Erwin Rommel - SEMINARSKI RAD IZ ISTORIJE

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ ISTORIJE

Još...

Erwin Rommel

Erwin Rommel, feldmaršal u Njemačkoj vojsci, jedno je od najpoznatijih lica Drugog svjetskog rata. Svoju slavu je izgradio vojnim operacijama u Sjevernoj Africi sa svojim poznatim Afričkim korpusom zbog čega je dobio nadimak Pustinjska Lisica. Ovaj rad ne predstavlja odu Rommelu, niti želi opisati ratni pohod Rommela, ovaj rad će se više baviti svojevrsnim mitom o Rommelu kao velikom vojskovođi kojeg su hvalili i «jedni» i «drugi». Ovaj rad se, ukratko rečeno, pita da li je to utemeljena hvala, ili samo jedna vrsta mita o Erwinu Rommelu?

Tijekom 1940. godine Italijani su pretrpjeli teške gubitke od strane Britanaca u Sjevernoj Africi. Velik broj talijanskih vojnika je zarobljen, a cijela situacija na bojištu nije nimalo optimistična za Italijane. Ipak, general O'Conner, zapovjednik britanske vojske, dobija zapovijed o obustavljanju daljnjeg napredovanja u Sjevernoj Africi zbog pomoći koja je potrebna Grčkoj, a koja se može jedino poslati upravo sa bojišta Sjeverne Afrike. U veljači 1941. godine u Berlinu je donesena odluka o pomoći Italijanima sa dvije divizije od strane Nijemaca. Te dvije divizije predvodio je Erwin Rommel.

1. Bojište u Sjevernoj Africi

Bojište u Sjevernoj Africi «otvorili» su Italijani i Britanci. Za Italijane je Sjeverna Afrika bila prostor na kojem su trebali proširiti svoje palo Rimsko carstvo, dok je za Britance Sjeverna Afrika bila nešto puno više. Gubitkom Egipta i Sueskog kanala Britanci bi izgubili kontakt sa ostatkom svog kolonijalnog carstva (prvenstveno Indijom). Put kojim bi se odvijala opskrba tada bi morao ići preko rta Dobre Nade što bi uzdrmalo Britance. Također, naftna polja koja je Britanija posjedovala na Bliskom istoku pala bi u ruke neprijatelja, te bi se tako izgubila bitka resursa koja je bila vrlo bitna u Drugom svjetskom ratu, a pogotovo u Sjevernoj Africi.
Britanija je, dakle, imala vrlo jasan cilj u Sjevernoj Africi, što se za Njemačku ne može reći. Dvije divizije (jedna tenkovska Panzer divizija i jedna motorizirana laka divizija bez tenkova) koje su poslane u Sjevernu Afriku činile su pomoćnu snagu Italijanima. Operacija se zvala Suncokret i Nijemci su je zapravo smatrali spasilačkom misijom. Rommel je, u samom početku akcije, bio gurnut u Afriku bez ikakvog jasnog cilja. Italijani su Nijemce smatrali dokazom gubitka dominacije i utjecaja na bojištu, na što je Hitler bio vrlo osjetljiv, te je izričito zahtjevao da se Italijani tretiraju kao jednaki Nijemcima, iako će u večini slučajeva, Nijemci, tj. Rommel imati «glavnu riječ». Hitler, OKW (Oberkommando der Wehrmacht -Vrhovno zapovjedništvo oružane sile) i OKH (Oberkommando des Heeres - Zapovjedništvo kopnene vojske) (Deighton, 1981: 252) smatrali su afričko bojište perifernim, te se nisu pretjerano osvrtali na njega, što zbog toga što je to bilo prvotno talijansko bojište, što zbog toga što su, u kasnijem razdoblju, pripremali i započeli operaciju Barbarossa (velika ofenziva na SSSR, 22.lipanj 1941. godine).
Ovo je bojište po mnogočemu jedinstveno. Rommel je vrlo brzo uvidio probleme koji idu uz ratovanje u pustinji - ogromna prostranstva, učestalost zasljepljujućih pješčanih oluja, ranjivost vozila i opreme zbog vremena i pijesaka, opasnosti blokiranih zračnih filtera, radni dijelovi naoružanja zagušeni pijeskom, prvenstvo i rijetkost vode, vrući dana i hladne noći (Fraser, 1993: 228). Vrlo se brzo prilagodio tim uvjetima što možemo vidjeti iz vrlo brzog sukoba po dolasku na bojište (Rommel se sa Britancima prvi puta sukobio 8. veljače, iako je glavnina Afričkog korpusa stigla 14. veljače). Također, ratovanje na ovom bojištu često se spominje kao primjer «rata bez mržnje» i «viteškog obračuna» (Macksey, 1986: 11), što je pomalo smiješan zaključak jer se nije ratovalo na tlu zemalja koje su se borile i velika većina bitaka se vodila u pustinji gdje civila nije bilo (osim ako se nekim nesretnim slučajem nisu našli usred bitke).
Drugi svjetski rat je bio totalni rat, a bojište Sjeverne Afrike nije bilo iznimka. Dapače, upravo zbog prostranstva u kojem se ratovalo i konfiguracije tla (u pustinji nema puno prirodnih zaklona) upravo je Sjeverna Afrika obuhvatila sve rodove vojske. Rat u Africi je karakterizirala izuzetna motorizacija sa mnoštvom tenkova, lakih motoriziranih jedinica i pješadijom potpomognutom avijacijom. Sve te jedinice (od tenkova, pješadije do samih aviona) potrebno je opskrbiti gorivom i drugim zalihama što je uključivalo i mornaričke operacije prebacivanja zaliha iz Europe do Sjeverne Afrike. Naravno, nisu se samo prebacivale zalihe nego i same jedinice. Ove okolnosti su pretvorile jednu tradicionalnu sliku rata u rat materijalima koji se pokazao ključnim za ovo bojište.

2. Rat materijala

Već sam spomenuo da je rat u Sjevernoj Africi prerastao u rat materijala i zaliha. Nijemci (pod time mislim i na Italijane) su imali velikih problema sa zalihama, tj. sa njihovim transportom. Britanci su vladali Mediteranom. Njihova baza na Malti predstavljala je veliku prepreku na ruti kojom su se dopremale zalihe, materijali i jedinice iz Italije. Malta je stajala između Italije i luke Tripoli u koju su trebale biti dopremane zalihe. Gubici koje su Britanci zadali Italijanima bili su toliki da su u jednom trenutku Italijani čak odbili prevoziti zalihe preko Mediterana. No, postojao je i još jedan problem. Luka Tripoli je bila daleko od bojišta. Od El Alameina (poprišta jedne od odlučujućih bitaka) je Tripoli udaljen (približno) 2300 kilometara, od Bengazija (najbliže sigurne luke od zračnih napada) 1200 kilometara, što je rezultiralo time da je velik broj litara potrošen na sam prijevoz zaliha prema bojištu. Rommel je bio svjestan nedostatka goriva te je tražio da se nešto poduzme. Najbolje rješenje bilo je zauzeti Maltu, ali je Hitler prvo propustio priliku u travnju 1941. godine napasti Maltu, a onda je donio odluku o invaziji Krete. Iako su mu savjetovali iz OKW-a da napadne Maltu, Hitler je poslušao zapovjednike Luftwaffe-a (Njemačko ratno zrakoplovstvo) koji su smatrali da baza na Kreti pruža dalekosežne mogućnosti zračnih akcija na području istočnog Mediterana , te da će postaviti «kamen temeljac» za napredovanje prema Sueskom kanalu (Cooper, 1990: 368). Iako su Nijemci osvojili Kretu, pretrpjeli su velike gubitke u ljudstvu i transportu, tako da je slična invazija na Maltu bila nemoguća na neko vrijeme. Kasnije se pokazalo da je bilo nemoguće opskrbljivati Rommelovu vojsku preko Krete zbog lošeg stanja Grčke željeznice i pomankanja brodskih otprema. U međuvremenu je počela invazija na SSSR i pozornost Luftwaffe-a je tada bila okrenuta ka tom bojištu. U južnoj Europi je ostao samo jedan zračni korpus koji je konstantno napadao Maltu, ali bez pretjeranog uspjeha. U prvoj polovici 1942. godine invazija na Maltu postala je ponovno aktualna kada je Luftwaffe napokon zavladao zračnim prostorom nad Mediteranom (naravno, tek nakon što su dobili pojačanje). Nadmoć u zraku, a samim time i pojačani zračni napadi na Maltu, rezultirali su pojačanim protokom zaliha do Rommela koji je pripremao ofenzivu želeći preduhitriti Britance. Hitler, uvjeren u nužnost zauzimanja Malte, planirao je njemačko-talijansku zračno-pomorsku invaziju u kolovozu 1942. godine, ali ona nikada nije izvršena.

3. Rommel

3.1. Rommelov Put

Da ne ostane samo na tome, Rommel se «pobrinuo» za vrijeme vođenja njemačkih snaga u Sjevernoj Africi (1941. - 1943. godine). Tu je stekao status jednog od najpoznatijih generala svijeta. Nadimak koji je dobio, Pustinjska Lisica, i danas, šezdeset godina nakon događaja ne predstavlja nepoznanicu.

3.2. Rommel u Sjevernoj Africi

Kao što smo već spomenuli, Rommel je u Afriku došao sa dvije divizije u veljači 1941. godine pomoći posrnulim Italijanima u borbi protiv Britanaca. Nepripremljen na uvjete ratovanja u pustinji, sa jasnom naredbom da ne počinje nikakvu ofenzivu dok ne stignu kompletne njemačke oklopne jedinice i saznanjem da je tu samo da pomogne, ne i da osvaja, ipak nije gubio iz vida svoje shvaćanje modernog ratovanja u neprekidnom pokretu i da čak defenziva ni u kojem slučaju ne isključuje manje napade (Macksey,1986: 17).
Kako je i mislio, tako se i ponašao. Nije gubio niti jednu sekundu. Rommel se sukobio sa Britancima ubrzo po svom dolasku u Afriku. Slijedili su napadi i protunapadi. Rommel je svojim protivnicima suprotstavio moderan način ratovanja kombinirajući talijanske pokretne jedinice i njemačke oklopne jedinice čime je stvorio izuzetno pokretnu udarnu snagu. Britanski zapovjednici ratovali su na «zastarjeli» način ne shvaćajući da kvalitetna naoružanje i oprema nisu dovoljni, nego je upravo kvalitetna upotreba i tijesna suradnja topništva, protutenkovskih oružja i pješadije ključ pobjede u bitci. Italijani su otežavali Rommelove zamisli zastarjelom tehnikom i, kao Britanci, «zastarjelim» načinom ratovanja. Vrlo često su prekasno izvršavali Rommelove zapovijedi i svojom imobilnošću usporavali i primoravali ga da dislocira svoje postrojbe koje su morale često priskakati Italijanima upomoć.
Sredinom 1941. godine Njemačka je započela svoju najveću ofenzivu, operaciju Barbarossa. Prvog dana napada bojište u Africi postaje perifernije nego ikada, ali to Rommela ne ometa. U to se vrijeme negdje javlja i mit o nepobjedivom Rommelu u glavama britanskih vojnika koji će se održati u nekim tragovima i do današnjeg dana, ali je zapravo bio uzrok nesposobnosti britanskih zapovjednika.
Već ranije je spomenuto da je rat materijala bio ključan u konačnom ishodu na afričkom bojištu. Rommel, kao vrlo nagao i ambiciozan zapovjednik, često je ostajao bez goriva, a samim time i bez svog početnog nauma. Tešku je bitku vodio sa svojim nadređenima upravo zbog materijala i zaliha. Napadao je unatoč vrlo kratkim zalihama kojima je raspolagao i savjetima svojih nadređenih da ne napada jer mu ne mogu poslati pojačanja i zalihe u onom broju kojeg on traži. Svoje nadređene je često znao zaobilaziti, te se obraćati direktno Hitleru koji je bio oduševljen Rommelovim uspjesima u Africi. Ipak, ti uspjesi su bili jedan od problema. Rommelovi zahtjevi su bili opravdani, ali gledajući globalno, pomalo nerazumljivi. Prije same operacije Suncokret Hitleru je podnijet izvještaj u kojem je stajalo da je početna snaga od dvije divizije u skladu sa tadašnjim ciljem (pomoć Italijanima) u Africi, ali ukoliko se dogode promjene na afričkom bojištu te dvije divizije neće biti dovoljne. Jasan cilj, koji Nijemci nisu imali, prouzrokovao je probleme na samoj bojišnici. Cilj koji se poslije pojavio u vidu osvajanja Egipta i Sueskog kanala nije imao svoje daljnje smjernice.
Strategija za Afriku nije postojala, kako u glavama Rommela, tako i u glavama njegovih nadređenih. I to je bila jedna od glavnih mana Rommela. Njegova taština, ambicija i povremena perverzna svojeglavost, nedostatak diplomacije potrebne da pretvori skeptičnost svojih nadređenih u mudrost svog argumenta, te nedostatak širine intelekta koji je pripadao istinskim velikim zapovjednicima u povijesti (Cooper, 1990: 352). Rommel nikako nije uspio shvatiti da mu sama taktika (u kojoj je bio briljantan) neće donijeti pobjedu. Zbog spomenutih materijala i nedostatka ciljeva, Rommelu je izuzetno nedostajala kvaliteta strategijskog predviđanja. Svojoj taktičkom briljantnošću dobivao je bitke, ali ne i rat koji se nije sveo samo na pobjedu protivnika na bojištu.
Rommel je bio i propagandni uradak, ako ga tako mogu slobodno nazvati. Očaranost Hitlerom i Hitlerova očaranost njegovim pobjedama, te prijateljstvo sa nacističkim ministrom propagande stavili su ga u prvi plan propagande i u samom početku Drugog svjetskog rata. Kasnija «neobična» slučajnost spominjanja Rommelovih podviga za vrijeme zastoja njemačkih snaga u SSSR-u samo su pomogla da Nijemci steknu sliku o Rommelu kao velikom zapovjedniku. Po nekim pričama preživjelih Rommelovih suboraca da se isčitati da su ga vojnici voljeli, a protivnici cijenili. U ovom je pogledu pomoć pristigla i u specifičnosti afričkog «plemenitog» ratovanja gdje su se vojnici borili protiv vojnika bez nekog uplita osjećaja koje su imali vojnici na drugim bojištima gdje su branili svoje domove.
Rommel je prije samog sloma Njemačke na afričkom bojištu povučen tako da se taj poraz nije smatrao kao njegov. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata i Rommel će se razočarati u Hitleru. Njegova umješanost u neuspjeli pokušaju atentata na Hitlera donijela mu je bezizlaznu situaciju u kojem mu je ponuđena mogućnost javnog suđenja ili samoubojstvo i pokop sa svim počastima. Rommel je izabrao drugu opciju, te tako učvrstio svoju sliku kao velikom zapovjedniku, kako u očima svojih sunarodnjaka, tako i u očima svojih protivnika.

Zaključak

Da se sada vratimo na početak. Da li je Rommel zbilja bio veliki vojskovođa, ujedno i vojni genij ili samo dobar zapovjednik kojeg su oblikovale okolnosti i propaganda, ukratko, da li je Rommel mit? U mnogim je knjigama citiran Churchill kako govori o Rommelu kao velikom vojskovođi što se koristi za početak pisanja o Rommelu. Ipak, Churchill je bio političar koji je htio sakriti nesposobnosti svoje vojske. Konačan odgovor na pitanje o mitskom Rommelu možda se nikada neće odgovoriti. Njegova slika je snažna i nakon iscrpnih analiza Drugog svjetskog rata, te je vrlo teško donijeti konačan zaključiti o tom pitanju. Rommelu se nedvojbeno mora priznati briljanstnost u taktici, ali ga to ne čini vojnim genijem. Nedostajala mu je sposobnost strategijskog predviđanja, ujedno i vrlo jasan cilj, a potenciranje njegove slike od strane nacističke propagande, pomalo lažna hvala od strane protivnika i sam njegov kraj samoubojstvom ne navodi me ni na jedan drugi zaključak osim na to da je Rommel bio i ostao svojevrstan mit.

Literatura
1. Cooper, Matthew: The German Army 1933-1945, Scarborough House, Lanham, 1990.
2. Fraser, David: Knight's Cross, HarperCollins, Velika Britanija, 1993.
3. Deighton, Len: Munjeviti rat, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1981.
4. Macksey, Kenneth John: Rommelov Afrički korpus, Alfa, Zagreb, 1986.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »