|
HRVATSKA U RANOM SREDNJEM VIJEKU
Podrijetlo i doseljenje Hrvata
O podrijetlu Hrvata postoje brojne teorije. Danas se ipak sa sigurnošću
može reći da su Hrvati narod prvenstveno slavenskog podrijetla, iako su
i činitelji drugih korijena imali ulogu u njegovom oblikovanju. Prapostojbina
Hrvata bila je na karpatskom području, u prvom redu na području današnje
južne Poljske (Bijela ili Velika Hrvatska).
Od tuda su se Hrvati preselili na današnje hrvatsko područje u 7. st.
(oko 630.) na poziv bizantskog cara Heraklija, pobijedivši Avare koji
su tada vladali tim područjima. Hrvati nisu bili prvi Slaveni na tom području.
Slaveni se na današnjem hrvatskom području naseljavaju već krajem 6. st.
zajedno s Avarima. Savez
Avara i Slavena razorio je 614. i glavni grad rimske Dalmacije Salonu.
Teorije o podrijetlu Hrvata
O podrijetlu Hrvata postoji više teorija:
-
Slavenska teorija – nju je utemeljio Franjo Rački.
On smatra da su Hrvati slavenskog podrijetla i da su se doselili kad
i ostali južni Slaveni. To podupire Vatroslav Jagić tvrdnjom da na
područjima južnih Slavena postoji kontinuitet narječja koji bi bio
prekinut ako bi se neki strani narod doselio naknadno.
-
Gotska teorija – smatra da su Hrvati germanskog
podrijetla, točnije podrijetlom od velikog germanskog plemena Gota.
Gotska teorija temelji se na izvještajima srednjovjekovnih izvora
koji Hrvate nazivaju Gotima. Njoj u prilog ide teza poljskog sociologa
Gumplowicza koji smatra da su Slaveni navodno „nesposobni“
stvoriti vlastitu državu već im treba posredovanje Germana.
-
Iranska teorija - oblici hrvatskog imena prvi
se put pojavljuju na pločama iz 2. ili 3. st. iz Tanaisa na Crnome
moru. Ono je najvjerojatnije iranskog podrijetla. Postoje i brojne
sličnosti u običajima između Hrvata i iranskih naroda s Kavkaza.
Uz ove glavne teorije postoje i one koje upozoravaju na sličnost u
tradicijama o podrijetlu između Hrvata i Bugara. Jedna teorija smatra
da je ime Hrvat možda potječe od naziva zapovjednika avarskih pograničnih
postrojbi koji se kasnije prenio na pojedine narodnosne skupine koje
su stanovale na tim područjima.
Rana hrvatska povijest od početka je označena slavenskim jezikom, običajima
i vjerovanjima, no u ravnicama oko Crnog mora dolazi do dodira slavenskih
plemena i iranskih naroda pa od tuda i specifično ime hrvatskog naroda.
Hrvati se oblikuju zapravo stapanjem doseljenika sa sjevera i starosjedilaca
na području današnje Hrvatske.
Ovako 30. poglavlje djela cara Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju
carstvom“ prenosi narodnu tradiciju o doseljenju Hrvata.
Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagirbeje (Bavarske), gdje
su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero brace Klukas, Lobelos,
Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se
od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare,
koji držahu tu zemlju. I neko vrijeme ratujuć i jedni s drugima, nadja
čaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile, da im se pokore.
Od toga doba ovladaše ovom zemljom Hrvati…
Od onih pako Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli se jedna čest
i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta (vladara)
koji tek šiljaše prijateljske darove arhontu Dalmacije.
Hrvati pod franačkom vlašću
Hrvati dolaze u dodir s Francima krajem 8. st. tijekom nastojanja Karla
Velikog da uništi vlast Avara u Panoniji. Poslije prilično jakog otpora
Hrvati su priznali franačku vrhovnu vlast. U to doba (vjerojatno pod
frana čkim utjecajem) nastaju dvije hrvatske kneževine. Jedna je nastala
na području nekadašnje rimske Panonije između Save i Drave, a druga
se oblikovala u zaleđu dalmatinske obale i u samom priobalju Dalmacije.
Prvi poznati vladari tih kneževina ( s početka 9. st.) bili su knezovi
Ljudevit (u Panoniji) i Borna (u Dalmaciji).
S prihvaćanjem franačke vlasti išao je i glavni val pokrštavanja Hrvata.
Oko vlasti nad hrvatskim priobaljem sukobili su se Franci i Bizantinci.
Poslije nekoliko godina ratovanja sklopili su 812. mir u Aachenu. Po
tom miru Franci su dobili vlast nad većinom područja današnje Hrvatske
osim nekoliko dalmatinskih i kvarnerskih gradova i otoka. Ovaj događaj
je imao izuzetnu važnost za daljnju povijest Hrvatske. Hrvati su time
konačno postali dio franač kog, zapadnog, latinskog civilizacijskog
područja. Istovremeno stvorena je trajna napetost pa i sukob između
područja na samoj obali i hrvatskog područja u zaleđu koji će definitivno
biti razriješen tek poslije 2. svjetskog rata.
Nezadovoljan zloupotrebama franačkih dužnosnika 818. knez Ljudevit je
podigao pobunu protiv Franaka okupivši oko sebe i susjedna slavenska
plemena. Uz Ljudevita ipak ne pristaje knez Borna. Njemu je potrebna
franačka podrška zbog bizantskih gradova na njegovoj obali pa on č ak
i ratuje protiv Ljudevita. Poslije puno napora Franci su ustanak uspjeli
ugušiti. Poslije poraza Ljudevita za područje između Save i Drave bore
se Franci i Bugari koji tu postavljaju sebi podložne knezove.
Izgled franačke vojske u 9. st.
Pokrštavanje Hrvata
O njemu postoji više teorija:
-
Bizantska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili
posredstvom Bizanta. Sam car Heraklije poziva svećenike iz Rima da
rade na pokrštavanju novodoseljenog stanovništva. Djelo Konstantina
Porfirigenta „O upravljanju carstvom“ spominje i da se
većina južnih Slavena pokrstila za bizantskog cara Bazilija I od koga
su zatražili misionare.
-
Dalmatinska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili
posredstvom svećenstva iz dalmatinskih gradova koji su ostali pod
bizantskom vlašću.
-
Franačka teorija – po njoj Hrvati su se pokrstili
posredstvom franačkih svećenika. Njoj u prilog ide malo pisanih izvora
ali zato idu brojni arheološki nalazi. Misionari bi po njoj došli
iz Akvilejske patrijaršije.
Pokrštavanje Hrvata je započelo već u 7. st. putem preostalog kršćanskog
stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao
i iz gradova bizantske Dalmacije. Rezultat dobrih odnosa Hrvata sa starijim
kršćanskim stanovništvom bila je i misija pape Ivana IV radi otkupa
kršćanskih zarobljenika i skupljanja relikvija kršćanskih mučenika.
Usprkos tome kršćanstvo se
među Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to vjerojatno djelovanjem
svećenstva akvilejske patrijaršije. U drugoj polovici 9. st. Neretvane
pokrštavaju bizantski misionari. Tako je pokrštavanje Hrvata bio dugotrajan
i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački
utjecaj je bio najvažniji, a glavnina pokrštavanja se dogodila početkom
9. st. Ovako franački povjesničar (Annales regni Francorum) opisuje
međusobno ratovanje dva hrvatska kneza.
A dalmatinski knez Borna sukobi se kod rijeke Kupe s Ljudevitom, koji
je išao na nj s velikom vojskom. U prvom sukobu napuste Bornu Ga čani,
ali se on ipak spasi, jer ga je obranila i zaštitila njegova tjelesna
straža. U tom boju pogine Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku
odmetništva napustio svoga zeta i pristao uz Bornu. Kad su se Gačani
vratili kući, Borna ih ponovo pokori.
Našavši zgodnu priliku, Ljudevit u mjesecu prosincu provali s jakom
vojskom u Dalmaciju i stade je pustošiti ognjem i mačem. Kada je Borna
vidio, da mu nikako nije dorastao, zatvori sve svoje u utvrde pa je
s izabranom četom navaljivao sad s leđa, sad s boka te je danju i noću
zadavao jade Ljudevitovim četama, gdje god je mogao, i nije mu dao da
se nekažnjeno kreće po njegovoj pokrajini. Naposljetku, pošto mu je
nanio teške gubitke , ubio je naime 3000 vojnika njegove vojske oteo
mu 300 ili više konja i usto mu razgrabio prtljagu i raznovrsni plijen,
prisili ga, da se povuče iz njegove zemlje.
Uspon hrvatske kneževine u Dalmaciji
9. st. je razdoblje kada započ inje višestoljetni sukob između Hrvata
i Mlečana. Mleč ani nastoje zauzeti istočnu obalu Jadrana čiji otoci
i uvale pružaju sigurnost na plovidbi prema istočnom Sredozemlju i Bliskom
istoku s kojima Mlečani trguju. Na drugoj strani Hrvati i Neretvani
gusarskim napadima ugrožavaju mletačku trgovinu.Mlečani napadaju Hrvate
i Neretvane no bez uspjeha. 839. morali su s hrvatskim knezom Mislavom
i Neretvanima sklopiti mir.
Mislava nasljeđuje knez Trpimir (845. – 864.). On uspješno ratuje kako
s Bugarima tako i s Bizantincima i Mlečanima. Utemeljio je i vladarsku
kuću koja će vladati Hrvatskom (uz prekide) do kraja 11. st. U doba
Trpimira vjerojatno se osniva ninska biskupija kao nadležna za cijelo
područje pod vlašću hrvatskog vladara. On osniva i prvi benediktinski
samostan (u Rižinicama po Klisom). Podižu se i obnavljaju i drugdje
brojne crkve.
Trpimira ne uspijeva naslijediti ni jedan od njegovih sinova nego vlast
preuzima knez Domagoj (864. – 878.). Tijekom 9. st. arapski gusari ugrožavaju
iz svoga uporišta u Bariju cijelo jadransko područje. Franci su organizirali
napad na Bari u oslobađanju kojega sudjeluje i knez Domagoj (871.).
Domagojevo ratovanje pod Barijem koriste Bizantinci pod carem Bazilijem
I. da napadnu i opljačkaju hrvatsku obalu u sklopu svojih nastojanja
da obnove svoju prevlast na Jadranu. U tu svrhu od gradova i otoka pod
svojom vlašću organiziraju upravno-vojnu oblast - temu Dalmacija. Bazilije
I. pošto je učvrstio bizantsku vlast u dalmatinskim gradovima podvrgava
ih crkvenoj vlasti patrijarha u Carigradu.
Poslije ovoga Domagoj se posvećuje sustavnim gusarskim napadima i to
posebno na bizantske saveznike Mlečane. Domagoja ugrožavaju i zavjere
u samoj njegovoj državi. Poslije Domagojeve smrti Bizantinci dovode
na prijestolje Trpimirova sina Zdeslava (878.). U to doba uređuju se
odnosi dalmatinskih gradova pod bizantskom vlašću s vladarima u zaleđu
pa tako i s hrvatskim vladarima. Njima se oni obvezuju na plaćanje godišnjeg
danka. Bizantskog kandidata ubrzo je uklonio novi knez - Branimir (879.
– 892.). Još u prvoj polovici 9. st. počeo je proces postepenog osamostaljivanja
hrvatske kneževine u Dalmaciji od vrhovne franačke vlasti. On je završio
u doba Branimira koga je i papa priznao za nezavisnog vladara. U vrijeme
kneza Branimira ninski biskup Teodozije uspio je, čini se, dokopati
se i položaja splitskog nadbiskupa ali ipak nije došlo do trajnog ujedinjenja
dviju biskupija. Doba Branimira je također razdoblje intenzivne gradnje
i obnove crkava.
U ovo doba smanjena je opasnost od Mlečana i to posebno kada je u sukobu
s Neretvanima stradao i sam mletački dužd (887.).
Krajem 9. st. u panonsku se nizinu doseljavaju Mađari i time se pojavljuje
novi važan činitelj u hrvatskoj povijesti. Tada područjem izme đu Save
i Drave vlada knez Braslav. On kao franački vazal ratuje protiv Mađara
no on u tom sukobu nestaje zajedno sa svojom kneževinom.
Natpis kneza Trpimira iz Rižinica kod Solina
Crkva Sv. Križa u Ninu
Natpis kneza Branimira iz Muća kod Splita iz 888.
Hrvatska u 10. stoljeću
Uspon Hrvatske koji je počeo u 9. st. nastavio se i u sljedećem razdoblju,
u prvoj polovici 10. st. Od doba Tomislava hrvatski vladari stalno nose
titulu kralja, pa je i na taj formalan na čin obilježeno ja čanje hrvatske
države. Tomislav (910. – 928.), raspolažući velikom vojnom silom, ratuje
uspješno protiv Mađara i Bugara proširivši područje svoje vlasti i u
kraj između Save i Drave. Hrvati se upliću i u prilike u susjednoj Srbiji.
Pomažuć i Bizantu u sukobu s Bugarima on postaje bizantski saveznik.
Tako mu Bizant povjerava i upravu nad svojim područjima u Dalmaciji.
Povezivanje dalmatinskih gradova i hrvatskog zaleđa u doba Tomislava
potiče i crkveno povezivanje dvaju područ ja, posebno jer su dalmatinski
gradovi ponovo došli pod crkvenu nadležnost rimskog pape. Na crkvenim
saborima 925. i 928. vode se sporovi koja će biskupija dobiti vodeći
(metroplitanski) položaj u novim uvjetima. Glavne su sukobljene strane
splitska nadbiskupija i ninska biskupija. Na kraju je prevagu dobio
splitski nadbiskup, a ninska je biskupija uskoro ukinuta.
Papa traži da se u Hrvatskoj ukine i slavensko, glagoljaško bogoslužje
(koje se tu vjerojatno proširilo u drugoj polovici 9. st.) no sabori
samo formalno ograničavaju postavljanje svećenika koji ne znaju latinski.
Hrvatska je ostala jaka država sve do polovice 10. st. kada je došlo
do novih unutarnjih sukoba u kojima je ban Pribina ubio kralja Miroslava
(949.). Od tada najkasnije, počinje rasti uloga banova koji vladaju
trima županijama na području Like i gotovo postaju suvladari kralja.
Novi vladar Mihajlo Krešimir II (949.- 969.) uspijeva stabilizirati
stanje u državi i možda je čak proširiti na Bosnu.
Hrvatska je ponovo ojačala krajem 10. st. za vladavine Stjepana Držislava
(969. – 997.). On je ponovo važan saveznik Bizanta zbog čega dobiva
iz Carigrada znakove kraljevske vlasti i upravu nad bizantskom Dalmacijom.
Njega napada, neprijatelj Bizanta, makedonski (novobugarski) car Samuilo
koji, premda prodire duboko u Hrvatsku ne uspijeva ostvariti trajni
uspjeh u ratovanju.
Nadgrobni natpis kraljice Jelene
- važan izvor za rodoslovlje hrvatskih vladara
Rekonstrukcija crkava na Otoku u Solinu
- mauzoleju hrvatskih vladara
Natpis kralja ("velikog kneza") Držislava
iz Kapitula u Kninu
Važniji zaključci crkvenog sabora
u Splitu 925.
1. Buduć i da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u
Solin da propovijeda, određuje se da ona crkva i grad, gdje počivaju
njegove svete kosti (misli se Split op. a.), ima prvenstvo nad svim
crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad
svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa,
koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati
biskupi, jer je Gospod rekao: „Gdje bude tijelo, tu će se skupljati
i orlovi.“
10. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti na bilo
koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik da služi bogu bilo
kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti,
da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica sve ćenika;
samo po odobrenju rimskog pape može mu se dopustiti, da vrši svećeničku
službu. 12. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske
dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa,
neka ni jedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti
niti posvećuje crkve…
Sukobi i previranja u 11. st.
Poslije smrti Stjepana Držislava dolazi ubrzo do građanskog rata među
njegovim sinovima. Ovaj sukob su iskoristili Mleč ani da napadnu Hrvatsku.
Mletački dužd Petar II Orseolo zauzima bizantsku Dalmaciju (999.) ali
i neka hrvatska područja na obali. Tada su Mlečani prvi puta uspjeli
zavladati dijelovima Dalmacije i Kvarnera.Hrvati se ne mire s postojećim
stanjem i ubrzo, barem dijelom, uspijevaju vratiti dalmatinske gradove.
Usprkos političkim previranjima gradovi na području Hrvatske i Dalmacije
ubrzano se razvijaju i u njima dolazi do društvenog raslojavanja. Tijekom
11. st. počinje postepeni gospodarski i društveni uspon i u Slavoniji.
Od polovice 11. st. i Hrvatsku je zahvatio pokret za reformom zapadne,
katoličke crkve koji je nastojao ukloniti brojne zloupotrebe koje su
se u njoj nagomilale. Crkveni sabor 1060., u reformnom duhu, zabranjuje
slavensko bogoslužje i zaređivanje svećenika koji ne znaju latinski.
Tome se usprotivilo svećenstvo na području Kvarnera. Usprkos tome što
su vođe protureformnog pokreta bile utamničene slavensko se bogoslužje
i dalje održalo.
Pristaša reformnog pokreta je i hrvatski kralj Petar Krešimir IV (1058.
– 1075.). Svojoj je vlasti podvrgao Dalmaciju. U njegovo doba nekadašnja
kneževina Neretvana postaje dio hrvatske države. Kralj podiže benediktinske
samostane i općenito bogato obdaruje crkvu.
Kao pristaša reformnog pokreta Petar Krešimir IV. sukobljava se s pristašama
protureformnog pokreta oko njemač kog cara Henrika IV. U tim sukobima
privremeno gubi Kvarner i istočnu Istru. Nezadovoljni dalmatinski gradovi
pozivaju Normane iz južne Italije da interveniraju. Oni zarobljavaju
Petra Krešimira IV. Tijekom druge polovice 11. st. i na području Hrvatske
počinju se stvarati začeci feudalnih odnosa.
Petra Krešimira IV nasljeđuje njegov ban – Zvonimir (1075. – 1090.).
On nastavlja politiku pristajanja uz reformno papinstvo pa postaje formalno
i vazal najmoćnijeg pape onog doba - Grgura VII. On ponovno podvrgava
Dalmaciju vlasti hrvatskog kralja. Ratuje protiv Bizanta i Mlečana,
a na strani Normana.
Poslije smrti Zvonimira, koji umire bez muškog potomka, a posebno poslije
smrti sinovca Petra Krešimira IV. Stjepana II. postavlja se pitanje
nasljeđivanja hrvatskog prijestolja. Pojavljuju se različiti pretendenti,
a posebno je bilo važno da je krunu zahtijevala i Zvonimirova udovica,
mađarska kraljevna Lepa. Ona je svoja prava prenijela na svoga brata
Ladislava. Poslije smrti Stjepana II. on provaljuje u Hrvatsku ali se
uspijeva privremeno učvrstiti samo na sjeveru. Jedina trajna posljedica
tog njegovog prodora bilo je osnivanje biskupije u Zagrebu 1093.
Reljef s likom hrvatskog vladara
(vjerojatno donešen iz Zvonimirove krunidbene crkve u Solinu)
Dalmatinski gradovi
Najrazvijeniji dio Hrvatske bio je dio uz obalu, a posebno
tamošnji gradovi kako oni koji kontinuirano postoje od antike tako i
oni koje obnavljaju ili utemeljuju Hrvati. Od gradova koje su utemeljili
Hrvati posebno se ističu Nin, Biograd, Šibenik, Skradin i u unutrašnjosti
Knin.
Među stanovništvom gradova postepeno se počinje izdvajati sloj koji
preuzima političku i gospodarsku moć u njima - patricijat. On barem
dijelom potiče još iz vremena antike. Usprkos tome, kako svjedoče njihova
imena, ti moćni rodovi su već uveliko pohrvaćeni što jasno pokazuje
da su gradovi uz obalu rano i temeljito bili prožeti hrvatskim narodnosnim
elementom.
Od svih tih moćnih rodova najviše su se istaknuli zadarski Madijevci.
Oni su vjerojatno bili i u srodstvu s hrvatskom vladarskom obitelji.
Glavar Madijevaca Grgur (Dobronja?) pokušao se osamostaliti pa i zavladati
drugim srednjodalmatinskim gradovima u prvoj polovici 11. st. ali su
ga Bizantinci, kada su prozreli njegovu igru, zatočili.
Začeci feudalnih odnosa
Društveni odnosi u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj bili
su vrlo zamršeni. Tako pod anti č kim utjecajem još postoje imanja koja
obrađuju robovi. Najveći dio seljaka ipak je slobodan i raspolaže vlastitom
zemljom. Jedan dio postaje obvezatan obrađivati zemlju na veleposjedima
crkvene i svjetovne gospode ali oni ostaju i dalje osobno slobodni.
Tijekom 11. st. dio slobodnih seljaka (uslijed usitnjavanja njihovih
posjeda nasljeđivanjem što ih čini nedovoljnima za isplativu poljoprivrednu
proizvodnju) postaje zavisan o veleposjednicima, prodaju svoje posjede,
a neki čak i postaju robovi.
U kupovanju zemlje sve veću važnost dobiva novac.
Najkasnije od druge polovice 11. st. sve veći dio gospodarske i političke
moći prelazi na moćne rodove, posebno zbog toga što vladar velika imanja
pa i svoja kraljevska prava prenosi na njih.
Literatura
- Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb 1974.
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
Zagreb 1925.
- Povijest Hrvata, knjiga 1., Srednji vijek, Zagreb
2003.Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994. Ivo
Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.
Ilustracije
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
Zagreb 1925. Ejnar Dyggve, History of Salonitan Christianity,
Oslo 1951.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|