|
Pripreme za Hercegovački ustanak 1875.godine
U maju 1874. Za namjesnika Bosne bio je imenovan Ibrahim Derviš paša koji je bio poznat kao neprijatelj kršćana. To je bilo dovelo do izbijanja tenzija. Porta jedva da je mogla u BiH poslati nepodesnijeg čovjeka. Svoj uticaj na Porti stekao je bio raznim spletkama, nije bio imao ni vojničko ni diplomatsko obrazovanje. Muslimani su u njemu bili vidjeli osobu koja će zaštiti njihove privilegije i satrati „ kaure“.
Ustanak u Hercegovini nije bio planuo iznenada. Godina 1874. Je bila puna znakova, da se nešto sprema. Seljaci oko Ravna, Gabele, Nevesinja, u trebinjskom i stolačkom kotaru čitavu su spomenutu godinu stajali u živoj svezi s Dalmacijom, jer austrijske oblasti nisu pravile smetnje prolazu, aosobito su često uzmicala preko granica u Crnu Goru, pravoslavna izaslanstva, nalazeći ondje potpore zborom i tvorom.Crna Gora je i onako stajala bila prema Osmanskom carstvu u vrlo napetim odnosima radi krvoprolića u Podgorici. Osmanlije su radi ovih događaja pojačale bile granicu prema Crnoj Gori, a knez Nikola se obrati prema Austriji i Rusiji, koji su mu bili preporučili suzdržanost.
Bosanski ustanak 1875 . počeo je kao seoska pobuna protiv socijanog ugnjetavanja, a u seb i je bila sadržavala i odlike političkih kretanja koje su bile sadržavale dotadašnju karakteristiku BIH društva. Motivi koji su bili povod ustanku su se bili vidjeli već u prvim žalbama, samo su prividno krili dotadašnju pravi karakter ustanka. Jedan od glavnih uzroka izbijanja ustanka je bilo nemilosrdno pobiranje desetine po zakupcima i uopće agrarna mizerija, kojoj nije državna vlast mogla stati na kraj, a sami posjednici zemlje upravo su svojim postupanjem izazivali otpor. Porast zakupa desetine gurnuo je u krizu sistem sa svim njegovim bezazlenim i drastičnim stranama. Ustanak je bilo djelo prožimanje širih društvenih i poreskih zbivanja koji su do njega bili doveli. Njegova predistorija sadržana je u ovom poretku: nezadovoljstvo feudalnim sistemom na bosanskom selu izrodilo se, porastom zakupa desetine, u otvoreni društveno – vojni pokret.
Većina hrišćanskog stanovništva u BIH je prestavljala u socijalnom pogledu zavisan narod. Od 85 hiljada kmetovskih porodica samo je šaćica predstavljala muslimanski narod. Dok je od 75 hiljada slobodnih seljaka samo jedan neznatan dio bili hrišćani tj. oko 5 odsto. Učvršćenje takog odnosa bilo je regulisano Saferskom naredbom. Time je bio potvrđen sistem. zakupnih odnosa između age i kmeta. Takav sistem je bio postojao i znatno ranije.
Godine 1874. Bila je u nekim gornjim krajevima Hercegovine žetva slabije ponijela, pa se stoga ni desetina nije mogla bila potpuno davati. Zakupnici su bez obzira na to teško seljačko stanje nemilosrdno bili uzimali desetinu, a zaostatak htjedoše već kupiti u januaru 1875 godine. U okolini Nevesinja bili su neki seljaci pohvatani i pozatvarani, a neki su pred tim nasiljem pobjegli u planine, ai u Crnu Goru. Zabiljžen je slučaj bio da je izvjesni Smail –aga mučio kmetove da isušuju neku zemlju, što je bio dotični onda tu zemlju dijelio po nahođenju. Ovakav postupak begova i aga, a i da ne spominjemo ostale koji su bili su izazivali otpor kmetova i jačao bili svaki dan netrpeljivost.
Seljaci oko Ravna, Gabele i Nevesinja, u ljubinskom i stolačkom kraju nailazi su na otvorenu podršku austrougarskih vlasti u Dalmaciji. Pored njih, Austrijanci su podržavali i pravoslavna izaslanstva koja su išla u Crnu Goru. Prije nego što je bio buknu ustanak, U Dalmaciju je bio došao Franjo Josip, čija je pojava ustvari bila otvorena podrška ustanicima, naročito katolicima. U Dalmaciju su bila dolazila brojna izaslanstva, bosanskog namjesnika, fra Paške Buconjića, pratnja kneza Nikole. Time je car bio zaokružio svoju politiku prema BiH.
Vođe naroda u Hercegovini Jovan Gutić, Simun Zečević, Ilija Stevanović, Trivko Grubačić, Prodan Rupar i Petar Radović tokom avgusta i septembra 1874. se sastaju i odlučuju da počnu pripreme za ustanak. Donose odluke o pripremi oružja i municije, mjesta za zbjegove naroda, pripremi podrške Crne Gore ustanku i pripremi sve tako da se ustanak digne na proljeće 1875. Ova grupa je u oktobru stupila bila u pregovore sa crnogorskim knezom Nikolom Prvim Petrovićem. Knez isprva ne želi preuranjene akcije napominjući nespremnost Rusije za rat sa Osmanlijama. Pripreme su međutim bile nastevljene. U bilećkom i trebinjskom kraju njima rukovode serdar Todor Mujičić, Gligor Milićević, Vasilj Svorcan i Sava Jakšić.
Osmanlije su doznali za pregovore sa knezom i pokušavali su bili da pohapse
kolovođe, ali ovi bježe u Crnu Goru u zimu 1874. na 1875. Velike sile
su se bile umješale, naročito Austrija koja je zarad svojih interesa u
BiH tražila od Osmanilja da pomiluje kolovođe i izvrši amnestiju. Osmanlije
pod pritiskom pristaju i ulaze u pregovore.
Izbijanje Ustanka 1875. u Hercegovini
Polovinom jula 1875. Bio je najveći dio Hercegovine spreman
na ustanak. Mostarski biskup Kraljević je na molbu mutesarifa da ođe među
pobunjenike i sprovede primirje, ali se bio vratio sa neuspjehom. Neki
smatraju da je tajno čak bio njih i bodrio. Na čelu ustanika među katolicima
stajao je don Ivan Musić, koji je bio radio u porilogu Austrije. Oko don
Ivana Musića se okupiše i ostale vođe kao Mijo Tomašević, Andrija Raić,
Gjuro Krišto, Nikola Putica i Lovro Maslač. Od pravoslavnih vođa bili
su pristali Jovan Džombeta i Jefto Kalajdžić. Od pravoslavnih vođa bili
su istaknuti Lazar Sočica, Petar Radovanović, Stojan Kovačević, Bogdan
Zimonjić, Maksim Bačević, Peko Pavlović i Mićo Ljubibratić. Inače je sva
gornja Hercegovina bila pod uplivom Crne Gore. U to vrijeme je još bila
neriješeno pitanje granica a u BIH su bili došli Konstantin eff. I Husejin
paša.
Plan predviđa prvo oslobođenje nevesinjskog kraja a zatim širenje na ostale
dijelove Hercegovine. U međuvremenu su Osmanlije bili tražili hajduke
Pere Tunguza koji su 5. jula na Cetnjoj poljani na planini Bišini napali
karavan. U gonjenju Osmanlije 9. jula ulaze u sukob sa naoružanim seljacima
Jovana Gutića na brdu Gradac sjeverno od sela Krekova. Ovaj sukob je postao
poznat pod imenom Nevesinjska puška i označio je tako početak opšteg ustanka
u čitavoj Hercegovini. Isprva nevesinjski a potom bilećki i stolački kraj
su zahvaćeni, a u avgustu gatački kraj i prigranični pojas ka Crnoj Gori.
Čete od 50-300 ljudi i odredi od 500-2000 ljudi se skupljaju i napadaju
Osmanske granične karaule i begovske kule.
Osmanlije imaju 4 bataljona (tabora) redovne vojske (nizami) sa ukupno
1800 vojnika. Raspoređeni su u Mostaru, Trebinju, Nikšiću, Foči i karaulama
na granici. Uz nizame imaju i veći broj bašibozuka (neredovne vojske).
Osmanlijskim snagama komanduje Selim-paša koji je pod komandom Derviš-paše,
turskog komandanta BiH. Po izbijanju ustanka Osmanlije pokušavaju dobiti
u vremenu pregovaranjem sa ustanicima dok stignu pojačanja. Ustanici su
tražili smanjenje poreza, što Osmanlije odbijaju i borbe se nastavljaju.
U avgustu iz Bosne stiže još 4000 nizama iz Bosne, a kasnije i još 4 bataljona
nizama morem preko Kleka u Trebinje. Ustanici su u julu iavgustu uništili
većinu karaula i opsjeli Trebinje 5. avgusta. Trebinje su Osmanlije deblokirali
30. avgusta. Krajem avgusta počinju borbe i u Bosni, a Srbija i Crna Gora
obećavaju pomoć. Ovo dovodi do pojačanja ustanka.Knez Nikola šalje Petra
Vukotića i pristiže i veći broj crnogorskih dobrovoljaca pod komandom
Peka Pavlovića. Srpska vlada se ne usuđuje da javno pomaže ustanak pod
vanjskim pritiskom, ali šalje Miću Ljubibratića. Dolazi do sukoba među
ustanicima zbog neslaganja između predstavnika crnogorske i srpske vlade,
što uzrokuje neuspjehe.
Početak, tok i kraj ustanka na području Bosne 1875 – 77.
Počinje nešto kasnije od hercegovačkog, i nije došlo do
usklađivanja dejstava u ova dva kraja. U pripremama se ističu Vaso Vidović,
Simo i Jovo Bilbija, Spasoje Babić i Vasa Pelagić. Po planu je valjalo
prvo osloboditi sela kod Kozare, Prosare i Motajice, zatim napasti komunikacije
i blokirati savske gradove, a kasnije zauzeti Banja Luku. Plan je predvidio
početak ustanka za 18. avgust 1875. Plan su Turcima odali zatvoreni sveštenici
u Prijedoru pa ovi pojačavaju pritisak. Zato seljaci iz Dvorišta, Čitluka,
Petrinje, Bačvana, Pobrđana i Tavije napadaju 15. avgusta redife u Dvorištima.
Ustanak je prihvaćen a vođa postaje Ostoja Kormanoš.
Na početku je zahvaćen dio oko Prosare i Kozare, a oko Prijedora se formira
četa sa oko 400 ustanika kojom komanduje Pero Babić. Oni blokiraju Prijedor
a zatim pod vođstvom Marka Bajalice i Marka Đenadije napadaju Bosansku
Kostajnicu 19. avgusta. Tu trpe neuspjeh. Osmanlije brzo formiraju čete
bašibozuka u Banja Luci, Travniku, Bihaću, Bosanskoj Dubici i Kostajnici,
Prijedoru i Starom Majdanu. Sa ovim snagama nastupaju u tri kolone ka
Kozari, a ustanici se povlače pred nadmoćnijim snagama. Na 25. avgust
se ustanici dijele u manje grupe da izbjegnu uništenje, a komandu preuzima
Petar Popović Pecija. Sa njegovom pomoći preko Save je 9-10. septembra
prebačena kod Gašnice veća količine pušaka, poslata iz Srbije kao pomoć.
Sutradan jače turske snage napadaju ustanike na Prosari i potiskuju ustanike
ka Savi, gdje hrabro ginu Kormanoš i Pecija. Ustanak se međutim dalje
širi u jugozapadnu Bosnu (bosansku Krajinu) gdje na čelo dolazi Golub
Babić. Sa centrom oko Crnih Potoka južno od Grmeča stvorena je slobodna
teritorija koju ustanici drže tokom 1875.
Odbori za pomoć su formirani u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Glavni
odbor za pomaganje ustanka je osnovan u Beogradu avgusta 1875, a zatim
se javljaju odbori i drugdje. U Novoj Gradiški je osnovan Glavni odbor
bosanskog ustanka za oslobođenje. Srpska vlada nastoji svojim djelovanjem
da obezbijedi pripajanje Bosne Srbiji, a Hrvati traže ujedinjenje sa Hrvatskom.
Na Jamničkoj skupštini 16-17. decembra 1875. dolazi i do sukoba između
pobornika dinastije Obrenović i Karađorđević.
Proljeće 1876. donosi nastavak akcija ustanika naročito na Kozari, Prosari,
Grmeču, Vučjaku i Motajici. Golub Babić je zimi nabavio 200 pušaka ostraguša
i barut i olovo za njih. Glavna uprava uz Babića ima i Iliju Bilbiju i
Todora Sučevića. Babić ne napada dobro utvrđene i branjene gradove, već
vrši uspješne napade na manje turske snage. 30. juna Srbija ulazi u rat
protiv Osmanlija što pomaže ustanicima. Ustaničko rukovodstvo 2. jula
1876. izdaje proglas o ujedinjenju Bosne sa kneževinom Srbijom. Golub
Babić sa ustanicima 9. jula osvaja Sanicu i Bravsko a 2-7. jula Bosansko
Grahovo
Tada komandu od Babića preuzima pukovnik Mileta Despotović iz Srbije.
On je organizovao vojsku, pooštrava disciplinu i počinje da planira osvajanje
gradova a potom i šireg područja Bosne gdje bi trebalo organizovati srpsku
vlast. Po tom planu Odžak je napadnut 23. avgusta i osvojen, ali je postalo
jasno da je zauzimanje gradova nerealno pa su manje grupe ustanika ponovo
uspostavljene. Zbog neuspjeha Srbije u ratu sa Osmanlijama i primirja
1. novembra, ustanak počinje da slabi. Nesloga među vođama ustanka se
produbljuje, slabi disciplina, a ovo koriste Osmanlije.
U proljeće 1877. kreću u napad sa 5000 vojnika, ali sa ograničenim uspjehom.
Despotović sa ustanicima u maju prodire u središte Bosne, na šta Osmanlije
grupišu snage (20000 vojnika) sa namjerom da unište žarište ustanka kod
Tiškovca i Crnih Potoka. Babić predlaže izbjegavanje frontalne borbe,
ali Despotović to odbija i sa 3000 ustanika zauzima Sedlo. Tu ih Osmanlije
napadaju 4. avgusta i razbijaju, čime je došlo do vojnog sloma ustanka.
Despotović prelazi u Austriju gdje je zarobljen i interniran sa grupom
ustanika. Babić prelazi na par dana u Liku, a zatim se vraća u Bosnu sa
namjerom da obnovi ustanak. Usamljen vojno i politički, ne uspijeva da
dobije pomoć ni od Srbije i Rusije. Održava se tada Narodna skupština
sa 200 delegata i bira privremenu narodnu bosansku vladu sa 14 članova.
U vladu ulaze Golub Babić, Vladimir Jonin, Jovo Bilbija, Jovo Skobla,
Vid Milanović i drugi. Vlada je uskoro uglavnom pohapšena, a Austro-Ugarska
je okupirala BiH 1878. po sporazumu sila na Berlinskom kongresu
Tok i kraj ustanka u Hercegovini
Ustanak je svom žestinom krenuo u južnoj i istpčnoj Hercegovini.
Najžešće borbe bile su između Bileće i Trebinja i oko manastira Duži,
kojeg su osmanske čete zauzele na juriš i spalile. Masa hrišćanskog svijeta
pobjegla je preko granice na austrijsku teritoriju. Nešto s se teže na
ustanak odlučile bile nahije kao: Piva, Banjani i Zupci, Krusevica, Sutorina.
Među pravoslavnim učesnicima vodio je bio glavnu riječ Mićo Ljubibratić.
U blizini Goražda bio je napadnut Ševket paša. To bila prva značajnija
pobjeda pobunjenika. Krajem 1875. Zapovjednikom Bosne bio je postao Ahmed
Muktar paša. Iako je dobio upozorenja oko kretanja ustanika Muktar paša
se bio zaputio u Bileću. Dok je u Trebinju tu bilo ostavljeno samo dva
bataljuna. Došlo je takođe do napada na Bošnjake u blizini Gluhe Smokve,
gdje je bilo 124 momka borilo se preko 56 sati protiv 3000 i na kraju
su uspjeli pobjeći.
Prvih dana mjeseca maja bio je planuo ustanak u Bugarskoj radi zločinačkih
grozota, što su ih bili počinili bašibozuci. Na akciju se odličio bio
i knez Nikola koji je zauzeo Bileće i Gacko i došao sve pod Nevesinje.
U Nevesinju bio je zapovjednik Ismail paša. Crnogorska vojska nije bila
uspjela na juriš zauzeti Nevesinje, mada je bila potpalila okolinu. Nikola
je kasnije bio upozoren da Austrougarska neće trpiti širenja na područje
sliva Neretve. Nakon toga ustanaka se na ovom području bio smirivao.
Utjecaj ustanka na međunarodnu politiku
Uz sve ove unutrašnje odnose u Osmanskom carstvu su se bile
umiješale i strane sile. Prije svega to su bile Njemačka i Rusija, te
Austrougarska. Težnje Austrougarske za osvajanjem BiH su stare. U 19 st.
maršal Radetzky je u posebnoj spomenici naglasio važnost posjeda BIH kao
zaleđa za Istru i Dalmaciju, a istog mišljenja bio je nešto kasnije i
pobjednik kod Visa, admiral Tegetthoff. Kada je grofu Andrassy uspjelo
zbližiti Austrugarsku i Njemačku, dobivale su težnje Austrougarske za
proširenjem upliva na Balkanu. Došlo je bilo do sastanka triju careva
( ruskog, austrijskog i njemačkog) u Berlinu, gdje je Austrougarskoj priznato
učešće u rješavanju „ Istočnog pitanja“.
U mjesecu augustu 1875. Sastadoše se u Beču njemački i ruski poslanici,
te se sporazumiše s grofom Andrassy u ovim tačkama: Gl. princip mira u
Evropi je održavanje statusa „quo“ za Osmanlije. Da će strane
sile poslati predstavnike da saslušaju nezadovoljstva raje i odvrate ih
od napada na vojne jedinice. Pomirdbenu akciju poslanika neka pripomogne
Porta svojim povjerenstvom za mir. Porta je bila pristala na internacionalnu
komisiju koja će biti upućena u Hercegovinu te oni su bili stigli još
u avgustu.
Englesku je bio predtsavljao konzul Holmes ( jedini turkofil), za Njemačku
Lichtenberg, za Rusiju Jastrebow, za Austrougarsku Vasić, za Francusku
Dozon, a za Italiju Durando. Predstavnici su otišli u tabor pobunjenika.
Pobunjenici nisu tačno raspolagali svoje stavove ali su se ipak mogli
razabrati određeni ciljevi koji su i naveli ustanak. Nakon toga se ustanak
bio pravo rasplamsao.
Diplomacija je u ovo vrijeme bila uzalud sjedila u Mostaru. Bila se kod
predstavnika Porte razvila misao da se Hercegovina podjeli na dva dijela.
Grof Andrassy je međutim u sporazumu s Rusijom i Njemačkom upravio notu
Engleskoj, Italiji i Francuskoj, koji su bili potpisali Parišku konvenciju
od 1876, te su saopćili da će Rusija, Njemačka i Austrija, složile bile
da odvrate Srbiju i Crnu Goru od rata protiv Osmanskog carstva. Ostali
zahtjevi su bili sloboda vjeroispovjesti, pravo na samostalno skupljanje
poreza, poboljšanje seljaštva... Nota je bila poznata kao „ Bečki
memorandum“. Porta je taj memorandum prihvatila i imenovala dva
komesara.
Došlo je bilo do sastanka zastupnika Austorugarske, Njemačke i Rusije
u Berlinu pred vijećanje. Pod predsjedovanjem Gorčakova izrađen je berlinski
memorandum ( 12. Maja 1876). Ovaj memorandum je pooštreno izdavanje Andrassy
decembarske note Memorandum je htio da se Osmanska vojska povuče u svoje
kasarne , da se pobunjenicima da ogrevni materijal, dvomjesečno primirje.
Memorandum prihvatiše bile sve sile sem Engleske. Memorandum je bio odgođen
jer je upravo u to vrijeme bilo došlo do promjene na prijestolju u Istambulu.
U to vrijeme je bilo na veliko insistiranje naroda u Srbiji na objavi
rata, što je kralj Milan i učinio.
Došlo je bilo do sastanka car Franje i cara Aleksandra u češkom doru Reichstatt.
Tu su se dogovorili da ako Osmanlije pobjede ništa se ne mjenja ali ako
Srbija pobjedi obadvije će se države htjeti proširiti. Na Englesko insistiranje
započela je bila prva konferencija u decembru u Istambulu. Konfernecija
se bila razišla 20. januara bez rezultata. Na Londonskoj konferenciji
koja je bila 3. Marta Rusija je bila uputila svoj ultimatum. Da se se
potpiše mir s Crnom Gorom, da se razoruža, da se počnu sprovoditi reforme.
Svi su ti zahtjevi bili izašli kad je je 15. januara potpisan sporazum
u Budimpešti. Uskoro je Osmansko carstvo odgovorilo negativno na Londonski
zahtjev, te je bio objevljen rat u aprilu 1877. U ovom ratu Rusija je
bla sklopila povoljan San Stefanski mir, ali je bila morala ići na reviziju
u Berlin.
Sanstefanski mir
Premda nikad nije sproveden, Sanstefanski sporazum imao
je dalekosežne posledice za Južne Slovene i njihove odnose s Rusijom.
Rusija je podržala maksimalne bugarske pretenzije, dodjeljujući Bugarskoj,
između ostalog, Prizren, Prištinu, Ohrid i niški okrug. Neravnopravni
tretman balkanskih naroda pogoršao je njihovo suparništvo i počeo da ih
udaljava od Rusije. Sporazum je Srbiji dao nezavisnost, ali nisu ispunjeni
njeni teritorijalni zahtevi. Za srpske lidere ovo je bila velika nepravda,
koju su nametnuli Rusi
.
Sporazum iz San Stefana izveo je veliki zaokret u spoljnopolitičkoj orijentaciji
Srbije, u čemu su knez Milan i ministar inostranih dela Jovan Ristić odigrali
glavnu ulogu. Sve do San Stefana knez Milan je bio slijepo odan Rusiji,
videći u ruskom caru glavnog branioca. Nakon ovoga je shvatio da se spoljna
politika Srbije zasniva na opasnoj slovenskoj sentimentalnosti, te je
izveo zaokret ka prozapadnoj spoljnoj politici. Ristić će uskoro otići
u Beč, potom u Berlin da brani srpska stanovišta kod ministra inostranih
dela Andrašija i kancelara Ota fon Bizmarka. Odredbe San Stefasnkog mira
su bile poništene na Berlinskom kongresu.
Odluke ovog ugovora bile su:
-Srbija, Rumunija i Crna Gora dobijaju nezavisnost
-Rusija dobija dio Besarabije koji je bio u rumunskom posedu
-Rumunija dobija sjevernu Dobrudžu, inače dio Osmanskog carstva
-Stvara se Velika Bugarska koja je samo formalno Osmanski vazal i koju
u stvari kontroliše Rusija (ova država bi se prostirala od Dunava na sjeveru
do Egejskog mora na jugu i od Ohrida i Srbije na zapadu do Crnog mora
na istoku).
Berlinski kongres 1878.
Berlinski kongres je trajao bio od 13 juna do 13 jula 1878.
Trebao je bio da izvrši reviziju San Stefaskog mira i da ograniči moć
Rusije. Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su
se borile bile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska
bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije,
što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska
s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove
dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini.
Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje
ovog kongresa. Domaći Kongresu se bio ponudio Oto von Bismarck.
Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski
mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju
Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite
interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao
"relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava
da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog
panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači
velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na
ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima
koja su ih se izravno ticala.
Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. godine.
Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 tačaka San-Stefanskog
sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene
države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim
suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je
na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih Osmanskihprovincija
odvojeno je od Osmanlija i dano na upravljanje drugim državama, poput
Kipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja
je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu
i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na
račun Osmanlija: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila
Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.
Osmansko carstvo je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim
građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.Zemlje koje
su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog
državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor
o tome kako podijeliti taj iznos.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|