|
KULTURA INKA
Kada
se govori o Inkama, govori se o jednom teškom periodu svjetske historije,
u kojem se često naglašava postojanje misterije. Iako po ovom pitanju
misterije ima veoma malo. Dolaskom Španaca, koji su tražili
južnoameričko blago, izbrisana je cijela jedna civilizacija.
Bez milosti su se obračunali i iživljavali nad stanovništvom Anda.
Različite evropske bolesti koje su ušle u organizme Inka, polako su odnosile
čovjeka za čovjekom. Atahualpa je bio poslednji car Inka
kojega je 1533. godine ubio konkvistador Fransisko Pizaro,
a ostali su umirali radeći kao robovi u najvećem rudniku srebra na svijetu,
Potosi.
U narednim poglavljima ovog maturskog rada govorit ćemo najviše o kulturi
Inka, ali ćemo najprije reći nekoliko rečenica o tome ko su Inke, po čemu
su poznate, zašto su zauzele tako važno mjesto u historiji te ćemo navesti
karakteristike njihovog carstva i vladanja u njemu.
2. INKE
Veliko carstvo Inka rođeno je u srcu andskih Kordiljera, sa središtem
u današnjem Peruu. Tadašnje stanovništvo naziva ga Tahuantinsuyu
četiri smjera, a sastojalo se od četiri dijela: Chinchaysuyu,
Cuntisuyu, Antisuyu i Collasuyu. Samo središte
države, Qusqu (Cusco) bio je podijeljen na Urin Qusqu
(Donji Cusco) i Hanan Qusqu (Gornji Cusco).
Inke nisu imale pismo i nisu poznavali željezo, ali su zato bili izvrsni
stručnjaci u upravljanju svojim teritorijem i vladanjem nad pobijeđenima.
Sredstvo sporazumijevanja bili su konopčići sa čvorovima poznati kao quipu
(khipu) sa čijim su odgonetavanjem bili osposobljeni jedino quipucamayoc
(khipukamayuq). Govorili su kečuanski jezik.
2.1. Porijeklo
Legenda kaže da su iz špilje južno od Cuzca izašla četiri brata, prvi
Inke. Jedan od njih zvao se Manco Capac, utemeljitelj dinastije
Inka.
Poslije dugih lutanja, Manco Capac je zabio zlatni štap u zemlju Waynapate
i na taj način obilježio mjesto Cuzco. na tom je mjestu oženio
svoju sestru Mama Ocllo i osnovao veliko carstvo koje je okupilo
brojna raštrkana plemena u jednu moćnu državu.
2.2. Uspon Inka
Oko 1200. godine, u dolini Cusco, malo polunomadsko pleme Quechua nametnulo
je svoj zakon susjednim narodima. O tom malom brdovitom kraljevstvu zna
se jako malo sve do 1438. godine kada na vlast dolazi Pachacuti koji je
reorganizirao državu i poveo prva značajna teritorijalna osvajanja. Oko
1463. palo je kraljevstvo Chimu, a 1470. godine započela je gradnja velikog
sistema prometnica koje su Inkama olakšale osvajanja i kontrolu nad osvojenim
teritorijima.
Deseti vladar dinastije Tupac Yupanqui, Pachacutijev sin i nasljednik,
nastavio je očeva osvajanja te bez obzira na ustanke u rubnim dijelovima
države, poslao dvije vojne ekspedicije. Jedna je krenula prema Tucumanu
(današnja Argentina),a druga prema Bio-Biju (današnji Čile). Međutim,
pobune divljih Araukanaca i Mapuchea na sjeveru spriječile su daljnji
prodor prema jugu.
Rat na sjeveru nastavio se i za vrijeme njegovog nasljednika Huayna Capaca
(1493.-1527.) i trajao je do 1511. godine kada je uspostavljen mir, tzv.
pax Incaica. Za vrijeme vladavine cara Huayna Capaca, carstvo se prostiralo
na 4500 km od sjevera do juga, što je otežavalo upravljanje nad tako velikim
teritorijem. Zbog toga je car ograničio svoje djelovanje na jačanje granice
ekvatorske pokrajine prema sjeveru, gdje je u Qiotu napravio drugu carsku
rezidenciju. Godine 1527., Huayna Capac umire kao žrtva epidemije koju
su u Peru donijeli Evropljani, ali nije stigao odabrati svog nasljednika.
Iza sebe je ostavio dva sina, Huascara, koji je bio čistokrvni Inka i
Atahualpu, koji je bio sin jedne ekvatorske princeze. Između njih dvojice
kasnije nastaje sukob oko toga tko će naslijediti prijestolje, koji prerasta
u krvavi građanski rat. Unutrašnji sukob u Carstvu Inka olakšao je Špancima,
koji su se iskracali na obale 1532., osvajanje njihova carstva.
2.3. Upravljanje Carstvom
Carstvo Inka sastojalo se od danasnjeg Perua, Ekvadora, Bolivije, polovine
Čilea i sjeverozapadne Argentine. Prostiralo se dužinom oko pet hiljada
kilometara i nekoliko stotina kilometara u širinu. U pogledu državničke
vještine, Inke su daleko odmakle u odnosu na susjedne države. Politika
Inka je bila stvaranje jedne nacije iz mnogih etničkih grupa putem premjestanja
ljudi unutar carstva. Rat je za Inke bio praktična stvar. Inke su imale
stajaću vojsku i mrežu garnižona širom carstva. Prije rata oni su poticali
nezavisna kraljevstva da miroljubivo pristupe carstvu, nudeći im istinske
poticaje za to. Glavne među njima bile su garancije protiv gladi, koje
je mogla dati samo velika država sa dobrim zalihama i komunikacijama.
Interesantno je da je država Inka, kao carstvo, bila tek oko sto godina
stara kada su evropljani stigli na njihova područja. Njegovo formiranje,
koje je započelo oko 1400. godine, okončalo je dug period ratovanja među
državama. Inke su uspjele sakupiti sve najbolje osobine svojih prethodnika
da bi izgradile svoj sistem.
Na
čelu carstva Inka nalazio se vladar koji je morao biti iz dinastije Inka.
Do dolaska Španaca, smijenilo se trinaest careva koji su nosili titulu
''Inka'', po kojima se vrlo često cijeli narod naziva Inkama, a carstvo
prelazi s oca na sina. Prema legendi dinastiju je u 13. vijeku osnovao
Manco Capac. Car, zvan Inka za svoj je narod polubog, a njegov je otac
Inti, bog sunca.
Carstvo Inka bilo je organizovano prema strogom vertikalnom sistemu. Ayllu,
zajednice koje su temeljene na ratarstvu i stočarstvu udružene su u plemena
na čelu s poglavicom. Plemena su se udruživala u kneževine i na kraju
u pokrajini.
Upravitelje pokorenih pokrajina tretiralo se na različite načine, ovisno
o tome jesu li se pristali podložiti ili su osvojeni uporabom vojne sile.
Dio osvojene zemlje Inke su ostavljale u vlasništvu seljaka, ali morali
su obrađivati i drugi dio zemljišta čiji je prinos pripadao državi, ali
i treći dio čiji je urod bio namijenjen Bogu sunca. Dešavalo se da narode
koji nisu prijateljski raspoloženi car jednostavno protjera na hiljade
kilometara od njihova kraja. Protjerani iz svog rodnog mjesta, bili su
prisiljeni predati se na milost i nemilost Inkama. Car je dao izgraditi
hiljade kilometara popločenih cesta kako bi njegove odluke stizale do
svih dijelova carstva.
Društvo Inka ne bi bilo tako cjelovito da nije bio razvijen sistem komunikacije.
Putevi kojima su se kretali glasnici, nosači nosiljki i prpitomljene ljame
pružali su se od Pacifika pa sve do amazonskih šuma i od sjevera do krajnjeg
juga carstva. Na putevima su postojala odmarališta za glasnike. Glasnicima
je posvećivana velika pažnja, oni su bili obučavani od rane mladosti.
Odmarališta su radila danonoćno na svim glavnim putevima. Ta služba radila
je prije svega za administrativne i vojne izveštaje i naredbe. Uz puteve
su bile izgrađene tampu-cune, ili prenoćista za putnike.
Stara plemena područja Cuzca, oni što su dali jezgru budućem narodu Inka
govorila su jezikom quechua. Inke su se dijelile na Inke "po krvi",
odnosno prave Inke kojima su pripadali članovi dinastije i sa njima rodbinski
povezano visoko plemstvo, i na Inke "po privilegijama":
• Ayarmaca,
• Guayllacan,
• Gualla,
• Inga,
• Quiguar,
• Haroc,
• Quispicanchi,
• Anta,
• Mayo,
• Tambo,
• Tanco.
2.4. Društvo Inka
Na vrhu društvene ljestvice bili su vladari Inka i njihova bliska rodbina.
Bili su prepoznatljivi po tome što im je bilo dozvoljeno da svoje uši
povećaju velikim ukrasima. Jedan dio plemstva napustio je svoje palače
u Cuzcu da bi vladali vanjskim dijelovima carstva. Obični ljudi bili su
organizirani u skupine seljaka, tzv. ayllue. Svakim aylluom vladalo je
odabrano vijeće staraca. Bilo je slučajeva kada su carevi raseljavali
skupine ljudi po carstvu kako bi se u područjima kojima se teško vladalo
namjestili odane ljude.
Inke su svoju djecu odgajali veoma grubo, zbog straha da neće biti spremni
za naporan i težak seljački rad na Andama. Kada bogovi nisu bili zadovoljni,
žrtvovali su svoju djecu na brdima radi zadovoljstva bogova.
Život u Andama nije bio lak, ali seljaci, koji su smatrali da svi potječu
od istoga pretka, svakodnevno su si međusobno pomagali, posebno pri obradi
zemlje. Seljaci su sadili i obavljali poljske poslove, dok su žene kraj
ognjišta pripremale ručak.
2.5. Religija
Carstvo Inka bila je teokratska država u kojoj je vladar bio personifikacija
božanstva - sin Sunca. U trenutku kad će Sunce uzaći u liku čovjeka
u svoj svojoj svjetlosti i sjaju, stvoritelj se obratio Inkama i Manco
Capacu i rekao: «Ti i tvoji potomci bit ćete gospodari i pokorit ćete
mnoge narode. Smatrajte me svojim ocem, a sebe mojom djecom i štujte me
kao svog oca.» I zato, kad bi mu se približio trenutak smrti, car
bi govorio: «Moj otac Sunce zove me k sebi!»
Božanstvo Sunca imalo je središnji položaj u službenoj religiji carstva
Inka. Njemu je bila posvećena svetkovina koju su nazivali intiraymi. Svetkovina
se odvijala u junu mjesecu, što na južnoj hemisferi odgovara zimskom solsticiju.
Car i cijeli narod čekali su izlazak novog Sunca, a onda bi sam Inka ili
villac huma, veliki svećenik, u hramu, pomoću udubljenog ogledala, sunčevim
zrakama upalio novu vatru. Coricancha, Zlatna kuća, je hram Sunca u Cuscu,
a sagrađen je na mjestu gdje je prema legendi u zemlju potonuo zlatni
štap koji je pripadao Mancu Capacu.
Uz Sunce se povezuje i jedan misteriozni objekt nazvan Kamen Sunca.
Jedini takav kamen sačuvan je na brežuljku Intihuatana u gradu Machu Picchu.
Ta neobično oblikovana stijena je, osim astronomske funkcije, praćenja
dnevnog i godišnjeg gibanja Sunca, za Inke vjerojatno imala izuzetno važnu
ulogu, jer su ih konkvistadori razbijali gdje god su na njih naišli. Ovaj
jedini primjerak sačuvan je samo iz razloga što konkvistadori nisu nikad
uspjeli pronaći grad Machu Picchu.
Božanstvo koje su poštovale Inke i čije porijeklo ide daleko u prošlost,
vezano je uz prastare andske civilizacije. Ono se smatralo stvoriteljem
svijeta, Sunca, Mjeseca, zvijezda, ljudi i svega ostalog. Predstavljalo
je biće bez početka i kraja, neshvatljivog Boga, a prikazivan je kao bradati
bijelac u dugoj tunici.
Svećenici su se, kao i u ostalim pretkolumbovskim kulturama, dijelili
prema rangu i zaduženjima. Na čelu je bio veliki svećenik, koji je morao
imati porijeklo iz vladajuće dinastije. Svećenstvo se bavilo obrednim
žrtvovanjima, kultnim svečanostima i proricanjima.
Religija Inka bila je veoma važna za cijelu civilizaciju Inka. Po cijelom
carstvu postojala su mjesna svetilišta (huaca), od kojih su mnoga bila
hramovi sa svećenicima. Inke su vjerovale u Majku zemlju, Majku more,
Boga Sunca, Boga Mjeseca, Bogove Zvijezda. Sam Inka je predstavljao Sunce
na zemlji, ili tačnije on je bio Sunce, jer Inka znači sunce. Iznad svih
drugih bogova bio je Bog tvorac, Viracocha, ili drevni temelj, gospodar,
učitelj svijeta. Vjera u besmrtnost bila je dosta dominantna u životu
Inka. Kad bi neki Inka umro, vodio ga je na drugi svijet njegov pas, koji
bi bio ubijen da bi mogao da vodi svog gospodara. Postojale su i nevjeste
sunca. Kada bi djevojčicama bilo deset godina, carski službenici su ih
pregledali. One koje su imale veliku fizičku ljepotu postajale su izabrane
žene i odgajane su u samostanima blizu hramova Sunca. Neke bi se kasnije
vratile svojoj porodici, a neke bi postajale plemićke žene. Nekoliko ih
je bilo od samog početka određeno za žrtvu. One su smatrane najsretnijim
od svih žena u carstvu.
Slika 2. Kalendar Inka
Kalendar se sastojao od 18 mjeseci sa 20 dana. Takva godina je imala
360 dana. Glavni posao astrologa je bio da urod kukuruza bude sto bolji.
Astrologijom su se bavili samo svećenici koji su bili originalni primjerci
Inka. Da pojasnim, kalendar Inka je u stvari kalendar solarnih lunarnih
i godina ostalih planeta. Kalendar se sastoji iz niza raznobojnih linija
od kojih svaka boja predstavlja jednu solarnu ili lunarnu godinu. Inke
su posmatrale nebo noću i njihov kalendar je savršen.
3. KULTURA INKA
Bogatstvo carstva Inka temeljilo se na zemlji i radnoj snazi. Glavno
stajalište Inka bilo je da svi moraju raditi, nitko ne treba da radi previše
ili predugo, nitko ne smije trpjeti nestašicu. Po zakonu Inka, jedan dio
zemlje aullua bio je posvećen suncu (državnoj religiji), jedan Inki i
jedan naselju u kojem se nalazi. Poslednji navedeni dio bio je dovoljan
za sve stanovnike u tom naselju. Kada bi broj stanovnika porastao, taj
problem bi se rješavao dodjeljivanjem zajednici Inkine zemlje, pomoći
iz Inkinih skladišta i preseljavanjem stanovništva iz prenaseljene u rijetko
naseljenu zemlju.
Upravni sistem Inka bio je zasnovan je na osnovi aullua, ali to nije samo
društvena zajednica, nego je predstavljalo i ljude i zemlju zajedno. U
većini slučajeva su se ti aullui spajali u male države, pod poglavicama
čija je vlast bila nasljedna. Te male države su se spajale u neku vrstu
konfederacije. Svaka ta mala država dodavana je carstvu Inka.
Hijerarhijski sistem sastojao se u sljedećem: deset domaćinstava bilo
je pod vlašću jednog poglavice, koji je imenovan od strane članova tih
domaćinstava; pedeset domaćinstava pod također jednim poglavicom izabranim
na isti način; stotinu domaćinstava bili su pod curacom, koji je bio član
plemstva. Nakon toga ide hiljadu, pa deset hiljada domaćinstava. Zatim,
četrdeset hiljada domaćinstava čije su se poglavice zvale tuciricuc-cuna
ili oni koji vide sve. Nad ovim poglavicom bili su četiri apa-cune, svaki
za po jedan dio carstva, a nad tom četvoricom bio je vrhovni Inka.
Funkcioneri dviju najviših rangova imali su porijeklo Inke. Svaki funkcioner
izabirao je onog ispod sebe po rangu, a odobrenje je morao tražiti i dobiti
od vrhovnog Inke.
Aristokrarija i administrativna klasa sastojala se od većeg broja ljudi,
a ne samo od pojedinaca kraljevske krvi. Pachacutec, osmi Inka, shvatio
je da Inka kraljevske krvi ima premalo za državne poslove, te je tada
proširio privilegije Inka na sve stanovnike carstva koji su govorili quechua
jezik. Poglavice svakog plemena ili države koji su ušli u carstvo imenovani
su za Inka plemiće, i oni ili njihovi sinovi odlazili su u Kusko na školovanje.
Kada bi se pokazalo da su sposobni biti vođe, njihova vlast postajala
je nasljedna.
U takvim školama bila je zastupljena čvrsta disciplina. Učenici su, pored
intelektualnog obrazovanja, bili pod stalnim testovima fizičke izdržljivosti.
Od njih se tražilo da pokažu svoju vještinu u trčanju, borbi, okretnosti,
snazi, itd.
Mjera kojom se mjerila zemlje bila je tupu (šezdeset naspram pedeset koraka).
Jedan tupu navodnjavane zemlje smatrao se dovoljan za bračni par bez djece.
Svaki rođeni dječak donosio bi jos jedan tupu, a svaka djevojčica pola
tupua. Podela zemlje bila je u rukama poglavice zaduženog za deset, pedeset
ili stotinu domaćinstava. Quipu je bio jedini instrument računanja, a
isto tako i pisanja. Historija, zakoni, sve je bilo zapisano pomoću quipua.
Njegova upotreba bila je tako mnogostrana da bi ga gotovo mogli nazvati
nekim oblikom pisma. Tipični quipu sastoji se od duge uzice sa koje visi
određen broj glavnih uzica, od jedne do preko stotinu. Glavne uzice dugačke
su oko trideset centimetara, a uz njih su pričvršćene manje uzice. Dok
su se neki quipui upotrebljavali u prvom redu za numeričke bilješke, drugi
su predstavljali cijele knjige. Pomoću njih Inke su pronašle način da
sačuvaju svoju historiju, svoje zakone i ceremonije, kao i svoje poslovne
stvari. Danas postoje jedino oni koji su nađeni u grobovima. Njih su Španci
intenzivno spaljivali.
Inke su imale dvije važne institucije koje su se nazivale mita i yanacona.
Mita je bio inkački sistem javnih radova za potrebe države, i glavna briga
Inka bila je da taj posao rotira u pravo vrijeme, odnosno da na vrijeme
mijenja radnike. Yanacona se sastojala uglavnom od kvalifikovanih radnika
(klesara, kovaca, itd.). Oni su bili oslobođeni od poreza i njihova zanimanja
su smatrana časnim i smatralo se da se ne smiju iskorištavati.
Dok je Pisaro otkrivao Južnu Ameriku, prijestolje carstva Inka zauzimao
je Vajna Kapak, jedanaesti Inka prema tradicionalnoj listi kraljeva. Vajna
Kapak je okrunjen 1493. godine. Španci su stigli trideset godina kasnije.
Godine 1527. glasnici su stigli Vajni Kapaku sa vijestima da stranci ispituju
granice carstva, i da su dvojica (koje je Pisaro ostavio) pritvoreni na
obali. Vajna Kapak je u tom trenutku vršio aneksiju Ekvadora. Naredio
je da se ta dvojica dovedu pred njega, od kojih kasnije ništa nije saznao.
U to vrijeme na sjeveru carstva počela se širiti bolest velikih boginja,
koja je već opustošila Asteke i Maje. Zaraza se vjerovatno proširila kopnenim
putem preko Kolumbije i došla do 20 miliona stanovnika carstva Inka. Vajna
Kapak je umro od bolesti u šezdesetoj godini, a umro je i njegov sin koji
ga je trebao naslijediti na prijestolju. Da nije bilo velikih boginja
Španci bi morali da se suoče sa iskusnim i poštovanim vladarom na vrhuncu
svoje moći. U trenutku gubitka stanovništva, nesloge i građanskog rata,
Francisko Pisaro se pojavio sa 200 vojnika i 70 konja. Španci su se prvo
uselili u grad Tumbes, koji je već bio u ruševinama. Iskoristivši dinastičke
sukobe Pisaro je krenuo na jug, zauzeo dolinu Pijura, zarobio preživjele
stanovnike i počeo graditi španski grad San Migel de Pijuri. U višim predjelima
Perua, velike armije su se sukobljavale, boreći se za puteve i gradove
duž carstva. Do Ataualpe su stizale vijesti da bradati stranci pljačkaju
dio obale, ali Ataualpa je imao suviše posla oko uništavanja vojske svoga
brata da bi ovom događaju posvetio previše pažnje. Nešto kasnije je poslao
jednog visokog zvaničnika da se umiješa među Špance i sakupi podatke o
njima.
Inke nisu imali svoje pismo ali zapise su vodili vezujući različito obojenu
užad na štap ili konopac, tzv. quipu. Tako su mogli bilježiti podatke
kao što je broj klupka vune ili broj rođene djece u jednoj godini.
Inke su imale razvijenu keramičku tradiciju. Karakterističan primjer keramike
bio je vrč s uskim grlom i donjim dijelom, poznat kao aryballo. Ukrašavanje
keramike ograničavalo se većinom na crtanje geometrijskih uzoraka crne
i bijele boje po crvenoj podlozi.
3.1. Arhitektura
Dan danas arhitekte širom svijeta impresionira umijeće obrade kamena
koje su koristile Inke. Najbolji primjeri za to su geometrijska finoća
zidova tvrđave Ollantaytambo i oblikovanje živih stijena u Sayvisteu.
Tu možemo spomenuti i kiklopske zidine tvrđave Sacsahuaman iznad Cusca,
ali postavlja se pitanje tko su bili njeni graditelji. Golemi, čudno oblikovani
kameni blokovi savršeno naliježu jedan na drugi. Dojam koji se stiče prilikom
gledanja ovih građevine je da su ljudi ovog dijela svijeta poznavali posebnu
tehniku savršene obrade i transporta kamena.
Jedna izreka kaže da su Inke gradili, dok su Maje
sanjarili, a Asteci štovali božanstva. Arhitekti su projektirali građevine
u kojima su zidovi vrlo često bili nagnuti ukoso prema unutra, udaljavajući
se od pravca viska. Ravne bi površine bile razbijene malim trapezoidnim
otvorima i nišama koji su bili suženi prema vrhu. Pažljivo priljubljivanje
divovskih stijena davalo je kontrastno svjetlo i efekt sjene, što se postizalo
poput vlasi tankim spojevima i posebnom strukturom kamena. Rezultat nije
bio samo dekorativan, već i praktičan. Međuspojevi, precizno priljubljeni
komadi bez žbuke, mogli su izdržati izuzetan pritisak i naprezanje. Njihove
su građevine odoljevale zemljotresima koji bi razorili suvremenije zidne
konstrukcije.
3.1.1. Machu Picchu
Maču Pikču je sveti grad Inka koji se nalazi na najvišem
dijelu istočnih Anda, na istočnim padinama planinskog lanca Urubamba,
na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Maču Pikču je vjerovatno izgrađen
oko 1300. godine, ali je ostao sakriven sve do 1911. godine kad ga je
otkrio Amerikanac Hajram Bingam. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska
Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta,
a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.
Danas arheolozi tvrde da Maču Pikču nije bio grad u klasičnom smislu jer
nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojnih utrvrđenja.
Najvjerovatnije je građen kao carski posed i religijsko utočište ili kao
tajni ceremonijalni grad.
Ostaci Maču Pikčua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim
mjestima nekad najveće države američkog kontinenta prije dolaska Evropljana.
No neobičan je po okolini: smešten je usred bujne vegetacije koju navodnjava
reka. Grad ima oko dvije stotine građevina smještenih po terasama i raspoređenih
oko velikog središnjeg trga. Grad je podeljen na uske i izdužene četvrti
koje maksimalno iskorišćavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog
dela koje imaju kanale za navodnjavanje. Na visini u središtu grada nalazi
se granitni monolit, koji je možda bio žrtvenik, karakterističan za Inke,
a možda i opservatorija. Zidine Maču Pikčua izgrađene su od orijaških
blokova kamena. Podatak je još fascinantniji jer se zna da Inke nisu poznavale
točak ni gvozdeno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno
izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu
Slika 3. Machu Picchu
3.1.2. Cuzco
Glavni grad carstva Inka zvao se Cuzco, prema riječi
Inka koja znači "središte". Smješten je u planini na
visini od 3400 m. Cuzco je bio grad koji je izazivao strahopoštovanje,
a najveći dio je izgradio car Pachachuti Inca. U središtu grada nalazio
se Hram Sunca. Mnogi ostaci Inka sačuvani su i u današnjem gradu.
U razdoblju svog procvata grad je brojio više od 50.000 stanovnika. Sagrađen
je na izduženoj osi u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Gornji grad (Hanan
Cuzco) zauzima sjeverozapadno područje, a donji grad (Hurin Cuzco)
jugoistočno područje. Okomito na prvu os nalazila se popločana ulica koja
je dijelila grad na četiri područja koja simboliziraju četiri carske pokrajine.
U središtu nalazio se obredni trg huacapata.
Slika 4. Cuzco
ZAKLJUČAK
Dok su Maje i Asteci dosegli viši
intelektualni stupanj, Inke su se više bavile izgradnjom kuća, palača,
gradova, putova, mostova, sistema za navodnjavanje i poljodjelskih terasa,
što su sve dokazi ovozemaljske nazočnosti i preduzetništva. Iako je religija
bila dijelom njihova svakodnevna života, ipak ga nije nadzirala, a žrtvovanje
hiljada ljudskih života radi umiljavanja bogovima činilo im se potpuno
poraznim. Inke su bez sumnje bili majstorski graditelji Novog svijeta.
Osebujnost njihovih građevina bila je masivna jednostavnost u okviru divnih
proporcija. Jedino vanjsko ukrašavanje bile su zlatne ili srebrne ploče,
ili zidni ukras od pernatog mozaika, ali je njihovo korištenje bilo prava
rijetkost.
LITERATURA
• Borovac, I.: Povijesni atlas svijeta, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994.
• Gramfors, B.: Povijesni atlas svijeta: Od pretpovijesti do danas,
Mozaik knjiga, Zagreb, 1994.
• www.virtualnigrad.com
• www.wikipedia.org
• Povijest Svijeta: Od pocetka do danas, Naprijed, Zagreb,1977.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|