HRVATSKA I ANTIKA
Grci i hrvatska obala
Područje Jadrana rano je postalo predmet interesa antičkih
Grka o čemu svjedoče grčki mitovi i legende. 735. pr. Kr. Korinćani
su kod Krfa porazili Liburne, no usprkos tome moć Ilira na jadranskom
području ostala je toliko jaka da Grci još dugo vremena nisu mogli računati
na prodor i učvršćivanje na današnjoj hrvatskoj obali.
Situacija se promijenila tek početkom 4. st. pr. Kr. Tada je na području
Sicilije i južne Italije vladao moćni tiranin grčkog grada Sirakuze
Dionizije Stariji. Na njegov vjerojatni poticaj osnovana je prva
grčka kolonija na otoku Visu (Issa) oko 397. pr. Kr. Uz Dionizijevu pomoć
Grci s otoka Parosa na otoku Hvaru osnivaju 385. pr. Kr. koloniju
Pharos. Iliri su pokušali spriječiti osnivanje Pharosa ali su ih Grci
uz pomoć Dionizija porazili. Kasnije su još osnovane kolonije Korkyra
(Lumbarda na otoku Korčuli), Tragurion (Trogir), Epetion
(Stobreč kod Splita).
Novac polisa Isse Novac
polisa Pharos
Lumbardska ploča
- jedan od najvažnijih spomenika grčke kolonizacije
Još o grčkoj kolonizaciji
O ranom interesu Grka za Jadran svjedoče indirektno grčki mitovi. Tako
se po grčkoj predaji grob grčkog heroja iz trojanskog rata Diomeda
nalazio na otoku Palagruži. Argonauti su također plovili
Jadranom. Možda su se i Odisejeve
pustolovine odvijale na Jadranu. Tako bi otok nimfe Kalipso
bio današnji Mljet.
Prema povijesnim izvorima Grci iz Knida već oko 580. pr. Kr. osnovali
su koloniju na otoku Korčuli no kasnije o njoj nemamo nikakvih podataka.
Tijekom 6. st. pr. Kr. grčki trgovci u trgovištu na mjestu kasnije Narone
(Vid kod Metkovića) izmjenjuju robu s Ilirima iz unutrašnjosti. Atenjani
šalju kasnije i ekspediciju u Jadran koja je trebala tu potražiti nove
izvore opskrbe žitom za taj veliki grčki
polis. Uz Issu, Pharos, Korkyru, Tragurion i Epetion izvori spominju
i neka druga grčka naselja na današnjoj hrvatskoj obali ali ih arheološka
znanost (još) nije potvrdila.
Iliri pod utjecajem Grka unapređuju vinogradarstvo i maslinarstvo,
počinju koristiti novac i pismo, a usavršili su i svoje građevne tehnike.
Doseljeni Grci brzo su se počeli miješati s Ilirima. Sve grčke naseobine,
osim Isse i od nje osnovanih naselja (Epetion, Tragurion),
na kraju su priznale vlast Ilira (do 230 pr. Kr.).
Sukobi Rimljana i Ilira
Do sukoba Rimljana i Ilira dolazi uslijed jačanja države Ardijejaca
pod kraljem Agronom i kraljicom Teutom, na području južnog Jadrana.
Ona je obuhvaćala i dio današnje hrvatske obale južno od Neretve. Zbog
napada ardijejskih gusara na rimske građane i rimske saveznike 229.
pr. Kr. dolazi do rata između Rimljana i Ardijejaca pod Teutom. Ardijejci
su poraženi, država im je razmrvljena i u njezinom velikom dijelu zavladao
je kao saveznik Rimljana bivši Teutin vojskovođa Demetrije Farski. Kako
i Demetrije ponovo napada rimske saveznike ponovo su na njega 219. zaratili
Rimljani porazivši ga.
Na sjeverozapadu današnjeg hrvatskog područja, u Istri, Rimljani su
se sukobili s Histrima. 177. pr. Kr. pobijedili su ih poslije žestokog
sukoba oko glavnog središta Histra Nezakcija u kome je poginuo i sam
kralj Histra Epulon.
Polovicom 2. st. pr. Kr. došlo je do sukoba između Delmata i Rimljana
jer su Delmati ugrožavali posjede rimskih saveznika, Grka, na obali.
Rimljani duboko prodiru u delmatski teritorij ali bez trajnog uspjeha.
Između 78 i 76 pr. Kr. Rimljani ponovo ratuju s Delmatima kojima uspjevaju
oteti Salonu. Posebno se sukob s Delmatima zaoštrio za građanskog rata
između Cezara i Pompeja. 48. pr. Kr. Delmati nanose Rimljanima težak
poraz. Daljnji pokušaji Rimljana da pokore Delmate ponovo nemaju uspjeha
i Delmati čak po Cezarovoj smrti zauzimaju Salonu. Teže poraze nanosi
Delmatima Oktavijan 33. i 34. pr. Kr. koji uspijeva zauzeti središnji
dio dalmatinske obale. Tek 27 pr. Kr. Rimljanima uspijeva pokoriti Delmate.
Teške borbe vodili su Rimljani i s Japodima i oko Segestike
(Sisak).
Činilo se da su Rimljani tako konačno pokorili Ilire. Okrutna vlast
Rimljana nad Ilirima konačno je 6. godine izazvao veliki ustanak Ilira
pod poglavicom plemena Dezidijata Batonom. Tek poslije teških borbi
i angažiranja velikog broja vojnika 9. godine Iliri su bili poraženi.
Kaciga tzv. ilirskog tipa
Ardijejci
Ardijejsko je kraljevstvo doseglo već takav stupanj razvoja da je moglo
svojim podanicima nametnuti i porez. Usprkos tome važan izvor prihoda
Ardijejaca je bilo gusarenje. Sjedište ardijejskog kraljevstva bilo
je u Rizonu (Risan u Boki Kotorkoj).
Kralj Ardijejaca Agron u razdoblju između 240. i 231. pr. Kr. učvršćuje
vlast Ardijejaca i saveza plemena okupljenih oko njih na južnom Jadranu.
Ardijejci pljačkaju područja sjeverne Grčke i u pljačkaškim provalama
prodiru sve do Peloponeza. Poslije smrti Agrona s istom politikom je
nastavila njegova udovica Teuta. Kada je napala Issu diplomatski su
na strani Grka intervenirali Rimljani. Teuta je ubila rimske poslanike
što je dovelo do rata. Njen najsposobniji vojskovođa Demetrije Farski
pristao je uz Rimljane. Usprkos povremenih uspjeha u ratu Teuta je poražena,
a država Ardijejaca najvećim je dijelom podijeljena među Teutinim vazalima.
U toj podjeli najbolje je prošao Demetrije Farski ali je uskoro i on
nastavio s politikom gusarenja i pljačkanja grčkih uporišta na Jadranu
i sjevernoj Grčkoj pri čemu je računao na zauzetost Rimljana ratovanjem
s Keltima i Kartažanima. Usprkos tome Rimljani su skupili dovoljno snaga
da ga poraze. 219. pr. Kr. Demetrije gubi sve svoje posjede i mora bježati
u Makedoniju.
Pod kraljem Pleuretom Ardijejci ponovo jačaju ratujući na strani Rimljana
protiv Makedonije.167. pr. Kr. kralj Ardijejaca Gentije, koji nasljeđuje
Pleureta, ponovo ratuje protiv Rimljana no biva pobijeđen. 135. pr.
Kr. Rimljani definitivno poražavaju Ardijejce i preseljavaju ih u unutrašnjost
gdje ubrzo nestaju.
Ratovi Rimljana s Delmatima
U razdoblju sukoba Rimljana s Delmatima, delmatsko se područje protezalo
od Neretve do Krke i u unutrašnjosti do Vrbasa. Od polovice 2. st. pr.
Kr. Delmati se sve češ će sukobljavaju s rimskim saveznicima, grčkim
kolonijama na dalmatinskoj obali i Daorsima. 156. pr. Kr. Rimljani su
zaratili protiv Delmata. Uspjeli su prodrijeti u samo srce njihova područja
i spaliti njihovo glavno uporište Delminij ali nisu ostvarili nikakvo
trajno osvajanje.
Između 119. i 117. pr. Kr. Rimljani ponovo ratuju protiv Delmata i zauzimaju
njihovo novo glavno uporište – Salonu. 78. pr. Kr. Delmati napadaju
Rimljane i vraćaju Salonu ali samo privremeno. 52. pr. Kr. počeo je
novi rat Rimljana protiv Delmata i Japoda. Delmati kod Promone (u blizini
današnjeg Drniša) poražavaju Rimljane. Još veći poraz nanijeli su Delmati
Cezarovom vojskovođi Aulu Gabiniju 47. pr. Kr. Tom prilikom ubili su
7000 rimskih vojnika zarobivši i rimske ratne znakove (što su Rimljani
doživljavali kao osobitu sramotu). Bojeći se napada samog Cezara
pokoravaju mu se no kada je Cezar ubijen (44. pr. Kr.) ponovo ratuju
s Rimljanima.
Protiv Delmata ratuje potom Cezarov nasljednik Oktavijan (budući car
August). Između 34. i 33. pr. Kr. Oktavijan u teškim borbama zauzima
jedno po jedno delmatsko uporište. Delmati su se na kraju morali obvezati
predati Rimljanima taoce, služiti u rimskoj vojsci i plaćati danak.
Otpor Delmata je u potpunosti slomljen tek poslije gušenja Batonova
ustanka 9. godine.
Hrvatski krajevi pod rimskom vlašću
Od Rimljana osvojena ilirska područja prvotno su bila organizirana
u veliku provinciju Ilirik. Ubrzo je ona podijeljena na Dalmaciju
i Panoniju. Ovo područje je i kasnije (posebno u kasnoj antici) doživjelo
niz promjena u upravnom ustrojstvu.
Utjecaj je Rimljana bio jač i u priobalju nego u unutrašnjosti. On se
tamo učvrstio tek tijekom 1. st. Rimski se utjecaj širi putem stacioniranih
rimskih vojnih jedinica, organiziranjem sudstva i državne uprave. Važnu
ulogu u tome imala je izgradnja mreže cesta od Salone prema unutrašnjosti
za namjesnika provincije Dalmacije Publija Kornelija Dolabele početkom
1. st. 69. zadnja rimska legija napušta provinciju Dalmaciju koja se
od tada smatra posve smirenom.
Sami Iliri bili su regrutirani u rimsku vojsku služeći i u tako dalekim
krajevima kao što su Britanija, Germanija i sjeverna Afrika.
Rimski je utjecaj posebno izražen u planski izgrađenim gradovima. U
njima su izgrađeni vodovod, kanalizacija, kurije i bazilike za javne
poslove, terme, kazališta i amfiteatri. Vođe lokalnih zajednica dobivaju
rimsko građanstvo, a neki postaju čak i senatori. Na području današnje
Hrvatske status kolonije su dobili Salona, Narona,
Epidaur (u doba Cezara), Pola, Jadera (u
doba Oktavijana), Aequm (50.), Siscija (oko 70.),
Mursa (133.) i Cibalae (212.). Usprkos tome izvan
točaka rimskog utjecaja domaće stanovništvo nastavlja živjeti na stari
način. Dalje se štuju i stari bogovi iako ponekad pod rimskim imenima.
Uz rimske bogove na ilirsko
područje prodire i štovanje istočnjačkih bogova (kao iranskog boga Mitre).
Rekonstrukcija amfiteatra u Saloni
Rekonstrukcija hrama na forumu Salone
Kasna antika
Od druge polovice 2. st. počinje doba barbarskih upada. Zbog potreba
vojske povećavaju se porezi koji sve teže pritiskuju stanovništvo. Sve
veću politi čku važnost dobivaju rimske jedinice iz ilirskih područja.
Na kraju i vojskovođe ilirskog podrijetla postaju carevi.
Od 4. st. od barbara posebno stradava Panonija koja postaje njihovo
uporište za prodore u druge krajeve rimskog carstva. Pred barbarima
se romanizirano stanovništvo sklanja u brda i na priobalje i otoke.
Krajem prve polovice 5. st. današnje hrvatske krajeve u Panoniji zauzimaju
Huni. Poslije njih ta područja zauzimaju Istočni Goti,
Gepidi, Langobardi i Avari.
Sve više tijekom 4. st. jača utjecaj kršćanske crkve. Kršćanstvo
je još od 3. st. na ilirskim područjima već dobro organizirano i rasprostranjeno.
Poslije smrti Teodozija I 395. rimsko je carstvo podijeljeno na istočno
i zapadno. Današnji hrvatski krajevi pripali su zapadnom carstvu što
je imalo dugoročne posljedice za civilizacijski razvoj tih područja.
Poslije propasti zapadnog rimskog carstva Dalmacijom i sjevernim područjima
današnje Hrvatske vladaju Odoakar, a potom Istočni Goti.
Tijekom 6. st. pod Justinijanom privremeno se obnavlja vlast
rimskog carstva nad današnjim hrvatskim područjima uz veliki graditeljski
procvat.
Dioklecijan - najvažniji rimski car s hrvatskih područja i
jedan od najvažnijih rimskih careva uopće
Dioklecijanova palača
Pogled na Dioklecijanovu palaču s mora (rekonstrukcija)
Groblje kršćanskih mučenika u Saloni
Starokršćanski mozaik iz Salone koji ilustrira stihove iz psalma
Kršćanstvo
Kršćanstvo se na današnja hrvatska
podru čja proširilo s Istoka uzvodno uz Dunav i preko Italije, no kršć
anstvo se vjerojatno počelo širiti već preko apostola Pavla i njegovih
učenika. Kršćanstvo se posebno brzo počelo širiti poslije Milanskog edikta
313.
Kršćani i na današnjim hrvatskim područjima bili su izvrgnuti progonima
rimskih vlasti. Posebno je to bilo izraženo u doba cara Dioklecijana.
Već 257. mučeničkom smr ću umire biskup Delminija Sv. Venancije. U doba
Dioklecijanovih progona stradali su Sv. Dujam i Sv. Anastazije (Staš)
u Saloni. U Panoniji, na današnjem hrvatskom podru čju, su u to doba stradali
biskup Siscije Sv. Kvirin kao i Sv. Irinej, Sv. Hermagoras, Sv. Fortunat,
Sv. Donat, Sv. Anastazija i pet fruškogorskih kipara.
Najstarija biskupska sjedišta bili su Salona (Solin), Sirmij (Srijemska
Mitrovica), Siscija (Sisak), Cibalija (Vinkovci) i Mursa (Osijek). Tijekom
4. st. privremeno prodire i arijansko krivovjerje. Barbari tijekom 5.
st. uništavaju biskupije u Panoniji, a u 7. st. uništili su i biskupsko
središte u Saloni.
Literatura
- Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb 1974.
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
Zagreb 1925.
- Povijest Hrvata, knjiga 1., Srednji vijek, Zagreb 2003.
Ilustracije
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
Zagreb 1925.
- Ejnar Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|