|
UZROCI MEKSIČKO – AMERIČKOG RATA ( 1846 - 48.)
Meksiko je kao i najveći dio historije 19. stoljeca bio rastrgan unutrašnjim
sukobima između raznih frakcija. Meksiko je bio odbio priznati de facto
nezavisnost Teksasa, kojeg su pripojile 1845. SAD. Meksička vlada je bila
objavila raskid diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Zbog takve
odluke o aneksiji opšto mijenje u Meksiku je bilo veoma ratnički raspoloženo.
Za to vrijeme u Sjedinjenim Državama se bio propagirao pravac poznat kao
„namjenjena sudbina“ (Manifest Destiny). Na čelu SAD se nalazio
bio pobornik rata James K. Polk.
Kao razlog rata je prije svega bilo navedeno niz dugova koji su nastali
tokom sukoba u Meksiko prema građanima SAD u Meksiku kao i dug prema državnoj
vladi u Washingtonu. Pravi uzroci rata su bili težnja SAD-a za pomicanjem
zapadnih granica prema Tihom oceanu (Zlatna vrata), radi trgovine s Dalekim
istokom, a i agresivan stav robovlasnika američkog Juga koji su bili tražili
nove teritorije za robovsko gospodarstvo. SAD su se bile bojale jačanja
prije svega Engleske čiji je premijer bacio oko na Kaliforniju (Richard
Pakenham). On je bio smatrao Kaliforniju za najljepšu zemlju na svijetu.
Još 1842. američki predstavnik je pokušao bio kupiti koloniju Alta Californiu
od Meksika, smatrajući je pravim bogastvom.
Meksiko je od sticanja nezavisnosti bio propagirao naseljavanje svojih
sjevernih provincija koje su bile pravo puste. Zbog toga se od 1820 –
tih naseljavaju prije svega u Teksasu i Kaliforniji doseljenici iz SAD.
Iako nisu bili katolici meksička vlada je bila popustila zbog želje za
popularizacijom tih prostora. Doseljenici su trebali služiti i kao odbrana
protiv Indijanaca. Među doseljenicima su se bili infiltrirali špijuni
koji su bili htjeli izavati simpatije prema državi matici tj. SAD. Među
nesporazumima je bilo i pitanje granice s Teksasom tj. da li Neuces rijeka
ili Rio Grande rijekapredstavlja granicu. To je bila tzv. Neuscova prevlaka.
U Meksiko je 2.11.1846. došao bio novi izaslanik John Sidel (John Slidell),
s prijedlogom kupnje Alta Kalifornije i Novog Meksika(Alta California
and Santa Fe de Nuevo México). Pri tome su SAD bile izbrisale dug od 3
miliona prema građanima a za provincije su nudili prvo 25 mil. kasnije
35 mil. $. Na čelu Meksika je Jose Jakim de Guera (José Joaquín de Herrera)
koji je inače bio naklonjen prodaji ovih teritorija. Zbog toga na predsjedničku
poziciju dolazi željom naroda Mariano Paradiles de Aruilera (Mariano Paredes
y Arrillaga). Mariano je bio smatrao da nema govora o davanju teritorija
kao i većina populacije u Meksiku. Zbog toga se bio Slidel vratio u Washington
i izjavio da Meksiko treba „ kartezirat.“
TOK RATA
Nakon neuspješnih pregovora SAD su bile očekivala dalja pogoršavanja.
Reagujući na isprovocirani položaj američke vojske na granici Meksikanci
su bili poubijali određen broj američkih vojnika. Nakon informacija o
ovome u kongresu SAD, i preuveličavajući događaj bilo je došlo do objave
rata Meksiku 13.5.1846 g . Meksiko je objavio rat dva mjeseca kasnije.
Abraham Lincol kao predstavnik Whig partije nazvao je ovaj rat nepotrebnim
i nemoralnim.
Na čelu vojske SAD bio je Zachary Taylor. Iskusni vojnik iz rata 1812.
Na disputiranu teritoriju u Teksasu je bila došla američka vojska i bila
pristupila pravljenju uvrđenja Fort Teksas. Prva veća bitka se odigrala
prije objave rata kod Paolo Alto ( Fort Teksas) Amerikanci su imali oko
2 500 ljudi a Meksikanci oko 3 500 ljudi. U toj bitci je prvi put korištena
„ Leteća artiljerija“ ( flying artyliery) tj. topovi se nisu
postavljali na jedno mjesto gdje su ostajali tokom bitke nego su ih vukli
konji i razmještali u stanju od situacije. To je bio izum Samuela Ringolda.
Dalo je bilo Amerikancima veliku prednost. U drugoj bitci kod Resace del
Palme Meksikanci su takođe poraženi.
Meksički kongres je bio pozvao u pomoć Antonia Lopez de Santa Anu. Santa
Ana je bio u više navrata predsjednik Meksika te je bio protjeran iz Meksika
nakon gubitka vlasti. On je bio smatran najvećim generalom kod Meksikanaca.
Određen broj američkih historičara smatra da se Santa Ana dogovorio s
vladom SAD o gubitku tih teritorija. Iako nema pisanih dokaza da je bio
u tajnim pregovorima, vrlo lako bio je prošao „ neprimjetno“
američku blokadu.
Bio je to rat nejednakih protivnika i jedan od rijetkih ratova u kojem
su sve pobjede bile na jednoj, a porazi na drugoj strani. Na američkoj
strani su bile sve prednosti organizacije, opreme, naoružanosti i spremnosti.
Taj rat možemo smatrati tipičnim kolonijalnim ratom malih snaga na velikom
prostoru. Meksikanci nisu imali oružja, opreme te su bili razjedinjeni.
Rat se odigrao u četiri pravca. General Taylor je 18. svibnja zauzeo Matamoros
na ušću rijeke Rio Grande i 24. rujna ušao u grad Monterrey poslije četverodnevnog
hrabrog otpora Meksikanaca, a 22. i 23. veljače 1847. godine kod Angostura
(bitka kod Buena Vista), u dolini između sela Buena Vista i Enkantade,
11 km južno od Saltilla, odbio napad meksičkog generala Santa Anne. Naime,
general Santa Anna, pošto je saznao da je general Taylor poslao dio svojih
trupa na Veracruz, napao je 22. veljače sa 13 tisuća vojnika američki
položaj koji je branilo pet tisuća američkih vojnika. Jednu konjičku diviziju
je uputio u obuhvat. Napad glavnih snaga bio je dobro zamišljen, ali su
Amerikanci, zahvaljujući podršci svog topništva uspjeli sačuvati položaje,
pa je general Santa Anna bio prisiljen povući se 24. veljače. U ovoj bitci
se proslavio brigadir Jefferson Davis. U ovom sukobu, Amerikanci su izgubili
746, a Meksikanci oko 200 ljudi.
Satnik Fremont je uz pomoć flote zauzeo do 1846. godine cijelu Kaliforniju
i zaključio s Meksikancima mir 13. siječnja 1847. godine ugovorom iz Cahuenga.
Brigadir Karni je 18. kolovoza 1846. godine, zauzeo Santa Fe, a s njim
i cijeli Novi Meksiko.
General Scott se početkom ožujka 1847. godine iskrcao južno od Veracruza,
osvojio utvrđenje San Juan de Ulua 27. ožujka, i potom nastavio ka unutrašnjosti
do Puebla, kojeg je zauzeo 15. svibnja, prethodno savladavši otpor generala
Santa Anne, čije su snage došle kao pomoć sa sjevera. Pobjedom kod Chapultepeca
12. i 13. rujna pao je i grad Mexico City u koji je general Scott ušao
14. rujna sa svega šest hiljada ljudi.
SPORAZUM U GVADALUPE – HIDALGU I DALJI GUBITCI TERITORIJA
Sporazum u Gvadalupe – Hidalgu bio potpisan je 2. 2. 1848. između SAD
i Meksika. Oficijalni naziv je u duhu prijateljstva, limita, granica...
Američki predstavnici su bili Nicholas Thrust i Winfield Scot, a s meksičke
strane bili su Don Bernardo Couto, Don Miguel de Atristain, and Don Luis
Gonzaga Cuevas ( Don Bernardo, Miguel Attristian i Luis Kuevas). SAD su
dobile teriitoriju sjeverno od Rio Granda ( oko 1 370 000 km kvadratnih)
i platili odštetu Meksiku u visini od 15 miliona $, priznavanje pripajanja
Teksasa ali ne precizira koliki je to teritorij. Meksiko je ovim sporazumom
izgubio oko 55 % svoje dotadašnje veličine. Sporazum je diktiran po želji
američke strane. Ovaj sporazum je u nekim manje sporednim tačkama dograđivan.
Prije svega u vezi pitanja Meksičke populacije u SAD. Sporazum je bio
naišao na otpor u Kongresu SAD. Protiv njega su se prije svega izjasnili
protivnici rata te predstavnici Whig partije.
Pored ovog ustupanja teritorije za predsjednikovanja Santa Ana SAD
su insistirale na kupnji područja uz granicu velikog 76 000 km kvadratnih.
To je područje današnje južne Arizone i dijela Novog Meksika. SAD su bile
uočile da je to najbolji dio zemljišta za pravljenje nove kontinetnalne
željeznice koja bi spajala dvije obale. Ovaj sporazum su bili dogovarali
James Gardsen i Santa Ana. Jedan od razloga za mirovnu prodaju su bili
nedostatci novca u finansijskom sistemu države. To je područje bilo prodato
za 5 mil $. Ova veličina područja odgovara teritriji Škotske.
REPUBLIKA JUKATAN
Republika Jukatan je bila egzistirala dva puta. Prvi put nakon ukidanja
carstva u Meksiku 1822. ali se vratila u naručje ujedinjenih država Meksika
za manje od sedam mjeseci. Drugi put u periodu od marta 1841. do jula
1848 god. Zahtjev za oživljavanje ustava iz 1824. godine nije bio uspio
te se kapetan Santiago Imán odlučio na raskid veza Jukatana sa Meksikom.
To je bilo usljedilo nakon nagovora narodne mase. Santiago je 6. Juna
1840. zauzeo Campeche. Centralna vlada je proglasila rat protiv pobunjenika
u Jukatanu. Kongres Jukatana je u oktobru 1841. prihvatio raskid veza
s Meksikom. Jukatan je proglasio novi ustav maja 1841. Odlikovao se liberalnim
pogledom.
Santa Ana je bio preuzeo vlast u Meksiku 1841. i zatražio dijalog s Jukatanskom
vladom. On je bio dozvolio neke autonomne povlastice pogotovo kad je u
pitanju trgovina. Ipak dogovori su bili propali te je u avgustu 1842.
došlo do oružane intervencije. Komandant Thomas Marin tražio je bio povratak
Jukatana u centralnu vlast te je bio zauzeo određene važne tačke. Meksička
vojska je bila potpomognuta novim ljudima koje je poslao Santa Ana. Nova
vojska je pak bila doživljela težak poraz od Jukatanaca.
Uvidjevši to Santa Ana je bio pristupio oštrim mjerama. Zabranio je trgovinu
iz Meksika sa Jukatanom. Tako je bio nanio teške ekonomske prilike Jukatanu.
To je pak jukatansko rukovodstvo bilo dovelo opet na pregovarački stol
s meksičkom vladom. Dvije strane su se bile dogovorile oko uvjeta pod
kojim je Jukatanu data široka autonomija ali je zato pravno ostao u sastavu
Meksika. Dogovori su bili završeni krajem 1843. Ipak zbog unutrašnje situacije
u Meksiku Jukatan je bio opet januara 1846. proglasio svoju nezavisnost.
Stanje u Jukatanu je bilo poprilično teško što se tiče državne situacije.
Administracija je bila podjeljena u dva tabora: jednu stranu je bio vodio
Miguel Barbachano a drugu Santiago Méndez. Stvari je još teže bilo učinilo
i politiku koje je vodilo dominicijalno majansko stanovništvo.
Za vrijeme rata između Meksika i SAD Jukatan je bio prilično pogođen.
Američki brodovi su zaustavili izvoz trgovine i pomorstva zbog svoje blokade.
Meksiko je čak poslao delegaciju u SAD s namjerom da dozvole trgovinu
Jukatana. Ipak SAD su namjerno u tom dijelu izazivali nemire. Došlo je
do pobune majanskog stanovništva. Maje su bile pogođene prije svega visokim
porezima i niskim životnim statusom. U to vrijeme su državne vlasti raspravljale
o daljoj budućnosti Jukatana. Vlada pod predsjedništvom Santiaga Mendeza
je bila vratila neke gradove koje su držale Maje. U želji da završe pobunu
Maja administracija Jukatana je postigla sporazum s meksičkim vlastima
da se u zamjenu za vojnu pomoć Jukatan vrati u nadležnost centralne vlade.
U avgustu te godine se bio ugušio ustanak Maja i Jukatan se vratio u nadležnost
ujedinjenih država Meksika.
MEKSIKO OD 1848. DO 1863.
Za Meksiko je bilo nastupilo veoma teško vrijeme. Vrijeme od 1846. do
1864. se naziva Druga Federalistička Republika. U periodu od 10 godina
izmjenilo se bilo više od deset različitih mandata predsjednika. Uskoro
je nastupilo vrijeme poznato kao „ La Reforma“. Poslije rata
u Meksiku dolazi do borbe između bogatih kreolaca i nove mlade buržoazije.
Na vlast dolaze liberali koji se bore protiv zemljoposjednika i ostataka
kolonijalizma. Pod njihovim uplivom bilo je došlo usvajanje novog ustava
1857. kojim su ukinute privilegije zemljoposjednicima i crkvi te izjednačena
prava svih građana.
„ La Reforma“ je bio početak stvaranja Meksika u modernu
naciju. Pokret je bio uperen protiv sveštenika, visokog plemstva i cilj
je stvaranje boljih uslova za siromašne. Najveći broj historičara smatra
da je pokret bio počeo sredinom 19 st. Glavni predstavnici ovog pokreta
su : Benito Juárez, Juan Álvarez, Ignacio Comonfort, Miguel Lerdo de Tejada,
Sebastián Lerdo de Tejada, Melchor Ocampo, José María Iglesias and Santos
Degollado. Za početak pokreta se uzima događaj skidanja Antonia Lopeza
de Santa Ana s vlasti 1855. mada ima predloženih i drugih godina, a završava
se protjerivanjem Francuza 1867 god.
Od 1857. Nastupio „ Reformistički rat“, koji je duboko podijelio
zemlju. Na jedno strani je mlada buržoazija, intelektualci a na drugoj
veleposjednici, sveštenstvo. Konzervativci su bili posjedovali glavni
grad i centralni Meksiko, dok su liberali bili premjestili svoj glavni
grad u Verakruz. Budući da su bili slabo iskusni u vojnim pitanjima liberali
su izgubili veći broj početnih bitaka. Sreća se promijenila nakon neuspješnog
pokušaja zauzimanja Verakruza. Liberali su bili oslobodili Meksiko, ali
je gerilski rat i dalje bio nastavljen. Konzervativci su stupili bili
u tajni dogovor s Francuzima i bili su se pripremali na instaliranje Maksimilijana
Hasburškog pod uslovom da im se prihvate ranije privilegije.
Za vrijeme vladavine Benita Huareze 1858. sproveden bio je niz mjera kao
što su smanjenje rasne diskriminacije, podjela zemljišta, poboljšanje
naobrazbe, ukidanje crkvenih privilegija. Njegovo predsjednikovanje je
prekinuto 1861. stranom intervencijom koja je bila prouzrokovana neplaćenim
računima stranim bankama.
USTAV IZ 1853
Nakon što je bio sa vlasti skinut Santa Ana, novi kratkotrajni predsjednik
Juan Hurtado zatražio je od Kongresa stvaranje novog ustava. Kongres je
bio podijeljen između više frakcija. Sljedeće godine predsjednik Ignacio
Comforte zatražio je stvaranje novog ustava. Liberali su čak tražili vraćanje
na snagu ustava iz 1824 god. Jedan manji broj tzv „ Istinski liberali“
su bili tražili još radikalniji ustav u pogledu ljudskih sloboda. Što
se tiče crkve najviše je bilo boljelo to što sveštenici ne mogu ući u
državne službe i pravo sloboda svih vjera u Meksiku.
Sam sadržaj ustava je bio specifični federalizam i republikanske vrijednosti.
Ustav se bio sastojao od 8 naslova i 128 podtačaka zih naslova. Država
je bila podijeljena na 23 država i teritorij glavnog grada. Svaka država
bi imala određenu unutrašnju autonomiju, koja nije prijetnja centralnoj
vlasti. Neke najvažnije taćke su :
1. ukidanje ropstva
2. slobodna vjera ( nikakva dogma i mješanje države)
3. sloboda govora, mišljenja i djelovanja.
4. definisanje Meksika kao države
5. podjela vlasti na : zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
6. zadaće državljana i države u pogledu građana.
U Vatikanu su veoma oštro bili reagovali na novi ustav, prije svega tadašnji
papa Pius IX. Određeni konzervativni radikali su bili počeli smišljati
način kako izvesti državni udar. Ubrzo su bili predsjednik države zajedno
s Benitom Juarezom uhapšeni. Prvi je pobjegao u SAD, a drugi se ostao
boriti u tzv „ Reformističkom ratu“.
FRANCUSKA INTERVENCIJA U MEKSIKU
Francuska intervencija u Meksiku je bila prožeta dvjema glavnim razlozima.
Prvi je bio što je meksički predsjednik Benito Huarez bio stopirao dalje
plaćanje kredita stranim silama koji su nastali davanjem zajmova Meksiku.
Drugi je bio potaknut intevencijom poraženih strana kod Napoleona III
u građanskom ratu tj. konzervativaca koji su zbog toga morali imigrirati.
Glavni protagonist ove ideje je bio Napoleon III, a bio je podržan od
strane Španije i Velike Britanije. Glavni cilj je bio iskorištavanje visokih
prrirodnih potecijala Meksika i stvaranje monopola francuskim trgovcima
kao i slabljenje uticaja SAD na tome prostoru. U to vrijeme SAD se bio
približavao se građanski rat, te one nisu bili mogli kvalitetno razraditi
svoje planove za Meksiko.
Francuska, Španija i V. Britanija su bile potpisale sporazum u Londonu
31. 10. 1861. o intervenciji u Meksiku. Otkrivši da Francuzi imaju svoje
planove u vezi Meksika španske i britanske trupe su se nakon prve intervencije
u Verakruzu u decembru te godine brzo povukle. Uočivši da Francuzi imaju
svoje planove britanski poslanik sir Čarls Vajk je okarakterizirao intervenciju
kao sramnu. Francuski ministar rata je izjavio da Francuzi imaju za cilj
uspostavu „ sebi lojalnu“ monarhije u Meksiku. Koristeći tešku
situaciju u zemlji zbog naplate dugova Napoleon III je bio uputio novu
eskadrilu u proljeće 1862 . u Meksiko u jačini od 5.000 ljudi pod komandom
Šarles Loransea. Pošto su bile prodrle duboko u Meksiko u maju te godine
blokirali su Pueblu de Saragosu koju su pak Meksikanci odbranili. U avgustu
1862. iskrcao se bio novi broj Francuza u jačini od 30.000 ljudi pod komandom
generala Forea.
Pošto je bio osigurao komunikaciju ka Verakruzu krenuo je bio na osvajanje
Puebla de Saragose, koju je branio general Ortega. Francuzi su 17. maja
bili osvojili grad.Francuzi su pobijedili u bitci kod Kamerona. U ovim
borbama su se istakli predstavnici legije stranaca kao i strani plaćenici.
Francusko napredovanje je ometalo gerilsko djelovanje i specifične sezone
kiše u Meksiku, ali su Francuzi s relativno malo snage dobijali bitku
za bitkom. Time je Francuzima bio otvoren put prema prijestolnici. Okupacija
prijestolnice je povjerena generalu Bazenu koji je i bio zauzeo 17. juna,
a Benito Huarez je pobjegao u San Luis Potopis. Da bi ojačao svoje stanje
Napoleon je bio išao na ruku konzervativcima i crkvi čime je njegova potpora
znatno porasla. Bentio Huarez je pobjegao na sjever u Monterey gdje nije
dobio očekivanu potporu SAD. Na jugu se takođe slama bio otpor Meksikanaca
koji su bili pod komandom P. Diaz.
DRUGO CARTSVO U MEKSIKU
Drugo Meksičko Carstvo se odnosi na period od 1864 – 67. Stvoreno je
uz prihvatanje Meksičkog kongresa i insistiranja Napoleona III. Razlog
prihvatanja Maksimilijana bilo je podržavanje sve čvršćih veza između
Hasburške monarhije i Francuske naspram Pruske. To je bio prije svega
politički savez. Maksimilijan i Charlota njegova žena su bili sa entuzijazmom
dočekani što je ona bila zapisala i u svojim pismima. Referendum je bio
potvrdio prihvatanje nadvojvode Maksimilijana Hasburškog za cara. Carstvo
je bilo debelo podržano od strane konzervativaca. Maksimilijan je putovao
na brodu iz Trsta u pratnji francuske i austrijske mornarice. Stigao je
bio u Verakruz 21. maja 1864. Car je izabrao Mexico grad za svoju prijestolnicu.
Čim je stigao u prijestolnicu krenuo je sa arhitekturalnom promjenom glavnog
grada i njegovog središta. Maksimilijan je bio šokiran stanjem seljaka
u Meksiku naspram veleposjednika.
Budući da nisu bili imali djece usvojili su : Augustin de Intribude de
Green i Salvador Intribude de Marezva obojicu unuka prvog meksičkog cara
Augustin Intribude. Zbog velikog broja stranih vojnika Maksimilijan se
osjećao sigurnijim i vraćao je bio neke stare privilegije konzervativnim
strujama. Kasnije na iznenađenje i razočaranje konzervativaca bio je usvojio
čitav niz liberalnih principa. uključujući upravnu reformu zemlje, proglašenje
vjerskih sloboda te uvođenje općeg prava glasa bez obzira na klasne razlike.
Zabranio je bio izrabljivanje djece. Obnovio je i preuredio zamak Chapultepec
povrh glavnog grada, koji je postao i vladarska rezidencija. U njegovo
je vrijeme velik broj europskih useljenika došao u Meksiko, a pružio je
bio utočište i izbjeglicama iz Konfederacije nakon njihovog poraza u Američkom
građanskom ratu.
Francuska je bila imala za Meksiko velike planove koje su prije svega
uključivale razvoj rudnog bogastva. Meksiko je trebao bio postati kuća
uticaja Francuske u zapadnoj hemisferi. Prije svega Meksiko je trebao
bioslužit kao polazište za prodor francuske robe u južni Pacifik. Maksimilijan
je kao ličnost prefirirao bio monarhističku demokratiju. Nastojao je bio
smanjiti svoju moć te djelovati zajedno u skladu s kongresom Zbog svojih
liberalnih principa protiv njega je sve više ustajala konzervativna struja.
Nakon što je bio došao na vlast Maksimilijan je dobio pismo iz Vatikana
da vrati privilegije crkvi. Maksimilijan nije ispoštovao ovo pismo smatrajući
da ono šteti meksičkom narodu. Maksimilijan čak nije opravdavao pogled
Napoleona III na Meksiko nego je smatrao da Meksikanci moraju sami odredit
svoje ciljeve.
PAD DRUGOG CARSTVA
Raspad carstva je bio za očekivanje. Napoleon III je bio dobio izvješće
vlada SAD koje traže povlačenje francuskih trupa iz Meksika. Još ranije
francuske trupe nikad nisu bile zavladale cjelim Meksikom što je stavljalo
u opticaj vraćanje na vlast Benita Huareza. SAD su se bile pripremale
na davanje municije i materijala Huarezu nakon završetka građanskog rata.
Bile su slobodnije u djelovanju. Postavili su bili svoje vojnike duž granice
sa Meksikom u jačini od 50.000 ljudi i bili su blokirali izlaz na more
i okeane brodovima iz Meksika. Takođe u Evropi je sve više bila jačala
uloga Pruske pod Bizmarkom s kojom se sve više bilo računalo na mogući
rat.
Počev od 1865. bilo je dolazilo do pobjeda liberala u raznim bitkama,
kod Tamparambe i Minochane. U aprilu i maju liberali su imali dosta stacioniranih
ljudi u državama Sinola i Chihuania. Gradove duž Rio Granda su zaposjeli
liberali. U drugoj bitci kod Tamparambe odlučena je sudbina sjevernog
Meksika. Napoleon III je 31. maja bio otpočeo evakuaciju Meksika. Na tu
vijest Huarez i Diaz su bili krenuli ka glavnom gradu. Diaz je bio zauzeo
državu Jukatan. Napoleon III je bio tražio da se Maksimilijann povuče
što je ovaj odbio, ali je bio poslao svoju ženu na brod za Evropu.
Dana 19. lipnja 1867. Maksimilijan je u rano jutro strijeljan na Cerro
de las Campanas zajedno s Miguelom Miramónom i Tomásom Mejíom. Posljednje
riječi bile su mu „živio Meksiko i jadna moja Charlota.“ Njegovo
mrtvo tijelo je potom javno izloženo u katedrali u Queretaru, gdje je
ostalo do 1868., kada je na traženje Franje Josipa koji je u Meksiko poslao
bojni brod Novaru, vraćeno u Europu te je Maksimilijan napokon primjereno
pokopan u habsburškoj carskoj kripti u Beču. Charlota je, pod pritiskom
svega proživljenog, izgubila razum te je ostatak života provela u izolaciji,
prvo u Miramaru, a potom u Belgiji, pod skrbništvom svojeg brata, Leopolda
II.
MEKSIKO OD 1867 DO 1872.
Nakon što je bio pobijedio Maksimilijana na vlast je došao bio dotadašnji
predsjednik Benito Huarez. Težio je ponovnom uspostavljanju vlaasti u
Meksiku. Jedan od njegovih najvjernijih ljudi bio je Porfirio Diaz, koji
je bio kasnije postao najljući protivnik. Situacija u zemlji je bila veoma
teška. Većina vojske bila se odmetnula u banditariju. Samo oko Montereya
je sudjelovalo preko 1000 banditskih grupa. Nakon stupanja na mjesto predsjednika
morao se bio suoćavati s mnogim pobunama protiv njegove vlasti. Njegov
izbor bio je dosta sumnjiv. Za vrijeme svog drugog namjesnikovanja posjede
je dijelio na način aukcije tj. ko da najbolju ponudu. Njegov pokret je
bio više usmjeren protiv crkve nego protiv veeleposjednika. Vratio je
ustav iz 1857. na snagu i krenuo je bio u pravljenje željeznica, fabrika
, škola i sl. Zbog nedostatka državnog novca, smanjivao je i ukidao bio
penzije.
Do pobune je došlo bilo 1868. na čelu sa Plotino Rhodakanati i Julio Lópezom.
Oni su iznjeli svoju hrišćansku filozofiju koja je navodno bila u suprotnosti
s predsjedničkim idealima. To je bio tipičan socijalistički pokret. Benito
Huarez se nije nikad sslagao s ovim pokretom. Huarez je išao na jačanje
centralne Meksičke unije. Da bi bio prikupio novac kristio se prodajom
zemljišta. To je pak bilo izazvalo gnjev običnog seljačkog stanovništva.
U Meksiku je bio veliki broj zemljoposjednika. Pod Huarezom stasala je
bila nova klasa liberalnih veleposjednika i liberlnog oficirskog kora.
Bio smatrao je da treba oslabiti snagu kongresa. Sve više je bilo neslaganja
naročito s bivšim saveznikom Porfiriom Diazom. Diaz je bio smatrao da
je na izborima 1871. Huarez koristio se prevarom. Diaz je bio sa omanjom
vojskom krenuo na glavni grad. U vrijeme nesuglasica Benito Huarez je
umro za krevetom od srčanog napada.
MEKSIKO OD 1872 DO 1911.
Nakon smrti Benita Huareza na čelu Meksika dolazi Sebastián Lerdo de
Tejada, prvo kao vršitelj dužnosti a zatim kao i izabrani predsjednik.
Tejade je bio sin Španca i mjke Meksikanke. O njegovom predsjednikovanju
nije se bilo puno pisalo. Spada u red zaboravljenih lidera. Živio je bio
u veoma burno vrijeme. Kao predsjednik uveo je novi ustav 26.9.1873.,
otjerao udruženje sestre časnice i ustoličio po prvi put senat. Bio je
u vrijeme „ reformističkog rata“ ministar inostranih poslova.
Smanjio je bio broj krivičnih prijava kao prestanak protjerivanja pristalica
Diaza. Nastojao je bio balansirati između pristalica Diaza i Huareza.
Postigao je bio veliku popularnost u državi nakon otvaranja željeznice
od Verakruza do glavnog grada. Općenito su bile otvarane ceste i radna
mjesta ali je nastojao što brže djelovati u pravcu kapitalizma ne osjećajući
pravu snagu Meksika, koja je morala biti raspoređena dosta sporije. Njegovo
ne miješanje u političke stvari bilo ga je održavalo u životu države.
Nije bio pristupio zabrantii nijednu političk partiju.
Način vladanja bio je specifičan. Pristupio je miješanju dužnosti predsjednika
i premijera. Nastojao je što više centralizirati vladu. Određene grupacije
su gledale u njemu tiranta. Podržavao je određene ideje poput : odvajanja
crkve od države, stroge liberalne zakone, i slično. Njegovo stvaranje
senata je prije svega bilo uključeno kao „ alat“ u borbi protiv
raznih manipulacija u saveznim državama. Iako je bio uveo porez na razne
kartice taksiza, taj njegov zakon nije bio uveden sve do dolaska Porfiria
Diaza, koji je bio i profitirao od toga. Za vrijeme predsjedništva najveći
protivnik bio je ironično vrhovni sud. Iako je na to mjesto uz odobravanje
Tejade bio postavljen José María Iglesias, on se okrenuo protiv djelovanja
predsjednikale. Njegovo ponovno imenovanje navodno je bilo nelegalno 1876.
Za njegovu vanjsku politiku karakteristično je strah od SAD, ali ne toliko
u pogledu vojne intervencije, koliko kroz kapitalna ulaganja u privredu.
Za vrijeme Tejade postojala su tri glavna željeznička pravca. Porfiristi
su bili namjerno pravili probleme da bi ometali rad predsjednika.
Takođe je suzbio pobunu protiv njegove vlasti. Nakon izbora za vlast 1876.
pobijedio je bio s malom većinom što je bilo izazvalo pitanje regularnosti
izbora. Tejadina glavna greška je bila što nije imao svojih vjernih ljudi
na pozicijama i morao je vršiti razna imenovanja kako bi zadovoljio razne
grupacije. Drugi krivac bio je u pasivnosti Tejade kao osobe koja je bila
opustila da mu se ismijavaju. Zbog toga se dižu ustanci. U bitci kod Tempile
snage Tejade su bile izgubile te je bio morao pobjeći u progonstvo.
VLADAVINA PORFIRIA DIAZA
Porfirio Diaz rodio se bio 1830. u državi Oaxaca. Bio je mestik, miješane
španjolske i domorodačke krvi. Otac mu je umro kada je imao tri godine,
a majka mu je vodila gostionicu dok taj posao nije propao. Sa izbijanjem
Meksičko – Američkog rata stupio je bio u vojsku. Diaz se bio iskazao
posebno u bitci kod Puebla protiv Francuza. Borio se je i bio protiv vlasti
Santa Ana 1855. tada je bio otkrio da mu je vojnički poziv prava karijera.
Iako je bio saveznik Benita Huareza okrenuo se je protiv njega nakon što
je ovaj stupio na vlast. Uz pomoć katoličke crkve i SAD postao je predsjednik
1876. u Meksiku.Porfirio Diaz je namtenuo zemlji niz rješenja poznatih
kao „ Norijski plan“. Time je htio riješiti nagomilane državne
probleme. Diaz je ostao na vlasti punih 35 godina što nije bila mala stvar.
Za njegovo vrijeme bilo je došlo do naglog razvitka Meksika, ali je to
ipak bilo samo na korist malog broja ljudi. Njegovo vrijeme u Meksiku
je poznato kao „ Porfiriato“.
Njegova ideologija vlasti je bila temeljena na sistemu ne – izbora na
dosadašnje mjesto. Tu svoju ideju bio je kasnije debelo pregazio. Nakon
što je došao na vlast Diaz je zahtjevao strogo tumačenje ustava. On je
bio dijelio pak najistaknutija mjesta svojim saborcima. Iako su bile čak
i novine pod njegovom kontrolom govorile o korupciji on se na to nije
obazirao. Takođe je bio udavoljio i crkvenoj frakciji. Na vlasti je bio
nastojao posvađati između sebe različite opozicione frakcije i usmjeriti
njihovu borbu na druge ciljeve. Ljudi koji su bili uz njega dobijali su
velika imanja, položaje u administraciji, fabrike i slično. Kao predsjednik
Meksika glavni cilj mu je bio razvoj države, ali je izgubio svoje revolucionarne
ideje i ideale.
Njegovo državno zaapošljavanje donijelo je koristi građanima Meksika.
Ali je vlada bila popustljiva što se tiče određenih stvari kao što su:
prodaja droge, kockanje, prostitucija i slično. Diaz je bio vratio neke
privilegije crkvi, što mu je bilo dozvoljavalo hodanje na objema nogama
u političkim vodama. Veleposjednici ( haciendasi) su bili veoma zadovoljni
s politikom Diaza budući da se ovaj bio s njima udružio u upravljanju
zemljom. Općenito rekavši Diaz je bio vješt diplomata i političar. Sa
opozicionim novinama Diaz se veoma žestoko bio obračunavao. Najveći dio
protivničkih urednika je zatvarao, i tako je bio ostavljao na životu samo
novine koje su njega hvalile. Armija Meksika u diazovo vrijeme je bila
veoma dobro uređena. Diaz je znao bio pravu vrijednost vojske. I sam je
svoj život započeo kao vojnik. Velike svote novca su išle na opremljanje
srednjeg i višeg kadra. Generali se obično nisu bili zadržavali dugo na
tom mjestu iz straha da bi mogli stvoriti kult ličnosti. Situacija običnih
ljudi na imanjima je bila veoma teška dok se pak u gradovima razvijao
određen srednji sloj. Diaz je prije svega zaslužan za razvoj stranog kapitala
u Meksiko. Iako dijelom Indijanac Diaz je bio smatrao da oni neobrazovani
ne mogu biti glavni nosilac razvoja zemlje. Sa stranim ulagačima Diaz
je bio veoma pohvalan i vrlo često im je znao i davati prevelike povlastice.
Strane kompanije su bile izuzete plaćanja velikog poreza.Strani kapital
je bio sudjelovao u razvoju prije svega usmeren na rudnika, industrije
i na kraju stotine kilometara željeznice i autocesta. Najvažnije zemlje
partner su bile: SAD, Velika Britanija, a takođe su važne bile i Francuska,
Španija te Njemačka. U Monterju je 1903. otvorena prva visoka peć u cijeloj
Latinskoj Americi.
Stvorivši uslove za stranu intervenciju u kapitalu, Diaz je bio napravio
meksički bom. To se prije svega bilo desilo zahvaljujući kapitalu iz SAD
i Europe. Fabrike i industrijska postrojenja su bujale od proizvodnje.
Takođe su izgrađeni veliki kompleksi željeznica koji su povezivali dvije
obale Meksika. To je bio vrhunac političke rasude od Diaza. Meksiko je
tad ima prihod od 3.2 dolara pesosa na dan i na osnovu toga bio je svrstan
u rang zemalja kao što su Francuska, Njemačka, Austrija pa čak i V. Britanija.
Takođe je bio važan zakon o rudarstvu koji su donijeti 1884. i 1892 koji
su vlasnicima davala sva prava nad proizvodnjom. To se i često naziva
tzv. „ zlatno razdoblje Meksika. Ipak običan svijet nije okusio
ovaj razvoj. Takođe se i u Meksku izdvajaju razni dijelovi države ( provincije).
Sjever je bio isprecjecan rudnicima i mineralnim bogastvom, dok su u centralnoj
dolini dominirali veliki posjedi na kojima je radila jeftina seljačka
snaga. Ipak tamna strana su bile preveliki posjedi od kojih se izdvajala
900 porodica. Donijet je bio zakon 1885. Po kojim bi se zemlja u državnom
vlasništvu dala jedna trećina n obradi kolonima ( hacieendasima) , a taj
zakon je nazvan „ kolonizacionim“. Išlo je bilo na ruku velikopsjednicima.
Oni su bili imali glavnu ulogu u nazatku Meksika kao industrijske zemlje.
Razvoj i iskorištavanje petroliuma je takođe se povećao sa 10.000 dnevno
u 1901. na 12.5 miliona u 1911. god. Sve to zahvaljujući stranom kapitalu
prije svega iz SAD. Zbog sve veće zavisnosti od SAD država u kapitalistčkom
smislu Diaz je jednom navodno rekao „ Jadan moj Meksiko tako daleko
od Boga, a tako blizu SAD.“ Takođe je Diaz dosta smanjio vanjski
dug Meksika stranim državama koji je bio prouzrokovan nizom revolucija
i ratova. Zbog stanja u Meksiko su bili dolazili mnogi emigranti iz Europe
u potrazi za poslom. Takođe je dužinu željeznica povećao sa 5. 667 u 1874.
na 16. 458 1906 godine. Pozivao je bio i Holivudske glumce i scenaristi
u Meksiko gdje bi pravili filmove i od toga je bio punio državni budžet.
Radilo se je bilo na povećanju telegrafske mreže kao i primjeni drugih
inovacija u Meksiku. Diaz je stavio Meksiko na noge. Meksiko je bio postao
najveći proizvođač srebra, a sredio je bankarski sistem i revalvirao poreski
sistem učinivši ga dosta efikasnijim. Meksički peso je postao bio jedna
od najtraženijih valuta.
Za vrijeme od 1880 do 1884. na čelu Meksika je bio njegov prijatelj i
poslušnik Manuel Gonzalez, a Diaz je bio guverner u Oaxaci. Tamo je nakon
smrti supruge oženio se osamnaestogodišnjom Carmen Romeo Rubio. Tim brakom
je učvrstio veze sa svojim političkim protivnicima. Diaz je uvijek bio
pozivao na ustav kad god mu je to odgovaralo, a kad nije, pravio bi se
nezainteresovan i nalazio bi stalna opravdanja. Stalno je bio, da bi osigurao
predsjedničko mjesto vršio amandmane na ustav. Smatrao je da Meksiko još
nije spreman za demokratiju. Promijenio je 1904. period predsjedništva
na šest godina. Period vladavine od 1884. do 1911. se danas smatra diktatorskom.
Kao rezultat njegove politike glavnu riječ je bila vodila izvršna vlast.
Izbori su se redovno održavali ali su bili u službi samo Diaza. Velika
većina ljudi ostajala je bila na vlast po dvadeset godina, i bila se prtvarala
u neku vrstu „ službene aristokratije“. Dok je zanemario bio
ostale dvije grane vlasti. Time je bio stvorio centraliziranu vlast u
rukama jedne osobe . Stvorio je bio mueralese, koji su bili policijske
snage zapravo sačinjene od lopova i bandita i služili su samo centralnu
vlast. Sam je bio postavljao guvernere koji su često bili i veliki industrijalci.
I sami industrijalci su bili protiv prevelikog mješanje stranog kapitala.
Razvoj Meksika je prije svega služio stranom kapitalu. Dovoljno je reći
da se brojne željezničke trase služile samo u slučaju izvoza sirovine,
a domaći ljudi nsiu bili dobijali ni 5% proizvodnje petroliuma. To je
bio tipičan primjer neokolonijalzma.
MEKSIČKA REVOLUCIJA
Narod je bio bivao sve neraspoložniji prema Diazovoj vladavini. Bilo
je više razloga. Prvo što običan svijet nije bio osjetio slast ekonomsog
razvoja zemlje, drugo što je i dalje bio potlačen na seoskim imanjima,
treće sistem obrazovanja je bio slab ( počeo se bio razvijati), nezadovoljstvo
autokratskom vlašću jedne osobe,,. Agrarni sektor je bio nedefinisan,bila
su velika prostranstva dok je radnik imao zastarjele uređaje za obradu.
Njihove nastambe su bile odrpane i siromašne. Radnici su bili morali i
raditi od šest u jutru do sumraka. S druge strane kuće gospodara su bile
sređene najboljom opremom. Prvu potporu ustanka dali su radnički pokreti
a impuls je došao s vana. Diaz je u početku bio naklonjen radničkim pokretima
ali kad su one počele kritikovati režim, bio je počeo njihove vođe zatvarati
i obračunavati se s njima. Štrajk je bio kažnjavan veoma surovo, a radnicima
je bilo dozvoljeno samo udruživanje radi „ međusobnog pomaganja
i potpore“. Oko 1900. najokutnija faza progona je prošla i radničke
organizacije su stupile u međusobnu vezu. Tada je u Meksiku bilo oko 800.
000 radnika. Radničke organizacije su u početku bile uperene prije svega
protiv velekoposjednika koji su ih iskorištavali kao i strane firme koje
imk nisu davali nikakve nadnice, zdravstveno osiguranje, i ostalo.
Dva najvažnija štrajka su bila inspirisana agitatorskim djelovanjima radničkog
pokreta iz SAD. To su bila radnički štrajk u Sonori 1906. I godini dana
kasnije u Rio Blanku. Natala su na incijativi „ Kanena konsolitajd
koper“. Radnici Meksikanci su se bili naljutili na gazde Amerikance,
koji su usput zapalili zastavu SAD. Ovaj štrajk je ugušen u krvi. Pokret
u Rio Blanku su bili još nemilosrdniji i još više bili nemilosrdnije ugušeni.
Ovaj pokolj radnika bio je pozdravi i jedan režimski list s rečenicom
: Tako se vlada! Zbog toga je došlo do intervjua Diaza sa jednim američkim
novinarom lista „ Pierson magazin“ govorio bio o mogućnosti
povlačenja sa čela države i uspostavi demokracije. Tako je došlo do formiranja
Demakratske stanke na čelu s Rejesom, koji je kasnije pak bio upućen u
Evropu na diplomatsku misiju. No 1909 se bio na sceni javio Fransisko
Madero. Bio je plemićkog porijekla i vrlo obrazovan te je izdao bio jednu
knjigu u kojoj govori o demokraciji u Meksiku. Madero je još ranije bio
aktivan protiv režima i solidarisao je s običnim narodom.
Zajedno s Vaskom Gomezom osnovao je 1909. „Antireizborni centar.“.
Cilj je bio suprostaviti se izboru Diaza. Diaz se nije bio puno zainteresovao
za Madeira. Diaz je bio smatrao da će ga vrlo lako pobijediti. Diaz je
ponovno ubjedljivo pobijedio na izborima. A Madeiro je smatrao izbora
falsifikovanim. Madeiro je bio smatrao da je revoluccija jedno zlo ali
je do nje ipak došlo. Ipak Madeiro je prešao u SAD i odredio „ Plan
iz San Luisa“ kao osnovu za početak revolucije koja je bila počela
23.11. 1910. Sve nade su se polagale bile u jednostavni prenos vlasti.
Uprkos represalija režima pobuna je bila izbila 20 novembra u Čiluali.
Komandant pobune Parensko Orskol je brzo zauzeo bio selo San Isidro i
pobijedio u bitci kod Pedernasele. Vojsci pobune pridružio se bio i legendarni
Pančo Vilja. Zbog teške situacije na sjeveru Madeiro prebacuje vojsku
na jug. Država Čiuača je bila centar pobune ali su bile i okolne države
pogođene. Na sjeveru su pak razbijene pobunjeničke snage u Južnoj Kaliforniji
ali na jugu Meksika sasvim drukčije je bilo. U samom pobunjeničkom timu
su bile izlazile određene nesuglasice. Zbog mobilizacije vojske SAD, u
Meksiku se sjećajući prijašnjih intervencija počeli sporazumjevati. Ipak
su uprkos mogućoj intervenciji neprijateljstva obnovljena. Nakon predaje
grada Sijudad Huarese sve vše se ljudi okretalo protiv Diaza. Konačno
je 25. Maja Diaz podnio ostavku i otišao u progonstvo.
ZAKLJUČAK
Meksiko u drugoj polovici 19. st. bio je proživljavao vrlo teške trenutke. Počev od gubitka preko pedeset odst države. Većina stanovnika u Meksiku nije bila svjesna ove činjenice jer nije bila obrazovana. Od tada Meksiko postaje zanimljiv plijen evropske intervencije. Na Meksiko je oko bila bacila Francuska. U samom Meksiku su uvijek bile postojale dvije suprotne stranke liberalna i konzervativna. Svaki predsjednik koji je bio došao na vlast morao je zadovoljavati obadvije strane. Meksiko je bio kao što je i danas država bogata resursima, vodama, historijom... Meksički političari nisu znali bili to cijeniti i nisu bili nikad znali iskoristiti. Građanski ratovi su uvijek štetili Meksiku bez obzira da li prava strana bila došla na vlast ili izgubila vlast
Francuska je intervencija bila loše završila iako današnji historičari
su mišljenje da ona nije toliko loše bila uperena protiv meksičkog naroda.
Na scenu ponovo su bili stupili građanski ratovi i netrpeljivost. Vlast
u Meksiku se bila ponovo stabilizovala za vrijeme vladavine Porfiria Diaza.
On je bio čovjek čvrste ruke. Otvorio je bio Meksiko zapadu i nastojao
bio modernizirati Meksiko. Stvorio je bio bum meksičke privrede. Ipak
je njegovo dugo držabje autoritativne vlasti bilo dovelo do nezadovoljstva
građanstva. To je bilo eskaliralo u građanski rat u kojem je bio smjenen
Diaz. Meksiko je bio ostao revolucionarno poprište sve do 1929. kada su
pobune prestale i stvoreno nacionalno jedinstvo.
LITERATURA
Davenport John C., The U.S.-Mexico Border: The Treaty of Guadalupe Hidalgo,
New York, 1928.
Henderson Timothy, A Glorious Defeat: Mexico and its War with the United
States, New York, 2007.
Joseph Gilbert, The Mexico Reader, History, Culture, Politics, North Carolina
( Duke university press), 2001.
Pani Erica, "Dreaming of a Mexican Empire, The Political Projects
of the 'Imperialist' New York, 1998.
McCaffreyJames M, Army of Manifest Destiny, The American Soldier in the
Mexican War., 1846–1848. New York, 1994.
Grupa autora., Opšta enciklopedija Larousse., II tom., Beograd., 1973.
Grupa autora., Atlas svjetske povjesti., Zagreb., 1987.
Grupa autora., Mala enciklopedija., Beograd., 1986.
Grupa autora., Velika ilustrirana povjest svijeta ( Keršovani)., Rijeka.,
1967.
Grupa autora., Vojna enciklopedija., Beograd., 1976.
INTERNETSKI ( DOMUMENTIRANI) IZVORI
http://www.youtube.com/watch?v=6nE3srC_3c4
http://www.youtube.com/watch?v=PKrh6ZWENME
http://www.youtube.com/watch?v=PKrh6ZWENME
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|