POLOŽAJ VJERSKIH ZAJEDNICA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ
Vjera je oduvijek bila vrlo bitan element svakoga društva što je također
bio slučaj u prvoj polovici 20. stoljeća kada su se dogodile brojne stvari
koje su u potpunosti promijenile svijet. Kako je Nezavisna Država Hrvatska
bila državna tvorevina na strani nacističke Njemačke, lako se daje zaključiti
da su i u NDH Židovi bili diskriminirana vjera. Vjera koja je uživala
najveće povlastice svakako je bila katolička budući da su brojni svećenici
i sami bili ustaše, a katolička je crkva ujedno i služila kao propagandni
mehanizam NDH. U ovom ćemo seminarskome radu ukratko reći nešto o samom
nastanku NDH, a zatim i o svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici koja je
živjela na području NDH.
2. NASTANAK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Prvi
potez koji je jedan od uzroka nastajanja NDH jest potpisivanje Trojnoga
pakta 25. ožujka 1941. od strane jugoslavenske vlade. Potpisnici Trojnoga
pakta nadali su se da će nakon nekog vremena, tijekom Hitlerova napada
na SSSR, uspjeti prijeći na stranu zapadnih saveznika. Očekivanja su bila
nadasve pozitivna jer se Jugoslavija u trenutku potpisivanja Trojnoga
pakta nadala da će tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata uspjeti ostati
neutralna. Kako je na čelu jugoslavenske vlade u danom trenutku bila vlada
Cvetković-Maček, velikosrpske su snage na Trojni pakt reagirale burno
ne samo zbog samoga pakta nego i zbog stvaranja Banovine Hrvatske. Dana
26. i 27. ožujka 1941. oficiri su izvršili puč te doveli generala Simovića
na čelo Vlade. U Beogradu su se tada dogodile masovne demonstracije pod
parolama «Bolje rat nego pakt» i «Bolje grob nego rob». Hitler je na cjelokupnu
situaciju reagirao odlukom o razbijanju jugoslavenske državne tvorevine
i njezinom osvajanju. Dana 27. ožujka novonastala vlada otkazala je Trojni
pakt da bi ga za dva dana ponovo prihvatila u nadi da će se rat izbjeći.
Simovićeva je vlada pregovara s Hitlerom skupa s hrvatskim i slovenskim
ministrima u namjeri ostavljanja dojma složne države. Hitler nakon svega
nije htio pristati na mirno rješenje. Odlučivši razbiti Jugoslaviju, poslao
je svoje delegate Waltera Malletkea i Edmunda Weesenmayera na pregovore
s Vladkom Mačekom. Ponudili su mu vodstvo novonastale hrvatske države
i savez, no Maček je odbio ponudu. Smatrao je da je najbolje da se ostane
pri Trojnom paktu, odbio ponudu te otišao u Beograd i preuzeo predsjedništvo
vlade u nadi da će se Trojni pakt ipak uspjeti održati. Mussolini je istovremeno
pregovarao s Antom Pavelićem ponudivši mu vodstvo hrvatske države u zamjenu
za veći dio Dalmacije. Pavelić je prihvatio ponudu. Dana 6. travnja 1941.
Jugoslavija je kapitulirala bez otpora, a zanimljivo je da ni isključivo
srpske čete nisu pružile otpor. Dana 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik
izdao je proglas kojim je nastala Nezavisna Država Hrvatska. NDH je ubrzo
priznata od strane nekih stranih država. Njemačka i Italija priznale su
NDH već 15. travnja nakon što su Slavko Kvaternik i Ante Pavelić Hitleru
i Mussoliniju uputili brzojave u kojima se obvezuju na odanost i kojima
priznaju novi europski poredak. Tijekom 1941. godine Nezavisnu su Državu
Hrvatsku priznale Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Španjolska,
Japan, Nacionalna Kina, Danska, Finska i Mandžurija. Nijedna druga država
nikad nije priznala NDH.
3. VJERSKE ZAJEDNICE
Kao što je već u uvodu rečeno, vjerske su zajednice igrale važnu ulogu
u svakome društvu, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ovome ćemo
se radu baviti prvenstveno Katoličkom crkvom, zatim islamskom zajednicom,
pravoslavnom zajednicom te židovskom zajednicom.
3. 1. KATOLIČKA CRKVA
Katolička
je crkva u Kraljevini Jugoslaviji bila gledana s određenom dozom nepovjerenja.
Iako se u Kraljevini Jugoslaviji propagirala vjerska jednakost, mora se
napomenuti da je Srpska pravoslavna crkva ipak bila privilegirana na neki
način. Katolička se crkva zajedno s hrvatskim stanovništvom cijelo vrijeme
pokušavala boriti protiv velikosrpske hegemonije. Katoličko je svećenstvo
u velikoj mjeri pozdravilo nastanak NDH. Dio je klera u ustaškom programu
vidio rješenje za hrvatsko nacionalno pitanje. Brojni su svećenici sami
bili pripadnici ustaškoga pokreta, a dokaz tome jesu svjedočanstva Dragutina
Kambera, Vilima Cecelje i Vjekoslava Luburića. Ustaše su također, zbog
svoje malobrojnosti, tražile saveznike i obrazovani kadar, a katoličko
je svećenstvo savršeno odgovaralo tom profilu potencijalnog saveznika.
Isfrustrirani lošim položajem katoličke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji
i uzdizanjem Srpske pravoslavne crkve te velikosrpskom hegemonijom, svećenici
su, kao i dobar dio naroda, euforično podržavali nastanak Nezavisne Države
Hrvatske. Kada je proglašena NDH, zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac,
posjetio Slavka Kvaternika, a zatim i Antu Pavelića. Sam njegov posjet
nije ništa govorio o stavu Katoličke crkve prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
jer je općenita praksa Katoličke crkve bila takva da podrže vlast kakva
god ona bila u cilju zaštite svojih vjernika. Stepinac je sve vjernike
pozvao na suradnju s novom vlasti. Dr. Ivan Šarić, također veliki crkveni
dostojanstvenik (sarajevski nadbiskup), otvoreno je podržavao Pavelića
te je pozdravio njegov dolazak na vlast. U svom je pozdravu istaknuo da
je Pavelić donio i slobodu hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Bitno
je napomenuti da Vatikan nije priznao NDH kao državnu tvorevinu, no unatoč
tome, u NDH je boravio papinski legat Giuseppe Ramiro Marcone. Katolička
je crkva u velikoj mjeri služila kao propagandni mehanizam ustaškoga režima
iz ranije navedenih razloga. Brojni su svećenici pokazivali odanost ustaškom
režimu, no mnogi su mu se i protivili. Među protivnicima ustaškoga režima
bio je i Alojzije Stepinac kojeg Ante Pavelić nije trpio jer je Stepinac
branio neke Pavelićeve protivnike. Pavelić nije skrivao svoju netrpeljivost
prema Stepincu. U NDH se također postavilo pitanje pokrštavanja Srba,
tj. pripadnika Srpske katoličke crkve. Oni su prisilno i pod prijetnjom
pokrštavani, a Alojzije Stepinac je poslao proglas sa zamolbom da se Srbi
pokrste s namjerom spašavanja ljudskih života. Srbi su prelazili na katoličanstvo
iz straha i pod prisilom. Jedan od razloga podržavanja ustaške vlasti
bio je i strah od komunizma čija je popularnost rasla. Poznato je da je
komunizam u svojoj ideologiji negirao religiju te istu smatrao osobnom
stvari pojedinca. Takva se ideologija nije sviđala Crkvi što je pridonijelo
popularnosti ustaškoga pokreta.
Najpoznatiji katolički svećenik toga vremena svakako je Alojzije Stepinac.
On je po svojoj dužnosti pozdravio osnivanje NDH jer je to bila općenita
praksa Katoličke crkve, no nije se slagao s ideologijom ustaškoga pokreta.
Kritizirao je pravoslavlje,
komunizam i masonstvo. Kako je
rat odmicao, Stepinac se sve više protivio ustaškom režimu. Slao je otvorene
apele Paveliću i kritizirao njegovo djelovanje. Trudio se zaštiti što
više ljudi. Režim je na to reagirao ubijanjem Stepinčeva brata Miška.
Tijekom Drugoga svjetskog rata poginuo je velik broj katoličkih svećenika,
što od strane pripadnika drugih vjerskih zajednica, što od strane partizana
u kasnijoj fazi rata.
3. 2. ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA
Islamska
je vjerska zajednica uživala veliko poštovanje od strane ustaškoga režima.
Ante se Pavelić čak slikao s fesom. Muslimani su smatrani čistim Hrvatima,
najmanje iskvarenim, kako je Mile Budak svojevremeno tvrdio u svojoj knjizi
objavljenoj u emigraciji. To je također isticao Ante Starčević ranije.
Kako je Bosna i Hercegovina ušla u sastav NDH, broj muslimana u NDH bio
je poveći. S obzirom na to, režim ih je morao cijeniti jer su oni bili
jedno od uporišta novonastale države. Muslimanu su prihvatili ustaški
režim, naročito oni koji su studirali u Zagrebu. Unatoč prihvaćanju muslimana
kao ravnopravnih stanovnika NDH, njihova je uloga, kao i položaj, bila
simbolična. Na visokim položajima u državi bilo ih je malo iako im rad
u državnim službama nije zabranjen. Primjerice, Ismet Muftić bio je članom
privremene vlade po odluci Slavka Kvaternika, a Osman Kulenović bio je
predsjednik prve vlade NDH. Također je vladala određena sumnja prema muslimanima
jer su bili pod sumnjom da se žele odvojiti od NDH i osnovati vlastitu
državu tvorevinu. Kako je vrijeme odmicalo, ustaški je režim imao sve
više protivnika. Islamska vjerska zajednica nije bila iznimka te je 22.
studenoga 1941. poslala otvoreni memorandum u koje kritizira nedjela ustaškoga
režima. Nakon toga memoranduma ustaški je režim pokušao izgladiti pomalo
poljuljane odnose s islamskom vjerskom zajednicom. U ratnom su razdoblju
muslimani pokušavali sklopiti ugovor s bilo kojom silom koja bi mogla
zaštiti njihove interese pa su slali apele Nijemcima i Talijanima. Općenito
su više bili skloni Nijemcima nego Hrvatima, a Talijane su molili da ih
zaštite od četnika. Dana 1. studenog poslali su apel adresiran na Hitlera
osobno. Htjeli su postići nekakav dogovor s Nijemcima koji nema veze s
NDH. Apel je pozitivno prihvaćen te je Heinrich Himmler osnovao SS diviziju
sastavljenu od muslimana te ju nazvao Handžar divizijom. Kako je rat odmicao,
muslimani su sve više i više prelazili na stranu partizana.
3. 3. PRAVOSLAVNA VJERSKA ZAJEDNICA
U
Kraljevini je Jugoslaviji Srpska pravoslavna crkva imala vodeću ulogu
što se vjerskih organizacija tiče. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve
Gavrilo Dožić bio je veliki protivnik Trojnoga pakta te su ga se Nijemci
htjela dočepati. Nakon što je Gavrilo Dožić došao na Hitlerovu crnu listu,
vodeću ulogu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dobio je Josif Cvijović. On
je surađivao s Nijemcima u nadi da će uspjeti poboljšati položaj pripadnika
Srpske pravoslavne crkve u NDH. Kako pravoslavna crkva općenito ima nejedinstvenu
organizaciju te svaka država ima vlastitu pravoslavnu crkvu, postavilo
se pitanje o nastanku hrvatske pravoslavne crkve budući da je NDH sada
samostalna država u kojoj živi mnogo pripadnika pravoslavne vjere. Ustaški
je režim odbijao sve što u nazivu ima veze sa Srbijom pa je 18. srpnja
1941. godine pravoslavnu vjeru nazvao grčkoistočnom. Pavelić je uvijek
isticao da on nema ništa protiv pravoslavlja kao takvoga, već da mu smeta
Srpska pravoslavna crkva. Dana 6. lipnja 1942. proglašen je ustav Hrvatske
pravoslavne crkve. Ona je bila autokefalna i episkopalna. Crkveni i samoupravni
organi bili su patrijarh, mitropolit zagrebački, sveti arhijerejski sabor,
veliki crkveni sud, episkopi, arhijerejski namjesnici, parosi i crkveno-općinski
upravni odbori. U administrativnom se pogledu Hrvatska pravoslavna crkva
dijelila na eparhije, arhijerejska namjesništva i parohije. Na čelo Hrvatske
pravoslavne crkve postavljen je Germogen. Mitropolije su podijeljene na
zagrebačku, brodsku, sarajevsku i bosansko-petrovačku. Nastanak Hrvatske
pravoslavne crkve malo je ublažio stav prema Srbima u NDH.
3. 4. ŽIDOVSKA VJERSKA ZAJEDNICA
Na
području NDH živjelo je oko 36000 Židova koji su se dijelili u tri skupine
od kojih je svaka imala svoju židovsku općinu. Židovska vjerska i etnička
zajednica dala je značajan doprinos gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom
razvoju hrvatskoga društva. Mnogi njezini članovi bili su uključeni i
u politički život Hrvatske djelujući u hrvatskim političkim strankama,
sindikalnim organizacijama i raznim udrugama. Pojava NDH dovela je Židove
u neravnopravan položaj što je sasvim logično budući da je NDH bila naklonjena
nacističkoj Njemačkoj. Doneseni su brojni zakoni koji su se diskriminirajuće
odnosili prema Romima i Židovima. Židovima je sustavno oduzimana imovina
koja se našla u vlasti ustaškoga režima. Također su uništeni njihovi brojni
gospodarski položaji. U proljeće i ljeto 1941. ustaške su vlasti donijele
brojne mjere protiv Židova, izvrgavajući ih neljudskim i ponižavajućim
postupcima. Tako je npr. naređeno njihovo obilježavanje uočljivim oznakama
(žute trake sa židovskom zvijezdom). U Zagrebu su morali napustiti sjeverni
dio grada i preseliti se u ostale gradske četvrti. Masovno su otpuštani
iz javnim službi i poduzeća, a zadržani su samo oni bez kojih se nisu
mogle obavljati neke djelatnosti. Također su odvoženi u koncentracijske
logore kako hrvatske, tako i njemačke. U narodu je vladao strah te su
se mnogi zalagali za poboljšanje položaja Židova, no bez većeg uspjeha.
Imovina je, iako u državnom vlasništvu, sve više dolazila u vlast pojedinih
ustaških dužnosnika te su na taj način Židovi masovno pljačkani. Još više
od Židova stradali su Romi koji su gotovo u potpunosti istrijebljeni,
naročito u jasenovačkom logoru.
ZAKLJUČAK
Nakon kratkog pogleda na položaj vjerskih zajednica u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj možemo zaključiti da je apsolutno najbolji položaj imala Katolička
crkva koja je bila svojevrsni ekvivalent Srpskoj pravoslavnoj crkvi u
Kraljevini Jugoslaviji. Brojni pripadnici Katoličke crkve sami su bili
ustaše te su većinom podržavali režim. Islamska zajednica nije bila pravno
diskriminirana, no ipak je, s obzirom na malen utjecaj, bila diskriminirana
na neki način (nisu bili na nekim položajima u NDH, nije se pretjerano
obraćala pozornost na njih) što je i rezultiralo otvorenim pismima Adolfu
Hitleru i masovnim prelaženjem na stranu partizana. Pripadnici Srpske
pravoslavne crkve bili su progonjeni i diskriminirani dok nije nastala
Hrvatska pravoslavna crkva koja je neznatno ublažila takvu situaciju.
Židovi su, u skladu s nacističkim stavovima, bili masovno progonjeni i
diskriminirani. Sve u svemu, ustaška vjerska politika, kao i režim sam
po sebi, nije donio ništa naročito pozitivno u vrijeme svoga postojanja.
POPIS LITERATURE
1. Bilandžić, Dušan – Hrvatska moderna povijest; Golden marketing,
Zagreb, 1999.
2. Matković, Hrvoje – Povijest Nezavisne Države Hrvatske, digitalizirano
izdanje, Zagreb, 2002.
3. Tomasevich, Jozo – Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941. – 1945.;
okupacija i kolaboracija, EPH Liber, Zagreb, 2010.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|