|
JAPANSKA OSVAJANJA
PRIJE POČETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA
I NAPAD NA PERL HARBOR
Rat
na Pacifiku počeo je u Aziji izbijanjem Drugog kinesko-japanskog rata,
7. jula 1937. Iako se okvirno može gledati kao sukob u sukobu, rat na
Pacifiku imao je važan utjecaj na poslijeratno stanje ne samo na prostoru
Pacifika nego i čitavog svijeta. Okončan je 1945. godine, bacanjem atomskih
bombi na japanske gradove bez gospodarskog ili vojnog značaja te smrću
velikog broja civila u veoma kratkom roku.
Početkom 20. stoljeća, najveći dijelovi istočne Azije nalazili su se pod
utjecajem zapadnih kolonijalnih država. A Japan se nalazio okružen snažnim
utjecajima zapadne kulture, suprotnim višestoljetnoj tradiciji otoka.
Japanski vlastelini i plemići, potkrijepljeni utjecajem vojnih poglavnika
te uspjesima nacističke Njemačke, dovode u pitanje opstanak carskog režima.
Želja za promjenom dovodi do pokreta protiv zapadne dominacije na tim
prostorima, te do stvaranja interesne strukture za Japan kao najjaču naciju
prostora (Panazijatizam).
Kina je stoljećima bila, sa svojim gotovo neiscrpnim prirodnim bogatstvima,
japanska interesna zona i jedini mogući izlaz iz ovisnosti o drugima.
Teritorijalni dobitci na području Koreje, Tajvana te velikog broja otoka
Indokine ne zadovoljavaju potrebe Carstva i ulogu najvažnije države istoka.
Godine 1929. Japan kao jedini izlaz iz gospodarske krize vidi teritorijalno
širenje. Djelomično isplanirani incidenti na prostoru Mandžurije dovode
do otvorenog sukoba Japana s Kinom te stvaranja satelitske države Mandžukuo
pod japanskim pokroviteljstvom.
Japan 1933. godine izlazi iz Lige naroda, zbog suprostavljanja Ujedinjenog
Kraljevstva i njegovih saveznika japanskoj imperijalističkoj politici.
Tim se činom carska uprava, već preuzeta od strane vojske kroz funkciju
predsjednika vlade, više ne osjeća vezanom za ugovore sklopljene s drugim
državama.
Japan
Od
svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva,
zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao
spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih
tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći
održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama
i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost
imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je
dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih
pilota sposobnih za najsloženije operacije.
Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu
se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja
rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih
snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država
u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu podršku
kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju
japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata.
Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim
otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna.
Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti
protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga
japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog
rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom
izvježbanošću ljudi.
Hronologija rata
Dana 7. jula 1937. dogodio se incident kod mosta Marka Pola u blizini
Pekinga, u kojem su japanski i kineski vojnici razmijenili paljbu, nakon
čega izbija Drugi kinesko-japanski rat. To se na području Azije smatra
početkom Drugog svjetskog rata. Japanske snage kreću dalje u napad na
Peking, koji je kapitulirao već 29. jula, jer im se kineske snage nisu
mogle suprotstaviti. Japanci nastavljaju napredovanje sa sjevera i juga
prema središnjoj Kini, a kineska nacionalna vlada Kuomintanga, pod vodstvom
Čang Kaj-šeka, 7. augusta objavljuje rat Japanu.
Do kraja godine odvijao se niz borbi Japanaca i kineskih snaga, predvođenih
s jedne strane Kuomintangom, a s druge komunistima. Iako su Kinezi uspijevali
povremeno pružiti ozbiljniji otpor, općenito su japanske snage bile u
velikoj premoći i do kraja godine je Čang Kaj-šek (nakon japanskog osvajanja
Nankinga) bio prisiljen premjestiti sjedište vlade iz Nankinga u Čongćing.
1938. GODINA
Kineski vojnici napadaju japanske položaje u
bitki za Tai'erzhuang (ožujak 1938.)
Nakon konačnog neuspjeha pregovora, japanska je vlada u januaru odlučila
uništiti nacionalnu kinesku vladu i namjerava krenuti u ofanzivu na Vuhan,
za što je trebalo osvojiti sva važnija željeznička čvorišta na sjeveru.
U pokušaju da ostvare tu namjeru, Japanci ulaze u bitku za Taierdžuang
u kojoj Kinezi početkom travnja ostvaruju svoju prvu ozbiljnu pobjedu.
U aprilu u Japanu stupa na snagu Zakon o mobiliziranju, koji sve gospodarske
i društvene snage koncentrira k efikasnijem vođenju rata. Kad raniji general
i protivnik daljnje eskalacije, Ugaki Kazušige, postaje ministar vanjskih
poslova Japana, u svijetu se bude nade u mirno rješenje japanskog konflikta
s Kinom. No, umjesto da se situacija smiri, dolazi do spora sa SSSR-om
oko Mandžurije, a posljedica toga su bili sovjetsko-japanski pogranični
sukobi iz kojih Sovjeti izlaze kao pobjednici.
U drugom pokušaju Japan u maju ipak osvaja grad Taierdžuang, no okrnjen
je mit o nepobjedivosti japanske vojske.
Da bi zaustavio Japance, Čang Kaj-šek u maju otvara nasipe uz Žutu rijeku
i poplavljuje ogromna područja, no kako civilno stanovništvo nije bilo
upozoreno, poginulo je oko 890.000 ljudi, a oko 12 milijuna ih je ostalo
bez krova nad glavom. Bujice su odnijele oko 4.000 sela i 11 gradova.
Poplave su na nekoliko mjeseci zaustavile japanski prodor prema Wuhanu.
Tek krajem oktobra Japanci, uz velike gubitke, osvajaju Wuhan, a kratko
nakon toga, bez većeg otpora, i Kanton. Ali, kako nije došlo do željene
kapitulacije Kine, japanski su stratezi bili prisiljeni prihvatiti činjenicu
da će rat trajati značajno duže od planiranog.
1939. GODINA
Burmanska cesta
Ova godina obilježena je naporima Japana da osvoje prevlast, a Kineza
da zaustave protivnika. Vojne pobjede nisu bile dovoljne da bi se jedna
strana mogla smatrati pobjednikom, no općenito uzevši, Japanci su postupno
napredovali koristivši se čak i bojnim otrovima. Tek bitka za južni Guangši
(od 15. novembra 1939. do 25. februara 1940.) donosi prevlast Japancima,
jer su time presjekli putove snabdijevanja od morske obale prema unutrašnjosti
Kine.
Te godine američki je ministar inozemnih poslova Cordell Hull dva puta
pozivao japanskog veleposlanika u Washingtonu na konzultacije, kako bi
upozorio Japan na bojazni SAD-a vezane uz "mandžuriziranje"
kineskih otoka. No, Japan nije odgovarao na ta upozorenja, nego je najavio
sklapanje vojnog pakta s Njemačkom i Italijom u bliskoj budućnosti.
Gospodarska budućnost Kine ovisila je prije svega o isporuci sirovina
iz kolonija Velike Britanije i Francuske. U to je vrijeme u Europi već
počeo Drugi svjetski rat te Japanci koriste situaciju da ucijene Veliku
Britaniju da zatvori burmansku cestu i time presječe snabdijevanje kineskih
trupa. U zamjenu za kopneni promet tom cestom, američki general William
H. Tunner organizira zračni most preko Himalaja ("The Hump"),
kojim Saveznici nastavljaju snabdijevanje Kineza.
1940. GODINA
Čang Kaj-šek, vođa Kuomintanga
Početkom ovog rata, raspoloženje u SAD-u tendiralo je prema potpori
Japanu. No, nakon Panay incidenta i izvještaja o japanskim ratnim zločinima,
kao i ugroženosti američkih naftnih interesa u Kini, raspoloženje se naglo
promijenilo te se američka pacifička flota vraća u bazu u Pearl Harbor.
U Kini se ponovo vode žestoke borbe s izmjeničnim ishodom tako da su se
obje strane našle u pat poziciji. Japan je držao zaposjednute istočne
dijelove Kine, dok je ostatak zemlje bio podijeljen između Kuomintanga
pod Čang Kaj-šekom i komunističkih snaga Mao Ce Tunga. Japanci u dijelu
koji drže okupiranim osnivaju marionetsku vladu za zaštitu svojih interesa
u Kini. No, ta je vlada kod Kineza bila krajnje omražena zbog brutalnosti
koju su prema stanovništvu tijekom rata pokazali Japanci.
Tijekom godine Japanci pojačavaju pritisak i na Francusku Indokinu te
po isteku ranije postavljenog ultimatuma iznuđuju vojni sporazum s Francuskom.
Taj im je sporazum omogućio upotrebu tri zračne luke i slobodan provoz
trupa kroz Indokinu do Kine. Amerikanci notom upućenom Japanu izražavaju
svoje nezadovoljstvo ovim postupcima.
Dana 27. septembra 1940. Japan potpisuje Trojni pakt s Njemačkom i Italijom,
koji ranije postojeći antikominternovski pakt proširuje uzajamnom vojnom
podrškom. Na taj način japanski Car odbacuje neutralnost koju je najavio
još 5. septembra 1939. i naglašava svoju agresivnu vanjsku politiku, prije
svega prema Kini.
Američka vlada na to reagira već 8. oktobra, pozivajući sve svoje civilne
građane da napuste Daleki istok i vrate se u domovinu, a 23. oktobra u
potpunosti zabranjuje izvoz zrakoplovnog benzina, kao i željeza te željeznog
otpada u Japan. Istog dana, tri putnička parobroda napuštaju Ameriku kako
bi evakuirali američke građane, prije svega iz Japana i Kine.
1941. GODINA
Američki predsjednik Roosevelt
Već 27. januara 1941. američki veleposlanik u Japanu dojavljuje, da
je do jednog uposlenika veleposlanstva iz diplomatskih krugova stigla
informacija da mnogi izvori, uključivo japanski, govore o planiranju velikog
napada na Pearl Harbor ako dođe do raskida odnosa sa SAD-om.
U aprilu predsjednik Roosevelt potpisuje tajnu zapovijed, kojom se rezervnim
časnicima dozvoljava napuštanje vojske i odlazak u Kinu. Posljedica je
bila osnivanje američke dragovoljačke zrakoplovne jedinice poznate pod
imenom "Leteći tigrovi". Ova jedinica integrirana je 1942. u
zračne snage SAD-a.
Dvije godine nakon Rusko-japanskog pograničnog sukoba, 13. aprila 1941.,
obje strane potpisuju Japansko-Sovjetski sporazum o neutralnosti. Sovjetski
Savez je ovim sporazumom želio osigurati leđa za slučaj njemačkog napada,
dok se Japan nije namjeravao umiješati u Njemačko-Sovjetski sukob (koji
se u Japanu očekivao).
U svibnju Japanci podastiru Sjedinjenim Američkim Državama prijedlog mirovnog
sporazuma za područje Tihog oceana. Prijedlog je sadržavao molbu da SAD
privoli Čang Kaj-šeka na mirovne pregovore s Japanom te da prestane podržavati
Čangov režim. Nakon toga, predviđali su povlačenje japanskih snaga iz
Kine, gdje bi ostale samo manje okupacijske jedinice.
Pored toga, Japan je želio normaliziranje trgovinskih odnosa sa SAD-om
i suradnju u dobivanju i proizvodnji sirovina. U sporazumu je doslovno
pisalo:
“Japansko širenje prema područjima jugozapadnog Pacifika treba
smatrati miroljubivim. Potrebno je ostvariti suradnju SAD-a i Japana u
proizvodnji i pridobivanju sirovina (nafta, guma, cink i nikal) potrebnih
Japanu.“
Pored toga, japanski je veleposlanik pozvao SAD da zajedno garantiraju
Filipinima nezavisnost i neutralnost. Zauzvrat prihvaćanju takvog dogovora,
Amerikanci su zatražili od Japana garanciju da japansko pristupanje Trojnom
paktu ima isključivo obrambeni karakter, dok su ostale prijedloge Japana
Amerikanci odbili.
Dana 2. jula Japan mobilizira više od milijun vojnika, a Vlada dobiva
pristanak Višijske Francuske da zaposjedne Francusku Indokinu (danas Vijetnam,
Laos i Kambodža), što i provodi već 29. jula. Dva dana kasnije, SAD i
Velika Britanija objavljuju zabranu izvoza za Japan i zamrzavaju njegova
financijska sredstva.
Nakon objavljivanja embarga, Roosevelt zahtijeva od Japana izjavu o namjerama.
Japan na taj zahtjev odgovara 6. augusta mirovnom ponudom za područje
Tihog oceana, koju Amerikanci odbacuju te odbijaju japanski prijedlog
za osobni susret predsjednika japanske Vlade s Rooseveltom. Do susreta
nije došlo, jer su SAD smatrale da je razdor između interesa dvaju država
prevelik.
Japan ne udovoljava opetovanim američkim zahtjevima da napusti Kinu te
umjesto toga ponovo nudi svoju, donekle izmijenjenu, mirovnu ponudu od
6. augusta, koju Amerikanci ponovo odbijaju, što ne dovodi do zbližavanja
između dvaju strana. Dana 3. septembra američki veleposlanik u Tokiju
šalje u Washington telegram da smatra da je rat u području Pacifika neizbježan.
Zbog embarga SAD-a i Velike Britanije te odsječenosti od isporuke sirovina
europskih saveznika, Japanu se rat sa SAD-om činio jedinom alternativom
nestanku carstva u dotadašnjem obliku. Stoga, 1. decembra japanski parlament
donosi odluku o nasilnom širenju područja svog utjecaja prema jugu i otpočinjanju
rata sa SAD-om. Za to je vrijeme japanski veleposlanik i dalje s američkim
ministrom vanjskih poslova vodio mirovne pregovore.
Kako se situacija zaoštravala, Velika Britanija je istog dana stavila
sve svoje snage na Malajskom poluotoku u stanje najviše vojne pripravnosti,
dok je flota dobila naređenje da traga za neprijateljskim brodovima u
vodama istočno od Singapura.
Istovremeno, admiral Isoroku Jamamoto izdaje carskoj mornarici sljedeću
zapovijed:
“Zbog neophodnog samoodržanja i samoobrane, Japan je dosegao
tačku na kojoj je prisiljen objaviti rat Sjedinjenim Američkim Državama,
Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Vrhovni zapovjednik združene flote započet
će rat napadom na neprijateljsku flotu na Havajima i uništiti ju 1. zračnom
flotom.“
Američki zrakoplovi opazili su 2. decembra 12 japanskih podmornica ispred
obala Indokine koje su plovile prema jugu, možda u pravcu Singapura, a
istog dana Jamamoto daje signal za početak svih operacija.
Dana 4. decembra zapovjednici Savezničkih snaga na području Pacifika susreću
se u Manili radi dogovora o zapovjednoj suradnji na Dalekom istoku. Istovremeno,
tri japanske divizije bile su u Južnom kineskom moru, na putu za invaziju
na Tajland i Maleziju.
Svi japanski konzulati u SAD-u dobivaju uputu za uništenje tajnih dokumenata
i uređaja za kodiranje. Uputa je proslijeđena putem emisije radio Tokija
rečenicom "Higashi no kaze ame" (grubo prevedeno: istočni
vjetar, kiša).
Bila je to jedna od mogućih rečenica za najavu rata sa SAD-om. Prislušna
stanica Nizozemaca na Javi uhvatila je poruku čije značenje im je bilo
poznato, pa je informacija odmah proslijeđena u Washington.
Ni pokreti japanskih trupa u Indokini nisu prošli neopaženo. Iako su Amerikanci
bili uvjereni da su to samo japanske "mjere opreza", Roosevelt
6. decembra upućuje japanskom Caru diplomatsku notu u kojoj govori o "tragičnim
posljedicama" zadnjih događaja i izražava nadu u održanje mira na
pacifičkom području. Apelira na Cara i traži njegovu pomoć u sprečavanju
smrti i razaranja u svijetu.
Špijunska mreža Japana od početka 1941. godine javlja da je na Havajima
okupljena cjelokupna američka flota. Napadom na Pearl Harbor vrhovna komanda
odlučuje uništiti američki pacifički vojni potencijal. Kidō Butai, flota
koja je izvršila napad na Pearl Harbor, napustila je matične luke još
27. novembra i krenula prema Havajima. Dana 7. decembra flota Kidō Butai
zrakoplovima napada američke brodove u luci Pearl Harbora.
Napad na Pearl Harbor i objava rata Japanu
Američki brodovi
u toku nakon napada na Pearl Harbor
USS Arizona nakon napada
Japanski zračni napad na Pearl Harbor (američka luka
na havajskome otoku Oahu) gdje se na sidrištu nalazio veći dio ukupne
američke pacifičke flote počeo je 7. decembra 1941. u 7,40 h.
Taj napad smatra se povodom za ulazak Sjedinjenih Američkih država,
koje su do tada u sukobu bile neutralne, u Drugi svjetski rat.
Ovaj iznenadni napad koji je uslijedio bez prethodne objave rata, uništio
je veliki dio američke borbene flote što je Japancima omogućilo višemjesečnu
potpunu prevlast na Pacifiku. Tako je počeo rata na Pacifiku, kao jednim
dijelom Drugog svjetskog rata.
Istovremeno s ovim napadom, Japanci su otpočeli ofanzivu protiv britanskih
i nizozemskih kolonija u Jugoistočnoj Aziji, čime se Drugi svjetski rat
doista pretvorio u rat globalnih razmjera.
Pored toga, napad na Pearl Harbor često se smatra i prvom pomorskom bitkom
u kojoj su nosači aviona zamijenili bojne brodove kao dominirajući element
bitke.
Pozadina sukoba
Odnosi SAD-a i Carskoga Japana su se početkom 1940-ih uvelike pogoršali.
Japan je već 1930-ih počeo komadati Kinu bez odobravanja SAD-a i europskih
kolonijalnih sila, a kada su japanske trupe zauzele Francusku Indokinu,
Amerika je odlučila nametnuti Japancima embargo na uvoz goriva. Japanu
tako ni Nizozemska nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno Japancima
za nasta
Odnosi SAD-a i Carskoga Japana su se početkom 1940-ih uvelike pogoršali.
Japan je već 1930-ih počeo komadati Kinu bez odobravanja SAD-a i europskih
kolonijalnih sila, a kada su japanske trupe zauzele Francusku Indokinu,
Amerika je odlučila nametnuti Japancima embargo na uvoz goriva.
Japanu tako ni Nizozemska nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno
Japancima za nastavak rata u Kini i ekspanziju gospodarstva. Rat je zbog
toga bio neizbježan jer Japanci nisu željeli popustitiu tako ni Nizozemska
nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno Japancima za nastavak
rata u Kini i ekspanziju gospodarstva.
Rat je zbog toga bio neizbježan jer Japanci nisu željeli popustiti pred
zahtjevima Amerikanaca da napuste cijelu Kinu. Pred zahtjevima Amerikanaca
da napuste cijelu Kinu.
Japanska priprema
Japanci su brižljivo pripremili akciju napada zrakoplovstva na američku
pomorsku bazu Pearl Harbor (na otoku Oahu, dijelu Havajskog otočja). Piloti
su se dugo pripremali za taj napad učestalim vježbama dok su japanski
špijuni dostavili podatke o položaju brodova. Neposredno prije napada
Japanci su poslali i izviđački zrakoplov koji je javio pozicije američkih
brodova i zrakoplovnih baza. Za napad u relativno plitkoj vodi luke, Japanci
su modificirali svoja torpeda drvenim krilcima na kraju torpeda tako da
ne udari u dno.
Amerikanci su znali da će izbiti rat s Carskim Japanom, no nisu mogli
ni zamisliti da će Japanci napasti njihovu bazu na Pearl Harboru zrakoplovima
s nosača aviona. U Pearl Harbouru su koncentrirali većinu svojih bojnih
brodova misleći da su ondje sigurni i spremni za djelovanje kada Japanci
napadnu Filipine.
Velika Britanija još je više podcjenjivla snagu i sposobnost japanske
mornarice i zrakoplovstva pa je u Hong Kong poslala pojačanja koja, kada
je rat izbio, nije mogla opskrbljivati. Jedino je SSSR znao za potencijalnu
snagu Japana pa je na Dalekom Istoku imao poprilično velike vojne snage
umjesto da ih koristi protiv Hitlera u Europi.
Japanska flota primicala se Havajima u geografskim širinama gdje plovidba
nije bila uobičajena zbog snažnih vjetrova i visokih valova. Ta ruta je
odabrana zato da Amerikanci ne bi saznali za primicanje snažnog flotnog
sastava čija su udarna snaga bili šest velikih nosača zrakoplova: Akagi,
Hiryu, Kaga, Shokaku, Soryu i Zuikaku.
Havajima su se primakle i japanske podmornice koje su imale zadatak probiti
se u luku i napasti brodove. Napadom je zapovijedao Isoroku Yamamoto jedan
od najsposobnijih admirala Japana.
Tijek napada
Prvo su se džepne podmornice pokušale probiti u luku , no to im ili nije
uspjelo ili su pak promašile mete. Japansko zrakoplovstvo sa nosača je
luku napalo oko 7 h i 40 min po lokalnom vremenu. Iako su Amerikanci posjedovali
radar te njime zamijetili dolazak velikih formacija zrakoplova nikakva
uzbuna u bazi nije podignuta sve dok Japanci nisu počeli zasipati vojne
objekte (luku, aerodrome i hangare) bombama i torpedima.
Iznenađenje je bilo potpuno, a Japanci su u kratkom roku uništiti i oštetiti
gotovo sve američke zrakoplove na sletnim stazama. Američki brodovi su
bili poredani u luci jedan uz drugi kao u mirnodopskim uvjetima te su
ih japanski bombmarderi i torpedni zrakoplovi jedan za drugim potapali.
U 8h 50 min uslijedio je i drugi napad koji je završio započeto. Sveukupno
je u borbama sudjelovalo više od 300 japanskih zrakoplova.
Spašavanje preživjelih na jednom od Americkih brodova
Japanci su izgubili u akciji 29 zrakoplova, 5 džepnih podmornica, oko
60 ubijenih pilota i podmorničara te jednog podmorničara koji je zarobljen.
Amerikanci su imali gotovo 2400 ubijenih mornara, vojnika i pilota, gotovo
200 zrakoplova je uništeno ili oštećeno. Bojni brodovi u luci su bili
oštećeni od kojih Oklahoma i Arizona te zastarjeli Utah više nikada nisu
sudjelovali u borbama.
Ostali su popravljeni te su korišteni u kasnijim okršajima u Drugom svjetskom
ratu.
Posljedice napada su bile slijedeće: SAD je navijestio rat Japanu (Japanci
su to već formalno učinili diplomatskom notom za vrijeme napada) i tako
prekinuo godine izolacionizma.
Japanci nisu uništili infrastrukturu luke niti potopili nosače zrakoplova
koji su bili izvan nje, ali američka flota više nije bila u stanju da
zaustavi njihovo zauzimanje Filipina, Hong Konga te jugoistočne Azije.
Kasnije su Amerikanci uspjeli uvjeriti ostatak svijeta da je taj napad
bio ratni zločin što im je postao jedan od argumenata za bacanje atomske
bombe na Hiroshimu i Nagasaki.
To je zaista zapanjujuće jer je Pearl Harbor vojna luka, a u samom napadu
poginulo je tek 68 civila. Grad Honolulu koji se nalazi u blizini uopće
nije bio bombardiran.
Zakljucak
Sami napad na Pearl Harbor je proizveo, ili bolje reći, pokazao svijetu
dvije velike sile.
Prva, žrtva napada, SAD, postaje probuđeni div, te u Pearl Harboru dobiva
glavni motiv za ulazak u rat. Napadač, Japan, u tom napadu predstavlja
se svijetu kao nova pomorska, zračna, tehnološki i vojno općenito jaka
sila, koja je ipak u tom napadu potpisala svoju smrtnu presudu, jer je
99% uzrok japanskog poraza bio kasniji američki protunapad, uključujući
bacanje atomskih bombi koje su na kraju dovele do japanske kapitulacije
i temeljne promjene strukture vlasti i gospodarstva, te ukidanje, do tada
vladajućeg militarizma.
Napredovanje Japana
Japanci su sad bili u prednosti i u zraku i na moru pred desetkovanim
i šokiranim Amerikancima, a s razbuktavanjem rata u Europi, Velika Britanija
bila je prisiljena sve više svojih snaga koncentrirati u borbama protiv
Njemačke i Italije. Tako je japanska armija mogla nastaviti sa svojom
strategijom strelovitih iznenadnih napada.
Gotovo odmah nakon napada na Pearl Harbor, Japanci napadaju luku na Guamu,
otok Wake (Bitka za otok Wake) te otpočinju snažnu invaziju na Malajski
poluotok i Tajland. Već idući dan napadaju i Hong Kong, koji britanske
snage, prisiljene masivnim bombardiranjem i artiljerijskim napadima, napuštaju
nekoliko dana kasnije.
Kad je Britancima postalo jasno da je sukob u Aziji neizbježan, poslali
su zbog zaštite svojih kolonija više brodova u vode Pacifika. Brodovi
su stigli u Singapur 27. oktobra i stavljeni su pod zapovjedništvo admirala
Toma Phillipsa kao Force Z. Ovo brodovlje kreće 8. decembra u Tajlandski
zaljev bez zračne zaštite pa Japanci 10. prosinca napadima iz zraka potapaju
bojni brod HMS Prince of Wales (na kojem gine i zapovjednik Phillips)
te borbenu krstaricu HMS Repulse. Time su britanske snage ozbiljno oslabljene,
a zamjenski brodovi nisu mogli biti poslani jer su sve raspoložive pomorske
i zračne snage Velike Britanije bile angažirane u borbama u Europi i Africi.
Do kraja godine Japanci ostvaruju veći dio planiranih osvajanja na području
Jugoistočne Azije. Osvajaju Luzon, glavni otok Filipina (Invazija na Filipine),
iskrcavaju se na Borneo (Japanska invazija na Borneo), na Mindanao na
jugu Filipina, bombardiraju tadašnji glavni grad Mjanmaja Rangoon.
Prve američke operacije na Pacifiku
SAD počinju već 6. januara s premještanjem svojih snaga s Atlantika u
vode Pacifika. U Pago Pago, glavni grad otočja Američke Samoe, prebacuju
više ratnih brodova, a koristeći se Panamskim kanalom dovoze i snage u
ljudstvu.
Prvi japanski porazi
Od početka ratovanja, Saveznici su pretrpjeli niz poraza, a nisu uspijevali
zaustaviti daljnje napredovanje Japanaca. Zbog toga, u siječnju Amerikanci
počinju s pripremama posebno modificiranih bombardera koji bi mogli doseći
japanske glavne otoke i bombardirati ciljeve u području Tokija, Jokohame,
Nagoje i Kobea, što i provode 18. aprila (Doolittlov napad).
Materijalna šteta koju je ovo bombardiranje uzrokovalo bila je jedva vrijedna
spomena, ali je propagandni učinak bio vrlo velik.
Tadašnji
glavni grad Salomonovih Otoka Tulagi Japanci su osvojili 3. maja, a već
idućeg dana japanske brodove u luci napada 99 američkih zrakoplova koji
su uzletjeli s nosača zrakoplova te potapaju jedan japanski razarač i
tri minolovca, a oštećuju još četiri druga broda.
Iako je bitka u Koraljnom moru, vođena 7. i 8. maja, završila bez izražene
pobjede jednog protivnika, spriječila je japansko osvajanje Port Moresbyja
(glavni grad Nove Gvineje).
To je bila prva velika pomorska bitka između japanskih i američkih nosača
zrakoplova.
Obje su strane izgubile po dva nosača i nekoliko drugih brodova. Istovremeno,
ova bitka ušla je u povijest kao prva pomorska bitka koju su vodili isključivo
zrakoplovi, a da pri tome brodovi svojim topovima uopće nisu sudjelovali.
Put ka japanskoj kapitulaciji
Sukobljene
strane (prije svega Saveznici) poduzimale su istovremeno uz navedene,
i cijeli niz većih i manjih borbenih aktivnosti. Sve su se svodile na
japanske pokušaje da svim sredstvima (velik broj samoubilačkih aktivnosti
kako zrakoplovima tako i ljudima-torpedima) spriječe napredovanje Amerikanaca
prema Japanu, i američkim naporima da upravo to ostvare.
Pored toga, Australci (otoci oko Bornea, Borneo, Novi Zeland...) i Britanci
(Burma, Indokina) također uspješno oslobađaju okupirane teritorije. Snažno
bombardiranje Japana i zračni napadi na brodove ometaju i onemogućuju
pomorski promet s dopremom sirovina Japanu.
Nakon kapitulacije Njemačke 9. maja, Japan se izjašnjava za nastavak odlučne
borbe protiv Saveznika. Javljaju se, kako u vojsci tako naročito u parlamentu,
prva glasna razmišljanja o kapitulaciji, no vojni vrh već priprema obranu
zemlje do zadnjeg čovjeka.
Kao jedan od rezultata Potsdamske konferencije Saveznici daju Japancima
ultimatum za bezuvjetnu kapitulaciju, a Sovjetski Savez preuzima obavezu
aktivirati se u području Pacifika tri mjeseca po završetku rata u Europi.
No, japanski premijer Kantarō Suzuki ovaj ultimatum odbacuje 27. jula.
Atomska bomba i završetak rata
Atomski oblak iznad Hirošime Eksplozija
atomske bombe u
6. august 1945. Nagasakiju
9. augusta 1945.
Iako su već Japance prinudili na povlačenje te se samo Carstvo nalazi
u raspadu, američka se vlada i vojna uprava odlučuju za upotrebu najgoreg
oružja za masovno uništavanje.
Iako je japanski izaslanik u Moskvi, Sato Naotake, već 9. jula 1945. prenio
molbu za početak pregovora o primirju, Amerikanci 6. augusta bacaju prvu
atomsku bombu na Hirošimu, a tri dana poslije, 9. augusta na Nagasaki.
Iznenađeni ovakvom udarnom snagom neprijatelja, Japanci 2. septembra 1945.
potpisuju bezuvjetnu predaju.
Posljedice
Pacifički rat, a time i Drugi svjetski rat, završio je bezuvjetnom japanskom
kapitulacijom. Dokument o kapitulaciji potpisan je na američkom bojnom
brodu USS Missouri, 2. septembra 1945. godine.
Bio je to prvi rat u kojem su upotrijebljena sva tri oružja za masovno
uništavanje, kako atomsko tako i biološko i kemijsko oružje, koje je Japan
koristio većinom u Kini.
Osim gospodarskog uništenja Japana, posljedice uporabe atomskih bombi
civilno stanovništvo osjeća destljećima kasnije: zračenje i zaražen okoliš
i poslije rata mnoge će civile stajati života.
U mnogim slučajevima osporena uporaba atomskog oružja ovom je prigodom
učvrstila tadašnju američku ulogu u svijetu, te pokazala svu svoju okrutnost.
I do današnjih dana uloga atomskog oružja se nije promijenila te služi
kao vrsta političkog pritiska.
Literatura
- EUROPSKI RJEČNIK: Henri i Monique Goursau HRVATSKO-ENGLESKO-NJEMAČKO-FRANCUSKO-
-TALIJANSKO-ŠPANJOLSKI 10. izdanje MOZAIK KNJIGA Zagreb, Savska 66
- Boris Prikril, "Pakao Pacifika, drugi dio" Nakladni zavod
Znanje, Zagreb, "Otokar Keršovani", Rijeka, 1985.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|