|
HRVATSKA U 19. STOLJEĆU
Hrvatska početkom 19. stoljeća
Ovaj tekst se bavi poviješ ću Hrvatske u 19. st. Pri tome se 19. stoljeće
ne podrazumijeva kao vremensko razdoblje od 100 godina već kao, što danas
prihvaća veliko dio povjesničara, povijesna epoha, tzv. dugo 19. stoljeće
koje počinje s francuskom revolucijom krajem 18. stoljeća, a završava
početkom 1. svjetskog rata 1914. Ovako
shvaćeno 19. stoljeće odlično se poklapa s povijesnim razvojem Hrvatske.
U ovo doba se hrvatsko društvo, iz zaostalog feudalnog, postepeno pretvara
u moderno građansko društvo.
Početak ovog razdoblja obilježen je odlukom hrvatskog sabora 1790. da
se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću. Time se Hrvatska prvi
put podvrgnula u upravnom pogledu Ugarskoj. Hrvatsko plemstvo je u jačem
povezivanju s Ugarskom vidjelo način na koji bi se u budućnosti lakše
oduprlo carskom apsolutizmu.
Mađari su pak u ovoj odluci vidjeli mogućnost da Hrvatsku posve uklope
u buduću mađarsku nacionalnu državu koja bi se protezala od Karpata do
Jadrana. Ova bi trebala biti utemeljen na mađarskom jeziku usprkos činjenici
da je većinu stanovništva tadašnje Ugarske činilo nemađarsko stanovništvo.
Ove pretenzije Mađara izazvale su otpor hrvatskog sabora uključivo i osoba
koje su se zalagale za upravno povezivanje s Ugarskom. Sukob Hrvata i
Mađara obilježit će hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške
monarhije. Već u ovo doba povremeno se javljaju ideje koje se zalažu
za pretvaranje hrvatskog jezika u službeni i koje vode pretvaranju Hrvatske
u modernu nacionalnu državu.
Krajem 18. i po četkom 19. stoljeća važan činitelju u hrvatskoj povijesti
postala je revolucionarna Francuska pod Napoleonom. Ova je izazvala dokidanje
stoljetnih državnih tvorevina kao što su bili Mletačka i Dubrovačka republika
što je potencijalno otvaralo mogućnost priključenja hrvatskih područja
koja su im pripadali Banskoj Hrvatskoj, čemu će se bečki dvor stalno opirati.
Hrvatski krajevi pod francuskom vlašću
Bure napoleonskih ratova i naglo širenje francuske vlasti i utjecaja
zahvatilo je i hrvatske krajeve. 1806., na temelju mira između Austrije
i Francuske u Požunu, Francuska je okupirala do tada austrijsko područje
Dalmacije do Neretve. Francuska vojska istovremeno okupira i do tada samostalni
Dubrovnik. Francuskom širenju na području južne Dalmacije opire se Rusija
koja zauzima Korč ulu i Boku. Posebno se teške borbe vode između Francuza
i udruženih Rusa i Crnogoraca oko Dubrovnika. 1807. po odredbama mora
u Tilzitu Rusi će napustiti zauzeta područja i prepustiti ih Francuzima.
1808. Napoleon i formalno ukida Dubrovačku Republiku.
Napoleon kao civilnog upravitelja Dalmacije postavlja Vicka Dandola, a
kao vojnog generala Augusta Marmonta. Dandolo ukida mučenje u sudskim
postupcima, potiče razvoj poljodjelstva i cestogradnje. Ukidaju se drevni
statuti dalmatinskih komuna i slični ostaci feudalizma. Posebne napore
Dandolo ulaže u unapređivanje školstva organiziranjem liceja (viših gimnazija),
gimnazija, osnovnih i obrtničkih škola. Dandolo pokreće i novine na talijanskom
i hrvatskom jeziku „Il regio Dalmata – Kraljski Dalmatin“.
1809., za novog rata između Austrije i Francuske, austrijske čete ostvaruju
velike uspjehe u Dalmaciji ali po miru u Schönbrunnu ne samo da Austrija
nije dobila Dalmaciju već je izgubila i dio Hrvatske južno od Save. Od
ovih područja, Istre, dijela Koruške i Kranjske Napoleon stvara Ilirske
provincije kojima na čelu postavlja Marmonta. Francuska vlast je potrajala
u hrvatskim krajevima do Napoleonova sloma u Rusiji 1813. kada ona nepovratno
prestaje.
Francuska vlast premda izjednačuje sve građane pred zakonom i provodi
niz drugih naprednih reformi ipak izaziva snažan otpor u domać em stanovništvu.
Ono je nezadovoljno velikim porezima, novačenjem u francusku vojsku kao
i pritiskom francuskih vlasti na katoličku crkvu. Važna je bila uloga
hrvatskih jedinica u pohodu Napoleona na Rusiju.
O priznavanju vlasti ugarskog namjesničkog vijeća
Instrukcije poslanicima Hrvatskog sabora za zajednički sabor s Ugarskom
u Požunu (Bratislavi)
…Svakako će poslanici tražiti uređenje senata kraljevskoga: ako se
to pak nikako ne bi dalo izvesti neka se barem (op.a. Ugarsko) namjesničko
vije će i za članove njegove izradi novi zakonski naputak i neka se
izradi obrazac prema službi pojedinaca, neka u tom jednom slučaju izjave,
da ć e dotle, dok se ne pridobiju ono dijelovi Hrvatske, koje sada drži
Turčin i Mlečanin, i dok se ne nađe na okupu toliki broj županija, da
budu mogle uzdržavati jednu političku oblast, - ono šest ostalih županija
primati naredbu od namjesničkog vijeća: zato nek se vazda u ovo vijeće
uzimaju činovnici prema razmjeru od šest županija, i neka se to pismeno
ujamči.
Marmontov opis Ilirskih provincija upućen Napoleonu iz 1809.
Ilirske Pokrajine, zbir pokrajina, jedne nekoć mletačke, a druge austrijske,
razlikuju se međusobno po klimi, jezicima, po naravi stanovništva, napokon
po svim osobinama koje tvore različitost me đu narodima. Od sjevera
do juga duge su dvije stotine i trideset milja. Njihove granice na sjeveru
dopirale su do Tirola, a na jugu završavale na granici skadarskog pašaluka.
Sačinjene od sudskih kotareva Lienza i Lilliona u Tirolu, okruga Villach
u Koruškoj, Kranjske, Gorič ke grofovije, Trsta, Civilne i Vojne Hrvatske
na desnoj obali Save; mletač ke i austrijske Istre, Rijeke, Dalmacije,
države Dubrovnik i pokrajine Boke Kotorske, brojile su gotovo dva milijuna
duša što Nijemaca, Ilira, Talijana, Albanaca i konač no pojedinaca iz
svih ovih krajeva koji su se okupili u Trstu. S toliko običaja koliko
i pokrajina, s toliko proizvoda koliko i lokaliteta, a osobito po različitom
načinu življenja nisu imale ništa zajedničko. Zato ni zakoni ni uprava
nisu mogli biti jednoobrazni, niti je isti režim mogao odgovarati stanovnicima
Vojne Hrvatske koji čuvaju granice, ili trgovcima grada Trsta, kranjskim
plemićima, rudarima Idrije ili Bleiburga, odnosno pomorcima Dalmacije
i Albanije.
Preporod i revolucija 1848.
Društveni procesi u Europi, Habsburškoj monarhiji, a posebno pritisak
Mađara, uz unutarnje činitelje, daju poticaj početkom 30-tih godina
19. st. nastanku niza programskih spisa koji nastoje dati odgovor na
probleme daljnjeg gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog
naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije koja obuhvaća sve slojeve
jednog naroda bez obzira na imovinske i statusne razlike među njegovim
pripadnicima. U tom smjeru Hrvatsku i hrvatski narod nastoji usmjeriti
skupina pretežno mladih i obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog
podrijetla okupljena oko Ljudevita Gaja i grofa Janka Draškovića.
U prvom planu njihova djelovanja je stvaranje jedinstvenog književnog
jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda
i njegovo pretvaranje u naciju. Njihovo kulturno djelovanje ne ostvaruje
se u početku pod hrvatskim, nego pod „ilirskim“ imenom.
Razlozi za to su bili često korištenje hrvatskog imena kao regionalnog,
koje obilježava samo sjeverozapad današnje Hrvatske, tradicija izjednačavanje
ilirskog i hrvatskog imena u europskoj i hrvatskoj literaturi kao i
težnja hrvatskih preporoditelja da za svoja kulturna nastojanja privuku
i druge Južne Slavene. U svome političkom djelovanju, koje prvenstveno
teži očuvanju autonomnog položaja Hrvatske unutar Habsburške monarhije
i njegovom jačanju, preporoditelji koriste prvenstveno hrvatsko ime.
Ovakva koncepcija preporoditelja nailazi na jak otpor unutar same Hrvatske
i to posebno kod velikog dijela sitnog plemstva koje je usko vezano
za regionalno shvaćeno „horvatstvo“, stare feudalne tradicije
i koje se usko povezuje s Mađarima. Ovo izaziva oštre političke sukobe
koje sa sobom nose i ljudske žrtve. To je 1843. dovelo do zabrane ilirskog
imena. Od tada ilirsko ime u preporodnim nastojanjima sve više gubi
na važnosti.
Usprkos zabrani ilirskog imena preporoditelji, dijelom i uz pomoć carskog
dvora koji preko Hrvata nastoji oslabiti položaj Mađara, sve više šire
i jačaju svoj utjecaj. On se širi i izvan područja sjeverne (Banske)
Hrvatske i na druga hrvatska područja premda je on tu još prilično slab.
Ključno je bilo proglašenje hrvatskog („narodnog“) jezika
u Hrvatskom saboru za službeni jezik 1847. kojom su okrunjena dugogodišnja
nastojanja preporoditelja.
„Proljeće naroda“, revolucije 1848., zahvatilo je kako Habsburšku
monarhiju tako i Hrvatsku. Stare ideje preporoditelja i nova nastojanja
potaknuta revolucijom u Europi došla su do izražaja u temeljnom spisu
hrvatske 1848. „Zahtijevanjima naroda“. Ova prvenstveno
traže ujedinjenje hrvatskih zemalja (Banska Hrvatska, Vojna Krajina
i Dalmacija), ukidanje kmetstva, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru
itd.
Ključna je u ovom razdoblju osoba novoizabranog bana, baruna Josipa
Jelačića za kojega se vežu broje nade, a kasnije i brojna razočarenja.
Hrvati u obrani svojih nacionalnih interesa, ali i interesa carskog
dvora, ratuju protiv Mađara, s kojima prekidaju stoljetne državno-pravne
veza, i drugih nacionalnih pokreta koji ugrožavaju opstanak Habsburške
monarhije.
Dok se na početku preporoda postavljalo pitanje pukog opstanka hrvatskog
naroda, na njegovom kraju veću su postavljeni temelji njegovom pretvaranju
u modernu europsku naciju.
Grof Janko Drašković predstavlja svojom osobnošću
spoj starih hrvatskih feudalnih tradicija i nove nacionalne ideje.
Ljudevit Gaj je svojom karizmatičnom pojavom
imao ključnu ulogu u počecima preporoda.
Ban Haller (polu lisica), mađarskom vođi Kossuthu
(prikazan je shodno svom "jelenskom" imenu ) ,
predaje mađarona - turopoljca, sitnog plemića (u obliku pola djeteta
pola gmaza).
Gospodarstvo u doba preporoda
U preporodno doba posrednička trgovina i poljodjelstvo su glavna područja
poduzetničkih aktivnosti. U prvoj polovici 19. st. nastavlja se sa izgradnjom
prometnica i izradom još većih planova za njih. 1811. dovršena je Lujzijanska
cesta koja je povezivala Karlovac i Rijeku. 1827. počela je gradnje
ceste od Gospića do Obrovca preko Velebita. Njezin graditelj J. K. Knežić
izrađuje i plan gradnje željezničke pruge od Siska do mora. 1844. osnovano
je u Rijeci i „Društvo za izgradnju željezine od Vukovara do Rijeke“.
Usprkos tome Hrvatsku su još dijelile godine do prve željezničke pruge.
Znatna su ulaganja i u rije čni i pomorski promet. Ve ć početkom 19.
st. biskup Maksimilijan Vrhovac daje izraditi plan regulacije Kupe uzvodno
od Karlovca. Prvu polovicu 19. st. obilježavaju i počeci brodogradnje
na Lošinju. Od 1835. duž istočne obale Jadrana organiziran je promet
parobrodima. 1843. istaknuti preporoditelj Ambroz Vranjican uvodi parobrod
kao prometno sredstvo i na Savi.
Napredak prometa i trgovine povezan je često s trgovinom žitom. Tako
1828. zbog potrebe prijevoza velikih količina žita u Sisku počinje gradnja
velikih brodova tegljača. To je pak povezano uz unosnu trgovinu žitom
koja se posebno razvija za ustanka u Grčkoj (od 1821.) kada je jeftinom
ruskom žitu zapriječen ulazak na sredozemna tržišta. Hrvatski veleposjednici
sada i vlastito žito mogu unosno prodati. Situacija se mijenja 1829.
kada završava rusko-turski rat i rusko se žito vraća na tržište. Sada
hrvatski i mađarski veleposjednici počinju si međusobno konkurirati
i u tom tržišnom natjecanju hrvatski veleposjednici prolaze lošije,
što je imalo važnu ulogu u mobilizaciji hrvatskih feudalca za preporodne
ideje.
Važan izvor prihoda za hrvatske feudalce u ovom razdoblju su i šume.
Od 1824. za potrebe francuskih vinara počela je u Hrvatskoj proizvodnja
bačvarskih dužica. Šumsko bogatstvo je osnova i za razvoj proizvodnje
stakla. Prilično je razvijena i proizvodnja sirove svile.
Hrvatska od apsolutizma do nagodbe
Snagama okupljenih oko carskog dvora uspijeva svladati revoluciju.
Ubrzo se ponovo uvodi apsolutizam koji, premda su bili na strani pobjednika,
pogađa i Hrvate. Tijekom 50-tih godina apsolutistička država provodi
brojne reforme koje moderniziraju hrvatsko društvo i uklanjaju ostatke
feudalizma, no visoki porezi i germanizacija izazivaju nezadovoljstvo
svih slojeva hrvatskog društva. U ovo doba padaju začeci hrvatsko –
srpskog sukobljavanja u kojima obje strane negiraju jedna drugoj pravo
da budu posebna nacija.
Pritisnut vojnim porazima i teškim stanjem u gospodarstvu 1859. apsolutistički
sustav propada. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861., na temelju dijelom
i preporodnih tradicija, oblikuju se politička usmjerenja koja će obilježavati
hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Oko tih usmjerenja
oblikuju se:
Narodna stranka - za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali
pod uvjetima priznavanja hrvatske državnosti i teritorijalne cjelovitosti
hrvatskih zemalja.
Unionistička stranka – za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom
ali bez postavljanja prethodnih uvjeta.
Stranka prava – protiv je direktnih veza Hrvatske kako s Ugarskom
tako i s Austrijom. Jedina veza njih i Hrvatske trebala bi biti osoba
vladara.
Tijekom 50-tih i 60-tih godina oblikuju se dvije ideologije koje obilježavaju
hrvatsku povijest do propasti monarhije pa i u 20. st. Prva je jugoslavizam
koja opstanak hrvatskog naroda vidi samo u kulturnom pa i u političkom
povezivanju južnoslavenskih naroda na ravnopravnim osnovama. Nasuprot
njemu pravaštvo inzistira na posebnosti hrvatskog naspram ostalih južnoslavenskih
naroda i stvaranje nezavisne hrvatske države vidi kao glavni politički
cilj bez koga nema razvoja hrvatskog društva. Glavni predstavnik prve
ideologije bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a druge
Ante Starčević.
Novi ratni porazi i unutarnjopolitičke teškoće natjerali su carski dvor
na temeljito preuređenje Habsburške monarhije. Dvor se odlučio nagoditi
s Mađarima i rezultat toga je pretvaranje monarhije 1867. u dvojnu državu,
Austro-ugarsku, koja se sastoji od dva dijela (austrijskog i ugarskog)
koje veža samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. U novu koncepciju
se Hrvatske, milom ili silom, morala uklopiti. Rezultat tog pritiska
je Hrvatsko – ugarska nagodba iz 1868. Po nagodbi Hrvatska je samostalna
na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa.
Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica
da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen
problem pripadnosti Rijeke što je riješeno „provizorijem“,
“privremenim“ rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara.
Sama pak austro-ugarska nagodba postavila je nerješive prepreke za ujedinjenje
hrvatskih zemalja jer dok se jezgra hrvatskog područja našla u ugarskom
dijelu monarhije, Dalmacija i Istra ostali su u austrijskom dijelu.
Samo razbijanjem ovako uređene monarhije mogao se ujediniti hrvatski
narod. Poticaj za to davali su događaji u svim hrvatskim područjima
(u prvom redu u Dalmaciji) gdje se među hrvatskim narodom sve jače ukorjenjuje
hrvatska nacionalna svijest.
Crtež zasjedanja Sabora 1861.
Ante Starčević više je sebe doživljavao kao nacionalnog
"proroka" nego kao političara.
Ideologija mu je bila spoj liberalnih ideja i povremeno, nacionalne
isključivosti.
Josip Juraj Strossmayer razvio je svoju južnoslavensku
ideju
kao dio šireg plana za ujedinjenje svih ljudi u kršćanskoj vjeri.
Hrvatska 50-tih godina 19. stoljeća
50-te godine 19. stoljeća bile su razdoblje otvorenog carskog apsolutizma
i grubog progona njegovih protivnika. Po ministru unutrašnjih poslova
ovo se razdoblje obično naziva Bachov apsolutizam.
U ovo doba provodi se sustavna modernizacija cijele Habsburške monarhije
po jednoobraznom načelu, bez obzira na velike razlike u razvijenosti
njezinih pojedinih dijelova. Takva modernizacija teško pogađa manje
razvijene zemlje, pa tako je teško pogođena i Hrvatska.
50-tih godina 19.stoljeća glavni društveni problem u Hrvatskoj je odšteta
bivšim feudalcima za njihova izgubljena prava i borba bivših feudalaca
i seljaka oko vanselišnih zemalja. Novi, veliki porezi teško pogađaju
i jedne i druge. Prihodi od njih se ne koriste za unapređivanje života
stanovništva nego za uzdržavanje sve veće birokracije. U poč etku ukidanje
feudalnih odnosa ne samo da ne povećava poljoprivrednu proizvodnju nego
je i smanjuje. Za izgubljena prava bivši feudalci su obeštećeni vrijednosnim
papirima koje mogu unovčiti tek po cijeni znatno nižoj od nominalne.
Industrija se slabo razvija, a obrt čak i propada. Jedini izuzetak u
ovome trendu predstavlja Rijeka.
U ovom razdoblju stvaraju se zač eci dviju glavnih ideologija koje će
obilježiti povijest Hrvatske do propasti Habsburške monarhije – jugoslavizma
i isključivog hrvatstva (pravaštvo). Obje ideologije oštro se suprotstavljaju
velikosrpskim idejama Vuka Stefanovića Karadžića.
Nagodbena Hrvatska
Hrvatsko-ugarska nagodba naišla je na oštar otpor u najvećem dijelu
hrvatske javnosti, no svi pokušaji da se nagodba bitno promjeni, sve
do propasti Austro-ugarske nisu urodili plodom. Dio Mađarske politike
smatrao je da je Hrvatska prema nagodbi dobila prevelika prava i sustavno
je ta prava nastojao umanjiti. Pojedini hrvatski političari borili su
se za „čistoću“ nagodbe i nastojali su izvući iz nje što
je više moguće za Hrvatsku i njezin narod.
To je posebno došlo do izražaja za banovanja Ivana Mažuranića (1873.
– 1880.). Pod njegovim banovanjem Hrvatska se ubrzano modernizira i
demokratizira. Tada se otvara sveučilište u Zagrebu, uvodi se odgovornost
bana Saboru, pravosuđe se odvaja od uprave, uvodi se obvezatno osnovno
školovanje, sloboda okupljanja i tiska, dokidaju se posljednji ostaci
feudalnih odnosa itd.
Ubrzana modernizacija ipak ne rješava glavne probleme hrvatskog naroda.
Po autrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. ponovo se zaoštravaju
odnosi između Hrvata i Srba zbog pitanja pripadnosti tih pokrajini hrvatskom
ili srpskom području. 1881. nekadašnje područje Vojne krajine vraćeno
je pod vlast bana i Sabora ali to ni izbliza ne zadovoljava težnje Hrvata
koji traže priključenje Hrvatskoj i Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine.
Pokušaji Mađara da umanje Hrvatsku autonomiju izazivaju jak otpor pa
i oružane sukobe. Situacija se privremeno smiruje za banovanja grofa
Dragutina Khuena Hédervárya (1883. – 1903.). On u korist mađarskih interesa
slama otpor hrvatske oporbe drastično smanjivši izborno pravo i uvevši
represivno zakonodavstvo. Khuen je igrao i na kartu razmirica između
Hrvata i Srba podržavajući potonje. Na drugoj strani dozvolio je prilično
slobodan razvoj gospodarstva i kulture privukavši na svoju stranu i
dio Hrvata.
Novi veliki neredi 1903. doveli su ipak i do Khuenova pada no i kasniji
banovi su provodili, manje više preoblikovanu, Khuenovu politiku. Akcije
oko Khuenova pada dovela su do temeljnog preoblikovanja hrvatske politič
ke scene. Pod okriljem mladih pravaških političara Ante Trumbića i Frana
Supila oblikuje se tzv. „politika novog kursa“ i s njima
povezana Hrvatsko-srpska koalicija. Koalicija je, usprkos brojnim prethodnim
međusobnim sukobima, povezala hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj.
Koalicija je bila i rezultat dubokog razočarenja hrvatskih politič ara
koji nisu više vjerovali da se hrvatsko nacionalno pitanje (u prvom
redu ujedinjenje svih Hrvata ) može riješiti unutar Austro-ugarske.
Nova rješenja počela su se tražiti u razbijanju Habsburške monarhije
i oblikovanju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda.
Vojska i žandarmerija na ulicama Zagreba pred prvi
svjetski rat bili su česta pojava.
Sve veće nacionalno i socijalno nezadovoljstvo morala je vlast sve češće
gušiti silom.
Karikatura Slavka Cuvaja, jednog od banova poslije
Khuena.
Cuvaj je i komesar koji vlada Hrvatskom dok je ustav suspendiran,
što je korak na koju se vlasti Monarhije sve češće u slučaju Hrvatske
odlučuju.
Industrija Banske Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća
U ovom razdoblju ubrzano se pove ćava broj industrijskih radnika i
industrijskih poduzeća premda je Hrvatska i dalje izrazito poljoprivredna
zemlja. To posebno vrijedi za razdoblje između 1890. i 1900. U kasnijem
razdoblju dolazi do određenog usporenja uslijed krize drvne industrije
ali se nastavlja porast industrijskih pothvata s većim brojem radnika.
Usprkos krizi drvna industrija je i dalje vrlo važna i to posebno u
Slavoniji gdje se nalazi glavnina njenih pogona.
Od početka 20. stoljeća posebno je karakteristično koncentriranje industrije
u gradskim naseljima. To posebno vrijedi za Zagreb i Osijek u kojima
je koncentrirana jedna treć ina zaposlenih u industriji. Polovica sve
industrije pred 1. sv. r. nalazi se u gradovima. Pred rat naglo raste
broj i snaga strojeva u industriji. Do početka 20. stoljeća veći industrijski
pogoni uglavnom su ograničeni na drvnu industriju. Početkom 20. st.
sve brojniji veliki industrijski pogoni postaju u proizvodnji cementa,
prehrambenih proizvoda i preradi duhana.
Većina industrijskih pothvata organizirana su kao dionička društva koja
većinom imaju sjedišta u samoj Hrvatskoj.
Riječka rezolucija (03.
10. 1903.)
Povodom političkog stanja, u koje je dospjela monarkija uslied krize
u Ugarskoj, hrvatski zastupnici sastadoše se u svrhu: da zauzmu stanovište
prema tome stanju i da označe pravac političkome radu hrvatskoga naroda
u pitanjima, koja su neprieporna i svima zajednička, a neprejudicirajući
na čelnom stanovištu, na kojem vojuju u parlamentarnom životu, bilo
kao pripadnici klubova, bilo kao pojedinci.
Hrvatski zastupnici drže, da su današnje javne prilike u Ugarskoj nastale
uslied borbe, koja ide za time, da kraljevina Ugarska dodje postepeno
do podpune državne samostalnosti. Hrvatski zastupnici uvjereni su, da
su oba naroda, hrvatski i ugarski, ne samo na svoje historijske odnošaje,
već još više sa obzira na činjenicu neposrednog susjedstva i na realne
potrebe svoga života i medjusobne samoobrane upućeni jedan na drugoga,
te da se stoga ima izbjegavati svaki povod medjusobnom trvenju.
Polazeći s tih pretpostavka, hrvatski zastupnici smatraju, da je njihova
dužnost boriti se usporedo sa ugarskim narodom za ispunjenje svih državnih
prava i sloboština, u uvjerenju, da će rečena prava i sloboštine biti
od koristi hrvatskom i ugarskom narodu; a time će se udariti temelji
trajnomu sporazumljenju obaju naroda. Postignuće te svrhe, namienjene
obostranoj koristi, uvjetovano je najprije reinkorporacijom Dalmacije
kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kojima već virtualno
i pravno pripada.
Da se uzmogne pristupiti k ostvarenju reinkorporacija Dalmacije, treba
naprije, da se odstrane današnji nesnosni parlamentarni i upravno politički
odnošaji, koji će odgovarati potrebama kulturne zemlje i zahtjevima
ustava i slobodi zajamč enih slobodoumnim ustavnim odredbama, kao što
su poglavito: 1. izborni red, koji će omogućiti i obezbiediti biranje
takvoga narodnog zastupstva, koje će biti vjeran izražaj neispriečene
i slobodne narodne volje; 2. Potpuna sloboda štampe, ukinućem objektivnog
postupka i uveđenjem porote za štamparske i politič ke delikte; 3. Sloboda
sastajanja, udruživanja i istraživanja misli; 4. Ostvarenje sudačke
neovisnosti zajamčene svakom sudcu nepomičnošću i neodgovornošću za
svoja sudačka djela; 5. Ustrojenje vanrednih instancija upravnodržavnog
suda za zaštitu interesa i političkih prava gradjana proti upravnoj
samovolji; 6. Ustrojenje posebnog suda za karnostnu (op.a. krivičnu)
odgovornost svih javnih činovnika radi kršenja zakona.
Hrvatski zastupnici uvjereni su, da se trajni sporazumak između naroda
hrvatskoga i ugarskoga može postići najprije strogim i točnim vršenjem
prava hrvatskoga naroda, sadržanih u postojeć oj hrvatsko-ugarskoj nagodbi,
te promjenom odnošaja , što sada spadaju u područje posla, koji su danas
Hrvatskoj zajednički s Ugarskom , kao i sa zapadnom polom monarkije
na nač in, da hrvatskom narodu bude obezbiedjen samostalni politički,
kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak. Naravnim
tečajem dogadjanja odrazi će se povoljno svaki napredak naroda u Hrvatskoj,
Slavoniji i Dalmaciji takodjer i na odnošaje našeg pučanstva, koje živi
i u drugim zemljama, posebice u najizloženijem kraju, biva u posestrimi
Istri.
Da se uzmognu provadjati i do ostvarenja dovesti ovdje istaknuta načela.
Težnje i zahtjevi, izabire se odbor od 5 zastupnika, koji će imati još
i daljnji zadatak, da prouči i za riešenje pripravlja ina pitanja, koja
su našim zemljama zajednička, ili su od koristi općoj narodnoj dobrobiti.
Literatura
- Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb 1971.
- Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda , Zagreb
1975.
- Jaroslav Šidak ur., Hrvatski narodni preporod - Ilirski pokret,
Zagreb 1988. Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb
1985.
- Mirjana Gross, Agneza Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu,
Zagreb 1992.
Ilustracije
- Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb 1938.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|