|
HRVATSKA U RAZVIJENOM SREDNJEM VIJEKU
Dolazak Arpadovića na vlast
Poslije smrti Zvonimira, a posebno Stjepana II u Hrvatskoj je nastalo
bezvlašće. Ugarski kralj Ladislav je postavio za hrvatskog kralja svoga
nećaka Alma ali se ovaj nije mogao učvrstiti u Hrvatskoj. Barem dijelom
Hrvatske uspio je zavladati hrvatski velikaš Petar i proglasiti se kraljem.
1097. sukobio se s jednim ugarskim vojnim odredom i u tom sukobu je poginuo.
Tada se nastavilo razdoblje bezvlašća.
1102. ugarski kralj Koloman dolazi u Hrvatsku i mirnim putem biva priznat
za hrvatskog kralja. Za uzvrat je hrvatskom plemstvu potvrdio stare povlastice.
Narednih godina svojoj je vlasti podvrgao i dalmatinske gradove. Njima
je zajamčio unutarnju samoupravu koje se prvenstveno odražavala u oslobođenju
od poreza i slobodi u izboru gradskog kneza i biskupa.
Krunjenjem Kolomana za hrvatskog kralja u Biogradu nastala je državna
zajednica Hrvatske i Ugarske koje će trajati sve do 1918. Time Hrvatska
nije postala dio Ugarske već je, osim u vanjskoj politici, zadržala svoju
samostalnost i posebnost. Donekle je položaj Hrvatske i poboljšan zbog
toga što je postala dio veće državne cjeline koja je olakšavala obranu
i hrvatskom plemstvu pružala već mogućnosti u stjecanju utjecaja i bogatstva.
Za južni dio Hrvatske negativna je bila činjenica da se sada vladar nalazi
daleko na sjeveru pa je njegov utjecaj na tom području postao minimalan.
To je otežavalo obranu hrvatske obale i predalo je svu vlast na tom području
osiljenim hrvatskim velikašima.
Pečat kralja Kolomana
Predaja o ugovoru dvanaestero hrvatskih plemena s kraljem Kolomnom
Koloman, božjom milošću sin Vladislava, kralja ugarskoga, vladajući
na mjestu svoga oca, a jer je bio vrlo odvažan, odluči da čitavu Hrvatsku
sve do mora dalmatinskoga podloži pod svoju vlast. Do đe sa svojom vojskom
do rijeke Drave. Hrvati pak, čuvši za dolazak kraljev, sakupiše svoju
vojsku i spremiše se na bitku. Kralj pak doznavši, da su se Hrvati sakupili,
pošalje svoje poslanike htijući s njima prijateljski pregovarati i sklopiti
ugovor, kakav su oni željeli. Hrvati saslušavši poruku gospodina kralja,
sastavši se na skupštini svi skupa, prihvatiše i poslaše 12 plemenskih
starješina od 12 hrvatskih plemena,… Ovi, došavši k gospodinu kralju,
iskazaše mu dužnu počast. Gospodin pak kralj, primivši ih poljupcem
mira, te dostojanstveno s njima postupajući, ovako se pogodiše: da će
spomenuti sa svim svojim bližnjima uživati svoje posjede i imovinu u
miru i bez smetnje; da nijedan od spomenutih rodova ni njegovi ljudi
nisu dužni spomenutom kraljevskomu veličanstvu plaćati porez ili dohodak,
osim što su spomenuti dužni gospodinu kralju, kad netko navali na njegove
granice, tad ako gospodin kralj pošalje po njih, dužni su tada poći
s najmanje 10 oboružanih konjanika od svakog spomenutog roda do Drave
na svoj trošak, odonud prema Ugarskoj na trošak gospodina kralja i sve
dok traje vojna, moraju ostati. I tako je bilo uređeno godine Gospodnje
1102. …
Povlastice kralja Kolomana date Trogiru 1107.
Ja Koloman kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, obećavam pod zakletvom
na sveti krst vama Trogiranima, mojim vjernim građanima, tvrdi mir:
meni i sinu mome ili nasljednicima mojima da ne budete obvezni na danak.
Biskupa pak ili kneza, koga bude kler i narod izabrao, potvrdit ću;
i dopustit ću, da se služe zakonom od starine utvrđenim, osim da od
prihoda luke od stranaca treba da ima kralj dva dijela, treći pak knez
gradski, a desetinu biskup. A u gradu ne ću dopustiti da stanuje nijedan
od Mađara ili stranaca, osim koga zaželi vaša ljubav. A kad budem do
vas došao imajući da se krunim ili želeći da s vama raspravljam državne
poslove, nikome od gra đana ne će se nanositi sila nad njihovim domovima,
osim koga bude primila vaša ljubav. A bude li se ikad činilo, da moje
vladanje koga tišti i taj bude htio da ide drugamo, sigurno neka ide
s ženom i sinovima i obitelju i sa svim svojim kamogod mu se bude mililo.
Hrvatska pod vlašću Arpadovića
U Hrvatskoj su Arpadovići vladali s dva različita područja. Sjever
Hrvatske (Slavonija) bilo je područje bliže kraljevskoj vlasti u kojem
je vladar raspolagao velikim posjedima kojima je mogao kupovati vjernost
velikaša. Na jugu (Hrvatska u užem smislu i Dalmacija), ti su posjedi
bili vrlo mali, a i do tih područja Hrvatske se moglo doći tek teškim
putovanjem kroz dinarske planine. Od doba Bele IV ta dvojnost hrvatskih
zemalja je došla do izražaja u imenovanju posebnog bana za Slavoniju.Ovakvu
situaciju koristi Venecija koje stalno ugrožava vlast Arpadovića nad
dalmatinskim gradovima vladajući manjim ili većim dijelom Dalmacije.
Posebno se žestoke borbe vode oko Zadra koji se s promjenjivim uspjehom
opire Mlečanima.
Dalmatinski gradovi nastoje očuvati svoju samoupravu manevrirajući između
Venecije i hrvatskih velikaša u zaleđu.
Vremenom je kraljevska vlast oslabila i u Slavoniji i Ugarskoj. To je
došlo do izražaja u Zlatnoj buli koju je morao 1222. nezadovoljnom plemstvu
izdati Andrija II. koja je i zakonski jako ograničila kraljevsku vlast
za račun plemstva.
Bela IV. (1235. – 1270.) pokušao je obnoviti kraljevsku vlast. U tom
svom nastojanju oslanjao se na sitno plemstvo i građanstvo. Ta njegova
nastojanja omela je provala Mongola 1241. – 1242. koja je izazvala katastrofalna
razaranja Belinih kraljevstava.
Kada su se Mongoli povukli Bela IV posvećuje se obnovi svojih zemalja.
Važan dio te obnove bilo je poticanje velikaša da grade kamene, utvrđene
gradove (burgove) s vojnim posadama koji bi branili zemlju ako Mongoli
ponovo napadnu. Time je jačao velikaše koji su iz svojih utvrda mogli
prkositi vladaru. Kako bi oslabio velikaški utjecaj osniva po njemačkom
uzoru niz slobodnih kraljevskih gradova što potiče i gospodarstvo njegovih
zemalja.
Već pod kraj vladavine Bele IV. kraljevska je vlast jako oslabila i
to se slabljenje nastavilo u borbama za prijestolje za posljednjih Arpadovića.
To koriste moćne hrvatske velikaške obitelji poput Šubića, knezova Krčkih
(Frankopana) , Babonića i knezova Cetinskih da postanu gotovo nezavisni
vladari na svojim područjima.
Fasada crkve Sv. Krševana u Zadru u stilu toskanske
romanike.
Crkva je dokument bliskih veza Zadra i Pise - velikih protivnika Venecije
i saveznika.
Kula u Novom Vinodolskom gdje je po predaji donešen
Vinodolski zakonik
- spomenik prodora feudalizma u tradicionalno rodovsko društvo.
Sukobi s Mlečanima u doba Arpadovića
Već 1115. počinje oružani sukob Arpadovića i Mlečana oko vlasti nad
hrvatskom obalom. U pohodima 1115. i 1116. dužd Ordelafo Faledro uspijeva
zauzeti Zadar, Trogir, Biograd, Split, Šibenik i otoke porazivši hrvatskog
bana Kledina. 1124. Stjepan II. uspijeva povratiti Biograd, Šibenik,
Trogir i Split, no već sljedeće godine Mlečani ponovo zauzimaju ta mjesta
pri čemu je Biograd u potpunosti razoren. 1133. Bela II. vraća pod svoju
vlast svu Dalmaciju osim Zadra i otoka.
Posebno su se oštre borbe vodile za Zadar i oko Zadra. Zadrani 1159.
i 1168. dižu pobune protiv mletačke vlasti. 1180. ponovo se bune i priznaju
vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. Zadrani protiv Mlečana
traže saveznike i u Italiji pa tako 1188. sklapaju vojni savez s Pizom.
1190. udruženi Zadrani i Rabljani pobjeđuju mletačku mornaricu. Mlečani
sada moraju sklopiti primirje s Belom III.
Mletački dužd Enrico Dandolo iskoristio je nedostatak novca u križara
koji su trebali prijevoz za Palestinu da ih navede da mu pomognu zauzeti
Zadar. 1202. udruženi križari i Mlečani zauzimaju Zadar. Već 1203. hrvatski
velikaš knez Domald zajedno s Omišanima, Šibenčanima i brodovima iz
južnotalijanskog grada Gaete otima Mlečanima Zadar. Usprkos tome 1204.
Zadrani se ponovo moraju pokoriti Mlečanima.
Kada Bela IV. bježeći pred Mongolima dolazi u Dalmaciju Zadar ponovo
podiže pobunu protiv Mlečana. Ponovo zadarska nezavisnost od Mlečana
nije dugo trajala. 1243. Mlečani poražavaju vojsku hrvatskog bana Dionizija
pod gradom.1244. Bela IV. mora sklopiti mir s Mlečanima. 1247. Zadrani
se ponovo moraju pokoriti Mlečanima. Po uvjetima predaje Zadrani su
prihvatili da im Mlečani postavljaju gradskog kneza, Mlečani su dobili
pravo raspolaganja zadarskim prihodima, zadarskim brodovljem i muškarcima
sposobnim za vojnu službu. Zadranima je zabranjeno i ženiti se osobama
iz hrvatskog zaleđa.
O križarskom osvajanju Zadra 1202. iz onovremene kronike Geoffroya
de Villehardouina
Tada stupi u dogovor dužd sa svojim ljudima i reče im: „Gospodo,
ovi ljudi (križari) ne mogu nam više platiti. I koliko god su nam isplatili,
mi smo sve dobili na osnovu ugovora, koji ne mogu održati. Ali kad naše
pravo ne bi bilo nikako priznavano od sviju, veoma bi nas zbog toga
prekoravali, nas i našu zemlju. Zatražimo od njih sporazum. Kralj ugarski
oteo nam je Zadar u slavenskoj zemlji, jedan od najutvrđenijih gradova
na svijetu. Nikada ga ne ćemo pridobiti snagom, što je mi imamo, ako
ga ne osvoje ovi ljudi. Zatražimo od njih, da nam pomognu osvojiti ga,
i mi ćemo im odgoditi plaćanje 34 hiljade srebrenih maraka, koje nam
duguju sve do časa kada nam bog dopusti, da ih mi zajedno s njima stečemo“.
Eto takav sporazum bi zatražen. …
Uoči Martinja dođoše pred Zadar u Hrvatsku. I opaziše, da je grad zatvoren
visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši
i bogatiji grad. I kad ga ugledaše hodočasnici (križari) mnogo se zadiviše
i rekoše jedan drugome: „Kako bi se mogao osvojiti silom takav
grad, ako ga sam Bog ne bi osvojio?“…
I tada se podiže opat od Vauxa iz reda cistercita i reče im: „Gospodo,
ja vam zabranjujem u ime rimskog pape navaliti na ovaj grad, jer je
kršćanski, a vi ste hodočasnici (križari)“.
I kada to ču dužd, veoma se rasrdi i uznemiri te reč e grofovima i baronima:
„Gospodo, ja sam imao pogodbu o ovom gradu prema mojoj volji,
a vaši ljudi su mi je razbili. I vi ste mi obećali, da ćete mi pomoći
osvojiti ga. I ja vas pozivam, da to učinite.“
Sada se grofovi i baroni, i oni koji su držali njihovu stranku, sastanu
na zajednički dogovor, i rekoše: „Veoma veliku nerazboritost počiniše
oni, koji su razbili pogodbu… Sada smo osramoćeni ako dužda ne podupremo
u osvojenju.“ I pođu do dužda i rekoše: „Gospodaru, mi hoćemo,
da vas podupremo u osvojenju usprkos onima, koji su se tome oprli“.Tako
bi zaključeno.
# Prema Jaroslavu Šidaku, Historijska čitanka
za hrvatsku povijest, 1. Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj
g. 1848., Zagreb 1952.
Hrvatska pod vlašću Anžuvinaca
Slabljenjem kraljevske vlasti za posljednjih Arpadovića, krajem 13.
i početkom 14. st., najviše su se okoristili bribirski knezovi Šubići.
Knez Pavao Šubić uspio je iskoristivši razmirice među pretendentima
za prijestolje Ugarske i Hrvatske da si osigura nasljednu bansku čast
u Hrvatskoj i Dalmaciji, sebi i članovima svoje obitelji položaj knezova
u dalmatinskim gradovima, a uspio je zavladati i Bosnom.
Šubići su toliko moćni da imaju glavnu ulogu u dovođenju na prijestolje
Ugarske i Hrvatske nove dinastije Anžuvinaca.
Novi vladar Karlo Robert (1301. – 1342.) obnavlja kraljevsku vlast u
Ugarskoj i Slavoniji oslanjajući se na građanstvo i sitno plemstvo i
uvodi promjene u vojnom ustroju (banderijalni sustav).
Poslije smrti kneza Pavla njegovu moć je naslijedio njegov sin Mladen
II. Nezadovoljni njegovim vladanjem protiv njega su se urotili ostali
hrvatski velikaši, dalmatinski gradovi i kralj. Mladen II je 1322. pobijeđen
ali u južnoj Hrvatskoj se nastavila vlada samovoljnih hrvatskih velikaša
koje vladar uzalud pokušava pokoriti. Jačanje kraljevske vlasti nastavilo
se pod sinom Karla Roberta Ludovikom I (1342. – 1382.). Ludoviku uspijeva
poraziti moćne velikaše na jugu Hrvatske i zauzeti ključne utvrde na
putu prema dalmatinskoj obali. Potom je, poslije žestoke borbe, uspio
poraziti Mlečane. 1356. mirom u Zadru Mlečani su morali Ludoviku prepustiti
svu obalu od današnje sjeverne Albanije do Kvarnera. Time je Hrvatska
dobila ponovo široki izlaz na more što je imalo blagotvorni utjecaj
na hrvatsko gospodarstvo. Ludovik je vlado ogromnim područjem od Baltičkog
mora do Jadrana i sjeverne Bugarske.
U Hrvatskoj se Ludovik oslanjao na građanstvo i sitno plemstvo. Posebnu
je pozornost posvetio organizaciji sitnog plemstva što je imalo važnu
ulogu za hrvatsku nacionalnu povijest jer je upravo sitno i srednje
plemstvo imalo glavnu ulogu u čuvanju predmodernih hrvatskih nacionalnih
tradicija.
Poslije Ludovikove smrti ponovo je zavladalo bezvlašće vezano uz probleme
oko nasljeđivanja prijestolja. U tim sukobima važnu ulogu imaju hrvatski
velikaši, odnosno velikaši koji su imali velike posjede u Hrvatskoj.
Starija historiografija u postupcima hrvatskih velikaša je vidjela neku
vrstu „nacionalnog“ otpora ali se prvenstveno radilo o obrani
vlastitih povlastica i borbi za moć i utjecaj.
Strateški važna utvrda Klis - dobivanje Klisa bio
je jedan od
ključnih događaju u prodoru Anžuvinaca prema hrvatskoj obali.
Rekonstrukcija frankopanskog kaštela u Brinju
Zadnji Anžuvinci i borba za prijestolje
1382. umire Ludovik I Anživinac. Nasljeđuje ga kćer Marija koja će
se ubrzo udati za češkog kralja Žigmunda Luxemburškog. Protiv nove vladarice,
na poticaj bosanskog kralja Tvrtka, buni se prior viteškog reda ivanovaca
Ivan od Paližne ali je njegova pobuna ubrzo ugušena. 1385. protiv kraljice
pobunu dižu moćni slavonski velikaši – braća Horvati. Pobunjenici dovode
na prijestolje muškog kandidata iz loze Anžuvinaca Karla Dračkog ali
je ovaj ubrzo ubijen. Sada je Marija ponovo kraljica ali ubrzo protiv
nje izbija nova pobuna. U Gorjanu kod Đakova hrvatski pobunjenici zarobljavaju
kraljicu Mariju i njenu majku kraljicu Elizabetu. Potonju su ubrzo i
ubili. Na strani zarobljene kraljice intervenira Žigmund Luxemburški.
1394. on kod Dobora u sjevernoj Bosni pobjeđuje pobunjenike na čelu
s braćom Horvat.
Sada je privremeno Žigmund učvrstio svoju vlast u Ugarskoj i Hrvatskoj.
1396. pokrenuo je veliki križarski rat protiv Turaka koji je završio
katastrofalnim porazom kod Nikopolja. Kako se dugo nije znala sudbina
kralja dio hrvatskog i ugarskog plemstva postavlja za novog kralja sina
Karla Dračkog Ladislava Napuljskog. Na čelu te skupine bio je Stjepan
Lacković. 1397. kralj Žigmund je u Križevcima organizirao sastanak pomirenja
ali je na njemu došlo do sukoba u kojem su Lacković i njegovi pratitelji
ubijeni.
Sada ponovo izbija pobuna protiv Žigmunda svom snagom. 1402. Ladislav
Napuljski dolazi u Dalmaciju i u Zadru biva okrunjen za kralja Ugarske
i Hrvatske. U svojim nastojanjima Ladislav se oslanja na mo ćnog bosanskog
vojvodu Hrvoja Vukčića koga imenuje svojim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj,
Dalmaciji i Bosni. 1408. Žigmund teško poražava glavnog Ladislavova
saveznika bosanskog kralja Tvrtka II pobivši 170 bosanskih plemić a.
Predaje mu se i vojvoda Hrvoje. Time je pobuna protiv Žigmunda konač
no bila ugušena. 1409. Ladislav Napuljski prodaje Veneciji Zadar, Novigrad,
Pag, Vranu i svoja prava na Dalmaciju za 100 000 dukata.
Splićanin Miha Madijev o banu Mladenu II i njegovom porazu
O božja blagosti, koja ne dopuštaš, da ijedno opako djelo ostane nekažnjeno,
a ijedno dobro djelo ne nagrađeno,… nisi htjela podnositi tolika opaka
djela, koja su u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije svakog dana vršili
upravitelji i službenici toga bana. Ta otimahu prihode crkava, nepoštovahu
brakova sklopljenih prema božjem zakonu, silovahu žene i nevine djevojke,
pljačkahu trgovce; također nasilno otimahu zemlju i posjede primorskih
i dalmatinskih građana… Isto tako davali su vješati taoce i sjeći glave
plemićima. …
Gdje je dakle bane Mladene tvoja moć, zbog koje nisi nimalo cijenio
sve kraljeve svijeta? Gdje je tvoja uznositost, kojom si prezirao boga
i crkvu katoličku, kad si postavljao biskupe, opate i predstojnice ženskih
samostana? Gdje je tvoja bahatost, kojom si pljačkao i siromašio gradove
u Dalmaciji i Hrvatskoj, voljne živjeti u miru i ostati pod tvojom vlašću?
Gdje je tvoje rasuđivanje, prema kojem si volio slušati smutljivce nego
dobre savjetnike? Obič avao si često čitati Bibliju, ali se nisi držao
njenih riječi. Zbog toga te bog kažnjava i ponizuje oduzimajući ti državinu.
#Prema Jaroslavu Šidaku, Historijska čitanka za hrvatsku
povijest, 1. Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj g. 1848.,
Zagreb 1952.
Zadarski mir Ludovika I. i Mlečana
1358.
… Mi dakle koji smo željeli i želimo živjeti u miru sa svim kršćanima,
osobito s Mlečanima, koje s našim kraljevstvom veže staro prijateljstvo,
utanačili smo s njima niže potpisani mir i slogu – neka ona božjom pomoć
u vječno potraje! – ovim načinom. T. j. da su isti dužd i općina mletačka,
a mjesto njih i u njihovo ime prije spomenuti poslanici, nunciji, prokuratori
i sindici, imajući za niže rečeno puno i slobodno ovlaštenje, pristali
na osnovu već navedene isprave, koju smo kod sebe zadržali kao jamstvo
u našu korist na ime nas i naših nasljednika kraljeva cijele Dalmacije,
t. j. od sredine Kvarnera do granice Drač a, sa svim gradovima, zemljama,
tvrđavama, otocima, lukama i pravima, ukoliko su ih na bilo koji način
imali i držali u njima, a napose u gradovima na kopnu – Ninu, Zadru,
Skradinu, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku. Još su, dakako, slobodnom
voljom i zrelom odlukom prenijeli na nas i naše nasljednike gradove
i zemlje Osora, Cresa, Krka, Raba, Paga, Bra č a, Hvara i Korčule, s
njihovim otocima i svim koristima i pripadnostima, naslove Dalmacije
i Hrvatske, kojima su se običavali služiti prije spomenuti duždevi,
te svekoliko njihovo pravo i vlast i vlasništvo, ukoliko su ih imali…
#Prema Jaroslavu Šidaku, Historijska čitanka za hrvatsku
povijest, 1. Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj g. 1848.,
Zagreb 1952.
Propadanje srednjovjekovnog ugarsko-hrvatskog kraljevstva
Slabljenje kraljevske vlasti u Hrvatskoj iskoristila je ojačala Bosna
da se pod Tvrtkom I proširi na velike dijelove Hrvatske uplićući se
u borbe oko nasljeđivanja kraljevskog prijestolja. Tvrtko I 1390. proglasio
se kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Poslije žestokih borbi na ugarsko-hrvatskom području učvrstio se kao
kralj Žigmund
Luksemburški (1387. – 1437.). Usprkos tome i činjenici da je Žigmund
bio car Svetog Rimskog carstva njema čke narodnosti dugotrajni sukobi
oko prijestolja toliko su oslabili kraljevsku vlast da joj privremeno
smirivanje situacije nije moglo puno pomoći.
Sukobima oko ugarsko-hrvatskog prijestolja najviše su se okoristili
Mlečani koji su 1409. od jednog od pretendenta na prijestolje kupili
pravo na Dalmaciju i potom su što milom, a što silom počeli ostvarivati
kupljeno pravo.
Oslabljena kraljevska vlast privremeno je ponovo ojačala za Matije Korvina
(1458. – 1483.). On uspješno lomi moć velikaša oslanjajući se na građanstvo,
sitno i srednje plemstvo i crkvu. To se odnosilo i na one u Hrvatskoj,
u prvom redu Frankopane. Od svoje države nastoji stvoriti najveću i
najjaču državu u srednjoj Europi pa stalno i pretežno uspješno, ratuje
s vladarima okolnih zemalja.
U doba Matije Korvina turska opasnost postaje neposredna. Tome je razlog
pad Bosne pod tursku vlast 1463. Matije Korvin uspijeva povratiti velike
dijelove Bosne ali Turke nije uspio posve izbaciti iz nje. Od zauzetih
dijelova Bosne oblikovao je Jajačku i Srebreničku banovinu koje su trebale
zapriječ iti daljnji prodor Turaka i predstavljati osnovu za njihovo
potiskivanje. Za obranu Hrvatske od Turaka oblikovao je Senjsku kapetaniju.
Glavnu ulogu u obrani ovih banovina imaju hrvatski velikaši i Hrvatska
kao i Jajačka i Srebrenička banovina sve se češće predstavljaju jednu
upravnu cjelinu. Time se postepeno stvara ideja o pripadnosti Bosne
Hrvatskoj. Poslije smrti Matije Korvina kraljevska vlast nepovratno
propada i svu vlast u državi preuzimaju moćni velikaši. Turski upadi
postaju sve opasniji i razorniji uništavajući ljudsku i gospodarsku
osnovu hrvatskog srednjovjekovnog društva. To posebno dolazi do izražaja
poslije poraza hrvatske plemićke vojske u sukobu s jednom turskom pljačkaškom
ekspedicijom 1493. u bitci na Krbavskom polju.
Kasni srednji vijek ima važne civilizacijske posljedice za daljnji razvoj
Hrvatske. Mletačko zauzimanje obale, a potom turska pustošenja južne
Hrvatske potiče premještanje težišta hrvatskog naroda s juga na sjever.
S migracijom stanovništva i državne vlasti na sjever se pomiče i sam
naziv Hrvatska. Nekadašnja rubna područja Hrvatske u kraju između Save
i Drave sada postaju središnja. Dok je ranosrednjovjekovnu Hrvatsku
prvenstveno obilježavao utjecaj sredozemne civilizacije od kasnog srednjeg
vijeka Hrvatska postaje izrazito srednjoeuropska zemlja.
Poslije bitke na Krbavskom polju Hrvatsku je od potpunog kraha spasilo
samo iznimno zauzimanje pojedinaca na banskom položaju poput Petra Berislavića
i Ivana Karlovića. 1521. Turci zauzimaju ključnu utvrdu koja je branila
prodor u srednju Europu – Beograd. 1526. velika turska vojska pod vodstvom
sultana Sulejmana Veličanstvenog krenula je u pohod na Ugarsku. Turskoj
se vojsci kod Mohača suprotstavio ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II.
U bitci je Ludovikova vojska poražena, a i sam je kralj poginuo. Sa
smrću Ludovika II propala i srednjovjekovna ugarsko-hrvatska država.
Grb Frankopana iz Senja - njihova glavna uporišta.
Matija Korvin uzevši im Senj slomio je njihovu moć.
Grb bosanske vladarske kuće Kotromanića koji su
iskoristili slabljenje države
poslije smrti Ludovika I da se proširi na hrvatska područja.
Jajce - ključna utvrda na Vrbasu koja je zahvaljujući
angažmanu
hrvatskih branitelja desetljećima odoljevala Turcima.
Unutarnji ustroj Hrvatske u razvijenom srednjem vijeku
Kralja je u hrvatskim zemljama zamjenjivao herceg. On je obično bio
član vladajuće dinastije. Imao je vlastiti dvor, postavljao je banove,
sazivao sabore, vodio vojne pohode, potvrđivao je kraljevske povlastice.
Pojedini hercezi su po svemu, osim po naslovu, bili nezavisni vladari.
U odsutnosti hercega hrvatskom upravljaju banovi. U početku je bio jedan
ban. Od Bele IV postoje dva bana. Poseban ban je počeo upravljati Slavonijom
što je bio rezultat posebnog društvenog i političkog razvoja tog dijela
Hrvatske. Od doba Matije Korvina za Hrvatsku ponovo postoji samo jedan
ban. Svaki je ban imenovao svoga zamjenika - banovca.
Važan politički činitelj bili su i sabori. Na sabore dolaze crkveni
i svjetovni velikaši, niže plemstvo i predstavnici gradova. Od 13. stoljeća
postoji poseban slavonski sabor. Od tada se hrvatski i slavonski sabor
zajedno sastaju tek iznimno. Na saborima se raspravlja o problemima
uprave, obrane i poreza. Na njima se rješavaju i zapletene parnice.
Od 15. stoljeća. slavonski sabor je počeo slati svoje predstavnike na
ugarski sabor kako bi slavonsko plemstvo ojačalo svoj utjecaj na vanjsku
politiku ali i kako bi obranilo ili uvećalo svoje povlastice. Slavonija
i Hrvatska su se dijelile na županije. Župane na č elo županija postavlja
kralja (posebno u Slavoniji). Od 12. stoljeća vladar počinje velikašima
davati cijele županije koje ovi tada tretiraju kao vlastiti feudalni
posjed. Kralj u županijama posjeduje i niz kraljevskih utvrda. Njima
na čeku se nalaze kaštelanima kojima se moralo pokoravati sve okolno
neplemenito stanovništvo. Plemići su pak bili organizirani u vlastite
plemićke župe koje su bile podložne samo banu. Županijsko se plemstvo
sastajalo na skupštinama na kojima je raspravljalo o problemima uprave,
poreza, obrane i sudovanja.
Gospodarstvo Hrvatske u razvijenom srednjem vijeku
Kao i u ranom srednjem vijeku i u razvijenom srednjem vijeku gospodarski
najrazvijeniji dio Hrvatske bila je jadranska obala i gradovi na njoj
što je bio rezultat njihovog iznimno povoljnog prometnog položaja na
putovima koji vežu zapadnu Europu i istočno Sredozemlje kao i Sredozemlje
i srednju Europu. Ovi raspolažu unosnim solanama i u njima se razvija
trgovina i pomorstvo. Gradovi u unutrašnjosti preko obalnih gradova
izvoze svoje, a uvoze strane proizvode.
Vladari prvenstveno svoj interes vide u efikasnom oporezivanju i rijetko
vode promišljenu gospodarsku politiku. U Slavoniji je najvažniji kraljevski
porez bila zemljarina (marturina) i dobit kovnice (obveza svakogodišnjeg
mijenjanja novca pri čemu se mijenjao stari novac s većim udjelom plemenitih
kovina za novi s manjim udjelom što je vladaru donosilo dobit). Za potrebe
ratovanja s Turcima uvodi se od 15. stoljeća izvanredni ratni porez
– dica. Važni vladarski prihodi bili su „trgovina“ po lukama,
tridesetina koja se plaćala na svu uvezenu robu na granicama, prihodi
od mitnica, solana i sl.
Tehnološki u razvijenom srednjem vijeku Hrvatska zaostaje za najrazvijenijim
područjima Europe. U obrtu se tek izuzetno pojavljuju napredne tehnike
(bojanje tkanina, brodogradnja). Svojom razvijenošću se prvenstveno
ističe trgovina. Najkasnije od polovice 13. stoljeća u dalmatinskim
se gradovima pojavljuju velika trgovačka društva u koja ulažu novac
svi slojevi gradskog stanovništva.
Od 12. stoljeća počinje ubrzani gospodarski razvoj zaleđa. Posebno se
brzo razvijaju gradovi na cestovnom pravcu koji povezuje Senj s panonski
prostorom.
Literatura
- Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb 1974.
- Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1975.
- Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997.
Ilustracije
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
Zagreb 1925.
- Vjekoslav Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb 1901.
- Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne, Zagreb 1882.
- Grga Novak, Prošlost Dalmacije, Zagreb 1944.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|