|
HRVATSKA U RANOM NOVOM VIJEKU
Dolazak Habsburgovaca na vlast
Početkom 16. st. Habsburgovci
za Hrvate nisu nepoznata dinastija. Habsburgovci već odavno teže i za
prijestoljima Ugarske i Hrvatske, a za kratko vrijeme to im je već bilo
pošlo za rukom.
Jačanjem turske opasnosti jača i zanimanje Habsburgovaca za Hrvatsku koja
je posljednja prepreka Turcima pred habsburškim zemljama. Habsburgovci
pomažu novčano i vojno otpor Hrvata i prije dolaska na hrvatsko prijestolje.
Već 1526. Hrvati namjeravaju izabrati Habsburgovce za svoje vladare, a
pogibija Ludovika II na Mohačkom polju samo je učvrstila tu nakanu.
Kada poslije dužih pregovora 1. 1. 1527. hrvatski sabor izabire Habsburgovce
za hrvatske vladare na sastanku u Cetingradu, to je bio očekivan potez.
Habsburgovci se, posebnim ugovorom, obvezuju izdržavati vojsku za obranu
Hrvatske i poštivati povlastice hrvatskog plemstva. Time se Hrvati usko
povezuju sa zajednicom srednjoeuropskih naroda kojima vladaju
Habsburgovci kao što su Nijemci, Česi, Slovaci, Slovenci, Poljaci, Ukrajinci,
Talijani itd. Time je budućnost Hrvatske definitivno određena srednjoeuropskim
civilizacijskim okružjem koji će povijesni razvoj Hrvatske i Hrvata odlučno
određivati do 1918.
Hrvatska u 16. stoljeću
Od izbora Habsburgovaca najviše se očekivalo u obrani od Turaka, ali
ta očekivanja nisu bila ispunjena. Jedan od glavnih razloga bio je građanski
rat koji je izbio na području Hrvatske poslije izbora Ferdinanda. Slavonski
sabor je naime, uz podršku tada najjačeg hrvatskog velikaša Krste Frankopana,
izabrao za kralja Ivana Zapolju. Takvu situaciju koriste Turci da tijekom
1527. zauzmu Liku i Krbavu, a krajem iste godine i Jajce čime ja posve
propao obrambeni sustav na Vrbasu i obrana se prenijela na rijeku Unu.
Turci napreduju i u Slavoniji, ponekad uz odobravanje lokalnog stanovništva
nezadovoljnog feudalnim iskorištavanjem. To napredovanje nije mogla
spriječiti ni protuofenziva habsburške vojske. 1537. pada i posljednja
utvrda na području južne Hrvatske - Klis. Turska pustošenja imaju izuzetno
teške demografske posljedice. Cijele pokrajine napušta hrvatski stanovništvo
i seli se na druga hrvatska područja ili izvan domovine.
Ratovanje s Turcima i dodiri s njima i narodima pod njihovom vlašću
ojačali su balkanske i orijentalne utjecaje na civilizaciju Hrvata.
Dugogodišnje ratovanje s Turcima dalo je mentalitetu hrvatskog naroda
jednu tamnu crtu.
U sukobu između pristaša Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog pobijedili
su pristaše Ferdinanda. Habsburgovci usprkos potpisanim obvezama sada
nastoje što više ograničiti utjecaj sabora i bana. Slabljenju sabora
doprinosi i ponašanje velikaša koji zanemaruju njegov rad i usprkos
ratnoj opasnosti stalno se međusobno sukobljavaju. U tim sukobima, kao
najjača velikaška obitelj izdvojila se ona Zrinskih – potomci Šubića
koji su se u 14. st. preselili u Slavoniju.
Velikaši nastoje u kmetove pretvoriti do tada slobodne slojeve stanovništva.
Posebno, u tom smislu, pritišću sitno plemstvo koje im se odupire s
promjenjivim uspjehom. Posebno je jak pritisak feudalnog iskorištavanja
na kmetovima sjeverozapadne Hrvatske koji su uglavnom zaštićeni od turskih
napada. 1573. ovo izaziva veliku seljačku bunu.
Gradovi južno od Kupe propadaju, dok oni sjeverno od nje opstaju, pa
i u nekoj mjeri napreduju. To se posebno odnosi na Zagreb koji se najkasnije
od druge polovice 16. st. smatra glavnim gradom Hrvatske.
Hrvatski sabor i plemstvo nemaju dovoljno sredstava da sami brane granicu
pa troškove njene obrane preuzimaju na sebe Habsburgovci i neke austrijske
pokrajine.
To je na kraju dovelo do toga da su ti krajevi, tzv. krajine postali
upravno (premda nikada ne i formalno) odvojeni od ostatka Hrvatske.
Tome je doprinijelo i naseljavanje novog stanovništva u pograničnom
području koje je velikim dijelom srpskog podrijetla, a koje je u opustošene
hrvatske krajeve u blizini granice dovela turska vlast. Novonaseljeno
stanovništvo odbija prihvatiti okvire hrvatskog feudalnog poretka što
koriste njemački časnici na granici u svojim nastojanjima da se oslobode
utjecaja hrvatskog sabora i hrvatskih velikaša.
Velika ulaganja Habsburgovaca i habsburških zemalja u obranu hrvatske
granice kao i angažman cijelog hrvatskog naroda, na kraju su urodili
plodom. Prije toga je ipak uslijedio još jedan težak poraz. 1592. bosanski
paša, Hasan-paša Predojević zauzeo je glavnu utvrdu na rijeci Uni –
Bihać. Time se sustav obrane prenio na rijeku Kupu. Hasan-paša je odlučio
sada zauzeti Sisak – posljednju utvrdu pred Zagrebom. 1593. pod Siskom
se odigrala odlučujuća bitka u kojoj su brojno slabije, udružene hrvatske
i njemačke jedince, uništile Hasan-pašinu vojsku. Turci su sada pokrenuli
veliki rat protiv Habsburgovaca ali su u Hrvatskoj u dvije velike bitke
kod Petrinje 1596. ponovo poraženi. Time je konačno zaustavljen daljnji
prodor Turaka na hrvatsko područje.
Gradnja Karlovca je započeta 1579. i ta velika utvrda
je trebala biti glavna prepreka turskom prodoru. U stvarnosti Turci
grad nikada nisu napali.
Petrinju je utemeljio Hasan paša Predojević kao glavnu tursku bazu
za prodore preko Kupe. Grad je vrlo brzo pao u ruke Habsburgovaca postavši
vrlo važna krajiška utvrda.
Gospodarske prilike u Hrvatskoj u 16. stoljeću
Turska pustošenja izuzetno teško pogađaju hrvatsko gospodarstvo. Prekidaju
se putovi koji idu Hrvatskom iz unutrašnjosti prema moru pa niz gradova
južno od Kupe jednostavno nestaje. Stanovnici propalih gradova pretvaraju
se u obične kmetove. Nešto su bolje prilike u gradovima sjeverozapadne
Hrvatske. Jedina, zaista unosna trgovačka djelatnost bila je prodaja
namirnica i ostale robe vojsci uz granicu i oko te trgovine sukobljavaju
se seljaci, feudalci i građani. Trgovinu uz to ograničavaju brojne unutarnje
carine. Najviše se trguje solju i žitom dok je stoka glavni izvozni
proizvod.
Obrt u preostalim gradovima dolazi pod sve jači nadzor cehova i gradskih
vlasti. Tijekom 16. st. Europu, pa tako i hrvatsku zahvaća inflacija
kojoj administrativnim mjerama hrvatski sabor uzalud pokušava stati
na kraj.
Zbog turskih pustošenja i velikog iseljavanja radna snaga na feudalnim
posjedima postaje rijetka i feudalci prisilom nastoje vezati seljake
za zemlju koji bivaju sve opterećeniji i to u prvom redu tlakom.
Začeci Vojne krajine
Početke Vojne krajine kao posebne upravne i vojne cjeline pojedini
istraživači traže u organizaciji banovina u doba Matije Korvina ili
čak u vojnoj organizaciji u doba Žigmunda Luksemburškog.
Pravi počeci Vojne krajine vezani su za angažman Habsburgovaca i njihovih
tzv. nutarnjoaustrijskih pokrajini (Gorica, Kranjska, Štajerska i Koruška).
Hrvatski feudalci nemaju dovoljno sredstava da brane svoje utvrde na
granici pa u njih „privremeno“ puštaju posade koje novače
i financiraju Habsburgovci.
Drugi važan činitelj u stvaranju Vojne krajine je i novo stanovništvo
na opustošenom pograničnom području. Područja Hrvatske koja su zauzeli
Turci u Slavoniji i između Vrbasa i Kupe, tijekom ratnih djelovanja
ostalo je bez većine hrvatskog stanovništva. Turske vlasti tu naseljavaju
stanovništvo iz dubine Balkana, pretežno srpskog podrijetla i pravoslavne
vjere. Ono u pograničnom području prema Habsburgovcima i Mlečanima služi
kao pomoćne vojne jedinice – martolozi. Za vojnu službu ono uživa niz
povlastica. Kako se Turci sve više učvršć uju u pograničnom podru čju
teže doseljenom stanovništvu oduzeti date povlastice. Želeći to izbjeći
tijekom 16. st., a posebno od njegova kraja, ovo stanovništvo bježi
na habsburško područje. Tu i dalje služe kao vojnici seljaci ali ovoga
puta u službi novog gospodara.
Od 60-tih godina 16. st. u pogranič nom području prema Turskoj gotovo
nestaje vlasti hrvatskog bana i sabora i svu vlast u svoje ruke preuzimaju
njemački časnici koji postaju pravi gospodari lokalnog stanovništva
bilo ono starosjedilačko ili doseljeno, hrvatsko ili srpsko. Stanovništvo,
bez obzira na vjeru i podrijetlo, podržava ih u tim nastojanjima želeći
izbjeći okove feudalnog izrabljivanja. Upravu nad pograničnim područjem
preuzimaju nutarnjoaustrijske pokrajine koje, posebno od sabora u Brucku
na Muri 1578., ulažu ogromna sredstva u obranu hrvatskog pograničnog
područja. Tako se pravo upravno sjedište za područje Vojne krajine preselilo
u glavni grad Štajerske Graz.
Hrvatsko plemstvo i sabor protestiraju protiv ovakvog razvoja događaja
ali kao sami nemaju sredstava za obranu moraju prihvatiti nastalo stanje.
Brojni hrvatski plemić i su i časnici u krajiškoj službi (čak u većini
slučajeva) pa su i materijalno ovisni od novih gospodara granice.
Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke
bune 1573. prema kronici Nikole Istvánffia
Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali
ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama
visjeli su na popreč no spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti,
a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno
bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest
ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama
da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni
pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje
mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske
i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito
drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto
je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik
u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim
okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao
razbojnik…
Pismo bana Tome Erdödya nadvojvodi
Ernestu o Sisačkoj bitci 1593.
Koliko je Hasanapaša bosanski protiv ovih krajeva i oblasti njegova
carskog veličanstva kroz neko vrijeme bjesnio i koliku je pustoš ovomu
bijednom kraljevstvu prouzročio, ne dvojim, da je vaša jasnost već dugo
razabrala. Prezrevši on mir i savez minulih je dana kaštel Derenčinu
osvojio, pa izvršivši tu stvar sreć no opasao je Sisak 15. ovog mjeseca
(misli lipnja 1593. op. a.) podsadom , te je na nj udarao neprekidno
iz šest mjedenih topova… Začuvši za te pothvate i navale pašine, gospodin
general Hrvatske, gospodin Eggenberg, ja i general slavonske krajine,
združenim silama i neustrašiva srca pošli smo na put, da donesemo pomoć
Sisku. I kada smo na (polu)otok re čenog grada Siska dolazili, paša
je s najodabranijih deset tisuća konjanika i pješaka došao na susret
da se s nama ogleda. Mi smo spremni na boj i za obranu kraljevstva sedmi
dan posade barjake razvili te se s neprijateljem ljuto sukobili. On
je našu navalu neko vrijeme hrabro izdržao, napokon bi toli čestim puškaranjem
karlovačkih puškara potisnut sa svoga mjesta, te je stao bježati. Mi
smo njega, kada je bježao u svoj tabor, što ga je na drugoj stranu Kupe
imao, progonili, te smo ga u rečenu rijeku Kupu zatjerali. On je s četiri
bega i gotovo s cijelom vojskom u vodi potonuo i poginuo…
Hrvatska u 17. stoljeću
Početak 17. st. donosi smirivanje u ratovanju s Turcima premda je „mali
rat“ na granici svakodnevna pojava. Hrvatski sabor i plemstvo
uzalud pokušava podvrgnuti početkom 17. st. sve brojnije krajiško stanovništvo
i na kraju ga vladar stvarno i izdvaja ispod njihove vlasti.
Na opustošene posjede tijekom ratovanja s Turcima velikaši nastoje privući
nove naseljenike. U tu svrhu im daju brojna povlastice koje im kasnije
teško mogu smanjiti. Tako se položaj podložnih seljaka poboljšava.
Premda je protestantizam u Hrvatskoj imao samo sporednu ulogu tijekom
17. st. jaka je djelatnost katoličke protureformacije na području Hrvatske.
1606. hrvatski sabor donosi odluku po kojoj je katolička vjera jedina
dozvoljena u Hrvatskoj. Dolazak isusovaca potiče razvoj obrazovanja
i kulture.
Relativan mir u ratovanju s Turcima nije značio i izostanak stalnog
ratovanja. Tijekom
Tridesetogodišnjeg rata (1619. – 1648.) deseci tisuća Hrvata, kao udarne
jedinice prekaljene u ratovanjima s Turcima, sudjeluju u ratovanju na
strani Habsburgovaca. To teško pogađa Hrvatsku koja se sporo oporavlja.
Uslijed smanjivanja turske opasnosti polako se opravlja trgovina u kojoj
sudjeluju i velikaši poput Zrinskih.
Tijekom 17. st. Habsburgovci nastoje postati apsolutni vladari svojih
zemalja i ukloniti njihovu unutarnju samoupravu. U tome nije trebala
biti iznimka ni Hrvatska. Glavnu prepreku u tom njihovom nastojanju
na području Hrvatske bile su dvije najmoćnije velikaške obitelji – Zrinski
i Frankopani. Ovi su nezadovoljni vladarskom samovoljom i u savezu s
ugarskim velikašima i vanjskim neprijateljima Habsburgovaca (Francuzima,
Turcima, Poljacima) nastoje ih ukloniti s vlasti, a u slučaju Zrinskih
možda i postati nezavisni hrvatski vladari. Habsburgovci otkrivaju urotu
i 1671. daju pogubiti vođe pobune na čelu s Petrom Zrinskim i Franom
Krstom Frankopanom. Time je uništena moć najjačih hrvatskih velikaša,
a vlast Habsburgovaca u Hrvatskoj je postala neprikosnovena.
Turci su još jedanput pokušali veliki prodor u srednju Europu ali su
u bitci pod Bečom 1685. doživjeli katastrofalan poraz. To je bio znak
za pobunu kršćanskih turskih podložnika. U Slavoniji je izbila pobuna
pod fra Lukom Ibrišimovićem, a u Lici pod popom Markom Mesićem. Ubrzo
u ta područja prodiru hrvatske i habsburške jedinice. Poslije žestokih
borbi Turci su 1699. bili prisiljeni na mir u Srijemskim Karlovcima.
Tom prilikom su izgubili u korist Habsburgovaca od hrvatskih područja,
Slavoniju i dio Srijema, Liku, područje između Une i Kupe, a Mlečanima
je pripala sjeverna Dalmacija do Knina, Sinja i Gabele. U ovom ratu
i u manjoj mjeri ratovima u 18. st. oblikovane su granice današnje Hrvatske
i njen poseban, „neprirodni“ oblik. Hrvatska je zapravo
veliki granični pojas prema turskom carstvu.
Pop Marko Mesić iz svojeg uporišta u Brinju,
potaknuo je ustanak u turskom dijelu Like i rukovodio je njime.
Fra Luka Ibrišimović odigrao je ključnu ulogu kako
u
dizanju kršćanskog ustanka u Slavoniji tako i
u odbijanju kasnijih pokušaja Turaka da povrate izgubljeno područje.
Senj je od antike važna luka. Senjski uskoci iz
njega ugrožavaju premoć Venecije u Jadranskom moru. Kada Habsburgovci
povlače uskoke iz Senja na dulje vrijeme odustaju od poduzetnije politike
na Jadranu.
Uskoci
Početak 17. st. je obilježilo zaoštravanje uskočkog problema koji je
na kraju i doveo do rata između Habsburgovaca i Mlečana. Uskoci su izbjeglice
pred Turcima koje prvo utočište nalaze u Klisu. Poslije pada Klisa Habsburgovci
ih preseljavaju u Senj. Iz Senja kopnom i morem napadaju turske posjede.
Dok su Mleč ani bili u ratu s Turcima to im je odgovaralo no kada su
s Turcima 1573. sklopili mir situacija se promijenila. Uskoci su nastavili
napadati Turke preko mletačkih područja pa Turci zbog toga prijete Mlečanima.
Mletački brodovi počeli su prevoziti tursku robu pa su uskocima postali
„legitimna“ meta. Mali uskočki brodovi među kanalima i otocima
istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljač kali velike mletačke
galije. Zbog stalnog pritiska Mleč ana Habsburgovci šalju u Senja kapetana
Josipa Rabattu 1601. s zadatkom da umiri uskoke. Rabatta je dao pogubiti
i uhapsiti nekoliko uskočkih vođa ali je na kraju te svoje postupke
platio glavom. Uskočka su se pljačkanja Mlečana nastavila. To je dovelo
do „Uskočkog rata“ između Habsburgovaca i Mlečana (1615.
– 1617.). Rat je završio mirom u Madridu. Po uvjetima mira Habsburgovci
su se obvezali iseliti uskoke iz Senja, što su i učinili. Time je konačno
za Mlečane nestalo uskočke opasnosti.
Uvjeti pod kojima je Petar Zrinski bio spreman priznatu vrhovnu vlast
sultana
-
Da presilni car turski izabere i s vječnim pravom imenuje grofa
bana i njegove potomke za vrhovnog vladara u svim kršćanskim pokrajinama,
koje su mu potčinjene i koje u budućem ratu potpuno podloži;
-
da će kraljevina Hrvatska, ako izumre njegov rod, moći iz svoje
sredine izabrati nasljednika, ali da on (sultan op. a.) pridržava
sebi pravo potvrde;
-
on (sultan op. a.) obećao je, da će im dopustiti ne samo da imaju
slobodu vjere, školsku nastavu i druge javne službe, pa slobodu, pravo
i povlastice domovine, nego da će to i ubuduće sačuvati nekažnjivo
i nepovredljivo;
-
od cijele kraljevine Ugarske i Hrvatske te drugih pokrajina koje
u ovom ratu zauzme, ne će za sva buduća vremena nikada zahtijevati
niti ubirati danak veći od 12.000 carskih zlatnika;
-
da bude voljan, da nikada ne napusti naš narod, nego da ga zaštićuje
i brani svom silom i u svakoj zgodi od svakog napadača, doklegod preostane
i jedan čovjek muslimanske vjere;
-
da se nikada ne služi našom vojskom za vođenje rata u udaljenim
i dalekim zemljama;
Luka Ibrišimović o prilikama u Slavoniji
po oslobođenju od turske vlasti (1688.)
Mi živimo u strašnoj pogibelji jer se neprijatelj u sve veće broju
skuplja u Gradiški, pak se čuje da svim silama o tome radi da carsku
vojsku protjera. Doista, ako do đe, maknut će je odavde, jer vojska
ova ne radi da sačuva, već da raspe kršćanski svijet. U toliko je rasuto
već ono kršć anstvo, nemajući nikakvih sredstava za život, da mu ne
preostaje već da se ili Turcima preda ili skapa od gladi ovdje ostajući,
a to ne bi trebalo da bude, jer je bilo hrane obilno ostalo stranom
od žitka turskoga. Radi nemarnosti carskih vojnika čami do dvije hiljade
našeg jadnog kršćanskog svijeta obojeg spola u rukama Turaka… Službenici
carski ovdje u Požegi postavljeni odnesoše besprijekornom drskoš ću
što je za naše potrebe bilo. To i nije čudo kada su glavni službenici
luterani, kalvini i druge vrste heretici…
Hrvatska u 18. stoljeću
Po miru u Srijemskim Karlovcima jačaju napetosti između Hrvatske i
Ugarske.
Područje Ugarske je tijekom ratova s Turcima višestruko povećano i ojačala
Ugarska pokušava nametnuti vlast svoga sabora i Hrvatskoj. Tome se hrvatsko
plemstvo i sabor uspješno opiru. To dolazi do izražaja i u Hrvatskoj
pragmatičkoj sankciji iz 1712. u kojoj hrvatski sabor mimo ugarskoga
priznaje pravo i ženskoj lozi Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje.
Od Turaka oslobo đena podru čja u Slavoniji dugo vremena nisu bila podvrgnuta
vlasti bana i sabora. Do toga dolazi tek 1745. Položaj županija u Slavoniji
ubrzo je postao specifičan jer su ove od 1751. izravno predstavljane
i u ugarskom saboru mimo hrvatskih predstavnika. U Slavoniji i Srijemu
prevladavaju velika feudalna imanja, često u vlasništvu stranaca naspram
sjeverozapadne Hrvatske gdje prevladava sitan i srednji plemićki posjed.
Za vladanja Karla VI. (III.) (1705. – 1740.) ubrzava se gospodarski
razvoj Hrvatske.
Ovaj ukida unutarnje carine na hrvatskom području, proglašava slobodu
plovidbe Jadranom na štetu Venecije i 1719. proglašava Rijeku i Trst
slobodnim lukama. Hrvatska se sada našla na važnom trgovačkom pravcu
kojim se žito i drugi poljoprivredni proizvodi iz srednje i jugoistočne
Europe izvoze na Sredozemlje. Ovo potiče razvoj trgovine dok je razvoj
industrije (manufaktura) vrlo skroman.
Tijekom prve polovice 18. st. ekonomski pritisak feudalaca na kmetove
ne samo što se ne smanjuje nego se i povećava. Ovo je na kraju dovelo
do velikih buna seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1755.
koje su ugušene osobito okrutno. To koristi vladar da se uplete u odnose
između feudalca i kmeta kako bi smanjio kmetska opterećenja i učinio
kmeta efikasnim poreznim obveznikom države. U tu svrhu izdaju se za
Hrvatsku i Slavoniju urbari kojima se točno određuju obveze kmeta prema
feudalcu. Sve teži položaj krajišnika na području Vojne krajine izaziva
i njihove pobune.
Tijekom vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.), a još više Josipa
II (1780. – 1790.). vladari ne sazivaju sabore nego vladaju izdajući
naredbe (patente) izravno
županijama. Smanjuje se utjecaj crkve u društvu prvo ukidanjem isusovaca,
a potom i drugih katoličkih redova koji se nisu bavili humanitarnim
radom. Reformno djelovanje apsolutističkih vladara doživljava svoj vrhunac
pod Josipom II. Ovaj 1781. donosi patent o toleranciji kojim se nekatolici
uglavnom izjednačuju s pripadnicima
katoličke crkve. 1785. ukida osobnu ovisnost kmetova o feudalcima.
Opsežne i brze reforme Josipa II. izazivaju nezadovoljstvo kako feudalaca
tako često i onih u čiju su korist išle. Poslije neuspjelog rata s Turcima
1790. Josip II, je primoran odustati od većine svojih reformi.
Slika vojvode Prvana Kokorića iz putopisa talijanskog
prirodoslovca Alberta Fortisa "Putovanje po Dalmaciji" (1774.)
koji je postao izuzetno popularan u europskoj javnosti. Za europske
pojmove vrlo zaostali hrvatski krajevi i ljudi u 18. st. postaju za
naprednu Europu privlačni na način sličan američkim Indijancima ili
afričkim plemenima.
Plemstvo u 18. stoljeću
Tijekom 18. st. sve su izraženije socijalne podjele unutar samog feudalnog
sloja. Izdvaja se sloj bogatih veleposjednika i to prvenstveno u Slavoniji.
Na drugoj strani većina je plemi ća siromašno. Obično se radi o plemićima
jednoselcima koji se od običnih seljaka izdvajaju samo povlasticama
koje uživaju. To sitno plemstvo izlazak iz teške ekonomske situacije
traži u zapošljavanju u službi vladara. Jedan dio se posvećuje časničkoj
karijeri u vojsci dok drugi se obrazuju i traže izvore prihoda u državnoj
administraciji, kao činovnici. To obrazovano plemstvo postaje osnova
razvoja inteligencija. Njima se pridružuju plemići – armalisti. Radi
se o bogatijim građanima i seljacima koji kupuju od vladara pravo na
plemićki položaj, odnosno grb i često su također u službi vladara. Od
polovice 18. st. među plemstvo sve više prodire barokni, raskošni način
života. On posebno dolazi do izražaja u Varaždinu koji je u drugoj polovici
18. st. jedno vrijeme glavni grad Hrvatske.
Iz spomenice hrvatskog sabora upućene Karlu VI. (III.) u povodu donošenja
hrvatske pragmatičke sankcije (1712.)
…Mi smo doduše, kako zakoni vele, strane Ugarskoj pridružene, ali
joj nijesmo podanici. Nekada smo imali svoje rođene kraljeve, a ne ugarske.
Nije nas pak Ugrima podala nikakva sila, nikakvo ropstvo, nego smo se
sami od svoje dobre volje pokorili i to ne kraljevstvu nego kralju njihovu.
Njihova uopće kralja priznajemo još sada, dok bude gospodar austrijski.
U protivnom pak sluč aju nemojmo slušati izbor slobode, koji vuče na
svoju stranu, ni slobodu izbora ni to, kao da se moramo svagda povoditi
za Ugarskom. Slobodni smo, ne robovi; promotrimo naše prilike, prođimo
se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim (mađarskim op. a.), pa dok
smo predziđe austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelom preslavnom
koljenu njihovu bez razlike spola uvijek drage volje kao vjerni narod
i kraljevstvo vjerno…
Grof Adam Oršić o prodoru barokne raskoši među hrvatsko plemstvo
Oko godine 1770. počela se u Hrvatskoj širiti pogubna raskoš, koja
je prelazila snage; naročito se u Varaždinu, gdje bijaše sjedište banskog
vijeće, moglo vidjeti sjajnih kočija najnovije vrste, srebrnog stolnog
suđa, raskošnih livreja (uniforma za sluge op. a.), tekliča, francuskih
kuhara. Ekselencije, magnifici i gospođe naručivali su skupe pomodne predmete
iz Beča, održavali su veoma ukočene društvene zabave – ukratko, Varaždin
bijaše mali Beč… Svatko želi posjećivati redute (plesove pod maskama op.a.)
i kazalište, držati kočije… Ni izdaci na metrese (ljubavnice op. a.) nisu
neznatni. I ženska je raskoš dosegla vrhunac; redovito se naručuju najskuplji
i najnoviji uresi, a sobaricu, komorkinju ili građanku ne može se po odjeći
raspoznati od prave gospođe. Lijepe djevojke zarađuju na svoj način, a
ljubavnik mora snositi troškove raskoši, zašto mu se vjerno iskazuje milost…
Literatura
- Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb 1974.
- Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1975.
- Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1959.
- Društveni razvoj u Hrvatskoj, Zagreb 1981.
Ilustracije
- Ivan Lovrić, Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa,
Zagreb 1948.
- Radoslav Lopašić, Dva hrvatska junaka; Marko Mesić i
Luka Ibrišimović, Zagreb 1888.
- Vjekoslav Klaić, Krčki knezovi Frankopani, Zagreb 1901.
- Janez Vajkard Valvasor, Die Ehre des Herzogthum Krain, 1877.
- 1879.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|