SULTAN MURAT I | SEMINARSKI RAD IZ ISTORIJE

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ ISTORIJE

Još...

VRIJEME VLADAVINE SULTANA MURATA I (1361. - 1389.)

Poslije smrti sultana Orhana na osmanski prijesto dolazi sin mu Murat sa 28 godina (1362-1389). Njegov život prekinut je nasilnom smrću. Osnovna ideja u to vrijeme je pretvaranje Osmanskog carstva Osmanskog carstva u veliku silu. Stoga je ovaj sultan veliki dio vlasti proveo ratujući. On traži od svojih podanika da ga zovu HUDAVENDIGAR (sultan, car) ili AZEMI SULTAN (uzvišeni car, sultan) on je već formirana ličnost.
Sultan Murat I

U prvim godinama vladavine se susreće sa poteškoćama. Zajednica Ahija iz Ankare smatrala je povoljnim trenutkom da zbace sultana sa vlasti. Imali su podršku Karamanskog bejluka koji je bio jači od Osmanskog carstva. Vodeće ličnosti su primjetile da je autoritet Osmanskog carstva bio veliki i stoga poduzimaju mjere da se unište Osmanlije. Murat I je stoga brzo reagirao. Znao je da ako ustukne izazvati će pobune u drugim dijelovima države. Podanicima i drugima pokazao je zrelost svoje ličnosti. Nakon smirivanja Ankare posvetio se pitanju Trakije, oko Marice i Rodopskog gorja. Znao je da ako osvoji to područje da će učvrstiti i vlast u Evropi.
U periodu 1356-1366.g. na jugu Balkana vođen je rat Bugarskog carstva, Ugarske, Vlaške. Ratovi su iscrpili države što je sultan koristio. Tada umire i srpski vladar car Dušan, autoritet vlasti nije bio veliki i velmože se slobodno nahode. Sve okolnosti imale su povoljne znake za sultana. Treća opasnost mogla je biti Bizant gdje se i dalje vodi rat dinastija Paleologa i Kantakuzena. Prije nego je pošao u pohod, sultan je u Brusi imenovao za kadiju Bruse Halil-pašu Čandarliju. Drugi čin je dao da poslije osvajanja Jedrena 1365.g. ovaj grad postane prijestolnica a ne Brusa. Kad je osvoio Jedrene veliku ulogu odigrao je Lala Šahin. Premještanjem prijestolnice Murat I je nastojao pokazati da Osmansko carstvo namjerava i dalje da se širi i to u Evropu. Bizantski car Jovan V Paleolog pristao je po prvi put da Osmanlijama plaća porez (vazalnost). Razlog je bio što se sultan obavezao da će Bizantskom carstvu obezbjediti dovoljne količine namirnica za podanike. Koristeći iskustvo ranijih azijskih imperija, sultan Murat nije previše opteretio svog vazala (simbolično). Još u toku Muratove vladavine simbolična suma se počela uvećavati. Sada su traženi i drugi oblici vazaliteta. Prvo je tražio taoce-bizantske prinčeve. U novoj fazi odnosa sultan Murat traži da Bizant šalje određeni broj vojske. Pred kraj vladavine sultan je tražio da mu car dođe na noge. Tražio je da bizantski car prizna da su svi bizantski prijatelji i osmanski prijatelji iobrnuto.
Za razliku od emirata Karaman, tadašnje evropske države su se s prezirom odnosile prema Osmanskom carstvu. Stoga nisu ni reagirali na uspjehe Murata I . Jedini koji je primjetio stvar je papa Urban V. On je 25. decembra 1365. g. proglasio križarski rat protiv sultana pozivajući sve evropske vladare na pokret. Razlog zbog kojeg je smatrao da ima prednost jeste pomorska sila. Pored pape Urbana V rat prihvataju vladari kao Amadeo VI Savojski koji je došao do Dardanela odakle je napao 1366. Galipolje koje se branilo s brojnih tvđjava ali već godinu kasnije Amadeo VI osvaja Galipolje. On teritoriju vraća Jovanu V Paleologu. Od 1366/67. teritorija evropskog dijela carstva je odvojena od carstva, Murat I ostaje hladnokrvan.
Razdvojenost carstva trajala je od 1366-1376. g. Galipolje je došlo sultanu u vlast od Andronika VI (darovano).U međuvremenu je sa vojskovođama Evrenos-begom i Lala Šahin-pašom Murat I nastavio osvajanje u evropskom dijelu carstva. Osvojen je Kumuldžin i druge tvđave u dolini rijeke Vardar. Sultan je darovao posjede Evrenosima. Sam Evrenos-beg ostavlja sve što je zatekao i gradi imarete i karavan-saraye. Lala Šahin je svoje brojne uspjehe imao na planini Balkan.Osvojio je Plovdiv, tu je sagradio čuveni most. Bar u ovo vrijeme uvodi se nova vrsta poreza ispendžik. Sultanovom odlukom 1371. imenovan je kadija u Brusi za velikog vezira. Kara Halila je postavio za upravitelja punih 70 godina. Sultan je 1371. g. od teritorije evropskog dijela carstva formirao Rumelijski ejalet (najveća administrativna upravna, teritorijalna i vojna jedinica na tlu OC). U doba kad se formira ejalet desila se i Marička bitka vođena između Uglješe i Vukašina Mrnjavčevića i Osmanlija. Do bitke je došlo 26. septembra 1371. g. Osmanlije je predvodio sam sultan Murat i Lala Šahin. Osmanska vojska izvojevala je pobjedu. Značaj je u tome što dolazi do velike ekspanzije na evropskom kontinentu. Dolazi do povećanja broja podanika. Murat I je dio ovlasti prenosio na druge. Sudstvo je bilo samostalno (šerijat). Šerijatsko pravo razvilo se u doba Orhana kada je vezir bio Ala Edin. Zvanje vezira nije predstavljalo značajnu funkciju niti je imalo ovlaštenja. Druga institucija je sultanski divan (vijeće) koje je vodilo vanjske i unutrašnje civilne poslove. Stoga se formiraju sandžaci (ar. zastava; vojna jedinica i teritorija na kojoj su se nalazile Osmanlije) na čelu su bili sandžakbezi. Udruživanjem sandžaka nastajao je ejalet na čelu kojeg je bio beglerbeg. Sudsku dužnost u Osmanskom carstvu imao je kadija-sudija. Osmanska država je poklanjala pažnju vojnoj organizaciji. Javljaju se vojni odredi jaje-pijade, konjanici su se zvali muselimi-ar. oslobođen. Plaćene trupe su bile disciplinovane i odgovorne vladaru. Teritorije Uglješe i Vukašina su podjeljene. Marko Kraljević je bio sultanov najodaniji vazal. Nakon pobjede nad Mrnjavčevićima sultan se odmorio u Brusi a zatim naredio ponovnu mobilizaciju radi osvajanja crnomorske obale. Dobar dio teritorije bio je pod vlašću Bizantije. Sultan je time htio još više vezati Bizant uz sebe. Lala Šahin mu je opet bio desna ruka. Dok je jedan dio krenuo na Crno more drugi dio je krenuo na gradove Čataburgas i Inžik i osvojen je grad Apolonija. Do 1375. g. sultan miruje. Te godine Osmanlije kreću u osvajanje Niša. Nakon osvajanja Niša sultan odlazi u Jedrene da se odmori. Tada započinje 6-godišnja vojna neaktivnost ali se provode diplomatske aktivnosti (1375-1381.). Razlog tome je učvršćivanje administrativne uprave i vlasti.
Sa Jakupom, emirom bejluka Germiyan dogovara ženidbu svog sina Bayazita, čime je najveći dio te kneževine dopao Osmanlijama 1381. g. Sedam godina prije toga (1374.) osmanski državni vrh mogao je već steći još jedan emirat: gospodar Hamita izjavio je da je spreman ustupiti ono područje svoje države koje je prije pripadalo emiratu Esref za 80 000 zlatnika. Sultan Murat I je tako dobio velike teritorije. Pored bejluka Eretne još dva bejluka ušla su u sastav Osmanskog carstva. Osvajanje Germijana i Hamida te osvajanje Sofije 1382.g. i prodiranje do Niša učinili su da emirat Karaman uvidi snagu Osmanlija.
Sultan se nije oslanjao samo na vojskovođe nego i na sinove Bajazida, Jakuba, Savgija. Murat nije doživio smrt dvojice svojih sinova. Karamanima je kao naručeno došlo to što se najmlađi Muratov sin, Savgi, sandžakbeg Burse, oko 1385.g. pobunio protiv oca. Međutim nije mu pomogla ni njihova pomoć jer sin nije bio dorastao ocu, Murat je uništio pobunjenike u Anadoliji kraj Konye, princ je zarobljen i smaknut. Sultan Murat je tom sukobu prvi put u osmanskoj ratnoj povijesti upotrijebio topove. Sultan Murat je 1386. izdao naređenje Hajrudin-paši da zauzme Solun od geostrateškog značaja važan grad.
Do prvog osmanlijsko-karamanskog rata došlo je 1381. g. koji će s prekidima trajati do 1466. g. U ovom ratu vojske su se našle u blizini Konye (gl. grad karamanskog bejluka). Zapovjednici su bili Murat I i Ala Edin njegov zet. Sultan je rasporedio vojsku tako što je centar ostavio sebi na upravu, Bayazid je dobio lijevo krilo a Jakubu je ostavio desno krilo. Rezervne trupe predao je Timurtaš-paši. Ova taktika bila je prisutna sve do 17. st. Izvršivši raspored osmanske trupe nanijele su poraz Karamanima. Posebno se istakao Timurtaš-paša koji dobija najveći plijen i postaje vezir sa tri tuga (repa). Uslijedilo je opkoljavanje Konye i sultan se povukao na molbu kćerke. Tako se rat završio pobjedom Osmanlija bez naročitih gubitaka. Sultan Murat I donio je odluku da Anadolija bude podijeljena na 5 sandžaka. Bejluk Germiyan dan je na upravu Timurtaš-paši, oko Ankare sandžaka upravu je imao Faris. Igdli-beg dobio je na upravu sandžak Hamid, Timurtaš-paša Sivlihisar sandžak, Indžik-beg.

TIMAR - perz. čuvanje, njegovanje; pravno je uobličen posjed koji država daje podanicima od vojnika do zapovjednika i onih koji pomažu učvršćenju vlasti. Podanik ima pravo uživanja posjed ali mora na poziv vojnih organa ići u rat i da ratuje o svom trošku.

Istaknutije vojskovođe su dobijali veće posjede 1375. g. sultan je donio odluku da se oni nazivaju zeameti. Razlika je u visini nadoknade uživaocima. Prvi uživaoc se zove timarlija a drugi zaim.
• timarlija nije imao pravo da sudi radnicima;
• timar nije predstavljao trajno vlasništvo;
• timarlija je odgovarao sultanu za sve poslove;

Od 80-90%zemlje zvalo se ARAZI MIRIYA a privatno vlasništvo se zvalo MULK. Treći oblik vlasništva je VAKUF (darovano).
Sve je ovo rađeno s ciljem jačanja sistema vlasti. Ovakvo stanje je bilo sve 28. juna 1389. g. Na tlu cijele države vladalo je svečano raspoloženje. Već 1387. g. došlo je do svečanosti udajom triju bizantskih princeza za Murata, Bajazida i Jakuba. Produbljivala se veza između Osmanlija i Bizantije.
Vodeći krugovi Carstva ne zapostavljaju vojnu komponentu. Ratuje se na tlu Srednjevjekovne Bugarske (kralj Šišman). Bugarsko carstvo je bilo u fazi raspadanja. Na drugoj strani sa teritorija pod sultanovom vlašću vrše se napadi na teritorije srpskih feudalaca. Oni su uvidili da ne mogu da se suprotstave sultanu te se stoga udružuju. Odlučili su da na Kosovu polju blizu Prištine zaustave Osmanlije. Za pripreme je saznao i sultan Murat pa se i sam pripremao. Teritorijalno širenje države donijelo je i unutrašnje promjene. Do prvih godina vladavine Murata I šerijat je pretstavljao osnovni zakon. Kasnije je okolnost dovela do tog da se pored šerijata donose i drugi zakoni KANUNI. Ti zakoni su morali biti usklađeni sa šerijatom. Pored šerijata i kanuna na području Jugoistočne Evrope uvodi se i običajno pravo ORF (ne smije biti u suprotnosti sa šerijatom). Ova prava omogućila su da druge institucije dobiju veća prava. To se naročito očitovalo u tituli vezira. U početku su imali savjetodavnu ulogu a kasnije od Murata I imaju zakonodavnu ulogu.To je iskoristio Halil-paša Čandarlija kome sultan prvo dodjeljuje zvanje paše pa zatim vezira. Zbog velikih obaveza koje je sultan imao nije mogao obavljati sve poslove te je od 1381-1387. dio ovlaštenja prenio na Halil-pašu Čandarliju. Uvećavanjem broja ljudi pod oružjem sultan 1385. g. fermanom donosi odluku da se oforme KAZASKERI-sudije u Rumeliji i Anadoliji. Pored postojećih vojnih redova postojale su akindžije koje su posebno organizirane jedinice. Počeli su se formirati i yeničerski redovi (yeni+ceri-nove čete). Oni su igrali prvorazrednu ulogu kao prva profesionalna stajaća vojska u Evropi. Od vremena sultana Orhana Osmanlije su formirali manje odrede.
YENIČERI su bili zarobljenici do 1402. g. i bitke kod Ankare. Obučavani su specijalnim školama, pripremani profesionalno za vojni poziv i neposredno su bili uz sultana. Od 1402. g. kad sultan Mehmed objedinjuje carstvo yeničeri dobijaju veliki značaj. Do bitke na Kosovu 1389. bilo ih je do 2O0O vojnika. Kasnije se broj uvećava. Sada se u sastav yeničera pored zarobljenika uzimaju i nemusliman. Kupljeni su putem DEVŠIRME svakih 5-7 godina. Djeca su kupljena između 8-14 godina pa i do 18 godina. Pored nemuslimana u yeničere se uzimaju i muslimani iz Bosne, Albanije i Kurdska djeca (manje). U yeničere nisu uzimana:
• fizički i mentalno nesposobna djeca;
• jedino muško potomstvo;
• muška djeca pravoslavnih sveštenika;

Uzimanje djece povjereno je najvećim organima vlasti a proces odabira zvao se ACEMI OGLAN. Djeca su odvođena u prijestolnice a nakon odmora slati su u anadolska sela kako bi stekla navike, aklimatizovala se i navikli na hranu, djeca prelaze na islam. Nakon godinu dana djeca su dovođena u blizinu sultanovog dvora a potom je kretala obuka. Usmjeravana su prema onome čemu su bili skloni. Učeni su da budu odani vjeri i državi (dinu ve devlet). Nakon školovanja slijedio je raspored na dužnosti. Svi skupa činili su yeničerski korpus. Bilo im je zabranjeno da se žene. Za službu su dobijali visoke plate a vođa im se zvao yeničerski aga a do sultana Selima I i age su bile iz yeničerskog odžaka. Poslije su to bili visoki funkcioneri. Yeničerski odžak u doba Sulejmana Kanunija broji 10-12000, kasnije im broj opada, žene se i bune. Hrana im je direktno dolazila iz sultanovog dvora. Slobodno vrijeme provodili su u vježbama. Od 17.st. napušta se sistem devširme a yeničeri se regrutuju posebnim putem te tako pokazuju nesposobnost i nemarnost. Upravo ova nemarnost i nedisciplina doveli su do gubitka bitke Bečkog rata. Još krajem 16. st. sa prvim znacima opadanja moći centralne vlasti doprinijelo je da korupcija više zauzima maha. Kad je borba za preživljavanje postala sve snažnija, neki iz uticajnih porodica počeli su se učlanjivati u yeničere-muslimani. Ta djeca bila su daleko od onog načina vaspitanja. Popustila je disciplina, odstupilo se od devširme, do 17. st. yeničeri se nisu ženili i živjeli su u kasarnama. Sada se žene, povećanjem porodice plate su bile nedovoljne i dolazilo je do čestih pobuna. Oko 1649/50. g. osmanska država je definitivno prekinula sa devširmom. To nam daje odgovor da yeničeri pokazuju znake slabosti. U 18. st. kriza će se još više produbiti i bit će uzrokom brojnih pobuna u Osmanskom carstvu. Sve veću pažnju posvećuju privredi u esnafima nego vojnim obavezama. Tako su se neki ljudi upisivali u yeničere kako bi se riješili obaveza a stekli neke ustupke. Postali su težak teret a teško ih je bilo zbog brojnosti ukinuti. Više sultana pokušavalo je da smanji njihov broj a za rukom je pošlo tek sultanu Mahmudu II 1826. g. koristeći se jednom pobunom. Jedan dio dao je da se pogubi ili progna a ostale su rasporedili po vojnim jedinicama (NIZAMI-DžEDID). Bosna je i ovdje imala poseban značaj i ukinuti su tek 1827. g. Yeničeri su pripadali bektašijskom derviškom redu koji je nastao u 13. st. Osnivač je bio čuveni šejh Bektasi, učenik šejh baba Ishaka koji su se pobunili protiv močnog Seldžučkog carstva. Pobunu je uspjela ugušiti močna seldžučka vojska. Sad je šejh baba Ishak sa učenicima u drugoj polovini 13. st. poveo u unutrašnjošt i obučavao ih u tekijama koje su se nalazile između Ankare i Cezareje. Hadži Bektas je poznavao situaciju u kojoj se nalazio. Imao je veliki broj sljedbenika jer je dozvoljavao slobodno ponašanje. Sljedbenici su poznati kao HAJDARIJE ili ABDARI i po vjeri su bili mistici. Kao dobro organizovan red vremenom su uspjeli da privuku ne samo vojnike nego i ljude između Erzeruma i Kizilmana i uticaj im raste prema planini Tauros. Imali su i veliki broj pristalica i na Balkanu. Kako se širila vlast preko Tesalije, Trakije, Kosova, Srbije i Bosne broj se povećavao kao i broj njihovih tekija. Starješine zavija zvali su se Celebi. Njih su nasljeđivali sinovi a glavni šejhovi zvali su se dede (baba). Pored derviša i muvida postojali su ljudi koji su dolazili na zikir (asik).
Dok je sultan Murat I rješavao pitanje u Aziji, među srednjovjekovnim vladarima Jugoistočne Evrope došlo je do približavanja. Osnovni razlog bio je zajednički neprijatelj. Iako je 1388. g. Lala Šahin došao do Bileće gdje ga je Vlatko Vuković pobijedio bio je to alarm da će ih opet Osmanlije napasti. Tokom 1389. g. oni vrše opću mobilizaciju. Glavni organizatori otpora bili su krupni feudalci Vuk Branković i Lazar Hrabeljanović koji su pripremali vojsku. Do borbe je došlo 28/15. juna 1389. g. na Kosovu polju. Uz sultana su tada bili hroničari. Iz toga saznajemo da na početku bitke pobjednik se nije nazirao. Kako je vrijeme odmicalo pokretljivija osmanska vojska je preuzimala inicijativu a središnji dio fronta je došao do izražaja.Vuk Branković je izveo dio neporaženih jedinica. Osmanlije i njihove vojskovođe su zarobljavale istaknute protivnike. Među njima je bio i Lazar Hrabeljanović. Tada se javlja i Miloš (K)Obilić koji želi izraziti pokornost sultanu, njega primaju u sultanov šator. Kada je prilazio sultanu izvadio je nož i rasporio ga. Sultan Murat I je podlegao od zadobijene rane. U tom trenutku njegov najmlađi sin Bayazid (Yilderim-munja) odmah je preuzeo komandu nad vojskom. Prva odluka je bila da se njegov brat Jakub pogubi.
U trenutku smrti sultana Murata I iza njega je ostala država koja se prostirala na površini od 260 000 km2. On je bio svjestan da iskoristi tadašnju situaciju i da haotični svijet susjeda potčini Osmanlijama. Kosovska bitka ima važnu ulogu u historiji Osmanskog Carstva. U turskoj historiografiji ova bitka predstavljena je kao jedna od važnijih.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »