|
Stogodišnji rat
Engleska i Francuska još su se za srednjeg
vijeka uspjele profilirati kao dominantne sile europskog zapada. U razvoju
i oblikovanju ove dvije zemlje osobito su važnu ulogu igrali njihovi međusobni
utjecaji i dodiri. Povijest odnosa Engleske i Francuske bila je ponajprije
obilježena međusobnim sukobima za prevlast, a u oba su se naroda razvili
stereotipi o drugom kao vječnom neprijatelju. Razvoju ovakvih stavova
zasigurno je svoj doprinos dao i Stogodišnji rat.
Stogodišnji
rat pojam je koji su u 19. stoljeću stvorili britanski historiografi kako
bi naglasili kontinuitet sukoba koji su se između Engleske i Francuske
odigravali veći dio 14. i 15. stoljeća. Stogodišnji
rat zapravo je predstavljao niz uzastopnih ratova koji su se između engleske
i francuske krune odvijali od 1337. do 1453., prekidani tek privremenim
i nesigurnim primirjima. Ova značajna i, u svakom slučaju, široka tema
u proteklim je stoljećima pred povjesničare stavila brojna pitanja. Između
ostalih, kakvi su razlozi mogli stajati iza razvitka tako dugotrajna rata
koji je u sebe uspio uvući ne samo Englesku i Francusku, već i čitavu
Zapadnu Europu? Kako to da su slabije Engleske snage uspjele nanijeti
Francuzima uzastopne, gotovo istovjetne, poraze kod Crecya, Poitiersa
i Agricourta? Kako je rat utjecao na revolucionarne promijene koje su
se odvijale na polju razvoja vojne taktike i opreme? Kakve su bile političke,
društvene, gospodarske i druge posljedice rata?
Prvenstveni razlog zbog kojeg sam odabrao ovu temu bila je relativna dostupnost
potrebne literature u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu. Premda na hrvatskom
jeziku postoji relativno dobra pokrivenost teme kada se radi o enciklopedijskim
izdanjima ili prijevodima općih pregleda engleske i francuske povijesti
stranih autora – izuzev izdanja skupine izvora Naklade stih O stogodišnjem
ratu koje uključuje djela najvažnijih kroničara – nedostaje knjiga koja
bi se zasebno bavila ovom tematikom. Pri izradi seminara odlučio sam za
kronološki pristup (pri tom se oslanjajući prije svega na već spomenutu
knjigu O stogodišnjem ratu), premda sam nastojao ne zanemariti niti problemski
dio teme.
Obično se kao uzrok Stogodišnjem ratu zna pripisivati samo dinastičko
pitanje koje je nastalo kada je kuća Capet 1328. ostala bez izravnog muškog
nasljednika. No, zapravo je capetovsko naslijeđe bilo tek povodom iza
kojeg je stajao jedan znatno širi i složeniji kontekst iz kojeg se razvio
dugotrajni konflikt između francuske i engleske krune. Dublje razloge
ratu valja tražiti u problemima koje je izazivalo akvitanijsko vojvodstvo
i u prirodi prisege na vjernost koju je vladajuća egleska dinastija Plantagenet
za te posijede dugovala francuskom kralju, kao i u interesima engleskih
i flamanskih obrtnika i trgovaca naspram francuskih ekspanzionističkih
namjera u Flandriji i Gaskoniji. Osim toga početkom 14. stoljeća mnogi
su se pripadnici engleske aristokracije (koja je dobrim dijelom vukla
podrijetlo od normanskih ratnika koji su u Englesku stigli zajedno s Vilimom
Osvajačem) još uvijek sjećali vremena kada su njihovi pradjedovi vladali
bogatim kontinentalnim krajevima, a vitezovi i niže plemstvo žudjeli su
za pljačkom i bogatstvima kontinenta.
Korijen sukoba između Engleske i Francuske sezao je mnogo dalje od 14.
stoljeća. Odnosi između engleske i francuske krune počeli su se komplicirati
još za normanske invazije kada je vazal francuskog kralja zasjeo na englesko
prijestolje. Naime, 1066 William, vojvoda Normandije, porazivši u bitci
kod Hastinga posljednjeg domaćeg anglosaksonskog kralja engleske Harolda
II zavladao je Engleskom. Kada je normanska dinastija 1135. ostala bez
muškoga nasljednika iz sukoba za normansko naslijeđe, kao utemeljitelj
nove vladarske dinastije, izašao je Henrik II Plantagenet, čija je majka
Matilda udana za grof od Anjoua bila unuka Vilima Osvajača. Premda je
Henrik u kratkom vremenu uspio stvoriti tzv. Anžuvnisko carstvo, koje
je uz Normandiju i Englesku obuhvaćalo i središnju i južnu Francusku,
te steći veću moć od francuskog kralja Plantageneti su, poput normanske
dinastije prije njih, ostali njegovi vazali te su mu se morali zaklinjati
na vjernost za svoje posjede u Francuskoj. Činjenica da su se kao kraljevi
jedne morali zaklinjati kralju druge zemlje bila je ponižavajuća za kraljeve
Engleske (kao i za englesku aristokraciju) te su se oni pod svaku cijenu
pokušavali riješiti ove obaveze. S francuske strane gledišta, dinastija
Capeta bila je suočena sa činjenicom da vladari strane zemlje drži u svom
vlasništvu posjede na tlu njihova kraljevstva, te su ih nastojali oteti
iz njihovih ruku. Iz navedenih razloga između dvaju kraljevstava izbijali
su uzastopni ratovi kojima su plantagentske posijede svedeni na Akvitaniju
i Ponthieu. U svakom slučaju, Stogodišnji se rat samo nastavljao na dugi
kontinuitet sukoba engleske i francuske krune.
Sam povod Stogodišnjeg rata bilo je pitanje naslijeđa francuskog prijestolja
koje se nametnulo nakon što je dinastija Capet 1328. ostali bez muških
nasljednika. Engleski kralj Edward III, kao unuk Filipa IV Lijepog, po
majčinoj je liniji mogao polagati pravo na francusku krunu. No, francusko
plemstvo i pravnici, pozivajući se na stari salijski zakonik prema kojem
su ženska djeca bila isključena od nasljedstva prijestolja, za novog su
kralja izabrali Filipa VI Valoisa. Isprva oklijevajući Edward ga je, pod
prijetnjom oduzimanja Akvitanije, naposljetku ipak priznao. Novi francuski
kralj svakako je želio pod svoju vlast staviti Akvitaniju, posljednji
ostatak starog anžuvinskog carstva. Osim toga francuska je kruna imala
svoje namjere i u Flandirji gdje je željela nametnuti visoke poreze bogatom
građanstvu, a Englezi nikako nisu mogli podnositi francusku prevlast u
tom kraju radi svojih trgovačkih interesa. Engleski glavni izvozni artikl,
ovčja vuna, prodavala se za tkanje u flamanske gradove Ghent, Bruges i
Ypres čija je primarna djelatnost bila proizvodnja tkanina. Agrarna Engleska
i industrijalna Flandrija bile su međusobno gospodarski ovisne pa nije
bilo čudo što su težile i postizanju političkog jedinstva. Čim je Filip
pokazao da želi zauzeti Flandriju nametnuvši joj francuskog grofa i dodatne
poreze, engleski i flamanski trgovci su se pobunili. Kralju bijaše do
nasljedstva, a puku do slobodne trgovine. Kap koja je prelila čaša bila
je francuska potpora škotskim pobunjenicima. Poklapanje trgovačkih i feudalnih
interesa nagnalo je članove obiju domova parlamenta da odobre Edwardu
novac za potencijalni rat. Nakon pobjedonosnog povratka iz Škotske 1336.
Edward se posvetio sklapanju savezništva s autonomnim grofovijama i vojvodstvima
Svetog Rimskog Carstva na sjeveru Francuske i nagovaranju Flamanca, obećanjima
i ucjenama, da se pobune protiv francuskog kralja. Kada je sljedeće godine
u svibnju francuski kralj, suočen sa sve izglednijom mogućnošću rata,
odlučio odgovoriti na Edwardove postupke te dao konfiscirati Akvitaniju
napokon je izbio rat koji će potrajati više od dvije generacije.
Edvardijanski rat
Nakon Filipova naloga izbili su okršaji na granicama Akvitanije pošto
engleski grofovi nisu bili spremni olako prepustiti svoje posjede Francuzima.
Međutim, punih godinu dana nije došlo do razvoja pravog ratnog sukoba,
a većina obračuna u tom se periodu odvijala na moru. Kada je u lipnju
1340. novoobnovljena engleska mornarica u bitci kod Sluysa potukla francusko
plaćeničko brodovlje, koje je prethodno ugrožavalo Englesku i njezinu
trgovinu s Flandrijom, nadzor nad La Mancheom našao se čvrsto u engleskim
rukama. Za to vrijeme engleski je kralj sklopio savezništva s Hainaultom,
Brabantom, Gueldrijom i drugim manjim pokrajinama nizozemskog kruga, da
bi najposlije na svoju stranu uspio pridobiti i samog njemačkog cara Ludovika
IV koji ga je 1338. imenovao svojim namjesnikom. Do 1340. flamanski su
pobunjenici uspjeli ovladati Flandrijom, a njihov vođa Van Artvelde je
pristao priznati Edwarda za vladara, ukoliko se ovaj proglasi kraljem
Francuske. Edward je njegov zahtjev prihvatio pridodavši francuske ljiljane
svome grbu i proglasivši se istinskim nasljednikom francuskog prijestolja.
Kada je u rujnu 1339. Edward napokon poduzeo odlučni pohod na Cambrai,
Filip se odbio izravno sukobiti sa njim na bojnom polju. Englezi su tada
primijenili taktiku spaljene zemlje te se posvetili haračenju koje će
postati normom u predstojećem ratu. No nakon još jedna neuspjela pohoda
Hanault i Brabant su prešli na francusku stranu, a njemački je car opozvao
Edwardovo namjesništvo. Jedan od razloga raspada engleskog sustava saveza
bili su nedvojbeno i financijski problemi engleske krune koju je Edward
opteretio teškim dugovima kako bi isplatio svoje saveznike.
Nakon što je 1341. sklopljeno primirje Filip se – potpomognut saveznicima
koji su napustili Edwarda – mogao posvetiti uništavanju flamanskih pobunjenika
koje je papa bio ekskomunicirao. Van Artevildea su 1345. ubili građani
Genka, nakon što je flandrijsku grofoviju ponudio najstarijem Edwardovu
sinu, Crnom Princu. Istovremeno se Edward nalazio u velikim novčanim poteškoćama
koje se u ga prisiljavale da ostane u Engleskoj. Rat za bretonsko naslijeđe
koji je izbio 1341. između kuća Montefort i Blois pružio je Englezima
priliku da se na manje opterećujući način umiješaju u francuska zbivanja.
Kada je kuća Blois dobila Filipovu potporu, Jean de Montefort se za pomoć
obratio Edwardu koji mu je obećao pomoć ako ga prizna za francuskog kralja.
Do 1345. Edward je stekao nadzor nad većim dijelom Bretanje.
Kad je primirje u ožujku 1345. isteklo, Edward je poduzeo napade u Akvitaniji
i Bretanji. Godine 1346. Edward se s vojskom iskrcao u Normandiji prisilivši
tako Francuze da prekinu opsadu akvinatanijskih utvrda radi odbrane vlastitih
posjeda. Dok je Filip u Parizu okupljao vojsku Englezi su se, nailazeći
na slab otpor, pobjedonosno kretali Normandijom pljačkajući i pustošeći
gradove, utvrde i polja. Prešavši Sienu nastavili su sa haračenjem zaputivši
se prema Calaisu kojeg je Edward nakanio opsjesti. Suočen s nadolazećom
francuskom vojskom Edward se zaustavio kod Crécya gdje je do odlučne bitke
između Edwarda i Filipa došlo u sumrak 26. kolovoza 1346.. Unatoč brojčanoj
nadmoći francuskih snaga Englezi su ih uspjeli poraziti zahvaljujući boljoj
disciplini i taktici. Bila je to pobjeda dugog luka i obrambene strategije
nad nekordiniranim, bezglavim jurišom francuskih feudalnih oklopnika.
Mnogi su francuski vitezovi i plemići u bitci poginuli ili bili zarobljeni.
Sam francuski kralj je ranjen nakon čega se povukao s mizernim ostacima
svoje vojske. Nasuprot tome engleski gubici su bili minimalni. Sve u svemu,
Crécy je bio katastrofalan i ponižavajući poraz za Francuze.
Nakon Filipova povlačenja Englezi su nastavili svoj pohod prema Calaisu.
Početkom rujna Edward je stigao pred Calais te započeo s višemjesečnom
opsadom grada. Za to vrijeme Englezi su i na ostalim bojišnicama pokazali
svoju premoć osiguravši tako vlast nad Bretanjom, Poitouom i cijelom Akvitanijom.
Nakon šest mjeseci neprekinute engleske opsade grada francuski je kralj
u ožujku 1347. sazvao plemiće u Arras. Suočen sa činjenicom da su Englezi
tako dobro osigurali sve prilaze Calaisu da je do njega mogao doprijeti
samo uz velike gubitke Filip je najposlije odustao pokušaja da pomogne
opkoljenom gradu koji se predao 3. kolovoza 1347.. Padom Calaisa Englezi
su uspjeli pod svoju vlast podvrći čitavu sjevernu Francusku. Do kraja
rujna između Engleske i Francuske je sklopljeno primirje kojim Edwardov
pohod uspješno okončan.
Primirje sklopljeno po padu Calaisa nikako nije značilo i kraj rata pošto
su svi problemi koji su ga prouzrokovali i dalje ostali gorućim, neriješenim
pitanjima. Francuski je kralj nastojao od državnih staleža ishoditi financijsku
potporu za poduzimanje rekonkviste, a Edward i dalje nije odustajao od
svojih ambicija da se domogne francuske krune. Razlozi izostanku intenzivnijih
sukoba do 1355. nisu ležali u nedostatku volje za obnovom rata, već u
iscrpljenost obiju kraljevstava uslijed financijskih poteškoća i kuge
koja ih je, između 1348. i 1350., opustošila. Za vrijeme primirja odvijala
su se lokalni vojni okršaji na tlu Bretanje i Akvitanije. Edward je uz
to sklopio savez s navarskim kraljem Karlom koji se također nalazio u
sukobu s Francuzima. Kralj Filip je umro u kolovozu 1350., a naslijedio
ga je sin Ivan Dobri.
Mirovni pregovori u Avignonu konačno su prekinuti u proljeće 1355.. Edward
je svoga sina poslao u Akvitaniju, a sam se iskrcao u Calaisu odakle je
krenuo u napad te došao sve od Amiensa, izbjegavajući izravne sukobe.
No uskoro se morao vratiti u Englesku pošto su Škoti prodrli i zauzeli
Brewick. Za to je vrijeme Crni Princ na jugu Francuske predvodio konjičke
prepade tzv. ševoše, čiji je cilj bio opustošiti i opljačkati neprijateljski
teritorij, kad ih već nije mogao zauzeti. Nakon što je prikupio obilan
plijen povukao se nazad u Bordeaux. Godine 1356. Karlo Navarski je organizirao
ustanak protiv solarina koje je francuski kralj uvodio u Normandiji. Kralj
Ivan je na to osobno otišao u Rouen te uhitio Karla i njegova sina. Uskoro
su diljem Normandije izbili sukobi između francuskih i navarskih četa,
koje su svoga kralja nastojale izbaviti iz sužanjstva. Razumljivo je da
su Navarci, postavši ogorčenim neprijateljima francuskog kralja, postali
odani saveznici Engleza. Karlove su pristaše, udružene s engleskim trupama
pod zapovjedništvom Henrya od Lancastera, uspjele prodrijeti do Rouena.
No suočeni s premoćnom francuskom vojskom morali su se povući, a navarska
su uporišta pala u francuske ruke.
U međuvremenu je Crni Princ nanovo okupio svoje snage u Akvitaniji te
krenuo prema Normandiji s namjerom da se pridružiti Henryju od Lancestera
kako bi zajedno poduprli navarske saveznike. Kada je kralj Jean primio
obavijest o njegovu napredovanju i izdao zapovijed o okupljanju vojske,
Edward je već haračeći dospio do Bourgesa. Krajem kolovoza princ od Walesa
je saznao da je francuski kralj okupio veliku vojsku u Chartresu pa se
odlučio povlačenjem preko Tourainea i Poitoua ponovno vrati u Bordeaux.
Saznavši za to francuski je kralj pohitao za Englezima dospjevši prije
njih do Poitiersa na kojem je 19. rujna 1956. odigrala odlučujuća bitka.
U njoj je princ Edward, zahvaljujući iskustvu stečenom kod Crécya, uspio
ponoviti očevu pobjedu dugog luka nad francuskim teškim oklopnicima. Edward
je svoje snage bio organizirao u strogo obrambeni borbeni poredak, na
strateški odabranom položaju, dodatno ga utvrdivši preprekama i barikadama.
Na početku bitke, Englezi su se na svom desnom krilu namjerno dali u bijeg.
Ovo je, kao što se i očekivalo, prouzrokovalo brzoplet juriš francuskih
vitezova na velške strijelce. Međutim, strijelci su ovo očekivali pa su
zasuli neprijatelja, posebno ciljajući konje, kišom strijela te se ponovio
scenarij Crécya – većina oklopnika bila je stradala padajući s ranjenih
konja. Nakon što je prvi bataljun francuske vojske natjeran u bijeg uslijedio
je drugi val napada od strane francuske pješadije, ali i ona se na kraju
povukla. Na to se čitava engleska vojska dala u pobjedonosni juriš na
bataljun kralja Jeana te se zametnula borba čiji je ishod odlučio napad
skrivenog odreda engleske konjice. U strahu da će biti potpuno okruženi
i pobijeni, dio Francuza se nakon ovoga dao u bijeg. Nedugo zatim, kralj
Jean je zarobljen. Pretovareni bogatim ratnim plijenom i vrijednim zarobljenicima
Englezi su se nesmetano povukli do Bordeauxa odakle je Crni princ, zajedno
sa svojim suženjem francuskim kraljem i djelom vojske, otplovio za Englesku
gdje je trijumfalno dočekan
Na nesreću Engleske njezin je kralj posjedovao mnogo manje diplomatske
nego vojne sposobnosti. Francuzi su kod Poitiersa pretrpjeli strahovit
poraz koji je rezultirao nastankom duboke društveno-političke krize, ali
kralj Edward to nije znao iskoristiti. Obje su zemlje bile ponovno novčano
iscrpljene, a nezadovoljstvo puka postajalo je sve ozbiljnije. Ono je
posebice eskaliralo u Francuskoj u kojoj je, kako je već rečeno, poslije
katastrofalnog poraza došlo do širenja političke nestabilnosti, kriminala
i klasnih sukoba koji su kulminirali pobunom seljaka. No, dok je Francuskom
bjesnila Žakerija, pobuna građanstva i ustanci navarskih pristaša Edward
je bio više zaokupljen smišljanjem uvjeta mirovnog sporazum nego li iskorištavanjem
svojih prednosti u stanju u kojem se našla Francuska. U proljeće 1360.
je napokon u Bretignyju sklopljen mir. Utvrđene su granice engleske Akvitanije,
a na sjeveru je potvrđeno da Edwardu pripada Calais, Ponthieu i Guines.
Posvuda drugdje on se odrekao prava na francuski teritorij i obvezao se
da će se povući iz svih utvrda koje su zauzeli Englezi. Otkupnina za francuskog
kralja utvrđena je u visini tri milijuna kruna (tri puta više od francuskih
i osam puta više od engleskih godišnjih prihoda), s tim da se kralja pusti
po isplati prve rate, a da se u Londonu kao jamstvo zadrže francuski plemići.
Potom su dolazile važne klauzule o odricanju: Edward se odrekao polaganja
prava na francusku krunu, naslov i grb; Jean se odrekao prava da traži
vazalstvo za akvitanijsko vojvodstvo i ostale ustupljene teritorije, ali
su ta odricanja – prema ratificiranoj verziji iz Calaisa – imala stupiti
na snagu tek poslije dovršenja postupka razmijene teritorija.
Prvo primirje i obnova sukoba: 1360-1369
Isprva se moglo činit da je mirovni ugovor sklopljen u Bretignyu zadovoljavajuće
razriješio glavna sporna pitanja između engleske i francuske krune – pravo
na capetsko naslijeđe i pravnu prirodu akvitanijskih posjeda. No, ispunjenje
sporazuma praćeno je različitim poteškoćama. Prvo je ratificirana verzija
iz Calaisa postavila ključni preduvjet ispunjenju dogovora iz Bretigniya
– izvršenje zamjene posjeda. Pošto su obje strane otezale sa ovim zamjenama
te one nisu pravovremeno izvršene ugovor zapravo nikad niti nije stupio
na snagu, pa je Edward, unatoč Crécya i Poitiersa, u Akvitaniji teoretski
ostao vazal francuskog kralja. Uz to širenje engleskog teritorija u Francuskoj
predstavljalo je dodatnu prijetnju francuskoj kruni pa je bilo za očekivati
da će francuski kralj samo tražiti priliku ne samo da vrati izgubljene
posjede, već i da potpuno ukloni Engleze s kontinenta. Ipak, najveća prijetnja
miru bili su routiersi – slobodne družbe plaćenika koje su se umnožile
za perioda višegodišnjeg ratovanja, a kojima kraj rata uopće nije odgovarao.
Navikli na život od ratnog plijena, nisu se obazirali na sklopljena primirja
te su nastavili robiti i pljačkati pretvorivši se u drumske razbojnike
koji počeli su predstavljati ozbiljnu prijetnju čitavoj Francuskoj. Premda
se značajan dio engleskih vojnika nakon potpisivanja primirja upustio
u aktivnosti routiersa, njihovi su članovi bili pripadnici različitih
etničkih skupina neovisni o bilo kojem vladaru. Od Edwarda je višekratno
traženo da spriječi njihove podvige, ali on zapravo i nije imao osobitog
utjecaja na njih.
Kada je Ivan Dobri 1364. umro novi kralj Francuske je postao Karlo V.
Mudri. On je tijekom teških godina regentstva stekao potrebno iskustvo
te je po dolasku na vlast započeo sa sustavnim državnim reformama. Karlo
nije bio osobno vičan oružju, no bio je dovoljno mudar i razborit da se
okruži dobrim savjetnicima i izabere sposobne zapovjednike poput Bertrand
du Guesclin i Oliviera de Clisona. Karlova je vladavina započela velikim
uspjehom u borbi protiv navarskog kralja u bitci kod Cochlera gdje je
Du Guesclin 1364. potukao združene snage Navarre i Capitala de Bucha te
tako otklonio navarsku prijetnju Parizu. U rujnu iste godine odigrala
se bitka kod Auraya u Bretanji kojom je rat za bretonsko nasljeđe završen
u korist Monteforta kojeg je, unatoč prijašnjoj engleskoj potpori, Karlo
uspio obvezati da ga prizna za seniora. Flandrija je također, ženidbom
kćeri flandrijskog grofa za Karlova brata, potpala pod značajniji francuski
utjecaj.
Unutrašnji sukobi u Španjolskoj privukli su u tu zemlju brojne routierse
koji su tragali za ratnim profiterstvom. Naime, rat između Kastilje i
Aragona – poznat i kao Rat dva Petra – izbio je još 1356. pošto je Pedro
Aragonski podupro Henrika od Trastamare protiv njegova brata kastilijskog
kralja kralj Pedra Okrutnog, koji je zbog svoje je nasilnosti postao vrlo
nepopularan. Ovaj je sukob pružio priliku za rješavanje problema plaćenika.
Francuzi su odlučili pružiti potporu zahtjevima popularnog Hernika u vidu
interventnih snaga plaćenika, koje je, unatoč tome što je među njima bilo
i Engleza, predvodio Du Guesclin (u međuvremenu otkupljen iz zatočeništva).
Pedro se obratio Crnom Princu, koji je još jednom osigurao pomoć Karla
od Navarre, pa je du Guesclin godine 1637. poražen i ponovno zarobljen
u bitci kod Nájere, a ubrzo potom i otkupljen. Ubrzo nakon pobjedonosne
bitke kod Monitela u ožujku 1369. Du Guesclin je uspio ukloniti Pedra.
Premda se smatralo se da zbivanja u Španjolskoj nemaju nikakve veze s
mirovnim ugovorom iz Bretignya, čije se ispunjenje još uvijek odgađalo,
ona će se uskoro bitno odraziti na razvoj događaja u Akvitaniji. Pritisnut
troškovima rata u Španjolskoj Crni je princ u siječnju 1368. natjerao
skupštinu staleža Akvitanije da raspiše ubiranje poreza na domaćinstvo
u petogodišnjem razdoblju. Ovo je odmah izazvalo širenje nezadovoljstva
te su se neki od vazala u rubnim područjima počeli prosvjedovati. Do prosinca
se velik dio gaskonskih plemića i gradova već bio obratio Karlu, kao svom
zakonitom kralju, pozivajući ga u pomoć. Kada je u studenome slijedeće
godine Edward III ukinuo sve poreze na domaćinstvo, proglasivši ih nepravednim
nametom svoga sina, i zajamčio amnestiju svima koji su se požalili francuskom
kralju Englezi su već bili izgubili potporu u Gaskoniji. .
Isprva je Karlo V bio nesiguran kako da reagira na pozive za pomoć. Prihvatiti
ih značilo je pogaziti mirovni ugovor. Konzultirao je svoje pravne savjetnike.
Oni su se složili da, budući da Edward III još nije do kraja izvršio zamjenu
posjeda, Akvitanija još uvijek pripada francuskom suverenu, pa je Karlo
legitimno mogao prihvatiti pritužbe. U lipnju 1369. Karlo je objavio rat
Crnom Princu kao razlog navevši da ovaj nije ispunio uvjete primirja iz
Brétignya. U studenome je proglasio da Akvitaniju oduzima njenom engleskom
vrhovnom lenskom gospodaru, što je značilo vraćanje na stanje prije početka
rata.
Karlova rekonkvista: 1369-1389
Nakon što se u prethodnim godinama posvetio preustroju ubiranja poreza
i vojske – organiziravši od sakupljenog novca profesionalnu vojsku te
poboljšavši obranu ključnih utvrda – Karlo je, oslanjajući se na provincijsku
strategiju potpore koju su mu pružali Gaskonijci, uspješno prionuo rekonkvističkom
poduhvatu. Uskoro poslije početka rata Karlo je za konetabla postavio
Bertranda du Guesclina. Du Guesclin je do tada, zahvaljujući brojnim pobjedama,
bio proslavljen vojskovođa koji je francuskim vojnicima ulijevao dodatnu
snagu i moral. Shvativši neuspješnost i neprimjenjivost juriša teških
oklopnika na engleske dugoluke strijelce, on se u sukobu s Englezima odlučio
se za fabijevsku strategiju izbjegavanja bitaka osim kad je mogao iznenaditi
Engleze ili ih napasti u osobito nepovoljnom položaju. Prije svega je
bio usmjeren na opsjedanje i osvajanje tvrđava i gradova koje su Englezi
držali u svojim rukama. Njegova se strategija pokazala više nego uspješnom
pa su Francuzi postupno ovladali većinom izgubljenih teritorija u središnjoj
i južnoj Francuskoj. Engleski odgovor na Du Guesclinovu taktiku bilo je
poduzimanje niza ševošea s ciljem da pustošenjem francuskog teritorija
nanesu štetu neprijatelju te ga primoraju na izravan obračun. No, ovo
nije uspjelo natjerati Du Guesclina da se upusti u otvorenu bitku. Godine
1372. odigrala se i značajna pomorska bitka kod La Rochellea. U njoj je
saveznička francusko-kastilijska mornarica porazila Engleze čime je okončana
dugogodišnja engleska dominacija na moru koja je trajala još od bitke
kod Slusya. Tijek rata doživio je obrat kojim su Englezi izgubili prednost
na svim bojišnicama.
Posljednje godine Edwardovog kraljevanja bile su obilježene slabljenjem,
ne samo na vanjskom, već i na unutarnjem planu. Stari je kralj gubio nadzor
nad državom u kojoj su trajali sukobi između njegova dva sina – princa
Edwarda i Johna Gaunta, vojvode od Lancastera. Kada je 1376. Crni Princ
preminuo, nikad niti ne stupivši na prijestolje, unutarnja se kriza dodatno
produbila. Nakon što je doživio slom osvajanja koja je vodio čitav život,
Edward III je pred svoju smrt nastojao okončati rat koji je njegovu zemlju
doveo u tešku situaciju. Premda su se u Bruggeu počele rješavati francusko
- engleske razmirice, smrću starog kralja u lipnju 1377., projekt je napušten.
Do 1380., kada su jedan za drugim umrli i Karlo V i Bertrand du Guesclin,
engleski su posjedi bili svedeni na Calais, Bordeaux i Bayonne. Na čelu
Kastilje bila je Francuzima saveznička dinastija Trastamara, a Burgundija,
kojom je upravljao Karlov brat Filip Neustrašivi, bračnim je ugovorima
vezivala Flandriju.
Premda su nakon Karlove smrti ratna djelovanja bila zamrla, s obzirom
na maloljetne vladare i nestabilnosti obaju strana, rat je službeno i
dalje nastavljen. Naslijedivši djedovo prijestolje Richard II se morao
suočiti s nizom problema, uključujući svoje beskrupulozne stričeve i seljački
ustanak koji je izbio 1381. pod vodstvom Wata Tylera.. Nakon što je ustanak
ugušen u krvi Ricahrd je morao u pohod protiv Škotske koji je završio
bez uspjeha. Richardova slaba i ne pretjerano uspješna vladavina rezultirala
je pobunom plemstva koje je nemilosrdnim parlamentom sazvanim 1388. ograničilo
kraljeve ovlasti. Istodobno je u Francuskoj došlo do dizanja pobune protiv
oporezivanja, a 1382. protiv Francuza su se pobunili Flamanci.
Pitanje rata dulje je vrijeme ostalo visjeti u zraku. Za engleske plemiće
rat je bio unosan posao, neka vrsta velike i konstantne pljačke koju je
podržavalo javno mnijenje. Richard II nije se slagao s takvom ratobornom
politikom smatrajući da ratovanje na kontinentu pomaže bogaćenju plemstva
istodobno iscrpljujući kraljevsku blagajnu te da bi, umjesto toga, svoje
snage trebao usmjeriti na sređivanje stanja u Britaniji i Irskoj. Svoje
namjere Richard je uspio provesti u djelo 1389. godine kada je potpisano
primirje u Leulinghamu. Njime su Englezi Francuzima prepustili cijelu
Francusku izuzev Bayonnea, Bordeauxa, Bresta i Calaisa. Primirje je određivalo
nastavak daljnjih pregovora, a kraljevi su se obvezali na zajednički križarski
pohod protiv Turaka i okončanje zapadnog crkvenog raskola. Richard se
čak se oženio s Izabelom – kćerkom francuskog kralja Karla VI – te je
uspio eliminirati oporbu svojoj politici i čvršće prigrabiti vlast. Richardova
nepopularna frankofilska politika, uz njegove pokušaje uspostavljanja
apsolutizma, bit će jedan od razloga svrgavanja dinastije Plantagent i
širenja političke nestabilnosti u Engleskoj.
Drugo primirje: 1389-1415
Između 1390. i 1396. između engleskog i francuskog kralja održao se niz
sastanaka koji su doveli do sklapanja bračnog saveza dviju dinastija i
mira koje je zapravo bio produženje već ugovorenog primirja. Nije postignuto
konačno rješenje, ali tomu nisu bili krivi vladari već nepomirljiv stav
Gaskonijaca koji su stajali na putu pomirenja Londona i Pariza. Rikard
je do 1397. uspio pogubiti ili protjerati sve glavne protivnike kraljevske
vlasti, postaviti svoje pristaše na sva ključna mjesta u državnoj upravi
te podvrći Parlament svom nadzoru. Smatrajući da je Engleska primirena
organizirao je pohod na Irsku. Za njegova odsustva 1399. u Englesku se
vratio Herny Bolingbroke te, pridobivši plemstvo, uspio uzurpirati vlast
prisilivši Richarda na abdikaciju. Time je zbačena dinastija Plantagenet,
a na vlast je došla dinastija Lancaster. S trijumfom Lancestera u Engsleskoj
te, još više, s ratom između Burgunđana i Armangaca u Francuskoj konflikt
je krenuo u drugom smjeru.
Premda je Henrik IV obećavao engleskom plemstvu da će povesti vojnu protiv
Francuske te planove do svoje smrti nije uspio ostvariti. Razlog dugotrajnom
očuvanju mira bili su već spominjani unutarnji problemi u koje su zapala
oba kraljevstva. U Engleskoj su se odigravale secesionističke pobune,
poput ustanka u Irskoj i Walesu, praćene novim graničnim ratom sa Škotima
i s dva odvojena građanska rata. Umjesto da se upusti u rat s Francuskom
Henrik se morao posvetiti rješavanju dinastičke krize koja je između ostalog
uzrokovala i nemire plemstva. Engleski je kralj do 1415. ostao zaokupljen
unutarnjim pitanjima. Paralelno, u Francuskoj je kralj Karlo VI duševno
obolio što je izazvalo slabljenje središnje vlasti i razvoj sukoba između
kraljeva brata Luja, vojvode od Orléansa, i strica Ivana Neustrašivog,
vojvode od Burgundije. Struju Orleansa imala je službenu potporu kralja
i visokog plemstva, dok su se Burgunđani mogli osloniti na podršku pariškog
građanstva te manjeg dijela plemstva. Kada je Ivan Neustrašivi 1407.,
za jednog od mnogobrojnih pregovora, dao ubiti Luja i njegove pristaše,
između dviju strana izbio je otvoreni građanski rat. Vodstvo protuburgundijske
stranke su preuzeli Lujev sin Karlo i njegov tast Bernard VII, vojvoda
od Armagnaca. Premda su obje strane raznim obećanjima nastojale pridobiti
podršku Engleza, oni su ostali neutralni nadajući se da će unutarnji sukob
iscrpiti Francuze i pripremiti tlo za njihovu invaziju. Spomenute svađe
između Burgunđana i Orleansa dovele su Francusku u stanje posvemašnjeg
unutrašnjeg rasula. Za tog unutrašnjeg rastrojstva ponovno izbija englesko-
francuski rat.
Završna faza – Lancasterski rat: 1415-1453
Završna i odlučujuća faza rata koja je obuzela Francusku između 1415.
i 1453. bila je s engleske strane dugo iščekivana. Pripremni planovi za
objavu rata odvijali su se još od kada se Henrik IV 1399. uspeo na englesko
prijestolje. No, tek je njegov sin Henrik V, nakon smirenja unutarnjeg
stanja, konačno dobio priliku da se posveti Francuskoj. Godine 1414. Henrik
je odbio ponudu Armagnaca za obnovom granica dogovorenih sporazumom iz
Bretigyja u zamjenu za njegovu potporu protiv Burgundije. Umjesto toga,
on je zahtijevao vraćanje stanja kakva je postojala za Henrya II – njegov
cilj je bila obnova anžuvinskog carstva. Osim toga Henrik je poduzimanjem
rata u inozemstvu želio zaokupiti buntovno plemstvo vlastitog kraljevstva.
U kolovozu 1415. Henrik V se iskrcao u Normandiji. U tom pohodu, koji
je nevjerojatno nalikovao na onaj koji je doveo do Crécya, našao se odsječen
i bez zaliha te se morao suočiti sa mnogo većom francuskom vojskom u bitci
koja se odigrala kod Agricourta. Unatoč malobrojnosti, izvojevao je potpunu
pobjedu - Francuzi su doživjeli još jedan katastrofalni poraz po istom
šablonu. U bitci u kojoj je pala gotovo polovica cjelokupnog francuskog
plemstva mnogi od najistaknutijih armagnaških podupiratelja su poginuli.
Razbivši francusku vojsku Henrik je zauzeo gotovo čitavu Normandiju učinivši
je tako engleskom po prvi put u posljednjih dvjesto godina. Pri tom se
pohodu po prvi put počelo značajnije koristiti topništvo koje je, iako
nesavršeno, predstavljalo veliku pomoć pri opsadi. Suočeni s vanjskim
neprijateljem Armagnaci i Burgnuđani pokušali su sklopiti dogovor radi
zajedničkog suprotstavljanja Englezima. Tijekom jednog od mnogih sastanaka
opet je došlo do krvoprolića – ovaj put su orleanske pristaše iz osvete
ubile Ivana Neustrašivog - što je onemogućilo bilo kakve daljnje pokušaje
sklapanja sporazuma. Englezi su uspjeli osigurati potporu Burgunđana,
a Armagnaci su ostali jednini zaštitnici francuskog kraljevstva. Godine
1420. Karlo VI je bio primoran potpisati Ugovor iz Troyesa, kojim se Henrik
oženio Karlovom kćeri Katarinom te je trebao naslijediti francusko prijestolje
poslije Karlove smrti do koje je trebao vladati kao regent. Dofen Karlo
proglašene je nezakonitim. Dolaskom škotske vojske, koja je željela pružiti
pomoć oslabljenom francuskom savezniku, Henrikovo je napredovanje bilo
zaustavljeno. Unatoč tome do 1422., kada su jedan za drugim umrli Henrik
V i Karlo VI, engleski je kralj cijelu sjevernu Francusku držao u svojim
rukama. Henrikov maloljetni sin Henrik VI po očevoj i djedovoj smrti okrunjen
je za kralja Engleske i Francuske, ali su Armagnaci ostali lojalni Karlovu
sinu te se u središnjoj Francuskoj rat i dalje nastavio.
Od 1422. do 1429. dofen Karlo lutao je diljem onih nekoliko pokrajina
što su mu ostale i bio je vladar bez kraljevstva, bez prijestolja, bez
novca i vojnika. Nakon bitke kod Verneuila, u kojoj su Englezi dotukli
savezničke snage, francuska je vojska praktički prestala postojati. Zahvaljujući
uspješnoj upravi vojvode od Bedforda područje pod vlašću engleskog kralja
postupno širilo prema jugu, sve dok 1428. engleske postrojbe nisu došle
pred zidine samog Orleansa – grada koji se smatrao posljednjim značajnim
uporištem Karlovih pristaša. Engleske snage nisu bile dovoljne da zauzmu
grad, ali su veće francuske snage – obeshrabrene dotadašnjim porazima
– ostale pasivne. Godine 1429. pojava Ivane Orleanske preokrenula je tijek
rata. Tvrdeći da joj je Bog poslao vizije da istjera Engleze, Ivana je
uspjela uvjeriti dofena da je pošalje da pomogne opsjednutom gradu. Njezina
je pojava uspjela vratiti poljuljano samopouzdanje francuskim vojnicima
koji su uskoro uspjeli razbiti englesku opsadu. Nadahnuti Ivanom Francuzi
su, štoviše, prešli u protunapad te su pobjedom kod Pataya dofenu otvorili
put do Reimsa gdje je okrunjen kao Karlo VII.
Premda se ukazao povoljan trenutak za brz i odlučujući obračun s Englezima,
Karlo nije poduzeo ništa po tom pitanju. Nakon što su Ivanu 1430. uhvatili
Burgunđani te je prodali Englezima, koji su je izveli pred inkvizicijski
sud i spalili kao krivovjerku i vješticu, francuski je prodor zamijenjen
pregovorima. No, 1435. Filip Burugndski je s francuskim kraljem sklopio
ugovor iz Arrasa kojim je napustio savez s Englezima u zamjenu za priznanje
neovisnosti odnosno razrješenje od vazalskih dužnosti. Iste je godine
umro Bedford, a iduće je u francuske ruke dospio Pariz. Od 1444. do 1449.
zavladalo je primirje tijekom kojega je Karlo profesionalizirao vojsku
i centralizirao upravu.
Kada je rat 1449. obnovljen Francuzi su krenuli u osvajanje engleskih
posjeda jednim za drugim. Godine 1450. Francuzi su zauzeli Normandiju,
a 1451. pali su Bordeaux i Bayonne. Engleski pokušaj povratka Akvitanije,
koji je isprva imao podršku lokanog stanovništva, uništilo je francusko
topništvo u bitci kod Castillona 1453.. Bila je to posljednja bitka Stogodišnjeg
rata nakon koje je u engleskim rukama ostao samo Calais.
Utjecaji i posljedice
Stogodišnji rat ostavio je značajan trag u razvoju zapadne Europe. Ti
su utjecaji često bili međusobno povezani i isprepletani te su uzrokovali
preobrazbu čitavog društva političkom, društvenom, ekonomskom, vojnom
i kulturnom. Konačni ishod rata bila je francuska pobjeda kojom su Englezi,
izuzev Calaisa, istjerani s kontinenta. Engleska je time oslabljena te
je njezin položaj bio lošiji nego na početku rata. Francuska je, s druge
strane, profitirala te je francuski kralj ojačao svoju državu ujedinivši
je i oslobodivši od vlasti engleskog kralja. U posljednjoj fazi rata Burugndsko
se vojvodstvo afirmiralo kao važan politički faktor čiji su vojvode postali
neovisni o francuskom kralju te mu čak mogli parirati u snazi i moći.
Kako se može očekivati stoljetni je rat prije svega bio razdoblje vojne
revolucije. Oružje, taktika, struktura vojske te značenje rata za društvo
– svi su se promijenili, djelom kao odgovor na zahtjeve rat, djelom kroz
unaprjeđenje tehnologije, djelom poradi ratnog iskustva koji je pružio
dugotrajni sukob. Uvriježeni je mit da je prvom bitkom kod Crécya, došlo
do kraja doba viteštva. Bitka kod Crécya uistinu je pokazala da strijelci
mogu pobijediti teško oklopljene vitezove, ali i da taktika i disciplina
imaju prednost pred samim brojevima i bojnom opremom. Bitka kod Poitiersa
samo je dala dodatan dokaz da je srednjovjekovni način ratovanja neodrživ.
Premda su oklopnici u prvoj polovici 15. st. doživjeli svojevrsnu renesansu
zahvaljujući unaprjeđenju tehnike izrade oklopa na kraju će se, pojavom
i razvojem vatrenog oružja, izgubiti. Rat je potakao izgradnju i usavršavanje
brojnih utvrda čije su opsade postale ključni dio rata. Za Stogodišnjeg
rata uvedena su brojna nova oružja. Topovi su prvi put na francuskom tlu
zapucali kod Crécya da bi značajniju ulogu počeli igrati već 1375.. Posljednja
bitka rata, bitka kod Castillona, bila je prva europska bitka u kojoj
je topništvo bilo odlučujući faktor. Novo je oružanje utjecalo na to da
plemstvo prestane imati odlučujuću ulogu u ratovanju. Slobodnjaci naoružani
dugim lukovima ili artiljerija mogla su pribaviti vojnu premoć, nagrade
i prestiž nekad rezerviran isključivo za oklopljene vitezove. Sastav se
vojske promijenio – od feudalne vojske, koja se mogla, ali i nije morala,
okupiti na poziv svoga feudalnog gospodara, u skup profesionalnih plaćenih
postrojbi. Do kraja rata, i Francuska i Engleska su bile u mogućnosti
kroz izdavanje poreza osigurati dovoljnu vojsku, po prvi puta nakon pad
Rimskog carstva postojale su stacionirane vojske na području zapadne i
središnje Europe. Stacionirana je vojska je kralju davala novi oblik moći.
Ne samo da je mogao sigurnije braniti svoje kraljevstvo od vanjskog neprijatelja,
već je mogao steći veći nadzor nad unutarnjim stanjem u državi. Bio je
to prvi korak u stvaranju nacionalnih država koje su posve izmijenile
srednjovjekovni poredak.
Rat je izazvao nacionalne osjećaje. Devastirao je Francusku kao zemlju,
ali je također probudio nacionalu svijest Francuza. Stogodišnji je rat
ubrzao proces preobrazbe Francuske od feudalne monarhije u centraliziranu
državu. Konflikt je poprimio karakter sukoba ne smo između engleskog i
francuskog kralja nego i između engleskog i francuskog naroda. U Engleskoj
su se stalno širile glasine da se Francuzi namjeravaju na invaziju te
da će uništiti engleski jezik. Osjećaj nacionalne pripadnosti koji je
proizišao kao reakcija na takve i slične glasine nadalje je pospješio
proces ujedinjavanja kako Engleske tako i Francuske. Stogodišnji rat u
osnovi je pospješio potiskivanje francuskog jezika iz Engleske, gdje je
od vremena normanskih osvajanja služio kao jezik vladajuće klase i trgovine.
Zaključak
Stogodišnji rat bio je dinastički i feudalni, ali isto tako i imperijalni
i nacionalni rat. Ovaj je sukob nesumnjivo obilježio čitavi jedan prijelomni
period, ne samo britanske i francuske, već i čitave zapadnoeuropske povijesti.
Iznikao u dobu krize kasnog srednjeg vijeka koja je potresla Europu 14.
i 15. stoljeća na sebi je svojstven način obilježio to razdoblje problema
na prostoru Francuske, Britanije i njihova susjedstva – Španjolske i Svetog
Rimskog Carstva – koji su također bili zahvaćeni ratom. Uzroci ponavljanog
obnavljanja rata bili višestruki i zavisni o konkretnoj političkoj situaciji,
ali je cijelo to vrijeme u pozadini postojalo poklapanje feudalnih i trgovačkih
interesa. Rat se većim dijelom svodio na pohode koji su pustošili francusko
ozemlje kao i opsade utvrda, dok je do zametanja značajnijih bitki i srazova
dviju vojski dolazilo u posebnim prilikama. Pobune protiv poreza i regionalni
ustanci uzastopno su se ponavljali na obje strane. Protegnuvši se na više
od stotinu godina rat nije predstavljao samo skup bitka i pohoda koje
su poduzimale kraljevske vojska, već način življenja svekolikog stanovništva
Zapadne Europe onoga vremena. Nesumnjiv je njegov utjecaj u procesu razvoja
i preobrazbe političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prilika te
u stvaranju okvira u kojima će se teći politički, socijalni, ekonomski
i kulturni život Zapadne Europe u narednim stoljećima.
Tema Stogodišnjeg rata bila je i još uvijek jest predmetom proučavanja
mnogih važnih britanskih i francuskih, ali i drugih europskih, historiografa.
Ta tema nije zanimljiva samo s obzirom na svoj značaj i utjecaj koji je
imala na europsku povijest, već i na širinu tematike kojoj se može pristupiti
s mnogo različitih gledišta. Gledajući iz hrvatske perspektive, premda
se na prvi pogled može se učiniti da ova tema nije imala nikakve veze
s našim krajevima, ona je utjecala na to da europski zapad, usredotočen
na ratovanje na vlastitom području, nije obraćao značajniju pažnju na
Turke koji su do 1453. osvojili Carigrad. Uz to Stogodišnji je rat neizravno
bio odgovoran za stvaranje neprijateljskih odnosa između dinastije Valois
i Habsburgovaca koji će u novom vijeku zavladati hrvatskim prostorom.
Bibliografija
Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodišnjem
ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.
Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku,
Novi Liber, Zagreb 2008.
E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress
holding d.o.o., Zagreb 2007.
D. Žilić (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar
Keršovani, Rijeka 1974.
Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956.
Maurois, André, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 2005.
Carpentier, Jean, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb 1999.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|