|
Aleksandar Makedonski
Makedonija je u 4.
vijeku prije nove ere bila planinski region u udaljenoj oblasti Grčke,
koji je u kulturnom pogledu zaostajao za drugim teritorijama. Grčki
gradovi su sa nepodošljivošću gledali na zemlju sa kojom su graničili
na sjeveru i smatrali su je potpuno divljom i necivilizovanom. Razlog
za to je bila neosporna razlika izmedju makedonskog i grčkog stila života.
Makedonci su nosili odjeću od ovčije kože a njihov život je bio upućen
na pašnjake. Osim toga njihov politički sistem nije bio demokratski u
onolikoj mjeri kao što je to bio sistem u Atini, budući da su ovom zemljom
upravljali i kralj i aristokratija. Zato su se Grci bunili protiv pomisli
da svoju dragocijenu kulturu dijele sa Makedoncima. Zaostalost Makedonije
je predstavljala prepreku za sticanje grčke naklonosti, ali Makedonija
je u jednom pogledu bila superiornija, i to u pogledu vojske. Izvesna
divlja plemena živjela su na planinskim vjencima sjeverne Makedonije,
koja su da bi doprla do Grčke prvo morala da napadaju Makedoniju. Zbog
toga je Makedonija, koja je predstavljala svojevrstan ulaz u sjevernu
Grčku, morala da se izbori sa raznim etičkim grupacijama, pa nije čudo
što se usled toga njena vojska osnažila. Jedan veoma ambiciozan kralj
je uz pomoc svoje dobro obucene i ugledne vojske osvojio mnoge grčke gradove,
ali su odmah nakon njegove smrti na ovoj teritoriji zavladali neredi.
Riječ je o velikom makedonskom vojskovodji i vladaru Filipu Makedonskom.
Poslije njegove smrti na vlast je došao njegov dvadesetogodišnji
sin Aleksandar. Nasledivši krunu Aleksandar svojom ambicijom
i vještinom zasjenjuje oca. Novi kralj koga je krasio rijedak avanturistički
duh ugušio je pobunu u zemlji. Napao je Persiju, najveće carstvo tog doba
i podčinio cijelokupnu teritoriju tog carstva za svega nekoliko godina.
Pored toga što je kao vojskovodja stvorio carstvo koje se prostiralo na
tri kontinenta, začetnik je helenizma tj. helenističke
kulture iz koje će se roditi posebna umijetnost. Ovaj čovijek je imao
najsnažniji revolucionarni duh u istoriji kulture, a čak se i kao dijete
nadmetao sa mitskimjunacima. Po pogubljenju persijskog cara Darija
III, proglašenje za kralja svih kraljeva.
Aleksandar je osnivač globalizacije.
Godine 324, obratio se svima rečenicom „ Svi imate jednog
oca" prilikom polaganja zakletve u gradu Opisu.
Globalizacija je trebala da dovede do stvaranja jedne jedinstvene svijetske
države. Danas smojoš uvijek daleko od postizanja ovog cilja, ali mnogi
pobožni ljudi i idealisti vjeruju u ovaj ideal. Postoje i ekonomisti koji
ističu prednosti koncepta ovakve unifikacije. Kako bi mapa svijeta izgledala
fantastično da ne postoje granice... to bi bilo ostvarenje Aleksandrovog
sna: jedna jedinstvena država.
Kraća biografija Aleksandra Makedonskog
Aleksandar, koji će kasnije postati „ Veliki" rodjen
je kao sin makedonskog kralja 356. godine prije nove ere
u sjevernom dijelu Grčke. Njegov otac Filip je imao mnogo
žena i sa njima mnogo sinova prije nego sto se rodio Aleksandar. Međutim,
pošto je Aleksandar bio sin njegove zakonite žene, u njega je polagao
mnogo nade, i kao otac je prema njemu bio veoma strog. Aleksandar je stekao
najbolje spartansko obrazovanje. Filip je bio veoma surov kao otac i kažu
da je jednom prilikom bacio Aleksandra u čopor lavova. Aleksandrov danje
počinjao prije svitanja, nakon oskudnog doručka. Kako su dani prolazili,
on je izvrsavao svoje stroge vojničke dužnosti zajedno sa sinovima ostalih
plemića. Obučavan da komanduje vojnicima i da ih predvodi, zbližio se
sa ocem. Zahvaljujuči ovakvom načinu života, postao je stamen i izdržljiv,
odan stoičkoj etici.
Izabiranjem
izuzetnog učitelja, Filip je Aleksandru pružio izuzetno obrazovanje, obrazovanje
dostojno jednog kralja. Prije njega ih je bilo nekoliko, ali ni jedan
nije ispunio kraljeva očekivanja. Imajući u vidu najbolje učitelje u cijeloj
Grčkoj, odlučio se za Aristotela,
veoma cijenjenog i svestranog učenjaka, koga je Bog obdario najbrilijantnijim
umom među Grcima. Aristotel je došao u Makedoniju i bio bogato nagradjen
da princu pruži svestrano obrazovanje iz svih predmeta, od filozofije
do politike, preko biologije do astronomije. Sto se nauke tiče, volio
je astronomiju i kažu da mu je omiljeni
epski lik bio Ahilej, junak Homerove
Ilijade. Kad je odrastao, bio je princ spretan i sa perom i sa mačem.
Postao je kraljev zastupnik 340, godine, kad mu je bilo tek šesnaest godina,
a slijedeće dvije godine se borio kao zapovjednik u bici kod Heroneje.
Aleksandar je cijenio hrabrost, pa čak i kod svojih neprijatelja, što
svijedoči i jedna priča o hrabroj ženi iz Tebe koja je ubila jednog makedonskog
vojnika, a kada su je doveli pred Aleksandra on ju je pustio kada je vidio
sa koliko hrabrosti ona pruža otpor vojnicima. Divo se on i mudrim ljudima.
Postoji jedna anegdota o susretu Aleksandra i Grčkog filozofa Diogena
koji je živio u buretu. Navodno je Aleksandar čuo za veliku mudrost tog
siromašnog starca i došaoje do njegan i rekao mu: „Kaži šta ti treba.
Sve ću ti dati". Na što ga je Diogen pogledao i odgovorio: „
Onda se molim vas sklonite. Zaklanjate mi sunce". Aleksandar
je bio šokiran stavom koji isključuje svaku vrstu materijalne koristi
pa je rekao: „ Da nisam Aleksandar, poželo bih da budem Diogen."
Počeci Aleksandra Makedonskog
Za vrijeme Filipove vlast, ojačala Makedonija se spremala za pohod na
Malu Aziju. Međutim, usred priprema na makedonskom dvoru se desio mračan
incident. Filipa je ubio jedan od njegovih tjelohranitelja, makedonskih
plemića, tako da nije stigao ostvariti svoj cilj. Povod za Filipovo ubistvo
nije jasan, ali postojijedna teorij po kojoj je Aleksandrova majka Olimpija
bila mozak cijele operacije. Filip je u to vrijeme imao drugu zakonitu
zenu sa kojom je planirao da podijeli vlast i da protjera Olimpiju. Stoga
je bilo prilično izvijesno da će umijesto Aleksandra presto naslediti
princ koga bude rodila druga Filipova zakonita žena. Kažu da je Olimpija
preuzela inicijativu i naručila Filipovo ubistvo. Govori se čak i da je
Aleksandar bio umješan u ovu zavjeru. Po jednoj drugoj teoriji govori
se o učešću persijskog cara, međutim prava istina nikad nije izašla na
vidjelo.
Bez obzira na to što je istina, poslije iznenadne smrti ovog izuzetno
moćnog čovijeka, koji je osvojio cijelu Grčku, zemlja je ostala u haosu.
Pohod na Malu Aziju je odmah odložen. Dok je Grčka tonula u haos, izbila
je pobuna u Trakiji, u sjevernom djelu Makedonije. Makedonski dvor je
požurio i sazvao sastanak kako bi se proglasio naslednik prestola. Dvadesetogodišnji
Aleksandar je tada proglašen z kralja. Bilo je i onih koji su se suprostavljali
ovom izboru. Oni su podržavali drugog princa i urotili se protiv Aleksandra.
Uz pomoć plemića koji su mu bili najbliži i vojske, Aleksandar je, jednog
po jednog, eliminisao pripadnike opozije. Poslije približno tri mjeseca,
uspio je da uguši pobunu u Makedoniji, a svoje dalje napore je usmjerio
ka gušenju pobune u Trakiji.
Tokom vladavine Filipa II, Trakija je bila najsjevernija regija u Makedonij.
Aleksandar je napustio palatu i poveo elitne jedinice svog oca u ovu sjevernu
oblast. Medjutim, pobuna se preselila na jug kako bi se iskoristio njegov
odlazak na sjever. Pobune su izbile u najznačajnim gradovima, uključujući
i Atinu i Tebu. S obzirom na to da je pobuna zahvatila cjelu Grčku, Korinski
savez po svojo prilici bio slab i sigurno narušen. Sve što je Filip postigao
je visilo o koncu. Aleksandar je, pak, imao mnogo više kapaciteta nego
što su njegovi neprijtelji mogli i da zamisle. Brzoje ugušio pobunu u
Trakiji i odmah je ponovo podčinio. Zatim je prešao na Tebu i primorao
ovaj grad na brzu predaju. Njegova kazna je bila krajnje surova. Grad
je uništen u potpunosti, a preživjeli su prodati u roblje. Uvidjevši ovakvo
stanje stvari, gradovi su, od Atine, odmah prekinuli pobune, uz jasno
izvinjenje i preklinjanje za milost.Tako opstanak Korinskog saveza više
nije bio ugrožen. Makedonija je povratila status vodeće sile u Grčkoj.
Novi makedoski kralj je nadmašio hrabrost svoga oca, koji je osvojio Grčku
i ujedno bio i vladar i varvarin. Osim toga, on je imao jednu tajnu ambiciju
koja je bila veća od ambicije njegovog oca, a to je bilo osvajanje Persije.
Aleksandar je imao mnogo zarobljenika posle pobune grčkih gradova. Regrutovao
ih je u makedonsku vojsku i tako je ojačao. Ubrzo je objavio početak pohoda
na Malu Aziju, koji je bio ometen zbog smrti njegovog oca. S nestrpljenjem
je čekao da pokaže da posjeduje potrebne sposobnosti i da zaslužuje krunu
koju je nasledio. Smatrao je da ne postoji drugi način da to dokaže osim
da nastavi sa pohodom na istok koj je njegov otac planirao. Za Aleksandraje
taj pohod postala stvar od prioritetnog značaja.
Velika osvajanja
Persija je bila u to vrijeme najveće i najjače carstvo. Persijska država,
nastala na području današnje Iranske visoravni, počelaje sa osvajačkim
pohodima oko 550. godine prije n.e., a u trenutku kada je Aleksandar postao
kralj vladala je cijelim Srednjim istokom, uključujući i Egipat. Imali
su ogromnu populaciju i bili bogati robom. Car je živio u utvrđenju u
glavnom gradu Vavilonu, zajedno sa svojom vojskom impresivne veličine,
i budno motrio na ogromnu okolnu oblast kako bi sa spremnošću dočekao
eventualne pohode.
Grčka
je ranije takođe pretrpila veliku invaziju persijske vojske. Period počev
od 499. p.n.e. koji je trajao pola vijeka, nazvan je period
grčko-persijskih ratova. Tokom ovog perioda grčki gradovi su se udružili
i dobili čuvenu pomorsku bitku kod S alamine, kao i bitku kod Termopila.
Međutim, uprkos ratnoj pobjedi, polja, prije svega, maslinjaci, i gradovi,
kao i sama Atina, bii su opustošeni i nanijeta im je dugoročna šteta.
Čak su i hramovi spaljivani do temelja tokom kratkih opsada od strane
persiske vojske. Zato Grci nisu mogli da oproste Persiji, a ovo neprijateljsko
raspoloženje nije prestalo tokom Aleksandrove vladavine i on je to iskoristio.
Alesksandar je vjerovao da se tokom pohoda na Malu Aziju Grci neće tako
snažno suprostavljati makedonskoj vladavini ako im se pruži šansada se
osvete Persijancima, njihovim smrtnim neprijateljima. Aleksandar je održao
skupštinu država koje su činile Korintski savez kao komadant ujedinjenih
grčkih vojnih snaga. Bio je predstavnik makedonske i grčke vojske i poveo
ih je u borbu. Njegova vojska je u to vrijeme brojala oko trideset hiljada
vojnika. To je bila mala vojska u poređenju sa ogromnom persijskom vojnom
silom, ali su je činile elitne jedinice, specijalno obučavane za vrijeme
kralja Filipa. Sad će ih njegov sin povesti u pohod na neprijateljsku
teritoriju.
U proljeće 334. godine p.n.e. Aleksandar i njegova vojska su krenuli iz
Makedonije i preplovili moreuz Dardaneli do Troje, odakle su krenuli u
marš ka jugu, duž zapadne obale Male Azije. Persijance je iznenadio ovaj
neočekivani pohod. Oni su se nekoliko puta ranije borili protiv Grka u
Maloj Aziji, ali kad su grčki gradovi potpisali mirovni sporazum 386,
ništa nije ukazivalo na bilo kakvo osporavanje persijske vladavine. Uprkos
nekim manjim bitkama sa Filipovom predhodnicom, Persijanci su očekivali
da će se grčke trupe povući nakon kraljeve smrti. A grčke vojne trupe
ne samo da se nisu povukle, već su predvodile prvi napad i bili na čelu
Aleksandrove vojske. Čim je persijski car čuo za ovo od svog glasnia,
satrapi iz Male Azije su formirali savjet da bi donjeli odluku o protiv
mjerama koje treba da usvoje. Odlučili su da postave liniju odbrane iza
rijeke Granik i da se pripreme za pobjedu nad neprijateljom. Grčki strateg
Memnon, general i plaćenik persijske vojske, je kao odbrambenu tehniku
predložio spaljivanje zemlje. Ako se njive i kuće spale pred najezdom
makedonske vojske, ona će se suočiti sa problemima nedostatka hrane i
skloništa. Međutim ovaj plan je naišao na veliko protivljenje satrapa
i odbačen je. Zato su persijski satrapi skoncentrisali svoju vojsku oko
rijeke Garnik. Rijeka Garnik je mala rijeka koja teče od istoka prema
zapaduu planinama Male Azije. Sama rijeka nije široka više od četiri-
pet metara, ali su joj obale veoma visoke i sam tim prirodna prepreka
naoružanoj vojsci. Persijanci su se postavili na istočnoj obali, sa deset
hiljada vojnika, i čekali makedonski napad. Aleksandar je osmotrio neprijateljski
položaj i naredio svojim vojnicima da se probiu kroz neprijateljske redove.
Ova ideja je potpuno šokirala njegove generale, to je značilo frontalni
napad, bez ikakvog elementa iznenađenja. Aleksandar je uzviknuo „Napred"
i krenuo preko rijeke, a za njim i cijela njegova vojska. Persijancima
je bilo drago sto makedonska vojska ide pravo u zamku. Oni su izvršili
napad na makedonsku vojsku dok je prelazila rijeku, ali Makedonci su uspjeli
da se probiu i na kraju da ostvare pobjedu. U ovoj bici Aleksandar je izgubi
svega stotinjak vojnika. A sama pobjeda je dala veliku psihološku prednost
makedonskoj vojsci. Aleksandra su počeli da gledaju kao velikog kralja.
A Persija je shvatila da je makedonska vojska iznenađujuće obučena za
borbu.
Nakon pobjede na rijeci Granik, Aleksandar je napredovao duž obale Egejskog
mora. Gradovi pored kojih je prolazio su otvarali kapije mladom kralju.
Većina stanovnika su bili Grci, koji su oduvijek željeli da se pobune
protiv persijske vladavine. Tokom prolaska kroz ove gradove Aleksandar je
svijom vojnicima strogo zabranio da ih pljačkaju. Aleksandar je 334. godine
p. n. e. uspio da zavlada cijelim priobaljem Egejskog mora. Grci su predpostavili
daje ovo kraj ratovanja, jer su izgubljene teritorije vraćene, ali za
Aleksandraje ovo bio samo početak pohoda na centralni dio Male Azije.
Tadašnji pesijski car Darije III je u Vavilonu izdao naredbu da se oformi
vojska koja će uništiti Aleksandrovu. U jednom dokumentu se navodi da
je broj okupljenih vojnika iznosio šesto nhiljada. Ali Aleksandru je išla
u korist iznenadna smrta generala Memnona, koji je trebao da predvodi
grčku flotu u sastavu persijske vojske. Konačna bitka se odigrala 333.
u centru Male Azije, kod grada Isa u istoimenom zalivu. Makedonska vojska
je brojala trideset hiljada vojnika a persijska dvjesto pedeset hiljada.
Presijska vojska je imala strategiju opsade, koju je Aleksandar prozrio
i odnio veliku pobjedu sa svega nekoliko stotina mrtvih vojnika u svojim
redovima.
U prvoj polovini 332. godine prije n. e. osvojeni su Liban, Izrael i zapadna
Sirija. Na jesen je Aleksandar izvršio pohod na Egipat preko Sueckog zemljouza.
Aleksandrova ambicija se proširila na cijelo Persijsko carstvo. Velika
pobjeda kod Isa mu je dala vjeru i snagu. Persijski general iz Egiptaje
bio zaprepašten vjestima o ovom makedonskom pohodu. Predao se bez borbe
i predao cijeli Egipat Aleksandru. Aleksandar je krunisan u srcu Egipta-
Memfisu, sjedištu faraona, drevnih egipatskih vladara. U aprilu 331. Makedonska
vojska se vratila u Siriju. Persijski vladar Darije je tada bio u svojoj
palati u Vavilonu, ali se bitka od odlučujućeg značaja za njegovu zemlju
više nije mogla odlagati. Ako dozvoli neprijatelju da osvoji jug Mesopotamije,
koja je imla plodno zemljište i veliku populaciju, dovešće se u pitanje
njegova sposobnost da vlada. Darije je mobilisao vojsku iz cijele zemlje
i uputio se Gaugameli koja se nalazila sjeverno od Vavilona. Tamo je pripremao
zasjedu. Procjenjuje se da je njegova vojska brojala sto pedeset hiljada
vojnika, iako drevni izvori navode da ih je bilo čak milion. U ovoj bici
Darije je igrao na mnogo jaču kartu nego u predhodnim. Vojska je sa sobom
povela i slonove, oni su dovedeni iz Indije i trebalo je da pregaze liniju
napada neprijatelja. Osom toga točkovi kočija su im bili opremljeni sječivima,
koja su tebala da iskasape neprijatelja. Povrh svega imali su skitsku
konjicu. Skiti su jahali snažne konje, što ne čudi ako se uzme u obzir
činjenica da su bili jedno od nomadskih plemena koja su živjela u stepama
daleko od Crnog mora. Sa druge strane Aleksandar je saznao za ovu strategiju,
tako što je ispitivao zarobljenike. Osim toga veoma pažljivo je proučio
bojno polje. Njegovi ljudi su posmatrali neprijatelja u uzmaglici i savjetovali
Aleksandra da napad izvrši noću. Ali Aleksandar nije hti to da prihvati,
rekavši:" Ne pada mi na pamet da ukradem pobjedu." Razlog za
ovakvu odluku je bio što se smatralo u to vrijeme da je napad noću kukavičluk.
Prvog oktobra su dvije vojske ušle u odlučujuću bitku. Međutim, Aleksandar
je imao razrađen plan i uspio je da ga primjeni na bojnom polju i tako
odnese još jednu pobjedu nad persijskim vladarom Darijem. Darije se poslje
bitke kod Gaugamele nije vratio u Vavilon već je pobjegao u svoju palatu
u Ekbatani, u sjeverozapadnom Iranu. Zato je persijska prestonica praktično
ostala prazna. Aleksandar je krenuo na jug u pohod na Vavilon, a persijski
savjet je brzo predao grad Aleksandru pa je izbjegnuto krvoproliće. Kad
su osvojili Vavilon, Alesandar se suočio sa određenim otporom od strane
svojih podanika. Naime, on je naložio da persijski savjet nastavi da vlada
Vavilonom, a njegovi generali su se nadali da će oni postati persijski
vladari, tako da su bili nezadovoljni ovakvom odlukom. Aleksandar je na
kraju suzbio ovaj otpor, ali su ostala duboka neslaganja u vezi sa načinom
na koji je Aleksandar želio da vlada Persijom.
Pohodi su se nastavili i poslje osvajanja Vavilona. Početkom 330, Aleksandar je
napredovao ka istoku i osvojio Persepolj, u zapadno Iranu. Persepolj je
bio drevni grad i s pravom bi se mogao nazvati koljevkom Persijskog carstva.
Nažalost, Makedonci su opljačkali njegovo zlato, poubijali građane i ostavili
ga u ruševinama. Ovo je bio znak da makedonskoj vojsci ponestaje discipline.
Na početku su regrutovani radi osvajanja Male Azije i prešli toliki put
do Bliskog istoka da bi porazili Persijsko carstvo. Međutim, izgledalo
je da pohodi neće prestati čak ni poslje osvajanja persijske prestonice.
Ljudi odani Aleksandru su se umorili od ratovanja. Aleksandar je od persijskog
sistema preuzeo običaj da mu podanici odaju počast klečeći. Postupak koji je
podrazumijevao da podanik klekne i tako oda počast svom kralju. Taj postupak
se provodio svakodnevno i bio je simbol kraljeve veličine, ali se u Makedoniji
ovaj postupak smatrao ponožavanjem običnih ljudi. Ljudima se činilo da
je Aleksandar ukaljao makedonsku tradiciju persijskim običajima.
U sred pohoda na južnu Aziju, Aleksandar se oženio ćerkom lokalnog satrapa
koja se zvala Roksana. Ona je bila žena izuzetne ljepote, ali je ovaj
brak bio vjerovatno politički motivisan. Nastavio je sa oštrom politiom,
nastojeći da postigne slogu među svojim podanicima. Pozvao je lokalne
vladajuće porodice i mlade ljude da krenu u pohod sa njim. Oni su primljeni
u makedonsku vojsku i tako su nadoknađeni gubici iz prethodnih bitaka.
Na taj način su i grcijačali svoju vojnu snagu. Aleksandar je planirao
pohod na sjeverni dio Indije. U to vrijeme Evropljani su smatrali daje
na istoku Indije kraj svijeta. Godine 326. Makedonci su se uputili u pohod
na Indiju. Otpor koji je pružala lokalna populacija u Gandari je bio tako
jak da je vojska često kroz krvoproliće osvajala bitke. Indija je bila
podjeljena na one koji su se pokoravali Aleksandru da bi izbjegli borbu,
i one koji su se stalno suprostavljali. U međuvremenu je nezadovoljstvo
vojske kulminiralo, i Aleksandar nije više moga daje nagovori na borbu.
Godine 325, Aleksandar je završio sa podizanjem gradova( koje je počeo
graditi mnogo ranije). Ostavio je generale u koje je mogao da se pouzda
na nadgledaju završne radove i uputo se prema Vavilonu. Podijelio je vojsku
u tri dijela i putovao u Vavilon kroz oblast u južnom Iranu koju još nije
bio osvojio. Kada je tu oblast pripoio svojoj teritoriji, bio je vladar
teritorije koja je obuhvatala današnju Grčku, Tursku, Siriju, Liban, Izrael,
Egipat, Irak, Iran, Avganistan, Uzbekistan, Tadžakistan, Pakistan i Indiju.
Ova, za to vrijme ogromna teritorija, bi se s pravom mogla nazvati „globalno
carstvo". Aleksandrar nije uspjevao da se odmori u Vavilonu. Strani
ambasadori su stalno bili u njegovom društvu, a imao je i probleme lične
prirode. Osim toga, činovnici su od njega sakrili da je došlo do pobune
u Persiji i do poziva na borbu za oslobađanje od grčke dominacije. Aleksandar
je bio zabrinut i zbog toga što su mnogi njegovi podanici učestvovali
u prevari ili kriminalnim radnjama. Protiv takvih je preduzeo mjere i
naložio da se izvrše njihova pogubljenja širom carstva, i što je bio dio
njegove politike pokoravanja. Ispostavilo se da je teško upravljati tom
ogromnom teritorij om koju je osvjio. Iako je uložio svu svoju snagu da
utjera strah u kosti svojim podanicima, jedva je uspjevao da očuva državnojedinstvo.
Sa druge strane, Aleksandrove ambicije su bile bezgranične. Dok je bio
u glavnom gradu isplanirao je još jedan pohod koji bi doveo proširenja
njegove teritorije. Prvo je želio da sagradi ratni brod na koje bi mogao
da otplovi do Egipta preko Arabijskog mora i Persijskog zaliva. Planirao
je da sa tim ratnim brodom preplovi Sredozemno more i osvoji Kartaginu
i Rim. Ali Aleksandar se iznenada razbolio neposredno pred početak ovog
pohoda. Tokom gozbe sa svojim najbližim saradnicima odjednom je dobio
groznicu i srušio se na pod. Posle nekoliko danaje umro. Kažu daje uzrok
njegove prerane smrti, u trideset trecoj godini, bila malarija. Po jednoj
drugoj verziji, kaže se da su Aleksandra možda otrovali njegovi saradnici.
Za sobom nije ostavio testament.
Podijela carstva
Nakon smrti Aleksandra, sve uticajne osobe su se mahnito borile za vlast
u ovom bogatom carstvu. Savijet je poslao generale da vladaju odvojenim
bazama. Ptolemej je vladao Egiptom, Lismah Trakijom, Kasander Makedonijom
a Seleuk Sirijom. General Antigon i njegov sin Demetrije su se borili
za jedinstvo carstva. Otac i sin su vodili žestoke bitke iz Male Azije
protiv saveza Lismaha, Kasandra, Ptolomeja i Seleuka. Godine 301. p. n.
e. , ovo sve je dovelo do podjele Aleksandrovog carstva na tri helenističke
zemlje - Siriju, Egipat i Makedoniju. Borbr su se nastavile i poslije
toga, pri čemu su ratovi i za najmanji komad zemlje trajali narednih dvije
stotine godina. Osim toga pojavila se nova nacija Partijanaca, koja je
živjela na iranskoj visoravni i tvrdila da je naslijednik Persije. Na
kraju je Makedoniju osvojilo ekspanzivno Rimsko carstvo, koja je pobjedilo
Hanibala 202. godine p. n. e. kod Zebe. Uslijedilaje Sirija 63, koja je
bila oslabljena nakon sukoba sa Partijancima. Ptolomejska dinastija je
jedino bila pošteđena u Egiptu. Glavni grad Aleksandrija je kulturno cvijetao.
Postao je trgovački centar u mediteranskom basenu. Ona je postala naučni
centar, sa svojom bibliotekom, Aleksandrijska
biblioteka, u kojoj se nalazilo na desetine hiljada knjiga i dokumenata
na papirusu. Ipak su se rimski napadi proširili i na ovo područje. I ova
dinastija je svrgnuta 30. godine prije n. e. Time je završeno helenističko
doba. Iz ovoga se vidi daje bogatstvo Aleksandra velikog trajalo tristo
godina.
Makedonske vojske
„Heteri" i „Pezeteri" Najjači na svijetu
Aleksandrova
vojska je bila superiorna u svim bitkama koja je vodila. Vojska je imala
moral na zavidnom nivou. Makedonci su stalno pratili Aleksandra i pazili
da on nikad ne ostane sam i izložen. Tako da su oni kad god je ktalj bio
napadnut, pravili bez oklijevanja ljudski štit. Ovi pratioci su se zvali
Heteri, što je na makedonskom značilo „pratioci konjanici". Oni su
bili sinovi plemića koji su odrasli zajedno sa Aleksandrom.
Glavne makedonske vojne snage su se razlikovale od vojnih snaga drugih
država. Njihovi pripadnici su imali poseban odnos sa kraljem i nazivali
su se Pezeteri, što znači „pratioci pješadinci" danas bi ih opisali
kao tešku pješadiju. Oni su nosili koplja dugačka šest metara i nijedna
vojska nije imala ni blizu dugačka koplja. Ovo koplje se nije moglo nositi
jednom rukom, ali je bilo veoma efikasno. Vojnici u borbrnoj formaciji
su bili rame uz rame i ova formacija se nazivala falanga. Međutim, tajna
makedonske vojne nadmoći je ležala u bliskoj vezi sa kraljem. Makedonska
vojska je bila sačinjena od dobrovoljaca, odlično obučenih, sa visokim
stepenom motivacije, i to juje činilo nepobjedivom.
Zaključak
U Aleksandrovom carstvu su srušene granice između grčke i istočnjačke
civilizacije. Grci koji su do tada bili zbijeni na uskom pojasu obale
Egejskog pojasa, sada su prelazili granicu, prodavati robu i širiti svoju
umjetnost i znanje širom Azije. Tako je rođena nova kultura koja se zovala
helenizam. Helenizam znači „grčki uticaj" i predstavlja mješavinu
grčkih i drugih azijskih kultura. Helenizam se proširio do krajnjih granica
Aleksandrovog carstva. Grčki arhitektonski stil se može uočiti na zgradama
i statuama izgrađenim i podignuti širom Male Azije, Persije, Egiptu, pa
čak i u Gandari. Iako sam Aleksandar nije bio previše zainteresovan za
širenje Grčke kulture, upravo je on doprinjeo širenju helenizma zbog toga
što je gradio građevine u gčlkom i makedonskom stilu i što se na njegovom
dvoru i u njegovoj vojsci govorio grčki jezik. Poslije njegove smrti njegovi
naslednici su nastavili da šire i nameću grčku kulturu ubrzavši tako njen
razvoj. Ovaj upliv grčke kulture je doveo do renesanse azijske civilizacije,
koja je u to vrijeme bila oslabljena, i zato se ta kultura raširila na
sve strane istočnjačkog svijeta. Najsnažniji uticaj grčke kulture izvršen
je u Egiptu. Središte razvoja je bilo u Aleksandriji i okolnoj oblasti
zbog izgradnje velikog svjetionika i biblioteke, što je ovaj grad pretvorilo
u najveći kulturni i ekonomski centar na svijetu. Kasnijeje sa svoje strane
Azija izvršila uticaj na Grčku. U Grčku civilizaciju prodrle su budistička
učenja putem tekstova kao što su „ Pitanja kralja Milinde". Tako
je stvorena veza između civilizacija u Indiji, Srednjem istoku i Grčkoj,
koje se prije toga nikad nisu susrele. Superiorni aspekti svake civilizacije
su uticali na novu kulturu čineči podsticaj na razne aktivnosti i vidove
stvaranja.
Aleksandar je bio uzor kasnijim osvajačima. Njegova osvajanja su izučavali
velike vojskovođe i vladari. Tako je Julije Cezar volio da čita priče
o njemu. Hanibal, general iz Kartagine je pomno izučavao svaku njegovu
bitku i tvrdio da iz njih može da se nauči tehnika ratovanja. Aleksandrov
uticaj se nastavlja do današnjih dana. Napoleon je dekorisao privatne
odaje Aleksandrovim portretom. Hitler je u svojim govorima pominjao Aleksandrovo
širenje na istok, poredeci Persijsko carstvo sa Rusijom a Njemačku sa
Makedonijom. Kao što je Aleksandar žudio da nadmaši Ahileja, tako su mnogi
žudili da nadmaše njega. Zbog toga je često dolazilo do ratova širom svijeta.
Ipak nisu se sve bitke završile samo razaranjem. Kao što je poslije Aleksandrovih
osvajanja rođena nova kultura, tragični događaji su stimulisali razvoj.
I ti događaji su doveli do stvaranja legendi. Heroja rađa heroj. Iz toga
slijedi daje predak svih heroja Aleksandar Veliki.
Korištena literatura
• Naučni časopis „ Sto ličnosti koji su promijenili svijet" Izdavač:
Petros Kapnistos
• Specijalna adaptacija na srpskijezik: ARCHETYPON 2009 De AGOSTINI Hellas
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|