|
Otcjepljenje južnih Slavena od Austrougarske
i stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba
Jedan od ranih političkih i promidžbenih vanjskih podsticaja za federalizaciju
jugoistočne Evrope povezan je s vodećom osobom poljske političke emigracije
iz 1830. poljskim knezom Adamom Czatarovskym. Taj plan je imao za cilj
ujedinjenje svih Slavena sem Rusije. Dalje na osnovu toga nastale su ideje
Ilije Garašanina ali je to pretvoren u velikosrpski projekat. U drugoj
polovini 19. St. nastaju velikosrpska ideja po Vuku Karadžiću i velikohrvatska
ideja po Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. U jeku I
svjetskog rata nastala je ideja o stvaranju Jugoslavavije i otcjepljenju
Južnih Slavena od Austrougarske. Emigracija je osnovala Hrvatski odbor
u Italiji. Ali pored svih želja ipak je na vidjelo isplivala velikosrpska
politika koja će i dominirati u novonastaloj državi.
1. Geneza borbe za ujedinjenja Južnih Slavena
Realizacija ideje o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena, koja
je nikla u Hrvatskoj u prvoj polovini 19. St., ubrzana je po izbijanju
prvog svjetskog rata. Hrvatski građanski političari ( Franjo Supilo, Ivan
Meštrović, Ante Trumić..) emigrirali su u Italiju i obrazovali Hrvatski
odbor, koji je izjavio da napad na Srbiju je kao i napad na Hrvatsku.
Nakon bitke na Kolubari na sjednici srpske vlade u Nišu 7.12. 1914. vlada
je izjavila da ovo od početka borba za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca.
Hrvatska emigracija je pozvala sve Slavene da stupe u srpsku vojsku.
Pored toga u to vrijeme je srpska vlada vodila tajne pregovore oko ustupljenja
pojedinih područja Austrougarske naseljenim Hrvatima i Slovencima nakon
rata za koje nije znao odbor u emigraciji. Političari u emigraciji su
sluteći to bili potpisali se protiv davanja teritorije Italiji. Oni su
se bili izjasnili kao odbor u emigraciji, iako nikakav odbor kao takav
nije postojao. Emigranti su osnovali jugoslavenski odbor u hotelu Madison
u Parizu 30.4. 1915., a za predsjenika izabran je Ante Trumbić.
Za to vrijeme u Srbiji su dominirala dva pravca „ malo “ i
„veliko “ rješenje. Malo rješenje podrazumijeva proširenu
Srbiju s dijelovima Hrvatske, Dalmacije sva Bosna, Hercegovina i Vojvodina.
A drugo je bilo ujedinjenje svih Slavena pod dinastijom Karađorđevića.
Zbog Londonskog sporazuma u Nišu je 6.5. 1915. Potpisana bila peticija
protiv tog sporazuma. Najbliži srpskoj vladi u vezi stvaranja nove države
bio je Frano Supilo. On je bio pored toga iznio i svoju zamisao oko federalizacije
te države.
1.1. Svibanjska i Krfska deklaracija i Kongres potlačenih
Potkraj svibnja ( maja) 1917. u Beču je zasjedalo Carevinsko vijeće.
U vijeću su bili zastupnici iz Dalmacije, Slavonije, Slovenije i Istre
– zemalja koje su bile u austrijskom dijelu monarhije. Oni su osnovali
Jugoslavenski komitet na čijem je bio dr. Anton Korošec a potpredsjenik
dr. Martko Laginja. Na zasjedanju carevinskog vijeća 30.5.1917. predsjednik
Jugoslavenskog kluba Anton Korošec je pročitao deklaraciju o ujedinjenju
svih zemalja Južnih Slavena u jedno državo tijelo pod vlašću Hasburško
– Lotarinške dinastije. To je bila tzv. Svibanjska deklaracija.
Svibanjska deklarcija je imala značajnu ulogu u političkom životu Južnih
Slavena u Austrougarskoj monarhiji. Pravo pitanje je bilo da li ono ima
i podršku sila antante i Srbije. Deklaracija je potaknula politička gibanja
na jugu monarhije upravo u vrijeme kada je svjetski rat ulazio u svoju
završnicu. Rasprave o ulozi Južnih Slavena u političkom životu monarhije
su intenzivinirani nakon Svibanjske deklaracije, osobito kada se bilo
pročulo oko dogovora srpske vlade i jugoslavenskog odbora.
Krfska
deklaracija nastala je kao izraz političkih težnjih Srbije nastale novom
situacijom nakon izlaska Rusije iz rata, ulaska Amerike i Solunskim procesom
protiv određenih struktura u Srbiji. Dogovr s Jugoslavenskim odborom mogao
je pomoći Srbiji u takvoj situaciji.Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola
Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog
odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni
dokument.U deklaraciji su se »autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i
Slovenaca« složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima
osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti
ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića
na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani
su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena,
znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije
ni mislilo.
Nakon što je Nikola Pašić uočio da je bilo kod saveznika neke želje za
separatnim mirom protiv Njemačke i da saveznici teže očuvanju Austrougarske
doščlo je do promjene u Srpskoj politici. To je bilo dovelo Pašića na
ideju „ malog“ rješenja. Zbog toga je Jugoslavenski odbor
donio ideju o održavanju tzv „ kongresa potlačenih“. Te ideje
su bili predlagali italijanski političari prije svega iz svojih razloga.
Kongres je bio počeo 8.4.1918. u Rimu gdje su bile iznijete ideje o neophodnosti
rušenja Austrougarske i opredjeljenosti Južnih Slavena oko života u zajedničkoj
državi. Pored toga ovaj kongres nije dobio veliku podršku Pašićeve vlade.
Konvgres je smatrao da sami ljudi imaju pravo rješavanja teritorijalnoh
sporova.
Stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba
Iako su Centralne sile imale određenog uspjeha, zbog sve većeg nezadovoljstva
svojih podanika, kao i teške materijalne situacije došlo je bilo do sve
veće političke agitacije u svrhu stvaranja nove države. Ante Trumbić je
bio preko Švicarske uputio depešu da bi bolje da pređe sa političke tačke
gledišta na Krfsku deklaraciju nego Svibanjsku. Na ovu ideju se bio stavi
dr. Ante Starčević i njegova Hrvatske Stranka Prava. Stupio je bio u vezus
Antom Korošecom. Okupljanje je bilo počelo početkom Januara 1918., a 2
i 3. Marta iznijeta je Zagrebačka deklaracija o ujedinjenju svih Južnih
Slavena na prostoru Austrougarske ali se na spominje Hasburška dinastija
kao ni ujedinjenje sa Srbijom.
Od početka septembra dolazi do otvaranja podružnica organizacija s idejom
o ujedinjenju j. Slavena. Za predsjednika je bio izabran Ante Starčević
a za potpredsjenika Ante Pavelić. Počekom oktobra 1918. U Zagrebu se formiralo
bilo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba iz zemalja pod Hasburškom
vlašću s temeljnim programom: ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba
u narodnu, slobodnu i neovisnu državu.
Deset dana Kasnije 9. Oktobra Narodno vijeće proglašava rskid svih
državno pravnih veza s Austrougarskom. To je bilo iznijelo na vidjelo
dvije zemlje o ujedinjenu. Politku Narodnog vijeća u inostranstvu je bilo
zastupalo Jugoslavenski odbor. Država SHS je obuhvaćala sva mjesta gdje
žive J. Slaveni i gledana je kao provizor konačno ujedinjenja sa Srbijom.
Ta država je bilo stvorila novu situaciju u pogledu uređenja.
Nova država nije imala bila snaga da se odupre Italijanski okupacionim
trupama. Prvi pokušaj ujedinjenja s Srbijo bio poduzet na konferenciji
u Ženevi od 6 do 9 Decembra. Dogovoreno je bilo formiranje zajedničke
vlade Narodnog vijeća i Srbije. Zbog svojih ubjeđenja Pašić je povukao
potpis sa Ženevske konvencije i teži da ujedinjenje prnese na svoju državu.
Svetoza Pribićević je pored toga i dalje bio jedan od vodećih zagovaratelje
ujedinjenja te je u Beorad poslao jednu svoju delegaciju. Druga delegacija
u Beograd je bila poslana krajem novembra, a protiv tog izaslanstva je
bio glasao samo Stjepan Radić.
U decembru je bio stihao u Zagreb predstavnik srpske vlade koja je ljutito
odgovorila da se države moraju ujedinit jer ne žele pustiti da Srbi u
monarhiji budu potlačen narod. Takođe veliku želju za ujedinjenjen imao
je Svetozar Pribićević što je opet odgovaralo velikosrpskim idejama. Budućnost
Srba u monorhiji je vido samo u državi kojoj će glavnu ulogu imati Sbija.
Pojavile su se i dvije grupe organizacija Srba: jedna je vidjela budućnost
integrisanja zajedno s državom SHS,a druga samo u Srbijanskom insistiranju.
Delegaciju u Beogradu s S. Pribićevićem na čelu je primio kralj regent.
Odmah je bio izjavio želju za ubrzavanjem ujedinjenja. Regent Aleksanda
Karađorđevič je pročito bio depešu 1. 12. 1918. Oko ujedinja države i
stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Zaključak
Stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba imalo je svoje korijenje još
u 19.st. Za vrijeme I svjetskog rata te ideje su dobile na popularnosti
pod različitim okolnostima. To je ujedno predstavljalo i prvu osrganizaciju
pod zajedništvom Južnih Slavena. To je bilo prvo zajedništvo tipa državno
– pravnih odnosa. Pored svega toga ono predstavlja i iskru kasnijih dešavanja
na ovim prostorima. Od samog početka osjećaju se nacionalne težnje, prije
svega velikosrpska ideologija. To će kasnije imati udjela i u prvoj Jugoslaviji.
Literatura
-
Grupa
autora., Opšta enciklopedija Larouusso., str., 611., Beograd.,
1974.
-
Hrvoje
Matković., Povjest Jugoslavije., str., 36., Zagreb., 1991.
-
Trpimir
Macan., Povjest hrvatskog naroda., Zagreb., 1992.
-
Grupa
autora., The Time : Atlas svjetske povjesti., str., 309.,
Zagreb., 1986.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|