|
SULTAN MURAT I
VRIJEME VLADAVINE SULTANA MURATA I (1361. - 1389.)
Poslije smrti sultana Orhana na osmanski prijesto dolazi sin mu Murat
sa 28 godina (1362-1389). Njegov život prekinut je nasilnom smrću.
Osnovna ideja u to vrijeme je pretvaranje Osmanskog carstva
Osmanskog carstva u veliku silu. Stoga je ovaj sultan veliki dio vlasti
proveo ratujući. On traži od svojih podanika da ga zovu HUDAVENDIGAR
(sultan, car) ili AZEMI SULTAN (uzvišeni car, sultan)
on je već formirana ličnost.
U prvim godinama vladavine se susreće sa poteškoćama. Zajednica Ahija
iz Ankare smatrala je povoljnim trenutkom da zbace sultana sa vlasti.
Imali su podršku Karamanskog bejluka koji je bio jači od Osmanskog carstva.
Vodeće ličnosti su primjetile da je autoritet Osmanskog carstva bio veliki
i stoga poduzimaju mjere da se unište Osmanlije. Murat I je stoga brzo
reagirao. Znao je da ako ustukne izazvati će pobune u drugim dijelovima
države. Podanicima i drugima pokazao je zrelost svoje ličnosti. Nakon
smirivanja Ankare posvetio se pitanju Trakije, oko Marice i Rodopskog
gorja. Znao je da ako osvoji to područje da će učvrstiti i vlast u Evropi.
U periodu 1356-1366.g. na jugu Balkana vođen je rat Bugarskog carstva,
Ugarske, Vlaške. Ratovi su iscrpili države što je sultan koristio. Tada
umire i srpski vladar car Dušan, autoritet vlasti nije
bio veliki i velmože se slobodno nahode. Sve okolnosti imale su povoljne
znake za sultana. Treća opasnost mogla je biti Bizant
gdje se i dalje vodi rat dinastija Paleologa i Kantakuzena. Prije nego
je pošao u pohod, sultan je u Brusi imenovao za kadiju Bruse Halil-pašu
Čandarliju. Drugi čin je dao da poslije osvajanja Jedrena 1365.g.
ovaj grad postane prijestolnica a ne Brusa. Kad je osvoio Jedrene veliku
ulogu odigrao je Lala Šahin. Premještanjem prijestolnice Murat
I je nastojao pokazati da Osmansko carstvo namjerava i dalje da se širi
i to u Evropu. Bizantski car Jovan V Paleolog pristao
je po prvi put da Osmanlijama plaća porez (vazalnost). Razlog je bio što
se sultan obavezao da će Bizantskom carstvu
obezbjediti dovoljne količine namirnica za podanike. Koristeći iskustvo
ranijih azijskih imperija, sultan Murat nije previše opteretio svog vazala
(simbolično). Još u toku Muratove vladavine simbolična suma se počela
uvećavati. Sada su traženi i drugi oblici vazaliteta. Prvo je tražio taoce-bizantske
prinčeve. U novoj fazi odnosa sultan Murat traži da Bizant šalje određeni
broj vojske. Pred kraj vladavine sultan je tražio da mu car dođe na noge.
Tražio je da bizantski car prizna da su svi bizantski prijatelji i osmanski
prijatelji iobrnuto.
Za razliku od emirata Karaman, tadašnje evropske države su se s prezirom
odnosile prema Osmanskom carstvu. Stoga nisu ni reagirali na uspjehe Murata
I . Jedini koji je primjetio stvar je papa Urban V. On
je 25. decembra 1365. g. proglasio križarski
rat protiv sultana pozivajući sve evropske vladare na pokret.
Razlog zbog kojeg je smatrao da ima prednost jeste pomorska sila. Pored
pape Urbana V rat prihvataju vladari kao Amadeo VI Savojski koji
je došao do Dardanela odakle je napao 1366. Galipolje koje se branilo
s brojnih tvđjava ali već godinu kasnije Amadeo VI osvaja Galipolje. On
teritoriju vraća Jovanu V Paleologu. Od 1366/67. teritorija evropskog
dijela carstva je odvojena od carstva, Murat I ostaje hladnokrvan.
Razdvojenost carstva trajala je od 1366-1376. g. Galipolje je došlo sultanu
u vlast od Andronika VI (darovano).U međuvremenu je sa vojskovođama Evrenos-begom
i Lala Šahin-pašom Murat I nastavio osvajanje u evropskom dijelu carstva.
Osvojen je Kumuldžin i druge tvđave u dolini rijeke Vardar. Sultan je
darovao posjede Evrenosima. Sam Evrenos-beg ostavlja sve što je zatekao
i gradi imarete i karavan-saraye. Lala Šahin je svoje brojne uspjehe imao
na planini Balkan.Osvojio je Plovdiv, tu je sagradio čuveni most. Bar
u ovo vrijeme uvodi se nova vrsta poreza ispendžik. Sultanovom odlukom
1371. imenovan je kadija u Brusi za velikog vezira. Kara Halila
je postavio za upravitelja punih 70 godina. Sultan je 1371. g. od teritorije
evropskog dijela carstva formirao Rumelijski ejalet (najveća administrativna
upravna, teritorijalna i vojna jedinica na tlu OC). U doba kad se formira
ejalet desila se i Marička bitka vođena između Uglješe
i Vukašina Mrnjavčevića i Osmanlija.
Do bitke je došlo 26. septembra 1371. g. Osmanlije je predvodio sam sultan
Murat i Lala Šahin. Osmanska vojska izvojevala je pobjedu. Značaj je u
tome što dolazi do velike ekspanzije na evropskom kontinentu. Dolazi do
povećanja broja podanika. Murat I je dio ovlasti prenosio na druge. Sudstvo
je bilo samostalno (šerijat). Šerijatsko pravo razvilo se u doba Orhana
kada je vezir bio Ala Edin. Zvanje vezira nije predstavljalo značajnu
funkciju niti je imalo ovlaštenja. Druga institucija je sultanski
divan (vijeće) koje je vodilo vanjske i unutrašnje civilne poslove.
Stoga se formiraju sandžaci (ar. zastava; vojna jedinica i teritorija
na kojoj su se nalazile Osmanlije) na čelu su bili sandžakbezi. Udruživanjem
sandžaka nastajao je ejalet na čelu kojeg je bio beglerbeg. Sudsku dužnost
u Osmanskom carstvu imao je kadija-sudija. Osmanska država je poklanjala
pažnju vojnoj organizaciji. Javljaju se vojni odredi jaje-pijade,
konjanici su se zvali muselimi-ar. oslobođen. Plaćene trupe su
bile disciplinovane i odgovorne vladaru. Teritorije Uglješe i Vukašina
su podjeljene. Marko Kraljević
je bio sultanov najodaniji vazal. Nakon pobjede nad Mrnjavčevićima
sultan se odmorio u Brusi a zatim naredio ponovnu mobilizaciju radi osvajanja
crnomorske obale. Dobar dio teritorije bio je pod vlašću Bizantije. Sultan
je time htio još više vezati Bizant uz sebe. Lala Šahin mu je opet bio
desna ruka. Dok je jedan dio krenuo na Crno more drugi dio je krenuo na
gradove Čataburgas i Inžik i osvojen je grad Apolonija. Do 1375. g. sultan
miruje. Te godine Osmanlije kreću u osvajanje Niša. Nakon
osvajanja Niša sultan odlazi u Jedrene da se odmori. Tada započinje 6-godišnja
vojna neaktivnost ali se provode diplomatske aktivnosti (1375-1381.).
Razlog tome je učvršćivanje administrativne uprave i vlasti.
Sa Jakupom, emirom bejluka Germiyan dogovara ženidbu svog sina
Bayazita, čime je najveći dio te kneževine
dopao Osmanlijama 1381. g. Sedam godina prije toga (1374.) osmanski državni
vrh mogao je već steći još jedan emirat: gospodar Hamita izjavio je da
je spreman ustupiti ono područje svoje države koje je prije pripadalo
emiratu Esref za 80 000 zlatnika. Sultan Murat I je tako dobio velike
teritorije. Pored bejluka Eretne još dva bejluka ušla su u sastav Osmanskog
carstva. Osvajanje Germijana i Hamida te osvajanje Sofije 1382.g. i prodiranje
do Niša učinili su da emirat Karaman uvidi snagu Osmanlija.
Sultan se nije oslanjao samo na vojskovođe nego i na sinove Bajazida,
Jakuba, Savgija. Murat nije doživio
smrt dvojice svojih sinova. Karamanima je kao naručeno došlo to što se
najmlađi Muratov sin, Savgi, sandžakbeg Burse, oko 1385.g. pobunio protiv
oca. Međutim nije mu pomogla ni njihova pomoć jer sin nije bio dorastao
ocu, Murat je uništio pobunjenike u Anadoliji kraj Konye, princ je zarobljen
i smaknut. Sultan Murat je tom sukobu prvi put u osmanskoj ratnoj
povijesti upotrijebio topove. Sultan Murat je 1386. izdao naređenje
Hajrudin-paši da zauzme Solun od geostrateškog značaja važan grad.
Do prvog osmanlijsko-karamanskog rata došlo je 1381. g. koji će s prekidima
trajati do 1466. g. U ovom ratu vojske su se našle u blizini Konye (gl.
grad karamanskog bejluka). Zapovjednici su bili Murat I i Ala Edin njegov
zet. Sultan je rasporedio vojsku tako što je centar ostavio sebi na upravu,
Bayazid je dobio lijevo krilo a Jakubu je ostavio desno krilo. Rezervne
trupe predao je Timurtaš-paši. Ova taktika bila je prisutna sve do 17.
st. Izvršivši raspored osmanske trupe nanijele su poraz Karamanima. Posebno
se istakao Timurtaš-paša koji dobija najveći plijen i postaje vezir sa
tri tuga (repa). Uslijedilo je opkoljavanje Konye i sultan se povukao
na molbu kćerke. Tako se rat završio pobjedom Osmanlija bez naročitih
gubitaka. Sultan Murat I donio je odluku da Anadolija bude podijeljena
na 5 sandžaka. Bejluk Germiyan dan je na upravu Timurtaš-paši, oko Ankare
sandžaka upravu je imao Faris. Igdli-beg dobio je na upravu sandžak Hamid,
Timurtaš-paša Sivlihisar sandžak, Indžik-beg.
TIMAR - perz. čuvanje, njegovanje; pravno je uobličen posjed koji država
daje podanicima od vojnika do zapovjednika i onih koji pomažu učvršćenju
vlasti. Podanik ima pravo uživanja posjed ali mora na poziv vojnih organa
ići u rat i da ratuje o svom trošku.
Istaknutije vojskovođe su dobijali veće posjede 1375. g. sultan je donio
odluku da se oni nazivaju zeameti. Razlika je u visini nadoknade uživaocima.
Prvi uživaoc se zove timarlija a drugi zaim.
• timarlija nije imao pravo da sudi radnicima;
• timar nije predstavljao trajno vlasništvo;
• timarlija je odgovarao sultanu za sve poslove;
Od 80-90%zemlje zvalo se ARAZI MIRIYA a privatno vlasništvo
se zvalo MULK. Treći oblik vlasništva je VAKUF
(darovano).
Sve je ovo rađeno s ciljem jačanja sistema vlasti. Ovakvo stanje je bilo
sve 28. juna 1389. g. Na tlu cijele države vladalo je svečano raspoloženje.
Već 1387. g. došlo je do svečanosti udajom triju bizantskih princeza za
Murata, Bajazida i Jakuba. Produbljivala se veza između Osmanlija i Bizantije.
Vodeći krugovi Carstva ne zapostavljaju vojnu komponentu. Ratuje se na
tlu Srednjevjekovne Bugarske (kralj Šišman). Bugarsko carstvo je bilo
u fazi raspadanja. Na drugoj strani sa teritorija pod sultanovom vlašću
vrše se napadi na teritorije srpskih feudalaca. Oni su
uvidili da ne mogu da se suprotstave sultanu te se stoga udružuju. Odlučili
su da na Kosovu polju blizu Prištine zaustave Osmanlije.
Za pripreme je saznao i sultan Murat pa se i sam pripremao. Teritorijalno
širenje države donijelo je i unutrašnje promjene. Do prvih godina vladavine
Murata I šerijat je pretstavljao osnovni zakon. Kasnije je okolnost dovela
do tog da se pored šerijata donose i drugi zakoni KANUNI. Ti zakoni su
morali biti usklađeni sa šerijatom. Pored šerijata i kanuna na području
Jugoistočne Evrope uvodi se i običajno pravo ORF (ne smije biti u suprotnosti
sa šerijatom). Ova prava omogućila su da druge institucije dobiju veća
prava. To se naročito očitovalo u tituli vezira. U početku su imali savjetodavnu
ulogu a kasnije od Murata I imaju zakonodavnu ulogu.To je iskoristio Halil-paša
Čandarlija kome sultan prvo dodjeljuje zvanje paše pa zatim vezira. Zbog
velikih obaveza koje je sultan imao nije mogao obavljati sve poslove te
je od 1381-1387. dio ovlaštenja prenio na Halil-pašu Čandarliju. Uvećavanjem
broja ljudi pod oružjem sultan 1385. g. fermanom donosi odluku da se oforme
KAZASKERI-sudije u Rumeliji i Anadoliji. Pored postojećih vojnih redova
postojale su akindžije koje su posebno organizirane jedinice. Počeli su
se formirati i yeničerski redovi (yeni+ceri-nove čete). Oni su igrali
prvorazrednu ulogu kao prva profesionalna stajaća vojska u Evropi. Od
vremena sultana Orhana Osmanlije su formirali manje odrede.
YENIČERI su bili zarobljenici do 1402. g. i bitke kod
Ankare. Obučavani su specijalnim školama, pripremani profesionalno
za vojni poziv i neposredno su bili uz sultana. Od 1402. g. kad sultan
Mehmed objedinjuje carstvo yeničeri dobijaju veliki značaj. Do bitke na
Kosovu 1389. bilo ih je do 2O0O vojnika. Kasnije se broj uvećava. Sada
se u sastav yeničera pored zarobljenika uzimaju i nemusliman. Kupljeni
su putem DEVŠIRME svakih 5-7 godina. Djeca su kupljena između 8-14 godina
pa i do 18 godina. Pored nemuslimana u yeničere se uzimaju i muslimani
iz Bosne, Albanije i Kurdska djeca (manje). U yeničere nisu uzimana:
• fizički i mentalno nesposobna djeca;
• jedino muško potomstvo;
• muška djeca pravoslavnih sveštenika;
Uzimanje djece povjereno je najvećim organima vlasti a proces odabira
zvao se ACEMI OGLAN. Djeca su odvođena u prijestolnice a nakon odmora
slati su u anadolska sela kako bi stekla navike, aklimatizovala se i navikli
na hranu, djeca prelaze na islam. Nakon godinu dana djeca su dovođena
u blizinu sultanovog dvora a potom je kretala obuka. Usmjeravana su prema
onome čemu su bili skloni. Učeni su da budu odani vjeri i državi (dinu
ve devlet). Nakon školovanja slijedio je raspored na dužnosti. Svi skupa
činili su yeničerski korpus. Bilo im je zabranjeno da se žene. Za službu
su dobijali visoke plate a vođa im se zvao yeničerski aga a do sultana
Selima I i age su bile iz yeničerskog odžaka. Poslije su to bili visoki
funkcioneri. Yeničerski odžak u doba Sulejmana
Kanunija broji 10-12000, kasnije im broj opada, žene
se i bune. Hrana im je direktno dolazila iz sultanovog dvora. Slobodno
vrijeme provodili su u vježbama. Od 17.st. napušta se sistem devširme
a yeničeri se regrutuju posebnim putem te tako pokazuju nesposobnost i
nemarnost. Upravo ova nemarnost i nedisciplina doveli su do gubitka bitke
Bečkog rata. Još krajem 16. st. sa prvim znacima opadanja moći centralne
vlasti doprinijelo je da korupcija više zauzima maha. Kad je borba za
preživljavanje postala sve snažnija, neki iz uticajnih porodica počeli
su se učlanjivati u yeničere-muslimani. Ta djeca bila su daleko od onog
načina vaspitanja. Popustila je disciplina, odstupilo se od devširme,
do 17. st. yeničeri se nisu ženili i živjeli su u kasarnama. Sada se žene,
povećanjem porodice plate su bile nedovoljne i dolazilo je do čestih pobuna.
Oko 1649/50. g. osmanska država je definitivno prekinula sa devširmom.
To nam daje odgovor da yeničeri pokazuju znake slabosti. U 18. st. kriza
će se još više produbiti i bit će uzrokom brojnih pobuna u Osmanskom carstvu.
Sve veću pažnju posvećuju privredi u esnafima nego vojnim obavezama. Tako
su se neki ljudi upisivali u yeničere kako bi se riješili obaveza a stekli
neke ustupke. Postali su težak teret a teško ih je bilo zbog brojnosti
ukinuti. Više sultana pokušavalo je da smanji njihov broj a za rukom je
pošlo tek sultanu Mahmudu II 1826. g. koristeći se jednom pobunom. Jedan
dio dao je da se pogubi ili progna a ostale su rasporedili po vojnim jedinicama
(NIZAMI-DžEDID). Bosna je i ovdje imala poseban značaj i ukinuti su tek
1827. g. Yeničeri su pripadali bektašijskom derviškom redu koji je nastao
u 13. st. Osnivač je bio čuveni šejh Bektasi, učenik šejh baba Ishaka
koji su se pobunili protiv močnog Seldžučkog carstva. Pobunu je uspjela
ugušiti močna seldžučka vojska. Sad je šejh baba Ishak sa učenicima u
drugoj polovini 13. st. poveo u unutrašnjošt i obučavao ih u tekijama
koje su se nalazile između Ankare i Cezareje. Hadži Bektas je poznavao
situaciju u kojoj se nalazio. Imao je veliki broj sljedbenika jer je dozvoljavao
slobodno ponašanje. Sljedbenici su poznati kao HAJDARIJE ili ABDARI i
po vjeri su bili mistici. Kao dobro organizovan red vremenom su uspjeli
da privuku ne samo vojnike nego i ljude između Erzeruma i Kizilmana i
uticaj im raste prema planini Tauros. Imali su i veliki broj pristalica
i na Balkanu. Kako se širila vlast preko Tesalije, Trakije, Kosova, Srbije
i Bosne broj se povećavao kao i broj njihovih tekija. Starješine zavija
zvali su se Celebi. Njih su nasljeđivali sinovi a glavni šejhovi zvali
su se dede (baba). Pored derviša i muvida postojali su ljudi koji su dolazili
na zikir (asik).
Dok je sultan Murat I rješavao pitanje u Aziji, među srednjovjekovnim
vladarima Jugoistočne Evrope došlo je do približavanja. Osnovni razlog
bio je zajednički neprijatelj. Iako je 1388. g. Lala Šahin došao do Bileće
gdje ga je Vlatko Vuković pobijedio bio je to alarm da
će ih opet Osmanlije napasti. Tokom 1389. g. oni vrše opću mobilizaciju.
Glavni organizatori otpora bili su krupni feudalci Vuk Branković
i Lazar Hrabeljanović koji su pripremali vojsku. Do borbe
je došlo 28/15. juna 1389. g. na Kosovu polju. Uz sultana
su tada bili hroničari. Iz toga saznajemo da na početku bitke pobjednik
se nije nazirao. Kako je vrijeme odmicalo pokretljivija osmanska vojska
je preuzimala inicijativu a središnji dio fronta je došao do izražaja.Vuk
Branković je izveo dio neporaženih jedinica. Osmanlije i njihove vojskovođe
su zarobljavale istaknute protivnike. Među njima je bio i Lazar Hrabeljanović.
Tada se javlja i Miloš (K)Obilić koji želi izraziti pokornost
sultanu, njega primaju u sultanov šator. Kada je prilazio sultanu izvadio
je nož i rasporio ga. Sultan Murat I je podlegao od zadobijene rane. U
tom trenutku njegov najmlađi sin Bayazid
(Yilderim-munja) odmah je preuzeo komandu nad vojskom. Prva odluka
je bila da se njegov brat Jakub pogubi.
U trenutku smrti sultana Murata I iza njega je ostala država koja se prostirala
na površini od 260 000 km2. On je bio svjestan da iskoristi tadašnju situaciju
i da haotični svijet susjeda potčini Osmanlijama. Kosovska bitka
ima važnu ulogu u historiji Osmanskog Carstva. U turskoj
historiografiji ova bitka predstavljena je kao jedna od važnijih.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|