SEMINARSKI RAD IZ ISTORIJE
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Engleska slavna revolucija (1688.)Revolucija u modernim društvima poistovjećuje se s burnim promjenama u društvenom poretku ili bolje rečeno u državi. Općenito svi se sjetimo socijalističkih revolucija ili francuske revolucije koje su bile krvave što je zapravo najblaže rečeno. Međutim, prije svih socijalističkih i 101 godinu prije francuske revolucije izvedena je na sasvim miran način Engleska Slavna revolucija koja je ostala upamćena po tome što je bila beskrvna, te su je upravo zbog toga nazvali slavna i ona nam daje za primjer da se ne riješavaju svi problemi nasiljem. Pojam slave se upotrebljava u nekakvom slavnom vojničkom djelu, u junačkim podvizima itd., no Engleska slavna revolucija ne nosi epitet slavna zbog slavnih vojnih pobjeda, nego upravo u tome što je izvršena mirna tranzicija vlasti. Kod samog spomena riječi revolucija nitko od nas ne može ostati ravnodušan, jer kao što i sama definicija kaže: korjenita promjena u društvu i gospodarstvu, a kod većine takvih ''korjenitih'' promjena generalna ideja se nije odmah ostvarila nego postupno nakon dužeg perioda. Ovdje imamo slučaj beskrvne revolucije koja je pomirila sukobljene strane i izvršila svoj konačan cilj – pomirenje i ujedinjenje svih partikularizama u državi, te konačno uspješno funkcioniranje parlamentarne monarhije u Engleskoj. Nastojat ću objasniti, te što bolje protumačiti tijek događaja za vrijeme revolucije i njezine uzroke i posljedice. Vladavina Jakova II Stuarta – uzrok revolucijeZa razliku od svog brata Karla II koji je bio nepažljiv, sklon užicima
i popustljiv. Jakov je bio hrabar i prije svega veoma aktivan što je i
pokazao kada se osobno borio u pomorskim bitkama protiv Nizozemaca. Imao
je veoma jasno viđenje što je pravedno, a što nije i bio je spreman sve
riskirati da bi njegov stav prevladao. Ispravno je reći da je Jakov II
više ispaštao zbog svojih pogrešaka nego zbog svojih zlodjela jer on nije
bio ni velik ni mudar čovjek, ali je jednostavno nemoguće odati barem
malo poštovanja čovjeku koji je bio spreman riskirati sve prije nego odustati
od svojih ideja. (Forster, 1912: 531) Monmouthov i Argylov ustanakUstanak protiv vladavine Jakova II izbio je već 1685. godine u Škotskoj
(Grof od Argyla) i Engleskoj (Vojvoda Monmouth). Njihovi vođe su iskrcali
svoje snage u mjestu Lyme Regis. Monmouth je bio uvjeren da će većina
protestanata pristati uz njega čim se bude iskrcao, no to se pokazalo
pogrešnim, jer vrijeme za revoluciju još nije došlo. Jakov II još nije
ništa konkretno uradio Engleskim protestantima što će im ozbiljno naštetiti,
a Parlamaent ga je još uvijek podržavao. Odgovor je bio silovit, kraljeva
vojska pod vodstvom Lorda Fevershama krenula je u pravcu zapada iz Londona,
na putu im se pridružio časnik John Churchill, koji će kasnije izrasti
u jednog od najboljih engleskih vojnih zapovjednika u povijesti time što
nikad nije bio poražen na bojnom polju. Ubrzo, je grof od Argyla poražen
17. lipnja, a 30. lipnja je pogubljen dok se kraljeva vojska s ostatkom
pobunjenika sastala na bojnom polju kod Sedgemoora 6. srpnja 1685. godine
gdje je vojvoda od Monmoutha poražen velikim zaslugama energičnog vojnog
zapovjednika dijela kraljeve vojske, Johna Churchilla i odveden je u londonski
Tower, gdje je 15. srpnja pogubljen, te je time pobuna doživjela svoj
neslavan kraj. (Trevelian, 1956: 494) Sukob Jakova II sa SveučilištimaKao što je već bio odvojen od staleža lordova i gentrya preostalo je Jakovu II da prisili kler na otpor. Naime, kralj je htio da izazove negodovanje klera čime bi oni dali njemu pravo da se odrekne svoje zakletve kao vladara što je dao na početku svoje vladavine da će štititi Anglikansku crkvu i riješio je da će ju napasti na velikim znanstvenim institucijama koje su bile njezine utvrde. Da bi osigurao sveučilišta za katoličke službenike morao je preuzeti školske ustanove koje su pohađali pripadnici engleskog sloja gentry. Kralj nije puno uredovao za katoličke službenike na Cambridgeu, ali zato je usmjerio na Oxford nasilnu i upornu izmjenu protestantskih sa katoličkim službenicima. Obadiah Walker, čelnik sveučilišta se proglasio preobraćenim katolikom i bilo je time za kralja opravdano što je on zadržao svoju poziciju, bez obzira što je to bilo protuzakonito. Rimokatolik imenom Massey bio je predstavljen od strane kralja dekanatu fakulteta Christ Church Magdalen koji je bio najbogatiji fakultet na tom sveučilištu, također je kralj još predložio nekog neuglednog farmera katolika na tu poziciju, međutim izabran je na čelo protestant Hough. Crkvena komisija proglasila je izbore ništavnim, a kralj je sada predložio Oxfordskog biskupa Parkera za svoga kandidata, no i ovaj puta je izabran Hough i čelništvo je tvrdoglavo držalo stav da on treba biti na čelu. Čak je i kraljeva posjeta sveučilištu i tome fakultetu bila uzaludna zajedno sa njegovim prijetnjama. Međutim, on je svoje prijetnje ispunio i Hough je smijenjen i na njegovo mjesto nelegalno je postavljen Parker koji ubrzo umire a nasljeđuje ga Bonaventura Gifford i također kralj postavlja u čelništvo dvanaest katolika kako ne bi bilo problema u vezi slijedećih izbora. (Green, 2008: 20) Sukobi s parlamentomJakova II Stuarta je nakon što je došao na vlast i sazvao parlament podržavala
Torijevska većina i taj saziv parlamenta je bio izrazito rojalistički
nastrojen, te stoga je jamčio kralju provođenje zakona po njegovoj volji,
ali samo preko parlamenta s čime se kralj nikako nije mogao pomiriti jer
je smatrao da je pomoću božanskog prava on izabran za kralja i bilo koja
neposlušnost naroda smatra se grijehom. Da bi kralj omogućio ostvarivanje
svojeg najvećeg cilja, morao je revidirati i uvesti tri zakona. (Trevelian,
1956: 494) Tijek Slavne RevolucijeU noći sa 10. na 11. srpnja Arthur Herbert prerušen napušta London, noseći
pismo Vilimu Oranskom, mužu Marije Stuart (kćer Jakova II) koje su potpisali
sedam vodećih protivnika Jakova II Stuarta (što Torijevaca, što Vigovaca)
u kojem su ukratko informirali Vilima da devetnaest od dvadeset ljudi
u kraljevstvu želi promjene, te da iščekivaju njegovu invaziju na Englesku
i da će mu se pridružiti kada se iskrca na Englesko tlo. U pozivnici su
također još i naglasili nezadovoljstvo u vojsci i mornarici. U slijedećim
mjesecima njihovi agenti će dovesti nezadovoljstvo vojnika i mornara do
te mjere da kada bude došlo vrijeme invazije, oni će napustiti Jakova
II Stuarta. (Bromley, 2008: 201) Konačno, 29. listopada 1688. godine je Vilim isplovio, međutim zbog velike
oluje morao se vratiti natrag i tek 11. studenoga je isplovio za Englesku,
točnije u Yorkshire gdje ga je trebao dočekati grof od Danbyja koji je
bio jedan od potpisnika pozivnice Vilimu, no jaki vjetar je preusmjerio
njegovu flotu južnije pa se iskrcao 15. studenoga u mjesto Brixham blizu
Torquaya. Iskrcavši se slijedećeg dana, vojska je krenula prema Londonu,
tijekom prvih nekoliko dana samo su ih ljudi sa sela podržavali, međutim
tada je uz njih stao i sloj gentrya i Vilim je uskoro imao pozamašan broj
pristalica. Bojeći se ustanka protiv katolika, Jakov II je poslao vojsku,
a potom i sam otišao u mjesto Salisbury 29. studenoga gdje je nakon Torquaya
Vilim trebao stići, no sjever zemlje se počeo buniti, ne želivši riskirati
bitku, kralj se počeo povlačiti 4. prosinca. Jedan od razloga njegova
povlačenja je prelazak na Vilimovu stranu njegova najboljeg vojskovođe
Johna Churchilla, a nakon njega kralja su napustili princ Juraj Danski
(muž princeze Ane), te njegova mlađa kćer princeza Ana i Sarah (žena Johna
Churchilla). Kada je kralj došao do Londona 6. prosinca tada je bio gotovo
usamljen u svojim idealima. (Bromley, 2008: 204) Glavni problem i ujedno najvažnija zadaća Skupštine bila je da preda
izvršnu vlast osobi od povjerenja i da se na kraju uvjeri da određena
osoba nije iznevjerila povjerenje Skupštine. Na njezinom zasjedanju raspravljalo
se o četiri moguće opcije: Značaj i utjecaj Engleske slavne revolucijeJakov II je na početku svoje vladavine imao sve, počevši od Torijevske većine koja ga je podržavala do velike reputacije u narodu glede njegove iskrenosti. U svega par godina, sve je navedeno odbacio i počeo ponovno uvoditi katolicizam čime je od sebe odbijao Anglikansku crkvu. Stavljajući katoličke službenike u vojsku, sveučilišta i podizanjem stajaće vojske od 30000 vojnika naveo je Engleske visoke plemiće da pozovu Vilima Oranskog da preuzme prijestolje, što je on i napravio bez borbe jer Jakov II se nije mogao njemu oduprijeti jer ga nije imao tko podržavati (Pollard, 2004: 29) Nakon što je Slavna revolucija izvršena i Vilim i Marija su preuzeli vlast, od tada nijedan Engleski monarh nije pokušao negirati parlament ili donositi zakone bez njega. Prema Deklaraciji o pravima monarsi nisu smjeli držati stajaću vojsku u vrijeme mira, nisu smjeli davati amnestiju ministrima koje je osudio Donji dom, niti otpuštati suce po vlastitom nahođenju osim ako se s time ne slože oba doma parlamenta. Također vladarima nije bilo dopušteno odbacivati zakone kao što je to radio Jakov II niti držati isti parlament tri godine, niti ga ne sazivati tri godine. Osim navedenih zabrana koje su bile vladarima propisane, također osigurana je i vjerska tolerancija u određenom obujmu i do određene granice sloboda tiska. Međutim svi ti zakoni bili su jamstvo sigurnosti protiv zloupotrebe kraljevske vlasti i kršenja građanskih sloboda. Nijedan zakon nije prošao protiv kraljevih ovlasti u svojstvu da ga upućuju ili savjetuju ministri, jer je on još uvijek bio pravi šef izvršne vlasti i parlament je bio ograničen na zakonodavnu vlast. Omiljena vigovska zdravica za građansku i vjersku slobodu odnosila se na pravo Engleza na slobodu od uznemiravanja, ali ne i na pravo svakog građanina da glasa za svoga zastupnika u parlamentu. Odgovorna vlast nije bila jamčena zakonima, ali je osigurana Slavnom revolucijom. (Pollard, 2004: 30) Danas poznajemo Englesku odnosno Veliku Britaniju kao razvijenu zemlju sa razvijenim i svjetskim poznatim parlamentarnim sustavom, ponekad se dobiva osjećaj da se tamo rijetko kada nešto zapravo i događa. Međutim, 101 godinu prije Francuske revolucije ono što je mnoge Francuze koštalo života jer je izreka koja nam govori da revolucija jede svoju djecu oživjela, u Engleskoj je sasvim suprotan slučaj, u 17. stoljeću koje je bilo i ostalo poznato po netoleranciji, u Engleskoj je Slavnom revolucijom u potpunosti odvojena religija od države i prvi zakoni su doneseni koji se tiču slobode tiska, te što je najvažnije stvorili su čvrsti parlamentarni ustroj koji je opstao do danas, s kraljem na čelu. Možda ponekad, ali samo ponekad velike probleme možemo riješiti na miran (slavan) način i poslije zavladati svijetom. Literatura
preuzmi seminarski rad u wordu » » » |