe. To istraživanje sugerira
da su mlađe osobe i osobe srednje dobi prihvatile gledište koje povezuje
mudrosti i dob, dok starije osobe, za koje se može reći da su u boljoj
poziciji i da mogu bolje procijeniti, smatraju da dob i mudrost nisu nužno
blisko povezane. Zbog toga nalazi ovog istraživanja ne podržavaju tradicionalno
shvaćanje da se mudrost povećava s dobi tj. oni nisu u suprotnosti s hipotezom
da je mudrost manja u starijoj dobi.
Holliday i Chandler (1986) na sličan način tražili su od mladih osoba,
osoba srednje dobi i starijih osoba da ocijene velik broj deskriptora
s obzirom na to u kojoj je mjeri svaki deskriptor dobar za opis određene
kategorije mudrosti. S obzirom da nisu pronašli nikakvu razliku povezanu
s dobi, spojili su sve rezultate u svrhu daljnjih analiza. Ipak, mogla
se ispitati srednja vrijednost za svaki deskriptor za svaku dob s obzirom
na pitanje da li mudrost raste, pada ili ostaje stabilna s obzirom na
dob. Kontrola srednjih vrijednosti otkrila je da starije osobe, više od
mlađih, pristaju uz tvrdnju "može biti bilo koje dobi", što
predstavlja trend koji je konzistentan s rezultatima Clayton i Birren
(1980). Ocjene za deskriptor "stariji" bile su približno jednake
za sve tri grupe.
Općenito, postojalo je relativno nisko pristajanje uz oba dekriptora "može
biti bilo koje dobi" i "stariji". Takav rezultat je naizgled
kontradiktoran sa stanovišta da mudrost raste u funkciji dobi. Logično
rješenje bilo bi da je dobar deskriptor mudrih osoba "mlađi",
ali vjerojatnija je pretpostavka da dob ne zauzima centralno mjesto u
poimanju mudrosti. Takav zaključak podržava i činjenica da se "može
biti bilo koje dobi" ne pojavljuje kao definirajuća varijabla za
niti jedan faktor odnosno dimenziju mudrosti koju su otkrili Holliday
i Chandler, dok se "stariji" pojavljuje kao definirajuća varijabla
za opću kompetenciju ali ne i za dva faktora koji se smatraju osnovnim
za mudrost: iznimno razumijevanje i prosuđivanje i vještine komunikacije.
Dva opisana istraživanja temelje se na onome što osobe različite dobi
kažu o mudrosti, što nije isto kao i procjena njihove mudrosti na temelju
njihovih odgovora i akcija. Takvu vrstu podataka osigurali su Baltes i
suradnici (1990) koji su tražili od osoba različite dobi (mladi, srednje
dobi i stariji) da izvrše određene zadatke koji uključuju sagledavanje
života i planiranje. Kada se njihov učinak procijenio na temelju šest
kriterija nije postojala razlika između tri grupe. Nepostojanje razlika
u funkciji dobi još više je umanjilo tradicionalno gledište da se mudrost
povećava s dobi.
Jedina iznimka bio je kriterij "svjesnost neizvjesnosti". U
odgovoru koji se odnosi na sagledavanje života starije osobe i one srednje
dobi pokazale su veću svjesnost o neizvjesnosti od mlađih osoba. Taj rezultat
bio bi na prvi pogled konzistentan sa tradicionalnim gledištem da se mudrost
povećava s dobi, međutim u obzir treba uzeti i drugi zadatak koji uključuje
planiranje. U tom zadatku učinak i mlađih i starijih osoba bio je najbolji
kad su bili suočeni s problemima specifičnim za svoju dob. Ako se taj
zaključak upotrijebi u interpretaciji podataka dobivenih u prvom zadatku,
očigledna veća svjesnost o neizvjesnosti starijih osoba može se protumačiti
ne kao veća mudrost već kao zadatak koji je tipičniji i primjereniji za
starije osobe.
Zbog čega postoji mišljenje da mudrost raste s dobi? Meacham (1990) smatra
da je povezivanje mudrosti sa starijom dobi u prvom redu posljedica želje
mladih da je pripišu starijim osobama (opisana istraživanja Clayton i
Birren (1980) i Holliday i Chandler (1986)). Mlade odrasle osobe postaju
svjesne poteškoća i odgovornosti povezanih sa zadacima odrasle dobi. One
trebaju donijeti značajne i nepovratne odluke s obzirom na svoje mjesto
u društvu i odnose s drugim ljudima. U isto vrijeme svjesne su i nedostataka
na području znanja i iskustva koje bi im trebalo omogućiti da donesu dobru
odluku i da budu sigurni da će u budućnosti u njihovim životima prevladati
uspjeh, zadovoljstvo i ljubav. U prisutnosti takve neizvjesnosti, za mlade
odrasle osobe utješno je i neophodno vjerovati da su stariji ljudi, koji
su u poziciji moći, zaista učili iz iskustva, da vide stvari u širem kontekstu,
upotrebljavaju zdrav razum, da vide samu bit situacije, da su moralni
i u njih se može imati pouzdanja, ukratko, da su starije osobe mudre.
Stvar nije u tome da li starije osobe imaju takve atribute, već da je
razumno da mlađe osobe imaju potrebu vjerovati i imati povjerenja u starije
osobe, posebno u one koje su u poziciji moći u društvu i kojima se mlađe
osobe mogu obratiti za savjet.
Uz to, za osobe mlađe odrasle i srednje dobi kakakterističan je intenzivan
i težak rad uz odricanja i često neispunjene nade i snove, uz preuzimanje
rizika i izgubljene prilike. Koji je smisao u svemu tome ako se čini da
život ide prema propasti u vidu lošeg zdravlja, siromaštva, socijalne
izolacije i smanjenja fizičkih i psihičkih sposobnosti, što se može smatrati
krivim ali prevladavajućim stereotipom o starosti u modernom društvu?
Ono čemu se, usprkos činjenici da napori odricanja odrasle dobi nisu urodili
plodom, mogu nadati je da će starost donijeti određenu zrelost, svjesnost,
sposobnost da se kažu stvari koje je vrijedno čuti, razumijevanje života
i drugih ljudi, filozofski stav, jednom rječju mudrost.
S druge strane treba naglasiti da i starije osobe imaju potrebu podržavanja
tradicionalnog gledišta da se mudrost povećava s godinama. U društvu u
kojem biti star predstavlja rizik gubljenja kontrole nad životnim resursima,
gubljenja moći, ugleda i statusa, razumna je želja vjerovati da postoji
određena posebna kvaliteta koja se stječe tijekom života i ne može biti
oduzeta od strane mlađih ljudi. Te posebne kvalitete ne mogu se steći
ni na jedan drugi način nego životom koji traje šest, sedam dekada. Ako
bi se postojanje tih kvaliteta priznalo i mlađim osobama to bi značilo
odbacivanje posebnih kvaliteta do kojih se može doći samo starenjem.
Meacham (1990) daje alternativnu hipotezu. On smatra da su svi ljudi mudri
na početku života, kao djeca, međutim tijekom odrastanja velika većina
gubi tu mudrost. Dob nije esencijalna za mudrost. Mudrost nije kvaliteta
koju može postići određen manji broj ljudi u kasnoj odrasloj dobi ili
starosti već kvaliteta koju uspijeva sačuvati samo manji broj ljudi tijekom
života. Prema mišljenju Mecham mudrost se smanjuje s godinama, a osnovni
razlozi su: akumulacija, stereotipiziranje i netolerancija, kulturne promjene
te osobne tragedije.
6 PSIHOLOGIJA MUDROSTI I NJEZINA ONTOGENEZA
6.1 Uvod
Za Baltesa i Smitha (1990), čije ćemo teoretsko stajalište i istraživanja
zbog njegove važnosti za naše istraživanje opisati u ovom dijelu, psihološko
pručavanje mudrosti motivirano
je:
1. interesom za proučavanje visokog nivoa učinka pojedinca, koji se
može označiti kao izuzetan i ekspertan;
2. potragom za pozitivnim aspektima starenja i
3. interesom za koncepciju inteligencije koja uzima u obzir kontekstualne
i pragmatične značajke svakodnevnog funkcioniranja.
Mudrost se često smatra vrhunskim učinkom čak i krajnjim stanjem ljudskog
razvitka i znanja. Trajna potraga za boljim razumijevanjem takvog učinka
centralno je pitanje u radovima o razvoju zbog nekoliko razloga:
- prvo, vrhunski učinak može se smatrati potpunim iskorištavanjem
ljudskih potencijala;.
- drugo, znanje o procesima i faktorima koji su u to uključeni osiguravaju
scenario za "optimiziranje" ontogeneze vrhunskog učinka i onog
što je u načelu moguće;.
- treće, analiza visokog nivoa učinka nudi dokaze o prirodi osobnih ciljeva
i ciljeva društva i na taj način daje smjer ljudskom razvoju kao kulturnom
fenomenu. Na primjer, vjerojatno je da su visoki nivoi postignuća mogući
samo ako pojedinci i kulture ulože znatan napor. Na taj način proučavanje
vrhunskog učinka tijekom ontogeneze otkriva moć pojedinaca i društva kao
subjekata u procesu individualnog i kulturnog razvoja.
U današnje vrijeme, unatoč teoretskim raspravama, malo je empirijskih
podataka o "uspješnom starenju". Zna se da određeni aspekti
kristalizirane inteligencije ostaju stabilni u staroj dobi (Horn, 1970),
međutim ti dokazi ipak ne daju eksplicitni odgovor na pitanje da li postoji
novi, napredniji oblik inteligencije koji se javlja tijekom proces starenja.
Relevantniji su dokazi koji proizlaze iz istraživanja kognitivnog treninga
(Baltes i Lindenberger, 1988) i koji pokazuju da mnogi stariji odrasli,
ako su pošteđeni bolesti, zadržavaju sposobnost stjecanja novih kognitivnih
vještina i njegovanja onih koje su imali. Karijere starijih vrhunskih
umjetnika i eksperata također doprinose tvrdnji da se vještine mogu stjecati
i zadržati u kasnoj odrasloj dobi. Uz to, sve su brojniji dokazi da starije
odrasle osobe mogu biti superiorne uodređenim zadacima kognitivnog rezoniranja
povezanog s pitanjima socijalne i praktične inteligencije i integracijom
emocija u kognitivni sistem.
Dominantan pristup u proučavanju inteligencije bio je učinak na testu
inteligencije a tijekom posljenjih dekada raste nezadovoljstvo takvim
pristupom. Javljaju se značajni napori kojima se pokušava ponovo ispitati
struktura i funkcija inteligencije. Takvim novim naporima u definiranju
inteligencije pomogli su pojava komponetnih teorija uma i istraživanja
kognitivnih procesa te proširenje opsega sadržaja intelektualnog ponašanja:
primarni fokus na školsko znanje i vještine doveden je u pitanje, a pojavile
su se nove domene u kojima se na odgovarajući način mogu proučavati činjenični
i proceduralni oblici inteligencije. Cilj istraživanja Baltesa i suradnika
je ispitati bitno područje koje služi kao primjer činjeničnog i proceduralnog
znanja, koje ne pokrivaju tradicionalne definicije inteligencije.
6.2. Dvoprocesni model inteligencije
Istraživanje mudrosti dio je šireg okvira razvojne studije ljudskog uma
i u skladu s tim Baltes opisuje prototeoriju mudrosti kao "sistem
ekspertnog znanja o osnovnim životnim sadržajima" (cit. prema Baltes
i Smith, 1990., str. 94.) U općem teoretskom okviru cjeloživotne inteligencije
(life span intelligence), "pragmatici" inteligencije koji su
zasnovani na znanju stavljeni su uz temeljne "mehanike" inteligencije.
Heurističko razlikovanje između mehanika (slobodnih od znanja) i pragmatika
(bogatih znanjem) inteligencije slično je konceptualnom okviru Cattell-Horn
teorije fluidne i kristalizirane inteligencije. Mehanici inteligencije
("hardware") opisuju se kao temeljno procesiranje informacija
koje je slobodno od sadržaja, univerzalno i biološko te u vezi s kojima
postoje genetičke razlike, dok su pragmatici ("software") predstavljeni
kao znanje - činjenično i proceduralno, čije su karakteristike bogatstvo
sadržaja, zavisnost o kulturi i razlike temeljene na iskustvu.
U okviru razlikovanja između mehanika i pragmatika cjeloživotne inteligencije,
smatra se da je mudrost jedan od prototipova rasta pragmatika inteligencije
dok bi drugi prototip mogao biti vezan uz različite oblike profesionalne
specijalizacije. Pretpostavlja se da specifično temeljno područje koje
je u odnosu s mudrošću obuhvaća znanje o upravljanju životom i uvjetima
u kojima se čovjek nalazi, tj. znanje o toku, varijacijama, dinamici i
konfliktima koji se pojavljuju u životu. Baltes pretpostavlja da je koncept
mudrost rezerviran za visoki stupanj znanja u tom području i zbog toga
on mudrost definira kao ekspertni sistem znanja.
6.3 Teoretska definicija mudrosti i njezina operacionalizacija
Analiza počinje od svakodnevne koncepcije da mudrost uključuje "dobro
prosuđivanje i savjet o važnim ali nesigurnim životnim pitanjima".
Teoretski se mudrost karakterizira kao "ekspertno znanje koje uključuje
dobro prosuđivanje i savjet u području fundamentalnih životnih pragmatika"(cit.
prema Baltes i Smith, 1990, str. 95). Baltes je također definirao i skup
od pet kriterija koji ukazuju na tu ekspertizu: bogato činjenično znanje,
bogato proceduralno znanje, cjeloživotni kontekst, relativizam i sposobnost
razumijevanja i upravljanja neizvjesnošću. Tih pet kriterija mudrosti
predstavljeni su kao "ideal", skup karakteristika koji treba
biti očigledan u određenom korpusu znanja o fundamentalnim pragmaticima
života u cilju približavanja mudrosti kako je definirana.
Na temelju tih karakteristika mudrosti može se zaključiti:
1. generalna pretpostavka je da su aspekti znanja u području fundamentalnih
pragmatika života u dosegu svakog pojedinca;
2. kao i na drugim područjima očekuje se da će i na ovom samo mali broj
ljudi postati eksperti;
3. Baltes razlikuje pojam "mudre osobe", tj. opis pojedinca
kojeg se može nazvati nositeljem mudrosti od pojma "mudrosti"
kao sistema ili korpusa ekspertnog znanja. Razlog tome je činjenica da
mudra osoba predstavlja samo jednog od nosilaca znanja zasnovanog na mudrosti.
Drugi mogući nositelji mogu biti tekstovi socijalnih institucija, religijski
dokumenti, zbirke poslovica i pravila o vrijednostima. (Po tome se pristup
Baltesa i suradnika razlikuje od pristupa drugih istraživača i razlog
je fokusa ne na osobnim karakteristikama već na specifikaciji prirode
sistema znanja).
6.4 Područje fundamentalnih životnih pragmatika
Ovo područje obuhvaća znanje o važnim sadržajima života, njihovoj interpretaciji
i upravljanju takvim sadržajima. Uključeno je i znanje o varijacijama,
uvjetima i cjeloživotnoj vremenskoj dimenziji razvoja, ljudskoj prirodi,
životnim zadacima i ciljevima, socijalnim i međugeneracijskim odnosima
i životnoj neizvjesnosti. Znanje o vlastitom jastvu (self) i biografiji
i ciljevima također je dio tog područja. Termin "pragmatici"
nastao je pod utjecajem jedne od karakteristika funkcionalizma, a to je
pragmatizam, u kojem se misao smatra instrumentalnom u smislu postizanja
cilja pojedinca. Kada se upotrebljava termin pragmatici također se smatra
da su uključeni ciljevi i sadržaji važni, međutim mudrost se odnosi i
na korpus znanja koje je manje fundamentalno ali je dio socijalne inteligencije
i svakodnevne praktične inteligencije. Pretpostavlja se da znanje o fundamentalnim
životnim pragmaticima u određenom smislu pretpostavlja postojanje znanja
o svakodnevnoj rutini (npr. znanje o uobičajenim aktivnostima, socijalnim
normama, socijalnim institucijama).
Da bi se omogućilo empirijsko istraživanje znanja zasnovanog na mudrosti
kod pojedinaca, Staudinger, Lopez i Baltes (1997) predložili su tri zadatka
vezana uz kontekst planiranja života, sagledavanja života i upravljanja
životom. Očigledno je iz svakodnevnog razumijevanja tih konteksta da ne
postoje "recepti" za rješavanje problema koji se u vezi njih
javljaju.
6.5 Ekspertno znanje
Definicija mudrosti kao sistema ekspertnog znanja omogućuje daljnju specifikaciju
prirode sistema znanja s gledišta kognitivne psihologije. Tri karakteristike
ekspertize su posebno važne za konceptualizaciju mudrosti:
1. generalni model oblika i organizacije ekspertnog znanja;
2. metodologija pristupa tom znanju i
3. teorija postizanja visokog nivoa učinka.
To se može ilustrirati studijama ekspertize od strane kognitivnih psihologa
koji smatraju da se ekspert u određenom području razlikuje od početnika
i kvantitivno (količina znanja) i kvalitativno (fleksibilna upotreba).
Izgleda da kvalitativni aspekti, posebno metaznanje i strategije (npr.
upotreba intuicije) omogućuju najbolje razlikovanje vrhunskog eksperta
u području u kojem se velik broj ljudi može specijalizirati i postići
znanje putem formalne edukacije.
Uz dva generička kriterija ekspertnog znanja, bogato činjenično i proceduralno
znanje o životu, Baltes i suradnici posebno navode tri metanivo-dimenzije
koje pokazuju na koji način to znanje može biti organizirano: cjeloživotni
kontekst, relativizam (povezan sa svjesnošću varijacija u vrijednostima,
ciljevima i životnim prioritetima) i sposobnost prepoznavanja i upravljanja
životnom neizvjesnošću. Ti kriteriji definiraju neke od kritičnih dimenzija
koje utječu na interpretaciju životnih problema, evaluaciju i postavljanje
životnih ciljeva i prioriteta i nuđenje savjeta.
6.6 Pet kriterija koji se odnose na mudrost
Koje je specifično značenje pet kriterija iz tablice 4? Kao što je navedeno,
prva dva kriterija, bogato činjenično i proceduralno znanje osnovne su
i bitne komponente općih modela ekspertnih znanja. Svaka ekspertiza obuhvaća
bogato činjenično i proceduralno znanje. Preostala tri kriterija (cjeloživotni
kontekst, relativizam i neizvjesnost) označavaju karakteristike metanivoa
organizacije ekspertnog znanja u području-povezanom-s-mudrošću (wisdom
related domain) i fundamentalnim pragmaticima života. Ti kriteriji metanivoa
obuhvaćaju aspekte prethodnih opisa mudrosti i optimalnog mišljenja odraslih
osoba.
Bogato činjenično znanje
Imati bogato činjenično znanje pretpostavlja znanje u dugotrajnom pamćenju,
ekstenzivnu bazu podataka o životnim sadržajima analogno višestrukim enciklopedijama
međusobno povezanih referenci. Bilo je mnogo pokušaja da se specificira
organizacija takve baze podataka. Vrijedan primjer je onaj Schank i Abelsona
iz 1977. godine i njihovih suradnika (prema Baltes i Smith, 1990). U skladu
s njihovom koncepcijom, znanje je organizirano oko značajnih reprezentacija
životnih sadržaja i događaja.
Oni su predložili dvije klase znanja, generalno i specifično: generalno
znanje omogućava osobi da razumije i interpretira akcije druge osobe iz
jednostavnog razloga jer je i ona ljudsko biće s određenim standardnim
potrebama, koja živi u svijetu u kojem postoje određene standardne metode
ispunjavanja tih potreba, dok nam specifično detaljno znanje određene
situacije dozvoljava manje procesiranja i čuđenja nad događajima koje
često doživljavamo.
Schank i Abelson razvili su svoj model organizacije znanja da bi opisali
"svijet psiholoških i fizičkih događaja koji okupiraju mentalni život
prosječne osobe". Prema mišljenju Baltesa i suradnika njihov model
može se dalje razviti da bi opisao ekspertnu bazu podataka i izravnije
se fokusirao na znanje o fundamentalnim pragmaticima života radije nego
na svakodnevni život. Na primjer, vrlo je vjerojatno da će izražavanje
ekspertne baze podataka koje u sebi uključuje bogato činjenično znanje
sadržavati veliko specifično znanje i provjereni skup interpretativnih
okvira (generalizirano znanje o uvjetima života). Ekspert u području fundamentalnih
životnih pragmatika imat će opće znanje o prirodi tipičnih događaja i
odluka, ranjivosti, emocijama i potrebama pojedinaca (npr. privrženost,
osjećaj jastva, zdravlje) i mogućnost kontrole cjeloživotnih razvojnih
ciljeva.
Bogato proceduralno znanje
Proceduralno znanje o fundamentalnim životnim pragmaticima je repertoar
mentalnih procedura (ili heuristika) koje se koriste da bi se selektiralo,
pribavilo ili manipuliralo informacijama u bazama podataka i njihova upotreba
u svrhu donošenja odluka i planiranja akcije. Te mentalne procedure prilagođene
su specifičnim zahtjevima zadatka i na neki način su nezavisne od kognitivnih
mehanizama koji ih provode i ostvaruju. U skladu s Andersonom, učenje
se može pojaviti samo na nivou činjenica i procedure; na nivou provođenja
i ostvarivanja temeljni kognitivni mehanizmi su fiksirani i ne mogu se
modificirati učenjem.
Koja vrsta procedura bi mogla biti uključena u reprertoar eksperta u fundamentalnim
životnim pragmaticima? Neke sugestije mogu se izvući iz istraživanja na
području kognitivnih znanosti iako je rad koji se fokusira na proceduralno
znanje u ranoj fazi. U kontekstu znanja o socijalnim procesima, Kahneman
i suradnici (1984) i Nisbett i Ross (1980), razlikuju nekoliko heuristika
(dostupnost, reprezentativnost, zadovoljenje) uobičajeno zapaženih kad
pojedinci konstruiraju scenarije ili prosuđuju i odlučuju na osnovu nepotpunih
ili nesigurnih informacija.
U kojem je stupnju područje mudrosti karakterizirano specifičnim tipom
proceduralnog znanja još se ne zna zbog nedostatka relevantnih istraživanja.
Birren (1980) sugerira da postoje strategije koje karakteriziraju ciljeve
i donošenje odluka starijih odraslih a Meacham (1990) smatra da mudrost
obuhvaća znanje "da što više netko zna, više i zna da ne zna"
Ta gledišta predstavljaju primjere mogućih proceduralnih heuristika povezanih
s mudrošću. Drugi primjer je pristup bogatom skupu izreka koje u svom
osnovnom značenju nude interpretativne orijentacije i strategije povezane
s ekstrakcijom najvažnijih informacija u vezi s određenim problemom.
Cjeloživotni kontekst
Kriterij cjeloživotnog konteksta predstavlja shvaćanje da životni razvoj
i događaji uključuju velik broj konteksta koji se događaju tijekom cijelog
života (povezani s dobi, sociohistorijski, idiosinkratički), koji uključuju
tematske (obitelj, obrazovanje, posao, slobodno vrijeme) i vremenske odnose.
U taj kriterij uključeno je također razumijevanje da cjeloživotni konteksti
nisu uvijek koordinirani već mogu izazvati napetosti i konflikte.
Razumijevanje cjeloživotnog konteksta uključuje znanje o ontogenteskim
i historijskim promjenama u koordinaciji, relativnoj istaknutosti i prioritetima
životnih tema i njihove primjene u specifikaciji ciljeva i svrhe života.
Na primjer, na koji način će netko uravnotežiti prioritete obiteljskog
života s poslovnim životom i slobodnim vremenom? Postoje li određene životna
razdoblja ili situacije kad jedna tema ima prednost pred drugima? Kako
su koordinirani cjeloživotni konteksti u svrhu optimiziranje dugoročnih
i kratkoročnih ciljeva? Koji su kontekstualni uvjeti pod kojima se postiže
dobar odnos pojedinca s okolinom? Ovo su primjeri nekih pitanja koja se
mogu pojaviti vezano uz kriterij cjeloživotnog konteksta.
Relativizam
Baltes i Smith (1990) definirali su kriterij relativizma u terminima znanja
o razlikama u individualnim i kulturnim ciljevima, vrijednostima i prioritetima.
Individualne razlike u osobnom stilu, motivima, vrijednostima, interesima
i sposobnostima impliciraju da će pojedinci izabrati različite životne
puteve i interpretirati događaje u svom životu iz različitih perspektiva.
Najnoviji radovi u vezi socijalne kognicije ustanovili su da postoji utjecaj
osobnih ciljeva u organiziranju i iskazivanju ponašanja. Na sličan način,
osobe koje žive i razvijaju se u različitim kulturama i kulturnim grupama
vjerojatno će imati različita očekivanja i sheme evaluacije.
Zbog toga se očekuje da će ekspert u fundamentalnim životnim pragmaticima
pokazati fleksibilnost povezanu s vrijednostima pri interpretiranju životne
povijesti drugih osoba i njihovog donošenje odluka. Posebno će njegov
sistem znanja uključivati svjesnost da su sve prosudbe funkcija određene
kulture i osobnog vrijednosnog sistema i kao takve zavisne od njih. Na
taj način eksperti vjerojatno imaju određene strategije koje im dozvoljavaju
da odvoje svoje osobne vrijednosti, ciljeve i životna iskustva od razmatranja
života i ciljeva drugih osoba. Oni su također sposobni priznati da postoji
velik broj različitih interpretacija i rješenja.
Prepoznavanje i znanje o individualnom i kulturnom relativizmu ne bi smjelo
rezultirati neobuzdanim relativizmom i nesposobnošću evaluacije. Čak suprotno,
pretpostavlja se da mudro znanje uključuje potencijal za prosuđivanje
koja je interpretacija ili rješenje najprimjerenije, uzimajući u obzir
određenu vrijednosnu perspektivu. Kada se eksperte pita za savjet ili
izricanje suda, oni će vrlo vjerojatno koristiti strategiju koja uključuje
generiranje alternativnih definicija problema i rješenja unatoč postojećem
setu "nepromjenjivih" ljudskih vrijednosti.
Neizvjesnost
Kriterij neizvjesnosti označava neodređenost i nepredvidljivost života.
To pretpostavlja priznavanje činjenice da se nikad ne može znati sve o
problemu ili nečijem životu. Budućnost nije u potpunosti predvidljiva
i ne mogu se znati svi aspekti prošlosti i sadašnjosti. U tom smislu Meacham
(1990) sugerira da se mudri ljudi ističu u postavljanju pitanja jer imaju
bolji uvid u neizvjesnosti i sumnje u vezi sa životnim sadržajima i područjima
znanja koja ne poznaju. Osim toga, on smatra da mjera mudrosti može biti
sposobnost priznavanja da se nešto ne zna.
Ipak, prepoznavanje neizvjesnosti nije dovoljno da bi se definiralo ekspertno
znanje u području fundamentalnih životnih pragmatika. Ono što je također
potrebno je znanje o strategijama upravljanja i postupanja s neizvjesnostima
i na to bi se ekspert trebao fokusirati. Ekspertno znanje bi, na primjer,
najvjerojatnije uključilo složen skup subjektivnih vjerojatnosti pomoću
kojih bi se procijenila vjerojatnost pojavljivanja događaja u različitim
životnim fazama i njihovim odnosima. Na temelju tih procjena mogao bi
se dati savjet u vezi rizika uspjeha ili neuspjeha odluke donesene pod
neizvjesnim okolnostima.
6.7 Pretpostavke o ontogenezi mudrosti
Istraživanje Baltesa i suradnika (prema Baltes i Smith, 1990) zasnivalo
se na nekoliko pretpostavki. Neke od njih temelj su generalne konceptualizacije
mudrosti kao korpusa ekspertnog znanja o fundamentalnim životnim pragmaticima.
Druga uključuju očekivanja o ontogenezi mudrosti.
Prva vrsta pretpostavki odnosi se na postojanje socijalnog konsenzusa
o mudrosti i njezinim manifestacijama i o mjestu koje mudrost zauzima
u sistemu vjerovanja ljudi o cjeloživotnom razvoju.
Druga vrsta pretpostavki uključuje prirodu ontogeneze mudrosti. Slika
2 ukratko prikazuje elemente okvira istraživanja Baltesa i suradnika u
vezi s antecedentima mudrosti. Kao što je već rečeno, postoje dva osnovna
pokazatelja koji karakteriziraju mudrost i njezine produkte: izuzetno
znanje o uvjetima ljudskog života i davanje savjeta.
Općenita pretpostavka je da razvoj mudrosti kod pojedinca zavisi od generalnih,
specifičnih i modificirajućih faktora. Generalni faktori uključuju određen
stupanj kognitivne, osobne i socijalne efikasnosti. Specifični faktori
označavaju uvjete koji su intrinzični za uključenu ekspertizu, tj. mudrost.
Prema mišljenju Baltesa i suradnika, specifični faktori koji su potrebni
za stjecanje mudrosti su:
1. ekstenzivno iskustvo o različitim položajima, okolnostima i prilikama
u kojima ljudi žive, što je često povezano sa radom i aktivnostima u službi
ljudi,
2. organizirana praksa koja uključuje mentorstvo i
3. motivacione dispozicije.
Treća grupa prethodnih uvjeta uključuje faktore koji reguliraju mogućnost
doživljavanja životnih iskustava potrebnih za stjecanje mudrosti. To su
modificirajući ili facilitirajući faktori. Dob je facilitirajući, ali
ne i dovoljan faktor, zbog količine prakse i raznolikosti životnog iskustva.
Obrazovanje i profesionalni status dodatni su faktori koji, najvjerojatnije,
olakšavaju stjecanje mudrosti.
Postoji dodatni uvjeti razvoja o kojima bi trebalo razmisliti. Na primjer,
teorija učenja sugerira da je određena mješavina uspjeha i neuspjeha vjerojatno
važna, zajedno sa periodima strukturiranog proučavanja i učenja. Bloom
(1985) naglašava da je dostupnost mentora izuzetno važna.
Iz sadržaja slike 2 može se jasno zaključiti da ekspertno znanje o fundamentalnim
životnim pragmaticima nije nužno ograničeno na osobe stare dobi, međutim
kronološka dob je facilitirajuće iskustvo.
Na temelju ovako koncipirane psihologije mudrosti i njezine ontogeneze
formirali smo ciljeve, probleme i hipoteze našeg istraživanja.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|