|
ORIJENTALNA KULTURA I CIVILIZACIJA U BIH
Ovde cemo govoriti o orijentalnoj kulturi i tradiciji u Bosni i Hercegovini,
cim spomenemo ''orijentalno'' sigurno odmah pomislimo na Tursku, (mada
je tu još i arapski i perzijski uticaj), i Osmanlije, te njihovu vladavinu,
kulturu, tradiciju i slicno, jer ovdje su proveli mnogo vremena i ostavli
duboke i neizbrisive tragove. Upravo ovaj rad govori o toj orijentalnoj
Osmanlijskoj kulturi, tradiciji, arhitekturi i jos o mnogo cemu. Dolaskom
Osmanlija Bosna je postala dio velikog i veoma snažnog carstva, pa samim
tim doslo je i do prodiranja i širenja nove kulture tzv: orijentalno-islamska
kultura. Dolazi do širenja islama. Do promjena pod uticajem orijentalno-islamske
kulture došlo je u arhitekturi, prodoru arapskog, turskog i perzijskog
jezika. Orijentalni uticaj se osjetio u izradi ukrasnih predmeta, nišanima,
rukopisima i raznim zanatskim predmetima i sl. Dakle BiH prolazi kroz
velike kulturne i tradicionalne promjene.
Bosna i Hercegovina je pala pod osmansku vlast u 15. stoljeću (tačnije
1463. godine) i ostala pod vlašću Osmanlija više od četiri stoljeća. To
je prouzrokovalo ogromne promjene na svim područjima ekonomskog, društvenog
i kulturnog života. Pored toga, Osmanlije su sa sobom donijele državnu
i društvenu organizaciju, kao i elemente islamske civilizacije. U ovakvim
prilikama i pod utjecajem principa islamske civilizacije veliki broj Bosanaca
je iz vlastitih pobuda, dobrovoljno, prešao na islam. Postepeno su napredovali
u novom političkom sistemu postajući ustrajni branitelji islamske vjere,
dok su istovremeno ljubomorno i hrabro čuvali svoj bosanski jezik, raznoliko
nasljeđe i vladanje svojstveno njihovom identitetu i nacionalnosti. U
skladu sa ovim novim okolnostima, razvijale su se i povećavale njihove
potrebe za duhovnošću i kulturom. Bosanci i Hercegovci su počeli učiti
čitati i pisati na orijentalnim jezicima, uključili su se u obrazovni
sistem na svim nivoima i, općenito, se uklopili u naučne, kulturne i književne
djelatnosti. Bilo je prirodno da u tom pogledu ushićeno žele upoznati
arapski jezik jer je to jezik Kur’ana, islama i glavni jezik islamske
civilizacije i kulture, te da se okrenu arapskoj kulturi i književnosti
poučavajući njihovim plodovima svoj um i odgajajući dušu.Došlo je međusobnog
prožimanja bosanske tradicije i islamske kulture, što je prvo posebno
posebno uočljivo na nišanima i predmetima zanatske radinosti. Zapaženo
mjesto u kulturi i umjetnosti Bosne pripada arhitekturi (sakralnoj i profanoj),
nišanima, pismenosti i književnosti, rukopisima i raznim zanatskim predmetima,
ukrašavanju nišana i slikarstvu. Najjači uticaj orijentalno-islamske tradicije
i kulture najvidljiviji je svakako u arhitekturi (gradovima, kućama, namještaju,
okućnicama-aviljama, kulama i sl.). Veoma brzo je Bosna u okviru Osmanske
imperije postala most između Istoka i Zapada. Otpočeo je proces izgradnje,
naročito podizanja i osnivanja novih gradova sa svim neophodnim potrepštinama
što je uveliko doprinijelo oživljavanju ekonomskih prilika i povećanju
odgovarajućih materijalnih sredstava koja su stanovništvu Bosne i Hercegovine
osigurala dobar život i povećala poštovanje prema civilizaciji, blagostanju
i kulturi. U skladu sa ovim novim okolnostima, razvijale su se i povećavale
njihove potrebe za duhovnošću i kulturom. Bosanci i Hercegovci su počeli
učiti čitati i pisati na orijentalnim jezicima, uključili su se u obrazovni
sistem na svim nivoima i, općenito, se uklopili u naučne, kulturne i književne
djelatnosti. Bilo je prirodno da u tom pogledu ushićeno žele upoznati
arapski jezik jer je to jezik Kur’ana, islama i glavni jezik islamske
civilizacije i kulture, te da se okrenu arapskoj kulturi i književnosti
poučavajući njihovim plodovima svoj um i odgajajući dušu. Ne možemo zanemariti
činjenicu da su sami Turci Osmanlije učestvovali u velikoj mjeri u dubokom
prodiranju arapskog jezika u Bosnu i Hercegovinu. Od početka su držali
da je arapski jezik, jezik Kur’ana i islamske vjere, najsavršeniji i najistaknutiji.
Na tu činjenicu ne ukazuje samo ogroman broj rukopisnih dokumenata i isprava
nego i sudskih presuda napisanih na arapskom jeziku za vrijeme osmanskog
perioda u Bosni. Učenje i usavršavanje u arapskom jeziku se proširilo
zahvaljujući brzom osnivanju niza islamskih obrazovnih ustanova, koje
su u osnovi počivale na dobročinstvu i vakufima, poput mekteba i islamskih
škola sa različitim nivoima obrazovanja, džamija i tekija uz koje su bile
pripojene bogate opće i specijalizirane biblioteke. Ova mreža ustanova
se širila sve dok nije postala izvor kulture i svjetionik nauke vodeći
računa o naučnom životu i razvijanju učtivosti. Postoje dokazi koji ukazuju
da su Bosanci veoma brzo usavršili sve temeljne znanstvene discipline
postavši nosiocima nauke i poklonicima obrazovanja, te da su zauzeli najviše
položaje i napredovali do najvećih zvanja na polju obrazovanja ne zaostajući
za svojim savremenicima u Carigradu. Proslavili su se na ovom području
bosanski gradovi: Sarajevo, Mostar, Akhisar (Prusac), Foča, Banja Luka,
Tuzla, Travnik i dr.
1. Književni rad na orijentalnim jezicima
U četiristoljetnom razdoblju osmanske vladavine u Bosni, od 1463. do
1878. godine, književni rad Bošnjaka razvio se u četiri različita toka:
1. usmeno, narodno pjesništvo,
2. epistolarna književnost, krajišnička pisma,
3. književnost na turskom, arapskom i persijskom jeziku i
4. alhamijado književnost.
Posebno mjesto u staroj bošnjačkoj književnosti pripada književnom radu
na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i persijskom), koja svoj procvat
doživljava u periodu od 15. do 17. stoljeća, nastavlja sa nešto slabijim
intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljeća. Od Adnija (umro 1474.)
do Arifa Hikmeta (umro 1903.).
Još od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bošnjaci školuju
se u domaćim medresama, zatim u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom,
stiču ugledna mjesta u orijentalnim islamskim književnostima i nauci.
Ostavljajući po strani teološku književnost i naučna djela većinom pisana
arapskim jezikom, te rad na gramatici, leksikografiji i historiji, poetska
djelatnost Bošnjaka, najviše na turskom i persijskom, obuvata veliki broj
stvaralaca od kojih su neki ušli u klasiku ovih književnosti.
Tako, dr. Safvet-beg Bašagić u svojoj disertaciji “Bošnjaci i Hercegovci
u islamskoj književnosti”, 1912., opisuje život i rad oko 130 pjesnika
i ljudi od pera, a Mehmed Handžić je objavio “Književni rad bosanskohercegovačkih
muslimana”, 1934. godine, u kojoj govori o životu oko 200 pjesnika i naučnika.
Dr. Hazim Šabanović, poslije dugo godina rada, uspio je kompletirati “Književnost
Muslimana BiH na orijentalnim jezicima”, koja sadrži bio-bibliografske
podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima. Safvet-beg Bašagić o
ovim piscima u svojoj disertaciji kaže:
“... pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki poseban genre na
polju turskog pjesništva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom
naše narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj književnosti nepoznatih
pjesničkih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote
od Arapa i Persijanaca, kao što su to činili i turski pjesnici, posegnuli
bi kat-kad i za bogatom riznicom naše usmene poezije, pa iz nje u finoj
formi izložili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu.”
Kao i na turske pjesnike i na većinu Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim
jezicima uticala je klasična persijska književnost, a naročito književni
rad dvojice velikih perzijskih pjesnika Omera Hajjama (umro 1123.) i Hafiza
(umro 1389.) U svojim rubaijama i gazelama (naročitim pjesničkim oblicima)
oni su uglavnom pjevali (često u mističnom zanosu) - o ljubavi, vinu i
životnim radostima. Ti ljubavni, bekrijski i hedonistički motivi preovladavaju
i u orijentalnoj književnosti Bošnjaka. Značajno je da su oni često unosili
i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zavičaja. Taj narodni duh izvire
iz poezije Derviš-paše Bajezidagića, iz gazela Muhameda Nerkesije, prisutan
je i u ljubavnoj poeziji Habibe Stočević - Rizvanbegović. Sam Arif Hikmet
jednom je kazao da je njegov narod najveći pjesnik. Dakle, nesumnjiv je
uticaj sevdalinke u njegovom djelu.
Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika,
proširuju se ka hedonizmu, lirsko-bekrijskom zanosu da bi na kraju prešao
u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo mistično-simbolična poetska alegorija
na putu približavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim.
2. Materijalna kultura
Arhitektura:
Arhitektura Osmanskog carstva je u cjelini specifična i drugačija od ostalih,
posebno kada je u pitanju izgradnja džamija u stilu Mimara Sinana, kao
Sulejmanija džamija iz 16. vijeka. Gotovo 500 godina bizantska arhitektura
je utjecala na izgradnju džamija kao što je Aja Sofija, koja je poslužila
kao primjer za mnoge osmanske džamije kao što je Šehzada džamija, Sulejmanija
džamija i Rustem-pašina džamija. Osmanlije su dostigle najviši stepen
arhitekture u islamskim zemljama. Oni su posjedovali tehnike izgradnje
nepreglednog unutrašnjeg prostora ograničenog "bestežinskom",
ali masivnom kupolom i uspjevali su napraviti perfektan sklad između unutrašnjeg
i vanjskog prostora, kao i sklad tame i svjetlosti. Islamska orijentalna
arhitektura se sastojala od izgradnje jednostavnih zgrada sa prostranom
dekoracijom, sve dok je nisu preobrazile Osmanlije kroz novi dinamični
arhitektonski izražaj, koji se ogledao u izgradnji lukova, kupola, polukupola
i stubova. Džamije koje su bile male i mračne prostorije sa zidovima pokrivenim
arabeskama su preobražene u svetište estetike i tehnološke ravnoteže,
oplemenjene elegancijom i sa nagovještajem dotad neviđene superiornosti.
Turski utjecaj se neposredno pojavljuje u naše krajeve preko administracije
kako pojedinaca tako i grupa koji su boravili u Stambolu, a i u drugim
islamskim centrima i to su bili pretežno janjičari, studenti, trgovci,
hađžije i dr. To što je službeni jezik bio turski bio je takođe važan
činilac za širenje ove kulture. Džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog
u Istambolu. Najmonumentalnije djelo osmanskog klasičnog arhitektonskog
stila. Najveći osmanski arhitekt mimar Sinan svoje najveće graditeljsko
ostvarenje realizovao je u vrijeme najmočnijeg osmanskog vladara.
U popularizaciji ove kulture posredničku ulogu odigrali su bosanski Muslimani
kao geografski najisturenija skupina. ''Međutim, bosanski Muslimani nisu
bili obični transmiteri, jer su, kao i drugi narodi, preuzete civilizacijske
tekovine obogaćivali svojim udjelom u skladu sa vlastitim kulturnim tradicijama.''
Jedna vrlo važna odlika islamske civilizacije našla je svoj snažan izraz
takođe u bosanskoj arhitekturi, a to je bio dobro naglašen odnos prema
prirodi i prema životu. U Bosni je arhitektura težila tome da se skladno
uklopi u zelenilo pejzaža i da su stambeni i drugi objekti izloženi suncu,
da se tekuća voda do maksimuma iskoristi, ali se tjelesni kult takođe
nije zapostavljao. Islamsko strogo monoteističko naziranje našlo je svoj
izraz u tome što je zapostavljala slikarstvo i kiparstvo, kao i oblikovanje
živih bića. Prikazivanje životinjskih likova u stilizovanom obliku zastupljano
je i u muslimanskom vezu u BiH. Osobito ovo važi za pauka (radu), koji
je, kako je poznato kod muslimana, simbol radosti, labuda na vodi, riba
i još nekih. U izradi nadgrobnih spomenika – nišana nađena je supstitucija
za plastično oblikovanje ljudskih bića. Dekorativni elementi orijentalno–islamske
umjetnosti zastupljeni su i u bosanskom graditeljstvu, proizvodima umjetnog
obrta, u izradama bakra, zlata, i srebra, željeza i drugih metala, keramici,
opremi knjiga i drugim, ali je sigurno da nigdje nije u čistoj formi zastupljen.
Upravo su dvojica Bošnjaka glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva,
to su Visočak Nesuh Mitraki i Nakaš Osman. U ćilimarstvu su takođe jako
naglašeni orijentalno– islamski utjecaj, a ono se oslanja na određene
vjerske običaje, a i na način života.
Barokni dvorac Dolmabakče (nova rezidencija) u Istambulu na Bosforu sa
veoma bogatim i vrijednim umjetničkim eksponatima. Predstavlja graditeljstvo
osmanskog ampira koji karakteriše prodor evropskog uticaja na osmansku
arhitekturu. U Jajcu, koje je također granično naselje, nastale su dvije
posebne i jedinstvene džamije sa drvenom munarom i unutrašnjom kamenom
kupolom. Već od Ključa prema zapadu uočavaju se znatnije promjene u arhitekturi
džamija. Skoro sve imaju drvenu munaru, džamija sa kamenom munarom ima
malo, a onih sa kupolama nema. U Bosanskoj krajini, gdje je zastupljena
gradnja džamija sa standardnim rješenjem, grade se i jednoprostrane džamije
sa izduženom osnovom i novim varijantama mahfila.
Kako su u Bosanskoj krajini džamije sa drvenom munarom, kao najčešći,
a negdje i jedini oblik sakralnog objekta, imale ulogu glavnih džamija,
graditelji su nastojali da im daju odgovarajući reprezentativan izgled.
To su postigli gradnjom velikih džamija, te izmjenom oblika munare.
Džamije u Bosni i Hercegovini
Spisak džamija u Bosni i Hercegovini izgrađenih od 15. vijeka do danas
zaštićenih kao spomenici kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
Aladža džamija, Foča
Arnaudija džamija, Banja Luka
Azizija džamija, Bosanski Šamac
Begova džamija, Sarajevo
Careva džamija, Sarajevo
Čaršijska džamija, Livno
Ferhat-Pašina džamija "Ferhadija", Banja Luka
Fethija džamija, Bihać
Hadži Ahmet Dukatareva džamija "Glavica džamija", Livno
Husejnija džamija, Gradačac
Karađozbegova džamija, Mostar
Osman-pašina džamija, Trebinje
Sultan Sulejmanova - Careva džamija, Blagaj kod Mostara
Šišman Ibrahim-pašina džamija, Počitelj
Tabhanska džamija, Visoko - Restaurirana, drveni minaret
Alaudinova (Šadrvanska) džamija, Visoko
Veli-dedina džamija, Stolac
Kalavun Jusuf-pašina, Kuršumlija džamija, Maglaj
Prve džamije u Bosni i Hercegovini nikle su negdje polovinom XV stoljeća.
Ne zna se sigurno koja je najstarija. Narodna tradicija to tvrdi za onu
u Uskotlinu u jugoistočnoj Bosni, a to nije nemoguće, jer je taj kraj
došao u sastav osmanske države prije ostalih naših krajeva. Kasnije se
džamije grade u većini mjesta s muslimanskim stanovništvom.
Crkve
Pored džamija i ostale sakralne arhitekture kada je riječ o sakralnoj
arhitekturi orijentalnog stila za proučavanje su važne i crkve od drveta,
takozvane crkve brvnare, jer odražavaju bosanski način gradnje i imaju
dosta toga zajedničkog sa džamijama. O arhitrktonskim karakteristikama
bosanskih crkava od drveta saznajemo iz studije Petr Momirovića.31 Dosta
sličnosti imaju i drvene crkve u Srbiji, koje je obradio Dabroslav Pavlović
u svojoj iscrpnoj studiji.32
Govoreći o Bosni Momirović pretpostavlja da je u srednjem vijeku po ovim
oblastima bilo crkava, najviše drvenih, pa se zato nije očuvala nijedna.
Poznate drvene crkve u Bosni potiču iz XVIII i XIX stoljeća. Mnogo crkava
izgrađeno je nakon austrijske okupacije, ali se uočava degradacija i opadanje.
Očuvano je oko tridesetak objekata, a po jednom popisu iz 1911. godine,
samo u banjalučko – bihaćkoj eparhiji bilo je 83 drvena hrama i kapele.33
Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini – Stara vareška crkva Stara vareška
crkva ili, kako je zovu Varešani, mala crkva, posvećena svetom Mihovilu,
postoji na ovom mjestu od 16. stoljeća. Prema predanju, bez sigurnih dokaza,
ona je ovdje bila podignuta još u predtursko vrijeme. U velikim požarima
koji su izbili u posljednjem deceniju 17. stoljeća, u kojima su stradale
čitave četvrti Vareša, izgorjela je i crkva. Uskoro je podignuta nova
kojoj je 1716. godine sultan Ahmed III. svojim fermanom dozvolio da se
postavi krov. Današnja stara crkva iz temelja je obnovljena 1819, o čemu
govori natpis u kamenoj ploći kod ulaznih vrata. Kompletan objekt konzervatorski
je restauriran 1990/91. O prvobitnoj crkvi koja je krajem 17. st. izgorjela,
zabilježeno je u izvještaju biskupa Olovčića koji je posjetio crkvu 1673.
godine da ima "jedan oltar potpuno opremljen, sa svim svojim nužnim".
Od tog oltara ostaje sačuvan samo barokni kožni antipendij sa slikom sv.
Mihovila u sredini, oslikan u 17. st. koji se čuva u Sarajevu.
Medrese
Medrese su škole u kojima se sticala srednja i viša naobrazba. Lako je
zaključiti da su se one razvile iz džamija. Ne zna se tačno da li je prva
medresa bila u gradu Nejsabura ili Bagdatu. '' Sigurno je samo to, da
je prvu medresu u tom posljednjem mjestu osnovao 1065. godine Nizamul
- Mulk, vezir seldžučkih sultana Alp Arslana i Melik Šaha, i da je Nizamul
– Mulk prvi uveo plaće nastavnicima i stipendije. Ta njegova medresa,
koja se po njemu prozvala Nizamija36, gradio je godine 1065. do 22.IX.1607.
arhitekti Ebu Seid Safi, a za njezino uzdržavanje je uvakufio dućane oko
nje i druge nekretnine, koje su donosile godišnji prihod oko 60 000 ondanašnjih
zlatnih dinara (dukata).''
Od džamije je medresa na početku razlikovala samo po tome što je imala
prostorije za smještanje učenika (internat). Medrese novijeg tipa su se
odlikovale po tome što su se odvojile od džamije ali su ipak smještene
u njenu blizinu, prostorije im se nižu u dva ili četiri trakta i to uglavnom
oko manjeg ili većeg dvorišta koji je imao šadrvan na sredini. Dvorište
je uvijek bilo odvojeno od vanjskog svijeta sa sve četiri strane, popločeno
je kamenom i opasano je bar sa dvije strane trijemom ili arkadama. U obično
jedan ili dva duža trakta su smještene sobe za po jednog ili dvojicu sučelice,
a slučalice glavnom ulazu je zajednička predavaonica ili dershana u kojoj
slušači sjede na tlima i prave halku ili krug oko predavača. Sultan Orhan
je 1360. godine osnovao prvu medresu toga samostalnog tipa kod Osmanlija.
U 15. i 16. stoljeću izgrađene su u Carigradu medrese sultana Fatiha i
one sultana Sulejmana, zvane Medarisi–seman (osam mederesa kao osam viših
i nižih odjeljenja), i te se i danas smatraju najznamenitijim i u građevnom
smislu najimpozantnijim na čitavom prostoru bivše turske carevine.
Prva medresa na prostoru bivše Jugoslavije nastala je u Skoplju na Vardaru.
Osnovao ju je krajški vojvoda i sultanov namjesnik u Skoplju Gazi Ishak-beg
1445. godine i svojom zakladnicom od te godine odredio beriva predavaču
(muderisu) i stipendije učenicima od prihoda velikog broja nekretnina
što je ih u tu i u druge svrhe uvakufio.'' Bosanski namjesnik Ferizbeg
je između 1505. i 1512. sagradio prvu poznatu medresu u Bosni. Pošto je
ona 1697. godine propala u požaru ne zna se od kakve je građe bila. Nalazila
je se visoko u brdu i danas na nju sjeća naziv tamošnje četvrti Medrese.
Druga poznata i danas uopće najstarija medresa u BiH, sagrađena je 1537.
godine od ondanašnjeg bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega u Sarajevu.
Za vrijeme turske vladavine sagrađeno ih je u četrdeset i sedam mjesta
nešto više od sedamdeset. Do danas su se tek dvije očuvale od starijeg
doba kao odlični predstavnici te vrste spomenika na ovome tlu. Jedna je
Gazi Husrev-begova u Sarajevu, a druga je Šišman Ibrahim–pašina u Počitelju
na Neretvi.
Tekije
U Bosni i Hercegovini pojavljuju se dolaskom islama u 15. vijeku, mada
su neke izgrađene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na
Bembaši koju je izgradio Isa-beg Ishaković 1461. Riječ tekija je perzijskog
porijekla:tekke.
Tekije su građene na ulazu u grad odnosno kasabu i često su predstavljale
prvi izgrađeni objekat. Gradili su ih derviši, najčešće šejhovi. Služile
su i kao mjesta za odmor ili prenoćište za putnike namjernike.
Neke od poznatijih tekija u Bosni i Hercegovini su tekija na vrelu Bune
u Blagaju i Hadži Sinanova tekija u Sarajevu. Od pada Bosanske Kraljevine
do danas podignuto je više od četrdeset tekija. Od ostalih tekija poznata
je bila ona na Oglavku u fojničkom kraju (početak 19.stoljeća), a kao
građevina vrijedne su spomena još ona na Tekiji u Foči i na vrelu Bune
u Blagaju.
Hanovi i Karavan saraji
Iz različitih putopisa XVI I XVII stoljeća znamo da je bilo različitih
hanskih zgrada. Naprostija hanska zgrada bila je slična staji. To je prizemna
zgrada s osnovicom pravokutnika, zidovi su joj 2 – 2.50 m visoki građeni
od brvnara, kamena i ćerpiča s krovom na četri vode, prekriveni šimlom.
Vrata su obično u sredini jedne od dviju dužih stranica i tako velika
da kroz njih može komotno proći konj pod tovarom. U zidovima je po koji
malen otvor – prozor, a na krovu je jedna ili više badža. Stropa nema.
Unutra je jedno, dva ili više ognjišta, gdje se vatra loži zimi, da se
putnik ogrije i, ako je pokisnuo, da osuši odjeću. Osim toga nalazila
se i po koja klupa na kojoj je putnik spavao.
1762 godine.Posebnu vrstu hanskih zgrada čine hanovi s jednom sobom iznad
vrata, dakle soba na katu. Osim ove, mogle su biti jedna ili dvije sobe
i u prizemlju.
Bezistani
Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske
okupacije, a funkcija imareta se je zadržala do 1943 godine kada je ova
kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka sredstava.
Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu
pomenutih zgrada jedino opstao javni toalet koji Uprava Vakufa održava
i u kome zapošljava dvije službenice na dežuri i održavanju.
U orijentalnoj arhitekturi bezistani spadaju među najznačajnije građevine
kako po svojoj veličini tako i po materijalima i konstrukcijama primjenjenim
u njihovoj izgradnji. Oni su jedna vrsta nekadašnjih robnih kuća, ustvari
pokrivene čaršije u kojima su smještene razne zanatske i trgovačke radnje.
Kao i sve vrste orijentalnih građevina, bezistane su u naše krajeve donijeli
Turci. Ove građevine grade se samo u većim čaršijama, a predstavljaju
volumenski dominante u sitnom tkivu čaršijskih dućana. U Bosni su građeni
u tri vezirska grada: Sarajevu, Travniku i Banjoj Luci. Pošto su požari
bili glavni neprijatelji čaršije, bezistani su građeni od tvrdih materijala,
kamena i opeke, pokrivani su svodovima i kupolama a zatvarani željeznim
kapijama. Pokrivač svoda i kupola je bio od olova, bakra ili ćeremita.
S a h a t – k u l e
Sahat-kula je kula karakteristična za bosanske čaršije ali i za druga
mjesta koja su bila pod vlašću ili uticajem Osmanlijske imperije. Naime
sahat-kule su građene isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva,
naročito u Bosni i Hercegovini što je bila islamska varijacija na zapadnoevropsku
formu zvonika to je simbolična graditeljska osobina Bosne i Hercegovine.
Sahat-kule su građene uglavnom sa velikim satom na jednom ili više lica
objekta (obično na četri lica) kako bi veći broj stanovnika određenog
mjesta mogao čitati vrijeme.Sahat -kulaje arhaični izraz u bosanskom jeziku
i odnosni se na specifične građevine izgrađene pretežno na području Bosne
i Hercegovine. Sahat-kule su najčešće građene u centralnim zonama čaršije,
i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih vakifa, mada ih ima i na drugim
mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru maglajske
utvrde, ili onih u Tešnju, Gradačcu ili Počitelju. Za slične građevine
u svijetu, u bosanskom jeziku postoji izraz toranj ili jednostavno kula.
Kule su obično dijelovi crkava ili objekata gradske uprave.U periodu osmanlijske
uprave u Bosni i Hercegovini izgrađena je 21 sahat-kula:
Banjalučka sahat-kula – Banja Luka
Donjovakufska sahat-kula -Donji Vakuf
Fočanska sahat-kula -Foča
Gračanička sahat-kula -Gračanica
Gradačačka sahat-kula -Gradačac
Gornjovakufska sahat-kula -Gornji Vakuf
Jajačka sahat-kula -Jajce
Livanjska sahat-kula -Livno
Maglajska sahat-kula -Maglaj
Mostarska sahat-kula -Mostar
Nevesinjska sahat-kula -Nevesinje
Počiteljska sahat-kula -Počitelj
Prozorska sahat-kula -Prozor
Prusačka sahat-kula -Prusac
Sarajevska sahat-kula -Sarajevo
Stolačka sahat-kula -Stolac
Tešanjska sahat-kula -Tešanj
Travnička sahat-kula na Mušali -Travnik
Mostovi
Spomenici, koji su služili prometu i trgovini svojom smjelom konstrukcijom
i arhitekturom, među njima se osobito ističu kameni mostovi ili ćuprije,
koji i dan-danas postoje na našim rijekama i riječicama. Ti stari turski
mostovi građeni su solidno od kamena tesanca na jakim pilovima u riječnom
koritu i prema sredini su uzdignuti radi bržeg otjecanja vode sa kolovoza.
Na našim prostorima su graditelji tih kamenih mostova bili iz raznih krajeva,
iz Carigrada, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i čak Italije. Među tim graditeljima
svakako je bio najvještiji i najuzoritiji Kodža Mimar Sinan , koji je,
uostalom, i započeo graditeljsku karijeru sličnim poslom, izgradnjom triju
velikih lađa za prijevoz vojske preko Vanskog jezera u istočnom Anadolu
u danima vojnog pohoda na Perziju. Pojedini kameni mostovi turskog perioda
ističu se pravim majstorskim oblikom i izradom. Takva je jednolučna Kozja
ćuprija na Miljacki niže Sarajeva na starom Carigradskom drumu, koja i
danas stoji gore potpuno očuvana i koje nam je prvi poznati spomen sačuvao
mletački putopisac Katarina Zeno 1550. godine. Vrijedna je i Šeherčehajina
ili Šeherija ćuprija u Sarajevu koja je premostila Miljacku sa pet okana
(danas ih ima četiri, a peto, ona na lijevoj obali, zasuto je 1897. godine),
i koju jesagradio Šeherčehaja (načelnik grada) Hadži Husejn 1620. godine.
Njoj je i po obliku i po umjetničkoj izradi slična, dalje, današnja Latinska
ćuprija s četiri okna na istoj rijeci i u istom mjestu. Sagrađena je 1798.
godine troškom sarajevskog trgovca Abulahage Brige, koji je u tu svrhu
pred svoju smrt oporukom ostavio trećinu svoga imetka za izgradnju toga
mosta pozvan je iz Ljubinja neimar Risto i njegovih 20 majstora. Risto,
međutim, nije došao i gradnju je izveo neimar Jovan za 76 dana s klesarima
Grgom, Trifkom i Ahmedom i brojnim zidarima. Iz 16. stoljeća je vrijedan
i most u Žepi nariječici Žepi, ćuprija na rijeci Bosni u Sarajevskom polju
na Trebišnjici kod Trebinja je bio Arslanagića most, na njemu je se nalazila
i kapi-kula, na rijeci Buni u Hercegovini je ih bilo i sa više okana.
No, pored svih ovih mostova najvrijedniji i najčuveniji su Stari most
u Mostaru i čuvena ćuprija Mehmed-paše
Sokolovića u Višegradu. Ova dva mosta opjevana su u oduljim narodnim
pjesmama. Stari most u Mostaru premostio je korito široke Neretve jednim
jedinim smijelim lukom, kojega raspon iznosi 29,40 metara. Most je visok
nad razinom vode upravo 21 metar, a širina mu je 4,30 metara. Građen je
hidžretske godine 974., a to odgovara našoj 1566/67. godini. Graditelj
mu je turski neimar Hajrudin iz škole Kodža Mimara Sinana.
Sokolovićev most u Višegradu (“Na
Drini ćuprija”) premostio je brzu Drinu s jedanaest šiljastih
lukova u ukupnoj dužini 179,43 m. Graditelj ovoga Sokolovićeva mosta bio
je Kodža Mimar Sinan, to nam pokazuje i pisani podatak u Popisu
građevina. Vrijeme građenja ovoga mosta pokazuju dva natpisa, po jednom
je to 979. hidžretska godina (1571/72).
Memorijalna arhitektura
Muslimanski nadgrobni spomenici čine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika
orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najčešće su to sniježno
bijeli kameni nišani ili bašluci, potom kameni oklopi, kubure i mnogovrsni
mauzoleji ili tzv. turbeta. Ljepota tih spomenika ogleda se uglavnom u
dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i širokoj i bujnoj konbinatorici
ornamenta. Muslimanska groblja su oduvijek bila smještena u samim sredinama
naseobina. Zbog sjećanja na mrtve i zbog posjećivanja muslimanskih groblja,
radi poklanjanja Fatihe mrtvima, ta groblja su se nalazila ondje gdje
se kreću ljudi i to uz džamije, prometnije puteve, čak i uz same kuće
– usred života čovjeka. '' Pojedini spomenici – veli arhitekt Josef Pospišli
u članku o muslimanskim grobljima u Bosni – čine se na prvi pogled tako
slični, da čovjek pomisli, kako su jednaki... Tek kad ih izbliza promotrimo,
otkrivamo razlike, koje su upravo tolike, da oni svi zajedno ne budu dosadno
jednolični.''
Nišani: su kameni stupci različitih veličina i oblika.
Obično po dva njih obilježavaju grob, jedan više glave, a drugi niže nogu,
na grobu često stoje sami ili sa santračem i duguljastim tesancima, koji
prave rub groba u obliku četverokuta. Nišani su bili različitih oblika
i veličina, a kamen od kojeg su klesani, bio je najčešće vapnenac, siga
ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju
i glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se
ovaj zadnji nije klesao u Bosni, nego je obrađen uvežen. Najveći poznati
nišan u Bosni je nišan na grobu Omerage Bašića kod Bašića mosta na putu
između Glamoča i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je
toliki i opseg turbana. Kada su se četrdeset godina prošloga vijeka u
Bosni počele provoditi vojne reforme, turski vojnici i ostali građani,
osim svečenstva, po tim reformama, umjesto turbana nose od 1832. godine
fesove, a oblik ove kape počinje se javljati i na nišanima. Takođe je
zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se izvodilo
raznim oblicima turbana.
Turbeta ili mauzoleji: su uglavnom podizana nad grobovima
paša, šehova i drugih imućnijih i istaknutih osoba. Pojedine su gradili
pojednci sami za sebe, a druge su opet podizali nasljednici ili štovatelji
pokojnika. Danas na prostorima BiH postoji oko pedesetak ovakvih spomenika,
mada se smatra da ih je bilo duplo više. Uglavnom postoje tri tipa: kupolasti
zatvoreni, kupolasti otvoreni i obični, drveni tip.
Česme i šadrvani
U Bosni i Hercegovini i u ostalim zemljama Balkanskog poluotoka je u 15.
i 16. stoljeću izgrađena sila vodovoda i česmi. Oni su građeni po gradovima
i selima, a takođe i na putevima između gradova i sela. Prvi vodovod je
u Bosni sagradio Gazi Isa-beg u Sarajevu nešto prije 1462. godine, a nakon
toga se ovi objekti grade u svim krajevima BiH. Sarajevo je za vrijeme
zadnjih godina turske uprave imalo 68 samostalnih vodovoda u ukupnoj dužini
od 55 km. Dužinom takvih vodovoda je prema njihovoj jačini građeno jedan
ili više izlijevnih objekata, a među njima su najbrojnije česme. Česme
su građene u svim mahalama i oko džamija. Dok su jedne podizate uz zidove
drugih većih objekata druge su bile posve samostalno situirane.
Šadrvani služe za iste svrhe kao i česme, samo su oni građeni u javnim
kupatilima i dvorištima džamija, medresa i tekija, karavan–saraja i drugih
većih objekata. Međutim, njihova prvenstvena zadaća je da daju vodu većem
broju ljudi za isto vrijeme za obredno umivanje, a pored ovoga oni takođe
djeluju plastično i dekorativno u svojoj okolini koja je sasvim različita
od mahale. Šadrvani se bitno razlikuju od česmi. Kameni bazen s više unaokolo
poredanih izljeva ili česmi je osnovni elemenat šadrvana. Nešto manji
i uzdignuti kameni kvader je pred svakom česmom i na njima stoji onaj
koji uzima abdest. Okolo toga se nalazi niska i lagana bolustrada, a s
unutrašnje strane te zgrade poredane su drvene klupe za odmor. Iz sredine
bazena se uzdiže manji ili viši kameni stup i tu voda teče odozdo prema
gore. Stup nosi jednu, dvije ili tri vanredno oblikovane kamene čaške,
koji se redaju prema gore i bivaju sve manje i pliće. Krov je kod šadrvana
u obliku kupole, prekriven olovom ili je obični strmi šatorasti krov od
kamenih ploča na šest ili osam voda, a ti su osobito u Hercegovini. Perzija
je domovinaŠadrvana, od njih su ga poprimili Arapi i Turci su ih proširili
na Balkanski poluotok.
Hamami
Monumentalna građevima sa muškim i ženski odjelom (ćifte – hamama) jedna
je od najvrednijih potkupolnih kompozicija klasičnog osmanskog arhitektonskog
stila kod nas. U centru kako muškog tako i ženskog odjela bili su šadrvani
oko kojih se moglo sjediti i voditi razgovori, tako da su i hamami, osim
osnovne funkcije kupanja imali funkciju okupljanja građana. Muslimanska
vjera kako zahtjeva od svojih pripadnika peterokratno umivanje, poznato
je da zahtjeva i bar jednom tjedno pranje tijela. Od početka Islama se
za ove potrebe grade banjice u svim muslimanskim kućama a takođe se grade
i javna kupatila i to u svim naseljima i to su tzv. hamami: Sarajevo još
u šesnaestom vijeku ima, osim brojnih kućnih banjica, sedam javnih kupatila.
U tome istom stoljeću imaju u Bosni javna kupatila i mala Prača i Kladanj,
Blagaj na Buni, Rudo, Kostajnica i Jasenovac i druga isto tako omanja
mjesta, a do kraja sedamnaestog vijeka sagrađeno je pedeset i šest takvih
kupatila u četrdeset i dva mjesta u samoj BiH. Vatra i voda su bila najpotrebnija
svakom hamamu, i zbog toga su svi izvedeni od samog kamena.
Tradicionalna nošnja
Dolaskom osmanske vlasti na ove prostore naravno došlo je i do inovacija
u nošnji.Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati
u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz Bosnu, Srbiju,
Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji
da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju
se samo po tome što ne briju glave kao Turci. Daleko iscrpniji je bio
čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća
i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo
jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih
na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada
da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene
i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz
razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban
propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Kako
bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim
propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa.
Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila
dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za
obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali
im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci
kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo
ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko
puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice. Period
19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom
putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među
njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa
seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog
i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje "globalizacije"
i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa
tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale
zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća,
i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.
Tradicionalne igre
Nesumnjiv uticaj na narodne igre u BiH imao je jedan od najkrupnijih dogadjaja
u njenoj povijesti - dolazak Osmanlija i masovno prihvatanje islama od
strane bosanskog stanovnistva. Osmanska uprava nad Bosnom trajala je dugo
sto se moralo odraziti kako na politickom, drustvenom tako i na polju
tradicije, pa i one igracke. Igre i pjesme Bosnjaka u Bosni i Hercegovini
odnose se na mnoge sfere drustvenog zivota. Pjesme uz igre su uglavnom
bile ljubavne i obredne, medju kojima su bile posebno lijepe pjesme koje
su pratile svadbu. U povijesti bosnjacke porodice bila je dugo vremena
karakteristicna odvojenost mladezi po polovima. Tako su nastale pjesme
i igre u zatvorenim prostorima prelijepih bosnjackih avlija. Djevojke
su se zabavljale, izmedju ostalog i na taj nacin sto su skrivene od momackih
pogleda kolale u krug. Kroz pjesmu i igru one su izrazavale svoja najskrivenija
osjecanja.
Zaboravljeni stari zanati
Arakijadzije
Arakijadžije ili kapari postoje u Sarajevu od 16. st. Bave se izradom
svih vrsta kapa, ali i tradicionalnih fesova.
Kaligrafi
Kaligrafija se s pravom smatra jednom vrstom umjetnosti. Razne vokacije
i poruke ispisane do savršenstva dovedenim arapskim pismom, predstavljaju
prava remek-djela. Ovi natpisi su izrađivani na papiru, drvetu, koži,
metalu i sl. Danas se izrađuju levhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim
natpisima.
Kazandzijski zanat
Kazandžijski zanat je dio esnafa kojem pripadaju i kalajdžije. Jedni izrađuju
predmete od bakra, a drugi ih prevlače klajem. Budući da se predmeti od
bakra, naročito posuđe, nije samo klajisalo, nego i ukrašavalo ornamentima
i gravurama, to je davalo i umjetničku dimenziju ovim proizvodima. Posao
ukrašavanja su uglavnom radile žene, a naziva se savaćenje. To je vrsta
ukrašavanja,tipična za Sarajevo, koja se održala do danas. Zanat je u
Bosnu i Hercegovinu došao sa dolaskom Osmanlija i od 16. stoljeća, na
istommjestu gdje se nalazi i danas, locirana je Kazandžijska čaršija.
Mada su se kazandžijski dućani mogli vidjeti i na Vratniku, centar ove
djelatnosti je oko ulice Oprkanj na Baščaršiji. Ova Čaršija je podmirivala
potrebe za kazandžijskim proizvodima u cjeloj BiH. Mogli su se pohvaliti
sa najmnogbrojnijim priborom za rad i sa više od sedamdeset različitih
proizvoda, među kojima izdvajam: kuhinjsko posuđe i posuđe za serviranje
raznih vrsta i veličina; posuđe u kojem se donosila i držala voda, đugumi,
ibrici i leđeni; pribor za kompletno posluživanje kahve-table, ibrici,
džezve, zarfovi; različiti sakralni predmeti- proizvodi za rasvjetu, za
brijačnice, za banje...
Kazazi
Ljetopisci i putopisci ostavili su brojne tragove o životu naše Baščaršije.
Zanatlije su bile brojne, toliko brojne da su imale svoje ulice: Sarači,
Abadžiluk, Kazazi, Terzijska čaršija... Bilo ih je na desetine. Mnogo
šta im je prijetilo: požari-od onog prvog 1480. do onog najstrašnijeg,
kad je cijelo Sarajevo nastradalo, 1697; poplave, bolesti i druge nedaće.
Samo u pedeset godina 18. stoljeća pomrlo je 145 terzija, 118 kazaza,
64 abadžija i mnogo drugih. Uprkos tome, zanatlije su ovdje živjele i
htjele opstati. Čuvali su svojom voljom i ljubavlju zanat, ali i Baščaršiju....
Sarači
Sarači (sedlari) spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanatlija.
Pojavljuju se već 1489. godine i opstaju do danas. Ranije su se bavili
proizvodnjom konjske opreme, opreme za putnike, kao i proizvodnjom nanula
i opanaka. Danas su više okrenuti proizvodnji opreme za pse, kožne galanterije,
a od tradicionalnih proizvoda proizvode: zembilja, nanule i papuče. Pored
toga bave se i popravkama proizvoda od kože.
Umjetnost
Umjetnost je kao i pismenost dobila specifična i različita obilježja i
razvijala se na postojećim religijskim tradicijama. Figuralno slikarstvo
u islamu je zabranjeno. Kod muslimana ono je zamjenjeno drugim umjetničkim
vrstama kao tehnika lijepog pisanja arapskog pisma i ukrašavanja rukopisa.
Ona se prenosila na kamen i tvrde površine, na vjerskim objektima, turbetima,
nišanima, mostovima i sl. Za potrebe Katoličke crkve u samostanima su
izrađivani razni vjerski predmeti a kasnije počinje izrada različitih
predmeta za širu upotrebu. Najsnažniji izraz umjetnosti ispoljavao se
u zidnom slikarstvu i slikanju ikona.
Vajarstvo
Vajarstvo je bilo u osmansko vrijeme u Bosni prilično razvijeno, ali se
ono odnosilo uglavnom na izradu memorijalnih spomenika, i izrade kipova
u katoličkoj sredini, jer se nije moglo ni zamisliti katolička bogomolja
bez vjerskih djela, prvenstveno kipova svetaca. Muslimani i pravoslavci
nisu iz vjerskih razloga izrađivali kipove. U nekim katoličkim crkvama
ima poneko vajarsko djelo starijeg doba, kao u kreševskom samostanu, koje
je, vjerovatno, nastalo od ruku naših majstora, ali kako ta djela još
nisu proučena ne mogu se o tome donositi definitivni zaključci. Međutim,
sitna plastika i umjetni obrt, vezani za vajarsku umjetnost našli su među
našim zlatarima mnoštvo vrlo talentiranih majstora i oni su istavili veliki
broj prvoklasnih rukotovrina koje ćemo danas naći u pojedinim muzejima
i privatnim zbirkama.
Slikarstvo
Slikarska umjetnost od dolaska Osmanlija razvijala se i dalje na vjerskoj
osnovi, no sad u tri pravca: muslimanski umjetnici radili su u duhu orijentalne,
arapske i perzijske škole, katolici u duhu italijanskih škola, prvenstveno
venecijanske, a pravoslavni u duhu slikarstva koje je imalo svoju osnovu
u bizantijskom. Vezani vjerskim propisima muslimani se nisu bavili slikanjem
ljudskih figura, već su se skocentrisali na ornamentiku, koja je bila
sastavni dio lijepih rukopisa, naročito onih vjerske sadržine. Već u 16.
Stoljeću javlja se vrlo živ rad na slikarskoj umjetnosti među pravoslavnim
i katolicima, a naročito je bio obilat u 17. stoljeću. U tom pogledu Bosna
nijenimalo zaostajala za susjednim zemljama Jednako se u njoj razvijalo
i zidno slikarstvo i slikanje na tablama.
Obrazovni sistemi i stepenovanje škola na području BiH
Mektebe i muallimhane uglavnom su osnivali pojedinci kao svoje zadužbine,
voðeni izrekom Muhammeda, a.s.: “Najbolje što čovjek može ostaviti
iza sebe jesu tri stvari:
- dobro dijete, koje mu čini dovu (moli za njega);
- sadaku (vakuf), koja se koristi, a njemu dospijeva nagrada;
- znanje kojim se koriste nakon njegove smrti oni nakon njega.”
Muallimhana je objekat koji je predstavljao posebnu vrstu višeg mekteba,
odnosno niže srednje škole. U muallimhanama se obrazovao kadar za potrebe
novootvorenih mekteba. To su bile ustanove, uglavnom, internatskog tipa,
namijenjene za siromašniju djecu. Polaznicima muallimhane bile su osigurane
besplatna hrana i odječa.
Prva muallimhana izgrađena je u Sarajevu 1477. godine i bila je poznata
kao Ajjas-begova muallimhana. U ovoj se obrazovnoj instituciji, po svemu
sudeći, obrazovao prvi imamski i učiteljski kadar u Bosni. U nedostatku
medresa, koje se počinju otvarati početkom XVI stoljeća, ovo su bile niže
srednje škole.
Uz mektebe i muallimhane podižu se medrese i dershane, prve ustanove srednjeg
i višeg obrazovanja.
Ko je sagradio prvu medresu u Bosni i Hercegovini, kada i u kojem mjestu,
teško je utvrditi. Poznato je da je prije Gazi Husrev-bega podignuta u
Sarajevu medresa koju je sagradio Firuz-beg. On je u mahali, koja se službeno
vodi pod imenom Hubjar-agina mahala, podigao jednu lijepu i visoku medresu.
Mahala u kojoj je izgrađena ta medresa prozvana je unarodu mahala Medresa.
Spomenuta medresa veæ odavno je srušena i nestala. izgrađena u Nejsaburu
(Nišapuru), glavnom gradu pokrajine Horosan u Perziji, iza 400. godine
po Hidžri. Pouzdano se zna da je prvu veliku medresu u Bagdadu podigao
vezir Nizamu-l-Mulk Tusi, koja je po njemu i nazvana Nizamijja, a otvorena
je 1067. godine.
Kao i ostale obrazovne institucije, i medrese su podizane na inicijativu
pojedinaca kao vakufski objekti. Na osnovu uvida u sačuvane deftere i
vakufname iz ovog perioda vidi se da su prvi osnivači ovog tipa škola
u Bosni i Hercegovini bili, uglavnom, državni velikodostojnici, sandžak-bezi,
valije, njihove vojvode i drugi visoki državni funkcioneri.
U pogledu arhitektonskih rješenja, medrese u Osmanskom carstvu nastavljaju
tradiciju ranijih seldžučkih medresa s otvorenim dvorištem, ali i originalnim
rješenjima zavisno od ambijenta u kojem su građene.
Zaključak
Preko 400 godina Osmanskog carstva, odnosno vladavine na ovim prostorima
moralo je ostaviti i ostavilo je duboke tragove i neizbrisiv pečat na
ljude, kulturu, običaje, na sve sfere života i življenja. Prvo i svakako
ono najkrupnije, najvažnije je pojava islama na ovim prostorima. Dolasko
nove vjere dolaze i novi običaji, sve se mjenja. Tako se i BiH korijenito
mjenjala. Ljudi su drugačije živjeli, ponašali se, drugačije su se oblačili.
Novo pismo, jezici uticali su na književnost i na pisce tog vremena. Došlo
je do novog pogleda na umjetnost i umjetničko stvaranje. Nošnja, običaji,
tradicija sve je drugačije izgledalo i ljudi se se tome prilagodili i
naravno prisvojili kako muslimani tako i ostali više manje. Najviše su
svakako uočljive arhitektonske građevine koje i danas ponosno stoje i
govore nam o prošlosti i odišu ljepotom tog vremena, odišu onim orijentalnim.
I danas su mnoge od njih sačuvane najpoznatiji je mozda Stari most u Mostaru
koji je srušen od strane HVO 1993 te je ponovo obnovljen od istog onog
materijala (većom dijelom) kojim se pravio davne 1566 godine. Pa onda
čuvena Ćuprija na Drini, mnoge džamije razasute širom lijepe na države
BiH. Privlačnost te kulture i civilizacije proizilazi iz činjenice što
je ona donosila jedan viši životni standard u stanovanju, opremi stanova,
nošnji, jelu (jastuk, jorgan, čaršaf, dušek, kašika, sve turske riječi),
što je ta civilizacija prilagođena potrebama čovjeka, (arhitektura na
dohvat ruke), što je unosila nove potrošačke potrebe (uživanje kahve,
duhana, upotreba kozmetike i mirisa), jednu udobnost (rahatluk), razvija
estetska osjećanja, posebno po svome pozitivnom odnosu prema prirodi (njegovanje
cvijeća, zelenila, kult vode, česme, šadrvani, hamami zbog abdesta i gusula).
Danas se sve manje osjeti taj orijent na ovim prostorima, jer veliki je
uticaj zapada i mi se naravno tome htjeli ne htjeli ipak prilagođavamo
i postaje dio nas, a ono orijentalno nam je sve dalje i dalje. Ali ipak
u svakom od nas sigurno postoji ono nešto što nas vuče ka upravo tom orijentu,
nešto sto je neizbrisivo, nešto što je dio nas.
Literatura:
- Smail Balić: Kultura Bošnjaka ( muslimanska komponenta )
- Dr. Azem Kožar: Historija Bosne i Hercegovine
- Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka
- Bakir Tanović: Historija Bosne u okviru Osmanksog carstva
- Mustafa Imamović: BiH od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog
rata.
- Historijski časopis '' Behar''
- Halil Inaldžik: Osmansko carstvo- Klasično doba 1300-1600
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|