OSMANSKO CARSTVO U PRVOM SVJETSKOM RATU
Prvi je svjetski rat bio oružani sukob koji je zahvatio velik dio svijeta,
a žarište mu je bilo u Europi te je njime bio zahvaćen velik dio europskih
zemalja uključujući i tadašnje Osmansko Carstvo. Osmansko je Carstvo u
predratno vrijeme već bilo poprilično slabo te je bilo u razdoblju «bolesnika
na Bosporu», što znači da se polako raspadalo, a unutarnje stanje bilo
je nestabilno i podijeljeno. U daljnjoj ćemo razradi vidjeti da je upravo
sudjelovanje u Prvome svjetskom ratu doprinijelo konačnome raspadu nekad
jedne od najjačih svjetskih sila.
2. STANJE U OSMANSKOM CARSTVU PRIJE ULASKA U PRVI SVJETSKI
RAT
Tijekom 19. stoljeća Osmansko Carstvo uporno gubi dijelove teritorija,
kao npr. Bugarsku, Kretu, Bosnu i Hercegovinu itd. U to vrijeme u Osmanskome
Carstvu djeluje pokret mladoturaka koji preuzimaju vlast te su optuženi
za pretjeranu pasivnost. Sultan tada reagira te se uspijeva vratiti na
vlast, no ipak u cijeloj toj situaciji glavnu riječ u državi nastavljaju
voditi mlade revolucionarne snage. Sultan je u to vrijeme samo figura
koja praktički nema nikakvu stvarnu moć. Država nikako ne može napredovati
jer je sve pod pritiskom i kontrolom velikih sila. Prije Prvoga svjetskoga
rata Osmansko je Carstvo također pretrpjelo velike gubitke od strane Balkanskoga
saveza nakon Balkanskih ratova. Posjedi su bili izgubljeni, a država sve
slabija i slabija. Tijekom i nakon Balkanskih ratova Njemačko Carstvo
sve više simpatizira Osmansko što je u skladu s njihovom politikom koja
je usmjerena prema istoku. Već su se tada mogle primijetiti naznake osmanskoga
opredjeljenja u potencijalnom međunarodnom sukobu. U lipnju 1913. ubijen
je Mahmut Șevket-paša na što su mladoturci reagirali trijumviratom koji
se sastojao od Envera, Talata i Cemala Baya. Enver i Talat bili su germanofili,
dok je Cemal Bay bio simpatizer sila Antante. Trijumvirat se posvetio
reformi Osmanskoga Carstva po uzoru na modernu Europu. O samim bi se reformama
mogao napisati poseban seminarski rad, no budući da iste nisu tema ovoga
rada, nećemo ih spominjati. Možemo samo kratko spomenuti da su uvedene
brojne škole europskoga tipa te da su reforme dosta išle u korist žena
pa je ukinuta poligamija, uvedene su djevojačke škole itd. Unatoč tome
što su reforme bile napredne, nisu naročito podržane te je njihova diktatura
bila gledana kao diktatura terora. Ratovi vođeni u brzom slijedu tijekom
tri godine teško su opteretili osmanske financije te je bilo jasno da
im je ponovo potreban strani kapital. Budući da su Njemačko i Osmansko
Carstvo bili međusobni simpatizeri, poslana je vojna jedinica pod vodstvom
njemačkoga general-lajtanta Otta Limana von Sandersa na osmanski teritorij.
Na to su reagirale sile Antante te je Osmansko Carstvo tada bilo podijeljeno
između utjecaja dvaju velikih sila. Jedna od najspornijih točaka na osmanskome
teritoriju svakako su bili tjesnaci Bospor i Dardaneli. Otto Liman von
Sanders imenovan je osmanskim maršalom i glavnim inspektorom vojske, no
nije kontrolirao tjesnace.
3. OSMANSKO CARSTVO U PRVOM SVJETSKOM RATU
3. 1. POČETAK RATA
Osmansko je Carstvo 2. kolovoza 1914. sklopilo tajni sporazum s Njemačkom
jer je Osmansko Carstvo očito bilo primorano prikloniti se jednoj od velikih
svjetskih sila i zaštititi se od mogućeg vojnog prepada. Kao što je već
spomenuto, strane u Osmanskome Carstvu bile su podijeljene što se tiče
opredjeljenja za stranu u Prvome svjetskom ratu, no većina je ipak bila
sklonija Njemačkoj. Sklonost Njemačkoj dobrim je dijelom bila rezultat
ugnjetavačke privredne prevlasti Francuske i Velike Britanije. U spomenutom
tajnom ugovoru od 2. kolovoza 1914. Njemačka je nagovijestila mogućnost
vojne zaštite u slučaju napada na Osmansko Carstvo zbog čega je njemačka
vojna misija trebala dobiti odlučujući utjecaj na vođenje osmanske vojske
što je i rečeno ranije. Tim je ugovorom Njemačka obećala Turskoj ukidanje
Kapitulacija (više međunarodnih ugovora kojima je Osmansko Carstvo odustalo
od potraživanja teritorija svojih prava u Jugoistočnoj Europi i Egejskom
moru), vraćanje Egejskih otoka i ispravljanje istočnih i sjevernih granica
prema Rusiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Mladotursko vodstvo vodilo je politiku
naoružane neutralnosti , a plan je bio da takva politika traje do kraja
vojne reorganizacije. Općenita atmosfera u državi bila je ratna, rat je
bio poželjan jer je bilo potrebno vratiti teritorije izgubljene u balkanskim
ratovima, pripojiti dijelove Rusije nastanjene turskim stanovništvom te
jednom zauvijek otkloniti opasnost za tjesnace. U međuvremenu je paša
postao Enver koji se čak zanosio idejom širenja Osmanskoga Carstva preko
Perzije do Indije.
Kada je sam rat počeo, bilo je očito da će Osmansko Carstvo prije ili
kasnije morati stati na nečiju stranu. Čiju god stranu uzeli, nisu mogli
biti na velikom dobitku jer bi, u slučaju pobjede sila Antante, država
mogla biti podijeljena, a u slučaju pobjede Centralnih sila, mogla se
očekivati politička i privredna ovisnost o Njemačkoj. Očajnički potez
Osmanskoga Carstva čime je pokušalo još neko vrijeme ostati izvan rata
bio je pokušaj pregovora s Rusijom. Svaki pokušaj neutralnosti pao je
u vodu u trenutku kada je Osmansko Carstvo dalo njemačkim ratnim brodovima
Göben i Breslau utočište u svojim vodama pod naletom britanske i francuske
flote. To se dogodilo 10. kolovoza 1914. Antanta je neko vrijeme pokušavala
navesti Osmansko carstvo na nastavak neutralnosti, no bezuspješno. Rusija
je Turskoj objavila rat 2. studenoga 1914., a Britanija i Francuska 5.
studenoga. Cipar i Egipat ubrzo su nakon toga došli pod britanski protektorat.
3. 2. VOJNI (NE)USPJESI
U strateškom pogledu položaj osmanskih oružanih snaga nije bio nimalo
povoljan jer su bile prisiljene voditi rat na više fronti: na kavkaskom
području protiv Rusije, u Iraku i Sueskom kanalu protiv Velike Britanije,
u Dardanelima protiv britansko – francuske flote, a na Galipolju protiv
britanskog ekspedicionog korpusa. Osim toga, osmanski su se odredi borili
u Galiciji, Makedoniji i Rumunjskoj. Za Osmansko su Carstvo najvažnije
fronte bile na Kavkazu i u Dardanelima jer su one najviše ugrožavale središte
zemlje. Osmanska je vojska najviše gubitaka trpjela na istočnoj fronti.
Rusi su 1916. došli do područja Trapezunta te ih je armensko stanovništvo
dočekalo s oduševljenjem; čak su ih aktivno podržavali. Armenci su inače
bili najbrojnija kršćanska zajednica u Osmanskom Carstvu. Već su ranije
bili maltretirani i progonjeni od strane Turaka. Odobravajući doček Rusa
mladoturci su uzeli kao povod za drugi masakr armenskoga stanovništva.
Onaj dio Armenaca koji je izbjegao ranijim masakrima, a nije se mogao
prebaciti u rusku Armeniju, protjeran je u sirijsku, tj. iračku pustinju
s izgovorom, na prvi pogled prihvatljivim, da Osmanskome Carstvu neprijateljske
Armence valja udaljiti s ugrožene istočne fronte. Ondje je većina njih
preminula. Tim je činom uništena velika kršćanska zajednica u Osmanskome
Carstvu. Taj je genocid inače i dan danas kamen spoticanja u odnosima
Armenije i Turske, a točan se broj umrlih ne zna. Europljani tvrde da
je u genocidu život izgubilo oko pola ili više od jednog milijuna Armenaca,
Turci tvrde oko 200 – 300 tisuća, a armenofili oko dva milijuna. Na drugoj
glavnoj fronti, Dardanelima, osmanska je vojska postigla uspjeh u obrani.
Britanci su 1915. godine uspjeli na Galipolju formirati privremeni mostobran,
ali su ga ipak već zimi iste godine morali napustiti. Vojska Antante kod
bitke na Galipolju sastojala se mahom od britanskih dobrovoljaca izvan
Engleske. Ta djelomična pobjeda osmanske vojske, kojoj je uvelike pridonio
Liman von Sanders, imala je za Rusiju katastrofalne posljedice jer je
time put opskrbe kroz tjesnace ostao trajno zatvoren. Usprkos prolaznim
uspjesima na Kavkazu u kasnijim ratnim godinama, borbe su na svim ostalim
frontama završavale fijaskom. Gotovo su sva područja padala u ruke Britanaca.
Također je bitno napomenuti da su neturski podanici odbili pomoći Osmanskome
Carstvu isključivo zbog nacionalističkoga stava mladoturskoga vodstva.
Tu su se naročito istaknuli Arapi nad kojima je Cemal, novi paša, primjenjivao
politiku terora. To je prestrašilo arapsko stanovništvo, no isto je tako
povećalo volju za otporom. Arape su podržavale Francuska i Velika Britanija
te je na njihov poticaj Mekke Husain 1916. godine digao ustanak protiv
osmanske vlasti te se u listopadu iste godine proglasio kraljem Arabije.
Sve što je bilo britanska, odnosno francuska zona utjecaja, postalo je
nova neovisna država nastanjena Arapima. Nakon toga je počeo «pustinjski
ustanak» kojeg je vodio engleski pukovnik i tajni agent Thomas Edward
Lawrence te je osmanska vlast u arapskim zemljama tako sve više gubila
utjecaj. Velika Britanija i Francuska nisu stvarno namjeravale pomoći
Arabiji u postizanju neovisnosti, više su iskoristili Arape u ostvarivanju
vlastitih ciljeva. Husain je priznat kao kralj Hedžaza što je bila neka
vrsta kompromisa. Drugi su arapski posjedi osmanske države, prema tajnom
ugovoru Sykes – Picot iz svibnja 1916. godine, bili podijeljeni između
Velike Britanije i Francuske. Mezopotamija (Irak), Transjordanija i sjeverna
Palestina došle su pod britanski, a Sirija, Libanon, dio Kurdistana s
Mosulom i Malom Armenijom pod francuski utjecaj. Prema Balfourovoj deklaraciji,
jugozapadni dio Palestine bio je neutralan i služio je kao domovina za
židovske useljenike. Kako je Italiji kao sfera utjecaja bila obećana južna,
odnosno jugozapadna Anadolija, a Rusiji istočna Anadolija s Erzurumom,
Vanom, Bitlisom i Trapezuntom, osmanska bi država u osnovi bila ograničena
samo na središnju Anadoliju. Sretna je okolnost za Tursku bila Oktobarska
revolucija u Rusiji 1917. godine i izlazak Rusije iz tabora neprijatelja.
Tako se nije ostvarilo uspostavljanje ruske zone utjecaja na anadolskom
tlu.
3. 3. PORAZ OSMANSKOGA CARSTVA
Osmansko je Carstvo iz Prvoga svjetskoga rata izašlo kao gubitnik. Dana
je 14. listopada 1918. godine zatražilo primirje, a 30. listopada iste
godine je i kapituliralo te je primirje potpisano u Mudrosu. Sporazumom
u Mudrosu dogovorena je neposredna demobilizacija turske vojske, zarobljavanje
svih ratnih brodova i predaja turskih garnizona u Siriji, Tripolitaniji
i Mezopotamiji. Osim toga, saveznici su mogli zauzeti Dardanele i Bospor,
kao i razne druge strateške točke, među kojima i Batum i Baku, a osiguravao
im je i kontrolu željeznica, osobito zaposjedanje tunela kroz Taurus te
je obvezivao Tursku da prekine sve odnose s Centralnim silama.
Za poraz su optuženi mladoturci u čijim je rukama bila vlast za vrijeme
stupanja Osmanskoga Carstva u Prvi svjetski rat. Za to se može optužiti
njihova rascijepljena politika budući se je dio njih htio suradnju s Centralnim
silama, a drugi dio s Antantom.
Unatoč tome, ne smiju se zanemariti njihove reforme koje će kasnije dovesti
do stvaranja moderne Turske.
ZAKLJUČAK
Osmansko je Carstvo na početku Prvoga svjetskog rata bila vrlo slaba
država koja je u literaturi danas poznata i kao «Bolesnik na Bosporu».
Ta se država raspadala jer je bila zastarjela, narod je bio konzervativan
i reforme se nisu prihvaćale s odobravanjem te su europske sile bile prejake
i jednostavno anektirale dijelove osmanskoga teritorija. Vlast nije bila
čvrsta, nije bila ni općeprihvaćena, a ni jedinstvena jer je unutar nje
bilo mnogo previranja. Osmansko Carstvo nije bilo dovoljno jako da samo
uđe u Prvi svjetski rat, no zato su ga Centralne sile uspjele iskoristiti
za svoje interese. Osmansko je Carstvo na kraju bilo poraženo što se moglo
i očekivati, a taj je poraz bio samo jedan korak naprijed u raspadanju
države i stvaranju moderne Republike Turske.
LITERATURA
1. Dukovski, Darko: Povijest srednje i jugoistočne Europe 19. i 20.
stoljeća, svezak II: Alineja, Zagreb, 2005.
2. Matuz, Josef: Osmansko Carstvo: Školska knjiga: Zagreb, 1992.
3. Renouvin, Pierre: Europska kriza i prvi svjetski rat: Golden marketing
– Tehnička knjiga: Zagreb, 2008.
4. Tomac, Petar: Prvi svetski rat 1914. – 1918., Vojna biblioteka Naši
pisci, Beograd, 1973.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|