|
Savezničke konferencije u II svjetskom ratu
Drugi svjetski rat je otpočeo kao nastojanje Sila nezadovoljnih postojećim
poretkom i raspodjelom moći u svijetu. One su se okupile u osovinu koja
je težila da nametne svoj društveni, politički, ideološki, kulturni i
ekonomski obrazac cijelom svijetu.
Time bi se radikalno izmjenio svjetski poredak i one bi stekle ulogu koja
je pripadala Velikoj Britaniji i Francuskoj kao vodećim kolonijalnim i
silama pobjednicama Prvog svjetskog rata.
Sile osovine (Njemačka, Italija i Japan) su se planski pripremale za rat
i definisale su svoje ciljeve da bi 1940. godine i definisale Trojni pakt.
Tu su sticale diplomatsku inicijativu koja se odrazila i na ratištima.
Zapadne demokratske sile su bile nespremne i zatečene - ishod je bio pad
Francuske i grčevita odbrana Velike Britanije.
SSSR; ideološki, drušveno, politički i ekonomski; sasvim drugačija sila
od zapadnih demokratija je 1939. ušao u pakt sa Njemačkom. Međutim, uslijedio
je najžešći rat u istoriji čovječanstva. Ostajući bez izbora, ideološki
suprostavljeni, SSSR i Zapadne sile su ušle u vojno-politički savez.
Stanje na frontovima se mjenjalo od 1943. godine u korist savezničkih
sila i nametala se potreba održavanja konferencije koja bi usaglasila
suprotnosti u interesima koje su sve više izlazile na površinu međunarodnih
odnosa.
Oktobra 1941. Zapadne sile SAD i Velika Britanija su donijele Atlantsku
povelju koja je precizirala povratak status quo u Evropi, ali se SSSR
nametao pobjedonosnim pohodom na njen istok. U toj atmosferi sazvana je
prva velika saveznička konferencija sa ciljem uspostavljanja novog poretka.
Tokom rata održane su tri važne konferencije: Teheranska, Jaltska i Potsdamska.
TEHERANSKA KONFERENCIJA
SASTANAK VELIKE TROJICE
U vrijeme održavanja konferencije bilo je jasno da Sile Osovine gube
rat: Italija je već kapitulirala, a Njemačka i Japan bili su u defanzivi.
Njihov je otpor međutim bio još vrlo jak i pred Saveznicima su stajali
teški zadaci.
Neslaganje Sovjetskog saveza zbog otvaranja drugog fronta u centralnoj
Evropi. London vješto i diplomatski izbjegava suočavanje odnosa sa Sovjetima
i Washingtonom.
U maju 1943. u Moskvu stiže američki ambasador J. E. Davies, poslan od
strane predsjednika Roosevelta, sa namjerom da mu ugovori sastanak sa
Staljinom, i u neposrednom razgovoru pokuša riješiti najteže smetnje za
bolju saradnju. Nakon pozitivnih reakcija, Staljin je ubrzo promjenio
mišljenje i sastanak sa Rooseveltom je odgodjen.
Istorijska fotografija Velike trojice, snimljena u Teheranu 1943.
(Churcill, Roosevelt i Staljin)
Churchill koji od američko – sovjetskih pregovora nije očekivao
pozitivne rezultate, predložio je američkom predsjedniku da se održi sastanak
sve trojice vođa, nakon konferencija ministara vanjskih poslova.
Poslije konferencija koje su održane od 15. do 31. septembra u Moskvi,
na kojima su zasjedali Molotov, Eden i Cordell Hull, postignut je napredak,
uz pozitivnu atmosferu. Nakon povoljnih rezultata, Staljin je pokazao
spremnost za sastanak sa zapadnim vođama - Churcillom i Rooseveltom.
Staljin nije prihvatao da napusti svoju zemlju, ali je na kraju ipak prihvatio
da se sastanak velike trojiece održi u Teheranu – glavnom gradu Irana,
koji je bio okupiran od strane Sovjeta i Britanaca.
Churcill i Roosevelt stižu u Teheran 27.novembra 1943. u pratnji političara
i diplomata, kao i članova obitelji. U medjuvremenu stiže i Staljin sa
svojom pratnjom.
Iz sigurnosnih razloga američka delegacija je bila smještena u sovjetskoj
ambasadi, u čijoj je neposrednoj blizini bila i Britanska ambasada u kojoj
je bio smješten Churcill sa svojom pratnjom. Staljin je bio u zgradi u
blizini obe ambasade, sto je omogućavalo trojici vodja da mogu lako kontaktirati.
U trodnevnoj konferenciji koja je trajala od 28. novembra do 1. decembra
1943. održane su 4 sjednice. Prije početka prve sjednice, po prvi put
su se sreli Roosevelt i Staljin, koji je bio vrlo služben i suzdržan od
američkog predsjednika, koji je konstantno pokušavao da pridobije simpatije
Sovjetskog vođe.
Prve tri sjednice razgovaralo se o vojnim problemima. Zapadni saveznici
su obavjestili sovjete o pripremama na desant u Normandiji, odnosno operaciju
>>Overlord<< koja je trebala da počne u maju, ili najkasnije
u junu 1944. , čime bi se otvorio dugo najavljivani drugi front u zapadnoj
Evropi. Osim iskrcavanja u sjevernoj Francuskoj, Churcill je insistirao
i na manjem napadu na tirenskoj i jadranskoj obali, što je odbijeno zbog
Staljina koji nije prihvatao ovu akciju. Churcill koji je bio nezadovoljan
tokom razgovora, na konferenciji je ostavio vrlo iritantan dojam.
Velika trojica odlučila su da se Turska još prije nove godine mora uključiti
u borbu protiv Njemačke, kako bi pomorski kontakti između saveznika bili
olakšani.
Staljin je insistirao na utvrđivanje tačnog datuma napada, kao i odabiru
čovjeka koji će nositi najveću odgovornos, tj. komandanta operacije >>Overlord<<,
za koju je predložen američki general Eisenhower.
Staljin je obećao veliku ofanzivu, prije početka invazije, kako bi jače
vezao Nijemce na istoku. Razgovori o vojnoj situaciji Staljina su znatno
oraspoložili, pa ja na kraju saveznicima čak počeo dijeliti savjete o
nekim taktikama i tehnikama maskiranja koje je koristila Crvena armija
u borbama protiv Nijemaca.
Predsjednik Roosevelt je i dalje pokušavao da pridobije Staljina, za svoje
planove o novom međunarodnom poretku nakon rata. Plan da diskreditiranu
Ligu naroda, zamijeni Organizacija ujedinjenih naroda, sovjeti su prihvatili,
iako se nisu slagali sa nekim odredbama plana, i jasno su dali na znanje
da ova buduća organizacija nebi smjela nametati zakone svjetskoj sili,
poput Sovjetskog saveza.
Pitanje Poljske se na konferenciji spominjalo više puta. Britanska vlada
je imala političku i moralnu obavezu prema poljskoj vladi u Londonu, jer
su se poljski vojnici hrabro borili u Africi i Italiji. Roosevelt je takođe
podržavao Poljsku sprovodeći svoje planove, jer su se u skorije vrijeme
bližili izbori, na kojima je 6 miliona glasača poljskog porijekla.
Poljska je pružala žestok otpor otcjepljenju njenih istočnih teritorija,
i njihovom pripajanju SSSR-u, pa su razgovori sa Staljinom na ovu temu,
pridobili karakter svađe.
Roosevelt i Churcill su zamislili da se Poljska proširi zapadno i da tzv.
Curzonova linija bude istočna granica, što je Sovjetima bilo neprihvatljivo,
jer Staljin nije odstupao od svojih teritorijalnih zahtijeva.
Kraljevska vlada Jugoslavije, na Teheranskoj konferenciji nije uspjela
postići gotovo ništa. Velika trojica su se složila da jugoslovenskim Partizanima
treba pružiti podršku u vojnoj opremi i materijalu, kao i operacijama
savezničkih komandanata.
Dogovoreno je da će se Jugoslavija kao država u potpunosti obnoviti u
teritorijalnom integritetu i nezavisnosti, s tim što će se otvaranje njenih
zapadnih granica prema Italiji riješiti nakon rata.
Što se istočnih granica Njemačke, svi su se složili da Poljska dobije
teritorij do Odre, a ispunjeni su i Staljinovi zahtjevi da SSSR dobije
sjeverni dio Istočne Pruske s Konigsbergom. Prihvaćena je i ideja da se
masovno protjeraju Nijemci sa istočnoevropskih područja. Raspravljalo
se i o budućnosti Njemačke, kao i njenih stanovnika, kao i o prijedlogu
američkog predjsdnika Roosevelta da se Njemačka decentralizuje, odnosno
da se formira 5 autonomnih država, dok bi dva strateška regiona bila pod
međunarodnom kontrolom.
Churchillova ideja je bila da se Pruska potpuno odvoji od ostatka Njemačke,
dok je Staljin mnogo razumnije i racionalnije posmatrao Njemačku problematiku,
za razliku od svojih zapadnih saveznika. Staljin se nije slagao sa idejom
za vještačku podjelu Njemačke, ali se složio da treba obnoviti Austriju.
Isto tako Staljin je upozoravao svoje sagovornike, na nevjerovatnu sposobnost
Nijemaca da se regenerišu nakon poraza, što se svakako pokazalo poslije
I Svjetskog rata. To je bio razlog zašto je smatrao da su garancije zapadnih
sila protiv oživljavanja Njemačkog imperijalizma i militarizma nedovoljne.
Staljinov ne baš taktitčan prijedlog, da se likvidira 50 000 – 100 000
nosilaca njemačkog ekspanzionizma, Churchill je odbio na vrlo emotivan
način, dok su ostali to shvatili kao šalu.
Konferencija u Teheranu je završena 1. decembra 1943. , potpisivanjem
sažete izjave, kao i specijalne izjave Velike trojice o Iranu, po kojoj
je ovoj zemlji obećana ekonomska pomoć, kao i suverenitet nakon rata.
Učesnici konferencije bili su zadovoljni postignutim rezultatima i dogovorima,
posebno Amerikanci, koji to nisu krili u svojim izjavama. Nakon konferencije,
odnosi među savezničkim silama su znatno poboljšani. Postignuti su značajni
dogovori na političkom i vojnom planu, kao i postignuti napredak u rješavanju
aktuelnih problema.
Sovjetski savez je postigao najveći uspjeh na Teheranskoj konferenciji,
prije svega zahvaljujući Staljinovom realističkom i racionalnom, kao i
dobro sračunatom istupanju i ponašanju. Međutim ništa manji uspjeh, nisu
zabilježile ni zapadne sile, sa svojim prijedlozima, kao što su osnivanje
Ujedinjenih naroda, budućnost Italije, kao i sovjetsko učestvovanje u
ratu protiv Japana.
Možda bi predstavnici zapadnih sila, Churchill i Roosevelt, postigli i
veći uspijeh za svoje zemlje na konferenciji, da su imali na umu poslijeratne
odnose, i da su dosli sa konkretnim prijedlozima, kao i jasnijim i boljim
izborom prioriteta. Međutim i tad bi se moralo voditi računa o velikoj
ulozi Sovjetskog saveza u međunarodnoj politici. Teheran je bio mjesto,
gdje se Sovjetski savez po prvi put bez sumnje pokazao kao svjetska sila.
Novinski članak The Cleveland Press, ponedeljak 6. decembar 1943.
KONFERENCIJA U JALTI
Subota, 3. februar 1945., tzv. avion >>Sveta krava<< američkog
predsjednika slijeće na aerodrom Saki na Krimu. Predsjednika Roosevelta,
američkog ministra Stettiniusa i ambasadora Harrimana dočekuje Molotov.
Nedugo nakon toga stigao je i Britanski premijer Churchill, koji je odmah
zahtijevao da vidi Roosevelta, nakon čega je izašao iz aviona, a potom
je izvršen i obilazak počasne straže.
Na putu od aerodroma prema Jalti, američki predsjednik je vrlo znatiželjno
promatrao okolinu koja je bila prekrivena snijegom, što ga je jako podsjećalo
na američki srednji Zapad. Okolo su se mogli vidjeti sovjetski vojnici,
i mnoštvo ljudi koji su radoznalo posmatrali. Nakon nekoliko sati putovanja
počeli su se penjati oštrim serpentinama na najviši vrh krima, a zatim
se spustili prema Crnom moru, gdje je klima puno blaža.
Rano ujutro američka delegacija na čelu sa predsjednikom Rooseveltom,
stiže u palaču >>Libardia<<, u koju su smješteni, dok su britanci
bili smješteni dvadeset kilometara dalje u palači >>Voroncov<<.
Konferencija u Jalti - 4. februar 1945.
Krajem 1944. ponovni sastanak Velike trojice je bio neophodan, jer je
rat bio pri kraju, bilo je potrebno donijeti nova rješenja, kako za Njemačku,
tako I za poslijeratni svijet. Bilo je potrebno razmotriti i pitanje Poljske,
koje je bilo u novoj fazi.
Nakon ustanka u Varšavi politička situacija nije bila ništa bolja, dok
je Staljin priznanjem Lublinskog komiteta za poljsku vladu, odbacio poljsku
Vladu u Londonu, od kojih je samo Mikolajczyk tolerisao postupke Moskve.
Sličan problem se pojavio i sa jugoslavijom, jer je bilo potrebno pronaći
način da izbjeglice iz Londona surađuju sa Titom, iza kojeg je stajala
uspješna i dobro organizovana narodnooslobodilačka vlast.
Churchill je poslije putovanja u Atenu, koja je bila oslobođena, na njegovo
veliko zadovoljstvo, primijetio je da je američki predsjednik Roosevelt
sada oslobođen od pritiska unutrašnjopolitičkih problema, koje je imao
prije izbora za pradsjednika. Roosevelt je bio spreman za novi sastanak
na vrhu sa istočnim saveznicima nakon Teherana, međutim Staljinu nije
odgovaralo mjesto sastanka na području Sredozemlja, pa je za novu konferenciju
predložio Jaltu na Krimu.
Churchill koji inače ne voli zimu, ipak je prihvatio plan putovanja, kojem
je dao šifru >>Argonaut<<. Sutradan je stigao i Staljin, koji
je posjetio Churchilla i Roosevelta. Sa Churchilom je raygovarao o vojnoj
situaciji, dok je sa američkim predsjednikom raspravljao o De Gaulleu,
kao I njegovim pretjeranim zahtjevima o položaju Francuske, kao i razaranjima
i užasnim zločinima koje su Nijemci počinili u Ukrajini.
Na prvim pregovorima, general Antonov, šef sovjetskog generalštaba, govorio
je u ime SSSR – a , izvještavajući stanje na raznim frontama, dok je general
Marshall govorio o svim ostalim frontama, čime se razvila površna diskusija.Od
5. do 11. februara radno vrijeme je bilo organizovano tako da su dopodne
bila međusobna savjetovanja i vojne konsultacije, dok su se u popodnevnim
satima vodile sjednice svih delegacija.
Prvo se raspravljalo o pitanju Njemačke. Rooseveltova ideja je bila da
se podijeli na pet ili sedam dijelova, s čim se Staljin djelimično slagao,
dok je Churchill imao drugu zamisao – da se formira sjevernonjemačka i
južnonjemačka država, a da se izvrši internacionalizacija Ruhrske oblasti.
Pošto je ovo bilo pitanje, o kojem se kako je izjavila Velika trojka,
ne može raspravljati na par sati, jer je bilo potrebno razrađivanje ideje
i plana o podjeli Njemačke teritorije, na prijedlog američkog predsjednika,
koji je i sam bio loše pripremljen po pitanju Njemačke problematike, ovo
pitanje prepušteno je ministrima vanjskih poslova, da u kraćem vremenskom
periodu sastave notu o podjeli teritorije. U načelu su se složili da Francuzima
treba biti dodijeljena jedna okupaciona zona na području koje budu dobile
Amerika i Britanija po završetku rata.
Majski, koji je bio ambasador u Londonu, bio je specijalno zadužen za
pitanje njemačke ratne odštete. Moskva je zahtijevala mašineriju i aparate
iz njemačkih tvornica, kako bi obnovili svoju razorenu industriju, i uz
to godišnje plaćanje odštete na deset godina, kako bi se oporavili od
strahovitog razaranja od strane Njemačke. Smatrali su kako bi se trajno
uspostavio mir i sigurnost na području Evrope, ako bi Njemačka bila razoružana
i prinuđena da plati ratnu odštetu.
Bilo je potrebno Njemačku tešku industriju smanjiti za 20%, odnosno tvornice
željeza, čelika i električne centrale, kao i hemijsku industriju, dok
je ratna industriju, kao što su fabrike aviona i sintetičkih naftnih derivata,
trebala totalno nestati. Sa onim što je preostalo , Nijemci su nekako
trebali opstati, ali je i taj dio industrije bilo potrebno staviti pod
savezničku kontrolu.
Po Majskom i Staljinu ratna odšteta koju je Njemačka stvorila, se jednostavno
nije mogla nadoknaditi, s obzirom na neprocjenjiva razaranja i gubitke.
Sovjetski savez je zahtijevao odštetu od 10 milijardi dolara, što su zapadni
saveznici razumjeli, ali nisu vjerovali da je to izvodljivo s obzirom
na ranija iskustva sa Njemačkom poslije I Svjetskog rata, kada je za ratnu
odštetu traženo mnogo manje. Nakon prijedloga Roosevelta i Churchilla
da konačan ishod po ovom pitanju donese specijalna komisija, Staljin je
zahtijevao na konkretnim smjernicama, jer je ovo ta SSSR bilo vrlo važno
pitanje.
U februaru, na dnevnom redu bila su pitanja organizacije svjetske sigurnosti,
kao i problem Poljske. Staljin je postavio nekoliko realističkih i kritičkih
pitanja, i upozorio da bi najveća opasnost za svjetski mir nastala kad
se Velika trojica međusobno ne bi složila.
Prijedlog Roosevelta i Stettiniusa je bio da svi članovi koji su u vijeću
sigurnosti, imaju pravo veta, odnosno ako se između njih ne bi mogao pronaći
kompromis, onda se odluka ne bi mogla ni sprovesti. Nakon konstantnog
uvjeravanja, SSSR se složio sa ovim prijedlogom, ali pod uslovom da Sovjetski
savez dobije glasove za Ukrajinu i Bjelorusiju, kao što su to inače imala
i četiri britanska dominiona.
Roosevelt je pitanje Poljske otpočeo vrlo nespremno i nejasno, na šta
se Churchill nadovezao i zaključio da anglosaksonska strana, slaže s Curzonovom
linijom kao poljsko – sovjetskom granicom i uključivanjem Lavova u SSSR.
Za Churchilla pitanje granica Poljske i nije bilo tako važno, jer se zalagao
da Poljaci budu gazde u svojoj kući, što je Staljin i morao razumjeti,
jer je Britanija 1939. i ušla u rat sa Njemačkom zbog Poljske, i za Britaniju
bi bilo neprihvatljivo da Poljska ne dobije suverenitet i nezavisnost,
i postane slobodna država. Staljin je odgovorio da za njega pitanje Poljske
ne predstavlja samo pitanje časti, kao za Churchila, nego i pitanje sigurnosti.
Poljacima nije išlo u prilog to što su u prošlosti bili prilično antisovjetski
raspoloćeni, a uz to je Poljska stoljećima služila kao odskočna dasla
za napade na Rusiju. U proteklih trideset godina, Nijemci su dva puta
iskoristili Poljsku za napad na SSSR, što i jeste razčog zašto se Staljin
pribojavao za sigurnost Sovjetskog saveza. Staljin je prihvatao Lublinski
komitet, za koji je smatrao da nije tako loš, jer je imao demokratsku
osnovu, međutim Churchill je na to odgovorio, da po njegovim informacijama
trećina poljskog naroda ne prihvata Lublinski komitet, i da su postoji
opasnost od izbijanja građanskog rata, što bi oslabilo Poljsku.
Drugi dan je nastavljena rasprava o poljskom pitanju, koje je bilo najneugodnije
pitanje tadašnje ratne koalicije. Krajnji razultat je bio pomicanje Poljske
granice dvjesta kilometara ka zapadu. Staljin je obećao da će u roku od
mjesec dana odrđati slobodne izbore, koji bi omogućili ulazak u privremenu
>>Varšavsku vladu<< političarima kao što je Mikolajczyka.
Postojala je takozvana >>Tajna Jalte<<. Amerikanci su sa SSSR
– om pregovarali o uključenju u rat na Dalekom istoku, što je Staljin
i prihvatio, da stupi u rat sa Japanom dva do tri mjeseca nakon kapitulacije
Njemačke, a zauzvrat bi dobio bazu Port Arthur, kao i zajedničku upravu
nad željeznicom u južnoj Mandžuriji, Kurilska ostrva, i južni Sahalin.
SAD je insistirao na ulasku u rat SSSR – a sa Japanom, jer se nije nazirao
kraj rata na Pacifiku.
Bila je to posledja konferencija Velike trojice, prije pada i kapitulacije
Njemačke – sastanak na kojem nije bilo bitnih ratnih briga i koji je protekao
u najboljem raspoloženju.
Na konferenciji u Jalti, spomenuto je i pitanje Jugoslavije. Na posebno
zauzimanje od strane Britanaca, donijeta je odluka 10. februara da maršalu
Titu i Ivanu Šubašiću preporuči da provedu sporazum koji je postignut
između Nacionalnog komiteta i kraljevske vlade, da članovi skupštine Kraljevine
Jugoslavije, koji su birani na posljednjim izborima 1938. godine, koji
nisu surađivali sa okupatorom, mogu biti uključeni u Antifašističko vijeće
narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), te zakoni koje donesu naknadno
potvrdi i Ustavotvorna skupština.
KONFERENCIJA U POTSDAMU
Potsdam je grad u neposrednoj blizini Berlina sa dvorcem Tempelhof, izgrađenim
u doba Vilhelma Hoencolerna kralja Pruske koji je postao i car ujedinjene
Njemačke. U istoriju je ušao poslije završetka Drugog svjetskog rata kada
je bio pod sovjetskom kontrolom.
Ljeto 1945. godine bilo je u znaku konferencije koja je održana od 17.
jula do 2. avgusta te godine. Na konferenciji su učestvovali predstavnici
tri pobjedničke velesile. SSSR je predstavljao generalni sekretar Komunističke
partije Josif Visarionovič Staljin, Sjedinjene Američke Države Hari Truman,
koji je preuzeo predsjedničku dužnost poslije Roosveltove smrti, a Velika
Britanija je promjenila učesnike usljed održavanja opštih izbora koji
su donijeli promjenu vlade - Churchilla je zamjenio Klement Atli.
Potsdam (Berlin) - konferencija vodećih državnika troje savezničkih
snaga SSSR-a, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država
od 17 Jula do 2. Avgusta 1945.
Ključni problemi koji su se rješavali na konferenciji mira
bili su svedeni na uspostavljanje poslijeratnog poretka (prvenstveno evropskog),
pitanja sklapanja mirovnih sporazuma i suočavanje sa posljedicama ratnih
razaranja i genocida.
Evropa je uoči konferencije bila potpuno ruinirana usljed ratnih razaranja
i bila je pred novim početkom i obnovom života i infrastrukture.
Države su se nalazile na različitim ratnim stranama i bile su suočene
sa porazom ili su, kao pobjednice, nastojale da izdejstvuju izvjesne teritorijalne
dobitke na račun poraženih. Doduše, za razliku od 1919. godine, nije bilo
radikalnih promjena granica. Međutim, radikalnija izmjena granica nametala
se po pitanjima Njemačke i Poljske. Potsdamska konferencija je bila u
znaku definisanja odnosa pobjednika i poraženih.
U međuvremenu, SSSR je de facto držao pod vojno-političkom kontrolom cjelokupnu
istočnu Evropu. Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, kao
i djelovi Njemačke i Austrije bili su pod sovjetskom kontrolom, a Jugoslavija
i Albanija pod jakim ideološkim i političkim uticajem. Tako je istočno
od Alpa, Evropa bila pod interesnom sferom komunističkog giganta. Staljin
je strogo vodio računa o odbrani ratnih tekovina ne želeći da se one dovedu
u pitanje eventualnim dopuštanjem slobodnih parlamentarnih izbora u istočnoevropskim
zemljama.
Svjestan ideoloških razlika u odnosu na Zapadne demokratije, on je vodio
računa o pozicioniranju sovjetskih interesa u Evropi. Na ruku tome išla
mu je činjenica da je glavnina tih zemalja bila proosovinska (Mađarska,
Rumunija i Bugarska).
S obzirom da je na Konferenciji u Jalti već rješeno pitanje interesne
podjele, konferencija u Potsdamu je otvorila pitanje Poljske jer su tu
interesi bili podjeljeni, ali su Sovjeti već držali ovu zemlju pod čvrstom
kontrolom jer su bili u istočnim djelovima Njemačke. Stanje na terenu
im je išlo u prilog da pridobiju u potpunosti i diplomatskim putem Poljsku
Zapadne sile učesnice konferencije su bile u znaku unutrašnjepolitičkih
promena. U Velikoj Britaniji je došlo do neočekivanog ishoda parlamentarnih
izbora. Laburistička partija je teško porazila Konzervativne rivale predvođene
ratnim premijerom Churchilom. Došlo je do situacije da je Churchill morao
da svoje mjesto učesnika konferencije prepusti Klementu Atliju, lideru
Laburista koji je, u međuvremenu, stupio na mjesto premijera Ujedinjenog
Kraljevstva.
Bez obzira na činjenicu da je građanska levica pobjedila u Britaniji,
Atli nije bio naročito popustljiv prema Sovjetima. U suštini, pitanje
podjele interesa u Evropi je rješavano Sovjetsko-Britanskim dogovorom
uz Američko posredovanje. Ta praksa je nastavljena i na Potsdamskoj konferenciji.
U Sjedinjenim Američkim Državama 12 aprila 1945. došlo je do velike tuge.
Frenklin Ruzvelt, iscrpljen teškom bolešću, umire poslije 16 godina vladavine
(bio je najviše puta izabran za predsjednika SAD). Kao čovjek koji je
stvorio New Deal ušao je u istoriju kao čovjek za čije je vladavine SAD
izašla iz krize i postala supersila. SAD su iščekivali novi zadaci - da
definiše interese u Evropi i svijetu u situaciji kad joj se SSSR nametao
kao nova supersila suprtstavljena ideološki i društveno-ekonomski.
Dodatnu teškoću u bavljenju interesnom podjelom Evrope za SAD je zadavao
još uvijek nezavršen Američko-japanski rat na Pacifiku. Borba "korak
po korak" činila se beskrajno napornom a japanska odlučnost da se
pruži odsudan otpor je nalagala da se nađe rješenje za brzim okončanjem
rata. Amerikanci nisu smjeli da prepustaju slučaju Japan u uslovima kad
je pitanje odnosa sa SSSR-om bilo sve aktuelnije i sve je bilo očiglednije
da je riječ o savezništvu iz ratne nužnosti.
U međuvremenu, izvršena je proba atomske bombe kao novog razornog oružja
i prvog oružja za masovno uništenje. U pustinji Alamgordo u Novom Meksiku
je 16. jula uspješno testirano oružje kojim je trebalo da se prekine ratovanje
sa Japanom. Time je realizovan "Menhetn projekt" čime su htjeli
da pridobiju Japan na potpisivanje deklaracije 26. jula 1945.
U toj atmosferi Hari Truman je, kao dotadašnji potpredsjednik, preuzeo
dužnost predsjednika SAD. Novi predsjednik će biti i stvaralac tzv. Trumanove
doktrine koja je predstavljala borbu protiv komunizma i njegovog uticaja
u Evropi. Ona je doprinijela da zapadna Evropa ostane imuna od komunizma
i pored činjenice da su krajnji ljevičari bili moćni u Italiji i Francuskoj.
Ishod konferencije bila je Potsdamska deklaracija.
Njemačka je morala da se suoči sa denacifikacijom, demokratizacijom, dekartelizacijom,
demilitarizacijom i decentralizacijom. To je podrazumjevalo da je ova
zemlja morala da radikalno raskrsti sa prošlošću i da se odrekne ne samo
nacizma već i prusko-aristokratskog modela kojim je Njemačka i nastala.
Njemačka i Austrija su bile podjeljene na okupacione zone SAD, SSSR, Velike
Britanije i Francuske. Istovremeno, dogovorena je i okupaciona podjela
Berlina i Beča po istom ključu (četiri okupaciona kvarta). SSSR je dobio
izvjesne teritorije u zamjenu za pristanak istočnog giganta da prepusti
znatne djelove austrijske i nekada pruske prestonice.
Istok Njemačke i sjeveroistok Austrije su bili pod sovjetskom kontrolom,
jugoistok Njemačke i sjeverozapad Austrije pod američkom, sjeverozapad
Njemačke i jug Austrije pod britanskom, a zapad Austrije i jugozapad Njemačke
pod kontrolom Francuske. Njemačka do 1949. i Austrija do 1955. ostaće
pod okupacionom podjelom do definisanja poslijeratnog položaja (podjele
Njemačke na SR Njemačku i Njemačku DR i definisanja Austrije kao neutralne).
Odlučeno je da se ratni zločinci kazne osnivanjem Tribunala za ratne zločine
koji će zasjedati u Nirnbergu. Tom prilikom svijet je saznao za strahote
rata i genocida koji je izazvao zgražavanje civilizovanog svijeta. Njemačka
je automatski morala da se odrekne svih aneksija koje je izvela prije
i tokom rata (Sudeti, Alzas, Lorena, Austrija, donja Štajerska), ali i
da se odrekne istočne Pruske, glavnine Pomeranije i Šleske.
Konferencija je potvrdila egzodus Njemaca iz Istočne Evrope - preko 11
miliona Njemaca je trajno napustilo Poljsku, Čehoslovačku i sve druge
zemlje u kojima su bili značajna manjina (Jugoslavija, Mađarska, Rumunija).
Dogovorene su ratne reparacije koje su uključivale redukovanje njemačke
industrije u korist SSSR-a. Nemačka ratna i teška industrija koja je bila
sa njom u sprezi su morale biti uništene u potpunosti čime je sprovedena
dekartelizacija Njemačke.
Uništenjem ratne industrije spriječena je eventualna ekonomska podrška
militarzmu. Izvedena je industrijaka decentralizacija i razvitak je podređen
lakoj industriji i poljoprivredi čime se otvarao prostor za unapređenje
životnog standarda.
Poljska je bila u fokusu konferencije. Međutim, zapadne sile su ustuknule
i odlučile da priznaju "Lublinsku vladu" čime je Poljska postala
prosovjetska i komunistička. Emigrantska vlada u Londonu je izgubila svaku
ulogu i postala prošlost. Poljaci u britanskoj službi su mogli da se vrate
u otadžbinu.
Poljske granice su bile izuzetno važne. Prema SSSR-u je definisana tzv.
Kerzonova linija (prijedlog rusko-poljske granice iz 1919-te) sa izvjesnim
izmjenama jer Lavov nije predviđen Poljskoj, već SSSR-u. Učesnici konferencije
su neosporno potvrdili uključenje istočne Pruske u SSSR, djela istočne
Pruske i većeg djela Pomeranije u Poljsku, a oko Šleske se raspravljalo
dok ipak nije došlo do popuštanja Zapada, pa je granica išla linijom Odra-Istočna
Nisa. Njemačka je trajno ostala bez poljoprivrednih regija i rudničke
Šleske.
U aneksu deklaracije podvučeni su uslovi mira za Japan u kojima je zahtjevana
od američke strane predaja.
Potsdamska konferencija je prošla i ostavila je trajni pečat na izgled
Evrope u narednih pola vijeka. Poljska i Njemačka su glavne teritorijalne
tvorevine konferencije. Pored toga riječ je o posljednjoj konferenciji
na kojoj su SSSR i zapadne sile bile isto opredjeljene prije izbijanja
Hladnog rata koji se naslućivao u osvit "Trumanove doktrine".
Japan je umiren sa dve atomske bombe koje su izazvale strah od masovnog
i globalnog uništenja uvodeći čovječanstvo u nuklearnu eru.
Okupirane zone u Austriji od 1945 – 1955.
ZAKLJUČAK
Poslijeratni svijet je definitvno izgrađen na mirovnim konferencijama
savezničkih sila. Međutim, SAD i SSSR su izašle u prvi plan međunarodnih
odnosa kao supersile. Uslijedio je, usljed njihove interesne i ideološke
suprotstavljenosti, Hladni rat koji je prijetio svijetu u momentima "opasnog
otopljavanja ratnog naboja".
Evropa je bila glavna žrtva Hladnog rata. Njene velesile su, tokom dekolonizacije,
potpuno degradirane od nekadašnje pobjedničke slave (Velika Britanija
i Francuska) u red počasnih velikih sila.
U toj atmosferi se pojavljuje i ideja evropskog ujedinjenja od nekada
ljutih neprijatelja SR Njemačke i Francuske. Od San Franciska do Potsdama
je definisan poredak koji i dan danas postoji u uslovima kad je istočni
blok doživjeo slom.
KORIŠTENA LITERATURA
1. Drugi svjetski rat, I knjiga
2. Drugi svjetski raz, II knjiga
3. Drugi svjetski rat, III knjiga
4. Istorija – udžbenik za 4 razred gimnazije
5. Internet – Wikipedia, slobodna enciklopedija
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|