OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ ISTORIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
HUMANIZAM I RENESANSA U HRVATSKOJ
Italija je kolijevka humanizma i renesanse. Vidjeli smo da se u njoj pred kraj srednjeg vijeka razvio čitav niz država i državica. Čovjek je u srednjem vijeku bio član obitelji, ceha, staleža i crkve. Bio je ovisan o drugim ljudima. S dolaskom novih vremena u čovjeku se budi svijest. Sada on vrijednost pronalazi u samom sebi. Najznačajnija pojava preporoda je upravo taj individualizam. Posrednici između stare i nove književnosti bili su humanisti, kojima su bili prethodnici veliki pisci Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio. Značajna je crta renesansnih ljudi njihov razvijen smisao za ljepotu. Među prvim narodima koji su osjetili utjecaj talijanskog preporoda bili su Hrvati na istočnoj obali Jadrana.
1. POČECI HRVATSKOG HUMANIZMA
Primorski su se krajevi od početka 15. st. nalazili pod mletačkom vlašću, dok se sjeverna Hrvatska od 12. st. do Mohačkog poraza 1526. nalazi u državnoj zajednici s Ugarskom, a 1527. skupa s jednim dijelom Ugarske potpada pod vlast Habsburga. Humanisti iz primorskih krajeva odlaze na studije u Italiju i druge europske zemlje i tako jačaju kulturne veze sa središtima europskog humanizma. Humanisti iz sjeverne Hrvatske djeluju u Budimu. Jedino je Dubrovnik sačuvao neovisnost sve do Napoleona, i ondje se razvijala književnost na hrvatskom i latinskom sve do 19. st. Na prijelazu iz 14. u 15. st. Hrvatsku je zahvatila kriza državnih i društvenih srednjovjekovnih struktura. U svijetu su se događale velike promjene. Stvaralo je se novo plemstvo i jačalo je građanstvo. Hrvatska književnost srednjeg vijeka bila je vjerski obojana pučka književnost, pisana po samostanima, a pristupačna svim pismenim slojevima ljudi. Ta se slika pred kraj 15. st. mijenja i sve više jača značenje gradova i gradske kulture. Latinski i talijanski jezici su jezici učenosti, više uprave i politike, dok je hrvatski ne samo jezik kmetova i gradskog puka već i porodični jezik gospodskih domova, a potom i jezik pjesništva.
1.1. Najznačajniji predstavnici hrvatskog humanizma
Petar Pavao Vergerije Stariji je Istranin, rođen 1370. a umro 1444. godine. On je bio na Sigismundovu dvoru u Budimu. U Italiji je stekao ugled povijesnim djelom o Aleksandru Velikom. Istovremeno djeluje humanist svjetskog glasa, Dubrovčanin Ivan Stojković (1395.-1443.). Školovan je u Padovi i Parizu, 1430. otvorio je koncil u Baselu, vodio polemiku s husitima, a od 1435. do 1437. bio je u Carigradu na pregovorima s carom Ivanom Paleologom i patrijarhom Ivanom II. radi sjedinjenja Istočne i Rimske crkve. Sudjeluje pri izboru protupape Feliksa V., koji ga je imenovao kardinalom. Neka njegova djela su: Rasprava o Crkvi, O pričesti pod obje prilike, O koncilima.
1.2. Budimski krug humanista
Središnje ličnosti korvinskog kruga u Budimu bili su Ivan Vitez od Sredne i njegov nećak Ivan Česmički, obojica hrvatskog podrijetla i obojica školovana u Italiji. Ivan Vitez rodio se 1405. Studirao je u Beču, Padovi i Bologni. Bio je notar na dvoru kralja Sigismunda u Budimu. Na dvoru je upoznao i Ivana Hunyadija (1409.-1456.). Vitez je bio povezan sa poljskim humanistima. Bio je čuven kao humanist koji proučava svemir. U Budimu je utemeljio knjižnicu, a u Požunu prvu visoku školu na slovačkom i ugarskom tlu. „Ivan Česmički je bio slavni humanist, pjesnik i slavenski ban.“ U svojim je pjesmama progovorio o čovjeku, njegovoj osobnoj sudbini, usponima, zanosima, slabostima i padovima. Njega Talijani smatraju svojim jer se školovao u Italiji, Mađari svojim jer je postao ugarski feudalni velikaš i bio najistaknutiji humanist u korvinskom krugu, a Hrvati svojim jer je bio hrvatskog podrijetla. On pripada mađarskoj, hrvatskoj i talijanskoj književnosti, dakle univerzalnoj europskoj književnosti. Tematika njegovih djela je široka: ljubav, prijateljske razmirice, književne rasprave, naivnost hodočasnika i lakomost svih onih, kojih se na njihov račun žele obogatiti. Nikola (Kotoranin) Modruški bio je biskup. Boravio je na dvoru Matije Korvina u Budimu. Posjedovao je raskošnu biblioteku, a neka njegova djela su: O utjehi, O gotskim ratovima, O poniznosti, O sreći smrtnika...
1.3. Dalmatinski humanisti
U gradovima uz obalu širilo se humanističko obrazovanje u mnogim školama gdje se poučavala gramatika, retorika, logika, artimetika, geometrija, astronomija, muzika. U 14. i 15. st. humanizam se naglo širio. Posebno se cijenilo znanje latinskog jezika. Najveći ugled i položaj imao je Dubrovnik. U Šibeniku je u to doba djelovao kao kanonik i vikar šibenske biskupije Juraj Šišgorić. Rođen je 1420., a umro je 1509. Posebno se zalagao za čistoću latinskog jezika i njegovu upotrebu. Imao je svoj krug onodobnih humanista, a bio je u vezi i sa splitskim humanistima, posebice s Markom Marulićem. Godine 1477. izdao je zbirku pjesama Tri knjige elegija i lirskih pjesama, koja je ujedno i prva hrvatska inkunabula.
2. HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST
Kraj srednjovjekovne književnosti obično se veže uz prestanak rada glagoljačke tiskare u Senju 1508. god. Humanistička gibanja i renesansna književnost jasan su znak pripadnosti nacionalne kulture zapadnom kulturnom krugu. Za razliku od hrvatskog sjevera, gradovi na obali su primali talijanske utjecaje. S vremenom se stvorilo nekoliko krugova: splitski (Marko Marulić, Toma Niger), dubrovački (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović), hvarski (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Mikša Pelegrinović), zadarski (Petar Zoranić, Brne Krnarutić). Početak književnosti u 16. st. u znaku je književnog djela Marka Marulića. Rođen je 1450. a umro je 1524. Marulić je otac hrvatske književnosti. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Latinskim se dijelom opusa svrstavao u red prvih europskih humanista. Najznačajnije mu je djelo Judita. U europskoj književnosti petrarkizam je označio početak renesanse. U Hrvatskoj počinje već u drugoj polovici 15. st. Petrarkin je utjecaj najpristupniji u stihovima Šiška Menčetića (1457.-1527.). Pjesništvo Džore Držića je smirenije i sjetnije, pod utjecajem je usmene poezije. Slično je pisao i Marin Držić (1508.-1567.). Drugom naraštaju hrvatskih petrarkista pripadaju Hanibal Lucić (1485.-1553.) i Dinko Ranjina (1536.-1607.). Tematika je sada osim ljubavne i svjetovna i duhovna. Tu se ističe Mavro Vetranović (1482.-1576.). Hrvatska renesansna književnost može se pronaći i u velikom primjerima poezije-poslanice, epitafi, pohvalnice, posvete; te u satiričkom i humorističkom pjesnišvu-posebno u maskeratama. Tu se ističe Jeđupka Mikše Pelegrinovića (1500.-1562.). Složeniji književni oblici se pojavljuju u drugoj polovici 15. st. i razvijaju se tijekom 16. st. Tu spada Marulićeva Davidijada. Dugotrajan niz povijesne epike u hrvatskoj književnosti započeo je Brne Krnarutić Vazetjem Sigeta grada (1584.). Proza kao književna vrsta je veoma rijetka. Petar Zoranić napisao je 1536. Planine; Hanibal Lucić Ribanje i ribarsko prigovaranje. Središnja osoba renesansne drame je Marin Držić (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup, Grižula, Hekuba). U hrvatskoj su književnosti već u drugoj polovici 16. st. vidljiva maniristička strujanja. Ona su prijelaz prema baroku koji će u potpunosti obilježiti sljedeće stoljeće.
2.1. Djelatnost Hrvata u razdoblju renesanse
Pojavom tiska 1455. knjiga postaje osnovni prenositelj kulturnog razvoja Europe, najsigurniji populizator i prijenosnik ideja i znanja. U 1483. god., kad je iz tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku, glagoljski misal „po zakonu rimskog dvora“, Zapad ima stotinjak tiskara u 10 različitih zemalja. Dubrovački dominikanci su počeli sa otvaranjem knjižnica još u 13. st. Najveći dio književnog fonda potječe iz Italije i Francuske. Knjižnice u Zagrebu, Splitu i Trogiru bitan razvoj doživljavaju u razdoblju humanizma i prosvjetiteljstva, iako su djelovale još od ranog srednjeg vijeka. Mnogi obrazovani Hrvati u 15. st. prikupljaju i umnožavaju literaturu. Najznačajniji je bio Ivan Stojković. Privatne zbirke Ivana Viteza od Sredne, Nikole Modruškoga, Matije Vlačića i Franje Petrića krase danas vitrine knjižnica u Ostrogonu i Rimu. Najveća privatna zbirka u Hrvatskoj je vjerojatno ona biskupa Kružića, sa 600 svezaka.
2.2. Hrvatska renesansna umjetnost
Renesansa se kao stilska kategorija likovnih umjetnosti u Hrvatskoj pojavljuje od sredine 15. st., mnogo prije nego li u većini europskih zemalja, osim Italije. Taj novi stil se prvo javlja u Dubrovniku, kao jedinom slobodnom gradu-državi. U njemu je vladao kozmopolitanski ambijent te je to urodilo programiranjem skulpturalnog ukrasa Kneževa dvora. Ta je građevina stradala pri eksplozijama 1435. i 1463., te su na rekonstrukciji radili majstori iz južne Italije, Toskane, ali i domaći klesari. Gradovi u Dalmaciji su bili pod vlašću Venecije, te se renesansa nije pojavila u njima cjelovito. „Od početka 15. st. na gradilištu katedrale u Šibeniku osobitom je simbiozom gotike i renesanse progovorio Juraj Matijev, zvan Dalmatinac. Proširio je djelovanje prema Splitu i Zadru, pa Dubrovniku, ali i Anconi na susjednoj strani Jadrana.“ Poznati slikari su: Juraj Čulinović, Julije Klović, Andrija Medulić. Juraj Julije Klović „Croata“ stekao je svjetsku slavu na polju minijaturnog slikarstva. Školovao se u Veneciji i Rimu. Dobivao je epitete mali Michelangelo, princ minijaturista.
3. LIKOVNE UMJETNOSTI U 16. STOLJEĆU
Početak 16. st. u znaku je prodora Osmanlija na naše krajeve. Svi ti sukobi i teška gospodarska situacija utjecali su na stagnaciju u likovnoj umjetnosti. Ona se nije jednako osjetila na svim prostorima. U onim dijelovima zemlje koji su postali susjedi s Osmanlijama nije bilo prave umjetnosi, osim nešto malo fortifikacijske arhitekture. U Dubrovniku to nije bio slučaj. Tada su nastala neka od najljepših ostvarenja slikara i graditelja, kao što su djela Nikole Božidarevića i Mihe Hamzića preko Divone Paskoja Miličevića do serije ljetnikovaca dubrovačke vlastele. Dalmatinski gradovi su dobili nove prstenove zidina, ali se i grade i obnavljaju crkve u renesansnom duhu. U ovom je st. Hrvatska dala europskoj umjetnosti nekoliko velikih umjetnika, tzv. Schiavona, kao što su Andrija Meldola, Julije Klović. Možda je razlog njihovog uspjeha bio u tome što su osjetili da svoju egzistenciju mogu ostvariti tek izvan granica domovine.
3.1. Slikarstvo
U Dubrovniku djeluju trojica poznatih slikara: Nikola Božidarević (1460.-1517./1518.), Miho Hamzić (?-1518.) i Vicko Lovrin (kraj 15. i početak 16. st.). To su i zadnji veliki dubrovački slikari. Nikola Božidarević se školovao u Veneciji, te je izradio niz renesansnih slika s osobnim akcentom u tipologiji likova i ornamentici. Mihovil Hamzić otvara radionicu u Dubrovniku. Napravio je kompoziciju Krštenja Kristovog u Kneževu dvoru. Surađuje s mletačkim slikarom Petrom Ivanovim. Treći dubrovački slikar tog vremena je Vicko Dobričević. On nastavlja očevu radionicu. U njegovim radovima se osjećaju utjecaji venecijnaskog slikarstva. Aktivnost „dalmatinske slikarske škole“ u Dalmaciji se gasi na prijelazu stoljeća. Zadnje utjecaje iz tog vremena možemo naći u djelima zadarskog slikara Petra Jordanića. U tijeku 16. st. importira se velik broj radova mletačkih slikara, od kojih je najkvalitetniji portret skradinsko-trogirskog biskupa Tome Nigera.
3.2. Graditeljstvo i kiparstvo
Zbog sve veće osmanlijske opasnosti diljem Hrvatske i Dalmacije se razvija obrambeno graditeljstvo. U Dalmaciji su to kopnena vrata u Zadru iz 1543. i tvrđava sv. Nikole ispred Šibenika iz 1547. Stil mletačkog kasnorenesansnog graditeljstva prisutan je i u zgradi za gradsku stražu (1562.) i loži (1565.) na glavnom trgu u Zadru. Na sjeveru Hrvatske podižu se, proširuju i obnavljaju mnoge fortifikacije. Najzanimljiviji primjer je karlovačka utvrda. Odjeci talijanskog fortifikacijskog graditeljstva osjećaju se u kaptolskoj tvrđi zagrebačke katedrale (1512.-1520.), u sisačkom kaštelu, te varaždinskom burgu. Plemićka obitelj Ratkaj pregrađuje kompleks Velikog Tabora. Diljem obale, podizanje utvrda prati i izgradnja plemićkih ljetnikovaca. Svojom arhitekturom, odnosom prema prirodi i unutrašnjom opremom svjedoče o prodoru humanističkih ideja u naše krajeve. Od sakralnih objekata iz 16. st. izdvajaju se dvije crkve u Dubrovniku: crkva sv. Spasa i crkva Navještenja. Od obitelji lokalnih klesara i graditelja izdvajaju se radovi bračke porodice Bokarić. Drvene oltare s kipovima i korska sjedišta za crkve na obali rade Mlečani ali i lokalni umjetnici. U Dubrovniku je važan reljef dva anđela s Kristovim medaljonom iz 1521., te ukrašena zvona dubrovačkih crkava slavnog ljevača topova Ivana Krstitelja Rabljanina. Najvažnija ličnost dalmatinskog kiparstva na kraju st. bio je Bračanin Nikola Lazanić. U kiparstvu sjeverne Hrvatske zanimljivi su epitafi poznatih povijesnih ličnosti, koje su odigrale važnu ulogu od kraja 15. do kraja 16. st.
ZAKLJUČAK
Hrvatska je među prvim europskim državama primala nove utjecaje zbog neposredne blizine Italije. Međutim, humanizam i renesansa se nisu podjednako osjećali u svim krajevima zemlje. Najjači je utjecaj bio upravo uz obalu. Došlo je do velikih promjena u književnosti, graditeljstvu, slikarstvu. Zbog velikog broja književnika, književnost se razvijala u novim smjerovima, ali i uz vlastitu nadogradnju. Počinje se sa tiskanjem knjiga, a najviše njih je tiskano u Veneciji. Svećenici skupljaju knjige i otvaraju knjižnice. Izgrađuju se veličanstvene crkve, dvorci, ljetnikovci. To je bilo razdoblje prijelaza iz srednjeg, „mračnog“ doba u novije i sretnije razdoblje života onodobnih ljudi.
LITERATURA
http://www.wikipedia.org., Hrvatski latinizam, (27.12.2011.).
KOMBOL, MIHOVIL - PROSPEROV NOVAK , SLOBODAN, Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
PELC, MILAN, Renesansa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.
SKUPINA AUTORA, Čitanka za II. razred gimnazije, Školska naklada, Mostar, 2001.
SKUPINA AUTORA, Povijest Hrvata, I., Školska knjiga, Zagreb, 2003.
SKUPINA AUTORA, Povijest Hrvata, II., Školska knjiga, Zagreb, 2005.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
